9 9

Citati koji nas inspiriraju

Podijeli na mrežama

Potaknuti velikom nagradnom igrom na našem Facebooku, u kojoj do Božica možete osvojiti jednu od dvije knjige iz naklade Algoritma te svaki tjedan iza toga još po jednu na zadanu temu, pozivamo vas da s nama u ovo blagdansko vrijeme podijelite svoje najdraže i najinspirativnije citate. Izdvojite retke koji su vas dirnuli, koji vas pokreću, motiviraju, možda čak i ponovno vraćaju u život. Dijelimo rečenice iz knjiga koje pamtimo zauvijek. Najljepše rečenice koje je jedan pisac uopće mogao "sklepati"... Ako ste ambiciozni, ne trebate niti napisati djelo i autora, možda pogodimo :-). Naravno, da ne odlutamo od ugođaja, i više su nego dobrodošli citati u blagdanskom duhu :-). Što više, to bolje. Navedimo za početak citat koji je s nama podijelila Danijela: Njegovo se srce smijalo: i za nj je to bilo dovoljno.

Napiši analizu

Analize (9)

od Tom1988

0 0 0 0

TIZIANO SCLAVI: HOTEL DUHOVA

Ovo bi prije bila pjesma koja me inspirirala da ju obradim na hrvatskom ;) Ista je bila, zbrda-zdola, objavljena u istoimenoj epizodi stripa Dylan Dog. Kažem zbrda-zdola jer je bila skroz suhoparno i amaterski prevedena, bez ikakve rime, forme, truda, ičega... a činila mi se predobrom te nezasluženo i sramotno uništena nemarom prevoditeljice pa sam svaki stih i strofu raskopao i obradio na neki svoj način jer ne podnosim kad neki balavi prevoditelj uništi fenomenalnu pjesmu. Znači, pjesma je od Tiziana Sclavija, poznatog talijanskog strip scenarista, pisca, pjesnika, itd., a ja sam se danima zabavljao dorađujući prijevod, da bih istu što bolje približio Sclavijevom izražaju... koji nerijetko nije toliko različit od mojeg ;)
___________________________________________________________________________________________________

HOTEL DUHOVA
(Tiziano Sclavi)


Ja sam portir u hotelu na sat,
cijeli život provodim za pultom...
I dok neki na katu vode ljubav,
ja ubijam vrijeme pišući
u očaju pustom.

Očaj je možda prejaka riječ...
Ne očajavam i ne nadam se.
Samo dosada koja mi je
ušla i u kosti, odavno
postalo je sve.

Više ne gledam ni ona uvijek ista lica,
njega ili nju dok po ključ sobe prilazi.
Glavu ne dižem sa svojih besmrtnih stihova,
koje naposljetku bacam u vatru
dok smrt dolazi.

Ovdje je smrt kod kuće, dolazi često,
samo radi svoj posao, dosadan kao moj.
A kada ode, ostaje njezin odraz,
poput sjene u ogledalu,
u tmini prijetećoj...

Ovo je nekad bio velik i luksuzan hotel,
a sad se raspada, kao i ja sa svojim uspomenama.
Postao je prašnjavi duh, utočište
je dušama živih i mrtvih,
već godinama...

Stojim iza pulta hotela na sat
gdje više nitko ne dolazi jer strah ovdje ne mine.
Strah od duhova, samih sebe i ljubavi,
što je na koncu isto: strah
od praznine.

Strah od velike praznine koja ispunjava ovaj život,
tu besmislenu stvar, ovaj golemi hotel na sat,
u meni koji olovku trošim bez cilja,
pišući iz dosade, smrti, ljubavi
i milja...

Stojim iza pulta jednog starog hotela,
rastrgan, poput svih, između sigurne smrti i
nesigurna života, čekajući tko zna što.
Ali čekam uzalud, početak nečeg,
što se već možda završilo.

Svi se pitaju ima li čega nakon smrti,
ali mene koji sam uvijek u potrazi za rimom,
nije briga što nas čeka poslije,
već me zanima što je bilo
prije.

Koji je vrag prije, prije smrti?
Dani poput ovoga, slični jedan drugom,
a mi tek sjene koje lutaju rubom,
u potrazi za životom koji će
boljeti manje.

Dođite, uđite samo, vi koji tražite ništa,
misterije, prikaze, magiju i čudovišta.
Ovdje gdje se um miješa i sve završilo je,
među duhovima možda
pronađete i svoje.

Um je labirint hodnika i soba
i ako si se izgubio nije dovoljan aspirin;
tražiš li što si propustio i nadaš se još i sada,
trebaš ga pretražiti cijelog, od tavana
do podrumskog jada.

I kada to najmanje očekuješ, čeka te nova ljubav
jer život je čudan, uistinu čudan...
Još jedna iluzija koja ti srce osvoji,
čekajući da se ljubav sa smrću
u rimu spoji.

Um je labirint, da, i to bez izlaza,
a čim uđeš, već si izgubljen...
Vrata za tvojim leđima zatvorila su se tek,
ali vratiti se više nećeš, lutat ćeš
zauvijek...

Sobe u starome i trošnom hotelu,
ljudi dolaze, odlaze i ostaju kratko
pa ne ostaje ništa ili gotovo
ništa, tek uspomene koje
peku žarko...

Radim u baru u jednome hotelu na sat
onima što vode ljubav nosim kavu na kat.
Ali ovo je pjesma koju sam napisao već...
večeras nemam volje, rastresenosti
ne mogu uteć'.

Kao da čekam nekoga tko će se vratiti
iz vječnosti u ovu drugu vječnost.
Ali, tko bi to mogao biti? Neki mrtvac kao ja,
koji traži poput svih, ono čega nema,
ono što se zaboravlja.

Ako ima nešto uzaludno, ovdje ili u svijetu,
to je pitanje zašto, jer odgovora nema.
Nema zašto ni za što, sve je već jednom bilo
u prošlosti ili budućnosti, i kakav smisao
je to ikad tvorilo?

