Zadnje analize

od Matea

1 0 0 3

Rachel Hawkins: Hekatina škola (pročitano 17. travnja 2017.)

Dobrodošli u Hekatinu školu! Ako ste ženskog spola, a vila ste, vještica, vukodlak, metamorf ili čak vampirica te imate između dvanaest i osamnaest godina, molim da svoju prtljagu ponesete na zadnji odnosno treći kat ove škole. Ako ste sve navedeno, ali ste muškog spola, molim da svoju prtljagu odnesete na drugi kat i tamo ćete pronaći svoju spavaonicu. Ako ste vještica, molim da ne uporabljujete čaroliju kako bi se vaša prtljaga magično stvorila na željenom katu jer u ovoj školi je zabranjeno koristiti čarolije kako biste opravdali svoju lijenost ili pak zloču.

Prije svega, upamtite, ovo jest škola, ali i popravni dom za vas jer vi se niste uspjeli uklopiti u vanjski svijet među ljude i svojim djelima ste ugrozili naše postojanje na kugli zemaljskoj.

Bez brige, nisam vam ovim rečenicama otkrila početak knjige Hekatina škola, nego je to samo moj mali uvod u recenziju o ovoj knjizi, prvom dijelu trilogije Hex Hall, koja se još sastoji od knjiga Demonsko staklo i Moć grimorija.

A Lumen nam je Hekatinu školu predstavio ovako:

„Sophie Mercer otkrila je da je vještica.

Kad Sophie privuče previše pozornosti zbog čarolije na školskoj zabavi, otac je kažnjava. Šalje je u Hekatinu školu – popravni dom za neposlušne vampire, vukodlake, vještice i vile te ostale metamorfe.

Već prvog dana u Hekati Sophie sječe tri moćne neprijateljice koje izgledaju kao manekenke, zaljubljuje se u najzgodnijeg frajera i dobiva cimericu koja je slučajno i najomraženija osoba i jedina vampirica u školi.

Oko Sophie se počinju plesti tajne od kojih se ledi krv u žilama, a ona sama mora se suočiti s najvećom prijetnjom: drevnim tajnim društvom koje je želi uništiti.“

Publishers Weekly: „Ovaj neodoljiv i domišljat roman pun je tajni i čarobnih stvorenja. Priča je uzbudljiva i duhovita, a kraj je toliko napet da ćete s nestrpljenjem očekivati nastavak.“

Imaju pravo. Publishers Weekly, jel. Imaju pravo. Doista s nestrpljenjem očekujem nastavak, a na svu sreću moja knjižnica ga čuva na svojim policama, tako da ću ga već sutra otići potražiti i odmah uzeti i zadnji dio trilogije jer doista jedva čekam vidjeti kako će se radnja raspetljavati. Doživjela sam čaroban uvod u svijet vještica i ostalih stvorenja o kojima samo sanjamo, ali ih se i plašimo tijekom noći jer još uvijek ne znamo postoje li oni doista ili postoje samo u našim maštama i maštama ovako vrhunskih autora knjiga iz fantasy žanra, a također sam doživjela i spektakularan zaplet ove knjige.

Upoznajem Sophie koja se doima jako smiješnom i običnom tinejdžericom, ali je zapravo vještica i to jako nespretna vještica kojoj se stvarno možemo nasmijati. Upoznajem Hekatinu školu koju definitivno nikada ne bih htjela pohađati jer na svakom čošku vrebaju opasnosti, ali ne kao u Harry Potteru nego opasnosti iz usta ovog već spomenutog društva koje čine tri djevojke (vještice) koje liče na manekenke.

Ovo nije roman koji možemo poistovjetiti s nekim drugim romanom. Ovaj roman nije opsežan kao romani u serijalu o Harryju Potteru niti postoje ikakve sličnosti, osim što se radnja vrti oko vještica. Ovo nije roman sličan onima iz serijala Vampirska akademija, iako imamo jednu vampiricu u Hekatinoj školi i dva profesora vampira, niti je ovo roman sličan romanu Zamijenjena od Amande Hocking koji govori o vilama i Trilima. Naravno, sve spomenuto vam preporučujem ako obožavate fantasy žanr kao što ga obožavam ja.

Ovo je roman koji nas osvaja jer radnja se odvija vrlo glatko i samo okrećemo stranice u potrazi za nečim novim, ujedno smiješnim, zanimljivim i zastrašujućim. Ovo je roman koji govori o jednoj (ne)običnoj tinejdžerici koja se u novoj školi susreće sa svime s čime smo se susreli svi mi kad bismo došli u novu školu i novi razred, osim što oko nas nisu na nastavi sjedile vile, vampiri i slična bića. Ovo je roman koji govori o odrastanju bez oca i iznenađenjima vezanim uz oca i povijest obitelji, no nikako nije povijesni roman. Ovo je roman koji govori o mladenačkoj ljubavi koja se pretvara u nešto jako strašno i što nitko od nas ne bi htio doživjeti. Ovo je roman o izdaji, patnji i bolu, a ujedno i sreći, učenju, bitnim stvarima u životu. Ovdje nećemo susresti pojam novca i nečeg materijalnog; ovdje susrećemo pojam borbe za život, razlike između dobrog i lošeg i susrećemo jednu veliku požrtvovanost glavne junakinje na samom kraju koji nije doslovno kraj jer me čekaju još dvije uzbudljive knjige prije samog kraja i finalnog završetka trilogije.

Ovo je roman pročitan u jednom dahu zbog svoje jednostavnosti, vesele, uzbudljive i zastrašujuće tematike te odličnog tona pripovjedača.

Preporuka svim ljubiteljima fantasy žanra! 

