Mikimiki

od Vjeran

7 0 0 2

Andy Weir: "Marsovac"

Osjećam se poput rimskog cara (recimo, Cezara), koji stoji u svojoj počasnoj loži. Prepuni Koloseum pogledom prati smjer u kojem će otići vrh mog palca. Dvodnevna borba prepuna uzbuđenja i neočekivanih obrata završila je prije nekoliko trenutaka. Krike, zvukove borbe, urlike razdragane mase, zveketanje čelika o čelik zamijenila je apsolutna tišina. Da nismo u starom Rimu, bio bih siguran da je netko pritisnuo "mute" na daljinskom.

Od svih pogleda, jedan se razlikuje svojom prestravljenom molećivošću. Iz pijeska arene (pijeska arene, kužite pleonazam?), A. Weir nije toliko fokusiran na palac. Nastoji uspostaviti kontakt očima računajući na moje omekšavanje.

Moja osjetila izoštrena su do razine da mogu vidjeti pjenu na ustima ili kapi znoja na svakom od gledateljima. Osjećam vonj sasušene krvi, odličnog vina (navodno iz naše provincije Dalmatie, neki Pharos). Mogu čuti njihove misli. Znam za koga navijaju. Zapravo, očekuju jedinu moguću odluku. Jer palac jednostavno mora otići u fejsbukovskom smjeru. Čak i moji Pretorijanci šapuću "vitae, vitae, vitae...". Borba je bila veličanstvena, još će se dugo o njoj pričati ulicama Rima. Glas o njoj doći će i do slavnih Pompeja. A siguran sam i da Kleopatra, o kojoj razmišljam više nego što bih smio, već prima SMS-ove na svoju pametnu kamenu pločicu o tijeku i ishodu borbe.

I svjestan sam odgovornosti ali i moći koja mi je podarena. Odluku moram donijeti sam. Odluku o životu ili smrti. I ništa me u tom promišljanju ne smije omesti, ništa vanjsko ne smije utjecati na mene. U trenutku kad je živčani impuls došao na pola puta od mog mozga do mišića odgovornog za rotaciju palca nemilosrdna budilica još je nemilosrdnije označila početak novog radnog tjedna...

Roman od 350 i kusur stranica pročitao sam u dva dana. Obzirom na raspoloživo slobodno vrijeme, jako brzo. I jedini ozbiljan problem tijekom čitanja bilo je donošenje odluke o tome na kojem ću mjestu prekinuti čitanje. Jer ideja romana je odlična. To je zapravo još jedan spomenik ljudskoj pameti, snalažljivosti i snažnoj nagonskoj volji za životom. To je zapravo još jedan doprinos raspravi o tome na što smo sve spremni i za što smo sve sposobni kako bismo uspjeli samo u jednom - živi dočekati sutrašnje jutro. To je zapravo još jedan Robinson Crusoe, to je još jedan Chuck Noland.

Naš se heroj zove Mark Watney, po zanimanju je inženjer strojarstva, a "pomalo" se kuži i u botaniku. Zbog njegovih zlatnih ruku, proaktivnog ponašanja i širokog znanja svaka bi ga majka željela za zeta. Zbog ciničkog sarkazma (ili sarkastičnog cinizma, nisam sasvim siguran) kojeg obožava koristiti, slika o njemu može poprimiti i drugačije tonove. A opet, u okolnostima u kojima se našao teško je očekivati nešto puno bolje.

Uglavnom, naš je Mark odabrao pomalo neuobičajen pusti otok na kojem će ga brodolom (zapravo oluja, a zapravo neki fukushimski splet niza nesretnih okolnosti) odvojiti od ostatka civilizacije. Ostati sam na Marsu, dok se posada s kojom ste do njega "doplovili" uredno svojim brodom vraća prema matici Zemlji, a usput vam je pokupila i (jedini!) čamac za spašavanje te znajući (iz egzaktnih podataka!) da ste definitivno, nepovratno i nepopravljivo mrtvi, stvarno je domišljata scena.