Još jedna noć, i još jedan dan ode,
a za njima samo crna praznina ostade...
A mi se i dalje gubimo, kako to i oduvijek biva,
u vremenu bez vremena, u tajni koju
ono skriva...

Svi, i mrtvi i živi, dođite na slavlje,
na slavlje bez početka i bez završetka.
Zaboravit ćete, plešući, što vam sudbina piše,
da vam je ostalo još malo vremena
ili možda previše...

Vrijeme uvijek bježi, teško ga je naći,
vjeruješ u sadašnjost, nadaš se u budućnost...
Ili ne misliš na njega, prevarit' ga želi svatko,
ali tebe vara ono, mračno
i opako.

Skriveno u prošlosti, koja ne prolazi nikad,
uvijek teška i prisutna, možda jedina stvarnost.
I sjećanje je možda jedini život koji ne prolazi,
život koji si imao i koji ćeš imati,
koji dolazi i odlazi...

Riječi na papiru, papir poslije u vatri,
listovi ljubavi i mržnje u istom plamenu.
A u sjećanjima izgubiš pronađenu uspomenu,
dok vrijeme i dalje bježi, skriveno u
svoju igru prepredenu...

Igru prošlosti koja ne prolazi nikad,
nadi u budućnost, duhu sadašnjosti.
Ne znam što je bilo, a možda ni ti,
ali što bilo da bilo, više ni
ne želim otkriti.

Ja sam portir u praznome hotelu
i katkad mi se čini da je takav i naš svijet.
Pun sjena u prolazu prema praznini velikoj,
čovječanstvo koje besciljna luta
u boli prevelikoj.

Besciljno luta ne znajući zašto,
slučajno otvarajući vrata prema onom svijetu.
Između dva svijeta razlika i ne postoji,
uzalud čekaš da netko stvarnost
sa snom spoji.

Hotel u nepomičnom svijetu, iako se vrti, vrti,
vrti oko sebe i ruševina svojih...
I ja vrijeme varam ili ono vara mene,
i dalje pišem iako je kraj,
ostaju tek sjene.

Vratar sam u hotelu koji ne postoji,
i ja, poput svih, možda nisam živ.
I da mi vrijeme prođe, da tugu izbrišem,
stojim ovdje prepušten praznini...
i poput sjene pišem.

Ocjene

Komentari

od Tom1988

1 0 0 2

ALAN MOORE: WATCHMEN

Ulomci iz stripovskog remek djela Alana Moorea, "Čuvari", a strip je u Hrvatskoj nedavno izašao u izdanju Fibre. Snimljen je i istoimeni (solidan) film...


All we ever see of stars are their old photographs...

It's funny, but certain faces seem to go in and out of style. You look at old photographs and everybody has a certain look to them, almost as if they're related. Look at pictures from ten years later and you can see that there's a new kind of face starting to predominate, and that the old faces are fading away and vanishing, never to be seen again.

We gaze continually at the world and it grows dull in our perceptions. Yet seen from another's vantage point, as if new, it may still take the breath away.

In an era of stress and anxiety, when the present seems unstable and the future unlikely, the natural response is to retreat and withdraw from reality, taking recourse either in fantasies of the future or in modified visions of a half-imagined past.

Real life is messy, inconsistent, and it's seldom when anything ever really gets resolved. It's taken me a long time to realize that.


I sat on the bed. I looked at the Rorschach blot. I tried to make it look like a spreading tree, shadows pooled beneath it, but it didn't. It looked more like a dead cat I once found, the fat, glistening grubs writhing blindly, squirming over each other, frantically tunneling away from the light. But even that isn't the real horror. The horror is this: in the end, it is simply a picture of empty meaningless blackness.

Why do we argue? Life's so fragile, a successful virus clinging to a speck of mud, suspended in endless nothing...


I stood in firelight, sweltering. Bloodstain on chest like map of violent new continent. Felt cleansed. Felt dark planet turn under my feet and knew what cats know that makes them scream like babies in night.

Looked at sky through smoke heavy with human fat and God was not there. The cold, suffocating dark goes on forever and we are alone. Live our lives, lacking anything better to do. Devise reason later. Born from oblivion; bear children, hell-bound as ourselves, go into oblivion. There is nothing else.

Existence is random. Has no pattern save what we imagine after staring at it for too long. No meaning save what we choose to impose. This rudderless world is not shaped by vague metaphysical forces. It is not God who kills the children. Not fate that butchers them or destiny that feeds them to the dogs. It’s us. Only us.

We have laboured long to build a heaven, only to find it populated with horrors.

We're all puppets. I'm just a puppet who can see the strings.


And once you realize what a joke everything is, being the Comedian is the only thing that makes sense.

Ocjene (1)

Respektira (1): tinchy1983

Komentari (2)

4

Od tinchy1983

Nemaš pojma kak volim Čuvare. A pojma nisam imala da je ovo kod nas na tržištu...shame on me!
6

Od Tom1988

Tinchy, pa i ti si živa ;) Fibra ti posljednjih nekoliko godina izdaje odlične stripove, oni su mi trenutno jedini izdavač koji me uvijek iznova oduševljava (npr. od gorespomenutog Moorea su izdali "V for Vendetta", Sandman "Neila Gaimana... ;)

od LostSoul

1 0 0 0

Rune Lazuli

Mnogo je vise osoba osim nje koje me inspiriraju, ali kada bi krenula sve zapisivati ovome ne bi bilo kraja. Rune sam otkrila nedavno, i u zadnje vrijeme nitko me nije istodobno toliko ocarao i razoruzao. Rijetkost je naci nesto sto je po svojoj formi toliko jednostavno, a da sadrzava svu tu moc u sebi i silinu kojom te pogodi istinom. Izdvojila sam i neke njene duze tekstove, ali ova dubina koju sadrzi u tolikoj jednostavnoj formi samo jedne recenice je nesto sto me posebno ocarava. Nisam prevodila, da ne izgubi "zvucnost". 

