9 7

Dnevnik citanja: jesen 2015.

Podijeli na mrežama

Pravi, pasionirani knjigoljupci jesen dozivljavaju kao idealnu priliku za čitanje i obnavljanje svoje kućne biblioteke. Od mnogobrojnih sajmova koji se odrzavaju nekako u ovo doba godine, preko raznih popusta na omiljene naslove, do ultimativne, predblagdanske šoping groznice, ovo je baš pravo vrijeme za otkrivanje novih, fantastičnih naslova. Ako je to i s vama slučaj, ne stidite se. Preporuke nekih od vas već dugo vrijede kao zlata vrijedne i mnoge su nam s Imaginarija otkrile pravu riznicu vrijednog štiva. Podijelite nekoliko redaka o tome što čitate i koliko vam se to (ne) sviđa... Čekamo neke nove preporuke!

Napiši analizu

Analize (9)

od MiraLaFu

6 1 0 2

Marinko Koščec: "To malo pijeska na dlanu"

Tu i tamo pronađe se poneki roman u kojem riječi nisu samo više ili manje uspješno sredstvo koje prenosi neku poruku, već još jedna, posebna melodija koja živi sa strane i ima zasebnu ulogu kreiranja i poticanja nekog drugačijeg svijeta koji ne škrtari ni na čemu.

Neobično lirski roman koji zbog toga na trenutke otežava čitanje ali svakako ne previše, jer najbolje karakteristike nečega su najčešće i njegove mane, razotkrio se u djelu Marinka Koščeca pod nazivom To malo pijeska na dlanu. Zanimljiv naslov koji sam susrela već nekoliko puta ali odbila jer i odabiri imaju svoju logiku; intrigiraju na različite načine u različitim životnim periodima.

Napuknute glave dvaju kipova na naslovnici su prvo što se susreće i ne može obećati sretan kraj, prije neko žalosno pozdravljanje svatko sa svog zasebog otoka. Možda je zato upravo otok prostor na kojem dolazi do prekida odnosa koji, unatoč bajkovitosti susreta, od samoga početka ne najavljuje dugovječnost dvama protagonistima. Oni su, poput Romea i Julije, ukleti ljubavnici kojima sudbina jednostavno nije naklonjena. S jedinom razlikom što nitko nije protiv njih osim njih samih, budući da im se događa ono što se događa većini ljudi – a to je da ljubav koju osjećaju ne znaju zadržati.

Iz toga se, naravno, dade zaključiti da je riječ o ljubavnome romanu, iako se to primijeti tek nakon velikog broja odčitanih stranica zbog čega bi možda bolji odabir bio roman odrastanja. Značajan dio romana je posvećen upravo djetinjstvu i odnosima s roditeljima koji su i s jedne i s druge strane komplicirani. Budući da je roman pisan u prvome licu, u muškome i ženskome liku, misli i osjećaji glavnih likova se razotkrivaju i neprestano izmjenjuju u obliku monologa (objašnjavanje samome sebi, rast unutar vlastitih misli, katarza), odnosno dijaloga (zamišljaj oproštaja od ljubavnika/ce u pisanoj riječi, nekakav oblik stavljanja točke na i).

Pritom su likovi romana prikazani kao blizanci u svakom pogledu, ne samo po tome što su rođeni na isti dan iste godine kako otkrivaju pri prvom susretu, već u sebi nose i sličnu sudbinu koja se međusobno nadopunjava (zrcalni odnos koji je česti topos u književnosti jer ostavlja prostora za dopunu, usporedbu, razvoj). Ona ima samo oca nakon što je izgubila majku (mada je i to očinstvo upitno kako se otkriva tek pri kraju), a on autoritarnu i borbenu majku jer ih je otac i prije njegova rođenja napustio. Ni jedan ni drugi nisu zadovoljni svojim životom koji više prolazi mimo njih negoli kroz njih. On je korektor u izdavačkoj kući, a ona je likovna umjetnica – oboje se, dakle, bave nekakvim vidom umjetnosti. Oboje su obrazovani intelektualci, zbog čega prijelazi iz njegove priče u njezinu ne stvaraju velike preokrete iako se jasno osjeti koji je čiji glas (što je, naravno, jaka strana romana). Samim time, moglo bi se očekivati da su međusobno otkriće i propupali osjećaji jedan oblik prekida sumornosti i depresije, ali to ne traje zadugo, a morozna atmosfera romana ne ostavlja puno prostora takvome obliku iznenađenja i ugode.

Prilikom odmotavanja njihovih sudbina, autor vrlo vješto kombinira filozofsko i stvarnosno, kako piše na poleđini knjige, te tako djelo drži u savršenoj ravnoteži koja bi inače prebjegla u tedioznost i preveliku udaljenost/nepoistovjećenost s običnim čitateljem. Iz stila pisanja lako se dade zaključiti kako ovo nije roman za mase, ali teško da njegovi događaji ne bi mogli zaintrigirati različite osobnosti prema kojima se Koščec možda na trenutke odnosi s visoka, da bi ih onda opet privukao čistoj surovosti opisanih zbivanja.

Događanja romana su smještena u hrvatsku stvarnost posljednjih desetljeća, uz vješte prikaze primitivizma, nekulture, nepromišljenosti, pri čemu se često pribjegava ironiji (nešto što sam posebno cijenila u njegovom romanu Centimetar od sreće). Ta ironija samo izražava autorovu britkost, ali djelomice i nemoć pred svim stvarima koje su prisutne u društvu, a na koje utjecaja nema pa se sarkazam nudi kao jedina obrana. Posebno su zanimljivi pasusi koji se tiču rada u izdavačkoj kući, načina na koji se ophodi s prevoditeljima, umišljenosti i lažne veličine koja se susreće kod pisaca. Isto tako, zanimljivi su i opisi crkve i njezinog utjecaja na društvo. Zajedljivost tuđim uspjehom. Naglašavanje vlastite patnje na entu potenciju. Roditelji i djeca kao teret. Poroci, duhovne obnove, samoubojstva.

Ogorčenost, samoironija i crni humor su ipak ublaženi empatijom i neizmjernim zanosom koji likovi osjećaju kad se tek upoznaju donoseći prividno oslobođenje/nadilaženje neke osobne tuge, nepostojanja u kojem su se zapleli. Tekst se u tim dijelovima odlikuje nizanjem riječi, beskrajno dugim rečenicama koje teže figurativnom prikazu isprepletanja dvaju tijela (možda pretjerano, ali ipak) te time daju duhovnu dimenziju i nekakvu vrstu podloge onome tvarnome što se među protagonistima događa. Na trenutke takav način pisanja ipak djeluje rascjepkano i ponekad je smetnja, ostavlja osjećaj težine umjesto lakoće kojoj bi vjerojatno htio pribjeći. Isto se ponavlja i pri prekidu veze kad je zgusnutost riječi ono što sabire očaj koji na kraju ostane – kraj koji je težak, neprežaljen, naporno impresivan ali i razvodnjen.

Citat s kojim se čitatelj/ica susreće na početku:

Taj je čovjek bio tako dugo odsutan da je za ženu koju je napustio naposljetku prestao postojati. A tu je ženu toliko razdirala ta misao da je čovjek naposljetku stvarno prestao postojati

jedan je od najboljih uvoda u tekst koji u potpunosti sažima temu i njegovu atmosferu, najavljuje kraj.

Već u prve dvije stranice jasno je da se radi o vrhunskome piscu koji je u službi riječi i u svaku riječ ulaže trud; svaka riječ je dobro promišljena, na svome mjestu, i to je ono što je najdojmljivije. Čak i impresivnije od zanimljivih likova, od sporednih uloga koje se savršeno uklapaju u radnju, od šarolikosti i životnosti, autentičnosti događaja u koje smo bačeni jednako kao i protagonisti; od stapanja povijesnih događanja, ljubavi, tragike, nesreće, tame i bljeskova svjetlosti, više od toga pamti se stil koji pokazuje da je hrvatski jezik bogat, da su riječi prelijepe, da ih zaboravljamo u svakodnevnome životu koji se batrga pod najezdom engleštine.

