4 7

Dnevnik citanja: proljece 2016.

Podijeli na mrežama

Mi, pasionirani citaci, znamo da je svako godisnje doba idealno za citanje. U hladovini drveta, na balkonu, terasi, kaucu u dnevnom boravku, svejedno. Kad uronimo u napeto stivo, sve oko nas ionako prestaje postojati... Podijelite s nama sto citate, preporucite nam nesto fantasticno.

Napiši analizu

Analize (4)

od TatjanaBN

3 0 0 0

Jim Crace: Žetva

Ljeto je, neodređene godine u neimenovanom kraju u Engleskoj. Naoko idilična atmosfera sela uz gospodsko zdanje, gdje seljani i gospodar žive u gotovo prijateljskom odnosu. Obrađuju zemlju, uzgajaju ječam, i nešto malo stoke. Cijeli njihov život vrti se oko zemljoradnje, a žetva i njezin završetak vrhunac su godine.

Roman započinje dramatičnim događajem – požarom u gospodarevoj kući.  U potrazi za krivcima, seljani i gospodar olako će okriviti došljake koji su se utaborili nedaleko sela. Kažnjavanje „krivaca“, iako u pripovijedanju proglašeno  blagim, u suvremenog će čitatelja prije izazvati zgražanje i osudu. Ali to je tek početak. Došljaci su tu samo kao daleki nagovještaj velike promjene koja uskoro čeka cijelo selo, pa i gospodara.

Pripovjedač, Walter Thirsk, nije porijeklom iz tog sela. Više puta to naglašava. Uklopljen, ali ne i prihvaćen, za cijelo vrijeme radnje romana stajat će pomalo po strani, ostat će u selu i onda kad više ne bude imao apsolutno nikoga na svojoj strani. U stvari, zbog svoje neodlučnosti i želje da ugodi drugima, on i ne zauzima stranu. Svjestan je pravih krivaca za požar, ali šuti jer ne želi izazvati sukob sa suseljanima. „Osjećam da  je bolje pustiti dramu da ide dalje svojim putem i zamre  s plamenom.“  Je li to zaista bolje, ostaje nerazriješeno, ali s obzirom na daljnji tijek radnje, baš se i ne bi moglo reći da je drama „zamrla s plamenom“.

U selu se ubrzo pojavljuje pravi, krvni nasljednik imanja koji, naravno, ima druge planove s njim. Točnije, ima „viziju“. Zvuči poznato? Nije slučajnost. Ovo je prije svega roman o pojavi kapitalizma, iako se u cijelom romanu ta riječ ne navodi ni na jednom jedinom mjestu.  

„Nemojmo se zavaravati mišlju da u modernome svijetu običan sustav poput našega, koji ide na ruku samo običnim ljudima (i to samo u uspješnim godinama) može pobuditi divljenje racionalnijih promatrača koji vjeruju da je „poljoprivreda koja ne zarađuje“ čisti apsurd.“

Malo dalje, u tekstu se spominju i nekakvi rezovi, i pitanje tko će ih provoditi. Vizija, rezovi, promjene, podmirenje izdataka – ovaj roman pun je takvih najava uz koje, naravno, idu i kolateralne žrtve, a to su u prvom redu ljudi koji od te zemlje žive i koji ne znaju za drugačiji način života.

Ova tema koja se pojavljuje u romanu  ima svoju  povijesnu podlogu  – pojava tzv. ograđivanja u Engleskoj početkom 17. stoljeća (Enclosure act) zaista je unijele drastične promjene u životu tadašnjih seljaka i pridonijela je masovnom iseljavanju ljudi sa sela (poznata fraza, koja je ušla i u srednjoškolske udžbenike: „Ovce su pojele ljude“). Kad se taj podatak uzme u obzir, moguće je i približno odrediti vrijeme radnje romana.