Neću vam otkrivati detalje, niti bih vam želio pokvariti uživanje u knjizi (ako se na njega odlučite). Ali neke stvari jednostavno moram napisati.

Ima ta knjiga podosta problema.

Jedan od njih je - žanr. Naime, kako čovjek još nikada (barem koliko je meni poznato) nije kročio na Mars, ispada da je ovo ZF. I doista, knjiga je puna tehničkih opisa, prikaza složenih kemijskih procesa te primjene fizikalnih zakona. Pripadam među one kojima su prirodne znanosti  bliske i razumljive (do određene mjere, naravno, ne pitajte me ništa o ovom Higgsovom bizonu ili kako već). Pa ipak, neki su mi procesi i postupci opisani u knjizi bili toliko "svemirski" da ih nakon nekog vremena nisam niti pokušavao do kraja razumjeti. Kako će to doživjeti oni kojima fizika, kemija, biologija i/ili matematika baš i nisu bili izvori neke sreće, ne želim niti zamišljati.

Da ne kažem kako je opisivanje nečega što uopće ne možete vizualizirati potpuno bespotrebno. Jer stvarno, kako vi zamišljate izgled MDV-a, MAV-a, Haba, marsovskog rovera, Pathfindera... Budete li željeli pratiti opise i stvarati si jasne slike u glavi, imat ćete gadnih problema.

I sve je to super. Vjerujem da dio tih svih tehnologija zapravo još uvijek pripada u ZF i da ih još uvijek nemamo u primjeni. Ali, opisano je kao da je moguće - pa recimo da i je. Jest, oni koji nisu ludi za tehnikom malo će se patiti ali radnja je dovoljno zanimljiva da ćete to već nekako pregrmjeti. Ali postoje neke situacije koje jednostavno osjećate da su "nategnute". Od 6 članova posade, od kojih svatko ima dvije jake specijalnosti i još pokoju "slabiju", jedini je Mark svojim znanjem sposoban organizirati i u dhjelo provesti sve ono što je bilo potrebno da se brza smrt na Marsu pretvori u dugotrajnu avanturu sa stalno neizvjesnim ishodom. No, dobro. Rekli bi matematičari da je vjerojatnost za to 1/6. Kad bih takve izglede imao na Lotu, igrao bih svakodnevno. Tri put! dakle, nije baš nemoguće.

Ima takvih situacija još, neke od njih sam točno osjetio tijekom čitanja. Ali neke su nelogičnosti jednostavno nezamislive. Daleko najveći gaf je onaj s korištenjem letjelice koja prolazi pored Zemlje na svom putu prema Marsu. Jer to je letjelica koja se s Marsa vraća na Zemlju. Kužite? Ono, koristim vozilo koje prolazi pored Splita na svom putu prema Rijeci da bih nešto dostavio do Rijeke. A vozilo koje koristim se iz Rijeke vraća za Split. Sad kužite?

Ukratko, ako je ZF, onda je previše detalja nategnuto, namješteno ili jednostavno nelogično.

Doduše, knjiga bi se mogla nazvati i "svemirskim trilerom". Ali za to ima premalo dinamične radnje, a previše tehničkih opisa i detaljiziranja.

Likovi su, osim par njih, vrlo površno prikazani. Čak ne mogu napisati crno-bijelo jer crnih ovdje jednostavno nema. Teddy, direktor NASA-e, ljudsko je biće, krvavo pod kožom. Mark je genijalac! Svi ostali su, u većoj ili manjoj mjeri, superheroji. Čovjek bi računao da će Mark imati barem jednog neprijatelja ili barem neko čangrizavo stvorenje koje bi situaciju tu i tamo malo otežalo. Nažalost, 0 bodova. A nije da nije bilo prostora. Posebno je iritantna ljubav udruženih američkih i kineskih znanstvenika kojima je znanost i istraživanje jedino važno. Što je načelno u redu. Ali sve se bojim da bi onako benevolentna razmjena tehnologija uspjela u stvarnom svijetu. Da, možda i bi. Između Amera i Kanađana. Ali Kineza, bojim se da ne.

