14 10

Dnevnik citanja: zima 2016.

Podijeli na mrežama

Siti od blagdanskog gošćenja, umorni od mozebitnog tulumarenja i druzenja, ovo je zimsko vrijeme idealno za sklupčati se uz knjigu. Otvaramo stoga novi kutak za čitalački trenutak, podijelite s nama što trenutno čitati; preporuke nekih od vas već dugo vrijede kao zlata vrijedne i mnoge su nam s Imaginarija otkrile pravu riznicu vrijednog štiva. Čekamo vas!

Napiši analizu

Analize (14)

od Tom1988

4 0 0 0

NE MOGU SE ODLUČITI ZA NASLOV ANALIZE...

... ALI NAKON MNOGO PETLJANJA, USPIO SAM JU SKRATITI I UKLOPITI U SAMO JEDNU ANALIZU ;)



U posljednjih tjedan dana pročitao sam "Mostove u okrugu Madison" (i nastavak "Tisuću seoskih putova"), trenutno sam na polovici epskog (730 stranica) romana "Koko" Petera Strauba (odlična knjiga, u maniri Stephena Kinga, veoma razrađene priče i likova koji pomalo podsjećaju na Kingove protagoniste iz romana "Ono"), a povremeno sam to čitanje presjekao s desetak stripova, podosta National Geographica, raznih udžbenika (znatiželja) i nekoliko novonapisanih pjesama... Doslovno sam se prežderao rečenicama i stihovima. Čak štoviše, prije nekoliko tjedana prestao sam pisati osvrte na pročitane romane i stripove jer ću otfikarit' od svog tog čitanja i pisanja. Tako da ovo nije osvrt na stripove ni na "Tisuću" "Kokovih" "Mostova" ( ni na National Geographic ili relativnu atomsku masu ili upotrebu frazema u svakodnevnom životu). I ne, ne hvalim se koliko sam toga pročitao, mrzim one koji imaju potrebu za hvalisanjem tako da niste na pravom putu, a evo i ja ću na trenutak skrenuti... Vezano uz "Mostove", ne mogu se suzdržati a da ne otkrijem jednu, vjerujem manje poznatu, zanimljivost. Naime, "Mostovi" (kao i njihov solidan i pomalo bespotreban nastavak), nisu istinita priča, premda ju je Waller takvom prikazao i mnoge držao u istom uvjerenju nekoliko godina. Drugim riječima, likovi iz romana nikada nisu postojali. Robert Kincaid, fotograf lutalica koji je "radio za časopis National Geographic", nikada nije postojao. Sredinom devedesetih, mnogi čitatelji htjeli su o njemu saznati više pa su zivkali uredništvo National Geographica, ustrajni da nabave brojeve časopisa s njegovim (naslovnim) fotografijama i člancima. U nekom trenutku je uredništvu Geographica to dopiz*** pa su javno objavili da je Kincaid izmišljen lik. Istovremeno, mnogi drugi čitatelji su, vođeni bezvremenskom ljubavnom pričom, odlučili u gradiću Madisonu potražiti grob Francesce Johnson. U nekom trenutku, ljudima koji tamo žive dopiz*** je da ih se stalno ispituje o nepostojećem grobu, pa su i oni javno obznanili da Francesca nikad nije postojala...

To sve, naravno, ne mijenja činjenicu da su "Mostovi" odličan roman. Ali ne, ovo nije osvrt, opet me pucaju digresije (stranputice), a i čeka me "Koko" koji je upravo počinio ubojstvo u knjižnici (toliko o tome da su knjižnice sigurno utočište).

Eto, maloprije sam pročitao ovdje objavljenu analizu "Oduzmite knjige toj djeci!" koja, između ostalog, govori o kontraproduktivnosti pretjeranog čitanja. E sad, da citiram jednu svoju poznanicu, sve to ovisi o nečijim karakternim osobinama. Svatko ima svoj pogled na svijet - ili u ovom slučaju na knjige - i dok god je taj pogled njegov vlastiti, nemam ništa protiv toga. A i u svemu tome, naravno, ima i istine. S druge strane, moj pogled na čitanje i samim time knjige, dosta je drugačiji.

Bez zalaženja u detalje, do svoje 17 godine bio sam sav u čitanju knjiga i stripova. Potom sam smanjio čitanje istih i okrenuo se socijalizaciji, poboljšanju društvene strane života, tako se to nekako naziva, mada u mom slučaju to bi se moglo nazvati gubljenjem vremena. To razdoblje je trajalo otprilike 5 godina, tih 5 godina je bilo super i tih 5 godina nije bilo u redu... jer to nisam bio ja. U nekom trenutku mi je počelo nedostajati čitanje (i pisanje), a dosadila sva ta lutanja i divljanja - odnosno uništavanje javne imovine te narušavanje javnog reda i mira (mada ja bih to sve nazvao "Sve je lako kad si mlad") - pa sam se vratio knjigama i stripovima. Mnogima - pod mnogima mislim prvenstveno na prijatelje i djevojke - je to bilo pomalo neshvatljivo, a nekima je i smetalo. Pa sam se pokušavao prilagoditi i nekako to uravnotežiti. Ali kad satima pišeš i čitaš sve što je crno na bijelo i osjećaš da je to neodjeljiv dio tebe te istovremeno mnogo uzbudljivije od dosadnih, predvidljivih, bezličnih i monotonih razgovora punih floskula - ponekad mi cijelo čovječanstvo svojim životnim navikama nalikuje na jednu veliku floskulu - te izlazaka i proslava gdje trešti glazba koja poziva na otvaranje sezone parenja ukomiranih zbigecanih svinja... dođeš do zaključka da možeš raditi ono što želiš raditi ili dopustiti drugima da ti govore što i kako živjeti jer tvoj stav nije društveno prihvatljiv, previše si "out" a premalo "in" i prestani ubijati poštare u pjesmama, daj više položi taj vozački i oženi se...

Uglavnom, sada u retrospektivi, više mi se sviđaju dva mirnija razdoblja s knjigama, od zova divljine ispunjenog policijskim prijavama, mamurlucima, propalim ljubavnim vezama, prijateljstvima i općenito neuspješnim kontaktima s ljudima jer očito ne funkcioniram na frekvenciji zajedničkoj većini ljudi i to je sasvim u redu jer sviđa mi se moja frekvencija, a danas više ne mogu ni smisliti većinu ljudi i njihovu frekvenciju koja je puna ponora i potresa i vragtepitaj čega sve ne. Mada treba i to sve proživjeti pa barem znaš na čemu si i znaš da, barem u tom pogledu, ništa ne propuštaš.

Naravno, ovo što sam gore napisao je pogled s moje perspektive. Svatko ima svoje razloge zašto čita po cijele dane. Ili možda piše, slika, pjeva, sjedi u saborskoj fotelji (iako ovi potonji valjda ni ne znaju razliku između razloga i uzroka, a posljedice su kataklizmične). Svatko ima svoj način bijega i svakome je isti potreban; u suprotnom riskira da prošvika.

NAPIJ SE

Uvijek budite pijani.
To je to!
Velika zapovijed!
Kako ne biste osjećali
strašno breme Vremena
koje vam slama pleća,
i povija vas prema zemlji,
trebate se opijati bez predaha.
A čime?
Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja.
Ali opijajte se.
A ako se katkad probudite, 
na stepeništu kakve palače,
na zelenoj travi u jarku,
u sumornoj samoći svoje sobe,
kad je pijanstvo već
popustilo ili nestalo,
zapitajte vjetar,
val,
zvijezdu,
pticu,
sat,
sve što juri,
sve što ječi,
kruži,
pjeva,
sve što govori,
pitajte ih koji je čas;
i vjetar,
val,
zvijezda,
ptica,
sat,
odgovorit će vam: 
"Vrijeme je za opijanje!"
Ne budite mučeničko roblje Vremena,
Opijajte se!
Bez prestanka!
Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja!

- Charles Baudelaire

Pa eto, bez pisanja koje mi (donekle) utiša zbrku u glavi - i učini da prestanem izgledati kao da će mi iz ušiju početi izlaziti para, iz očiju sijevati munje, a iz guzice iskočiti sklopka - odavno bih prošvikao. Bez knjiga i stripova (i glazbe i mačkiju) koji me smire kad mi ljudi postanu nepodnošljivi i trebam odmor od njih, prošvikao bih dvaput. Naravno to me ne sprječava da nepodnošljive ljude koji, na primjer, dok razgovoraju sa mnom non-stop tipkaju po mobitelu, zamislim da su pupčanom vrpcom povezani s tim svevišnjim aparatom, a punjač im je uštekan ravno u guzicu te se oni svako malo stresu od svih tih notifikacija i "dobrih vibracija" koje prolaze njihovim živčanim završetcima. Dobivam ja svakojake vizije vezane uz ljude koji me živciraju ;)




Ocjene (4)

Respektira (4): ucitajse, TatjanaBN, Vjeran, BorisTraljic

Komentari

od Vjeran

1 0 0 0

Boris Dežulović: "Jebo sad hiljadu dinara"

Jeste li gledali Crash, kod nas preveden kao Fatalna nesreća? Te 2006. iznenađujuće je pokupio Oscara za najbolji film pred nosom glavnog favorita. Ali, ovo nije analiza o događajima s crvenog tepiha pa detalje (ako vas zanimaju) možete naći na jednom od prethodnih linkova.

Iako je glavna tema koju film obrađuje, rasizam u modernom američkom društvu, meni je kroz glavu prošla i zgodna scenarističko-redateljska ideja koja u filmu prati niz potpuno nepovezanih ljudskih sudbina koje se u jednom trenutku nepovratno isprepletu. Fatalizam koji se kroz priču provlači toliko je očit da je kod nas i ubačen u prevedeni naslov filma.

Upravo to praćenje ljudskih sudbina poveznica je između navedenog filma i romana iz naslova ove analize.

