Mikimiki

od BorisTraljic

5 0 0 2

Mark

– Sedamdeset i pet minuta, Mary. – tiho izusti mršava starica čvrsto se držeći koščatim rukama za hodalicu i skrivajući bol izazvanu baš svakim korakom dok se sporo kretala dugim hodnikom neurološkog odjela St. Vincent bolnice u Sydneyu. Obratila se mladoj medicinskoj sestri koja je polako koračala pored nje s medicinskim kartonom pod lijevom rukom i s pametnim telefonom u desnoj. Jedino je nervozni palac, kojim je sestra izuzetno brzo tipkala po virtualnoj tipkovnici, unosio dinamiku u sumornu sliku kasnovečernjeg bolničkog odjela.

Mary zakoluta očima i napravi grimasu lica koju bi svatko protumačio na isti način, "Što sad ova stara hoće?". Otipka još par slova i, nakon što dodirne donji dio telefona potvrđujući slanje poruke, okrene se prema starici s profesionalno namještenim smiješkom.

– Što sedamdeset i pet minuta, teta Elizabeth?
– Betty... molim te.
– U redu teta Betty. Što sedamdeset i pet minuta? Ne razumijem...
– Sedamdeset i pet minuta mi danas treba za proći dvjesto metara. A prije šezdeset godina bih tu udaljenost pretrčala za samo dvadeset i tri sekunde... maksimalno.
– Ma kako znate da vam treba baš sedamdeset i pet minuta!? Molim vas teta Betty, ne lupajte! Blizu smo vaše sobe, završavajte trening. Vrijeme je za spavanje!

Sestra se opet posveti telefonu koji joj je u međuvremenu zavibrirao u ruci. Nakon što je pročitala poruku smiješak joj se iz usiljenog pretvori u iskreni, otkrivajući prekrasne bijele zube izuzetno lijepe djevojke. Dok je razmišljala o odgovoru zjenice su joj pobjegle u gornji kut krupnih očiju. Ponovno je prekine glas starice.

– Ne lupam Mary... jučer sam pitala domara kolika je udaljenost između vrata soba na našem katu. Osam metara, točno osam. I evo... sad sam baš mjerila vrijeme.
Usmjeri pogled prema zidu na kojem je stajao veliki sat. Mary je nije gledala, njen palac je opet divljao po pametnom telefonu. Ne opazivši sestrinu nezainteresiranost, starica nastavi objašnjavati.
– U deset sati smo krenuli od prethodnih vrata i trebalo nam je točno tri minute do slijedećih. Dvjesto metara podijeljeno s osam je dvadeset i pet. Puta tri minute je sedamdeset i pet minuta! Ne vjerujem da padam u tempu... – završi dvojeći oko upravo iznesene konstatacije o držanju tempa.

Mary je trebala još nekoliko trenutaka da dovrši tipkanje poruke i otprilike isto toliko da staričine izgovorene riječi dopru do njenog mozga. Brzim, očito često ponavljanim pokretom, odloži telefon u džep svijetloplave kute i posegne za medicinskim kartonom. Namršti obrve u ozbiljan izraz. Pod rubrikom Dg. je stajalo Sclerosis multiplex i Morbus Alzheimer. "Dovraga, ovdje nešto ne štima", pomisli, "OK, multlipla je sigurna, ali Alzheimer... pa stara je bistrija od mene."

Medicinskoj sestri Mary Ann K. je ovo bio tek drugi radni dan na neurološkom odjelu. Iako je već skupila tri godine staža u St. Vincent bolnici, još uvijek su je selili s odjela na odjel i dodjeljivali joj najdosadnije poslove. Jučer ujutro, odmah na početku prve smjene, nagrađena je šetnjom uz pacijenticu Betty koja je dva puta dnevno po, otprilike, dva sata trenirala na hodniku. Telefon je, neiskusno (danas je bila pametnija), ostavila u garderobnom ormariću i jedva ispratila staričin pužev korak od, kako je upravo saznala, osam metara za tri minute. A zbog gužve i buke na hodniku nisu, osim upoznavanja, izmijenile niti jednu rečenicu. I večerašnji trening je većinom prošao u tišini, tako da se Mary pitala zašto je neurolog, doktor Tony, potrošio više od pola sata dajući joj precizne upute da prihvati svaki pokušaj razgovora s Betty te što će bilježiti u medicinski karton. "Pola sata liječničkog vremena na šuplju priču... koliko to, dovraga, košta!?"

– Reci mi Mary, je li moj Mark zvao večeras? – prekine Betty medicinsku sestru u razmišljanju. "Mark... to je to!" prisjeti se sestra uputa doktora Tonya i osjeti korisnom. Napokon! Uzme kemijsku olovku uredno zakačenu za gornji džep kute, pronađe u kartonu dopola ispisanu tablicu s velikim naslovom Mark i u prvom slobodnom redu upiše, "Je li zvao?"

Uvježbanim pokretom zatvori karton i odloži olovku pa se okrene starici – Nisu mi ništa rekli, teta Betty. Hoćete li da odem pitati glavnu sestru?
– Ne. Ne treba... sigurno je zvao. Doći će on sigurno ovih dana pa ću vas upoznati... možda dovede i kćerke. Znaš, imam dvije unuke. I tri praunuka, tinejdžera... kako su samo nemogući. Muka živa! Pubertet!