Ocjene (1)

Respektira (1): Vjeran

Komentari (3)

6

Od Vjeran

Ma koliko se trudila da me razuvjeriš, meni to jako vuče na HP. Da, zvuči mi zanimljivo ali... ;-) Pozdrav!
5

Od Matea

Trudit ću se još malo pa reći: stvarno ne liči na HP. :) Jest to škola odnosno popravni dom, postoje profesori, učenici i učenice, ali doista nema nikakve veze s HP niti je isti stil pisanja. Knjiga je odlična za nas djecu u duši. :D
5

Od Matea

Ili bolje rečeno: vještice u duši. ;)

od Matea

1 0 0 2

Diane Setterfield: Bellman & Black

„Uhvaćen u trenutku dječačkog izazova, William Bellman svojom će pračkom jednim preciznim hicem oboriti i usmrtiti pticu sa stabla. No, riječ je o nimalo običnoj ptici: radi se o gačcu, pripadniku posebnog roda pernatih stvorenja čiji lepet krila odzvanja na gotovo svakoj stranici ove čudesne knjige.“

Počevši s ovim uvodom koji nam predstavlja Algoritam, izdavačka kuća koja je knjigu Bellman & Black objavila 2016. godine u lipnju, nismo niti svjesni u kakvu knjigu uranjamo kad počinjemo čitati. Ovo je, naime, knjiga koja nas u trenu osvaja.

Na početku upoznajemo Williama Bellmana, dječaka koji nas osvaja svojom inteligencijom, mudrošću i voljom za životom te željom da svaki trenutak nauči nešto bolje, nešto više i nešto novo. On živi s majkom, otac ga je napustio, a očinsku figuru pronalazi u stricu koji ga uvodi u svoj posao – posao predionice.

Također, na samom početku knjige upoznajemo gačke, ptice iz porodice vrana, roda gavrana. Gačci kroz cijelu knjigu prate život Williama Bellmana, koji iz vrlo inteligentnog i domišljatog mladića odrasta u inteligentnog odraslog čovjeka, oženjenog, oca četvero djece i vrlo uspješnog u poslovnom svijetu. Autorica nam s vremena na vrijeme napiše neke činjenice o ovim pticama, a tijekom čitanja shvaćamo koliko je uloga tih ptica zapravo bitna u ovoj knjizi. Naravno, ako bih vam sada rekla značenje, čar tijekom vašeg čitanja ne bi bila velika kao moja, pa vam neću reći više ništa o tome.

„Iako će ovaj kratki čin nasilja i okrutnosti nestati iz Williamova sjećanja, ispostavit će se da gačci ne zaboravljaju tako lako. Godinama kasnije, uspješan poslovni čovjek, vlasnik obližnje predionice i sretno oženjen otac četvero djece, William, kao i svi oko njega, uvjeren je da ima sve. Da nema tajanstvenog stranca u crnom kojeg već godinama viđa na sprovodima, moglo bi se reći da ga ništa pod kapom nebeskom ne muči. No, kad niz nevjerojatno tragičnih udesa njegovu sreću preko noći preokrene u neljudsku nesreću, William će, kako bi spasio nešto vrednije i od vlastita mu života, biti prisiljen sklopiti neobičan sporazum s tajanstvenim i još neobičnijim strancem. I tako je rođen Bellman & Black, grandiozni poslovni pothvat koji će London baciti na koljena, a Williama uplesti u kovitlac neobičnih i čudesnih zbivanja te uvesti u vezi s gospodinom Blackom koja će mu obilježiti život do samog njegova kraja.“

Kao što vidite iz opisa, ovo je vrlo čudesna knjiga. Ovo je nešto od čega nam se naježe dlačice po vratu i rukama; nešto što nas privlači na čitanje i nećemo se smiriti dok ne uhvatimo knjigu u ruke i počnemo čitati. Nećemo se razočarati s čitanjem i okretanjem svake stranice, jer na svakoj stranici prati nas nešto čudesno, a ujedno i morbidno, no to nas ne pokoleba da nastavimo čitanje. Ovo je obiteljski roman; roman o odrastanju i životu jednog nesretnog čovjeka koji ni sam nije svjestan koliko je zapravo nesretan. Iako je vrlo uspješan u svom poslu, te nakon predionice osniva Bellman & Black poduzeće, Williamova nesreća može nas rastužiti više nego njega samoga, jer on, kao što sam već rekla, nije niti svjestan svoje nesreće u toj mjeri koliko smo svjesni mi čitatelji.

Ovo je drama kroz koju nailazimo na razne segmente smrti; kroz koju shvatimo ono što već znamo, ali o tome ne želimo razmišljati: koliko smo krhki. Koliko je život kratak i koliko je velika mogućnost da nas već sutra ne bude. Ovdje susrećemo usamljenost, bol; vidimo jednog radoholičara zbog kojeg i sami poželimo biti toliko intelignentni i uspješni; ovdje vidimo život jedne duše koju pritišće težak križ, ali duša ne odustaje, duša se bori i nastavlja dalje. Ovdje vidimo i tračak nade, ali nismo sigurni hoćemo li tu nadu moći uhvatiti. I samo okrećemo stranice sve brže i brže. Oči nam lete po redovima, um nam guta stranice i dolazimo do samog kraja. A taj kraj, eh, rado bih vam rekla sve što mislim o tome, ali ne smijem. Moram ostaviti djelić čarolije vama, da ju sami pojmite na samome kraju. Neke će kraj razočarati, nekome će donijeti olakšanje, a netko će biti zadovoljan ovakvim ishodom. Ja sam sve u jednom. Razočarana jer doista nisam očekivala takav kraj; osjetila sam olakšanje jer me Diane Setterfield nije razočarala, a zadovoljna nisam ovakvim ishodom, ali sam zadovoljna objašnjenjem samog tog kraja. Imam osjećaj kao da je knjiga ipak, uz sve objašnjenje, ostala nedorečena. Ali u svačijem životu postoji nešto nedorečeno, a nekome život završi nedorečen. I stanemo pa se upitamo: „Zašto?“ Ali poneke nedorečenosti ne možemo promijeniti. Ne možemo nadopuniti ono što je završilo i nema mogućnost nadopunjavanja. Da sam ja autorica ove knjige, nisam sigurna kako bih ju završila. Diane me nije razočarala jer sam još s Trinaestom pričom, romanom koji je objavila, shvatila o kakvoj se spisateljici radi. Ona je čudesna i njena mašta nema kraja. Kao što sama navodi u napomeni, autor fikcije ima slobodu na prošlost i povijest ne zasniva na točnim činjenicama, ali i da ju zasniva. Ovaj je roman djelomično zasnovan na povijesnim činjenicama, ali ima i elemente fikcije koji su slobodni. Autorica je upotrijebila veliku količinu svoje mašte prilikom prijepovijedanja ovog romana, a i prilikom samog završetka. Možete biti uzbuđeni, razočarani; možete jedva čekati pročitati ovu knjigu ili je odbaciti, vaša je volja. Ja sam sretna što sam je pročitala i sa zatvaranjem zadnje stranice shvaćam da mi je ostala jedna misao: „Svakome i svemu dođe kraj. Pa tako i ovoj krasnoj, a ujedno morbidnoj i teškoj knjizi.“ Preporuka svima!