Walter će na vrlo neugodan način spoznati što znači život unutar zatvorenih granica – i što znači potreba da se te granice jednom ipak prijeđu. U romanu se spominje običaj da se seosku djecu nauči koje su granice njihovog univerzuma – udaranjem glavom u kamen međaš. Gospodar Kent  odavno im je poručio: „Ostanemo li unutar svojih granica, ništa nas neće sputavati.“ Da, ali te granice istovremeno i onemogućuju spoznaju vanjskog svijeta. Pa i sam Walter, koji je došljak u tu zatvorenu  zajednicu, u silnoj želji da bude prihvaćen od susjeda, nastoji zaboraviti svoju prošlost iz bijelog svijeta i gotovo je uopće ne spominje.

Roman „Žetva“ vrlo je slojevit, osim prikaza seoske sredine i nagovještaja promjena u  njoj, propituje i odnos pojedinca prema zajednici, potrebu ispitivanja granica, prihvaćanje pravde ili nepravde. Ali osim po ovim društveno angažiranim pitanjima, čitatelju će ostati u pamćenju i po iznimno slikovitim, gotovo poetskim opisima prirode koja će ubrzo nestati. Na ovom mjestu treba istaknuti i izvrstan prijevod Marka Kovačića i Saše Dracha koji zasigurno doprinosi intenzivnom doživljaju.

Ocjene (3)

Respektira (3): sthagon, darel, Vjeran

Komentari

od ucitajse

5 0 0 1

Što nas ne ubije

Dugo sam se dvoumila da li da uopće pročitam ovu knjigu. Ne zbog predrasuda da sigurno neće biti dobra kao originalna Larssonova trilogija, već zbog gnjusnog načina na koji je došlo do njenog nastanka, a koji je, po mom mišljenju, vrijedan svake osude.

Naime, nemam ništa protiv nastavljanja serijala preminulih autora, ukoliko je taj autor nekome dao dopuštenje i/ili ostavio upute kako nastaviti njegov serijal. Ali imam puno toga protiv prisilnog nastavljanja serijala samo u svrhu profita, a protivno željama autora i njemu najbliskijih osoba, koje bi ovdje trebale imati glavnu riječ, budući da su samog autora najbolje poznavale (kao što je to slučaj sa Larssonovom partnericom Evom Gabrielsson). Eva nije bila protiv nastavljanja samog serijala, ali je željela da se on nastavi prema Stiegovim uputama i bilješkama, onako kako bi on želio. No, švedski zakoni nasljeđivanja autorskih prava u najmanju su ruku bizarni, tako da su osobe koje su dobile prava na serijal bili Larssonovi otac i brat, koji sa samim autorom za života nisu bili u nimalo dobrim odnosima. To ih, dakako, nije spriječilo u tome da se njegovom smrću besramno okoriste i daju dopuštenje za pisanje 4. nastavka Larssonove svjetski popularne trilogije. Četvrtog, ali i prvog od mnogih koji će uslijediti.

I tu dolazimo do ove knjige. I Davida Lagercrantza, koji je bio angažiran da ju napiše.

Naravno da ne možemo kriviti Lagercrantza za ono što su učinili Larssonovi otac i brat i izdavačka kuća. Da nisu angažirali njega, angažirali bi već nekoga drugog. Također, naravno da ne možeš, ni dobro ni loše, pričati o knjizi koju nisi pročitao, tako da sam joj ipak odlučila dati priliku.

Prilika se pokazala razočaranjem već pri čitanju prvih 100 stranica. I kod Larssona je bilo potrebno neko vrijeme da pohvataš sve konce i skužiš tko je tko i kakva mu je uloga u čitavoj priči, ali kod Lagercrantza mi se bilo još teže snaći. Puno je likova, na početku nepovezanih, a i puno zamršenih njihovih priča koje često odvrludaju u nebitne detalje i slijepe ulice. Naravno, srećemo tu i neke poznate nam likove, na čelu s Mikaelom Blomkvistom, dok se Lisbeth Salander ne pojavljuje baš tako brzo, iako ju često spominju. U toj prvoj četvrtini knjige, nisam se mogla oteti dojmu da je i sam Lagercrantz nekako osupnut i knjigom koju piše i njenim likovima: kad god govori o njima, moguće je ispod teksta nazrijeti nešto nalik strahopoštovanju, ili čak divljenju, posebno prema Salander.

