Mikimiki

od Tom1988

2 0 0 0

BRET EASTON ELLIS: AMERIČKI PSIHO


"Znaš li što je Ed Gein rekao o ženama?"
"..."
"Kad vidim lijepu djevojku kako šeće niz ulicu, pomislim na dvije stvari. Dio mene želi ju izvesti, razgovarati s njom, biti veoma pristojan i sladak i tretirati ju kako zaslužuje."
"A što drugi dio njega pomisli?" 
"Kako bi njezina glava izgledala nabijena na kolac."

I can't seem to face up to the facts
I'm tense and nervous and I can't relax
I can't sleep 'cause my bed's on fire
Don't touch me I'm a real live wire

- Talking Heads, Psycho Killer

Američki psiho. Mnogi su se upoznali s likom Patricka Batemana preko osrednjeg istoimenog filma (kojem dojam ipak podiže fenomenalni Christian Bale). Knjiga je, naravno, bolja od filma, a kad se uzme u obzir traljava filmska završnica, čak i puno bolja.

Istovremeno, ovo je vjerojatno i jedna od najkontroverznijih knjiga ikad izdanih. Moralo je proći mnogo godina prije nego je netko prihvatio izdati Ellisovu knjigu (odnosno prije nego je netko pronašao muda izdati ovu knjigu). Vulgarna, brutalna, perverzna, manijakalna i izopačena, ova knjiga je prije svega i jedna oštra kritika društva u kojoj Ellis kroz lik Patricka Batemana katalizira vlastiti gnjev i doslovno razara sve pred sobom, usput progovarajući o tome koliko smo zaglupljen i plitki narod postali, mamini i tatini sinovi, beskičmenjaci, paraziti i prije svega praznoglave olupine koje dopuštaju da društvo nama upravlja i formira nas.

Ellis je spominjao da je lik psihopata Patricka Batemana utemeljen i na njegovom ocu koji ga je često maltretirao, ali kasnije je rekao da je taj lik i odraz njega samog, točnije boli kroz koju je prolazio u periodu pisanja pojedinih knjiga. Knjiga je istovremeno fiktivna, ali mnoga razmišljanja su autobiografska i stravično realistična te se doista tijekom čitanja čovjek zamisli i zapita: Koliko se puta lik Patricka Batemana pojavio u povijesti? Koliko je puta netko krenuo provoditi svoju osobnu pravdu, razočaran od društva koje ga je iz dana u dan činilo sve gnjevnijim? Naravno, ne baš u razmjerima u kojima to Bateman čini, ubijajući beskućnike, prostitutke, prolaznike koji mu se ne svide, ali i bogataše s kojima je provodio većinu vremena, istovremeno prezirući svaki djelić njihove persone i životnog stila koji su istovremeno i njemu nametali. 

Bavim se, oh, većinom umorstvima i egzekucijom. Ovisi.

To je zapravo jedna od stvari u kojima Ellis dominira: bespoštednom ismijavanju yuppieja (mladih dotjeranih bogataša s velikim plaćama i životima punima luksuza) koji od sve te arogantnosti i samodopadnosti nisu sposobni ni jedni drugima zapamtiti imena, a kad netko bude krivo prozvan, taj to ni ne primijeti jer je toliko zauzet onime što on sam želi reći da uopće ni ne sluša druge. Iako možda ne do takve krajnosti, to bi danas nekako vrijedilo i za širu populaciju. I da sprdnja bude veća, upravo ta zamjena imena će posljedično psihopatu Batemanu dati alibi i omogućiti mu da nastavi s ubijanjima, potpuno lišen ikakve odgovornosti. A nakon što izbode beskućnika ili uz vrckave zvuke Hueyja Levisa otfikari glavu jednom dobrom prijatelju, jedino grižnja savjesti koju će osjećati biti će zbog nevraćenih videokaseta.