Ocjene (1)

Respektira (1): Vjeran

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Koliko ta nedorečenost kraja otvara prostor za pisanje nastavka? Inače, vrlo zanimljiv osvrt. Mene si definitivno zainteresirala.
5

Od Matea

Ne vjerujem da će biti nastavka jer kraj je konačan, a nedorečenost ima veze s cijelim objašnjenjem oko gačaca i Bellmanova života. Knjiga je odlična, zadovoljna sam, iako stoji ta nedorečenost u mojim mislima...

od Vjeran

1 0 0 0

Daniel Quinn: "Ishmael"

OVO JE NAJVAŽNIJA KNJIGA KOJU SAM U ŽIVOTU PROČITAO!

Kao nužna posljedica dugog i intenzivnog čitalačkog staža jasno je da je podulji niz naslova na ovaj ili onaj način utjecao na mene. Ipak, među djela koja su me zaintrigirala na neki poseban način zasigurno ulaze Galeb Jonathan Livingstone, Stepski vuk, Životinjska farma i Gospodar muha. Osim velikih i važnih filozofskih poruka kojima ta djela obiluju, povezuje ih još nešto. Životinje!

Ishmael je gorila čime je prvi uvjet za prvoklasan filozofski doživljaj ispunjen. Za dobru filozofsku raspravu potrebna je i tema. Po mogućnosti važna, vezana za ljude, njihove međuodnose ili barem pojedinca i njegovo snalaženje u svijetu koji ga okružuje. A temu kojom se bavi Ishmael slobodno mogu nazvati Temom svih tema čime smo ispunili i drugi uvjet.

Kako bi svoja razmišljanja približio čitatelju, autor koristi prokušanu metodu kojom su se služili još Sokrat pa sofisti i Platon. Dijalog je jednostavno stvoren za tako nešto.

Kako je za dijalog potrebno dvoje/dvije/dvojica, onda se Ishmaelu priključuje pripovjedač koji iz svoje perspektive zapravo priča priču. Njegov identitet, kojeg autor ne otkriva u ovom već u jednom od narednih djela, zapravo i nije bitan. Mogao je to biti bilo tko od nas.

OVO JE NAJVAŽNIJA KNJIGA KOJU SAM U ŽIVOTU PROČITAO!

U početku, dok vas pripovjedač, a posebno Ishmael, ne uvuku u priču, možda ćete (poput mene, priznajem) biti vrlo skeptični obzirom da vam u početku um jednostavno nije dovoljno otvoren pa vas mogu smetati "očite izmišljotine i nelogičnosti" poput telepatske komunikacije i izrazito racionalnih i duboko kompleksnih misaonih procesa u jednog, doduše čovjekolikog, ali ipak majmuna. Uspijete li dovoljno otvoriti svoj um i izdržati tih uvodnih točno 28 stranica, a da ne odbacite knjigu, priča vas uvlači u sebe poput golemog vira kojem se nemoguće oduprijeti.

Iako vam ne bih htio ni na koji način kvariti doživljaj čitanja, neke stvari iz romana ipak moram baciti pred vas. Prije svega, roman se bavi pitanjem opstanka i opstojnosti ljudske vrste na ovoj Plavoj kuglici koju nazivamo Zemljom. Dodatno, posebno se potencira činjenica kako je tu opstojnost odn. opstanak u pitanje doveo upravo čovjek sam. Ulazeći u samu bit problema, autor vrlo jasno locira, argumentira i razlaže točku od koje je sve krenulo krivo i razloge zbog kojih je sve krenulo krivo.

U bipolarnom svijetu ljudi su "podijeljeni" na Ostavitelje i Uzimatelje, a osnovni motivator koji nas tjera na tu civlizacijsko-egzistencijalnu autodestrukciju krije se u Majci Kulturi. Ovo "Kultura" ovdje morate shvatiti poprilično široko, a autor u knjizi jasno definira taj pojam pa nećete imati problema s razumijevanjem ili krivom interpretacijom tog pojma. Uglavnom, Majci Kulturi suprotstavljena je Majka Priroda (ne ovako izrijekom ali shvatit ćete).

I kad se tako postave stvari onda je sasvim jasno da dijalog vode jedan tipičan pripadnik Uzimatelja kao sljedbenika Majke Kulture i gorila koji svojom snagom ali i pripadnošću jasno "zastupa" Majku Prirodu. Iako bi možda čimpanza, kao najčovjekolikiji od svih majmuna, na prvi pogled bio bolji izbor, upravo zbog snage i moći koju posjeduje, gorila je sasvim logičan zastupnik druge strane.

Kao što je logičan izbor upravo gorile, tako je sasvim jasan i odabir njegovog imena. Ishmael je, za one koji ne znaju, bio jedan od Mojsijevih sinova i to upravo onog kojeg je Mojsije trebao žrtvovati. Simbolika te priče sasvim je dovoljna da objasni zašto baš gorila i zašto baš Ishmael.

OVO JE NAJVAŽNIJA KNJIGA KOJU SAM U ŽIVOTU PROČITAO!

Ovdje vas ipak moram upozoriti na nekoliko stvari. Prvo, iako nije preopsežno, ovo djelo ćete teško "progutati u dahu". Razvijanje argumentacije i dubina misli zaokupit će u potpunosti vaše male sive ćelije. Malo je onih koji će moći održati punu koncentraciju i u potpunosti pratiti priču od početka do kraja. Moj ritam je bio poglavlje, maksimalno dva dnevno. Sadržaja je i u tom opsegu bilo sasvim dovoljno da mi tijekom dana okupira misli.

Drugo, za praćenje ovog filozofskog traktata morate biti otvorenog uma. Argumentacija je jasna, logički zaključci apsolutno drže vodu i racionalno gledano malo je toga spornog. Ipak, osobe jakih religioznih osjećaja mogle bi imati osjećaj neugode zbog onoga što je izneseno. Kako će se knjiga bližiti kraju, tako bi ta neugoda mogla biti sve veća.