Borisa Dežulovića pratim još iz vremena satiričkog podlistka koji je na 4 stranice izlazio u Slobodnoj Dalmaciji srijedom. Brutalni humor i vrhunska satira natjerali su me da ekipu iz studija VIva LuDež (čiji je Dežulović onaj šećer na kraju) pratim i u kasnijim selidbama kroz bespuća hrvatskog neovisnog satiričkog novinarstva sve do (ne)slavnog kraha neovisnog tjednika Feral Tribune.

Ukratko, nikad Dežulovića nisam doživljavao kao romanopisca pa me ta činjenica pomalo iznenadila. Jebo sad hiljadu dinara njegov je drugi roman i prvi ratne tematike. Obzirom na vlastita ratna iskustva tijekom Domovinskog rata, izbjegavao sam tu tematiku ne želeći previše buditi duhove iz prošlosti. Ipak, nakon više od 10 godina od objavljivanja romana i preko 20 godina nakon mog službenog raskidanja hodanja s uniformom hrvatskog vojnika, vrag mi nije dao mira.

Već od prvih redova Boris vas „uvati u đir“. Navodno ispričana po istinitom događaju (provjeravao sam, nisam pronašao dokaze), priča je to o, hladnim tehničkim vojničkim rječnikom rečeno, incidentu kod Muzaferovih Kuća. Roman je ratni, a pisan je kao crna komedija zabune.

I doista, već od prvog poglavlja jasno je kako ova priča jednostavno ne može imati sretan kraj. A opet, Dežulovićev način prikazivanja događaja tjera vas da grcate od smijeha. Evo recimo jednog odlomka i obećavam da neću više. Ali čisto kao ilustracija onoga o čemu vam pričam.

„Nitko od njih nije, naravno, imao pojma da su amblemi i trake s prijetećim mudžahedinskim pozivom na sveti rat zapravo logotip nekog libanonskog restorana čuju je posjetnicu Afan Kinez bio donio s jednog od svojih putovanja. To se otkrilo tek kad se s fakulteta u Afganistanu vratio najpoznatiji koviljački student Enver Juraga, i kad je zajedno s onim Holanđaninom što su ga zvali Van der Muhamed doveo grupu pravih afganistanskih talibana, onih s haljinama i kozjim bradama. Talibani su umrli od smijeha kad su vidjeli trake svoje bosanske braće, nakon čega je Kineza po cijeloj Koviljači tražila četa bijesnih bradatih mudžahedina s Vilaje, sa zastrašujućim zelenim trakama oko glave duž kojih je na perfektnom arapskom pisalo „Kod tri vesele ovčice“.

Ukratko, Boris isprepliće radnju s nizom sličica iz prošlosti kojima nam nastoji približiti svakog od 12 glavnih i još niza sporednih likova iz priče.

I kako radnja napreduje, kako se roman razvija vama je sve jasnije kako je tragičan kraj neizbježan. Ponavljam, grcate od smijeha dok se mozaik kojeg Dežulović pred vama prostire, slaže na način koji vas tjera na razmišljanje o potpunoj besmislenosti rata.

Hajde, to što dvije grupe vojnika suprotstavljenih strana rezoniraju na identičan način još se možda i može razumjeti. Ipak je to sve vojna doktrina i elementarna logika. A opet, kad pobliže upoznate naše junake onda shvatite da o vojnoj doktrini (kao i o puno toga još) oni nemaju blagog pojma. Da o logici i ne pričam.

Međutim, kada počnete hvatati detalje njihovih životnih priča, pa kad vidite koliko im je toga zapravo zajedničkog i kad shvatite koliko su im se često životi susretali u civilnim tj. „ranijim životima“, ne možete se oteti dojmu kako je sve to skupa totalno ludilo i kako bi svima bilo najpametnije da skinu sa sebe te uniforme, odbace oružje i zagrljeni odu do prve birtije (ne, vjerujte mi, knjižnica nije dobro mjesto za njih) i tamo raspredu priče o tome tko je gdje, kada i s kim igrao nogomet, a tko se s kim, kada, gdje i zbog koga potukao.

Da slučajno dojam ne bi bio preslab brinu se likovi tipičnih ratnih profitera koji vlastiti probitak grade na tragičnim događajima i sudbinama ljudi zahvaćenih ratnim događanjima. Saznat ćete kakve veze imaju umjetni nokti s janjećim dijelovima tijela. Možda će vam čak i biti smiješno. Na prvu loptu sigurno hoće. A onda, kad na vidjelo dođe onaj „aftertaste“, mučnina vas mora preplaviti.

Dežulović vas majstorski vodi prema vrhuncu priče. U jednom trenutku više nije pitanje što će se dogoditi – to znate. Pitanje postaje što će do toga dovesti? Što će biti onaj okidač, ona kap koja će preliti čašu? Tražit ćete razlog, u više navrata Boris će vas natjerati da vam kroz glavu prođe; „Evo ga, to je sad to. Sad više nema nazad!“.

I naravno, kad se TO napokon dogodi, dogodit će se zbog nečega o čemu niste mogli niti sanjati. Ali dogodit će se.

Klasični antiratni roman koji ogoljuje ljudsku glupost i potpuno obespredmećuje bilo kakav vojni sukob ili ratnu aktivnost. Roman koji s čitateljem komunicira na više razina i roman koji će vas još dugo nakon što ste ga pročitali tjerati da o njemu intenzivno razmišljate. (Malo upozorenje, na onoj prvoj, površnoj, elementarnoj razini, budite spremni na vrlo prizemna razmišljanja i vrlo, hm kako to reći, nepristojan rječnik. Ali vojska je jednostavno takva. I da, puno se toga vrti oko seksa. Ali vojska je jednostavno takva.)

Staviti u istu rečenicu Dežulovića i Hemingwaya čisto je bogohuljenje. I da, Boris još mora jaaaako puno žganaca pojesti da bi uopće mogao ući u istu prostoriju s Ernestom. Ali ima nešto što Dežuloviću daje prednost. On piše o događajima s ovih prostora, o ljudima s ovih prostora. On pozna njihov mentalitet, on pozna to društveno okruženje. A poznaju ga i čitatelji. Hemingway svoje antiratne romane stavlja u drugi kontekst. Kontekst koji nam nije toliko blizak. Ernest svoje likove vodi kroz neka civilizacijska dostignuća i promišljanja koja mi ovdje nekako baš i nevoljko prakticiramo.

I zato ćete se s Borisovim likovima vrlo brzo zbližiti. I svakog od njih ćete odlično poznavati i još bolje razumjeti.

Što cijeloj priči ipak daje dodatnu dimenziju.

A kad shvatite da bi vas ovaj roman mogao odvući u mračne dubine promišljanja o besmislu i ljudskoj gluposti, posegnite za Marsovcem. On će vas sigurno izvući ;-)

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški.

P.S. Ako je vaš odgovor na prvu rečenicu ove analize bio negativan, promijenite to odmah. Isplati se!

Ocjene (1)

Respektira (1): BorisTraljic

Komentari

od BorisTraljic

3 0 1 26

Oduzmite knjige toj djeci!

Puno čitam. Prokleto puno. Previše. I nerijetko me zbog toga grize savjest. Razdire, u stvari. Jer zbog te neutažive želje za spoznajom, želje za novim znanjima, za širenjem vidika (bla, bla, bla... među nama, ovo su šuplje riječi, samo puste floskule s kojima pokušavam racionalizirati ono vlastito, primitivno, nastrano sladostrašće, ma najobičniju, primordijalnu požudu, pomamu, pohotu, razvratnost... nekakav nastrani fetiš ili čak blud, ako hoćete) varam ženu i zapuštam djecu.

Ta moja književna satirijaza opasno prijeti obiteljskom životu. I braku. Dugo već zbog knjiga vodim dvostruki život, skrivam se s tim prokletim, neodoljivim zavodnicama u mračnom zakutku jedne, jeftinom škijom zadimljene, kavane, na tihom mjestu između nekakvog modernog online kladioničarskog aparata i nužnika, i obljubim ih. Javno. Tu i tamo dođe se kladiti neki maloljetnik kojeg je revna blagajnica, riskirajući otkaz ako šef slučajno sazna, izbacila iz "prave" kladionice (dovraga, pa tek mu je trinaest) ili nekakav lokalni, bezubi, višestruki ovisnik o... o više toga, sa "zidarskom" bocom piva u jednoj ruci i friško užicanim kovanicama u drugoj. Začudo, nikad te rijetke posjetitelje mog zakutka ne interesira obljuba in flagranti. Ne, oni samo s prijezirom bace ravnodušan pogled i na mene i na bludnicu. Na nju, što je još čudnije, samo ovlaš, samo na sekundicu, iako su nekad izuzetno lijepe, mekane kože i očaravajućeg mirisa.

A meni, kad god sam s nekom, vrijeme stane. Često sam toliko dugo i toliko jako zadubljen da zaboravim i na ovu nikad opranu masnu stolicu na kojoj se vrpoljim, i na ljepljivi pod, i na užasan smrad koji se širi kavanom – što od znoja gostiju, što iz nužnika s probušenim odvodom pisoara. Zaboravim nekad baciti i paranoični pogled (kako bih je brzo skrio ako slučajno u ovu rupu zaluta netko mi poznat) prema automat-kladioničaru ili gostu u prolazu kojem je doista pripelo kad se odlučio na hrabri posjet WCu.

I onda, tek onda kad završim s nekom, nikad prije toga – krene grižnja. Boli. Peče. Razdire. Što sam sve, Gospode, propustio zbog ove... zbog ove... bludnice najobičnije. Zapostavio, prevario obitelj. Ostarit ću sam. Ma sto posto. Svi će me napustiti, svi osim njih, bludnica prokletih. Ruku na srce, bolje nisam ni zaslužio.

Za razliku od nas "odraslih" koji s knjigama često varamo supružnike i zapostavljamo obitelj, djeci su one tek nevine ljubavi. Prekrasne prve zaljubljenosti. Nekome su u lijepom sjećanju, nekome su traumatične, a nekome, nažalost, prve ljubavi nisu bile s "vršnjacima"... i zbog toga ih proganjaju cijeli život.

