Mikimiki

od MiraLaFu

2 0 0 0

Kazuo Ishiguro: "Nikad me ne ostavljaj"

U neke knjige najbolje je ući bez pretpostavki; stoga će moja analiza biti nešto kraća. Pa ipak, ona sadrži nekoliko spoilera, zato preuzmite odgovornost za nastavak čitanja.

   

Ako ste čuli da je ovaj roman znanstvena fantastika, a volite taj žanr, nemojte je čitati. Ako ste čuli da je opis psihološki razrađenih likova i potraćenih života, onda je svakako uzmite u ruke jer nećete požaliti. Ono što je definitivno jaka strana romana je čudan osjećaj koji vas prati dok čitate, kao da nešto nije u redu, a ne znate što točno ni zašto, s tim da, kad jednu stvar sebi razjasnite, iskoči druga koja vas tjera da idete dalje. Tako rečeno, ispada da se nalazite u romanu zajedno s ostalim likovima te da s njima dišete, i da se oni upravo vama obraćaju i zbog vas međusobno razgovaraju, istražuju, pitaju se, razjašnjavaju nedoumice. Drugim riječima, vi pratite glavnu junakinju Kathy koja u trideset i prvoj godini dozvoljava sjećanjima da je preplave i da sebi objasni tijek sudbine koji je za nju već određen, a ono malo što je mogla izmijeniti, nije stigla zbog njoj nesklonih okolnosti. Zvuči poznato? Život kao žaljenje za propuštenim prilikama - možda je to ono što na kraju, nažalost, najčešće ostane kao dominantni osjećaj.

U pozadini priče je kloniranje ljudi čiji naturalistički opisi u potpunosti izostaju; nema nikakvih znanstvenih istraživanja ili opisivanja eksperimenata, to nije prostor u kojem se ovaj roman odmotava. Ono što Ishiguro opisuje je prije svega humanost klonova koji se, kako se poluistina polako razotkriva, ponašaju kao ljudi koji imaju osjećaje i slijede već etablirane puteve kao i svi ostali. Oni se od "rođenja" odgajaju u ustanovi Hailsham, u kojoj ih filaju informacijama da su posebne kreature koje imaju važnu ulogu na ovome svijetu jer će u jednome trenutku svoga života krenuti s doniranjem organa onima koji obolijevaju od najtežih bolesti. To je njihova misija i njihova sudbina koja se vrti u naizgled normalnim okolnostima i sanjarenjima. Za njih se brinu različiti ljudi koji im govore o knjigama, o zdravlju, daju im satove umjetnosti, crtanja i slično, ali od njih istodobno zaziru te ih gledaju čudno, kao da im se gade, prolaze uz njih kao uz mala čudovišta zbog čega se djeca osjećaju loše i ne mogu razumjeti takvo ponašanje. Malo toga im je objašnjeno, govori jedna od odgajateljica, ali nitko se na vrhu s njom ne slaže; imaju stav da je nekad bolje manje znati da se bolje proživi ono ograničeno što im se nudi. Svejedno, kao u svakoj dječjoj kliki djeca imaju svoje pretpostavke, svoje najdraže učitelje, svoja zapitkivanja i nadogradnju misterija na već ionako velike tajne; drugim riječima, oni u priči djeluju kao prava djeca i to je majstorski opisano. Međusobno se zadirkuju, ćakulaju, preuzimaju određene uloge u svome malom kozmosu, boje se stare šume koju ne žele gledati noću da iz nje ne izađe čudovište osakaćenog tijela (što je ujedno i dobra metafora njihovog tijela, koje su možda jedino na podsvjesnoj razini svjesni); imaju iskaze ljubomore, bijesa, zavisti, suosjećanja, žele se uklopiti u novo društvo kroz asimilaciju i imitaciju postupaka onih koje smatraju jačima i slično. Iz tog posve ljudskog ponašanja teško je onda shvatiti da su oni stvarno produkt nekog znanstvenog eksperimenta. Upravo u tome se otkriva veličina autora. Kod njega nema želje za eksplicitnim šokiranjem, već je ono usađeno duboko u korijenu najjednostavnijih riječi, opisa, situacija, misli. Tako se u trenucima nesigurnosti, kako ta djeca odrastaju, oni pitaju imaju li dušu ili samo tijelo za ponuditi. Da se utješe, sami sebe uvjeravaju da se iz tog razloga u školi toliko važnosti pridavalo crtanju, jer se u tim radovima trebalo prepoznati njihovu ljudskost, ili bolje rečeno, njihovu duhovnost koja ih nije zaobišla. I možda ih se tako želi i vidjeti, ali to svejedno nije presudno. Zdravlje je ono što je bitno (zabranjeno je čak čitanje onih knjiga u kojima likovi puše), a sve u svrhu pripremanja njihovog tijela za ono za što su stvoreni – doniranje. U tom smislu, oni su samo tijelo koje ima svoju svrhu, što je zanimljiva i, prije svega, istinita ideja u danas cjelokupnoj slici kapitalističkog svijeta koje na ljude gleda kao na tijelo: tijelo koje je oku privlačno i tijelo koje je za rad sposobno; ništa drugo nije bitno i zapravo postaje općeprihvaćeno, a kloniranje je metafora postojanja i načina života kojim danas živimo, bez individualnosti. Pa ipak, glavni trojac u romanu ostavlja dojam individua, što odmotavanje njihove sudbine čini još težim.