Umjesto zaključka, meni je Ishmael potvrdio neka moja razmišljanja, usustavio ideje i promišljanja i uspješno popunio neke praznine odn. "nepokrivene" dijelove. Također, otvorio mi je oči i dao odgovore na neka moja osobna, intimna pitanja koja me sve više i sve češće nagrizaju.

Iako u pravilu ne obraćam previše pozornosti na one izvatke iz kritika koje se obično objavljuju na koricama knjiga, ovdje potpisujem baš svaku od njih. A jednu, onu sa same naslovnice, ću i citirati. Jer to je to!

"Od sada ću knjige koje čitam dijeliti u dvije skupine - one koje sam pročitao prije Ishmaela i one koje sam pročitao kasnije." - Jim Brittel, Whole Earth Review

Nažalost, svjestan sam da ova knjiga neće zaustaviti autodestruktivne trendove i da neće spasiti svijet (koji neumitno ide svome kraju, bar što se ove naše ljudske civilizacije tiče). Velika većina vas koji ćete pročitati to djelo, slegnut će ramenima i osjećati se nemoćnima da bilo što naprave/poduzmu/promijene. Ipak, nitko neće moći reći da nije čuo pitanje i da nije dobio odgovore na njega. Dakle, znat ćete!

Pa onda živite s tim!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

P.S. OVO JE NAJVAŽNIJA KNJIGA KOJU SAM U ŽIVOTU PROČITAO!

Ocjene (1)

Respektira (1): Matea

Komentari

od VeViJu

3 0 0 1

Karl Ove Knausgaard MOJA BORBA 1

Karl Ove Knausgaard piše o svom životu. Na to bismo mogli reći: „pa što, svi to rade, i ja sam vodio dnevnik“, no ovdje se radi o genijalno napisanom književnom djelu o životu sa svim detaljima, kakve smo i sami doživjeli, ali nekad ni sebi ne bismo priznali toliko intimne osjećaje, a kamoli napisali širom svijeta čitanu knjigu tako bolno iskrenu i riskantnu. Čitajući knjigu o norveškom piscu ne očekujemo pronaći toliku sličnost s vlastitim iskustvima i razmišljanjima. Toliko je toga poznato i surovo istinito da se možda ogledavamo oko sebe u strahu da će nam netko pročitati misli, kao što mi čitamo autorove.

Ova knjiga je prvi od šest naslova koji čine ciklus Moja borba i ovdje tek ulazimo u Knausgaardov svijet, velik i bogat kako samo život sposobnog promatrača može biti. Zapravo nas šetnja životom nekog drugog može podsjetiti koliko je pun zanimljivih detalja i naš život, a da toga nismo svjesni ili ne obraćamo pažnju na vlastite dojmove jer ih smatramo banalnima. Zato nas pisci poput Knausgaarda mogu ohrabriti primjerom da ni jedan život nije nesadržajan, pa ni naš. Njegova prva knjiga u ciklusu Moja borba podijeljena je na dva dijela. U prvom dijelu nižu se pojedinosti o autorovom životu za njegove tinejdžerske dobi, kad je već otkrio mladenački bunt i upoznavao lepezu emocija koju donosi. Njegova majka rijetko je prisutna jer živi i radi u drugom gradu i razvedena je od oca, pa se tek povremeno viđaju. Karl Ove živi s ocem od kojeg strepi. Otac je mrgodan i strog čovjek, učitelj je u školi i zato je tim više neobično što je toliko otuđen od sina. U takvoj ne baš idiličnoj sredini mladi se Karl Ove snalazi kako zna. Druži se s vršnjacima i prolazi mnoštvo situacija tipičnih ne samo za norveške tinejdžere. Često bih se ulovio da čitam o sebi u toj dobi, pa i kasnije. Tu su vucaranja s prijateljima po tulumima, dangubljenje po kvartu i okolici, samovanje u svojoj sobi, očekivanje onog nečeg velikog da se dogodi. Tu je stvorena autorova težnja da postane pisac, ma što to značilo. Uranjanje u svijet literature i amatersko filozofiranje s društvom, kao i duboko promišljanje o značenju onoga netom doživljenog učinilo je Knausgaarda budućim vrhunskim i nagrađivanim književnikom, mada u to vrijeme on nije mogao ni zamisliti tako nešto. Zanimljivi i zavodljivi dijelovi knjige su baš oni za koje se to ne bi moglo reći, kao npr. vrlo detaljan opis odlaska na proslavu Nove godine pri čemu se i nije dogodilo puno toga, ali važna je atmosfera i napetost koja se nadvila nad događaj.

Zatim, naglo, dolazi drugi dio knjige. Karl Ove je odrastao. Piše svoj prvi roman. Saznaje da mu je otac umro od alkohola. Slijedi do krajnosti detaljan opis dana u kojima njegov brat i on rješavaju detalje oko sprovoda i pospremaju kuću u kojoj su živjeli otac i baka. Ponovo nas Knausgaard suočava sa svim emocijama, pitanjima i borbama koje ima u sebi. Odatle i naslov serijala. Moja borba nema nikakve veze s Hitlerovom knjigom. Ova je borba sa samim sobom i borba da se prihvati svijet kojem je svejedno za tebe i sve što postigneš postigao si sam.

I ne, ne može svatko napisati takve rečenice, tako sugestivno remetiti kronologiju, tako koristiti digresije koje su zanimljivije od primarne teme, tako izazivati trnce.

Ocjene (3)

Respektira (3): Matea, Marta, darel

Komentari (1)

10

Od darel

Dobro nam doša. super analize:-). koja produktivnost :-)

od VeViJu

0 0 0 0

Bill Bryson KOD KUĆE

Bill Bryson je poznat po nizu naslova o životu u raznim zemljama koje je detaljno proučio. Osim svoje domovine Engleske, on opisuje ostatak Europe, Sjedinjene Američke Države, Australiju, Afriku, nakon toga je obradio mikro i makro svemir u knjizi Kratka povijest gotovo svega, a sad se vratio kući. Hodajući svojom kućom u Norfolku prostoriju po prostoriju, kazuje nam obilje sitnica o povijesti prostorija i namještaja i predmeta karakterističnih za pojedine vrste prostorija od tavana do podruma. Tako, na primjer, u poglavlju Kuhinja doznajemo o vrstama hrane i njenom spravljanju tokom prošlih stoljeća, dok se u poglavlju Blagovaonica govori o običajima tokom objedovanja i evoluciji jedaćeg pribora kakvog danas znamo. Autor navodi da je svojevremeno postojalo 146 raznih vrsta pribora za jelo ovisno o vrsti hrane za koju je bio namijenjen, čudi se i sam nožu za ribu i otkriva zašto vilica ima četiri šiljka. Govoreći o soljenci, Bryson zalazi u podrobnu i vrlo zanimljivu povijest trgovine začinima.