Da, i knjige trebaju biti prilagođene uzrastu, moraju to biti ljubavi s "vršnjacima". Upravo zato je bitna školska lektira o kojoj se trenutno vodi žučna javna rasprava. Na primjer "Judita", Marka Marulića, je za srednjoškolski uzrast... hajde, nastavit ću u istom stilu – "pedofilija", ljubav puno starije osobe s tinejdžerom. I doista je dobro da nije na popisu lektire kao cjelovito djelo. S druge strane "Što je muškarac bez brkova", Ante Tomića, jest na popisu iako je riječ infantilnom djelu pisanom u komercijalne svrhe, za široke mase. Treba reći, to je, definitivno, štivo prilagođeno svim uzrastima (pa tako i srednjoškolskom) i sigurno nije "pedofilija", ali teško je ustvrditi da je intelektualno zahtjevnije od, na primjer, čitanja stripa "Alan Ford" ili igranja video-igrice "Prince of Persia". A ove dvije potonje aktivnosti su, složit ćemo se, tinejdžerima neusporedivo zabavnije. Nadalje, u svim Tomićevim djelima je prisutan jak i isključiv (a ne filozofski, ne onaj koji potiče na razmišljanje, ne onaj koji ostavlja prostor) osobni svjetonazorski stav. Nisam siguran da takvo štivo želimo preporučiti našoj djeci.

Kao što vidite, školska lektira je puno značajniji odgojni okvir nego što na prvi pogled izgleda i ne bih bio u koži onih koji je predlažu. Djeca upijaju, grade vlastiti identitet, povode se. Zadajte im, ojačani snagom školskog autoriteta, čitanje Karla Marxa i očekujte navalu komunista za koju godinu, zadajte im čitanje Adolfa Hitlera... nisu sve knjige bezazlene, i one bi, poput filmova, trebale biti klasificirane: G, PG, PG-13, R...

Da nije aktualne kurikularne javne rasprave, medijima (i meni, priznajem) bi promakla informacija da Knjižnice grada Zagreba organiziraju "Izbor najčitatelja godine za djecu starije osnovnoškolske dobi". Već petnaestu godinu zaredom. Petnaestu godinu! Zašto uskličnik? Zato što su pobjednici za 2015. godinu klinci koji su pročitali 248 knjiga (četrnaestogodišnjak) i 241 knjigu (trinaestogodišnjakinja). A cijelo moje uvodno "bludničenje" je sa "samo" četrdesetak knjiga prošle godine...

Na ovu opsesivnu aktivnost su, jednostavnom matematikom, utrošili skoro dvostruki prosječni fond radnih sati zaposlenog Hrvata. Ili, hajde, "samo" jedan fond radnih sati, ako brzo čitaju i, recimo to školski, "bez razumijevanja" ili ako čitaju samo kraća, manje zahtjevna književna djela (tko uopće kontrolira jesu li prilagođena njihovom uzrastu?). E sad, pitanje svih pitanje je: Koliko im je vremena ostalo za druge aktivnosti? Gdje nađu vrijeme za školu, za domaće radove, za dodatni strani jezik, za sport, za spavanje... a vrijeme za igranje, za druženje, gdje su prve ljubavi... gdje je tu djetinjstvo? Gdje je tu, dovraga, djetinjstvo!?

I tako, sasvim slučajno saznajemo za ovih petnaest godina javnog, sustavnog, i što je najgore – društveno prihvatljivog maltretiranja djece bez da "institucije koje rade svoj posao" vide potrebu za bilo kakvom reakcijom. Jer koja bi se budala obrušila na djecu zbog čitanja knjiga? Ima li u Hrvatskoj uopće takvih budala koje ovo neće oportuno prešutjeti? Budala koje ne vide veliku razliku između opsesivnog ponašanja onog tinejdžerskog kladioničara iz mračnog zakutka moje prljave kavane i opsesivnog ponašanja tinejdžerskih "najčitatelja"?

Za kraj, odgovor na, Hrvatima, najvažnije pitanje: Ako je ovdje doista netko za nešto kriv, tko je taj (tko su ti)? Naravno, po hrvatski, kad ovo ustvrdimo "riješili smo problem", a sve će se nastaviti po starom. Dakle, krivi su:
• Preambiciozni, sigurno bezgranično ponosni roditelji (staratelji, bake, djedovi...), vrlo vjerojatno frustrirani, nerealizirani ljudi, nezadovoljni vlastitom "stručnom spremom", čije traume uslijed neispunjenih ambicija kompenziraju djeca, a oni, odrasli i jadni, ne mogu klince zaustaviti jer klinci "to vole, žele, hoće"... jer ne zna dijete što je dvjesto kila.
• Školski psiholozi, pedagozi, pravobranitelji za djecu... sve te "stručne" osobe i institucije koje u ovome ne vide patološko, opsesivno ponašanje... ili još gore – vide, a ne reagiraju – jer nisu valjda budale da u ova nečitateljska vremena napadaju djecu koja čitaju knjige.
• Knjižnice grada Zagreba koje nisu prekinule ovaj Izbor još 2003. godine kad je prva tinejdžerica "probila" dvjesto pročitanih knjiga.
• Sponzori koji podržavaju ovaj Izbor, za 2015. godinu to su: Knjižnice grada Zagreba, Pučko otvoreno učilište Petar Zrinski, Algoritam, Mozaik knjiga, Profil Knjiga, Microline d.o.o, Lenovo i OKI.

Za kraj, svi vi ovdje prozvani krivci javno vas molim, za dobrobit djece – prekinite ove gluposti – oduzmite im knjige, barem stotinjak godišnje. I vratite im djetinjstvo. Doista vas molim, budite pametni – vratite im djetinjstvo...

Ocjene (4)

Respektira (3): darel, marali, Vjeran

Ne slaže se (1): ucitajse

Komentari (26)

« prikaži ranije
3

Od BorisTraljic

@Svi Kako pišem i političke analize (provokativne i "na granici", naravno), tako često nailazim na makijavelističke komentare i stavove (makijavelizam je u srži politike i smiješno je kad političari peru ruke od njega). Ovdje ih doista nisam očekivao
3

Od BorisTraljic

Naime, podržavanje autodestruktivnog ponašanja djeteta u razvoju samo zato što se "uništava čitanjem", a ne dangubljenjem, klađenjem, drogom ili alkoholom, je politički stav,ali baš! "Načitanost opravdava opsesiju i zapostavljanje... (upišite sami)".
5

Od TatjanaBN

Ne slažem se da je čitanje autodestruktivno ponašanje.
3

Od BorisTraljic

Hranjenje nije autodestruktivno (štoviše!)... unos 15.000 kcal dnevno jest. Plivanje nije autodestruktivna aktivnost (štoviše!)... deset sati plivanja dnevno jest. Čitanje nije autodestruktivna aktivnost (štoviše!)...
6

Od Vjeran

Sve se svodi na pravu mjeru. I slažem se (ponavljam se) da ekstremi ne valjaju. Ali opet ponavljam, ova akcija bi morala poslužiti za popularizaciju čitanja. Ako u tome mogu pomoći ekstremi - super. Od tih ekstrema nema društvene štete. Pozdrav!

od Vjeran

7 0 0 2

Andy Weir: "Marsovac"

Osjećam se poput rimskog cara (recimo, Cezara), koji stoji u svojoj počasnoj loži. Prepuni Koloseum pogledom prati smjer u kojem će otići vrh mog palca. Dvodnevna borba prepuna uzbuđenja i neočekivanih obrata završila je prije nekoliko trenutaka. Krike, zvukove borbe, urlike razdragane mase, zveketanje čelika o čelik zamijenila je apsolutna tišina. Da nismo u starom Rimu, bio bih siguran da je netko pritisnuo "mute" na daljinskom.

Od svih pogleda, jedan se razlikuje svojom prestravljenom molećivošću. Iz pijeska arene (pijeska arene, kužite pleonazam?), A. Weir nije toliko fokusiran na palac. Nastoji uspostaviti kontakt očima računajući na moje omekšavanje.

Moja osjetila izoštrena su do razine da mogu vidjeti pjenu na ustima ili kapi znoja na svakom od gledateljima. Osjećam vonj sasušene krvi, odličnog vina (navodno iz naše provincije Dalmatie, neki Pharos). Mogu čuti njihove misli. Znam za koga navijaju. Zapravo, očekuju jedinu moguću odluku. Jer palac jednostavno mora otići u fejsbukovskom smjeru. Čak i moji Pretorijanci šapuću "vitae, vitae, vitae...". Borba je bila veličanstvena, još će se dugo o njoj pričati ulicama Rima. Glas o njoj doći će i do slavnih Pompeja. A siguran sam i da Kleopatra, o kojoj razmišljam više nego što bih smio, već prima SMS-ove na svoju pametnu kamenu pločicu o tijeku i ishodu borbe.

I svjestan sam odgovornosti ali i moći koja mi je podarena. Odluku moram donijeti sam. Odluku o životu ili smrti. I ništa me u tom promišljanju ne smije omesti, ništa vanjsko ne smije utjecati na mene. U trenutku kad je živčani impuls došao na pola puta od mog mozga do mišića odgovornog za rotaciju palca nemilosrdna budilica još je nemilosrdnije označila početak novog radnog tjedna...

Roman od 350 i kusur stranica pročitao sam u dva dana. Obzirom na raspoloživo slobodno vrijeme, jako brzo. I jedini ozbiljan problem tijekom čitanja bilo je donošenje odluke o tome na kojem ću mjestu prekinuti čitanje. Jer ideja romana je odlična. To je zapravo još jedan spomenik ljudskoj pameti, snalažljivosti i snažnoj nagonskoj volji za životom. To je zapravo još jedan doprinos raspravi o tome na što smo sve spremni i za što smo sve sposobni kako bismo uspjeli samo u jednom - živi dočekati sutrašnje jutro. To je zapravo još jedan Robinson Crusoe, to je još jedan Chuck Noland.

Naš se heroj zove Mark Watney, po zanimanju je inženjer strojarstva, a "pomalo" se kuži i u botaniku. Zbog njegovih zlatnih ruku, proaktivnog ponašanja i širokog znanja svaka bi ga majka željela za zeta. Zbog ciničkog sarkazma (ili sarkastičnog cinizma, nisam sasvim siguran) kojeg obožava koristiti, slika o njemu može poprimiti i drugačije tonove. A opet, u okolnostima u kojima se našao teško je očekivati nešto puno bolje.