Ima tu puno egzistencijalizma i refleskije, iskoraka u postmoderno, u manipulacije granicama zbilje i maštarije, na momente i u patološko i bolesno; kompleksnih rečenica i misli koje zahtijevaju usporenost i pažljivost i iza kojih se skrivaju želje i tuge, izgubljenost čovjeka, vječito napuknuće s razasutim dijelovima koje nitko ne može vratiti u cjelinu. Pijesak na dlanu koji se gubi, vrijeme koje istječe, živo blato koje nas prije ili poslije privuče sebi ali uz nadu da ipak nije sve tako crno i da se sve nekako preživi, da se u njega upadne da bi se iz njega opet iskobeljali. Sveukupni dojam na kraju, stoga, nije poraz ili tuga, već uvjerenje da je sve dio melankolije života, izražene pod palicom virtuoza pisanja koji težinu sudbine i vječne osamljenosti istodobno i olakšava i dodatno zgušnjava odabirom riječi, kojima spaja umjetnost, refleksivnost, profanost i običnu svakodnevnicu u složenu mapu razapetosti, čovjeka ne razgolićenog pred čitateljem „nego kože zguljene s mesa“ koje boli, ali svejedno i dalje postoji.

Ocjene (7)

Respektira (6): darel, marali, BoriciOmis, Tom1988, naomica, JosipLabas

Slaže se (1): BoriciOmis

Komentari (2)

6

Od Tom1988

Sviđa mi se osvrt, a osobito posljednji odlomak, jako me podsjetio na ovu knjigu i ulomak iz romana. Pogledaj ;) http://www.imaginarij.com/analyses/philip-k-dick-citac-tmine/ Pozdrav ;)
4

Od BoriciOmis

MiraLaFu svaka ti čast i hvala na ovoj analizi :) toliko je lijepa da ću knjigu ponovo pročitati :)

od Tom1988

3 0 0 0

SHERWOOD ANDERSON: WINESBURG, OHIO

Sherwood Anderson, pisac za pisce, kako su ga mnogi prozvali jer je ostavio neizbrisiv utjecaj na poznate spisatelje prošlog stoljeća, među kojima su Faulkner, Steinbeck, Hemingway i dobar stari manijak Charles Bukowski koji je, svojom prepoznatljivom rječitošću, rekao da je Anderson "bolji od Hemingwaya, Faulknera, Steinbecka... cijele te jebene gomile!"

Winesburg, Ohio je djelo prvi puta objavljeno 1919. godine. Kažem djelo jer do danas se ne zna da li bi ovom uratku više odgovarao naziv roman ili zbirka pripovijedaka. Zapravo su to kratke priče o ljudima koji žive u gradiću Winesburgu (fiktivnom gradiću koji je nastao prema piščevim sjećanjima na rodno mjesto Clyde u Ohiu) na prekretnici u stoljeće velikih promjena, promjena s kojim se svi pokušavaju nositi najbolje što znaju. Zajednička poveznica svim pričama je mladi reporter koji pripovijeda njihove priče jer svi ti ljudi su u njemu pronašli osobu kojoj vjeruju da bi mogla razumjeti njihove potrebe- njihove čežnje i snove; njihovu samoću i želju za ljubavlju i pripadnošću, a možda u njemu ponajviše vide prijatelja - nekoga tko će ih saslušati bez osuđivanja. Nekoga kome mogu povjeriti svoje strahove i s kime mogu nakratko podijeliti breme svakodnevnice, teret neizgovorenih riječi i sjećanja koje ih progone i izluđuju.

Sve te priče nose i dosta autobiografskih elemenata jer sadrže mnoga razmišljanja, nadanja i snove koje je Anderson i sam imao u adolescentskim godinama. U svim tim pričama mladi reporter George Willard danas djeluje kao glas jednog zaboravljenog vremena, malomještanskog života koji je gotovo nestao pred izumima, ratovima i onime što nazivamo napretkom, tom neiscrpivom težnjom da se sav žvot, sav svijet, sav svemir i sva ona ljepota otkrivanja smisla našeg postojanja objasni i svede na matematičku formulu. Ili još gore horoskop, tarot i slične budalaštine zbog kojih ljudi misle da netko za njih može skinuti zvijezde s neba i pročitati im sudbinu, pokazati im put ljubavi, bogatstva i sreće jer većina ljudi ne zna ili se previše boji pronaći vlastiti put. I upravo je to okosnica priča svih ljudi iz ovog romana - pokušaj da pronađu smisao života. Bilo da to znači odlazak u svijet u potrazi za novim prostorom, novim spoznajama i novim ljudima jer osjećaju da ih rodno mjesto guši, obespravljuje i otuđuje. Neki od njih okružit će se prijateljima iz mašte, provoditi dane okruženi duhovima koji će prijeći prag njihovih snova i oživjeti u sumornim popodnevima sivila njihove svakodnevnice, jer će osjećati da ih samo oni mogu razumjeti, samo među njima će pronaći toliko željeno razumijevanje i pripadnost. Neki će naprosto zamrziti cijeli svijet jer su ih ljudi toliko puta povrijedili i pregazili njihove snove da se osama čini kao jedino rješenje, iako potajno i dalje žele pripadati nekamo, odnosno nekome. Nekima se pak dobrota obila u glavu pa su uvjerili sebe da su sebičnost, bezosjećajnost i ravnodušnost najbolja sredstva za postizanje uspjeha u životu...

Ovo je zasigurno nesvakidašnja, hm, "zbirka pripovijedaka" i sasvim je vidljiv utjecaj koji je ista ostavila na sam čin pisanja, osobito na autore poput Bukowskog i Steinbecka. Ako ćemo Poea uzeti kao nekog tko je svojim jezivim pričama otvorio vrata Lovecraftu, Kingu, Barkeru i mnogim drugim piscima strave, Anderson bi zasigurno bio jedan od onih koji je otvorio put pripovijedanju ovakvih realističnih, nerijetko i autobiografskih priča o ljudima, o životu u svoj njegovoj raskoši - ljepoti, ružnoći, sreći, tugi, samoći, ludilu, ushitu, ljubavi, mržnji, pobjedama, porazima i, možda najviše od svega, neiscrpnoj potrazi za smislom postojanja, tom samom činu istraživanja, propitkivanja i koračanja putevima novih spoznaja.

Ono što me ipak malo zasmetalo jest i podosta subjektivno - ne leži mi ovakva brza izmjena priča; taman se uživim u jedne likove kad ono, nakon 7-8 stranica, odmah se treba uživjeti u nove. Možda se i radi o tome da su ovo, u svojoj srži, jednostavne životne priče, nema tu nikakvih velikih skandala, spletki ili ubojstava o kojima smo danas toliko navikli čitati. To su priče malih ljudi koje navode na promišljanje i premda knjiga izgleda tanko čita se dugo, barem ako čitatelj zna iščitati poruke koje ona nosi. Također, nekako mi je ona ljubavna strana većine priča djelovala neuvjerljivo, čak i neshvatljivo, i to mi je ipak malo narušilo užitak čitanja, čak me ponekad činilo nestrpljivim da dođem do raspleta. Razlog tome je možda taj što, gledano iz današnje perspektive, ta nekadašnja nevinost kojom zrače mladi likovi (pa čak i njihovo neznanje o seksualnosti) izgleda mi neshvatljivo, gotovo smiješno. Mada to je više neko osobno gledište i možda se radi upravo o tome da su u ono vrijeme, što će reći prije stotinjak godina, ljudi imali drugačija razmišljanja, sami su dolazili do zaključaka jer nisu imali interneta i "svemoćnu" wikipediju te su svojim promišljanjima otkrivali nove stvari. Njihova nesigurnost je možda bila i bolja od naše "sigurnosti", našeg uvjerenja da sve znamo samo zato jer smo to negdje pročitali, tako kaže neko istraživanje ili neki poznati znanstvenik ili naš školski udžbenik. Sve istine koje su nekada bile neodređene mi smo, osobito tijekom prošlog stoljeća, počeli prisvajati, razlagati ih do najsitnije pojedinosti i samim time oduzimati im draž i onaj veo tajanstvenosti; sve dok ih naposljetku nismo obezvrijedili ili čak i izopačili. 