I tako sobu po sobu saznajemo o svemu i svačemu čega smo svjedoci svaki dan, a da se rijetko, ako ikad zapitamo zašto je to tako. Nezaustavljivim tempom autor nas zasipa zgodama iz povijesti građenja zgrada, uređenja interijera i proizvodnje namještaja, oblikovanja vrtova, odgoja djece, proizvodnje tkanine, oblačenja i mode, već spomenutih prehrambenih navika, domaćih životinja i onih koje baš ne volimo u blizini kuće, ali ih se ne možemo riješiti. To su samo neke od tema kojima nas Bryson informira i  zabavlja.

Ovo definitivno nije povijest kakvu učimo u školi. Tamo su važne godine bitaka, politička previranja, vladari i ratovi. Rijetko se kad, ako uopće spominje život običnih ljudi, njihova zabava i njihovi snovi. U osnovnu školu išao sam za vrijeme državnog uređenja koje je zahtijevalo da nastava povijesti bude obojana stalnim podsjećanjem na nepravde klasnih sustava. To da je manjina bogatih iskorištavala veliku većinu siromašnih spominjalo se na svakom satu bez obzira o kojem vijeku smo učili. Sve je to bilo prikazano pomalo apstraktno i poslovično. Tek uz ovu knjigu shvatio sam sav užas života podređene klase. Ne tako davno, prije sto – dvjesto godina robovi u Americi i sluge u Europi bili su bića nižeg reda. Bez ikakvih prava, čak ni tretirani, već održavani da bi bili sposobni izvršavati svoje dužnosti životarili bi s radom kao jedinim ciljem postojanja. A njihovi gospodari, odnosno poslodavci utapali bi se u blaziranom obilju i međusobno si zagorčavali živote apsurdnim običajima. Bryson nas podsjeća i na takve gorke detalje kakve danas teško možemo zamisliti jer smo razmaženi demokracijom.

Također samo par generacija u prošlosti nije bilo takvih tehničkih pomagala kakve danas niti ne primjećujemo koliko smo navikli na njih. Bryson nam prikazuje život bez struje, kad su noći bile tamne i hladne, kad nije bilo tekuće vode, kad je higijena bila nepojmljiv luksuz, kad su danas bezazlene bolesti odnosile živote čitavih gradova. Uspoređujući tadašnji život s našim ne možemo se načuditi tragikomičnim poteškoćama na koje su nailazili naši preci. Knjiga je unatoč svemu obojana vedrim tonovima. Bryson je vrlo duhovit pisac. Neke njegove formulacije su upravo urnebesne. Isto tako taj je znatiželjan i učen pisac veliki humanist i očito je na kraju knjige da iza svega stoji poruka da trebamo biti sretni i zahvalni što živimo sada, a ne onda i da je na nama da takvo stanje održimo kako se ne bismo vratili u doba neznanja i bijede.

Još za čitanja ove knjige htjet ćete ju prepričavati bližnjima, a kad ju pročitate nudit ćete ju drugima kako biste imali zajedničku temu za ugodan razgovor.

Ocjene

Komentari

od VeViJu

3 0 0 1

William Landay BRANEĆI JACOBA

Ovaj roman mogao bi se svrstati u podžanr sudske drame, ali i psihološkog trilera. Manji dio radnje događa se u sudnici, no glavni je lik uspješni odvjetnik čiji je sin osumnjičen za ubojstvo svog vršnjaka. Otac, očekivano, nimalo ne sumnja u nevinost svog sina Jacoba jer Jacob je poput svih dječaka svoje dobi sasvim normalan, ima svoje navike i želje kao i svi drugi, pomalo je nekomunikativan, kao i sva druga djeca odrasla uz internet i društvene mreže. No, blag je, povučen i pristojno odgojen. Kako bi on mogao biti izvršitelj okrutnog ubojstva?

Tijekom romana doznajemo pojedinosti zbog kojih postajemo nesigurni što se zbilo. Pojavljuju se detalji koji bi se mogli protumačiti kao dokazi. Jacob posjeduje nož poput onog kojim je izvršen zločin, stradali dječak je znao maltretirati Jacoba i ostale vršnjake, sam Jacob je na društvenoj mreži objavio krvavu priču s detaljima neugodno nalik na stvarni događaj i to prije nego što se dogodio. Sve to opterećuje Jacobovog oca, ali ništa kao slutnja u postojanje mističnog zločinačkog gena. Jacobov djed je, naime, okorjeli kriminalac doživotno u zatvoru s ubojstvom na duši. Odvjetnikov otac je k tome vrlo nasilan i opasan čovjek u svakom pogledu. Je li moguće da je te karakteristike odvjetnik nekako prenio svome sinu, a da je sam cijelog života bio potpuna suprotnost svom ocu?

Progovara se o otuđenosti modernih urbanih obitelji i o neprihvaćanju odgovornosti za nemaran, poslom zatomljeni odnos roditelja i djece, te o pritisku prevrtljive okoline, koja naglo ocrnjenu obitelj praktički izopćava samo na osnovu medijskog prozivanja. Istraga traje, čeka se suđenje, mediji neobuzdano šire priče i pretpostavke. Medijima se, naravno, vjeruje i odvjetnikova se obitelj odjednom nalazi u nemilosti. Dojučerašnji dobri susjedi i roditelji djece s kojom Jacob pohađa školu sumnjiče, prijete i okreću glave od nepoželjne obitelji. Neobično je kako ljudi mogu preko noći bešćutno odbaciti svoje bliske poznanike. Čini mi se da je osnovna poruka romana pitanje „zašto se čudimo nepravilnostima naše djece kad smo i sami takvi, kad su nastala od nas?“

Do samog kraja knjige ne saznajemo pravu istinu, ali nameće se slutnja o nečemu mračnom.

