Mikimiki

od TatjanaBN

2 0 0 1

Jurij Viničuk: Tango smrti

Galicija, kraj između Poljske i Ukrajine, tijekom 20. stoljeća bila je poprištem intenzivnih događanja. Od istočne fronte u 1. svjetskom ratu (čiji su opisi hrvatskom čitatelju poznati npr. iz Krležinih remek-djela), pa do krvavih bitaka između nacističke i sovjetske vojske u prvim danima 2. svjetskog rata i njemačke okupacije koja je nedugo potom uslijedila. Etnička raznolikost stoljećima je bila jedna od glavnih značajki Galicije, do 2. svjetskog rata ondje je živjelo mnogo Židova, ali i Poljaka, Ukrajinaca, Čeha, Rumunja i drugih naroda.

U tu i takvu Galiciju, točnije u grad Lavov, smješten je roman „Tango smrti“ suvremenog ukrajinskog književnika Jurija Viničuka. Radnja romana odvija se u dva paralelna vremena – u razdoblje između 1920. i 1940., te u suvremeno doba (nakon raspada SSSR). Jednostavnom, a sistematičnom dosjetkom, poglavlja u knjizi grupirana su tako da su ona, koja se zbivaju u suvremeno doba označena arapskim brojevima (od 1 do 31), a ona koja se odvijaju u prošlosti, slovima od A do Z. Ova poglavlja se nižu naizmjence, tako da se detalji zapleta otkrivaju postupno i paralelno, a napredovanjem radnje dvije fabule se isprepliću i više nego što bi se na početku moglo naslutiti. Glavni lik je, bar na početku, sredovječni filolog Mirko Jaroš, stručnjak za mrtve jezike, prvenstveno arkanumski jezik i književnost. Zajedno s njegovom osobnom (obiteljskom) pričom pratimo i svojevrsnu krimi-priču o istraživanju arkanumske Knjige smrti. Pokazuje se, naravno, da Jaroš nije jedini zainteresiran za tajanstveni rukopis. Autor je ovdje ubacio i diskretnu političku aluziju, naznačujući da su tajne službe svih država slične – radilo se o KGB-u ili, u suvremenoj Ukrajini, SBU.

Međutim, s povijesne strane, interesantniji je dio romana onaj koji se dešava u prošlosti – a koji pripovijeda jedan od četvorice nerazdvojnih prijatelja. Orest, Josko, Jas i Wolf – Ukrajinac, Židov, Poljak i Nijemac – vjerno ocrtavaju multikulturalnost Lavova i nekadašnji život u ovom gradu koji je tijekom povijesti često mijenjao vladare. Pa je tako, nakon 1. svjetskog rata, pripao Poljskoj, kao i veći dio Galicije, pri čemu su Ukrajinci postali svojevrsni građani „drugog reda“ (što se naročito vidi iz odnosa prema ukrajinskom jeziku). Ova poglavlja pisana su u 1. licu, a pripovijeda ih Orest, Ukrajinac, specifičnim bezbrižnim, pomalo infantilnim stilom, koji kao da ublažava gorčinu događanja koja slijede. Pa čak i kad se politička situacija zahuktava, a Lavov postaje poprištem uličnih borbi između Nijemaca i Sovjeta, Orest ne gubi svoj bezbrižan ton, čime pripovijedanje ponekad poprima groteskne razmjere (na primjer, u scenama organizacije sprovoda slučajno ubijenih vojnika). Tek na samom kraju ton njegova pripovijedanja postaje nešto ozbiljniji, ali „rukopis“ se ondje prekida, a drugi pripovjedač, Josko, preuzima njegovu ulogu, i to samo kako bi povezao dvije fabule, prošlu i sadašnju, i doveo ih u konačnu vezu. Upravo zbog ovakvog paralelnog pripovijedanja radnja ostaje napeta i drži čitateljevu pažnju do samog kraja, usprkos nekim dijelovima koji fabulu mjestimice usporavaju (npr. scene lutanja zatvorenim odjelima lavovske knjižnice).

Glazba igra značajnu ulogu u ovoj priči, pa ne iznenađuje da je jedan od likova glazbenik, violinist. Uostalom, to je jasno već iz pogleda na naslovnicu knjige sa slikom violine. Tajanstveni tango smrti, melodija koja se provlači kroz cijeli roman, povezuje se s reinkarnacijom duše nakon smrti, ali samo u određenim uvjetima. Ideja o pomalo okultnoj vezi glazbe i „tonalnosti organa ili dijelova tijela“ pripisuje se  fiktivnom lavovskom ljekarniku Johannu Kalkbrenneru iz 17. stoljeća.  Otkrivanje tajne njegova rukopisa u središtu je obiju fabula, a glazbenička (violinistička) interpretacija njegova tanga ključ je koji će naposljetku povezati sve fabularne niti u zajednički rasplet.

Viničuk je u jednom romanu spretno povezao povijest, glazbu, književnost i politiku, ubacivši pritom i jednu stvarnu osobu – naime, jedan od likova je suvremeni ukrajinski književnik Andrij Kurkov (u nas poznat po romanu „Preživjeti s pingvinom“). Kako možemo doznati iz bilješke s kraja knjige, u nekim Kurkovljevim romanima kao jedan od likova javlja se Jurij Viničuk, pa možemo zaključiti da je riječ o uzajamnim dosjetkama dvojice autora.

Unatoč brojnim ljudskim likovima i zamršenoj fabuli, glavni lik ovog romana ipak je sam grad Lavov, kroz čije opise možemo doslovno pratiti topografiju jednog grada. Sentimentalna prisjećanja jednog od likova daju nam naslutiti koliko se grad izmijenio u 50-ak godina svoje novije povijesti. Istinska ljubav prema ovom gradu osjeća se od prve do zadnje stranice i daje poseban ton ovom neobičnom, istovremeno bajkovitom i povijesnom romanu.

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, NinaM

Komentari (1)

10

Od darel

Jedna od korisnica cije preporuke automatski idu na moj popis must-reada :-}

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se