Uglavnom, ovo je zasigurno knjiga koju bi trebalo pročitati, makar radi odličnog Andersonovog pripovjedačkog talenta kojim vjerno oživljava jednu zaboravljenu epohu; posljednje godine u kojima su ljudi još uspjeli sačuvati nešto svoje individualnosti, prije nego su se počeli pretvarati u zbroj tuđih, poželjnih i društveno prihvaćenih, karakternih osobina; prije nego su svoj odraz postojanja počeli mijenjati odrazom onih drugih, slavnijih i uspješnijih; prije nego su zaboravili slijediti vlastite misli, snove i osjećaje; prije nego su postali kukavice uljuljkane u sigurnost svoje bezlične rutine, robovi monotone svakodnevnice, svojih ustaljenih navika i rituala.

U svakom slučaju, knjiga koja se pamti i potiče na promišljanje. Srećom pa kod nas danas postoji izdavač (Šareni dućan) koji se posvećuje tim zaboravljenim, i kod nas navelike zapostavljenim, manje poznatim piscima. Velika pohvala i njima, osobito za vrhunski prijevod i crteže koji prate priču, a pogotovo domišljato odabranu ilustraciju s motivom razglednice grada Koprivnice iz 1905. godine, koja ujedno i krasi naslovnicu knjige.

      ... na samom početku svijeta bilo je jako mnogo misli, ali nešto takvo kao istina nije postojalo. Čovjek je sam stvarao istine a svaka se istina sastojala od jako mnogo neodređenih misli. Svuda po svijetu bilo je istina i sve su one
bile divne.

      Starac je u svojoj knjizi nabrojao na stotine istina. Neću pokušavati sve vam ih navesti. Bila je tu istina o djevičanstvu i istina o strasti, istina o bogatstvu i siromaštvu, o štedljivosti i rasipnosti, o nehaju i zanosu. Na stotine i stotine bilo je tih istina i sve su bile divne.

      A onda su se tu stvorili ljudi. Kako se tko pojavio, zgrabio bi jednu istinu a oni snažniji zgrabili bi ih i po tucet.

      Upravo zbog tih istina ljudi su postajali groteskni. Starac je u vezi s tim imao prilično razrađenu teoriju. Prema njegovu tumačenju, onog trenutka kad netko od ljudi prisvoji jednu od istina, nazove je svojom istinom i pokuša živjeti svoj život prema njoj, on se pretvara u grotesku a istina koju je prihvatio postaje neistina...

 

     

Ocjene (3)

Respektira (3): marali, RuzicaG, TatjanaBN

Komentari

od Tom1988

0 0 0 0

JAMES PATTERSON: I DOŠAO JE PAUK...



"Grozan pisac glupih romana", rekao je Stephen King o Pattersonu. Mada se s Kingom nerijetko mimoilazim oko mišljenja kad se radi o stripovima (mislim da on i dalje previše na njih gleda kao nešto striktno za tinejdžere, superherojsko, više stila manje supstance i sl.), oko autora romana smo si najčešće na "ti". Na stranu Kingova izjava, istina je da me Patterson ni inače nije baš previše privlačio. Ali eto, praznici su pa sam odlučio probati upravo s knjigom koja ga je početkom 90-tih proslavila, "I došao je pauk...", prva iz serijala o detektivu Alexu Crossu.

Prvo što mi je upalo u oči su poglavlja; knjiga od 350 stranica podijeljena na 90 poglavlja. Pomislio sam da su očito to sažeto koncipirana poglavlja, što inače i volim kod trilera. Biblijska poglavlja volim kod Kinga, ali kad se radi o ovakvom trileru, ne volim previše mudrovanja. I doista, brzo se čita ova knjiga. Toliko brzo da imaš osjećaj kao da se događa puno, ali istovremeno nije rečeno skoro ništa. Sve je površno, skroz prosječno napisano, nikakve upečatljive rečenice, nikakve dubine, ničega zbog čega bi čovjek stao i nakratko promislio. Smisao za humor je onaj tipični američki humor koji baš i nije smiješan, niti previše smislen, pogotovo kad je u sarkastičnom tonu, volim ga nazivati "humor za tumor":

ŠEF ISTRAŽITELJA: Čuo sam da je neki raspačivač dobio svoje. Raspačivač i dvije prostitutke.
CROSS: To nije istina. Ovdje su postavili lijepo božićno drvce.
ŠEF: Naravno da jesu. Nemoj se proserevati, Alex. Ne danas. Ne upravo sada.
CROSS (bijesan): Jedna od žrtava je trogodišnji dječačić u pidžamici. Možda je i bio raspačivač. Svakako ću to istražiti.

A dijalozi su puni jeftine filozofije, nerijetko one koja bi trebala pobuditi u čitatelju dobrog Samaritanca, a više je to rečeno tek da bude svrha samo po sebi i da Cross bude uvjerljivije prikazan kao crnac, jer inače ja valjda uopće ne bih imao osjećaj da je Cross crnac (barem ne prema Pattersonovim opisima).

CROSSOVA BAKA (tužno): Ovo je tako ružna četvrt onoga što su naši političari dopustili da postane grad vrijedan žaljenja. Katkad pomislim da bismo se trebali preseliti u Washington.
CROSS (mudro): Ponekad i ja tako mislim... ali o tome ćemo još razmisliti.
CROSSOVA BAKA (tužno): Da, crnci uvijek tako rade. Mi izdržavamo. Mi uvijek patimo tiho.
CROSS (mudro): Ne baš uvijek tiho.

Još mi nije jasno je kakvu je reakciju kod čitatelja trebala pobuditi ova dolje izjava; je li joj cilj doista bio izazvati šok ili je to više nekakva prikrivena morbidna šala?

CROSS (pokušava učiteljima dočarati svu težinu zločina serijskog ubojice): Dvjema mladim crnim ženama odrezane su grudi. Netko jutros dok ovo pričam šeta po D.C.-u s njihovim grudima u džepu.

Karakterizacija likova je na razini školske zadaćnice, npr. posljednji odlomak na kraju prvog poglavlja gdje upoznajemo Crossa:

"Postao sam istražitelj za umorstva, imam doktorat iz psihologije, živim i radim u getima Washingtona D.C."

I to je to, najedanput se poglavlje prekida i slijedi novo. Kao da čitam životopis, a Patterson se možda nije nešto previše informirao o stvarnoj pozadini lika kojeg stvara, pa je sve u najkraćim crtama suhoparno iznesao. Svi opisi su rutinski odrađeni, nikakve dubine, osjećaja za likove, a pripovijedanje je malo u prvom licu (Cross) pa u trećem licu za ostale likove i svi ti likovi se munjevito izmijenjuju da uopće ne stigneš dobiti osjećaj za njih. To je taman knjiga za one tipične američke kućanice koje po deseti put brišu prašinu s porculana pa usput zavire u knjigu, ionako se radnja bez problema prati. Ili ljude koji pola sata sjede na wc školjci pa si prekrate vrijeme dok čekaju da ispuste "čudo božje".

Neke stvari u knjizi baš i nemaju smisla, ali valjda se očekuje od čitatelja da ne razmišlja previše jer knjiga se brzo čita, radnja jest napeta, ali je i doista, kako King kaže, glupa. Mada mislim da priča idejno nije glupa, koliko je glupo i neuvjerljivo ispripovijedana. Recimo opis preskidanja otmičara:

"Prvo je skinuo tamnosmeđu, proćelavu polu-vlasulju. Kad je uklonio ljepilo i ostalu prljavštinu, otkrila se bujna plava kosa. Dugački, valoviti, plavi uvojci..."

Znači, otmičar je mjesecima, na radnom mjestu u privatnoj, strogo čuvanoj školi za djecu bogataša, nosio stalno proćelavu tamnosmeđu polu-vlasulju, nekako to sve polijepio i ispod toga uspio ugurati duge, valovite, plave uvojke da sakrije svoj pravi izgled. Pa na što li je ličio? A na ulazu u školu sve provjeravaju i pregledavaju, Tajna služba tamo navraća, sve je pod strogim nadzorom...

