Mikimiki

od Matea

6 1 0 8

(Ne)talentirana analiza.

Sve što vam treba za pisanje romana jesu:

1. Olovka

2. Papir

3. Računalo, ako nemate olovku i papir, ali ako ih ne želite koristiti

4. Mašta

5. Vještina pisanja

6. Poznavanje gramatike

7. Talent.

Olovku, papir i računalo moguće je kupiti. Olovka i papir su jeftini i dostupni svima, dok računala pak nisu, ali ih svejedno svi imaju jer ih je danas nužno imati. Kao disati zrak. I imati kruh na stolu. Vještinu pisanja i poznavanje gramatike možemo s vremenom usvojiti kroz kreativne radionice i učenje pisanja, ali maštu i talent ne možemo kupiti. Pa makar bili bogati kao Bill Gates i imali želju da i zadnji dolar potrošimo na kupnju navedenog. 

Otkad znam za sebe nešto pišem. Pisala sam sastavke za osnovnu i srednju školu, sapunice po uzoru meksičkih sapunica koje sam cijelo djetinjstvo gledala na tv-u, pjesme u stilu emo djece dok sam bila tinejdžerice, trilere, ljubiće, krimiće, ne znam ni sama što sve nisam pisala i što sve danas ne pišem. I trenutno mi se vrzma ideja po glavi kako napisati odličan triler, ali sigurno ga neću uspjeti napisati. Imam jako puno započetih romana po mnogo ideja što ih je stvorila moja mašta, ali nedostaje mi talenta da bi ih završila i da bih bila zadovoljna s njima i mogla reći: finito. Gotovo. Dovršeno. The end.

Lako je hvaliti se da sam spisateljica i pjesnikinja. Bilo je lako napisati zbirku pjesama i objaviti je te se hvaliti time. Naravno, ponosna sam na svoj uspjeh, ma kako mali bio, al' svejedno je to bio uspjeh. Objavila sam zbirku pjesama sa samo 19 godina. Jeeeej. :D

No ne mogu reći da se smatram dobrim piscem. Pjesme mi je oduvijek bilo lako napisati. Moglo bi se reći da imam kakav takav talent za pisanje pjesme. Talent koji se probudi svakih nekoliko mjeseci u meni. Inače spava i ne pojavljuje se na površini. Ali kad je riječ o pisanju romana, tu se gubim.

Imam maštu i imam želje da napišem roman. Imam olovku i papir, a imam i računalo. Poznajem gramatiku. Možda malo manje nego dok sam bila u srednjoj školi, jer tad sam aktivno pazila na sve što gramatika nosi u sebi, a danas sam pomalo izgubljena u pisanju i poznavanju gramatike. Čak ne znam više niti napisati dobre recenzije na romane, kao što sam znala za vrijeme dok sam pisala lektire u srednjoj školi. Ali hajde, poznajem osnove gramatike i znam pisati gramatički ispravne rečenice. Da li imam vještinu pisanja? Mislim da nemam. Bit ću iskrena. Koga briga, svejedno me ne poznajete. :P

Mislim da nemam vještinu pisanja. Čitam mnogo romana, a najviše trilera i krimića, te s divljenjem gledam u napisane riječi. Uvijek poželim: da barem ja mogu pisati tako vješto kao on/ona. Da barem ja mogu biti takva majstorica za pisanje. Da sam barem ja imala ideju prije njega/nje i objavila taj roman te osvojila brdo para i sve moguće nagrade.

Eh, ništa od toga. Ne u moje vrijeme. Ne u RH. 

Čak i da imam vještinu pisanja, to ne bi značilo da imam talent. Što je taj toliko željeni talent?

Po definiciji talent je iznimna sposobnost za nešto. Darovitost. Nadarenost. Talent nije isto kao vještina, jer vještina je naučena sposobnost. Talent nemam, a nemam niti vještinu. Što ćemo sada?

Mogu vam reći sljedeće:

DA, pisanje je zanat koji se brusi. DA, pisanje je i dodir muze.

Netko možda ima talent - dodir muze, ali nema vještinu i ne može napisati dobar roman. Netko ima obrnutu situaciju, odnosno, ima vještinu i zna napisati roman jer zna složiti sve rečenice, zna sve staviti na svoje mjesto da bude dojmljivo ili napeto ili romantično ili tko zna što se već traži u žanru u kojem piše, ali nema talent i ne može napisati niti dovršiti dobar roman. A netko... Netko ima oboje. Dao Bog meni oboje.

Zato sam sigurna u to da bih bilo dobro da posjetim koju radionicu pisanja u svom kraju. Nažalost, toga ima malo u mom gradu, a i kad ima, ja za to ni ne saznam, jer nisam aktivna u kreativnim i umjetničkim događajima u gradu. Šteta. Jer jako cijenim kreativnost i umjestnost, a najviše pisanje proze i poezije. Doista to cijenim i doista sam htjela oduvijek biti uspješna i poznata spisateljica. Voljela bih da me ljudi cijene zbog te moje ljubavi prema poeziji i prozi. Ali u ovom slučaju ljubav nije dovoljna. 

