Mikimiki

od ucitajse

5 0 0 0

Češljugar

Ovo je treća knjiga Donne Tartt (koju do sada još nisam imala prilike čitati), na glasu je kao iznimno djelo, što potvrđuje i činjenica da je dobitnik Pulitzerove nagrade. Jesam li, uzevši sve to u obzir, od nje imala visoka očekivanja? Jesam. Ali u ovom su slučaju ta očekivanja bila itekako opravdana.

Radi se o dječaku Theu koji pukom srećom, sretnom slučajnošću ili igrom sudbine uspije neokrznut preživjeti bombaški napad na muzej Metropolitan u New Yorku. Ovo 'neokrznut' se pri tome na njega odnosi samo fizički, jer je u istom tom napadu poginula njegova majka, jedina osoba koju je imao od obitelji (tj. jedina koja je o njemu brinula i koja ga je voljela), a čiji će gubitak on od sada nadalje neprekidno osjećati.

Nakon napada i majčine smrti, Theov život preokrene se naglavce, budući da je njenim gubitkom praktički ostao siroče. Prvo vrijeme on ostaje živjeti kod obitelji školskog prijatelja Andya, sve dok se ne pojavi njegov otac, pijanac koji je jednog dana samo otišao i napustio njega i njegovu majku i otada im se nije javljao, a koji se sada pojavio, zajedno s novom djevojkom, kako bi ga odveo k sebi i brinuo se o njemu (barem naizgled).

Theov novi život s ocem, u Las Vegasu, ne ispadne onako kako je zamišljao, ali ne ispadne ni nužno loše. Na mjestu na kojem se ničemu nije nadao, Theo pronađe (kratkotrajnu) sreću, kao i najboljeg prijatelja za cijeli život u ruskom dječaku iz iste ulice, Borisu. Odrastajući u, blago rečeno, neobičnoj sredini, zajedno s Borisom, Theov život skrenut će u neočekivane vode, pune eksperimentiranja s drogama, prijevara i krijumčarenja umjetnina.

Theova priča priča je o odrastanju i nastavljanju sa životom nakon što te taj život nokautira i izbaci iz tračnica kojima si do tada putovao u tebi poznatom vagonu. Jer, kako je to ova knjiga sjajno prikazala, dovoljan je samo jedan trenutak da ti se cijeli svijet izokrene, da nestane sve što ti je poznato i da se odjednom nađeš u nepoznatom, okružen ljudima za koje nisi siguran žele li ti dobro ili loše ni što zapravo uopće žele.

Naziv 'Češljugar' dolazi od naziva minijaturne slike slikara Carela Fabritiusa, koju je Theova majka smatrala iznimnom i koju mu je pokazala netom prije smrti, a koju je nakon napada Theo krišom iznio iz muzeja i sakrio u jastučnicu ponad kreveta, osjećajući da ga ona nekako još veže s majkom koju je izgubio, ali osjećajući i krivnju jer su se tog jutra u muzeju našli upravo njegovom krivicom. Naime, Theo je s majkom tog jutra bio na putu prema školi, kamo je, zajedno s majkom, bio pozvan na razgovor zbog nečeg što je napravio, ali su krenuli dosta ranije i odlučili na putu svratiti u muzej. Upravo zbog toga Theo cijelo vrijeme osjeća krivnju za majčinu smrt, misleći kako, da nije napravio to što je napravio, ne bi morao s majkom dolaziti u školu, ne bi se u trenutku napada našli u muzeju i ona ne bi poginula. Ta se krivnja provlači kroz njegovo odrastanje i daljnji život, još ga više vežući uz ukradenu sliku, koja za njega predstavlja zadnju preostalu poveznicu s majkom.