Nakon što skine leće u boji i guste brkove te povrati svoj pravi izgled, zagleda se u ogledalo i slijedi doista ubojita izjava:

"Tako. Samo se pogledaj. Gledaj se sada. Genijalnost se poznaje po pojedinostima, zar ne?"

Ubojita izjava jer je mene ubila u pojam. 

Bilo je još nekih traljavo ispripovijedanih, nedorečenih ili neuvjerljivih prizora, ali nema smisla i to nabrajati, pogotovo one nezrele rečenice u stilu:

OTMIČAR (gleda na televiziji izvještaj o otmici): Bok, mama! Gle, tko je na televiziji! To je tvoj Zloćko!

E sad, možda se tog otmičara želi prikazati djetinjastim ili poremećenim na toj nekoj infantilnoj razini, ali onda me pa zbilja takav psih. triler ne zanima, ne mogu takvog zločinca ozbiljno shvatiti i nekako mi je nepojmljivo da bi takva osoba bila prijetnja najboljim detektivima.

I dalje od toga nisam više mogao čitati. To je otprilike 50 stranica koje sam muku mučio i tijekom kojih se puno toga izdogađalo, puno likova je uvedeno, čak su isprepleteni slučaj otmice i serijskih ubojstava, ali imao sam osjećaj ko da čitam nešto što je, u najbolju ruku, osrednje napisano jer sve djeluje skroz površno, samo izredano jedno za drugim, bez da pobuđuje ikakav interes. Da ni ne spominjem kako bi otmičar, kao, trebao biti nekakav genijalac koji će se poigravati s Crossom, a meni djeluje toliko neuvjerljivo da me podsjetio na one trećerazredne horore gdje ima puno krvi, ali ubojica ti se čini toliko blesav da ti uskoro sve postaje smiješno pa samo gledaš kako masakrira ljude uokolo.
Naravno, sad će možda netko reći da je to pretjerana reakcija nakon samo 50 pročitanih stranica. Ali tu se ne radi o priči koliko o pisanju. A kad je loše pisanje u pitanju, 50 pročitanih stranica je 50 stranica previše i barem mene ne zanima ostatak. Isto se dogodi kad čujem početnu (kata)strofu neke turbo-folk pjesme - ne želim čuti ostatak, hvala lijepa, mučiti me možete i kasnije. Tako da mi Patterson za knjige dođe isto kao i turbo-folk za glazbu. Mlati pare, ali i moždane stanice nevinih ljudi.

Uglavnom, ako se mozak isključi, ne traži nikakva dubina i prepusti se brzom isčitivanju poglavlja, valjda bi se ovo moglo klasificirati kao napeti triler za one koji, hm, ne traže puno? I valjda u tom smislu ima svrhu isto kao i oni, nerijetko blesavi, američki blockbusteri. Ili oni ljubići koji nemaju previše veze sa stvarnim životom, samo ljudima pune glavi glupostima.

Patterson je dosad napisao sam i u suradnji s drugim piscima oko 150 romana, a u zadnje dvije godine objavio je oko 35. Od toga je 3 knjige on sam napisao, a 32 "u suradnji s drugima". Ma nema tog inspektora Columba koji će me uvjeriti da netko u dvije godine može odraditi 35 knjiga, čak i u paru s nekim. Prije bih rekao da je to išlo na način da bi izdavač nekom piscu rekao nek on kontaktira stričeka Pattersona, malo na kavi popriča s njim o knjizi, tu i tamo ga zvrcne tokom pisanja kako bi se posavjetovali, možda da striček Patterson napiše poglavlje ili dva i onda se stričekovo ime doda na naslovnicu. Da ne krenem komentirati sedamdesetak knjiga u razdoblju 2011.- 2015. Naravno, Patterson je rekroder po broju bestselera, zarađuje i do 100 milijuna dolara godišnje i jedan je od najčitanijih pisaca ikad. Baš kako kažu, on je zbilja kao tvornica knjiga . Ali u korist mu ide da ipak umije priznati svoja ograničenja i prave motive. I sigurno može proći kao nekakav prosječan pisac (i odličan ekonomist). Da imam 15-18 godina vjerojatno bi mi ostavio bolji dojam. Ne znam koja riječ na hrvatskom odgovara ovom pojmu, ali on je baš ono što bi amerikanci nazvali "hack" (netalentirani profesionalac, škrabalo, štancer...). I ako je ovo zbilja jedan od najveličanijih, najuspješnijih i najčitanijih pisaca ikad, onda možda zbilja zaslužujemo čitati sve te prosječne, osrednje i teško probavljive knjige kojima nas danas zatrpavaju.

Mislim da neću preporučiti ovu knjigu. Osim ako imate zatvor i morate dulje vrijeme provesti na školjci, a nemate u blizini novine da prekratite dolazak "čuda božjeg".

Ocjene

Komentari

od Matea

4 0 0 0

Legende (roman opsjene)

Sredinom listopada sam dovršila čitanje knjige Legende od Roberta Littella, koju sam dobila na dar od drage Ivane s našeg divnog Imaginarija, na čemu joj se zahvaljujem jer već dugo godina nisam pročitala ovako jedinstven i odličan triler s psihološkim elementima! Uživala sam upijajući svaku stranicu, upoznajući se s legendama koje susrećemo tijekom čitanja, te putujući s legendama diljem svijeta. Svaka legenda, odnosno identitet je odlično opisan u najsitniji detalj, te to ovu priču čini još vatrenijom. Svaki detalj, svaki pojam, apsolutno sve se spaja jedno s drugim u jedinstvenu i divnu cjelinu. Istina jest da je knjiga pomalo komplicirana i malo se teže čita, ali ja sam svaki slobodan trenutak odvajala za čitanje i jednostavno bih se prepustila cijeloj priči i izgubila se u riječima koje su me odvele u potpuno drugačiji svijet od onoga u kojem  živim. Ne bih htjela otkrivati ništa o ovom trileru jer smatram da vam čitanje ove knjige neće biti zanimljivo ako se upoznate s bilo čime unaprijed. Najbolje je da uzmete knjigu u ruke, prepustite se njezinim čarima i uživate! Vjerujte mi, zaboravit ćete na vrijeme i mjesto u kojem se nalazite. Iskreno, što se serije tiče, ja ju nisam gledala, ali nakon što sam pročitala knjigu odmah sam si zadala zadatak da pogledam seriju (ili barem nekoliko epizoda) čim stignem, pa ću moći usporediti knjigu i seriju. 

P.S. Recenziju sam vam htjela objaviti prije, ali nisam znala gdje, pa kad sam vidjela da je madderana objavila i gdje je točno objavila, onda sam napokon znala gdje da ju objavim. Zbog toga hvala madderani na pomoći. :)

Ocjene (4)

Respektira (4): marin, madderana, naomica, sthagon

Komentari

od madderana

6 0 0 0

Legende

Malo kasnim s ovom analizom ali jednostavno nisam stigla,pa eto oprostite unaprijed.J

Roman prati događaje između malog mjesta u Rusiji  i Amerike i  jednom privatnom istražitelju Martinu Odumu koji dobiva u zadatak pronaći pobjeglog supruga koji nije htio dati svojoj supruzi vjerski razvod i time joj onemogućio ponovnu udaju.. Ali Martin nije samo istražitelj, on je i bivši Cia-in obavještajac, jedan od najboljih agenata agencije nazvanih Legende. Legenda je zapravo izmišljeni identitet agenta koji operira izvan Sjedinjenih Država. CIA-ino osmišljavanje legendi ima svrhu kreiranja osoba koje bi se bez greške ubacila u neprijateljske redove i dokazala svoje ime koje bi legenda nosio. Svakoj osobi bi se toliko promijenila osobnost, biografija, sposobnosti i ukusi da su došli do toga da se svakoj legendi određivalo kojim će jezikom govoriti te za što će biti posebno nadaren.

Zato nije ni čuda da je Martin, pa, pomalo izgubljen. On zapravo nije siguran da li je Marin stvarno legenda ili njegovo pravo ime. Što se njega tiče mogao bi također biti i Dante Pippen IRA-in bombaš i stručnjak za eksplozive ili čak Lincon Ditmann, trgovac oružjem i strastveni ljubitelj Američkog građanskog rata.