U središtu romana nalaze se Kathy, koja pripovijeda priču, zatim njezina dominantna prijateljica Ruth i Tommy, dječak koji teško kontrolira bijes i u djetinjstvu je podvrgnut čestom ruglu. Između Kathy i Tommya od početka postoje simpatije; ljubav koja se rađa iz prijateljstva. Pa ipak, on završi s Ruth koja čitav njihov život (do donacije) onemogućava vezu s Kathy, što je predstavljeno u autentičnim opisima manipulacije i nemogućnosti da se iz toga svo troje likova izvuku, iako Tommy i Ruth relativno rano prekidaju odnos. Prije vlastite smrti, ako je tako možemo nazvati, Ruth ipak osjeća kajanje te ih oboje poziva da napokon ostvare svoju ljubav (kao da im daje dopuštenje koje je prije izostalo), jer će samo uz pomoć ljubavi uspjeti odgoditi doniranje vlastitih organa i završetak vlastitog postojanja, barem na par godina, ako odu do glavešina i pokažu da se istinski vole. Ipak, ispada da su to samo priče, glasine, koje nisu istinite. Tommyevo vrištanje na kraju u nekoj pustopoljini je iskaz ogromne nemoći pred sudbinom koja je za njega već odmotana. Samim time, životi ovih junaka su toliko slični ljudima koji padaju pod težinom svakodnevice i često misle da u životu nikakvu kontrolu nemaju, baš kao da je i njihova sudbina već određena. Taj osjećaj težine je na kraju posebno jak. Osjećaj da su Tommy i Kathy mogli nešto imati, ali su to dobili prekasno, život im je prekratak, proletio je, a nisu ga zapravo živjeli. Zbog toga roman ostavlja gorčinu u ustima, ali i želju za promjenom, da se vrišti, skače, pjeva; izađe iz sebe na neki način i napravi nešto novo, nešto manje zatupljujuće i rutinsko. Sjajna je to priča, velika priča koja je danas, u moru istoga i stalnog zasićenja, počela nedostajati. Nakon čitanja ona potiče na raspravu, diskusije, otvorena je – to je ono što privlači. Ta nedovršenost, originalnost i pitanja koja sa sobom nosi, želju za djelovanjem, za onim disanjem punim plućima. To je uloga književnosti u jednoj od svojih najboljih realizacija – da ima pokretačku snagu gotovo filmskog ostvarenja; isprepletanje slikȃ koje stvaraju nove slike i nude neke nove nade. Pa neka nitko ne govori da se danas malo čita jer sve manje vjerujem da je to istina. Jer prave priče jednostavno pronađu svoje čitatelje, u to sam sigurna.

Ocjene (2)

Respektira (2): marali, darel

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se