"Be the love you never received."

"Find someone who will put you in fire worth burning in."

"You burn because you carry fire."

"Spike like the universe is inside you."

"The flame of love will burn you open."

"Crawl inside this body, find me where I am most ruined - love me there."

"Pain is creation, love is transformation."

"I am blooming from the wound where I once bled."

***

"Forget safety. Romance is dangerous. Romance keeps us alive. If you are not romanticizing life - you are not living. If you are not risking your life to feel something inexplicable - you are not living. Poets and mystics see and expeirence life through the lens of romance. Mercilessly fall in love with all that is around you. Savor every expeirence with the heart of a thousand artists. Make every kiss a thousand oceans deep. Every conversation a thousand oceans deep. Every touch a thousand oceans deep. Kiss your lover as if they will die right when your lips part. Kiss so deeply that they do die when your lips part. Let every expeirence sweep you so high above the ground, that if you fall suddenly - you will surely die. And then come back to life to go even higher next time, to fall even harder next time, to love even more insanely next time. Take life in with no restraint and no mercy. Follow every nerve impulse and electric surge in your body. Grab on to it, make exquisitely passionate love to it, be mindless, ruthless, lose yourself in every moment. You have one lifetime in this body. Cease this day now, love this day now, weep now, sing now, write now, scream now. Fall in love with the moon, fall in love with the sun, fall in love with every stranger who walks by. Let romance and passion drive you to the brinks of mental illness, let it ravage you with the winds of a million storms, let it melt you with the fire of a million volcanoes, let it break you open to revelation with the force of a universal earth quake. Who cares if they think you're crazy, if they think you are too heavy, too much to keep up with. Let them be stagnant, let them be boring, let them wither away in their staleness. But you - this day is yours and it is all you have - fill it with excitement, with passion, with unforgivable romance. I dare you." - Rune Lazuli

"A passionate woman is a strong and resilient woman. A passionate woman knows what she wants and seeks it without mercy. A passionate woman lives her truth authentically. A passionate woman never apologizes for her wild woman ways. She is liberated of society, of man, of laws, of herself even sometimes. A passionate woman does not hide behind veils, curtains, her physicality, darkness, or even mystery - for she knows there is always more mystery, it is a natural element of her power as a woman and that power is infinite. A passionate woman stands in the light as much as she stands in the shadow. Passion makes you feel the entire spectrum of emotion in its deepest intensities. This means when she is happy she will bring the entire universe to you to see you smile, and when she is sad you will see the cosmos crying through her. When she is angry she might lose herself in emotions, she might run, she might hurt herself, she might curse God. Passion comes with a price, and the passionate woman knows this price, the price is her life, it is her sanity, it is to risk everything and everyone to remain true to herself. If there is one female archetype you should never doubt, it is the one that has been feared the most throughout history - the passionate one. And if you want her, you must be patient - otherwise settle for mediocrity, settle for a woman who is fearful of her power, settle for a woman who will make you laugh, but not all of your laughter, and who will make you cry, but not all of your tears. In the words of Gibran - for even as love crowns you so shall he crucify you, and with a passionate woman it is no different. And for all you women who embrace your passion, never step down, never forget, never give in. Stay true to Venus, stay true to your wild passion."

Ocjene (1)

Respektira (1): darel

Komentari

od naomica

1 1 0 0

Sretna Nova godina!

Ovo su neki od meni najdražih citata. :)

Halil Džubran (Kahlil Gibran) jedan je od meni najdražih pjesnika, a njegov 'Prorok' jedno od najgenijalnijih djela ikada. Gibran u njemu obrađuje gotovo svaki segment života, od ljubavi, mira, vjere do odnosa prema djeci i tako ih dobro i maestralno razotkriva. Evo što je rekao o dijeljenju.

“Često kažete: "Dao bih, ali samo potrebitima."

Ali, voćke u vašem voćnjaku ne kažu tako, ni stada na vašem pašnjaku.

Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati.”

Gabriel García Márquez, Sto godina samoće

“Ljudi nisu rođeni jednom za svagda onog dana kada ih je majka donijela na svijet, već ih život obvezuje da se iznova i iznova rađaju.”

I naravno neizostavni Andrić, iz njegove knjige 'Znakovi pored puta'.

“Kad god sam i gdje god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opći interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidnu sebičnost.”

Na kraju, želim Vam svima sretnu Novu godinu, da vam se svima ostvare sve želje i da se u sljedećoj godini još više međusobno čitamo i družimo na Imaginariju! :)

Ocjene (2)

Respektira (1): darel

Slaže se (1): darel

Komentari

od NinaM

3 1 0 1

Za let si, dušo, stvorena...

Vjerujem da svatko od nas ovdje ima svoju posebnu bilježnicu u kojoj su ispisane riječi onih s čijim djelima živimo, u čijim se razmišljanjima pronalazimo, s čijim osjećajima poistovjećujemo. Čitajući i ovdje pišući nama najdraže citate, otkrivamo i dio sebe jer nismo ih baš sačuvali i ispisali bez razloga.

„Svi mi sastojimo se samo od šarenih dronjaka povezanih međusobno tako labavo da svaki od njih u svakom trenutku leprša kako mu drago, zato postoji podjednako mnogo razlika između nas i nas samih, kao i između nas i drugih.“ Michel de Montaigne

„Je li i drugima tako da se ne mogu prepoznati u svojoj vanjštini? Da vam se zrcalna slika čini kulisom punom tupog izobličavanja? Da užasnuti zamjećuju ponor između onoga kako ih opažaju drugi i načina na koji doživljavaju sami sebe? Da prisnost iznutra i prisnost izvana mogu biti međusobno toliko udaljene da jedva još mogu vrijediti kao prisnost s istim?

