Mikimiki

od BorisTraljic

2 0 0 0

Bijeli Božić

Nisu ga krstili. Nije primio sakramente. U stvari, za vjeru uopće nije mario. Cijeli život živi tu, a ništa, ali baš ništa, mu nije značio pojam kršćanstvo. Niti islam. Judaizam. A opet, Božić je obožavao...

Raščupan i neuredan, svaka mu je dlaka bila pod svojim kutom i teško da bi itko, ma koliko se trudio, našao dvije paralelne. Ostario je, a o tome pojma nije imao. Nije mu stalo. Nije mario. Vrijeme je, njemu, besmislen pojam. Oduvijek. Osim izmjene godišnjih doba i nevolja koje donose. Zima je, bit će gladi...

Ljude nije volio. Ni oni njega. Kad bi ih, nesrećom, susreo na ulici zaobilazili su ga široko, daleko. Nije mario. U stvari, volio je da je tomu baš tako. Neka ih zbog hrane... a za sve ostalo – daleko im kuća.

Dijelio ih je na loše i gore. Gori su vikali, a on je bježao. Loši nisu vikali, samo su ga izbjegavali. Ali i ostavljali hranu pored kontejnera. Manje je opasno od zavlačenja unutra.

Nije znao da to rade zbog sebe. A ne zbog njega. Nikako. Ostavljanjem pljesnivih otpadaka svojih nepojedenih obroka njihova se tijela ispune srećom, Duhom Svetim kako si vole tepati, i osjećaju se bliže kraljevstvu nebeskom, kojem, istinabog, nikad bliže neće ni prići. Da je ikad posjedovao televizor, ma da je makar znao što televizor jest, shvatio bi kako o Božiću često gledaju jadnike poput njega koji traže hranu po kontejnerima pa licemjerno vlažnim očima uzimaju u ruke pametne telefone kako bi poklonili svote novca tisuću puta manje od vrijednosti tih istih glupih uređaja u njihovim rukama. I da je sve to znao, ne bi mario. Ti loši ljudi su osiguravali siguran obrok.

A baš zbog ljudi je izlazio samo noću. Noću ih je rijetko susretao. Kad bi ih i sreo, ne bi ga primijetili. Danju se skrivao u toplom podrumu jedne višekatnice. Tu je bio siguran, nitko ga nije tjerao.

Jedino je za Božić izlazio ujutro. U zoru. Bojao se noćnih eksplozija i kasnih crkvenih zvona. Tako je, uostalom, i znao da je Božić.

Pucalo je tu noć. I zvonilo. Sjećanja su ga obuzela. Znao je da gomila hrane čeka kraj kontejnera. Slinio je u potocima, nezaustavljivo. Nemir. Cijelu noć. Opasno je izaći prije zore. Ne samo zbog straha od zvona i petardi...

**********

Bilo je to prije godinu dana. Ili dvije. Vrijeme mu, znate već, nije imalo smisla. Sreli su se baš kraj kontejnera. Nikad prije to nije osjetio. Nikad prije ne bi nekom prepustio hranu. I ona je odmah sve shvatila. Pristala je otići do njegovog podruma. I ostala.

Dani, tjedni, mjeseci divljeg seksa. Životinjskog. Noći zajedničkog traženja hrane. Sve je bilo drukčije. Bolje. Sigurno bi to nazvao srećom. Da je znao što sreća uopće znači.

Došao je dan noćnih zvona. Eksplozije i hrana koja čeka. Hrana! Nestrpljivost. Bila je nestrpljivija od njega. Znaju ȏni koji su osjetili glad. Pokušao ju je zadržati. Trčao oko nje. "Čekaj!" vidjela je u njegovim očima. Nije pomoglo. Izašla je dok su noćna zvona još zvonila. I on je krenuo za njom. Zašto? Nije shvaćao. Čudan osjećaj. A tako se bojao zvona i petardi.

Sve se odigralo vrlo brzo. Kraj jednog kontejnera su susreli dva ogromna čovjeka. Jako su vikali. A on je bježao. Bježao! Nikad je više nije vidio...

**********

Napokon svjetlost. Sigurnost jutra. Božićnog. Oprezno je izašao. Prokleti snijeg! Mrzio ga je. Nevolje, hladnoća, vlaga, teško kretanje. Namirisao je bakalar u najlonskoj vrećici. Već kraj prvog kontejnera. Nije znao da se to zove bakalar, nije hranu nikako nazivao. Nebitna stvar. Slina u ustima je sve govorila. Odjednom mu nešto zamahne pokraj glave. Veliki čovjek je vitlao s nečim prema njemu. Velik i loš. Gȍri! I vikao. Bježi. Bježi!

----------

– Prokleti štakori! Ove godine su se nakotili ... – promrmlja sebi u brk stariji gospodin i nastavi lopatom čistiti snijeg. Bijeli Božić.

Ocjene (2)

Respektira (2): NinaM, marali

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se