Tu je i šokantan kraj, koji čitavoj priči daje novo značenje.

Vrlo spretno ispričana priča, koja se ne zaboravlja.

Ocjene (3)

Respektira (3): Matea, Buffybot, darel

Komentari (1)

5

Od Matea

Hvala na ovoj odličnoj analizi! Definitivno je moram pročitati!

od VeViJu

1 0 0 0

Umberto Eco NULTI BROJ

Veliki genij Umberto Eco napustio je ovaj svijet i za kraj nam ostavio kratko i slatko djelce uz koje ćemo se smijati. Njegov je neočekivani humor na tragu što Ephraima Kishona, što Monty Pythona. To je, pak očekivano, znajući koliko je Umberto Eco upoznat sa svim vidovima kulture, pa i one popularne. Legendarni stvaratelj Imena ruže ovaj nam put servira priču o pokušaju stvaranja časopisa kojemu je jedina svrha dobaviti novce lukavom, no ishitrenom poduzetniku, pa makar ne izašao niti jedan broj osim nultog. Tu se prostire divna prilika da Eco progovori o mnogim besmislenostima koje krase današnje novinarstvo.  Seciranje raznih rubrika kojima nas šopaju novine i časopisi sočan je materijal za ovu dirljivo smiješnu satiru. Razmislimo malo za što sve dajemo novce. Za grupicu šarlatana koji se pozivaju na amatersko poznavanje psihologije tržišta? Da ne bi ostalo samo na tome autor upliće i svojevrsnu romantičnu priču i iznenadnu teoriju zavjere o Mussolinijevoj pravoj sudbini.

Protagonist Colonna sredovječni je pisac koji je izgubio iluzije o uspjehu. Jednostavno su mu se u životu postavljale okolnosti koje su mu priječile ostvarenje uspješne karijere. Poluzainteresirano pristaje na prijedlog da za pristojan novac napiše knjigu u ime svog poslodavca Simeia. Knjiga bi opisivala pokretanje časopisa. Ta knjiga bi zapravo bila samoj sebi svrha jer niti ne postoji ozbiljna namjera da se časopis zaista pokrene. No to znaju samo Colonna i Simei. Tako se oformi redakcija i upoznajemo šaroliku grupicu nadobudnih urednika koji žele utjecati na što bolju prodavanost časopisa. E, onda postaje zabavno. Većina prijedloga za sadržaj časopisa su definicija klišea u novinarstvu. Ono ostalo su apsurdno smiješne rubrike o neobičnim riječima, nevjerojatne napuhane vijesti, lažni demantiji pisani u svrhu razonode i stilske vježbe...

Monty Python, kažem vam.

Colonna među ostalima upoznaje Braggadocia i s njim uspostavlja donekle prisilan odnos na Braggadocievo inzistiranje. Oni se nalaze izvan redakcije, na piću i razgovaraju o koječemu, a ti su razgovori vješto pisani Ecovom rukom i čine okosnicu romana. Upravo je nevjerojatno kako radi autorov um. On detaljno citira potpuno nevažan razgovor, npr. o nabavljanju idealnog automobila, a da to ne bude nimalo dosadno iako nema nikakve veze s glavnom temom romana. Čak želimo da razgovor potraje jer je vrlo ugodno čitati tečne Ecove rečenice, pri čemu nam se likovi koji ih izgovaraju suptilno predstavljaju. Malo, pomalo Braggadocio će se pokazati kao gotovo paranoični teoretičar zavjera i u velikom dijelu romana izlaže detaljnu teoriju po kojoj se Mussolini izvukao i izbjegao svoju sudbinu o kakvoj smo učili u školi.

Colonna se zbližava s Maiom, ambicioznom novinarkom, koja ne shvaća da je cijela priča sa časopisom varka. Iako je Colonna samac koji se kloni žena, poslovno prijateljstvo s mladom kolegicom preraste u nježnu romantičnu vezu, nimalo patetičnu, opet, kakvu samo Eco zna predstaviti. Colonna i Maia tijekom knjige postaju svjedoci događajima koji izmiču očekivanjima te se zajedno s njima pitamo nije li paranoja samo druga riječ za biti u pravu.

Zabavno, pametno, sjetno jer nam više nema Umberta.

Ocjene (1)

Respektira (1): Marta

Komentari

od VeViJu

0 0 0 0

Ruth Ware U MRAČNOJ, MRAČNOJ ŠUMI

Ovo je još jedan primjer kako roman s relativno banalnom i na trenutke neuvjerljivom pričom može imati svoje vrijednosti na drugim poljima. Pomalo poput Agathe Christie iz doba pametnih telefona i društvenih mreža, Ruth Ware smješta grupu ljudi u izolirani prostor. Dogodi se zločin i sumnjivi su svi, pa i naratorica, koja ni sama ne zna što se dogodilo uslijed djelomične amnezije. Njeno prisjećanje na događaje koji su doveli do trenutka kad ona leži u bolnici ujedno čini priču, a neki naizgled sporedni detalji važni su kao ključ za otkrivanje počinitelja. Tako i mi kao čitatelji možemo pažljivo čitajući otkriti tko je kriv.

Složio sam se s kolegicom s kojom sam pričao o knjizi da su motiv za zločin i njegovo izvođenje malo nategnuti, ali bez toga ne bi bilo radnje. A ono što je dobro su neobični likovi, dobro i detaljno profilirani. Svi iz grupe su na neki svojstven način uvrnuti i to ih baš čini realnima jer nisu bezlični i sivi. Njihove neuroze, opsesije, promjene raspoloženja, nestrpljivost, emocije ili nedostatak istih čine se tako poznatima iz naše svakodnevice.

Glavni lik je spisateljica Nora (jeste li primijetili koliko su često glavni likovi pisci, govoreći o poistovjećivanju autora s njihovim glavnim likovima). Ona živi povučeno u svojevoljnoj osami i nema potrebu družiti se s ljudima tek tako, reda radi. Tome je uzrok ljubavni brodolom koji je kasnije bitan u priči. Nora živi mirnim, sređenim životom u kojem se osjeća ugodno i zaštićeno. Jedna od njenih aktivnosti je trčanje po okolici čime održava formu. Njenu rutinu poremeti mail kojim je pozvana na djevojačku večer bivše prijateljice iz škole koju nije vidjela desetak godina. Ona oklijeva odazvati se i tu je potpuno razumijem. Točno se mogu suživiti s tom situacijom. Ono što mi je neuvjerljivo je što Nora napokon pristaje odazvati se pozivu. Ja ne bih. Ali, kako rekoh, onda ne bi bilo zanimljive priče. Višednevna zabava održava se u staklenoj, prozirnoj kući daleko od naseljenog mjesta, u mračnoj, mračnoj šumi. Od tuda naslov. I od zloslutne dječje pjesmice na početku knjige.