Udaljenost spram drugoga, u koju nas stavlja ta svijest, povećat će se još jednom kad nam bude jasno da se naš izvanjski lik drugome ne ukazuje na isti način kao našim vlastitim očima. Ljudi se ne vide kao kuće, stabla ili zvijezde. Vidimo ih u očekivanju da bismo im mogli pristupiti na određen način i time ih učiniti dijelom vlastite nutrine. Naša mašta izrezat će ih tako da pristaju našim željama i nadanjima, ali i tako da se na njima mogu potvrditi naši strahovi i predrasude. Mi sigurno i nepristrano ne dopiremo ni do izvanjskih obrisa drugog. Putem nam pogled skreću i mute sve želje i fantazme koje nas čine posebnim, neponovljivim čovjekom koji jesmo.“ Pascal Mercier

LEALDADE POR (Razlozi za odanost)

„Krivnja prema drugome; zajednički razvojni koraci; podijeljena tuga; podijeljena radost; solidarnost smrtnika; zajednički pogledi; zajednička borba; zajedničke snage; slabosti; zajednička potreba za blizinom; zajednički ukus; zajednička mržnja; podijeljene tajne; podijeljene fantazije; snovi; podijeljeno oduševljenje; podijeljen humor; podijeljeni junaci; zajednički donesene odluke; zajednički uspjesi; neuspjesi; pobjede; porazi; podijeljeno razočaranje; zajedničke pogreške.“ Pascal Mercier

„Ogriješi se mirne duše, ogriješi se o sebe samu i nanesi si bol, moja dušo, ali poslije više nećeš imati vremena da se poštuješ i respektiraš. Jer svatko ima samo jedan život, jedan jedini. Ali za tebe je on istekao, a ti u njemu nisi imala obzira prema sebi samoj nego si se pretvarala kao da se tvoja sreća tiče drugih duša... Ali oni koji pozorno ne prate kretanje vlastite duše nužno su nesretni.“  Marko Aurelije

I za kraj, omiljena Tinova...

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Ocjene (4)

Respektira (3): naomica, marali, darel

Slaže se (1): naomica

Komentari (1)

5

Od marali

"Pusti ko listak nek te mota u ludi polet vihor lud".. o, da!!!

od Tom1988

1 0 0 0

PHILIP K. DICK: ČITAČ TMINE


Odlomak je preuzet iz Dickovog mračnog paranoidnog ZF trilera (premda ovo ZF danas se sve manje čini fantastikom koliko sasvim mogućom budućnošću) koji je kod nas objavljen u izdanju Zagrebačke naklade, a autorova bilješka (autobiografski osvrt) jedan je od najboljih pogovora na koje sam ikad naišao.



ČITAČ TMINE
(ulomak iz romana)

Bila je potrebna najveća moguća mudrost, pomislila je, da se zna kad primijeniti nepravdu. Kako može pravda biti žrtva, ikad, onoga što je ispravno? Kako se to može dogoditi? Pomislila je: Zato što je ovaj svijet pod kletvom i sve oko nas to dokazuje. Negdje, na najdubljoj mogućoj razini, mehanizam, konstrukcija stvari, raspao se, a iz onog što je ostalo isplivala je potreba da se učine svakakve nejasne nepravde koje nas je najmudriji izbor nagnao da ih izvedemo. To je moralo početi tisućama godina prije. Dosad se infiltriralo u prirodu svega i, pomislila je, u svakoga od nas. Ne možemo se ni okrenuti ni otvoriti usta i progovoriti, uopće odlučiti, a da to ne učinimo. Nije me čak ni briga kako je počelo, kad ili zašto, samo se nadam da će jednom završiti. Nadam se da će se jednog dana pljusak jarkih iskri vratiti, a ovaj put ćemo ga svi vidjeti. Uska vrata, gdje je mir na drugoj strani. Kip, more i ono što izgleda kao mjesečina. Crna voda, poput tinte, i obala, plaža ili otok. I ništa se ne miče, ništa ne narušava mir.

Veoma, veoma davno, prije kletve, i sve i svako su postali ovakvi. Zlatno Doba, pomislila je, kad su mudrost i pravda bili isto. Prije nego što se sve rasprslo na djeliće koji režu. U razbijene dijelove koji se ne uklapaju, koji se ne mogu ponovo sastaviti, ma koliko se mi trudili...

AUTOROVA BILJEŠKA

Ovo je bio roman o ljudima koji su kažnjeni daleko previše za ono što su učinili. Željeli su se dobro provoditi, ali bili su poput djece koja se igraju na ulici; mogli su vidjeti kako jedan za drugim gine - pregažen, obogaljen, uništen - ali su se svejedno nastavili igrati. Zbilja smo svi bili sretni neko vrijeme, sjedeći i ne crnčeći, samo se zafrkavajući i igrajući, ali to je bilo užasno kratko vrijeme, a onda je kazna bila za ne povjerovati; čak i kad smo mogli vidjeti, nismo mogli povjerovati.

Neko vrijeme sam i ja sam bio jedno od te djece na ulici, pokušavao igrati se umjesto biti odrastao, i bio sam kažnjen. I ja sam ovdje na popisu, popisu onih kojima je roman posvećen, i što je bilo sa svakim.

Zloupotreba droge nije bolest, to je odluka, poput odluke da se zakorači pred auto u pokretu. Mogli biste to nazvati ne glupošću, već greškom u prosuđivanju. Kad grupa ljudi počne to činiti, to je društvena greška, stil života. U tom posebnom stilu života krilatica je: "Budi sretan jer sutra umireš", ali umiranje počinje gotovo odjednom, a sreća je samo sjećanje. To je, onda, samo ubrzavanje, intenziviranje, običnog ljudskog iskustva. Nije različito od vašeg stila života, samo je brže. Sve se odvija danima i tjednima i mjesecima, umjesto godinama. "Uzmi gotovinu i pusti kredit", kao što je Villon rekao 1460. Ali je greška ako je gotovina peni, a kredit cijeli životni vijek.