Uglavnom, naš je Mark odabrao pomalo neuobičajen pusti otok na kojem će ga brodolom (zapravo oluja, a zapravo neki fukushimski splet niza nesretnih okolnosti) odvojiti od ostatka civilizacije. Ostati sam na Marsu, dok se posada s kojom ste do njega "doplovili" uredno svojim brodom vraća prema matici Zemlji, a usput vam je pokupila i (jedini!) čamac za spašavanje te znajući (iz egzaktnih podataka!) da ste definitivno, nepovratno i nepopravljivo mrtvi, stvarno je domišljata scena.

Neću vam otkrivati detalje, niti bih vam želio pokvariti uživanje u knjizi (ako se na njega odlučite). Ali neke stvari jednostavno moram napisati.

Ima ta knjiga podosta problema.

Jedan od njih je - žanr. Naime, kako čovjek još nikada (barem koliko je meni poznato) nije kročio na Mars, ispada da je ovo ZF. I doista, knjiga je puna tehničkih opisa, prikaza složenih kemijskih procesa te primjene fizikalnih zakona. Pripadam među one kojima su prirodne znanosti  bliske i razumljive (do određene mjere, naravno, ne pitajte me ništa o ovom Higgsovom bizonu ili kako već). Pa ipak, neki su mi procesi i postupci opisani u knjizi bili toliko "svemirski" da ih nakon nekog vremena nisam niti pokušavao do kraja razumjeti. Kako će to doživjeti oni kojima fizika, kemija, biologija i/ili matematika baš i nisu bili izvori neke sreće, ne želim niti zamišljati.

Da ne kažem kako je opisivanje nečega što uopće ne možete vizualizirati potpuno bespotrebno. Jer stvarno, kako vi zamišljate izgled MDV-a, MAV-a, Haba, marsovskog rovera, Pathfindera... Budete li željeli pratiti opise i stvarati si jasne slike u glavi, imat ćete gadnih problema.

I sve je to super. Vjerujem da dio tih svih tehnologija zapravo još uvijek pripada u ZF i da ih još uvijek nemamo u primjeni. Ali, opisano je kao da je moguće - pa recimo da i je. Jest, oni koji nisu ludi za tehnikom malo će se patiti ali radnja je dovoljno zanimljiva da ćete to već nekako pregrmjeti. Ali postoje neke situacije koje jednostavno osjećate da su "nategnute". Od 6 članova posade, od kojih svatko ima dvije jake specijalnosti i još pokoju "slabiju", jedini je Mark svojim znanjem sposoban organizirati i u dhjelo provesti sve ono što je bilo potrebno da se brza smrt na Marsu pretvori u dugotrajnu avanturu sa stalno neizvjesnim ishodom. No, dobro. Rekli bi matematičari da je vjerojatnost za to 1/6. Kad bih takve izglede imao na Lotu, igrao bih svakodnevno. Tri put! dakle, nije baš nemoguće.

Ima takvih situacija još, neke od njih sam točno osjetio tijekom čitanja. Ali neke su nelogičnosti jednostavno nezamislive. Daleko najveći gaf je onaj s korištenjem letjelice koja prolazi pored Zemlje na svom putu prema Marsu. Jer to je letjelica koja se s Marsa vraća na Zemlju. Kužite? Ono, koristim vozilo koje prolazi pored Splita na svom putu prema Rijeci da bih nešto dostavio do Rijeke. A vozilo koje koristim se iz Rijeke vraća za Split. Sad kužite?

Ukratko, ako je ZF, onda je previše detalja nategnuto, namješteno ili jednostavno nelogično.

Doduše, knjiga bi se mogla nazvati i "svemirskim trilerom". Ali za to ima premalo dinamične radnje, a previše tehničkih opisa i detaljiziranja.

Likovi su, osim par njih, vrlo površno prikazani. Čak ne mogu napisati crno-bijelo jer crnih ovdje jednostavno nema. Teddy, direktor NASA-e, ljudsko je biće, krvavo pod kožom. Mark je genijalac! Svi ostali su, u većoj ili manjoj mjeri, superheroji. Čovjek bi računao da će Mark imati barem jednog neprijatelja ili barem neko čangrizavo stvorenje koje bi situaciju tu i tamo malo otežalo. Nažalost, 0 bodova. A nije da nije bilo prostora. Posebno je iritantna ljubav udruženih američkih i kineskih znanstvenika kojima je znanost i istraživanje jedino važno. Što je načelno u redu. Ali sve se bojim da bi onako benevolentna razmjena tehnologija uspjela u stvarnom svijetu. Da, možda i bi. Između Amera i Kanađana. Ali Kineza, bojim se da ne.

Jedan je detalj samo uzgred spomenut u knjizi, a može imati dalekosežne posljedice. Ovo je doduše već pitanje duboke filozofske i ine rasprave. Ali Mark je, znajući to, po Marsu uredno posijao život. Da, njegov zemaljski oblik. Ali život! I nikom ništa. Ma što se u konačnici  dogodilo s Markom, život je tamo ostao (sa svom svojom voljom za samoodrživošću). I nikom ništa? Hmmmm, nije li to još samo jedan dokaz u prilog teze o čovječanstvu koje gazi sve pred sobom i radi sranja na svakom planetu na kojeg mu noga kroči.

Da ne pričam o tome na koliko se sve mjesta na pustom marsu može pronaći nešto što je tamo dostavljeno ljudskom rukom (a potom i ostavljeno). Rekli bi neki - sve je to važna i nužna oprema sa sofisticiranim tehnologijama. A zapravo se sve to  može komotno utrpati pod svima dobro poznat pojam - smeće.

No, da ne ispadne da samo kritiziram, ima tu i impresivnih mjesta. Ono što vas jednostavno mora natjerati na razmišljanje je činjenica da nas je način života ove moderne civilizacije jako, jako razmazio. Moral, etika, viši ciljevi krasno funkcioniraju u takvom okruženju. Ali kad se nađete u situaciji u kojoj vam život visi na tankoj i pucanju lako podložnoj niti, onda vam se način sagledavanja stvari, životni prioriteti i moralni kodeks naglo okrenu naopačke. Možete li uopće zamisliti da uredno pospremate svaku kap vlastitog urina ili svaki komadić vlastitog izmeta kako bi ih složenim postupcima mogli pretvoriti u vodu i/ili hranu?

Možete li zamisliti kako preko godinu dana provodite u istoj garedrobi. Kako preko godinu dana niste bili pod tušem? I ako vam sve ovo nije bilo dovoljno šokantno, možete li zamisliti da, zbog gole egzistencije, jedete ljudsko meso? 

I jeste li sigurni kako biste stvarno reagirali kad biste se našli u takvim situacijama? Jeste? Hm, baš ste sigurni...

Mogao bih o knjizi još dugo ali vrijeme je za privođenje kraju. Još ću samo spomenuti veliko nezadovoljstvo razinom lekture i korekture. Ne znam zašto. Pretpostavljam da je zbog utrke za objavljivanjem naslova u isto vrijeme kad se počeo prikazivati film. A sve kako bi se knjiga prodala u što više primjeraka. I sve je to razumljivo, legalno i legitimno. Ali knjiga sadrži puno, puno previše stilskih i tiskarskih pogrešaka za moj ukus. Šteta! 

Iz svega navedenog jasno se vidi razlika između književnih evergrinskih klasika i kratkotrajnih bljeskovitih hitova potrošačkog društva. Roman je super dok god se zadržavate na njegovoj površini. Krenete li grebati malo dublje, svašta biste mogli naći.

Konačan sud? Pa ja znam kuda je otišao moj palac. Ali on ionako govori samo o mom sudu, o mom dojmu. Predlažem kompromis. Posudite knjigu i pročitajte ju u miru. Uživat ćete. A po konzumaciji zadnje stranice samo odlučite je li naslov vrijedan posjedovanja.

Ili će ostati samo "avantura za jednu noć".

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (7)

Respektira (7): JosipLabas, Tom1988, NinaM, tinchy1983, darel, ucitajse, marali

Komentari (2)

5

Od ucitajse

Moj Marsovac me već neko vrijeme čeznutljivo gleda s police, a nikako da ga stignem pročitati. :/ No, doći će na red, kad tad. Prije kad nego tad. :) Dobrodošao natrag, baš su mi nedostajale tvoje analize, koje jednostavno uživam čitati :)
6

Od Tom1988

"... premalo dinamične radnje, a previše tehničkih opisa i detaljiziranja...." Izbirljiv sam oko tih zf romana, a kod ovog mi se otpočetka ovakva sumnja motala po glavi (ne volim tehničko detalj.) pa izgleda da nisam pogriješio s preskokom :)

od TatjanaBN

2 0 0 1

Jurij Viničuk: Tango smrti

Galicija, kraj između Poljske i Ukrajine, tijekom 20. stoljeća bila je poprištem intenzivnih događanja. Od istočne fronte u 1. svjetskom ratu (čiji su opisi hrvatskom čitatelju poznati npr. iz Krležinih remek-djela), pa do krvavih bitaka između nacističke i sovjetske vojske u prvim danima 2. svjetskog rata i njemačke okupacije koja je nedugo potom uslijedila. Etnička raznolikost stoljećima je bila jedna od glavnih značajki Galicije, do 2. svjetskog rata ondje je živjelo mnogo Židova, ali i Poljaka, Ukrajinaca, Čeha, Rumunja i drugih naroda.