Kasnije se sve to skupa malo stiša i priča se počne zahuktavati. I tu dolazimo do još jednog problema. Uz najbolju volju, nisam mogla postići to da me Lagercrantzova priča zainteresira, ni blizu u onoj mjeri u kojoj je to uspio Larsson. Larssonova trilogija bila je trilogija punokrvnih krimi trilera, koji su se bavili socijalno-političkim problemima i u žarište zbivanja dovodili neka vrlo bitna društvena pitanja, kao ono o položaju žena u društvu. Lagercrantzov 'nastavak' bavi se suludim špijunskim urotama i nekako je previše 'američki', blockbusterski. U terminima filma, Larssonovu trilogiju vidim kao pametan, pitak, napet i pomalo mračan skandinavski triler, nešto poput švedsko-danske TV serije 'Most', dok je Lagercrantzov roman više poput nekog američkog akcijskog blockbustera koji je sav u specijalnim efektima, pravi 'Mission: Impossible'. I iako nemam apsolutno ništa protiv takve vrste ni knjiga ni filmova, nekako bi sve to skupa možda bolje ispalo da je Lagercrantz krenuo pisati svoj samostalni, novi, serijal (jer talenta zaista ima), a ne nastavak serijala koji je očito bio puno preveliki književni zalogaj no što je on u stanju progutati.

Ukratko, što se radnje i teme romana tiče: Larsson se bavio socijalnim, političkim i društvenim problemima i (ponekad uzaludnom) borbom protiv sistema i uvriježenih stavova društva, dok se Lagercrantz bavi top secret planovima za izgradnju nadmoćnih superinteligentnih sustava koji bi više pasali u nekakav SF roman, i oko kojih se bore sve moguće tajne službe, od Rusa do CIA-e i NSA-e. Zvuči kao malo 'too much'? Vjerujte, i jest.

Kad smo već kod naprednih sustava umjetne inteligencije, moram spomenuti da će čak i čitateljima koji su naprednije informatički potkovani biti teško shvatiti o čemu Lagercrantz priča u svojim dugačkim opisima procesa hakiranja NSA-e, a kamoli onim čitateljima koji nisu baš vješti s kompjutorima. Kad krene opisivati sve te procese i procedure, nazive i kratice koji su malo ili nimalo objašnjeni, počet ćete se osjećati kao da gledate neku epizodu TV serije 'CSI: Cyber' (osim što bi vam ta epizoda zapravo imala puno više smisla).

Krenimo sad na ono što čini ovaj serijal, a to su njegovi likovi - Blomkvist i Salander - koji su, u ovom romanu, glavni razlog zbojeg mi se on nije uopće svidio.

Mikaela Blomkvista ovdje srećemo u krizi srednjih godina, kako besciljno životari razmišljajući o svom životu i tome kako već dugo nije napisao niti jednu reportažu u rangu onih koje su ga proslavile kao jednog od najznačajnijih švedskih novinara, a njegov časopis, Millennium, trenutno prolazi kroz krizno razdoblje. Kontemplirajući o svom životu, Blomkvist počinje razmišljati nije li vrijeme da napusti Millennium i krene raditi nešto drugo ('...jer svemu jednom mora doći kraj' i ostali klišeji). Zvuči li vam ovo uopće kao Blomkvist kojeg svi mi znamo i volimo? Ni meni. Kasnije se malo oporavi od svog tog turobnog promišljanja, ali moram priznati da me baš zasmetala ta činjenica da razmišlja o napuštanju Millenniuma. Jer, Larssonov Blomkvist to nikad ne bi napravio, Millennium je cijeli njegov svijet, a s obzirom da su visoki moral i poštenje jedna od glavnih obilježja koja su ga kroz trilogiju u kojoj smo ga upoznali definirali kao lika, nije nimalo logično da bi uopće pomislio napustiti novine, pogotovo sada kada se nalaze u financijskim poteškoćama.