Nema pouke u ovom romanu; on nije građanski; on ne kaže da su pogriješili što su se igrali dok su trebali raditi; on samo kaže što su bile posljedice. U grčkoj drami počeli su, kao društvo, otkrivati znanost, što znači uzročni zakon. Ovdje, u ovom romanu je Nemezis: ne sudbina, jer je bilo tko od nas mogao odabrati da se prestane igrati na ulici, već, kao što iznosim iz najdubljeg dijela svog života i srca, užasna Nemezis za one koji su se nastavili igrati. Ja osobno, ja nisam lik u ovom romanu; ja sam taj roman. Premda, to je bila cijela naša generacija u to vrijeme. Ovaj je roman o više ljudi nego što sam ih ja osobno poznavao. O nekima svi mi čitamo u novinama. To je bila, to sjedenje s frendovima i kenjanje dok smo snimali vrpce, loša odluka desetljeća, šezdesetih, i u i izvan establishmenta. A priroda se obrušila na nas. Bili smo prisiljeni prestati s užasnim stvarima.

Ako je bilo nekog "grijeha", bilo je to da su ti ljudi željeli se dobro zabavljati zauvijek, a bili su kažnjeni za to, ali, kao što sam rekao, osjećam da, ako je tako, da je kazna bila prevelika, i više volim misliti na to samo kao moralno neutralan čin, kao na puku znanost, na deterministički nepristrani uzrok - posljedicu. Sve sam ih volio. Ovo je popis kojem posvećujem svoju ljubav:


Za Gaylene      pokojna
Za Raya          pokojni
Za Francy        trajna psihoza
Za Kathy         trajno oštećenje mozga
Za Jima          pokojni
Za Val            znatno trajno oštećenje mozga
Za Nancy        trajna psihoza
Za Joanne       trajno oštećenje mozga
Za Mareen      pokojna
Za Nicka        pokojni
Za Terry        pokojna
Za Dennisa     pokojni
Za Phila         trajno oštećenje gušterače
Za Sue           trajno oštećenje krvotoka
Za Jerri          trajna psihoza i oštećenje krvotoka

... i tako dalje.

In Memoriam. To su bili sudruzi koje sam imao; nema boljih od njih. Oni ostaju u mom umu, a neprijatelju neće nikad biti oprošteno. "Neprijatelj" je bio njihova greška što su se igrali. Neka se svi opet igraju, na neki drugi način, i neka budu sretni.

Ocjene (1)

Respektira (1): darel

Komentari

od marali

3 0 0 1

Inspirativni citati

"Nije li događaj utoliko značajniji i dragocjeniji što je više slučajnosti potrebno da do njega dođe? Samo slučaj nam može izgledati kao poruka. Ono što se događa silom prilika, ono što očekujemo, ono što se ponavlja svakog dana, to je nijemo. Samo slučajnost nam govori. Nastojmo čitati iz nje kao vračara iz šara koje ostavlja kaveni talog na dnu šalice. U nužnosti nema čarolija, a slučajnost ih je puna."

jer

"Ljudski život se događa samo jednom i zato nikad nećemo moći ustanoviti koja je naša odluka bila dobra, a koja loša zato što smo u određenoj situaciji mogli odlučivati samo jednom. Nije nam dan neki drugi, treći ili četvrti život da možemo usporediti različite odluke."   M.Kundera 

stoga 

"Ne jadikuj mnogo nad sitnim bolovima jer bi te sudbina mogla početi liječiti - krupnima"     I.Andrić  

"Sve teče. Sve je u pokretu, ništa nije vječno. Zato ne možemo dva puta stupiti u istu rijeku. Jer kad stupim u rijeku po drugi put, ni rijeka ni ja više nismo isti."                     Heraklit 

"Nije potrebno napustiti vlastitu sobu. Samo sjedite za stolom i slušajte. Nije potrebno čak ni slušati, samo čekajte. Nije potrebno čak ni čekati, samo naučite biti tihi, mirni i sami. Svijet će vam se sam ponuditi bez maski. Pred njim neće biti izbora; u ekstazi će se baciti pred vaše noge." F. Kafka

"Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što nam se događa,
a više o načinu na koji to prihvaćamo." E. Hubbard 

jer

U stvarnom svijetu kao i u snovima ništa nije onako kako se čini...                                

Ne zaboravimo da je na koncu konca divno biti čovjek i živjeti. Biti običan čovjek. Gledati u zrak, motriti sunce promatrati cvijeće i zvijezde u noći. Promatrati djecu, smijati se, igrati, činiti što razveseljuje, sanjati, maštati, biti zadovoljan: svečanost svaki dan!

Svim svojim starim i novim Imaginarij-cima želim sretan Božić za one koji ga slave, i veselu, unutarnjim zadovoljstvom ispunjenu Novu 2016. godinu!! I što više dobrih knjiga! 

Ocjene (3)

Respektira (3): naomica, TatjanaBN, darel

Komentari (1)

3

Od naomica

Jedan od mojih najdražih citata je upravo ovaj od Kundere ;) Sretan Božić i Nova godina i tebi :)

od Tom1988

3 1 0 2

"ZEMLJA SNOVA"

Trebalo mi je neko vrijeme da ovo složim. To je, zapravo, više citata složeno u jedan jer volim ja to tako raditi, ako smatram da netko ima nešto pametno za reći. Sviđa mi se cijeli ovaj tekst, a pogotovo onaj dio o pjesnicima. I možda to nije izrekao jedan pisac (pjesnik), ali je i dalje rekao puno, zasigurno više od mnogih drugih. Mada je bio malo preveliki optimist, možda čak i sanjar, jer takav svijet je samo utopija. Naravno, može se o njemu puno raspravljati, ali uopće ne namjeravam ulaziti u te rasprave, bitne su samo ove riječi koje su njegove, kako god okrenuli. Nekoliko godina kasnije, nešto slično je pokušao i Martin Luther King. Naravno, nije ni čudo da su oboje dobili metak u glavu.

