Mikimiki

od VeViJu

1 0 0 0

Umberto Eco NULTI BROJ

Veliki genij Umberto Eco napustio je ovaj svijet i za kraj nam ostavio kratko i slatko djelce uz koje ćemo se smijati. Njegov je neočekivani humor na tragu što Ephraima Kishona, što Monty Pythona. To je, pak očekivano, znajući koliko je Umberto Eco upoznat sa svim vidovima kulture, pa i one popularne. Legendarni stvaratelj Imena ruže ovaj nam put servira priču o pokušaju stvaranja časopisa kojemu je jedina svrha dobaviti novce lukavom, no ishitrenom poduzetniku, pa makar ne izašao niti jedan broj osim nultog. Tu se prostire divna prilika da Eco progovori o mnogim besmislenostima koje krase današnje novinarstvo.  Seciranje raznih rubrika kojima nas šopaju novine i časopisi sočan je materijal za ovu dirljivo smiješnu satiru. Razmislimo malo za što sve dajemo novce. Za grupicu šarlatana koji se pozivaju na amatersko poznavanje psihologije tržišta? Da ne bi ostalo samo na tome autor upliće i svojevrsnu romantičnu priču i iznenadnu teoriju zavjere o Mussolinijevoj pravoj sudbini.

Protagonist Colonna sredovječni je pisac koji je izgubio iluzije o uspjehu. Jednostavno su mu se u životu postavljale okolnosti koje su mu priječile ostvarenje uspješne karijere. Poluzainteresirano pristaje na prijedlog da za pristojan novac napiše knjigu u ime svog poslodavca Simeia. Knjiga bi opisivala pokretanje časopisa. Ta knjiga bi zapravo bila samoj sebi svrha jer niti ne postoji ozbiljna namjera da se časopis zaista pokrene. No to znaju samo Colonna i Simei. Tako se oformi redakcija i upoznajemo šaroliku grupicu nadobudnih urednika koji žele utjecati na što bolju prodavanost časopisa. E, onda postaje zabavno. Većina prijedloga za sadržaj časopisa su definicija klišea u novinarstvu. Ono ostalo su apsurdno smiješne rubrike o neobičnim riječima, nevjerojatne napuhane vijesti, lažni demantiji pisani u svrhu razonode i stilske vježbe...

Monty Python, kažem vam.

Colonna među ostalima upoznaje Braggadocia i s njim uspostavlja donekle prisilan odnos na Braggadocievo inzistiranje. Oni se nalaze izvan redakcije, na piću i razgovaraju o koječemu, a ti su razgovori vješto pisani Ecovom rukom i čine okosnicu romana. Upravo je nevjerojatno kako radi autorov um. On detaljno citira potpuno nevažan razgovor, npr. o nabavljanju idealnog automobila, a da to ne bude nimalo dosadno iako nema nikakve veze s glavnom temom romana. Čak želimo da razgovor potraje jer je vrlo ugodno čitati tečne Ecove rečenice, pri čemu nam se likovi koji ih izgovaraju suptilno predstavljaju. Malo, pomalo Braggadocio će se pokazati kao gotovo paranoični teoretičar zavjera i u velikom dijelu romana izlaže detaljnu teoriju po kojoj se Mussolini izvukao i izbjegao svoju sudbinu o kakvoj smo učili u školi.

Colonna se zbližava s Maiom, ambicioznom novinarkom, koja ne shvaća da je cijela priča sa časopisom varka. Iako je Colonna samac koji se kloni žena, poslovno prijateljstvo s mladom kolegicom preraste u nježnu romantičnu vezu, nimalo patetičnu, opet, kakvu samo Eco zna predstaviti. Colonna i Maia tijekom knjige postaju svjedoci događajima koji izmiču očekivanjima te se zajedno s njima pitamo nije li paranoja samo druga riječ za biti u pravu.

Zabavno, pametno, sjetno jer nam više nema Umberta.

Ocjene (1)

Respektira (1): Marta

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se