Mikimiki

od RuzicaG

6 0 0 6

Zmija u njedrima

Pričali su mu. Bio je premlad da bi se sjećao. Imao je tek trideset i tri dana. Žena, djevojka, djevojčica, nikad se nije saznalo, ga je ostavila pred vratima crkve. Ne na kamenoj klupi pred glavnim vratima. Ostavila ga je na travi i kamenu, pod žućkastim svjetlom koje se lilo kroz prozor i utrnulo kad je noć zašla u tišinu. Na prekrivaču, komadu istrošenog vojničkog gunja, pribadačom pričvršćen papir, otkinuti list iz knjižice Čuda Isusova, rukopisom kakvim je pisao učitelj i sva djeca u selu, pisale su riječi “Ime mi je Josip. Rođen užežin svetog Josipa”

Danas, dok sjedi sam u hladnoj sobi, sam i zaboravljen, misli na svoju majku. Zamišlja je mladu, uplakanu i ranjivu više nego je on sam ikad bio. Dao bi sve, a toga i nema puno, da ju je mogao upoznati, da ju je mogao pitati zašto, o, zašto baš njega i baš pred vratima crkvene kuhinje.

Ujutro ga je pronašla sestra Agneza. Unijela je iskrzanu košaru i stavila je na stol. Kasnije će tu sestre rezati mrkvu, krumpire, kupus i nešto mirišljivih biljaka. Sada je stol bio izriban i prazan, pa je dijete još čudnije izgledalo u toj hladnoj , mirnoj i čistoj kuhinji u prvim jutarnjim satima.

Dijete se promeškolji. Ručicom protrlja nosić, pa otvori oči. Sestra Agneza se osmijehne.

-  Budila se beba – prošapće i počne podizati prekrivač.

Na prsima, hladna i sklupčana, nesvjesna tuge i radosti koja se protegla od sutona do zore, ležala je zmija. Privučena mirisom mlijeka, promigoljila je kroz mokru travu, zavukla se pod pokrivač, palacnula jezikom po mekanim djetetovim usnicama , sklupčala se i smirila.

Znao je da se trebao zvati Josip, da je to ime koje mu je namrijela majka koju nikad nije upoznao i koja je do danas ostala prazno mjesto u njegovom srcu. Sestra Agneza, a kasnije i fra Karlo, su mu govorili da mu je ime Jure suđeno. Legenda o zmiji je krenula selom. Možda je i njegova majka bila među onima koji su je čuli. Je li joj bilo drago što je siguran i sit u fratarskom sirotištu? Je li je prožeo osjećaj užasa kad je shvatila da je gotovo ubila svog sina? Nije saznao i nikad neće saznati.

Kod kuće, crkvu i župni dvor je zvao kućom, mu je bilo dobro. Ili barem ne lošije nego ostaloj djeci. Ispočetka je imao sestru Agnezu. Učila ga je prvim koracima. Kasnije, kad je počeo sricati slova, brigu o njemu je preuzeo fra Karlo. Do trinaeste je pročitao sve što se moglo pronaći u fra Karlovoj knjižnici.

-          Vrijeme je da te pošaljemo u svijet. Pametan si, vrijedan, dat će Bog da postaneš čovjek – rekao je jednog jutra fra Karlo.

Remeta ga je otpratio do grada, uveo kroz vrata Sjemeništa i rekao :

-          Nemoj nas osramotit. Pogotovo ne fra Karla. Ti si mu sve što ima, – pa se prekrstio i nadodao, – osim Boga.

Mjerio je život krupnim koracima i sitnim skokovima. Grabio ga kao zrak kojeg hvata stradalnik  u nemirnom moru, grebao, grčio se, čupao, molio i proklinjao Boga, a onda se, s diplomom u ruci, vratio u selo. Tamo su ga čekali učiteljski stan i jedan, napola pun, razred djece. Život se smirio.