Bez da previše otkrivam, reći ću samo da su mnogi završetak knjige pogrešno shvatili, istovremeno se previše  povodeći za onim filmskim, pretjerano oniričkim završetkom kojeg je i sam Ellis jasno odbacio. "Ovo nije izlaz" je rečenica koja se ponavlja i u drugim Ellisovim radovima i znači upravo to: sve ovo će se nastaviti jer postajemo sve više tupi, licemjerni, sebični i lišeni ikakve dublje samospoznaje i želje da iskoračimo iz živog pijeska svojih brižljivo nametnutih i ograničenih svjetonazora, društvenih pravila, bezdušne svakodnevice ispunjene letcima i reklamama o zdravoj prehrani, uspješnom životu i priručnicima koji tvore kolaž prihvaćenih osobina koje nas čine popularnima i socijalno prihvaćenima, materijalna strana života bitnija je od samih ljudi, naša odjeća i usiljen osmijeh, riječi i djela važnija su od naše nutrine, bogati se mogu izvući sa silovanjem, ubojstvom (ubojstvima) i ništa se više ne može promijeniti, a zatvaranje ove knjige ne donosi nikakav završetak jer ovaj svijet je stvaran svijet, upravo sad se odvija oko nas i nastavit će se jer, na kraju dana, svi doista dobivamo svijet koji zaslužujemo. Svi smo postali nemarni, sebični, a najsebičniji su možda upravo oni bogataši koji pokreću tamo nekakve humanitarne akcije samo zato jer imaju gomilu novca s kojim ni sami ne znaju što uraditi pa, ajde, učinit će onda neko dobro djelo kako bi malo utišali savjest, završili na naslovnicama novina i usput povećali prodaju svog najnovijeg glazbenog albuma, filma knjige ili koje li već linije proizvode; ništa nego, u mnogim slučajevima, sebičnost pod okriljem dobročinstva. Neizostavno, takav svijet će stvarati nove psihopate, nove Batemane, i kada netko od njih pobije nedužne prolaznike, prijatelje ili vlastitu obitelj, svi će se zgroziti i postavljati uvijek isto glupo pitanje: Kako se to moglo dogoditi? Kako je takav manijak mogao proći neprimijećeno? Kako je država to mogla dopustiti? Umjesto da se malo osvrnu oko sebe ili stanu pred ogledalo; možda ugledaju nešto drugo osim šminke i dobre frizure.

Sve se svodi na sljedeće: Osjećam se kao govno, ali izgledam odlično.

Bateman na površini pokušava prihvatiti konformizam i prihvatiti bogataški život koji mu je od rođenja nametnut, odnosno težiti rezervacijama u najskupljim restoranima, biti bezobrazno sitničav oko svega što novac može kupiti, vježbati u teretani, prihvatiti najnovije trendove, težiti društvenim pravilima i socijalizaciji s njemu jednakima, ali istovremeno to ga iznutra izjeda i čini sve praznijim, nestvarnijim i mrtvijim. U njemu nema više ničega što bi mu pobudilo grizodušje, krivnju, savjest, suosjećanje ili bilo kakav drugi zemaljski osjećaj jer u njemu vene i posljednja iskra čovječnosti što ga dovodi do kompletne depersonalizacije i čini savršenim psihopatom. A istovremeno, ljudi oko njega ništa ne primjećuju jer ionako su naviknuti ne primjećivati ništa osim sebe samih.

Mnogi se primaju za glavu kad ovo izjavim, ali osobno mi je ova, uz Christanovu "bemteumozak", najbolja knjiga ikad pročitana. Ellis je uradio ono što se mnogi drugi pisci u to vrijeme nisu usudili učiniti: bez ustezanja zakoračiti u najcrnje ponore izopačenosti i krvoprolića, istovremeno ne pokušavajući Batemanov svijet učiniti fiktivnim nego baš suprotno, prikazati ga sasvim mogućim i monstruoznim do nezamislivih granica. Mnogi će kasnije, većinom relativno bezuspješno, pokušati imitirati Batemanov lik, ali nitko to neće uspjeti postići toliko zastrašujućom uvjerljivošću,  atrocitetom i prije svega intenzitetom kakav je Ellis posjedovao.

... postoji ideja Patricka Batemana, neka vrsta apstrakcije, ali ne postoji pravo ja već samo entitet, nešto iluziorno, i premda mogu sakriti svoj hladan pogled, a ti protresti moju ruku, opipati moje meso dok pritišće tvoje i možda čak osjetiti da su naše životne navike vjerojatno usporedive: ja jednostavno nisam tu.

Naši životi nisu povezani. Ta teorija je glupost. Neki ljudi uistinu ne bi trebali biti ovdje.

Eto, roman koji ne bih preporučio nikome, ali za koji istovremeno mislim da bi ga svi trebali barem probati pročitati. Trenutno se ne mogu sjetiti jedne jedine osobe koja mi je rekla da joj se ovaj roman svidio, vjerojatno zato jer ljudi često odbijaju pogledati preko krvoprolića, vulgarnosti i perverzija kojima roman obiluje, pa propuštaju uvidjeti da je ovo prije svega socijalna kritika koja danas više nego ikad odražava društvo u kojem živimo.

In Athens all the youths are crying from the gas.
I’m by the hotel pool working on a tan...

People ask me how we are
We are, I say, mostly lost.

-Nick Cave

 

Ocjene (2)

Respektira (2): LostSoul, marali

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se