U tu i takvu Galiciju, točnije u grad Lavov, smješten je roman „Tango smrti“ suvremenog ukrajinskog književnika Jurija Viničuka. Radnja romana odvija se u dva paralelna vremena – u razdoblje između 1920. i 1940., te u suvremeno doba (nakon raspada SSSR). Jednostavnom, a sistematičnom dosjetkom, poglavlja u knjizi grupirana su tako da su ona, koja se zbivaju u suvremeno doba označena arapskim brojevima (od 1 do 31), a ona koja se odvijaju u prošlosti, slovima od A do Z. Ova poglavlja se nižu naizmjence, tako da se detalji zapleta otkrivaju postupno i paralelno, a napredovanjem radnje dvije fabule se isprepliću i više nego što bi se na početku moglo naslutiti. Glavni lik je, bar na početku, sredovječni filolog Mirko Jaroš, stručnjak za mrtve jezike, prvenstveno arkanumski jezik i književnost. Zajedno s njegovom osobnom (obiteljskom) pričom pratimo i svojevrsnu krimi-priču o istraživanju arkanumske Knjige smrti. Pokazuje se, naravno, da Jaroš nije jedini zainteresiran za tajanstveni rukopis. Autor je ovdje ubacio i diskretnu političku aluziju, naznačujući da su tajne službe svih država slične – radilo se o KGB-u ili, u suvremenoj Ukrajini, SBU.

Međutim, s povijesne strane, interesantniji je dio romana onaj koji se dešava u prošlosti – a koji pripovijeda jedan od četvorice nerazdvojnih prijatelja. Orest, Josko, Jas i Wolf – Ukrajinac, Židov, Poljak i Nijemac – vjerno ocrtavaju multikulturalnost Lavova i nekadašnji život u ovom gradu koji je tijekom povijesti često mijenjao vladare. Pa je tako, nakon 1. svjetskog rata, pripao Poljskoj, kao i veći dio Galicije, pri čemu su Ukrajinci postali svojevrsni građani „drugog reda“ (što se naročito vidi iz odnosa prema ukrajinskom jeziku). Ova poglavlja pisana su u 1. licu, a pripovijeda ih Orest, Ukrajinac, specifičnim bezbrižnim, pomalo infantilnim stilom, koji kao da ublažava gorčinu događanja koja slijede. Pa čak i kad se politička situacija zahuktava, a Lavov postaje poprištem uličnih borbi između Nijemaca i Sovjeta, Orest ne gubi svoj bezbrižan ton, čime pripovijedanje ponekad poprima groteskne razmjere (na primjer, u scenama organizacije sprovoda slučajno ubijenih vojnika). Tek na samom kraju ton njegova pripovijedanja postaje nešto ozbiljniji, ali „rukopis“ se ondje prekida, a drugi pripovjedač, Josko, preuzima njegovu ulogu, i to samo kako bi povezao dvije fabule, prošlu i sadašnju, i doveo ih u konačnu vezu. Upravo zbog ovakvog paralelnog pripovijedanja radnja ostaje napeta i drži čitateljevu pažnju do samog kraja, usprkos nekim dijelovima koji fabulu mjestimice usporavaju (npr. scene lutanja zatvorenim odjelima lavovske knjižnice).

Glazba igra značajnu ulogu u ovoj priči, pa ne iznenađuje da je jedan od likova glazbenik, violinist. Uostalom, to je jasno već iz pogleda na naslovnicu knjige sa slikom violine. Tajanstveni tango smrti, melodija koja se provlači kroz cijeli roman, povezuje se s reinkarnacijom duše nakon smrti, ali samo u određenim uvjetima. Ideja o pomalo okultnoj vezi glazbe i „tonalnosti organa ili dijelova tijela“ pripisuje se  fiktivnom lavovskom ljekarniku Johannu Kalkbrenneru iz 17. stoljeća.  Otkrivanje tajne njegova rukopisa u središtu je obiju fabula, a glazbenička (violinistička) interpretacija njegova tanga ključ je koji će naposljetku povezati sve fabularne niti u zajednički rasplet.

Viničuk je u jednom romanu spretno povezao povijest, glazbu, književnost i politiku, ubacivši pritom i jednu stvarnu osobu – naime, jedan od likova je suvremeni ukrajinski književnik Andrij Kurkov (u nas poznat po romanu „Preživjeti s pingvinom“). Kako možemo doznati iz bilješke s kraja knjige, u nekim Kurkovljevim romanima kao jedan od likova javlja se Jurij Viničuk, pa možemo zaključiti da je riječ o uzajamnim dosjetkama dvojice autora.

Unatoč brojnim ljudskim likovima i zamršenoj fabuli, glavni lik ovog romana ipak je sam grad Lavov, kroz čije opise možemo doslovno pratiti topografiju jednog grada. Sentimentalna prisjećanja jednog od likova daju nam naslutiti koliko se grad izmijenio u 50-ak godina svoje novije povijesti. Istinska ljubav prema ovom gradu osjeća se od prve do zadnje stranice i daje poseban ton ovom neobičnom, istovremeno bajkovitom i povijesnom romanu.

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, NinaM

Komentari (1)

10

Od darel

Jedna od korisnica cije preporuke automatski idu na moj popis must-reada :-}

od Tom1988

2 0 0 0

BRET EASTON ELLIS: AMERIČKI PSIHO


"Znaš li što je Ed Gein rekao o ženama?"
"..."
"Kad vidim lijepu djevojku kako šeće niz ulicu, pomislim na dvije stvari. Dio mene želi ju izvesti, razgovarati s njom, biti veoma pristojan i sladak i tretirati ju kako zaslužuje."
"A što drugi dio njega pomisli?" 
"Kako bi njezina glava izgledala nabijena na kolac."

I can't seem to face up to the facts
I'm tense and nervous and I can't relax
I can't sleep 'cause my bed's on fire
Don't touch me I'm a real live wire

- Talking Heads, Psycho Killer

Američki psiho. Mnogi su se upoznali s likom Patricka Batemana preko osrednjeg istoimenog filma (kojem dojam ipak podiže fenomenalni Christian Bale). Knjiga je, naravno, bolja od filma, a kad se uzme u obzir traljava filmska završnica, čak i puno bolja.

Istovremeno, ovo je vjerojatno i jedna od najkontroverznijih knjiga ikad izdanih. Moralo je proći mnogo godina prije nego je netko prihvatio izdati Ellisovu knjigu (odnosno prije nego je netko pronašao muda izdati ovu knjigu). Vulgarna, brutalna, perverzna, manijakalna i izopačena, ova knjiga je prije svega i jedna oštra kritika društva u kojoj Ellis kroz lik Patricka Batemana katalizira vlastiti gnjev i doslovno razara sve pred sobom, usput progovarajući o tome koliko smo zaglupljen i plitki narod postali, mamini i tatini sinovi, beskičmenjaci, paraziti i prije svega praznoglave olupine koje dopuštaju da društvo nama upravlja i formira nas.

Ellis je spominjao da je lik psihopata Patricka Batemana utemeljen i na njegovom ocu koji ga je često maltretirao, ali kasnije je rekao da je taj lik i odraz njega samog, točnije boli kroz koju je prolazio u periodu pisanja pojedinih knjiga. Knjiga je istovremeno fiktivna, ali mnoga razmišljanja su autobiografska i stravično realistična te se doista tijekom čitanja čovjek zamisli i zapita: Koliko se puta lik Patricka Batemana pojavio u povijesti? Koliko je puta netko krenuo provoditi svoju osobnu pravdu, razočaran od društva koje ga je iz dana u dan činilo sve gnjevnijim? Naravno, ne baš u razmjerima u kojima to Bateman čini, ubijajući beskućnike, prostitutke, prolaznike koji mu se ne svide, ali i bogataše s kojima je provodio većinu vremena, istovremeno prezirući svaki djelić njihove persone i životnog stila koji su istovremeno i njemu nametali. 

Bavim se, oh, većinom umorstvima i egzekucijom. Ovisi.

To je zapravo jedna od stvari u kojima Ellis dominira: bespoštednom ismijavanju yuppieja (mladih dotjeranih bogataša s velikim plaćama i životima punima luksuza) koji od sve te arogantnosti i samodopadnosti nisu sposobni ni jedni drugima zapamtiti imena, a kad netko bude krivo prozvan, taj to ni ne primijeti jer je toliko zauzet onime što on sam želi reći da uopće ni ne sluša druge. Iako možda ne do takve krajnosti, to bi danas nekako vrijedilo i za širu populaciju. I da sprdnja bude veća, upravo ta zamjena imena će posljedično psihopatu Batemanu dati alibi i omogućiti mu da nastavi s ubijanjima, potpuno lišen ikakve odgovornosti. A nakon što izbode beskućnika ili uz vrckave zvuke Hueyja Levisa otfikari glavu jednom dobrom prijatelju, jedino grižnja savjesti koju će osjećati biti će zbog nevraćenih videokaseta.

Bez da previše otkrivam, reći ću samo da su mnogi završetak knjige pogrešno shvatili, istovremeno se previše  povodeći za onim filmskim, pretjerano oniričkim završetkom kojeg je i sam Ellis jasno odbacio. "Ovo nije izlaz" je rečenica koja se ponavlja i u drugim Ellisovim radovima i znači upravo to: sve ovo će se nastaviti jer postajemo sve više tupi, licemjerni, sebični i lišeni ikakve dublje samospoznaje i želje da iskoračimo iz živog pijeska svojih brižljivo nametnutih i ograničenih svjetonazora, društvenih pravila, bezdušne svakodnevice ispunjene letcima i reklamama o zdravoj prehrani, uspješnom životu i priručnicima koji tvore kolaž prihvaćenih osobina koje nas čine popularnima i socijalno prihvaćenima, materijalna strana života bitnija je od samih ljudi, naša odjeća i usiljen osmijeh, riječi i djela važnija su od naše nutrine, bogati se mogu izvući sa silovanjem, ubojstvom (ubojstvima) i ništa se više ne može promijeniti, a zatvaranje ove knjige ne donosi nikakav završetak jer ovaj svijet je stvaran svijet, upravo sad se odvija oko nas i nastavit će se jer, na kraju dana, svi doista dobivamo svijet koji zaslužujemo. Svi smo postali nemarni, sebični, a najsebičniji su možda upravo oni bogataši koji pokreću tamo nekakve humanitarne akcije samo zato jer imaju gomilu novca s kojim ni sami ne znaju što uraditi pa, ajde, učinit će onda neko dobro djelo kako bi malo utišali savjest, završili na naslovnicama novina i usput povećali prodaju svog najnovijeg glazbenog albuma, filma knjige ili koje li već linije proizvode; ništa nego, u mnogim slučajevima, sebičnost pod okriljem dobročinstva. Neizostavno, takav svijet će stvarati nove psihopate, nove Batemane, i kada netko od njih pobije nedužne prolaznike, prijatelje ili vlastitu obitelj, svi će se zgroziti i postavljati uvijek isto glupo pitanje: Kako se to moglo dogoditi? Kako je takav manijak mogao proći neprimijećeno? Kako je država to mogla dopustiti? Umjesto da se malo osvrnu oko sebe ili stanu pred ogledalo; možda ugledaju nešto drugo osim šminke i dobre frizure.

