1 3

Da sam ja ministar...

Podijeli na mrežama

Bliže nam se izbori; svi nam, kao i uvijek, daju grandiozna obećanja o boljoj budućnosti i prosperitetu ne bi li baš njima dali svoj glas. No, kako je primijetio T-Portal, u predizbornoj kampanji ponavlja se ista priča: kulturu, kao i ministra kulture, ni jedna od političkih opcija uopće ne spominje, što ukazuje na to da taj sektor političare očito ne zanima. Kultura je odavno gurnuta u zapećak u zemlji u kojoj je već duže vrijeme imati posao i krov nad glavom blagostanje samo za sebe. Umjetnošću, poznato je, bavimo se onda kad su nam sve ostale potrebe zadovoljene. No, pustimo na trenutak mašti na volju i zamislimo situaciju u kojoj bi se netko od nas, članova ove male zajednice, našao u ministarskoj fotelji kulturnog resora. Svaka čast ostalim segmentima, no koncentrirajmo se na knjigu: što biste učinili kad biste kojim čudom imali na raspolaganju impresivan budžet, ili se za njega uspjeli izboriti? Koje biste poteze povukli? Koje odluke donijeli? S kojim inicijativama istupili? Što učinili da knjiga uistinu postane kulturno dobro u ovoj zemlji? Stipendije piscima, poticanje poduzetništva, nacionalna strategija za poticanje čitanja… samo su neki od ideja s kojima biste mogli zadiviti kulturnjake. Kad smo već na temi politike, je li vam uopće važan kulturni program neke stranke, odnosno je li presudan kad joj trebate dati svoj glas? Smatrate li da Hrvatska, u više od dva desetljeća svog postojanja, ima razrađenu politiku prema knjizi? Ili ste mišljenja da bi to područje trebalo biti nadstranačko, temeljeno na mišljenju struke, bez upliva politike? Smatrate li da bi trebalo zatražiti od stranaka, koje su u predizbornoj utakmici, da formuliraju svoje stavove po pitanju kreativnih industrija?

Napiši analizu

Analize (1)

od Vjeran

5 2 0 2

Dajte mi fotelju!

U vlastitu obranu odmah moram konstatirati kako mašta nije problem. Kad je knjiga u pitanju, imam najmanje dva eksplicitna dokaza te tvrdnje. Pisao sam o tome prije gotovo dvije godine, a bome i prije skoro godinu dana. Obje maštarije naišle su na silno odobravanje Imaginaraca. U praksi niti jedna od tih maštarija nije stanje pomaknula ni za milimetar. Uzalud dijelim Nobela u Zagrebu, uzalud organiziram apsolutno najveći svjetski sajam knjiga, uzalud...

Ponavljam, mašta nije problem. Ali kakva korist od maštarenja ako realnost ne daje ni malo šanse da se ta snatrenja i ostvare? A da je knjiga u ozbiljnim problemima, to nažalost, nije sporno. Dio uzroka je globalan, univerzalan, svugdje važeći. Uglavnom ga pripisujem suludo jurećem ritmu suvremenog života koji ne dozvoljava "bahaćenje" slobodnim vremenom obzirom da ga ima vrlo malo ili nimalo. Rezultat? Da, rado bih ja čitao Tolstoja. Rado bih uživao u Ratu i miru. Ali ako računam da mi treba minuta po stranici tada na čitanje moram potrošiti "samo" 1.575 minuta odn. 26 sati i 15 minuta. Pa toliko vremena za knjigu nemam niti na godišnjem odmoru. I onda posegnem za jednostavnim rješenjem - svemogućim Internetom. Nađem neku prikladnu "skraćenu verziju" i pročitam Tolstoja na tabletu sjedeći na WC-u.

A taj Internet jedan je od glavnih vojnika specijalne postrojbe koja brine da se ne dosjetimo jadu, prokužimo kuda nas to vodi ovakav ritam života kojeg živimo i odlučno se usprotivimo toj jurnjavi u banalnost i potrošačko mahnitanje. Da, ta specijalna jedinica naziva se - tehnologijom. Pa onda imamo Internet, imamo filmove, imamo sve ono što nam omogućava uštedu vremena kojeg, kako rekosmo, ionako nemamo.

To što nas takav način uživanja pretvara u pasivne konzumente osuđene da djelo promatramo tuđim očima, pa ga onda kroz njih i doživljavamo, ne zamara nas previše. To što umjesto vlastitog doživljaja, razvoja vlastite misli, kritičkog odnosa prema djelu, osobnoj interakciji s likovima i radnjom, preuzimamo zdravo za gotovo tuđu interpretaciju uopće nas ne brine.

Svemogući Internet polako ulazi u svaki prostor. Uđite u bilo koji kafić. Prvo ćete naručiti piće, a odmah potom zatražiti pristupnu lozinku za lokalnu WiFi konekciju. Hm, ili će biti obrnuto? Prvo lozinka, onda piće. Jer u kafiće u kojima nemate mogućnost konekcije ionako ne ulazite. Pa što ćete tamo...