Sa Salander je još gora situacija. Nakon početnih stotinjak strana, na kojima iskazuje dužno poštovanje njenoj genijalnosti, Lagercrantz se u ostatku romana koncentrira isključivo na naglašavanje njene ekscentričnosti - toga da je ona djevojka u crnom, tetovirana i ispirsana. Njeno odskakanje izgledom Lagercrantz ima potrebu spomenuti u baš svakoj situaciji u kojoj spominje Lisbeth, što se nikako ne uklapa u ono što ovaj serijal čini posebnim: to da nije važno kako izgledaš, jer čak i ljudi koji su najneobičniji i najmanje se uklapaju u nekakve društveno uvriježene slike o tome kako bi neka osoba trebala izgledati mogu biti genijalni i osobiti. Larsson je Lisbethin izgled njoj pridodao baš kako bi to naglasio, to da se ne moraš uklopiti da bio fantastična osoba, ali nije ga imao potrebu koristiti kao činjenicu koja će ju neprestano obilježavati kao čudakinju, kao što to čini Lagercrantz. Lagercrantzova Lisbeth u ovom romanu uopće ne nalikuje na ljudsko biće, nego više na nekakvu heroinu iz stripa, jednu od onih kakve obično nazivamo 'badass', i, iako Lisbeth uistinu je 'badass', ona je toliko puno više od ove papirnate i isprane blockbusterske verzije kakvu je Lagercrantz stvorio.

Kad se sve zbroji i sve mane stave na stranu, dobije se kakav-takav polu-špijunski, polu-cyber triler koji, kako sam već spomenula, bi bio sasvim ok sam za sebe, ali u serijal Millennium nikako se ne uklapa.

Nažalost, nikad nećemo moći saznati kako bi sve to skupa izgledalo da je serijal nastavljen prema Larssonovim zamislima i kako bi izgledala ova četvrta knjiga da ju je on napisao. Jedina stvar koju sa sigurnošću možemo znati je da on ne bi dopustio svu tu komercijalizaciju svog serijala u svrhu profita. Kako je u razgovoru za 'Globus' istaknula njegova partnerica, Eva Gabrielsson:

"On [Stieg] to ne bi dopustio. Ne bi dao da se sve to na taj način brendira, prodaje, iskorištava. Naravno, bio bi sretan što je slavan pisac i sigurno da bi naši životi bili drukčiji, ali mislim da ne bi dopustio da se sve to razmaše na ovaj način. Ali, njegovo djelo sada nitko ne može braniti, ne postoji nitko tko bi ga zaštitio i mislim da i njegov slučaj puno govori o industriji kulture u kojoj živimo. Umjetnike nitko ništa ne pita."

"I to je ono što Stieg nikad ne bi dopustio, ne bi prodao svoje likove. Oni su njegova djeca. Sada mu je to oduzeto."


Rekla sam na početku da bi Lagercrantzu možda ipak trebalo dati priliku, jer ga se ne može kriviti za gnjusno grabanje Larssonovog oca i brata za njegovim naslijeđem. No, baš tu me razočarao. Jer, u Lagercrantzovim zahvalama na kraju romana mjesta su pronašli i Larssonov otac i Larssonov brat. Ali mislite li da je mjesta tamo pronašao i tvorac ovog serijala, zapravo jedina osoba kojoj bi trebalo zahvaliti za to što je stvorio ovu priču i ove likove o kojima sad Lagercrantz može nastaviti pisati? Ne. Stiegu Larssonu David Lagercrantz nije osjetio potrebu zahvaliti. I mislim da to sve govori - i o ovoj knjizi, i o njemu kao autoru ove knjige, i o tužnoj sudbini Larssonovog genijalnog serijala.

Ocjene (5)

Respektira (5): NinaM, Matea, Vjeran, darel, TatjanaBN

Komentari (1)

5

Od TatjanaBN

Uvjerljivo prikazano razočaranje. Kad čitam tvoj prikaz, ni mene ne privlači nastavak trilogije koju je napisao netko drugi.

od Matea

3 0 0 2

Ljubav je na selu... a triler je na Farmi.

Psihološki triler "Farma", napisan iz pera britanskog pisca Toma Roba Smitha, novi je, kako recenzije kažu, međunarodni bestseler spomenutog autora. Također se navodi da je ovaj triler "Zastrašujuće klaustrofobičan... Istinska jeza koja se ne zaboravlja." te se navodi i da je to knjiga koja se čita u jednom dahu, a pisca je na pisanje inspirirala vlastita obiteljska priča.