Potrebna mi je vještina, koju neću imati sve dok se ne odlučim uključiti u neku radionicu gdje ću naučiti osnove pisanja dobrog romana, gdje ću surađivati s ljudima koji su napisali dobar roman i postali uspješni u pisanju. Zapravo, gdje ću biti učenica i slušati dobrog učitelja u podučavanju. Sigurna sam da mi to treba i sigurna sam da to treba mnogima.

No ja i dalje imam još jedan problem: nedostatak talenta.

Vidite, nedostatak talenta ne može se kupiti. Ja, nažalost, nisam jedna od onih nadahnutih pisaca, kao što je J.K. Rowling, koja je uspjela pokazati svijetu originalan i jedinstven proizvod njezine mašte i talenta. Nisam. Ali u zamjenu za talent, imam maštu. Mnogo maštam i imam mnogo ideja. Mnogo toga započnem pisati olovkom na papir, ili udaranjem po tipkovnici pa je tata primoran vikati da prestanem toliko lupati po tipkovnici jer on po noći želi spavati, a ne slušati to silovanje mog računala. Ali, bit je u tome da ja nijedan roman ne završim do kraja. Točnije, završim ga. Dođem ja do finita, the enda, kraja. Dođem. Ali svejedno nikada, u svome srcu i svojoj glavi, ne mogu reći i priznati da je roman gotov. Svejedno uvijek osjećam, vidim, smatram da romanu nešto nedostaje. Neka rečenica nije dobra. Neki događaj nije dobro opisan i nema dovoljno smisla. Nešto je višak. Negdje nešto fali. Neki opis, neka riječ. Jedna točka, jedan zarez, jedan uskličnik. Nešto, nešto, nešto, nešto i nešto. Uvijek nešto ne valja!

Problem je u tome što jednostavno, očito, nisam talentirana niti imam dodir muze. Možda se negdje duboko u meni krije neki talent koji ja ne prepoznajem, što se proze tiče. Za poeziju mogu reći da ponekad talent ispliva na površinu iz dubine moje duše ili odakle god dolazi, ali za prozu to ne mogu reći. Imam ideje, imam maštu. Imam likove, imam radnju, događaje, žanr, sve imam. Ali svejedno uvijek nešto fali. Nečega nema.

I mislim da je problem u tome što meni zapravo prvenstveno fali neka dobra kreativna radionica koja bi me naučila pisati. Ovako mogu samo nagađati i frustrirano kriviti samu sebe jer nisam dobra spisateljica. Ne ide mi ta proza, a toliko patim za njom.

Isto smatram i za druge ljude. Smatram da mnogima nedostaje učenje i vježbanje pisanja, taj trud, da bi napisali dobar roman. Neki (svaka im čast) imaju sve. Od olovke i papira, preko mašte i vještine pisanja, pa sve do talenta. Imaju sve. Zato nas i osvajaju svojim objavljenim djelima, koja su prevođena na sve jezike svijeta, na sva pisma i koja su im donijela milijune. I neka su. Takvi ljudi zaslužuju sve najbolje jer cijene umjetnost i oni su umjetnici. Oni u sebi imaju taj dodir muze koji ja toliko tražim i pokušavam dobiti. A ne mogu.

No neki nisu blistavi kao navedeni kojima se klanjam i na koje sam potajno ljubomorna jer ne mogu biti kao oni. Neki imaju talent, ali nemaju vještinu. Ili obrnuto. I zato je moje mišljenje sljedeće:

Trk svi u radionice! Tamo će nam ljudi pomoći, a neće nam odmoći. Dat će nam savjete i podučit će nas pisanju, a ujedno će cijeniti ono što nosimo u svojim glavama, srcima i dušama. Potaknut će našu maštu da ispliva na površinu s najboljim idejama i dat će nam priliku da napišemo dobra prozna djela, zbog mašte koju imamo, možda i talenta koji se skriva u nama, te će nam dati tu vještinu pisanja koja nekima (čitajte: Matei) očajnički nedostaje.

Bilo kako bilo: hvala umjetnicima na divnim umjetničkim djelima koja kupujem ili podižem u knjižnici, te se smijem s njima, ili plačem, maštam s njima, borim se, rješavam misterije, nadam se i tako dalje i tako bliže. Hvala piscima zbog toga što postoje, što imaju olovku, papir, računalo, maštu, vještinu, gramatička znanja i talent. I želim puno sreće svima, uključujući i samoj sebi. Neka steknemo znanja i izbrusimo zanat. Neka potaknemo talent da ispliva na površinu, te pustimo maštu da divlja. Mislim da u tom zecu leži grm. 

Ocjene (7)

Respektira (6): Zeljko, BoriciOmis, sthagon, darel, RuzicaG, Vjeran

Slaže se (1): BoriciOmis

Komentari (8)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Hvala RuzicaG na savjetu! Potražit ću ju u gradskoj knjižnici, nadam se da ju imaju. Sigurno će mi puno pomoći u pisanju.
4

Od Matea

Vjerane, hvala. :) Htjela sam reći: pisanje je zanat koji se brusi a ujedno i dodir muze. ;)
4

Od Matea

Ne čudim se što me ne kužite. Zar ne vidite da ne znam pisati?? -.-
6

Od RuzicaG

čitaj, vježbaj, imaš potrebu izrazit se, očito je tu i zrnce talenta, samo naprid
4

Od Matea

Hvalaa, budem :))

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se