I dok Martin putuje s jednog kontinenta na drugi polako sljedeći tragove odbjeglog supruga, polako shvaća da u tim trenutcima ne traži samo nestalog supruga nego-vlastiti identitet.

Na pojam legenda susrela sam se tek nedavno, ne znajući da je vezan uz knjigu Legende, Roberta Litella. Vjerojatno ste i vi, kao i ja gledali istoimenu tv seriju na Fox-u sa Sean Beanom u glavnoj ulozi. Iskreno, uživala sam u cijeloj sezoni. Ona je imala sve što bi jedan dobar film ili serija špijunskih priča trebala imati-dramatičnost, obrate, intrigantne likove, višeslojnu priču, odličnu glumačku postavu i mnogo, mnogo akcije.

Ali da ovo ne ispadne recenzija serije vratimo se na ono što je nama zanimljivije–na knjigu.

Robert Littellove "Legende" za mene su nekonvencionalan špijunski roman. Ona teži istražiti psihološke učinke pod pretpostavkom  različitih identiteta i različitih tajnih zadataka, ali unatoč pretencioznom  podnaslovu "roman opsjene", to nije sasvim takvo. Naslov riječi "roman opsjene", odnosi se na niz fiktivnih životnih likova i njihove povijesti,te borbe da čovjek napokon shvati i da prigrli činjenicu tko je zapravo on i koja je cijela njegova uloga. Hoće li se promijeniti i prigrliti neki drugi,bolji aspekt svog života,samo je na njemu.

Za mene je ovo jedan od boljih Litellovih špijunskih romana, Legende su zanimljiva mješavina dobrog staromodnog  špijunskog romana s analizom psihološkog utjecaja  ispod duboke  ljušture  čovjeka. Više od svojih drugih djela, Legende prelaze na teritorij kojim obično dominiraju Graham Greene i John le Carré. Rezultat knjige je vrlo lijepa iako duga i ponekad spora knjiga koja možda neće svakom čitatelju „sjesti“ koja daje značajan doprinos Littellovog opusa. 

Ocjene (6)

Respektira (6): marali, JosipLabas, Matea, sthagon, naomica, darel

Komentari

od Tom1988

2 0 0 0

NEIL GAIMAN: BOOKS OF MAGIC (KNJIGE MAGIJE)

"Sve stvari podijeljene su u dvojne sile reda i kaosa, koje se uvijek natječu za dominaciju. Život je nešto što se događa između; ne u mučnom neskladu kaosa, ni u nepromjenjivoj savršenosti čistog reda, već negdje između. To je temelj magije: nametanje reda na bezobličan kaos, otpuštanje živog kaosa U sivilo monotonije životnog sklada... To je prava magija. Sve ostalo je sjena."

Tek da odmah spomenem, ova knjiga nije izašla u Hrvatskoj, ali je nedavno objavljena u Srbiji, u okviru izdavačke kuće Darkwood, koja već neko vrijeme objavljuje kvalitetne stripove inozemne produkcije po relativno pristupačnim cijenama.

Zanimljivo je da Gaimanove "Knjige magije", a osobito crnokosi dječak s naočalama u pratnji sove, veoma podsjećaju na Harryja Pottera, pa bi neupućeni čitatelj pomislio da je Neil posudio neke motive od Rowlingice. A zapravo bi prije bilo obratno, s obzirom da su "Knjige magije" nastale otprilike 7,8 godina prije Harryja Pottera.

Dosta drugih čitatelja primijetilo je sličnosti između ta dva djela, a čak su se, na početku izlaska HP serijala, spominjale i tužbe protiv J. K. Rowling zbog plagijarizma. Neil je iste opovrgnuo rekavši da vjeruje da su on i Rowlingica jednostavno "pili iz istog izvora", a čak je tvrdio da je i polaskan tim "optužbama". Osobno, meni ostaje dojam da je, u najosnovnijim crtama, Rowlingicu inspirirao Gaimanov lik Tima Huntera (zbilja je previše sličnosti), a ona je onda na njemu nastavila graditi lik Harryja Pottera i općenito svijeta magije u kojem se radnja njenog serijala događa. Lik je vrlo sličan, ali radnja i uvođenje malog čarobnaka u svijet magije vrlo drugačiji. Uglavnom, ne mogu tvrditi je li Rowlingica nešto posudila od Neila, ali je sigurno da on nije ništa posudio od nje (a to je zapravo ono što sam htio razjasniti).

Vezano uz sam strip, Neila Gaimana ne vjerujem da treba posebno predstavljati. Imate ovdje kratku biografiju koju sam o njemu napisao (stara je oko 2 godine pa fale njegova najnovija postignuća), osvrte o njegovim stripovima (pa i knjizi koja je dobila stripovsku adaptacijui romanima .

Što se "Knjiga magije" tiče, u središtu radnje je dječak Tim Hunter kojeg skupina tajanstvene četvorke, "The Trenchcoat Brigade", (u redu, možda ne toliko tajanstvene s obzirom da je jedan od likova John Constantine, poznatiji i kao Hellblazer) vodi na putovanje kroz prošlost, sadašnjost, zemlju bajki/snova i budućnost; četiri vodiča za četiri svijeta.

Na tom putovanju Tim upoznaje mnoge poznate (nerijetko fiktivne) ličnosti kao što su mlad čarobnjak Merlin, Baba Yaga, kralj Arthur, Sandman, Kain i Abel, te biva upućen u prednosti magije ali i cijenu koja ona nosi. Na kraju tog putovanja Tim mora odlučiti želi li krenuti putevima magije, dok cijelo vrijeme na njega vreba jedna druga tajanstvena odrganizacije, "Cold Flame", koji ga smatraju prijetnjom i žele zauvijek odstraniti s puta...

Priča je vođena rukom tada još relativno mladog Neila Gaimana, koji je tek počinjao dobivati svoj zasluženi status u svijetu stripa, pa i romana. Njegovo pripovijedanje je prepuno mašte, fantazije i sanjarenja (jer valjda nema većeg sanjara od Neila) i podjednako će privući mlađe i starije čitatelje. Većina njegovih djela je poput stripa "Asterix i Obelix", bez neke dobne granice, pa tako je i ovdje slučaj. Ali to nije kraj prednostima ovog stripa jer crtež je nešto najbolje što strip može ponuditi. Svaki autor oslikavao je jednu etapu Timova putovanja, a crtež je detaljen, odlično obojan, domišljato izveden i nadasve odlično prilagođen pojedinom poglavlju. 

Prošlost (John Bolton):

Sadašnjost (Scott Hampton):

Svijet čarolije i snova (Charles Vess):

Budućnost (Paul Johnson):

I mislim da sam time nabrojao sve, spomena vrijedne, dobre strane stripa. Što se tiče nedostataka... nisam sada 100 % siguran, ali mislim da sam naišao na jedan tipfeler :D

Uglavnom, velika preporuka ljubiteljima Neila Gaimana, magije, dobrog stripa, priče, crteža... Drugim riječima, svega dobrog ;)

"U svakom slučaju, do tvog vremena, čovječanstvo će krenuti krivim putem pokušavajući Atlantidi pridati točno određeno postojanje, koje ona naravno nema; barem ne onako kako ljudi to zamišljaju.

Bilo je veoma mnogo Atlantida, a bit će ih još podosta. To je samo simbol. Simbol umjetnosti.

Prava Atlantida je u tebi, baš kao što je u svima nama. Potopljena zemlja ispod tamnog mora, izgubljena duboko ispod valova mračnih priča i mitova koji povremeno isplivaju na obale naših misli. Atlantida je sjenovita zemlja, mjesto rođenja civilizacije. Zemlja sreće i blagostanja na zapadu koju smo izgubili, ali zauvijek ostaje naše jedino mjesto rođenja i cilj života..."

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, ucitajse

Komentari

od Tom1988

2 0 0 3

SASCHA ARANGO: ISTINA I DRUGE LAŽI

Muškarac je sam svoj najveći neprijatelj; ženin najveći neprijatelj je druga žena.

Nisam baš neki ljubitelj njemačke književnosti, premda povremeno pročitam pokoji njihov triler, ako me sadržaj zaintrigira. Slično je bilo i s knjigom "Istina i druge laži"...

