Mikimiki

od Vjeran

1 0 0 0

Boris Dežulović: "Jebo sad hiljadu dinara"

Jeste li gledali Crash, kod nas preveden kao Fatalna nesreća? Te 2006. iznenađujuće je pokupio Oscara za najbolji film pred nosom glavnog favorita. Ali, ovo nije analiza o događajima s crvenog tepiha pa detalje (ako vas zanimaju) možete naći na jednom od prethodnih linkova.

Iako je glavna tema koju film obrađuje, rasizam u modernom američkom društvu, meni je kroz glavu prošla i zgodna scenarističko-redateljska ideja koja u filmu prati niz potpuno nepovezanih ljudskih sudbina koje se u jednom trenutku nepovratno isprepletu. Fatalizam koji se kroz priču provlači toliko je očit da je kod nas i ubačen u prevedeni naslov filma.

Upravo to praćenje ljudskih sudbina poveznica je između navedenog filma i romana iz naslova ove analize.

Borisa Dežulovića pratim još iz vremena satiričkog podlistka koji je na 4 stranice izlazio u Slobodnoj Dalmaciji srijedom. Brutalni humor i vrhunska satira natjerali su me da ekipu iz studija VIva LuDež (čiji je Dežulović onaj šećer na kraju) pratim i u kasnijim selidbama kroz bespuća hrvatskog neovisnog satiričkog novinarstva sve do (ne)slavnog kraha neovisnog tjednika Feral Tribune.

Ukratko, nikad Dežulovića nisam doživljavao kao romanopisca pa me ta činjenica pomalo iznenadila. Jebo sad hiljadu dinara njegov je drugi roman i prvi ratne tematike. Obzirom na vlastita ratna iskustva tijekom Domovinskog rata, izbjegavao sam tu tematiku ne želeći previše buditi duhove iz prošlosti. Ipak, nakon više od 10 godina od objavljivanja romana i preko 20 godina nakon mog službenog raskidanja hodanja s uniformom hrvatskog vojnika, vrag mi nije dao mira.

Već od prvih redova Boris vas „uvati u đir“. Navodno ispričana po istinitom događaju (provjeravao sam, nisam pronašao dokaze), priča je to o, hladnim tehničkim vojničkim rječnikom rečeno, incidentu kod Muzaferovih Kuća. Roman je ratni, a pisan je kao crna komedija zabune.

I doista, već od prvog poglavlja jasno je kako ova priča jednostavno ne može imati sretan kraj. A opet, Dežulovićev način prikazivanja događaja tjera vas da grcate od smijeha. Evo recimo jednog odlomka i obećavam da neću više. Ali čisto kao ilustracija onoga o čemu vam pričam.

„Nitko od njih nije, naravno, imao pojma da su amblemi i trake s prijetećim mudžahedinskim pozivom na sveti rat zapravo logotip nekog libanonskog restorana čuju je posjetnicu Afan Kinez bio donio s jednog od svojih putovanja. To se otkrilo tek kad se s fakulteta u Afganistanu vratio najpoznatiji koviljački student Enver Juraga, i kad je zajedno s onim Holanđaninom što su ga zvali Van der Muhamed doveo grupu pravih afganistanskih talibana, onih s haljinama i kozjim bradama. Talibani su umrli od smijeha kad su vidjeli trake svoje bosanske braće, nakon čega je Kineza po cijeloj Koviljači tražila četa bijesnih bradatih mudžahedina s Vilaje, sa zastrašujućim zelenim trakama oko glave duž kojih je na perfektnom arapskom pisalo „Kod tri vesele ovčice“.

Ukratko, Boris isprepliće radnju s nizom sličica iz prošlosti kojima nam nastoji približiti svakog od 12 glavnih i još niza sporednih likova iz priče.

I kako radnja napreduje, kako se roman razvija vama je sve jasnije kako je tragičan kraj neizbježan. Ponavljam, grcate od smijeha dok se mozaik kojeg Dežulović pred vama prostire, slaže na način koji vas tjera na razmišljanje o potpunoj besmislenosti rata.