Ubojstva, pohlepa, nasilje, spletke i tuđa nesreća pokreću svijet i samim time većinu ljudi, a ne mir i blagostanje. Svi težimo miru, osobito onom obiteljskom, ali mir je dosadan, uspava nas, otupi pa trebamo nešto da nas uzbudi, a većina uzbuđenje traži na krivim mjestima. U ratovima, zlostavljanju svojih podređenih, politici, tučnjavama, neredima na utakmici, uvredama, svađama, kontroverzama, lažima, spletkama, krađama... Dovoljno je vidjeti koliko pažnje - čitajući novine, vijesti na internetu i gledajući televiziju - posvećujemo crnoj kronici. Na poslu, kod kuće, u kafiću, redu na blagajni, čekaonici, stanici i manje-više svugdje prepričavamo tragedije, nesreću i pogibiju ovog, onog, jer konačno možemo pričati o nečem uzbudljivom. Čak se često, svjesno ili podsvjesno, naslađujemo tuđom nesrećom, likujemo i licemjerno ogovaramo. Nerijetko i pokušavamo biti smiješni kad uopće nismo smiješni. Usiljeni smo. Ljubomorni. Zavidni. Više ne znamo pričati o dobrim i normalnim stvarima ili ih tek usput spomenemo, a i onda je to više iz razloga jer smo i sami dali doprinos nečem takvom; uvijek tražimo nešto čime bismo privukli pozornost, dobili nečije priznanje, pohvalu, potvrdno kimanje glavom, tapšanje po leđima ili što već. Gotovo svi uvijek imaju neki vlastiti motiv, gledaju kako izvuči korist i gotovo nitko više ništa ne radi samo iz želje da pomogne, dobrote i velikodušnosti, čak ni neku najmanju sitnicu. Kažem gotovo svi jer čak i onih nekoliko koji su iznimke, kad doista i učine nešto ne tražeći ništa zauzvrat, odmah se pomisli da nešto skrivaju. Takvi ljudi me podsjećaju na osobu koja je izgovorila ove dolje riječi.

Za primjer, prije četiri ili pet godina, jedan čovjek je na forumu ponudio uslugu posredovanja pri kupnji preko interneta, bez lihvarskih provizija. Jedno od prvih pitanja bilo je da gdje mu je tu računica jer, naravno, ljudi su danas naučeni uvijek imati računicu. I meni je bilo sumnjičavo, ali odlučio sam jednom probati preko eBaya, u manjem iznosu, kupiti nešto uz njegovu pomoć. Naravno, doplatio sam 10 kuna jer mi se nije činilo u redu da to čovjek radi besplatno, barem neka za kavu dobije. I sve je bilo u redu prvi puta. I drugi. I treći, četvrti... Dan danas preko njega kupujem knjige, majice, itd., nikad ni najmanjeg problema i uvijek dodam 10 kuna provizije, inače bi mi to graničilo s iskorištavanjem čovjeka. S druge strane, nedavno sam o tom posredovanju pri kupnji čitao u novinama, otvaraju se upravo te lihvarske posredničke internet stranice koje nude usluge kupovine preko interneta. Koliko se sjećam, nude "povoljne" cijene - traže otprilike 100 kuna provizije za kupnju u iznosu 500 kn. A cijeli taj proces nabave (kupi odmah, pošalji poruku prodavaču i prebaci novce na račun) traje otprilike 10 minuta. Srećom, ima dovoljno blesavih i naivnih ljudi dubokih džepova, pa će ovi vjerojatno namlatiti dobru lovu.

A ako nekoga muči savjest, od rođenja nas uče kako ju utišati. Ako nešto zgriješimo, dovoljno je da odemo u crkvu, kleknemo, pomolimo se ili ispovjedimo i svemogući će mahnuti svojom milosrdnom rukom i učiniti da naši grijesi nestanu, pomesti ih sa stola kao mrvice kruha i sve će ponovo biti čisto - MI ćemo se osjećati čisto i iskupljeno.

Neki ljudi se i dalje uspijevaju oduprijeti svemu tome; drže se svoje obitelji, rade svoj posao, uživaju u trenutcima koje imaju na raspolaganju, znaju cijeniti to malo što imaju, ne traže priznanja i drže se po strani. Nisu toliko savitljivi, povodljivi, naivni i otupjeli. Ali tih ljudi je sve manje, kao da promatrate zapušteni vrt u kojem posljednjih nekoliko ruža odolijeva vremenu. Odolijeva nadolazećoj hladnoći. Odolijeva svijetu. 

Eto, mislim da me je inspirirao ovaj citat dolje ;) Prigodna pjesma je od Talijana Tiziana Sclavija, prepisana iz stripa ;)

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

A man may die, nations may rise and fall, but an idea lives on. Ideas have endurance without death.

We are not here to curse the darkness, but to light a candle that can guide us through the darkness to a safe and sure future. For the world is changing. The old era is ending. The old ways will not do.

The problems are not all solved and the battles are not all won and we stand today on the edge of a New Frontier - a frontier of unknown opportunities and perils, a frontier of unfulfilled hopes and threats.

We should not let our fears hold us back from pursuing our hopes.

A boy spends his time finding a girl to sleep with. A real man spends his time looking for the one worth waking up to.

The problems of the world cannot possibly be solved by skeptics or cynics whose horizons are limited by the obvious realities. We need men who can dream of things that never were.

When power leads man toward arrogance, poetry reminds him of his limitations. When power narrows the area of man's concern, poetry reminds him of the richness and diversity of existence. When power corrupts, poetry cleanses. If more politicians knew poetry, and more poets knew politics, I am convinced the world would be a little better place in which to live.

Let us step back from the shadow of war and seek out the way of peace. Peace is a daily, a weekly, a monthly process, gradually changing opinions, slowly eroding old barriers, quietly building new structures. And however undramatic the pursuit of peace, that pursuit must go on.

If we cannot end now our differences, at least we can help make the world safe for diversity. For, in the final analysis, our most basic common link is that we all inhabit this small planet. We all breathe the same air. We all cherish our children's future. And we are all mortal.