Moram se složiti s navodima da je ovo definitivno međunarodni bestseler jer zaslužuje takvu titulu, upravo zbog toga što se pisac u ovom psihološkom trileru igra psihom svojih čitatelja koji knjigu doista mogu pročitati u jednom dahu. Da nisam zaposlena i da imam slobodnog vremena, ova bi knjiga bila pročitana u roku jednog dana, a ovako je pročitana u roku od tri dana. 

Knjiga ima 303 stranice, izdao ju je Profil 2015. godine, a sam autor ju je objavio godinu ranije. Iako imam ogroman popis knjiga koje moram i želim pročitati, složen po žanrovima, "Farmu" nisam imala upisanu na popisu, nego sam slučajno u svojoj gradskoj knjižnici naišla na ovu knjigu na stoliću te ju uzela čim sam vidjela zastrašujuću naslovnicu i malo bolje pogledala opis djela.

Naravno, automatski me privukao sadržaj knjige, jer ipak je riječ o psihološkom trileru, a ja volim takve stvari. Nekada sam raspoložena za jednostavnije knjige, pa čitam ljubiće i humoristične romane, ali većinu vremena obožavam krimiće, trilere, knjige koje se igraju s našom psihom te slične stvari. Ne volim jedino hororce i na svu sreću ovaj triler nema nikakve elemente iz horora, osim naslovnice koju definitivno morate proguglati, i iako recenzije kažu da je triler ispunjen jezom, to je istina, ali ta jeza nema veze s nikakvim hororima, nego jednostavno s jako dobro složenom pričom, nečime što nas toliko opčini da knjigu ne možemo ispustiti iz ruku odnosno uzimamo ju u ruke čim nam se pruži prilika za čitanje.

Pa da napišem nešto o sadržaju.

Daniel je jedan od glavnih likova ove knjige i priča je pisana u prvom, njegovom, licu. On, koji živi u Engleskoj sa svojim partnerom Markom, dobiva poziv od oca koji živi u Švedskoj s njegovom majkom. Taj poziv je uznemirujuć jer njegov otac govori o tome kako je njegova majka psihički bolesna, što Daniela strašno uznemiri. Odmah nakon očevog poziva, Daniela nazove spomenuta majka, koja tvrdi da nije psihički bolesna, da je s liječničkom dozvolom napustila psihičku ustanovu u koju ju je strpao njezin muž, te da prvim letom stiže u London kako bi dobila priliku da sinu ispriča istinitu priču o strašnim događajima i okrutnim ljudima kojima je okružena na svojoj i muževoj farmi u Švedskoj.
Njegova majka doista stiže te mu počinje pričati svoju priču i priču o raznim ljudima, za koje bih definitivno mogla reći da su i oni glavni likovi ovog trilera. Zapravo, svi spomenuti - Daniel, njegovi roditelji - te sve osobe koje njegova majka spominje, glavni su likovi ovog trilera, jer svaki od njih nosi određenu ulogu u knjizi. Najmanje se spominje njegov partner Mark, što je jedina stavka koja mi je zasmetala i žao mi je što njihov odnos nije više opisan jer možda bi Danielova homoseksualnost mogla biti povezana sa strašnom sudbinom njegove majke. Možda, ili ipak ne?

Oduševljena sam maštom pisca, oduševljena sam također i opisom svih likova, događaja i mjesta. U jednom trenu nalazimo se u Londonu, a u drugom trenu već smo u Švedskoj, o kojoj doista nalazimo mnogo opisa i mnogo priča. Danielova majka Tilde uvjerena je u strašnu urotu i obiteljske tajne, te nas na taj način doslovno preko svojih riječi uvlači u cijelu radnju. Ja sam dobila osjećaj kao da sam postala dio priče, ali moram reći da na svu sreću nisam dio tako strašne priče. Ovo nije horor, ali definitivno je ovo jedan napet i jeziv triler, od kojega nam se možda neće zalediti krv u žilama i nećemo se bojati mraka, ali ćemo zato doslovno biti u isto vrijeme oduševljeni i ljuti zbog svega što otkrivamo u raspletu priče. Zaplet nas ne može naljutiti jer u tom trenutku još uvijek ne znamo istinu; još uvijek nagađamo što se zapravo dogodilo a što nije. No rasplet je ono što ostavlja bez daha.