Jedan je detalj samo uzgred spomenut u knjizi, a može imati dalekosežne posljedice. Ovo je doduše već pitanje duboke filozofske i ine rasprave. Ali Mark je, znajući to, po Marsu uredno posijao život. Da, njegov zemaljski oblik. Ali život! I nikom ništa. Ma što se u konačnici  dogodilo s Markom, život je tamo ostao (sa svom svojom voljom za samoodrživošću). I nikom ništa? Hmmmm, nije li to još samo jedan dokaz u prilog teze o čovječanstvu koje gazi sve pred sobom i radi sranja na svakom planetu na kojeg mu noga kroči.

Da ne pričam o tome na koliko se sve mjesta na pustom marsu može pronaći nešto što je tamo dostavljeno ljudskom rukom (a potom i ostavljeno). Rekli bi neki - sve je to važna i nužna oprema sa sofisticiranim tehnologijama. A zapravo se sve to  može komotno utrpati pod svima dobro poznat pojam - smeće.

No, da ne ispadne da samo kritiziram, ima tu i impresivnih mjesta. Ono što vas jednostavno mora natjerati na razmišljanje je činjenica da nas je način života ove moderne civilizacije jako, jako razmazio. Moral, etika, viši ciljevi krasno funkcioniraju u takvom okruženju. Ali kad se nađete u situaciji u kojoj vam život visi na tankoj i pucanju lako podložnoj niti, onda vam se način sagledavanja stvari, životni prioriteti i moralni kodeks naglo okrenu naopačke. Možete li uopće zamisliti da uredno pospremate svaku kap vlastitog urina ili svaki komadić vlastitog izmeta kako bi ih složenim postupcima mogli pretvoriti u vodu i/ili hranu?

Možete li zamisliti kako preko godinu dana provodite u istoj garedrobi. Kako preko godinu dana niste bili pod tušem? I ako vam sve ovo nije bilo dovoljno šokantno, možete li zamisliti da, zbog gole egzistencije, jedete ljudsko meso? 

I jeste li sigurni kako biste stvarno reagirali kad biste se našli u takvim situacijama? Jeste? Hm, baš ste sigurni...

Mogao bih o knjizi još dugo ali vrijeme je za privođenje kraju. Još ću samo spomenuti veliko nezadovoljstvo razinom lekture i korekture. Ne znam zašto. Pretpostavljam da je zbog utrke za objavljivanjem naslova u isto vrijeme kad se počeo prikazivati film. A sve kako bi se knjiga prodala u što više primjeraka. I sve je to razumljivo, legalno i legitimno. Ali knjiga sadrži puno, puno previše stilskih i tiskarskih pogrešaka za moj ukus. Šteta! 

Iz svega navedenog jasno se vidi razlika između književnih evergrinskih klasika i kratkotrajnih bljeskovitih hitova potrošačkog društva. Roman je super dok god se zadržavate na njegovoj površini. Krenete li grebati malo dublje, svašta biste mogli naći.

Konačan sud? Pa ja znam kuda je otišao moj palac. Ali on ionako govori samo o mom sudu, o mom dojmu. Predlažem kompromis. Posudite knjigu i pročitajte ju u miru. Uživat ćete. A po konzumaciji zadnje stranice samo odlučite je li naslov vrijedan posjedovanja.

Ili će ostati samo "avantura za jednu noć".

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (7)

Respektira (7): JosipLabas, Tom1988, NinaM, tinchy1983, darel, ucitajse, marali

Komentari (2)

5

Od ucitajse

Moj Marsovac me već neko vrijeme čeznutljivo gleda s police, a nikako da ga stignem pročitati. :/ No, doći će na red, kad tad. Prije kad nego tad. :) Dobrodošao natrag, baš su mi nedostajale tvoje analize, koje jednostavno uživam čitati :)
6

Od Tom1988

"... premalo dinamične radnje, a previše tehničkih opisa i detaljiziranja...." Izbirljiv sam oko tih zf romana, a kod ovog mi se otpočetka ovakva sumnja motala po glavi (ne volim tehničko detalj.) pa izgleda da nisam pogriješio s preskokom :)

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se