-          Moj Jure, blago si ga tebi. Nagradija te dragi Bog. Još samo da nađeš štagod poštene ženice – govorile su mu u prolazu žene dok se za njima vukao trag smijeha.

-          Lako je tebi. Ni mušice ni nevrimena. Svaka ti je jesen sigurna. Plaća iđe, dica pristižu, ti prst u uvo do penzije – govorili su muškarci, subotom uvečer u konobi, okupljeni oko bukare, vatre i priče.

Razumio je sve to Jure, onako mozgom, mislima, ali srce, srce je bilo nezadovoljno. Nije se radovalo. Nije se imalo čemu radovati. Škola, knjiga, đaci, sve su to bile radosti za običnog čovjeka, ali ne i za Juru. Njemu je trebalo duhovne hrane, strasti, snova. Ponekad, ali samo ponekad, dok bi u dugim noćima bdio nad knjigom, pomislio bi “ Pa ovako mogu i ja”, zatreperilo bi srce, ugrijalo mu grudi i smirilo se.

Jedne je večeri uzeo olovku, pa pisao i pisao sve dok zora nije zarumenjela prozore. Trgnuo se kao iz transa, zatresao glavom, istegao ruke u vis i pomislio “ To je to.”

Pisao je Jure, najčešće noću kad selo zamre, kad se čuje disanje svemira, dok Mjesec baca srebro na trešnju rascijepljenog debla. Kako je vrijeme prolazilo, noći su mu postajale sve kraće a ideja za priče je bilo sve više. Ponekad bi se zabrinuo da ih neće stići sve zapisati, a ponekad bi ga prestravila misao da će ih jednog dana ponestati.

Godine su prolazile, selo govorilo “Jure je poludija.”, listovi papira se gomilali u kutijama, a priče tekle iz nepresušnog izvora.

Sjedio je jedne noći pod žutim svjetlom žarulje. Pripremio je papir i olovke. Večeras će napisati priču o svojoj majci. Već je sve smislio;  početak,  zaplet i kraj, lijep kraj. Zaslužuje on to. Zaslužuje se napokon pronaći.

Napisao je naslov. Moja majka. Ruka mu zadrhti, pogled se zamuti, a vrh olovke zastane iznad papira. Pogleda kroz prozor. Hladna i bistra noć, Mjesec baca oštre sjene po dvorištu. Sutra je Prvi maj, sveti Josip radnik. Trepne, obriše oko, pa se vrati priči. Po prvi put se zabrine nad papirom. Ne može dalje. Ne zna dalje. Olovka padne na stol. Na prsima osjeti hladnoću. Baš kao prije sedamdeset devet godina. Začuje tihi plač.

-          Ljubavi moja mala, neka te dragi Bog čuva. Uvik ću te volit i falit ćeš mi puno, puno.

Na čelu osjeti topao dah i mekane usnice.

Pronašli su ga poslije dva dana, zavaljenog u sjedalici. Pred njim papir. Na papiru tri riječi. Moja majka zmija.

Ocjene (6)

Respektira (6): marali, Tom1988, Marta, Vjeran, darel, TatjanaBN

Komentari (6)

« prikaži ranije
6

Od Tom1988

Lijepa melankolična priča. Volim te životne introspekcije, pogotovo kada netko opisima oživi svijet onako kakav on uistinu jest, a tuga je često njegove najveće prokletstvo, ispod onog nasmijanog lica i uspješnog života, svi u sebi nosimo tužne priče
6

Od Tom1988

koje nas iznutra razdiru i, ponekad, ubijaju. A pisanje je samo jedan od načina suočenja s njima... ok, sad već previše filozofiram. Pozdrav!
5

Od marali

Ja sam se naježila! :-O Nisam očekivala takav kraj, ali da je drugačiji ne bi ni valjao!
10

Od darel

nenadmašno opisuješ unutarnja stanja likova! upečatljivo, nezaboravno
6

Od RuzicaG

hvala, ljudi! sad ću staviti jednu malo smješniju da se ne rasplačete previše :)

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se