Sve se svodi na sljedeće: Osjećam se kao govno, ali izgledam odlično.

Bateman na površini pokušava prihvatiti konformizam i prihvatiti bogataški život koji mu je od rođenja nametnut, odnosno težiti rezervacijama u najskupljim restoranima, biti bezobrazno sitničav oko svega što novac može kupiti, vježbati u teretani, prihvatiti najnovije trendove, težiti društvenim pravilima i socijalizaciji s njemu jednakima, ali istovremeno to ga iznutra izjeda i čini sve praznijim, nestvarnijim i mrtvijim. U njemu nema više ničega što bi mu pobudilo grizodušje, krivnju, savjest, suosjećanje ili bilo kakav drugi zemaljski osjećaj jer u njemu vene i posljednja iskra čovječnosti što ga dovodi do kompletne depersonalizacije i čini savršenim psihopatom. A istovremeno, ljudi oko njega ništa ne primjećuju jer ionako su naviknuti ne primjećivati ništa osim sebe samih.

Mnogi se primaju za glavu kad ovo izjavim, ali osobno mi je ova, uz Christanovu "bemteumozak", najbolja knjiga ikad pročitana. Ellis je uradio ono što se mnogi drugi pisci u to vrijeme nisu usudili učiniti: bez ustezanja zakoračiti u najcrnje ponore izopačenosti i krvoprolića, istovremeno ne pokušavajući Batemanov svijet učiniti fiktivnim nego baš suprotno, prikazati ga sasvim mogućim i monstruoznim do nezamislivih granica. Mnogi će kasnije, većinom relativno bezuspješno, pokušati imitirati Batemanov lik, ali nitko to neće uspjeti postići toliko zastrašujućom uvjerljivošću,  atrocitetom i prije svega intenzitetom kakav je Ellis posjedovao.

... postoji ideja Patricka Batemana, neka vrsta apstrakcije, ali ne postoji pravo ja već samo entitet, nešto iluziorno, i premda mogu sakriti svoj hladan pogled, a ti protresti moju ruku, opipati moje meso dok pritišće tvoje i možda čak osjetiti da su naše životne navike vjerojatno usporedive: ja jednostavno nisam tu.

Naši životi nisu povezani. Ta teorija je glupost. Neki ljudi uistinu ne bi trebali biti ovdje.

Eto, roman koji ne bih preporučio nikome, ali za koji istovremeno mislim da bi ga svi trebali barem probati pročitati. Trenutno se ne mogu sjetiti jedne jedine osobe koja mi je rekla da joj se ovaj roman svidio, vjerojatno zato jer ljudi često odbijaju pogledati preko krvoprolića, vulgarnosti i perverzija kojima roman obiluje, pa propuštaju uvidjeti da je ovo prije svega socijalna kritika koja danas više nego ikad odražava društvo u kojem živimo.

In Athens all the youths are crying from the gas.
I’m by the hotel pool working on a tan...

People ask me how we are
We are, I say, mostly lost.

-Nick Cave

 

Ocjene (2)

Respektira (2): LostSoul, marali

Komentari

od Tom1988

4 0 0 2

DONNA TARTT: ČEŠLJUGAR

Zbilja sam bio zagrijan za ovu knjigu, osobito nakon što sam na internetu pročitao da ju je preporučio Stephen King. Općenito nemam problema s poduljim romanima, nerijetko im čak i težim (traju dulje ;). Istovremeno mi odgovara i ovakva dramska tematika tako da ne mogu reći da ova vrsta knjige nije po mom ukusu.

Češljugar“ je prva knjiga koju sam čitao od Donne Tartt, i vjerojatno posljednja. Piše li autorica dobro? Apsolutno, ona piše vrhunski, barem što se tiče odlične karakterizacije likova i uvjerljivo iskazanih misli i osjećaja, životnih spoznaja, ljubavi, stahova, raznih promišljanja i propitkivanja itd. E sad, problem je da kad se ide pisati knjiga ovolikih, epskih proporcija, mnogi autori izgube fokus. Je li Donna izgubila fokus? Ne znam, nisam knjigu pročitao do kraja, premda mogu reći da je radnja vezana uz dječaka - koji je preživio teroristički napad u kojem mu je majka umrla – sasvim realistična i čitatelja tjera na promišljanje. Ostali likovi su također izvrsno portretirani, uvjerljivi, doista ih je lako zamisliti kao stvarne osobe i s te je strane razumljiva Donnina posvećenost detaljima.

Unatoč tome, odustao sam nakon, otprilike, 160 stranica. Jednostavno se radnja presporo odvijala i sve me manje zanimalo kamo sve to uopće vodi. Pored toga, Donna ima doista osebujan stil pisanja i njezin vokabular je doista zavidan, pogotovo kad je umjetnost u pitanju gdje ona pokazuje svu raskoš svojeg poznavanja tog svijeta. A čitatelj koji nije baš obrazovan na tom području, sve one pojmove i opise koje ne razumije i ne uspijeva percipirati u mislima, može jednostavno ignorirati, nastaviti čitati i ne zamarati se s time. Ako to uspije, dobra je mogućnost da će pročitati knjigu do kraja, pod uvjetom da su ga likovi i dosadašnji tijek radnje dovoljno zaintrigirali. Ako je pak jedan od onih koji su opsjednuti sitnicama i sve (u redu, gotovo sve) želi razumjeti, onda će nerijetko morati zaviriti u rječnik. To pomalo ubija doživljaj čitanja, a kad se tome pridoda da neke riječi (izrazi) ponekad traže slikovnu interpretaciju, onda na snagu stupa i google. Posljedično to može dovesti do gubljenja interesa za knjigu, kako je bilo i kod mene. Volim ja otkrivati nove riječi i ponekad ljudima dosađivati s njima, ali nisam baš toliki ljubitelj umjetnosti (respald, čepnica, šip, bikromat...?) i ne bi bilo naodmet da je Donna nekako ubacila i pokoje objašnjenje. Mislim, očito nije spisateljica koja štedi na rečenicama.

Mala digresija - prije nekoliko godina pročitao sam Kingovu, također dosta opsežnu knjigu "Duma Key". Isto je dosta bila povezana s umjetnošću, osobito slikarstvom, mada na jednoj sasvim drugoj razini, ali King je to ipak učinio razumljivim i nama ostalim smrtnicima i nije mi bio nikakav problem pročitati knjigu do kraja. Opet kažem, nije da ova vrsta knjige nije po mom ukusu, a i oduvijek me privlačila ovakva tematika odrastanja i traženja životnog puta.

Ali čak i ako sve to stavimo na stranu, najviše me smorilo to što radnji doista fali dinamike, osobito nakon Theovog privremenog preseljenja u prijateljevu obitelj. Zanimljivi trenuci u romanu (Theov povratak u školu i reakcije prijatelja; razgovori sa školskim psihologom, učiteljima, policijom; susret s Hobiejem i bliskost s ranjenom djevojčicom...) su mi postajali kao one linije na EKG-u; kao vertikalni skokovi iz horizontale odugovlačenja, čak i monotonije. Naposljetku sam uvidio da ne uspijevam pročitati ni desetak stranica bez da mi pažnja ne pobjegne nekoj drugoj knjizi, stripu, seriji, mačku, bilo čemu. I to je bilo to. Daleko je ovo od loše knjige, ali subjektivno mi nije bila dovoljno zanimljiva da bih na nju utrošio 650 stranica vremena.

Uostalom, čim sam uzeo odličnu Binetovu knjigu "HhhH", razlika je bila ogromna, doslovno ju nisam uspio ispustiti i imala je dozu pripovjedačke svježine, pa čak i originalnosti koja, osobno, nadilazi ovaj roman. Netko bi sad rekao da je ovo jedna od knjiga koja će nagraditi čitateljevo strpljenje, ali odavno sam prestao padati na takve preporuke; tko me ne pridobije nakon sto stranica gubi moju pažnju, osobito dok tolike bolje knjige čekaju na policama da budu pročitane.

Uglavnom, "Češljugar" zasigurno jest knjiga koja će se prvenstveno svidjeti ljubiteljima umjetnosti i čitateljima kojima odgovara polagano vođenje radnje, bez neke veće napetosti, sve to ispunjeno digresijama i retrospekcijama, i onima koji su navikli na opsežno pripovijedanje, imaju strpljenja te im, naravno, odgovara ovakva priča. Doista, ovaj roman nosi i mnoge elemente još opsežnijeg, Kingovog životnog djela "Ono", ali me ni izbliza nije toliko oduševio.

„Češljugar“ mi djeluje kao knjiga o kojoj bi svi oni učenjaci mogli voditi rasprave, koja bi mogla postati popularna na fakultetima i zasigurno nastaviti osvajati priznanja. Kako god bilo, takva razvikanost mi ionako nikad nije bila mjerilo kvalitete (kako je ono jednom netko rekao: "Remek-djelo je knjiga o kojoj svi govore, a nitko ju ne čita"), a radnja same knjige bila je prespora i, možda prije svega, previše neujednačena (EKG) da bi mi zadržala pažnju.