Hajde, to što dvije grupe vojnika suprotstavljenih strana rezoniraju na identičan način još se možda i može razumjeti. Ipak je to sve vojna doktrina i elementarna logika. A opet, kad pobliže upoznate naše junake onda shvatite da o vojnoj doktrini (kao i o puno toga još) oni nemaju blagog pojma. Da o logici i ne pričam.

Međutim, kada počnete hvatati detalje njihovih životnih priča, pa kad vidite koliko im je toga zapravo zajedničkog i kad shvatite koliko su im se često životi susretali u civilnim tj. „ranijim životima“, ne možete se oteti dojmu kako je sve to skupa totalno ludilo i kako bi svima bilo najpametnije da skinu sa sebe te uniforme, odbace oružje i zagrljeni odu do prve birtije (ne, vjerujte mi, knjižnica nije dobro mjesto za njih) i tamo raspredu priče o tome tko je gdje, kada i s kim igrao nogomet, a tko se s kim, kada, gdje i zbog koga potukao.

Da slučajno dojam ne bi bio preslab brinu se likovi tipičnih ratnih profitera koji vlastiti probitak grade na tragičnim događajima i sudbinama ljudi zahvaćenih ratnim događanjima. Saznat ćete kakve veze imaju umjetni nokti s janjećim dijelovima tijela. Možda će vam čak i biti smiješno. Na prvu loptu sigurno hoće. A onda, kad na vidjelo dođe onaj „aftertaste“, mučnina vas mora preplaviti.

Dežulović vas majstorski vodi prema vrhuncu priče. U jednom trenutku više nije pitanje što će se dogoditi – to znate. Pitanje postaje što će do toga dovesti? Što će biti onaj okidač, ona kap koja će preliti čašu? Tražit ćete razlog, u više navrata Boris će vas natjerati da vam kroz glavu prođe; „Evo ga, to je sad to. Sad više nema nazad!“.

I naravno, kad se TO napokon dogodi, dogodit će se zbog nečega o čemu niste mogli niti sanjati. Ali dogodit će se.

Klasični antiratni roman koji ogoljuje ljudsku glupost i potpuno obespredmećuje bilo kakav vojni sukob ili ratnu aktivnost. Roman koji s čitateljem komunicira na više razina i roman koji će vas još dugo nakon što ste ga pročitali tjerati da o njemu intenzivno razmišljate. (Malo upozorenje, na onoj prvoj, površnoj, elementarnoj razini, budite spremni na vrlo prizemna razmišljanja i vrlo, hm kako to reći, nepristojan rječnik. Ali vojska je jednostavno takva. I da, puno se toga vrti oko seksa. Ali vojska je jednostavno takva.)

Staviti u istu rečenicu Dežulovića i Hemingwaya čisto je bogohuljenje. I da, Boris još mora jaaaako puno žganaca pojesti da bi uopće mogao ući u istu prostoriju s Ernestom. Ali ima nešto što Dežuloviću daje prednost. On piše o događajima s ovih prostora, o ljudima s ovih prostora. On pozna njihov mentalitet, on pozna to društveno okruženje. A poznaju ga i čitatelji. Hemingway svoje antiratne romane stavlja u drugi kontekst. Kontekst koji nam nije toliko blizak. Ernest svoje likove vodi kroz neka civilizacijska dostignuća i promišljanja koja mi ovdje nekako baš i nevoljko prakticiramo.

I zato ćete se s Borisovim likovima vrlo brzo zbližiti. I svakog od njih ćete odlično poznavati i još bolje razumjeti.

Što cijeloj priči ipak daje dodatnu dimenziju.

A kad shvatite da bi vas ovaj roman mogao odvući u mračne dubine promišljanja o besmislu i ljudskoj gluposti, posegnite za Marsovcem. On će vas sigurno izvući ;-)

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški.

P.S. Ako je vaš odgovor na prvu rečenicu ove analize bio negativan, promijenite to odmah. Isplati se!

Ocjene (1)

Respektira (1): BorisTraljic

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se