― John F. Kennedy



BALADA O SMEĆU
(Tiziano Sclavi)

Ovo je balada o smetlištu svijeta, o snovima prekratkim,
kupljenim pa odbačenim, o osjećajima raznim,
o ljubavi i pustolovini, o satima zaboravljenim,
o danima već prošlim...

Sa starim novinama odlaze i riječi koje su slavno ispisivale
povijest, povijest koja je zapisana jučer...
Možda su to bile tek nevažne priče, hici iz pištolja
koji paraju mozak i brzo se zaboravljaju...

I ljubavna pisma su tu, na otpadu tužnom...
Papiri svezani vrpcom, uspomene na jedan život,
ili samo jednu večer, ljubavi već završene, ljubavi
uništene, ljubavi velike poput kante za smeće...

More uzmi-pa-baci kućanskih aparata visoke tehnologije i
niske čovječnosti, igračke za odrasle koji nikako da shvate
da su igračke gotove i da ništa više ne valja...
Baterije ne traju dovijeka...

Odjeća s etiketom, u modi još prije dva, tri dana,
a u ovom golom svijetu dobro je da barem krojači uživaju,
kako bi svojim ništavilom odijevali moje ništavilo i ja se
zavaravam...

Zavaravam se da nešto možda i ne treba baciti,
da će nešto možda ostati, pa makar samo krik ludila,
nade da ću se prometnuti u pticu koja će uspjeti
poletjeti iz gnijezda...

Da, naravno, ostat će za nama i nakon što umremo,
cijelo more otpadaka, kako bi svjedočilo o tome da je sve
pošlo naopako, da smo i mi bili za baciti, a da toga
nismo bili svjesni...

Iz ove balade o smetlištu svijeta, sačuvat ću samo taj krik
bijega iz gnijezda...
Krila još nesigurna pod nebom straha,
ne znam ima li budućnosti, ali letom ja je izazivam...

Ocjene (4)

Respektira (3): darel, sneler, marali

Slaže se (1): marali

Komentari (2)

10

Od darel

ne da se potrudiš, nego se stvarno potrudiš :-)
6

Od Tom1988

Ma nije to, darel. Ja sam zbilja mislio za uvod napisati rečenicu-dvije, ali uvijek mi pobjegne još pokoja rečenica... i onda se te rečenice pretvore u odlomke i ode sve unedogled. Dobro da ste stavili to ograničenje od 10 000 znakova :D

od Tom1988

3 0 0 0

CITATI

Mogao bih prevoditi pojedine citate, ali mislim da nema potrebe, pisani su relativno jednostavnim engleskim jezikom. Nekoliko citata sam zapravo sam složio, uzimajući iz pojedine knjige najbolje autorove misli i spajajući ih u cjelinu. Jedan citat nije iz knjige nego iz serije, ali mi se veoma sviđa, stavljen je na kraju. I ja ne slavim Božić, tako da nećete ovdje naći blagdanske citate.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

A možda je to, pomisli Richie, ono zastrašujuće. To, kako ne prestaješ biti dijete odjedanput, sa snažnim eksplozivnim praskom, poput praska jednog od trik-balona onog klauna. Dijete u tebi jednostavno isteče, kao zrak iz gume. Možeš i dalje nositi traperice, možeš odlaziti na Springsteenove i Segerove koncerte, možeš bojiti kosu, ali je u zrcalu svejedno lice odrasle osobe. Sve se to možda dogodilo dok si spavao, baš kao što dobra vila dođe po tvoj zub ispod jastuka.

- Stephen King, Ono

Problem je bio što si uvijek morao birati između jednog ili drugog zla, i bez obzira što ti odabrao, sve veći dio tebe bivao bi, nepovratno, izgubljen... Dok ne bi ostalo ništa.

S 25 godina većina ljudi bila je gotova. Cijela prokleta nacija seronja koji voze automobile, jedu, rađaju djecu i rade sve na najgori mogući način, kao što je glasanje za predsjedničke kandidate koji su ih najviše podsjećali na njih same. Nisam imao nikakvog interesa. Ništa me nije zanimalo. Nisam imao pojma kako ću pobjeći. Ostali su barem imali nekakav životni ukus. Činilo se kao da razumiju nešto što ja ne razumijem. Možda sam ja bio faličan. To je bilo moguće. Često sam se osjećao inferiornije. Samo sam htio pobjeći od njih.

Ali nisam imao kamo.

- Charles Bukowski

I sat in the dark and thought: There’s no big apocalypse. Just an endless procession of little ones.

And we held our breath, just for a moment, to see if the world had ended, but it hadn't, so we yawned and drank our champagne and carried on living, except for those of us who died, and everything continued such as before.

We are always living in the final days. What have you got? A hundred years or much, much less until the end of your world.

"That which doesn't kill us makes us stronger". That's as maybe. But that which does kill us, kills us, and ain't that a bitch...

But you are not dead until every person who knew you is dead as well.

The world is always ending for someone.

- Neil Gaiman, From Signal to Noise


Ranjeni ljudi su opasni. Oni znaju kako preživjeti.

Kažu da nas djetinjstvo formira, da su rani utjecaji na naš život ključ svega. Da li je mir duše tako lako osvojen? Da li je on doista jednostavan, neizbježan rezultat sretnog djetinjstva? Što čini djetinjstvo sretnim? Roditeljska harmonija? Dobro zdravlje? Sigurnost? Nije li možda sretno djetinjstvo najgora moguća priprema za život?

Kao da vodite janje u klaonicu.

- Josephine Hart, Damage

Samo ondje, u srcu amazonske prašume, vidio sam veliku zajedničku laž; žudnja za gradnjom takozvane civilizacije, a sve što se uspjelo postići samo je alibi. Alibi da se zamaskira jedna temeljna istina: Da je čovjek čovjeku vuk... da smo samo životinje s kravatama i cipelama. Jedini zakon koji smo u stanju slušati, zakon je prirode... zakon koji kaže da jači pobjeđuje.