Sve to nam priča sama Nora, tako da roman čitamo u prvom licu. Ono što roman čini uzbudljivim i zagonetnim je činjenica da se Nora ne sjeća svega zbog amnezije koja je posljedica traume prilikom automobilske nesreće. Ona leži u bolnici i pokušava se sjetiti što se dogodilo. Ne zna li to ona, ne znamo ni mi. Čini mi se to dobrim trikom da se pomiri pisanje u prvom licu i cjelokupna neizvjesnost radnje pri čemu ni pripovjedač ne zna je li kriv za zločin.

Pri kraju se roman pretvara u punokrvni triler s trčanjem, bježanjem, skrivanjem i nadmudrivanjem, no tu ću stati i prepustiti vas da sami uživate.

Ocjene

Komentari

od VeViJu

0 0 0 0

Mary Kubica DOBRA DJEVOJKA

Većina radnje događa se u kućici na snijegom prekrivenoj osami. Tamo je odvedena oteta djevojka Mia. Njen otmičar Colin oteo ju je za otkupninu radeći za lokalnog gangstera, a onda se predomislio i promijenio planove. Istovremeno detektiv Gabe Hoffman, vodeći istragu, pokušava otkriti namjere otmičara i pogoditi gdje tražiti Miu.

Primjećujem nekakav trend pojavljivanja trilera koji imaju jednostavnu i često već poznatu radnju, no ono što ih čini zanimljivim je način na koji je ta radnja iznesena. Ovaj put priču iznose tri lika, ali ni jedan od njih nije Mia, žrtva otmice, što bi bilo očekivano. Umjesto toga poglavlja su nazvana po likovima čije je subjektivno gledište pisano u prvom licu, često u prezentu. Ti likovi su Colin, otmičar, detektiv Hoffman i Mijina majka Eve. Svi oni naizmjeničnim poglavljima polako ispredaju detalje koji čine priču.

Posebno mi se sviđaju Gabeova poglavlja jer pomalo podsjećaju na noir detektivske priče u kojima zaplet i nije toliko važan kao atmosfera apatije i sjete uslijed nesretnih životnih okolnosti svih likova. Istražitelj upoznajući i ispitujući Mijinu obitelj pomalo otkriva okolnosti koje su dovele do Mijinog otuđivanja od njih. Mia je, naime, živjela odvojeno od njih uz minimalan kontakt. Tu se progovara o, na žalost, prečestom nerazumijevanju između roditelja i djece, pogotovo kad djeca ne ispunjavaju roditeljska očekivanja, a ta očekivanja nastaju jer je roditeljima ugled u društvu važniji od sreće vlastite djece.

Poglavlja koja pripovijeda Eve, Mijina majka, otkrivaju je kao povučenu, tužnu osobu koja živi u sjeni moćnog supruga i koja nije sigurna što se dogodilo s njenim životom. Ona je samo htjela normalan život ispunjen ljubavlju unutar njene obitelji, a to joj je izmaklo na neki način.

Ipak, najvažnija su Colinova poglavlja. Kroz njegovu naraciju u prvom licu otkrivaju se njegove misli i doživljaji svijeta koji su vrlo mračni, ali imaju svoju logiku. Colin, iako je otmičar i sitan kriminalac, gotovo je simpatičan jer nije sam odabrao voditi takav život već je nastao takav zbog teškog djetinjstva bez ljubavi. Njegov odnos s Miom neobično se razvija u izoliranoj kućici, ali ne želim otkriti sve.

Još jedna stvar koja čini uzbudljivost ovog romana je blaga kronološka nelinearnost. Poglavlja su naslovljena osim imenom naratora, riječima 'prije' i 'poslije'. Tako neke događaje doznajemo unaprijed, ali to ne kvari ključni dio priče jer su ti dijelovi prikazani pomalo nejasno i tek daju naslutiti što se dogodilo. Tu je autorica prilično spretna. Spomenuti prezent također pojačava dinamiku zbivanja. Osjećamo se kao da smo iza leđa naratoru i percipiramo zajedno s njim.

U ovom je trileru minimum fizičkog nasilja, no ono zbog čega brinemo za likove i to ne samo za otetu Miu je nesreća i usamljenost koji su ih snašli i zbog kojih pate neshvaćeni od okoline. A tu je i epilog koji me je dočekao potpuno nespremnog i zbog kojeg sam knjizi morao priznati originalnost.

Ocjene

Komentari

od VeViJu

1 0 0 0

Christopher Ryan i Cacilda Jetha SEKS U ZORU

Antropološka studija Seks u zoru rasvjetljava sličnost homo sapiensa s najbližim srodnicima čovjekolikim majmunima, posebice s nedavno otkrivenom vrstom bonobo čimpanze. Čovjek s tom malobrojnom i povučenom vrstom dijeli mnoge karakteristike u anatomskom i bihevioralnom smislu. Do njihovog otkrivanja najbližim su srodnicima čovjeka bili smatrani gorile, orangutani i čimpanze i njihovim proučavanjem došlo se do zaključka da su to, ma koliko slični ljudima, ipak divlje životinje čija agresivnost i društveni ustroj baš i nisu modeli ponašanja ljudskog društva jer ljudi se ponose svojom civiliziranošću i humanošću. No, je li to baš tako?