Moja iskrena preporuka svima!

Ocjene (3)

Respektira (3): ucitajse, TatjanaBN, darel

Komentari (2)

5

Od ucitajse

Već neko vrijeme je na popisu za čitanje, morat ću se malo požuriti s tim popisom :)
5

Od Matea

Meni je stvarno bio vrhunski triler, tako da ti svakako preporučujem da se požuriš i pročitaš. :D Prekjučer sam si u knjižnici uzela njegov triler Dijete 44, baš me zanima kakav je i jedva čekam početi ga čitati. :)

od BorisTraljic

1 0 0 0

Ante (u dahu)

Ante ti se, srićo moja, rodija jedne poratne zime, a dakuće, nega kak'e mogu bit, suzo moja, zime na ovomu našemu kršu, nemoš puno valit il poratne il ratne il priratne, a dašta... i kazuju ti meni koju godinu potla¹ one babetine; jedamputa ti je to bilo, ono kad sam doša ko'njizi po neke travurine, znaš ono kad mi je, ne-ponovilo-se, Ivišu Šarko očeprlja², pa, jebiga, ostaviše me na-čašicu i tako čašicu po-čašicu, ostade ja do potla ponoća; i šta sam ono tija... počenda³ e, kazuju meni unda te babetine kako su mu sirotu mater babile i kako se jadnica pune dvi ladne noći i-dva ladna dana mučila, i klela, i babila, pa jopeta malo klela, pa se jopeta malo babila, i šaplju mi na-kraju, šaplju baš, Isukrsta mi, da nas ne-bi kogod čuja i ne-daj Bože štagod zamirija; moš mislit... em šaplju usrid crne noći, em nema žive duše na kilometar, a i da ima – jebe se koga, da prostiš, i za Antu i za-mater-mu; i šaplju ti unda tako meni te babetine kako vavik bude da taka dica, kad se i-rode živa, ne ispadnu, nako znaš, baš naskroza zdrava i svoja nega vavik il vuku jednu nogu, il jim suva jedna ruka, il jim jedno oko gleda na buru, a drugo na jugo, il sline, il vrvljaju, il ne-čuju, il... il, tamo njizim, gledaju narod čudno nako, ispo'oka nekako, pa tuguju na Pokladam kad je cili svit lud i namačkaran, a cerekaju se na-Veliki petak, i nikad, baš nikad jim ne-znaš oće li te ljubit il te oće tuć,

a o'sviju tizi nevolja pregolemi', lane moje, baš ti je ova zadnja, narodu najgadljivija, morala dopast našemu Anti; ma đavla crnoga je ta nevolja njemu dopala, bija je malešni zdrav ki jabuka, nega ga omađijale one babetine dabili babetine proklete; i, dakuće, šta si more bit pomislija nešta drugo, razvikaše to odma selom, krepale dabogda dabili krepale babetine lažljive skupa s-onizim nji'ovim zločestim, urokljivim i ćoravim očima, i došlo ti je to sve do-Splita, prokleto jim sime lažljivo, puno prija nega li je malešni pro'oda... a čula ti je za-te nji'ove priče, di neće, i jadna-mu mater, znala je i da te babuskare u dugim zimskim noćim oko ognjišta, kad cilo selo nadođe u nji'ova pogana usta i na nji'ove pogane jezičine, baš nju krive zato šta Ante gleda na-svit đavljijim očima; ma ne-gleda viruj mi, oslipija dabogda nega lažu babetine; znala je jadnica i nije njizi krivila, srce moje, jer nisu babetine dvi ladne zimske noći među dva rata u mukam klele plod utrobe svoje, jer nisu one valjda krive šta nije imala ni tol'ko snage da nako rabro, ki sva druga ženskadija uz pomoć blažene Divice Marije, istrpi to zer'cu⁴ boli potla nega je troje njizi, tamo njome, bez velke muke crnoj zemlji rodila, troje srićo moja, taman kolko triba da je prikrste u ženetinu jalovu, i šta je mogla potla svega tega jadnica nega pod skute turat i krit čedo svoje od takoga prokletoga naroda, i sve-to-jače ga krila i čuvala, i vako i nako, kako je znala i umila nepismena i jadna... i sama...