- Michele Medda, Zakon džungle

Bila je potrebna najveća moguća mudrost, pomislila je, da se zna kad primijeniti nepravdu. Kako može pravda biti žrtva, ikad, onoga što je ispravno? Kako se to može dogoditi? Pomislila je: Zato što je ovaj svijet pod kletvom i sve oko nas to dokazuje. Negdje, na najdubljoj mogućoj razini, mehanizam, konstrukcija stvari, raspao se, a iz onog što je ostalo isplivala je potreba da se učine svakakve nejasne nepravde koje nas je najmudriji izbor nagnao da ih izvedemo. To je moralo početi tisućama godina prije. Dosad se infiltriralo u prirodu svega i, pomislila je, u svakoga od nas. Ne možemo se ni okrenuti ni otvoriti usta i progovoriti, uopće odlučiti, a da to ne učinimo. Nije me čak ni briga kako je počelo, kad ili zašto, samo se nadam da će jednom završiti. Nadam se da će se jednog dana pljusak jarkih iskri vratiti, a ovaj put ćemo ga svi vidjeti. Uska vrata, gdje je mir na drugoj strani. Kip, more i ono što izgleda kao mjesečina. Crna voda, poput tinte, i obala, plaža ili otok. I ništa se ne miče, ništa ne narušava mir.

Veoma, veoma davno, prije kletve, i sve i svako su postali ovakvi. Zlatno Doba, pomislila je, kad su mudrost i pravda bili isto. Prije nego što se sve rasprslo na djeliće koji režu. U razbijene dijelove koji se ne uklapaju, koji se ne mogu ponovo sastaviti, ma koliko se mi trudili...

-Philip K. Dick, Čitač tmine

I shall die here. Every last inch of me shall perish. Except one. An inch. It's small and it's fragile and it's the only thing in the world worth having. We must never lose it, or sell it, or give it away. We must never let them take it from us.

Everybody is special. Everybody. Everybody is a hero, a lover, a fool, a villain. Everybody. Everybody has their story to tell.

There's no flesh or blood within this cloak to kill. There's only an idea.
And ideas are bulletproof.

- Alan Moore, V for Vendetta

Ljubav je vječno promjenjiva u svijetu; laži, mržnja, čak i umorstvo, sve je to čvrsto isprepleteno; ljubav je neizbježno cvjetanje svojih suprotnosti, veličanstvena ruža koja blago smrdi na krv.

- Tony Kushner, Iluzija

The best people possess a feeling for beauty, the courage to take risks, the discipline to tell the truth, the capacity for sacrifice. Ironically, their virtues make them vulnerable; they are often wounded, sometimes destroyed.

If people bring so much courage to this world the world has to kill them to break them, so of course it kills them. The world breaks everyone and afterward many are strong at the broken places.

But those that will not break it kills. It kills the very good and the very gentle and the very brave impartially.

If you are none of these you can be sure it will kill you too but there will be no special hurry.

- Ernest Hemingway

Usamljenost je nešto što me nikada nije brinulo jer sam uvijek gajio neku čudnu naklonost ka samoći.

Znaš one tipične ljude: "Ej,petak je navečer, što ćeš raditi? Samo ćeš sjediti tu?" - Pa da. Zato što vani nema ničeg. To je glupost. Glupi ljudi se muvaju uokolo s drugim glupim ljudima. Pusti ih neka se međusobno zaglupljuju. Nikada se nisam opterećivao time da mi se dogodi nešto kada izađem uvečer.

U najboljem slučaju u čovječanstvu ima nježnosti, nešto malo razumijevanja i, povremeno, hrabrosti... ali sve u svemu, to je masa koja nema bogzna što... kao neka velika životinja u dubokom snu iz kojeg je skoro ništa ne može probuditi... a kad se pokrene, najbolja je u grubosti, sebičnosti, nepravdi, ubojstvima...

- Charles Bukowski


U svijetu u kojem milijarde ljudi vjeruju da je njihovo božanstvo začelo smrtnika u tijelu djevice, nevjerojatno je koliko malo mašte većina njih posjeduje.

- Chuck Palahniuk

Prljave ulice. Pucnjava iz autiju. Ozračen kukuruz. Dopušten omjer količine štakorskog izmeta i hot doga. Eksplozije bomba i prebrojavanje mrtvih. Teror na ulicama, na kameri, u tvojoj dnevnoj sobi. AIDS, Ebola, Hepatitis B, ne možeš više dotaknuti nikog jer si preplašen da ćeš uloviti nešto osim ljubavi, ništa više nije ukusno kao nekad, Christopher Reeve je mrtav i ljubav je statistički pogrešna.

Džepne bombe i antraks u podzemnim željeznicama. Odrasteš frustriran, živiš zbunjen, preplašen, umireš sam. Siguran prostor smanjuje se od grada u kojem živiš prema tvojoj ulici, tvom dvorištu, tvom domu, tvojoj dnevnoj sobi, tvom krevetu i sve što želiš je živjeti bez straha da netko provali ukrasti ti tv i zabiti šiljak u uho.

Zvuči li ti ovo kao bolji svijet? Zvuči li ti ovo kao održano obećanje?

- J. M. Straczynski, Midnight Nation

Over the years, I've learned that I can't make my voices go away, but I can try to figure out if they're helping me or hurting me. And if they're not helping,  I try like hell not to listen to them.

Science tells us that noise is unhealthy. Even low-level noise in our cities and offices increases anxiety and interferes with brain function. Traffic, media chatter, chirping phones and tweeting computers damage our ability to learn and focus, increase our heart rates, blood pressure and aggression.

But imagine if the noise wasn't just on the outside, but it was even louder inside your head.

We need quiet. Inside and out, to think clearly, to heal.

In our modern world, true quiet is as rare as a truly dark sky. So when you find it, the silence reveals an unexpected beauty, just like the darkness reveals the milky way. 

- Perception

Ocjene (3)

Respektira (3): marali, ucitajse, darel

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se