Dok je starica pričala sestra je vješto, ne odajući ničim da zapisuje detalje razgovora, ponovila proceduru s medicinskim kartonom i dodala, "Elizabeth ima dvije unuke i tri praunuka." Odlučila je ostaviti karton otvoren za daljnje zapise.

– A Mark... to vam je sin, teta Betty?
– Tako je. Sin... jedini smisao mog života. On mi daje snagu da izdržim. Bez njega bih davno odustala... – Mary dopiše napomenu "Sin". Iako nije shvaćala bit ovog banalnog zadatka uzbuđenje joj je nekako raslo. "Sve mi ovo izgleda nekako... hm, konspirativno?" tražila je pravu riječ u mislima.

– To ti je zanimljiva priča draga. Ako hoćeš ispričat ću ti je... možda ti pomogne nekad u životu. – nastavi Betty gledajući po prvi put sestru ravno u oči. Mary iznenadi neočekivano živ, gotovo mladenački, pogled stare žene i glas, samouvjereno čvrst, a opet nekako ravnodušan. Medicinski karton joj ispadne iz ruke i papiri se razlete po hodniku. Ona ih počne nervozno skupljati, a starica nezainteresirano okrene glavu naprijed i umiri se. Robotski.

Cijelu minutu se čulo samo šuškanje papira i telefon koji je neprestano vibrirao u džepu tražeći nastavak komunikacije. Kad je skupila papire, Mary brzim pokretima popravi frizuru, zategne kutu, isključi vibraciju telefona i namjesti karton za nastavak zapisivanja razgovora.

– Hoću, teta Betty. Ispričajte mi priču, želim je čuti...

Starica gurne hodalicu i nastavi se kretati ne gledajući sestru.

– Ja sam bila vrhunska atletičarka, trkačica... možda i najbolja na svijetu. Točno na osamnaesti rođendan, u proljeće pedeset i šeste, mi je ginekolog javio da je test pozitivan, da sam trudna.

Mary provjeri na medicinskom kartonu godinu rođenja starice... doista, 1938.

– Te godine je Olimpijada bila u Australiji, nešto kasnije nego inače, u studenom. Svi su me pritiskali, neizdrživo. Dečko olimpijac skakač u vis, pa roditelji, trener, savez... ma ukratko, svi. Još u glavi čujem njihove odvratne glasove, "Napravi to! Ne budi luda! Imaš dovoljno vremena do Igara! Zlato ti je sigurno!" – starica citate izgovori s izrazito jakim gađenjem bez podizanja glasa pa nastavi normalno – Svima njima je olimpijsko zlato bilo važnije od bebe. Ali meni ne. Odlučila sam i rodila Marka baš tijekom Igara. "Ne budi luda!" –  ovo izgovori s još jačim gađenjem, napravi podužu pauzu pa nastavi opet normalnim glasom – A on je, Mary, moje olimpijsko zlato... i nikad nisam požalila. Zapamti... možda sad tako ne razmišljaš, razumijem... ali djeca su naše zlato. Jedino. Sve drugo je bez veze, nebitno, prolazno.

Betty opet pogleda Mary onim živim pogledom. Sestra zatvori karton bez dodatnog zapisivanja, odloži olovku i spusti glavu prikrivajući potresenost. Osjećaj potresenosti joj je, mada to nije shvaćala, pojačao kontrast između živog, prodornog pogleda i ravnodušnog, ravnog tona s kojim je starica pričala životnu priču, isprekidanog samo gadljivim citiranjem "bivše" rodbine i prijatelja. Zamislila je mladu ženu koja se, tako davno i tako snažno, usprotivila svima i odbacila vlastite snove zbog djeteta. Vjerojatno je, nakon svega, teško uzdizala Marka kao samohrana majka. Mogla je osjetiti isprepletene trenutke sreće jedne majke i tuge jedne sportašice... Neko vrijeme su hodali u tišini.

– Evo nas kod vaše sobe teta Betty! – progovori napokon sestra, trudeći se da starica u njenom glasu ne osjeti potištenost. Otvori vrata sobe i odmakne se u stranu – Treba li vam pomoć oko pripreme za spavanje?
– Ne draga Mary. Sama ću... bila si doista ugodno društvo. – odgovori starica ne gledajući je.

Dok je Betty polako ulazila, sestra pogledom prođe po sobi. Bila je to jedna od onih soba u sklopu odjela, izgledom više nalik na hotelsku, koje su spadale pod starački dom s plaćenim stalnim boravkom. Mary se odmah zainteresirala za policu prepunu medalja i gotovo hipnotizirano joj se približila. U središnjem dijelu su se isticale tri velike, zlatne, s natpisom MELBOURNE 1956.

Ocjene (5)

Respektira (5): TatjanaBN, darel, Tom1988, NinaM, RuzicaG

Komentari (2)

6

Od Tom1988

E ovo mi se svidjelo. Odlično napisano sa super završetkom.

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se