sama samcata, lipoto moja, sama jer se njome, ču'ćeš ti sve dušo moja, oni njezin nije moga nosit su-tizim šuškanjem svita, ki da je đava, tamo njemu, uniša u-nj, i nikako nije moga podnit da svi zamuče kad on uniđe u konobu, pa ti je samo pija, i pija, i pija, propija je i lozu i maslinu, i kozu i tovara... ma... goli život je svoj propija jer se, tamo njemu, osušija ki bakalar i zanavik oči zatvorija baš kad je Ante krenija u pučku školu, a njizi dvoje bidni ostavija u dvajest kvadratića, u ladnoj jednoj polegušici⁵ su zer'cu vrtlića, dotom nevoljnice koju nije tija dirat ki da je zna šta ga čeka, a dašta je nega zna nevoljnik... a štaš ti, pravo reci, su-tizim vrtlićem jadnim koji je ki pravi ženski dil bija više u stinam nega u zemlji... a štaš, u njemu je jadnica zdravlje ostavila, od-jutra do-mraka privrći stine, i po-kiši, i po zvizdanu, i po-jugu, i po-buri,

i vodila je Antu su sebom jer su ga u školi druga dica tukla, i čupala, i stinam se nanjga nabacivala, i svakokak'im imenim zvala, a sve-to zbog babetina lažljivi', najprvo je pe' dana bija isporak⁶, pa unda dese' ludonja, pa četri jalove matere jalovi sin, pa jopeta jovo-nanovo, a on ti je, lipoto moja, najprvo plaka, pa unda samom sebi kose onizim nejačkim malešnim šakam čupa, pa na-kraju, ki ludonja, udri glavom u suvozid, svom snagom, jedamputa, dvaputa, triputa... a nije poludija pile moje, nije Isukrsta mi, nega je samo tija da stanu, samo da više pristanu, a dica ki dica, đavli malešni, još se to-više smijala, i rugala, i smijala, i sve-to-jače doklem ga jedamputa jadnica nije za sva vrimena uzela iz škole i kazala da će malešni o'sad s-njome od-jutra do-mraka, i po-kiši, i po zvizdanu, i po-jugu, i po-buri u vrtlić, pa će se tako baremko naučit pri'ranit, čedo njezino, kad njome zvona zabrecaju, jer za-se dug život nije pri'viđala,

a tako je i-bilo, suzo moja, odnija ti je nju lipi đava, Bože mi prosti, prvo nega je mali osamnajest uvatija, i pokopaše je, sramoto moja, ki pasa, samo pratar⁷ i Ante, samo pratar i-mali muko moja... ni ujca ni strica, a sve-to zbog onizi babetina prokleti', i ostade mali, ma đavla mali – postade on od-rada momčina kršna, al ostade sam na ovomu svitu, sam samcat u onizi dvajest kvadratića i s-ono zer'cu vrtlića, i tako, ne prođe ti ni-po godine eto u-nas jopeta rata, zajebatoga rata, nevoljo moja, đavljijeg rata Isukrsta mi, baš đavljijeg, i odma na-zimu uniđe vojska u selo, naša vojska, rvacka, skupiše trojicu momaka, zadržaše se pe'-šes' dana i odoše; moj je mlađi, vala dragomu Bogu, bija još malešan, a Iviša već dvi-godine na baušteli u Minkenu; nastade ti, oko moje, potla nekako čudno doba u selu, tužno, brte, tužno, matere onizi trojice svaku nedilju na-misu dolazile, svaku nedilju... a nisu prija vavik, i sav jim se svit mica u-stranu, nako, ki pratru nekako, i sve-tri u prvomu redu... nije to mala stvar, nije srce moje, ponosite sve-tri, a jopeta ne-mogu oči sakrit, nemoš oči sakrit pile moje, natekle od plakanja i noćiju budni', a oči ne-lažu lipoto moja, oči nikad ne-lažu... i, počenda, skupila ti je vojska i-našega Antu, a jel misliš da je kogod za-nj suzu pustija... moš mislit, nije niko ni-zna da ga s-ovizim skupiše doklem jedamputa ja nisam vidija kako je ono zer'cu vrtlića drača prikrila pa otiša do polegušice vidit da nije mali umra, da se nije, Bože mi prosti, usmrdija, al srića moja i Božja pa nije, i unda ti se odma po selu razvikalo da je nesta Ante i nazvaše mene babetine proklete, ostaviše me jopeta na-čašici, isprivrćaše me ki mišinu, da šta sam vidija u kući, da jel mali šta napisa, da jel bilo crni' mačketina, i svašta još šta je tribalo babuskarama, pa mi na-kraju šaplju; ma pade mi sad na-ovu ludu pamet - vavik šaplju proklete; da je Ante o'straja pri'vojskom pobiga, eto ti, srićo moja, vidiš ti sad kak'e-li-su te naše pametne i vidovite babetine, ma sve jim pamet iz ušiju vrca,