Nekadašnji skitnica bez prošlosti, a danas uspješan pisac. Preljubnik. Prevarant. Ubojica. To je glavni lik romana, Henry, kojeg je Sascha Arango - nova njemačka književna zvijezda ili tako bar kažu - veoma upečatljivo zamislio, a ovaj svojom hladnoćom i proračunatošću pomalo podsjeća na talentiranog gospodina Ripleya. Makar je meni, dok bih zamišljao Henrya, uvijek padao na pamet Nick Cave, dok izvodi jednu od svojih ubojitih morbidno-romantičnih pjesama (da ne spominjem da Cave ima i album zvan "Henry's Dream", a roman tematski odgovara i mnogim njegovim pjesmama,). Ali kažu mi da previše slušam Nicka Cavea, pa je to možda stvar sugestije.

Have mercy on me, sir
Allow me to impose on you
I have no place to stay
And my bones are cold right through
I will tell you a story
Of a man and his family
And I swear that it is true...

Odmah u prvih tridesetak stranica, Arango nam nudi dosta preokreta u samom prikazu lika i radnji romana. Pa neću govoriti ništa više o sadržaju jer i sam mrzim kad netko u osvrtu krene prepričavati i otkrivati previše o priči. Arangovo pripovijedanje je čisto stvar ukusa. Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na njegov izričaj, ali isti je nekako i u funkciji priče. Henryjeva razmišljanja su prikazana u brzim izmjenama, baš na način kako bi (vjerojatno) funkcionirao um nekog prikrivenog psihopata. Ponekad bude i čitatelju teško odijeliti istinu od laži (fikcije), stvarnost od halucinacija, a i predvidjeti daljnje Henryjeve postupke jer oni su nerijetko neočekivani, čak i hiroviti, ali istovremeno uvijek proračunati i, doslovno, do najluđih sitnica razrađeni.

U meni nema istine. Istinu su požderale ribe, istina je spaljena u peći, istina je pepeo.

Većinom dosta napet i dinamično pisan roman, sa sasvim dovoljno preokreta i tajni da zadrže pažnju čitatelja. Poprilično je uzbudljivo gledati kako i hoće li se Henry izvući iz zbrke i ludila u koje je zakoračio.

I tu je kraj hvali ovog romana jer ima i dosta nedostataka, premda vidljivih tek u raspletu. Osim što fali neka uzbudljivija završnica, Arango je premalo pažnje posvetio tajanstvenoj Henryjevoj prošlosti. Cijeli roman te vuče da pokušavaš dokučiti, čak i zamisliti, što je sve taj nekadašnji skitnica radio, kako je preživljavao, kakva zla činio, očekuješ nekakvu šokantnu priču iz tog opskurnog razdoblja njegovog života, da bi na kraju dobio samo površnu priču o kosturima iz ormara, odnosno nerazjašnjenom zločinu u obitelji bez koje je Henry rano ostao.

And so I've left my home
I drift from land to land
I am upon your step and you are a family man
Outside the vultures wheel
The wolves howl, the serpents hiss
And to extend this small favour, friend
Would be the sum of earthly bliss
Do you reckon me a friend?

Tu i tamo Arango nešto ubaci na tu temu, ali više onako usput i iz perspektive jednog Henryjevog poznanika iz mladosti koji istražuje njegovu prošlost, premda iz osobnih, osvetničkih pobuda. Također je i glavni istražitelj Janssen nedovoljno iskorišten, osobito na samom završetku. Prikazan je kao nekakva moderna inačica Columba (barem što se tiče pronicljivosti, nekih karakternih osobina i pristupa istrazi), a na kraju od njega ne dobijemo gotovo ništa. Pomislio sam da je možda ovo zamišljeno kao nekakav serijal pa bi ta nedorečenost i imala nekakvog smisla, ali ne čini se tako. I tajanstven nestanak jednog od likova iz romana je odlično uprizoren, otvoren za nagađanja, ali onda ponovo nekako nabrzaka pojašnjen, posredstvom sporednog lika kojeg je Henry, kao uostalom i mnoge druge, izmanipulirao. Uopće ne bi bilo naodmet još pokoje poglavlje, čini se da Arango (trenutno) ne zna detaljnije prikazati neki zločin, u svoj onoj surovosti, okrutnosti i nemilosti koju isti nosi. Odlična mu je karakterizacija likova, ali zataji kad se radi o provedbi samog zločina, pa čak i donekle istrazi.

Uglavnom, kratak roman koji se brzo čita, s prilično zanimljivim glavnim likom koji je mješavina Ellisovog Američkog psiha, Patrišinog Ripleya i Nicka Cavea (kad ga u stvarnom životu draga napusti pa ju ovaj suptilno pjesnički ukoka), nekoliko dobrih preokreta te raspletom i nekim dijelovima priče koji su obrađeni prepovršno za moj ukus.

Sveukupno, solidan roman, a za preporuku ljubiteljima psihološkog trilera (i onima koji imaju problema s ljubavnicom :).

The sun to me is dark
And silent as the moon
Do you, sir, have a room?
Are you beckoning me in?

SASC

Ocjene (2)

Respektira (2): Vjeran, ucitajse

Komentari (3)

5

Od ucitajse

Meni je bio dosta dobar. Nekako me ostavio s dojmom da Henry, iako to da je prikriveni psihopat stoji, sve što čini čini čisto zato jer mu se ukazala povoljna prilika da riješi svoj problem, ne planirajući unaprijed. Psihopat oportunist. :)
6

Od Tom1988

Da, ne planira on unaprijed, ali kad nanjuši priliku, onda sve dobro razradi, ko krpelj se primi za svoju žrtvu i cijedi ju dokle god ide, a istovremeno pokušava napraviti i pokoje dobro djelo :) Psihopat oportunist s humanistIčkim aspiracijama :)
5

Od ucitajse

E da, točno to! Psihopat-oportunist-humanist. :D

od Tom1988

1 0 0 0

JAMES O'BARR: VRANA (THE CROW)

It can't rain all the time...

 

Mislim da sam već dva ili tri puta napisao osvrt za ovaj strip. Valjda zato jer svaki put kad ga ponovo pročitam ( trenutno oko 5-6 puta), otkrijem nešto novo o stripu i autoru, i samim time dobijem nove zamisli za osvrt. A možda i zato jer je "Vrana" tokom godina izašla u tri izdanja, a svako novo izdanje bivalo je prošireno. Pa nakon čitanja posljednjeg, najproširenijeg izdanja, valjda ću prestati pisati osvrte za jedan te isti strip (unatoč tome što mi je to najdraži strip :)

Gotovo svi već, barem otprilike, znaju radnju "Vrane", iako ipak možda više prema filmu , posljednjem u kojem je glumio Brandon Lee (Bruce Leejev sin koji je poginuo na snimanju). Ali mnogi vjerojatno ne znaju pozadinsku priču koja se krije iza nastanka samog stripa. Pa ovaj moj treći(?) osvrt bit će više orijentiran na samog autora. Zapravo, četvrti (?) osvrt ću napisati kad završim s prevođenjem stripa. Odlučio sam da ako ikada neko djelo prevedem, prva na popisu bit će "Vrana", s obzirom da naši izdavači ionako ne pokazuju nikakav interes (pa nema straha da će me netko preteći).

Autor ovog stripa, James O'Barr, rođen je 1. siječnja 1960. James je bio siroče odgajano po udomiteljskim obiteljima, a kao dječak najviše je bio fasciniran renesasnim kiparstvom, koje je kasnije i studirao.


1978. njegovu zaručnicu Beverly pregazio je pijani vozač kamiona. Nedugo potom O'Barr se prijavio u marince, misleći da će se tako lakše nositi s njezinim gubitkom i pronaći neki smisao u životu. Dok je bio stacioniran u Njemačkoj, ilustrirao je razne borbene priručnike za vojsku, a u Berlinu je počeo raditi na "Vrani", priči koju je utemeljio na osobnoj tragediji. Također, priča je bila utemeljena i na novinskom članku o ubojstvu mladog para, u Detroitu, zbog 20 dolara vrijednog zaručničkog prstena.

