Mikimiki

od Bastet

1 0 0 0

Green Manor - Vehlmann & Bodart

"Može li postojati ubojstvo bez ubojice ili bez žrtve?"

Ovo pitanje postavlja se već na samom početku stripa Green Manor, te dobro opisuje zanimljivu prirodu svih kratkih krimi priča koje nas unutra čekaju. Da stvar bude bolja, uz to što nam daje onaj A-ha! moment koji je tako bitan za uživanje u dobroj detektivskoj priči, rješenje gore navedenog pitanja zabavilo me i oduševilo u tolikoj mjeri da sam s velikim nestrpljenjem požurila pročitati cijeli svezak. I on je sasvim ispunio očekivanja!

A o čemu je zapravo riječ?

Green Manor elitni je viktorijanski klub za gospodu, koji se ističe time što njegovi članovi dijele fascinaciju zločinima i bizarnim ubojstvima. Po samom tom opisu, oklijevala sam ovo pročitati, jer je premisa ostavljala mogućnost da se unutra skrivaju potencijalno uznemirujuće ili vrlo nasilne priče. No, ovaj prekrasno nacrtani strip zapravo je idealno štivo za one koji vole klasične detektivske priče u stilu Sherlocka Holmesa. Zapravo, pravi mali dragulj - tim više što se (barem po mom iskustvu) takve zbirke danas ne nalazi tako lako. K tome, crtež je zaista lijep i primamljiv, a kolor obiluje tonovima koji dodatno podebljavaju viktorijansku atmosferu.

Green Manor obuhvaća tri albuma s ukupno šesnaest samostalnih epizoda, što su ujedno i sve postojeće epizode ovog stripa. Jednostavni okvir svakog albuma priča je o psihijatru koji posjećuje starog umirovljenog sobara kluba Green Manor. Izbezumljen svim zlokobnim zgodama kojima je svjedočio ili za njih znao, sobar psihijatru povjerava razne mračne tajne iz stogodišnje povijesti kluba. Svaka od tih tajni čini jednu kratku krimi priču koja ekonomičnim pripovijedanjem u samo osam stranica pred nas stavlja uvod, zaplet i njegov neočekivani rasplet. Priče pritom ne prate standardnu formulu u kojoj super-detektiv rješava slučaj po slučaj, već su ubojstva i drugi misteriji prikazani iz perspektive raznih likova.

Tako među protagonistima nalazimo aristokrata koji se kladi s inspektorom da će uspjeti urediti nečiju smrt prije nego ga ovaj spriječi; dobrohotnog slugu kojeg član kluba pokušava prisiliti da naruči ubojstvo; aristokrate koji se umjesto u lovu na divljač, odluče natjecati u uzajamnom lovu jednog na drugog; umirovljenog inspektora koji u zadnji čas shvati kako uhvatiti serijskog ubojicu koji mu izmiče cijelu karijeru; slikara koji na starom portretu otkriva jezivu tajnu; plemića koji je uvjeren da je uklet; dvojicu prijatelja koji iz zabave odluče ubiti samog Arthura Conana Doylea...

Kako se možda može i pogoditi iz gore navedenog, uz bogato dočaranu viktorijansku atmosferu i pomno osmišljene mini zaplete, u Green Manoru je i podosta (crnog) humora. Čak i kada policija nije prisutna u priči, zagonetka se praktički uvijek raspetljava na zadovoljavajući način, a likove u izostanku klasične pravde stiže ona poetska. Upravo ti ponekad ironični obrati čine ovaj strip toliko zabavnim, pa je riječ o nečemu što svakako može biti odlična razonoda za širok krug čitatelja - bili oni ljubitelji stripa, ljubitelji detektivskih priča, ili jednostavno raspoloženi za dozu malih elegantnih misterija.

Ocjene (1)

Respektira (1): Buffybot

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se