Nekad se čitalo u sredstvima javnog prijevoza. Ako ništa drugo, da vrijeme putovanja brže prođe. Danas se i u gradskim autobusima možete povezati s Mrežom Svih Mreža. I to besplatno. Mislite da je to samo lokalno. Ma naravno da nije. Kako onda ne iskoristiti mogućnost provjere svoje elektronske pošte ili povezivanja sa društvenomrežnim prijateljima? Ono, baciti oko i vidjeti tko je što pojeo, tko je gdje bio, tko je s kim pio kavu. Ili pak ispružiti ruku, kreirati jubilarni 1750. "selfie" i po hitnom ga postupku postaviti na svoj zid, krov ili već. Knjiga? Ma bi, stvarno bi. Ali jednostavno ne stignem...

U uvodnom tekstu teme spomenut je i onaj drugi uzrok, sasvim lokalni. U ovakvom socio-ekonomskom trenutku malo je onih koji imaju silnu potrebu za kulturnim uzdizanjem. Malo je onih koji pate za knjigom. Malo je onih koji kupuju nova izdanja. I to je razumljivo. U trenucima kad su najposjećeniji restorani u zemlji pučke kuhinje, u trenucima kad se kontejneri s otpadom pretvaraju u servirani švedski stol, u tim trenucima teško je brinuti o duhovnim potrebama, o nadgradnji. Uostalom, priznajte da bi vam bilo neugodno kad bi vam, na premijeri dugo iščekivanog Verdijevog Nabucca, a usred arije poznate kao Zbor židova, počelo kruliti u želucu.

Pa vi sad budite ministar kulture. U zemlji u kojoj svaki treći građanin pljuje na ulici. U zemlji u kojoj je normalno da saborski zastupnici "brkaju" mudrace i madrace. U zemlji u kojoj si gradonačelnici, u javnosti, lijepe kriške pršuta na čelo. U zemlji u kojoj je normalno da svoje vozilo parkirate ovako.

 

Iako knjiga definitivno spada pod kulturu, nekako imam osjećaj da bi veće šanse za popularizacijom knjige i čitanja imao onaj prosvjetni ministar. I kad bih stvarno imao tu moć onda bih upravo na tom segmentu ponajviše poradio. Preodgajanje je dug, mukotrpan, zahtjevan i rezultatski vrlo upitan proces. Dobro to znaju oni koji se bave andragogijom. Stoga na ovaj "odrasli" dio populacije ne bih trošio previše. Niti novaca niti vremena. Bacio bih se na one koje tek valja formirati. Vrtiće bih zatrpao slikovnicama, a za one predškolce našla bi se i pokoja prava knjiga. Odgajatelji(ce) bi morale čitati, puno čitati. A vrlo brzo bih prešao na to da se sam kraj ne pročita već da se klince potakne da oni smisle svoj kraj. Svako bi dijete u petak iz vrtića otišlo s nekom slikovnicom. U ponedjeljak bi se razgovaralo o pročitanom i crtali bi se doživljeni prizori. Nakon nekog vremena tražio bih od djece da počnu rangirati ono što je pročitano.

Lektirne bih naslove dobro "prozračio", a pristup lektiri nastavio na vrtićkim temeljima. Razgovaramo, rangiramo, sučeljavamo mišljenja, argumentiramo stavove, dokazujemo ih segmentima iz djela.

Da, potencirao bih Zemlju Znanja. Ali ne ovu, deklarativnu kakvu prakticiramo sada. Već onu stvarnu. Ne bih bježao od tehnologije. Internet može poslužiti kao odličan izvor informacija gdje se i što može pronaći. A kod Premijera (ipak mi je on šef) bih inzistirao da struka preuzme ključno mjesto kod upravljanja određenim pravcem djelovanja. Jer tek tada bi Znanje postalo stvarno važno. Kad bi stručnjaci napokon postali važniji od rođaka ili poltronskih ulizica, tada bi se cijelom društvu poslala jasna poruka o važnosti Znanja. A to se Znanje još uvijek nalazi dominantno u knjigama. I ovog je časa najmanje važno čitaju li se te knjige na Kindleu ili se na zaslonu računala "skrola" pdf nekog znanstvenog članka. Čitanje je važno. A kad bismo došli do toga, kad bi svima bila jasna važnost i vrijednost knjige i čitanja, onda bi i knjiga "lakše disala". Onda bismo umjesto WiFija u javnom prijevozu mogli organizirati akcije poput ove. Pa bi u tramvajima, autobusima, trolejbusima, uspinjačama, žičarama, vlakovima, avionima imali ovakve prizore.

 

A onda bi, malo po malo, i one ZF vizije s početka teksta mogle početi dobivati konkretnije obrise.

Na opći užas onih uličnih pljuvača, autoparkirača, pršutopostavljača, saborskih bukača.

A na opće oduševljenje nas ostalih!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (7)

Respektira (5): marali, MiraLaFu, TatjanaBN, darel, ucitajse

Slaže se (2): marali, ucitajse

Komentari (2)

5

Od marali

Da bih riječ rekla... :-)
6

Od Vjeran

Kao as na desetku došao mi je ovaj tekst. http://monitor.icef.com/2015/09/japanese-government-asks-universities-to-close-social-sciences-and-humanities-faculties/ Prvo, sam sadržaj, a drugo onaj početak članka "Za one koji su kratki s vremenom". Joj!

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se