a vid'ćeš ti dalje, vako ti je to bilo suzo moja, prođe i-ta nevolja, završija rat, nevratija se nikad dabogda, i dođoše Roverom trojica ispri'crkve, kud trojica, kako trojica, šaplje selo, koji je treći; jer Matinoga maloga je, tamo njemu, promovka⁸ prisikla malo prvo Knina; kad oni treći – naš Ante, a na-nj kvintal zlatni' činova, medalja do medalje, Jurin mali ga vozi, pa trk mu vrata Rovera otvorit, pa mu se klanja, pa mu kazuje nešta rukom nako prignut, uvuka se u-se ki miš ispri' mačketine, a Stipin iđe iza njizi dva, glava mu u pod o'srama, a oči livo-desno, livo-desno, cilo selo gleda i ne-viruje, babetine se križaju, al niko ne prilazi, niko, ki da bradonje, Bože mi prosti, uniđoše u selo, ujci i stričevi Antini se po kućam zaklopili, a selo, malo po malo, oko njizi trojice, najprvo prišle matere one dvojice, unda pratar, unda oni rabriji i eto nas sviju srićo moja, grlimo ovu dvojicu, digoda kogod lupi lagano Antu po ramenu pa uteče brže-bolje u gomilu, a unda ujedamputa Ante raširi ruke i nastade tišina, muk ki u grebu...

a on ti unda vako započme, od-riči do-riči, neumra bos dabogda, "Stričevi moji, rodijaci i susidi, Kajve moje, Jude i Pilati, ja vam sada i ovdi oću samo reć da vam sve praštam, morete mirni bit šta se mene tiče, na mrtvu vam se mater kunem morete mirni bit... al lako vam je su menom braćo moja i sestre, lako vam je su menom... su Njim ćete teško, Isukrsta mi teško...", tako reče, ode na-materin greb, prikriži se pa nazad u Rovera, skala⁹ jaketu; zvone medalje, brecaju ki-da nam nešta navišćuju; sid'e i po gasu... ode on, oko moje, odeee... a di ćemo mi... di ćemo đava mi ga lipi zna.

---------- 

- (crtica) – olakšava čitljivost, odvaja riječi koje se izgovaraju kao jedna
' (izostavnik) – olakšava čitljivost na mjestima gdje nije očito da je nešto izostavljeno
¹ potla – poslije, nakon
² očeprljati – ogrebati
³ počenda – poštapalica, prilog sa značenjem prisjećanja
⁴ zer'cu – iskrivljeno od zericu, malo, beznačajno
⁵ polegušica – potleušica, niska skromna kućica, kućerak
⁶ isporak – zadnje okoćeno prase, posprdno za zadnje dijete koje žena rodi
⁷ pratar – fratar
⁸ promovka – PROM, Protupješačka Rasprskavajuća Odskočna Mina
⁹ skalati – skinuti, spustiti

Ocjene (1)

Respektira (1): darel

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se