Carel Fabritius, kao i njegova slika koja je na neki način inspirirala ovo djelo, stvarno postoje. Fabritius je nizozemski slikar, Rembrandtov učenik, o kojemu do sada nisam znala puno toga, a kojeg sam, čitajući ovu knjigu nazvanu prema njegovoj slici, sada bolje upoznala. Sama se slika danas nalazi u muzeju Mauritshuis u Haagu i dio je njegovog stalnog postava. Naslikana je 1654. i jedna je od samo 3 slike koje je Fabritius naslikao u godini u kojoj je preminuo. Slika u stvarnosti nikada nije bila ukradena, niti doživjela sve pustolovine koje su opisane u Tarttinom romanu, ali opisana je tako pažljivo i temeljito da vas praktički mami da ju i sami odete vidjeti uživo (srećom, čak i kad ne možemo odmah krenuti na takvo putovanje, tu je Internet).



Autorica je sjajno ocrtala probleme na koje nailazi dijete prisiljeno odrasti bačeno u svijet u kojem se ne snalazi, a koji mu je netom izmaknuo tlo pod nogama. Kao da nije dovoljno strašno na svojoj koži iskusiti strahotu terorističkog napada i u tom napadu izgubiti roditelja, nakon svega toga Theo biva bačen u naručje preostalog roditelja koji za njega uopće ne mari i koji ga iskorištava u neke svoje svrhe, dok je cijelo to vrijeme svjestan da na jednom drugom mjestu postoje ljudi koji ga prihvaćaju, ali kod kojih ne može ostati jer mu nisu obitelj. Izgubljenu ljubav Theo će tada tražiti na drugim mjestima, prepoznavši srodnu dušu u jednako zanemarenom Borisu, i idealizirajući djevojku koju je vidio samo jednom prije, netom prije napada.

Zanimljiva je ta poveznica s djevojkom iz muzeja, i čovjekom s kojim je tamo bila, a kojeg poslije napada Theo pronađe među ruševinama i s njim provede njegove posljednje trenutke. Taj događaj bit će ono što će Thea povezati s nekim drugim, dragim mu, ljudima, kao i samom djevojkom, te što će ga usmjeriti prema onome čime će se kasnije baviti u životu i kanalizirati njegovu ljubav prema umjetnosti, koju je prije dijelio s majkom. Ovaj dio romana dodaje mu i neku posebnu, magičnu, ili možda bolje reći mrvicu nadrealnu (možda sudbinsku?), notu, koja ga na neki način kasnije cijelog prožima.

Donna Tartt od čitatelja traži strpljivost i pažnju: vodeći nas putem kojim ide njena priča, ona voli povremeno lutati stranputicama koje se uz taj put prostiru, digresirajući u različite događaje iz prošlosti ili istražujući različite tokove misli koje njenom glavnom liku prolaze kroz glavu. Takav način pričanja možda bi vam se mogao činiti zamršenim ili napornim, ali on to nije. U početku je, doduše, potrebno malo više strpljenja da se priča pokrene, ali kasnije nekako u nju uronite i samo se pustite da vas njena struja nosi, kamo god to bilo.

Ovo nije knjiga kojoj ćete mahnito okretati stranice, u napetosti nestrpljivo iščekujući što će se sljedeće dogoditi. Ova knjiga traži vašu potpunu pozornost, to je knjiga na čijoj ćete se svakoj stranici zadržati neko vrijeme, upiti njene riječi, neko vrijeme opet razmišljati o njima, uz to što će vas doista zanimati što slijedi. Uzmite si vremena za čitanje ove knjige, ne samo zbog njenog obujma i opširnosti - njena priča se ipak prostire na preko 600 stranica - nego zbog iznimne i nesvakidašnje priče koju ćete u njoj naći i koju ćete na poseban način iskusiti.

Stephen King za ovaj je roman rekao da je on "rijetkost na koju se može naići svega nekoliko puta u desetljeću, pametno napisan književni roman koji se spaja s čitateljevim srcem, kao i umom.". I to je doista tako. Potpisujem.

Ocjene (5)

Respektira (5): JosipLabas, MiraLaFu, darel, TatjanaBN, marali

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se