Osjećao sam neopisiv gnjev, mržnju i frustraciju. Morao sam ih nekako izbaciti van prije nego me unište. Jednog dana počeo sam crtati "Vranu"; osjećaj je bio preplavljujući.
Moj protagonist Eric dobio je mogućnost vratiti se iz groba jer postoje stvari koje jednostavno ne mogu biti oproštene. Vjerujem da postoji ljubav toliko snažna da može pobijediti i odbaciti smrt jer duša ne može počivati u miru sve dok se nepravda ne ispravi.

Iako je moralo proći gotovo desetljeće da "Vrana" bude objavljena, a O'Barr je u međuvremenu, nakon otpusta iz marinaca, radio i razne druge poslove, njega to nije ni najmanje smetalo jer je "Vranu" napisao prvenstveno za sebe, misleći da će mu to pomoći. Nažalost, rezultat je na kraju bio suprotan. Kako je priča odmicala, O'Barrov gnjev je rastao, priča je postajala sve mračnija, stranice su bile ispunjene više bijesom nego ubojstvima, a po završetku knjige James je bio u još gorem stanju nego prije.

Pisanje "Vrane" na kraju mi nije uopće pomoglo. Mislio sam da će biti katarzično, ali svaka stranica koju bih napisao činila me, ako ništa drugo, sve autodestruktivnijim. Kako je priča odmicala, stvari su postajale sve gore i sve mračnije. Svaka je stranica ponajprije bila ispunjena čistim bijesom, a manje ubojstvima. Bio sam u još gorem stanju kada sam završio knjigu.

Tokom nekoliko desetljeća, "Vrana" je više puta objavljivana kao grafička novela, ali najpotpunije izdanje je ono posljednje iz 2010. Zbog ograničenja brojem stranica James je, dok je "Vrana" izlazila u obliku sveski, morao izbaciti neke zamisli (zajedno s vlastitim pjesmama), a za neke je smatrao da u to vrijeme još nije imao dovoljno crtačkog iskustva da ih oživi na papiru. U posljednjem izdanju je i tih dodatnih 30-ak stranica, zajedno s Jamesovim predgovorom o nastanku stripa gdje, osim tragedije koja ga je inspirirala, spominje i svoje prijateljstvo s Brandonom Leejem koji je poginuo tijekom ekranizacije stripa.


Nothing is trivial...

Nakon Leejeve smrti, O'Barr je ponovo osjetio istu bol i gnjev kao i nakon smrti zaručnice. Poželio je da nikada nije napisao „Vranu“ jer bi tada Brandon i dalje bio živ, a on ne bi ponovo bio ispunjen onom istom autodestruktivnošću protiv koje se borio već godinama.

There is a man, playing a violin, and the strings are the nerves in his own arm...

Što još reći o Vrani? Mnogima, zbog nasilja i ludila koji ispunjavaju stranice ovog stripa, često promakne da je ovo jedno od najljepših ljubavnih pisama ikada napisanih; mjesto, utočište u koje je James pohranio svu patnju, bol, mržnju, ludilo, tugu i beznađe koje je tada osjećao prema svijetu. To je Jamesov dnevnik, rekvijem njegovoj izgubljenoj ljubavi, ali i poruka svima nama koji tratimo živote trivijalnostima, vječito zaokupljeni obavezama, ritualima svakodnevice, karijerom, računima, izgledom, uvijek zavidni zbog nečijeg uspjeha na poslu, zbog nečije ljubavi, sreće, auta, perilice rublja... svih tih nebitnih (ili barem manje bitnih) stvari zbog kojih zaboravljamo/propuštamo/izbjegavamo/napuštamo/otjeramo i, možda prije svega, otuđujemo ono najbitnije - ljude koje volimo. A vremena koje imamo za njih, ionako je malo. U Jamesovom slučaju, pa i u životima mnogih drugih ljudi, gotovo da ga ni nije bilo.


Zanimljivo je i spomenuti da, u predgovoru posljednjeg izdanja, O'Barr jasno iznosi stav da korištenje kompjutora uništava onu pravu umjetnost, jer zapravo ne učiš svoj zanat ako to kompjutor radi umjesto tebe. Iako, da ne bude sve tako crno, James priznaje da kod kuće ima kompjuter. Nalazi se ispod hrpe knjiga i ilustracija, a prašnjavi monitor mu služi kao oglasna ploča na koju lijepi papiriće s obavijestima. Također, tamo se gnijezdi i lijepa hrpa paukova pa taj kompjutor ipak nije totalan gubitak prostora.

Eto, toliko. Pročitajte ovaj strip. Ako kome treba dodatan poticaj, evo ovdje i predgovora koji je napisao John Bergin (a ja preveo). Ne postoji bolji uvod u "Vranu".

We do not recognize our souls until they are in pain.

 

Ocjene (1)

Respektira (1): Vjeran

Komentari

od Tom1988

3 1 0 3

NICCOLO AMMANITI

NEK IGRE POČNU, JA SE NE BOJIM BLATA I BOŽJIH ZAPOVIJEDI, I POKUPIT ĆU TE I ODVESTI


"Čudovišta ne postoje. Ljudi su ti kojih biste se trebali bojati."

Prije nekoliko tjedana pročitao sam, više iz znatiželje, Ammanitijevu knjigu "Ja se ne bojim". Obožavam Talijane kad je u pitanju stripovska umjetnost (Tiziano Sclavi, Michele Medda, Paola Barbato, Mauro Boselli, Guido Nollita...), ali im romane baš ne čitam. Ipak, taj Ammaniti ostao mi je u sjećanju iz Mirine recenzije , pa rekoh, ajd' da vidimo.

Ukratko, Niccolo Ammaniti počeo je pisati početkom 90-tih. Umjesto dosadnog diplomskog rada iz biologije, iskoristio je znanje stečeno na tom području i napisao svoj prvi roman "Škrge" (taj roman još nije preveden kod nas). Uslijedila su i mnoga druga djela, a uskoro se autor pokazao odličan i kao scenarist filmova i stripova.

Vrlo dobar triler, "Ja se ne bojim", prema kojem je snimljen i istoimen film, roman je koji je Ammanitiju donio svjetsku slavu. U središtu radnje je devetogodišnji dječak Michele Armitrano koji, igrajući se s prijateljima, u udolini slučajno naiđe na izgladnjelog dječaka zatočenog u iskopanoj rupi. Michele odluči to otkriće zadržati za sebe, dok istovremeno počinje otkrivati strašnu istinu o otmici koja se prijeteći nadvija nad njegov život, ali i živote njegove obitelji...

Veoma napeta, atmosferična priča, koja se pročita u nekoliko sati (kraći roman), ali ostaje u sjećanju. Možda je sam kraj romana pomalo zbrzan (sličan dojam mi je ostavio i roman "Kako Bog zapovijeda"), nekako je sve prebrzo završeno. S obzirom da je Ammaniti i scenarist, vjerujem da bi ovakva završna scena na ekranu odlično funkcionirala kad se sve nalazi vizualno i auditivno pred očima gledatelja, ali u romanu je ipak potrebno malo više opisa, kako bi se u čitatelju oživjele slike i osjećaji koji bi svemu dali efektniju završnicu.

Unatoč tom malom nedostatku, "Ja se ne bojim" je triler koji se sigurno isplati pročitati. I da, pomalo podsjeća i na Štefekovo „Tijelo“ (priču iz zbirke „Godišnja doba“, a Štefek bi bio Stephen King ;).