Znanstvenici kroz stoljeća skloni su interpretirati zaključke svojih proučavanja tako da oni odgovaraju njihovoj primarnoj tezi, a to je u ovom slučaju teorija da su ljudi razvitkom uma nužno uvjetovali i spolno ponašanje. Mnogi obrasci ljudskog ponašanja određeni su civilizacijskim i kulturnim nametanjima. Tako i kultura seksualnosti i braka. Autori ove knjige predstavljaju nam drugačije viđenje. Prema njihovim dokazima čovjek se ne ponaša „prirodno“ bivajući monogaman i inzistirajući na odgoju i uzdržavanju samo vlastite djece. Knjiga obiluje primjerima izdvojenih ljudskih kultura u kojima postoji kontrolirani obostrano prihvaćeni promiskuitet i ti ljudi se ne ponašaju kao prljavi, primitivni divljaci. Naprotiv, kod njih se prepoznaje uzajamna nježnost i sklad. Nema spolnih i klasnih nejednakosti, zdraviji su i duže žive s manje stresa. Njihova djeca su tretirana kao pravo blago, što u 'naprednijim' kulturama često ostaje samo na riječima. Naravno da su takve kulture po svom susretu s uobičajenim, tradicionalnim i religijsko-dogmatskim društvima bile asimilirane i agresivno mijenjane da bi odgovarale običajima tih većih civilizacija. A kad se radi o majmunima koji s ljudima dijele više jednakog genskog materijala nego npr. dvije podvrste zeba međusobno, ne dolazi u obzir da ih se uopće uspoređuje s uzvišenom ljudskom rasom.

Suradnici Christopher Ryan, svojim tekstom i Cacilda Jetha svojim istraživanjima i grafikonima na uvjerljiv način, duhovito i s mjerom za ukus, grade ovu zanimljivu knjigu koja otvara oči. Jasno mi je da ova i slične knjige neće promijeniti svijet. To nije ni moguće i diskutabilno je da li bi bilo i dobro i zdravo jer je čovječanstvo previše kruto vezano za ekonomsko političke temelje. Vjerujem i da će se ova knjiga svidjeti onima koji i prije čitanja takvih djela već imaju formiran sličan stav o antropološkim temama. Oni drugi vjerojatno neće ni pokušati saznati o čemu se tu radi ili će se informirati o sadržaju s već izgrađenim odbijanjem i prezirom. Međutim, dobro je da postoje ovakvi naslovi jer važno je zadovoljavati znatiželju i svakoj tvrdnji pristupati sa svih mogućih strana. Ipak smo izašli iz srednjeg vijeka.

Knjizi Seks u zoru treba pristupiti otvorena uma i spremni na mnoga zapanjujuća i šokantna, no korektno dokaziva izložena saznanja o sukobu čovjekove biologije i društvenih dogmi. Ovo je pametna i duhovita poslastica za one koji prihvaćaju znanstveno razmišljanje potkrijepljeno argumentima.

Ocjene (1)

Respektira (1): Marta

Komentari

od Buffybot

0 0 0 0

Ottolina ide u školu

Ottolina ide u školu zapravo je druga knjiga iz serijala o hrabroj i znatiželjnoj djevojčici čiji roditelji puno putuju, a društvo joj pravi ljubimac gospodin Munroe. Autor Chris Riddel osmislio je priču i ilustracije koje dolaze uz nju. Knjiga progovara o nekim problemima s kojima se susreću današnja djeca na izuzetno simpatičan i neizravan način. Svaki lik kojeg Ottolina upoznaje nosi sa sobom neku pouku za čitatelja. Interakcije između likova poučnog su karaktera. Ilustracije finih linija osim za prikaz komičnih situacija imaju i funkciju igre za čitatelja zbog opsega detalja i dodataka koji se mogu istraživati popratno uz radnju. Na kraju knjižice čitatelji mogu provjeriti jesu li uspjeli uočiti sve detalje.

Ottolina je ilustrirana priča o djevojčici koja živi u Velegradu u zgradi koja se zove Paprenka. Njezini roditelji su skupljači, pa često putuju u razne daleke dijelove svijeta. Komunikacija Ottoline i njezinih roditelja često se svodi na pisanje poruka i razglednica koji potom bivaju dostavljeni uz pomoć Društva skupljača. Nakon što upozna djevojčicu Cecily Lawrence Forbes III, Ottolina sazna za postojanje Škole za drugačije nadarenu djecu. Odmah potom šalje poruku svojim roditeljima da želi ići u tu školu. Ovo je Ottolini prvi puta da ide u školu i jako je zabrinuta za pronalaženje svojeg drugačijeg dara. Osim što u školi upoznaje neke nove prijatelje, Ottolina saznaje za postojanje duha.

Postoje još dvije knjige iz serijala o Ottolini: Ottolina i žuta mačka – koja je tehnički prva knjiga u serijalu, i Ottolina i more. Obje su navedene na samoj knjizi da su u pripremi za izdavanje, dok je Ottolina i žuta mačka nedavno izašla.

Ocjene

Komentari

od Buffybot

0 0 0 0

Anotirani Hobit

Anotirano izdanje Hobita od običnog izdanja razlikuje se duplo većim brojem stranica i većim formatom. Zatim su tu još i pregršt ilustracija i informacija o raznim izdanjima i prijevodima ovog klasika britanske fantastične književnosti. Ovo anotirano izdanje teško se može usporediti sa bilo kojim drugim domaćim izdanjem. Autor je postavio temelje suvremene fantastične književnosti i bio uzor za mnoge druge pisce poput Guya Gavriela Kaya, Neila Gaimana, Tada Williamsa...

Radnja prati avanture hobita Bilboa Bagginsa kojeg čarobnjak Gandalf Sivi preporučuje patuljku Thorinu Hrastoštitu kao člana družine kao korisnog obijača. Bilbo isprva nije oduševljen pomisli da napusti svoj topli i sigurni dom u Hobbitonu i pridruži skupini od trinaest patuljaka. Nakon što skoro prespava polazak na put, Bilbov avanturistički duh se budi i putovanje počinje.

Hobit je knjiga za djecu i mlade pisana u vrijeme drugog svjetskog rata i kao takva bogata je metaforama i pozitivnim porukama. Fantastična bića i zaplete autor je crpio iz mitova i tradicija Velike Britanije, te zemalja sjeverne Europe. Hobit je nezaobilazna literatura za sve ljubitelje fantastike, dok će bogato opremljeno anotirano izdanje lako osvojiti kolekcionare i obožavatelje. Posebnu vrijednost i draž ova knjiga nudi svim entuzijastima lingvistike i književnosti jer se uz tekst romana nalazi biografija i razvoj djela kroz godine, preko granica i nacija uz prikaze likovnih ilustracija i autorovih reakcija na iste. 

Ocjene

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (2)

Uključi se