P.S. Zbilja sad nemam volje uraditi osvrt i za Binetovu knjigu, "HhhH", koja je pisana o zločinima i teroru koje su predvodili nacisti Himmler i njegova desna ruka Heydrich, a sve to pod pokroviteljstvom možda najokrutnijeg "žvakača tepiha" ikad rođenog (naravno: Hitlera). Ali mi je knjiga bila sušta suprotnost ovoj; iznimno zanimljivo ostvarenje u potpunosti utemeljeno na istinitoj priči o Pokretu otpora, početku Drugog svjetskog rata, likvidaciji milijuna Židova, hrabrosti, ljubavi, borbi, patriotizmu... Jedna dovitljiva, originalna, vrhunska proza u koju je uložen iscrpan istraživački trud, odnosno godine i godine proučavanja i posvećenosti lako moguće najokrutnijem događaju u svjetskoj povijesti, a sve to popraćeno pripovjedačkim pristupom koji je nekakva, čak bih rekao neviđena mješavina romana i žurnalizma, neumorne potrage za istinom i još veće ljubavi prema povijesti, a sve je to veoma emotivno ispripovijedano i čini nadasve poučno i uzbudljivo djelo. Istovremeno predstavlja i zid srama, odnosno bespoštedno raskrinkavanje kukavica, ali je i rekvijem junacima, Gabčiku, Kubišu i Valčiku. Da stvar bude bolja, ja ni nisam neki obožavatelj povijesnih romana, a ovo mi je zasigurno ponajbolji roman koji sam pročitao u dugo vremena.

P.S. (2) Možda sam ipak trebao pisati osvrt o Binetovom romanu, tek sad vidim da je vrijedniji spomena, a zasigurno dobiva manje pozornosti.

Ocjene (4)

Respektira (4): tinchy1983, TatjanaBN, ucitajse, darel

Komentari (2)

5

Od ucitajse

Ti si već peta osoba za koju čujem da je odustala od ove knjige. Meni je bila baš dobra, ali istina je da joj treba dati vremena, dugo treba da se nešto dogodi i radnja nekamo krene. Inače nisam baš fan sporih radnji, ali ova me ipak pridobila. :)
5

Od TatjanaBN

Tek sad sam našla vremena pročitati analizu. "Češljugara" nisam još čitala, ali u potpunosti se slažem s pohvalama izvrsnom Binetovom romanu "HHhH" :-)

od JosipLabas

3 0 0 2

Andy Weir : Marsovac

Ajme. Dva tjedna se borim sa Marsovcem.

Inače mi je rutina: spavaj,posao,jedi kad stigneš,pij puno kave. U vlaku pokušaj ne zaspati, ajdee samo dva poglavlja.

Kako vodim uzbudljiv život.

Mark Watney me u tome šiša. Level sarkazma nam je isti, ali on je na Marsu, svaki dan mu je preuzbudljiv. Probudi se, jede,računa,smišlja i popravlja, osuđuje disco glazbu i serije iz 70-tih. Pokušava smisliti plan kako preživjeti 4 godine na Marsu. 

Knjiga je vrh. Iako od početka vas gađa informacijama, novim nazivima, što idete dalje to je sve bolje.

Mark nije solo lik. Upoznajemo najpametnije ljude iz Nase i Markovu posadu. Svaki lik je okarakteriziran,duhovit i nezamijenjiv. Nitko nije višak, svi su maleni kotačići koji guraju Marka ka spasu.

Mark je priča za sebe. Volim tog čovjeka, jednostavno mu se divim. Da mi je bar frend, on bi kužio moj sarkazam. I ja njegov. I nitko ne bih bio uvrijeđen.

Napetost knjige stalno raste. Stalno nas pere strah, što ako nešto pođe po zlu, o kad pođe po zlu, kako će se sad taj sretnik spasiti.

Da mi goodreads challenge nije 70 knjiga ove godine (a ja ih pročitao dvije) pročitao bih Marsovca opet. Oduševio me.

Kratka analiza, ali slatka, kazah vam sve što trebate da znate. Ne želim vas pripremiti na ovu knjigu samo ju pročitajte.

Knjiga me nasmijala, razljutila,naježila i opet razljutila, nasmijala i tako u krug. Lepeza raspoloženja.

Samo ju pročitaj. Ti koji ovo čitaš, pročitaj Marsovca. Ako ti bude loš pročitaj ga opet. Ne može ti biti loš. Samo dobar, predobar, najbolja stvar na svijetu.

Stoga pojedi hamburger, pizzu, jabuku,ananas, opremi se tekućinom, zatvori se u sobu, podrum, wc i pročitaaj Marsovca.

Just do it. You gotta. 

Ocjene (3)

Respektira (3): darel, Vjeran, ucitajse

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Uspio si prenijeti svoj dojam (oduševljenje) knjigom, a da pri tom nisi otkrio gotovo ništa što bi umanjilo užitak čitanja bilo kom drugom. Nije to lako. Zato respekt. A za slaganje ćeš ipak morati pričekati. Eno ga na noćnom ormariću. Čeka ;-) Pozz!
4

Od JosipLabas

Mislim da svi znaju koncept knjige i radnje u njoj, možda su i već pogledali film (kojem po mome mišljenju nije dovoljno smiješan), ali ova analiza mi je pala na pamet čim sam dovršio Marsovca. I drago mi je što ti se dopala :)

od 14minx

1 0 0 0

Postaja 11 Emily St.John Mandel

U zadnje vrijeme ima dosta distopijskih romana, serija, filmova. Zanimljivo je kako su veoma slični i čim jednu takvu knjigu uzmete u ruke možete već pretpostaviti na što će te naići. Olupine automobila, mrtvace, razrušene gradove, malobrojne preživjele koji vješto manevriraju između dobra i zla. Ljudskost i moral se gube,nema civilizacije ni milosti. Pomalo mi je žao što još nisam naišla na knjigu koja bi nam projicirala malo svjetliju budućnost. Nešto u stilu Julesa Vernea, da pomislim da bi ljudi u budućnosti mogli i napraviti nešto pametno i inovativno. Zar je ovo zbilja sve ? Zar nećemo postići nešto bolje ?  No onda bi to bio roman utopije a ne distopije.                                                                                                                                                                                                                    Postaja 11 je kao što ste i pretpostavili još jedan distopijski roman, i nećete naći ništa novo vezano za kraj svijeta, pokošen virusom, uništen ljudskim ludilom... No ova knjiga je zanimljiva jer povezuje prošlost i budućnost,šeta kroz sjećanja i povezuje točkice kao u bojankama za djecu da bi dobili širu sliku. Priča poćinje glumcem na pozornici koji glumi ulogu života, Kralja Leara. Kad se ruši na pozornici u priću uskaće još jedan lik koji mu pokušava spasiti život, tu je i djevojčica na koju će se neočekivano u budučnosti odraziti greške umirućeg “kralja”. Dok nam maestralno doćarava atmosferu umiranja u snijegu koji pada i na pozornici i izvan nje, spisateljica nas vodi tužnom i nostalgičnom prićom u jednoj obićnoj večeri,gdje muškarac dobije poruku ...Možeš li da kupiš mlijeko? I svijet se ruši….                     Dok svijet umire, iz nebodera ga promatraju dva brata. i krećemo na neobićno putovanje naprijed natrag kroz prošlost i budućnost.                                                                                                                                Roman nas vodi u svijet imaginarnog lika iz stripa, Kapetana 11, koji stoji nad svojim svijetom koji isto umire:                 “ Stajao sam nad svojim razrušenim domom i pokušavao da zaboravim kako je sladak bio život na zemlji.”            Njega i strip o neobićnom drugom svijetu je nacrtala i izmaštala nesretna žena u potrazi za ljubavi i svojemu mjestu u svijetu. Vodi nas na put sa putujućom družinom koja u svijet budućnosti donosi predstave Shakespearea. I provlaćimo se kroz sjećanja ljudi koji se nisu još sreli ili ćak i jesu a da toga nisu svijesni , no povezani su na razlićite naćine. Roman progovara o slavi i njenom kratkotrajnom sjaju, o ljubavi i o onome kad ljubavi nema. Ovo je melankoličan roman o ljudima koji misle da su veliki i o onima koji to nisu ali u stvari jesu, o pogrešnim odlukama i onom jednom danu kad shvatiš da je kasno za “ispravak”.                                                                                                                               “Kapetan 11 : Kako ti je bilo na kraju?                                                                                                                                                                                                                                                                                Kapetan Lonagan  : Kao da se budim iz sna. “                                                                            Prelijepa priča, bez obzira na sve, nije jedna od onih koja će vas oboriti s nogu na prvo čitanje ali će vam se zasigurno dugo motati po glavi. ...                                                                                   

Ocjene (1)

Respektira (1): darel

Komentari

od ucitajse

5 0 0 0

Češljugar

Ovo je treća knjiga Donne Tartt (koju do sada još nisam imala prilike čitati), na glasu je kao iznimno djelo, što potvrđuje i činjenica da je dobitnik Pulitzerove nagrade. Jesam li, uzevši sve to u obzir, od nje imala visoka očekivanja? Jesam. Ali u ovom su slučaju ta očekivanja bila itekako opravdana.

Radi se o dječaku Theu koji pukom srećom, sretnom slučajnošću ili igrom sudbine uspije neokrznut preživjeti bombaški napad na muzej Metropolitan u New Yorku. Ovo 'neokrznut' se pri tome na njega odnosi samo fizički, jer je u istom tom napadu poginula njegova majka, jedina osoba koju je imao od obitelji (tj. jedina koja je o njemu brinula i koja ga je voljela), a čiji će gubitak on od sada nadalje neprekidno osjećati.

Nakon napada i majčine smrti, Theov život preokrene se naglavce, budući da je njenim gubitkom praktički ostao siroče. Prvo vrijeme on ostaje živjeti kod obitelji školskog prijatelja Andya, sve dok se ne pojavi njegov otac, pijanac koji je jednog dana samo otišao i napustio njega i njegovu majku i otada im se nije javljao, a koji se sada pojavio, zajedno s novom djevojkom, kako bi ga odveo k sebi i brinuo se o njemu (barem naizgled).