Nakon čitanja ove knjige (iz moje biblioteke), otišao sam u knjižnicu posuditi još jednu ili dvije od tog autora, s obzirom da mu je poprilično širok opus pisanja (jedna zbirka priča i romani u žanru drame, trilera, komedije...) pa nije bilo straha da mi dosadi. Na kraju, kako to biva, nisam se mogao odlučiti što uzeti pa sam jednostavno ugrabio sve knjige od Ammanitija, a knjižničarki, kad je čudno pogledala tu hrpu knjiga, rekoh da sam neoženjen pa imam vremena :)

Potaknut Mirinom recenzijom, pročitao sam prvo "Pokupit ću te i odvesti" i ta knjiga mi je bila još bolja od prethodne. Čak štoviše, jedan od najboljih romana ikad pročitanih. Mira je već dosta napisala o romanu, a ja ću samo dodati da je očito da autor voli pisati na temu odrastanja, za svoje protagoniste odabirati nerijetko vrlo mlade likove i sve me više podsjeća na Kinga. Ali da ne bi bilo zabune, samo me tematski podsjeća na Kinga, način pisanja je sasvim drugačiji. Uglavnom, ovaj roman je odličan omjer drame, romantike, (crnog) humora i ponešto trilera. Roman o ljudima, izborima, posljedicama, užasima svakodnevnice, ljudskoj gluposti, zavisti, nasilju koje se rađa iz zavisti prema tuđoj sreći, naivnosti, ljubavi, izazovima koje nosi odrastanje i žaljenjem koje donose srednjovječne godine... Ukratko, roman o životu, vrhunski ispripovijedan s (osobno) jednim od najboljih, najdirljivijih završetaka ikad.

Ovdje nemam ni najmanje zamjerke na Ammanitija, prva knjiga od njega koju bih preporučio.

Potom je uslijedila zbirka priča "Blato", koja se smatra jednim od najvažnijih talijanskih djela devedesetih godina. Što je sasvim opravdano. Ammaniti ovdje (većinom vrlo vješto) barata raznim žanrovima, a prva podulja priča je lako moguće jedna od najboljih crnohumornih priča koje sam ikada pročitao. Najčešće me priče i romani veoma, veoma rijetko uspiju nasmijati, a kamoli razvaliti od smijeha. Možda je to i zato jer volim onaj skroz otkačeni, neuračunljivi, sarkastičan, morbidan humor? Da, vjerojatno. A Ammaniti u „Blatu“ toga pruža u obilju.

U gore spomenutoj priči novogodišnja je noć, a pijanci padaju, crijeva, televizori i petarde lete, prostitutka fekalizira odvjetnika dok grupa nadobudnih pljačkaša u njegovom uredu vrši "pljačku stoljeća", jedna patetična žena se pokušava ubiti, marihuana je u zraku, halucinacije su u tlaku, bijesna žena osvećuje se preljubničkom muškarcu dok ovom srce doslovno ne prokrvari za njenim oprostom, a dva napušena paranoična bedaka otvaraju vrata katastrofe iz koje gotovo nitko neće izaći živ...

Pravi užitak za čitanje, a snimljen je i film. I ostale priče su u rangu dobrih do odličnih, raznih žanrova, a treba i još spomenuti priču o studentu (gle slučajnosti - biologije), koji se vraća u život kao zombi, ponavlja posljednje što je pohranjeno u njegovim moždanim stanicama (biologija, biologija i još biologije) i na kraju biva proglašen najboljim studentom na fakultetu. Jedino što je stalno smrdio pa su mu pod pazuhe stavili sapune...

Po kvaliteti, osobno odmah iza "Povest ću te i odvesti".

"Kako Bog zapovijeda" kriminalistička je (socijalna) drama o dječaku i njegovom ocu nacistu, koji su vezani ljubavlju koja, nerijetko, proizlazi iz nasilja i mržnje koju osjećaju prema svijetu. Veoma je upečatljiv, uvjerljiv i jednako mučan Ammanitijev prikaz njihovog života u ruševnoj kući, ali i života dvoje drugih likova (tupavac Danillo i blesavac Četrisira) koji su njihovi prijatelji i, manje-više, propaliteti koji će, na kraju, ugroziti i njihove živote nagovarajući oca na pljačku bankomata...

Ovo mi je možda najslabiji Ammanitijev roman, iako je i dalje dobar za preporuku. Prvih 300 i nešto stranica je odlično, atmosferično, dramatično, povremeno brutalno i ispunjeno raznim, vješto ubačenim, životnim pričama i poukama koje čitatelj može izvući iz istih (na tom području Ammaniti briljira). Ali roman pomalo gubi na kvaliteti zadnjih 100-injak stranica koje nisu loše, ali povremeno se osjeti zamor pri čitanju, kao da Ammaniti nije više ni sam znao što učiniti s nekima od svojih likova, ali ponajviše nisam siguran koliko mu je bio pametan potez (manje-više) izbaciti oca iz radnje i posvetiti mu tek nekoliko odlomaka na kraju. Nakon 450 stranica, sve je ponovo nekako prebrzo završeno, nisam ni očekivao da sam došao do kraja romana. Možda je bilo previše antipatičnih likova koji su mi s vremenom postali nezanimljivi i falio mi je neki, da tak kažem, glas razuma, inteligentan i moćan lik poput dječakova oca (iako je ovaj bio alkoholičar s čestim izljevima nasilja, prikazan je i kao veoma perceptivan i pametan lik, dok je njegova ljubav prema sinu bila veća od svega, svih pogrešaka koje je napravio, jedini smisao i vodilja u životu).

Sve skupa jedan dobar roman, poprilično mračan i turoban, ali, osobno, ujedno i najslabiji Ammanitijev. Snimljen je i podosta hvaljen film pa "bacite" oko ako želite.

I posljednji roman je "Nek igre počnu", crnohumorna komedija o zabavi koju organizira bogataš, a na koju su pozvane mnoge talijanske (pa i svjetske) ličnosti. Tu ćete naći Fabrizia Cibu, pisca koji utjelovljuje mnoge osobine koje ne mogu smisliti kod nekog pisca (umišljen, egoističan, kreveljavi "heartbreaker") i koji prolazi kroz spisateljsku blokadu, a da bi probio istu, svaku zgodnu ženu s malo mozga poziva da s njime ode na tamo neke otoke gdje ću mu ona pomoći probuditi "inspiraciju". Veoma je parodična i blesava sekta štovatelja Nečastivog, čiji se članovi,   ubojstvom pjevačice koja je pronašla Boga i napustila Sotonu, žele probiti na scenu, ali ih u tome sprječava vođenje nekretnina, oštrokondža od žene, tast, obveze i, možda ponajviše, njihova vlastita glupost. Na ovu, nikad viđenu, mondenu zabavu, pozvani su i poznati iz svijeta filma, propali olimpijci, manekenke s piljevinom u glavi, nogometaši s trajnjom klimatizacijom u lubanji i mnogi drugi. Tu je i opaljeni bugarski kuhar hipnotizerskih sposobnosti, sav obučen u crno, kao nekakav redovnik smrti koji vam, ako ne postupite kako je volja njegova, siluje mozak jelima, aromama, mirisima i začinima koji bi vam mogli prekuhati moždane stanice i u potpunosti vas podvrgnuti njegovoj kuhinji. A ubojita zabava koja čeka uzvanike je upravo ono što su i zaslužili...

Vrlo dobra knjiga, iako malo zamjeram Ammanitiju što mu je dosta dugo trebalo da pokrene radnju i započne toliko čekanu zabavu (čak pola knjige, pa i malo više). Ali čekanje se isplatilo tako da ni ovdje Ammaniti nije podbacio. Malo me roman čak podsjetio i na Jurski park, iako je ponekad bilo teško razlikovati ljude od životinja.

Pet dobrih knjiga, a najveća preporuka ide za "Blato" i "Pokupit ću te i odvesti". 

Eh, dobar je taj Ammaniti, nema šta, morao sam ga pohvaliti ;)

Ocjene (4)

Respektira (3): ucitajse, TatjanaBN, darel

Slaže se (1): darel

Komentari (3)

5

Od TatjanaBN

Odličan sistematičan pristup! Ammaniti mi je jedan od dražih pisaca, a interesantno mi je i to da njegova nesuđena struka (biologija) probija iz većine djela, naoko neprimjetno, ali dovoljno da ostavi dojam osebujnog stila.
6

Od Tom1988

Da, a ona priča o zombi-studentu je baš ko neki Ammanitijev odgovor njegovim bivšim feudalcima ( čitaj profesorima ;) P.S. Toliko sam se pogubio u tim naslovima, da nisam ni skužio da se peta knjiga zove "Nek zabava počne", a ne "Nek igre počnu" ;)
5

Od TatjanaBN

Eh, "Blato" nisam čitala, ali nakon ovog opisa ću morati!

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se