Mikimiki

od VeViJu

0 0 0 0

Ruth Ware U MRAČNOJ, MRAČNOJ ŠUMI

Ovo je još jedan primjer kako roman s relativno banalnom i na trenutke neuvjerljivom pričom može imati svoje vrijednosti na drugim poljima. Pomalo poput Agathe Christie iz doba pametnih telefona i društvenih mreža, Ruth Ware smješta grupu ljudi u izolirani prostor. Dogodi se zločin i sumnjivi su svi, pa i naratorica, koja ni sama ne zna što se dogodilo uslijed djelomične amnezije. Njeno prisjećanje na događaje koji su doveli do trenutka kad ona leži u bolnici ujedno čini priču, a neki naizgled sporedni detalji važni su kao ključ za otkrivanje počinitelja. Tako i mi kao čitatelji možemo pažljivo čitajući otkriti tko je kriv.

Složio sam se s kolegicom s kojom sam pričao o knjizi da su motiv za zločin i njegovo izvođenje malo nategnuti, ali bez toga ne bi bilo radnje. A ono što je dobro su neobični likovi, dobro i detaljno profilirani. Svi iz grupe su na neki svojstven način uvrnuti i to ih baš čini realnima jer nisu bezlični i sivi. Njihove neuroze, opsesije, promjene raspoloženja, nestrpljivost, emocije ili nedostatak istih čine se tako poznatima iz naše svakodnevice.

Glavni lik je spisateljica Nora (jeste li primijetili koliko su često glavni likovi pisci, govoreći o poistovjećivanju autora s njihovim glavnim likovima). Ona živi povučeno u svojevoljnoj osami i nema potrebu družiti se s ljudima tek tako, reda radi. Tome je uzrok ljubavni brodolom koji je kasnije bitan u priči. Nora živi mirnim, sređenim životom u kojem se osjeća ugodno i zaštićeno. Jedna od njenih aktivnosti je trčanje po okolici čime održava formu. Njenu rutinu poremeti mail kojim je pozvana na djevojačku večer bivše prijateljice iz škole koju nije vidjela desetak godina. Ona oklijeva odazvati se i tu je potpuno razumijem. Točno se mogu suživiti s tom situacijom. Ono što mi je neuvjerljivo je što Nora napokon pristaje odazvati se pozivu. Ja ne bih. Ali, kako rekoh, onda ne bi bilo zanimljive priče. Višednevna zabava održava se u staklenoj, prozirnoj kući daleko od naseljenog mjesta, u mračnoj, mračnoj šumi. Od tuda naslov. I od zloslutne dječje pjesmice na početku knjige.

Sve to nam priča sama Nora, tako da roman čitamo u prvom licu. Ono što roman čini uzbudljivim i zagonetnim je činjenica da se Nora ne sjeća svega zbog amnezije koja je posljedica traume prilikom automobilske nesreće. Ona leži u bolnici i pokušava se sjetiti što se dogodilo. Ne zna li to ona, ne znamo ni mi. Čini mi se to dobrim trikom da se pomiri pisanje u prvom licu i cjelokupna neizvjesnost radnje pri čemu ni pripovjedač ne zna je li kriv za zločin.

Pri kraju se roman pretvara u punokrvni triler s trčanjem, bježanjem, skrivanjem i nadmudrivanjem, no tu ću stati i prepustiti vas da sami uživate.

Ocjene

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se