Theov novi život s ocem, u Las Vegasu, ne ispadne onako kako je zamišljao, ali ne ispadne ni nužno loše. Na mjestu na kojem se ničemu nije nadao, Theo pronađe (kratkotrajnu) sreću, kao i najboljeg prijatelja za cijeli život u ruskom dječaku iz iste ulice, Borisu. Odrastajući u, blago rečeno, neobičnoj sredini, zajedno s Borisom, Theov život skrenut će u neočekivane vode, pune eksperimentiranja s drogama, prijevara i krijumčarenja umjetnina.

Theova priča priča je o odrastanju i nastavljanju sa životom nakon što te taj život nokautira i izbaci iz tračnica kojima si do tada putovao u tebi poznatom vagonu. Jer, kako je to ova knjiga sjajno prikazala, dovoljan je samo jedan trenutak da ti se cijeli svijet izokrene, da nestane sve što ti je poznato i da se odjednom nađeš u nepoznatom, okružen ljudima za koje nisi siguran žele li ti dobro ili loše ni što zapravo uopće žele.

Naziv 'Češljugar' dolazi od naziva minijaturne slike slikara Carela Fabritiusa, koju je Theova majka smatrala iznimnom i koju mu je pokazala netom prije smrti, a koju je nakon napada Theo krišom iznio iz muzeja i sakrio u jastučnicu ponad kreveta, osjećajući da ga ona nekako još veže s majkom koju je izgubio, ali osjećajući i krivnju jer su se tog jutra u muzeju našli upravo njegovom krivicom. Naime, Theo je s majkom tog jutra bio na putu prema školi, kamo je, zajedno s majkom, bio pozvan na razgovor zbog nečeg što je napravio, ali su krenuli dosta ranije i odlučili na putu svratiti u muzej. Upravo zbog toga Theo cijelo vrijeme osjeća krivnju za majčinu smrt, misleći kako, da nije napravio to što je napravio, ne bi morao s majkom dolaziti u školu, ne bi se u trenutku napada našli u muzeju i ona ne bi poginula. Ta se krivnja provlači kroz njegovo odrastanje i daljnji život, još ga više vežući uz ukradenu sliku, koja za njega predstavlja zadnju preostalu poveznicu s majkom.

Carel Fabritius, kao i njegova slika koja je na neki način inspirirala ovo djelo, stvarno postoje. Fabritius je nizozemski slikar, Rembrandtov učenik, o kojemu do sada nisam znala puno toga, a kojeg sam, čitajući ovu knjigu nazvanu prema njegovoj slici, sada bolje upoznala. Sama se slika danas nalazi u muzeju Mauritshuis u Haagu i dio je njegovog stalnog postava. Naslikana je 1654. i jedna je od samo 3 slike koje je Fabritius naslikao u godini u kojoj je preminuo. Slika u stvarnosti nikada nije bila ukradena, niti doživjela sve pustolovine koje su opisane u Tarttinom romanu, ali opisana je tako pažljivo i temeljito da vas praktički mami da ju i sami odete vidjeti uživo (srećom, čak i kad ne možemo odmah krenuti na takvo putovanje, tu je Internet).



Autorica je sjajno ocrtala probleme na koje nailazi dijete prisiljeno odrasti bačeno u svijet u kojem se ne snalazi, a koji mu je netom izmaknuo tlo pod nogama. Kao da nije dovoljno strašno na svojoj koži iskusiti strahotu terorističkog napada i u tom napadu izgubiti roditelja, nakon svega toga Theo biva bačen u naručje preostalog roditelja koji za njega uopće ne mari i koji ga iskorištava u neke svoje svrhe, dok je cijelo to vrijeme svjestan da na jednom drugom mjestu postoje ljudi koji ga prihvaćaju, ali kod kojih ne može ostati jer mu nisu obitelj. Izgubljenu ljubav Theo će tada tražiti na drugim mjestima, prepoznavši srodnu dušu u jednako zanemarenom Borisu, i idealizirajući djevojku koju je vidio samo jednom prije, netom prije napada.

Zanimljiva je ta poveznica s djevojkom iz muzeja, i čovjekom s kojim je tamo bila, a kojeg poslije napada Theo pronađe među ruševinama i s njim provede njegove posljednje trenutke. Taj događaj bit će ono što će Thea povezati s nekim drugim, dragim mu, ljudima, kao i samom djevojkom, te što će ga usmjeriti prema onome čime će se kasnije baviti u životu i kanalizirati njegovu ljubav prema umjetnosti, koju je prije dijelio s majkom. Ovaj dio romana dodaje mu i neku posebnu, magičnu, ili možda bolje reći mrvicu nadrealnu (možda sudbinsku?), notu, koja ga na neki način kasnije cijelog prožima.

Donna Tartt od čitatelja traži strpljivost i pažnju: vodeći nas putem kojim ide njena priča, ona voli povremeno lutati stranputicama koje se uz taj put prostiru, digresirajući u različite događaje iz prošlosti ili istražujući različite tokove misli koje njenom glavnom liku prolaze kroz glavu. Takav način pričanja možda bi vam se mogao činiti zamršenim ili napornim, ali on to nije. U početku je, doduše, potrebno malo više strpljenja da se priča pokrene, ali kasnije nekako u nju uronite i samo se pustite da vas njena struja nosi, kamo god to bilo.

Ovo nije knjiga kojoj ćete mahnito okretati stranice, u napetosti nestrpljivo iščekujući što će se sljedeće dogoditi. Ova knjiga traži vašu potpunu pozornost, to je knjiga na čijoj ćete se svakoj stranici zadržati neko vrijeme, upiti njene riječi, neko vrijeme opet razmišljati o njima, uz to što će vas doista zanimati što slijedi. Uzmite si vremena za čitanje ove knjige, ne samo zbog njenog obujma i opširnosti - njena priča se ipak prostire na preko 600 stranica - nego zbog iznimne i nesvakidašnje priče koju ćete u njoj naći i koju ćete na poseban način iskusiti.

Stephen King za ovaj je roman rekao da je on "rijetkost na koju se može naići svega nekoliko puta u desetljeću, pametno napisan književni roman koji se spaja s čitateljevim srcem, kao i umom.". I to je doista tako. Potpisujem.

Ocjene (5)

Respektira (5): JosipLabas, MiraLaFu, darel, TatjanaBN, marali

Komentari

od MiraLaFu

2 0 0 0

Kazuo Ishiguro: "Nikad me ne ostavljaj"

U neke knjige najbolje je ući bez pretpostavki; stoga će moja analiza biti nešto kraća. Pa ipak, ona sadrži nekoliko spoilera, zato preuzmite odgovornost za nastavak čitanja.

   

Ako ste čuli da je ovaj roman znanstvena fantastika, a volite taj žanr, nemojte je čitati. Ako ste čuli da je opis psihološki razrađenih likova i potraćenih života, onda je svakako uzmite u ruke jer nećete požaliti. Ono što je definitivno jaka strana romana je čudan osjećaj koji vas prati dok čitate, kao da nešto nije u redu, a ne znate što točno ni zašto, s tim da, kad jednu stvar sebi razjasnite, iskoči druga koja vas tjera da idete dalje. Tako rečeno, ispada da se nalazite u romanu zajedno s ostalim likovima te da s njima dišete, i da se oni upravo vama obraćaju i zbog vas međusobno razgovaraju, istražuju, pitaju se, razjašnjavaju nedoumice. Drugim riječima, vi pratite glavnu junakinju Kathy koja u trideset i prvoj godini dozvoljava sjećanjima da je preplave i da sebi objasni tijek sudbine koji je za nju već određen, a ono malo što je mogla izmijeniti, nije stigla zbog njoj nesklonih okolnosti. Zvuči poznato? Život kao žaljenje za propuštenim prilikama - možda je to ono što na kraju, nažalost, najčešće ostane kao dominantni osjećaj.

U pozadini priče je kloniranje ljudi čiji naturalistički opisi u potpunosti izostaju; nema nikakvih znanstvenih istraživanja ili opisivanja eksperimenata, to nije prostor u kojem se ovaj roman odmotava. Ono što Ishiguro opisuje je prije svega humanost klonova koji se, kako se poluistina polako razotkriva, ponašaju kao ljudi koji imaju osjećaje i slijede već etablirane puteve kao i svi ostali. Oni se od "rođenja" odgajaju u ustanovi Hailsham, u kojoj ih filaju informacijama da su posebne kreature koje imaju važnu ulogu na ovome svijetu jer će u jednome trenutku svoga života krenuti s doniranjem organa onima koji obolijevaju od najtežih bolesti. To je njihova misija i njihova sudbina koja se vrti u naizgled normalnim okolnostima i sanjarenjima. Za njih se brinu različiti ljudi koji im govore o knjigama, o zdravlju, daju im satove umjetnosti, crtanja i slično, ali od njih istodobno zaziru te ih gledaju čudno, kao da im se gade, prolaze uz njih kao uz mala čudovišta zbog čega se djeca osjećaju loše i ne mogu razumjeti takvo ponašanje. Malo toga im je objašnjeno, govori jedna od odgajateljica, ali nitko se na vrhu s njom ne slaže; imaju stav da je nekad bolje manje znati da se bolje proživi ono ograničeno što im se nudi. Svejedno, kao u svakoj dječjoj kliki djeca imaju svoje pretpostavke, svoje najdraže učitelje, svoja zapitkivanja i nadogradnju misterija na već ionako velike tajne; drugim riječima, oni u priči djeluju kao prava djeca i to je majstorski opisano. Međusobno se zadirkuju, ćakulaju, preuzimaju određene uloge u svome malom kozmosu, boje se stare šume koju ne žele gledati noću da iz nje ne izađe čudovište osakaćenog tijela (što je ujedno i dobra metafora njihovog tijela, koje su možda jedino na podsvjesnoj razini svjesni); imaju iskaze ljubomore, bijesa, zavisti, suosjećanja, žele se uklopiti u novo društvo kroz asimilaciju i imitaciju postupaka onih koje smatraju jačima i slično. Iz tog posve ljudskog ponašanja teško je onda shvatiti da su oni stvarno produkt nekog znanstvenog eksperimenta. Upravo u tome se otkriva veličina autora. Kod njega nema želje za eksplicitnim šokiranjem, već je ono usađeno duboko u korijenu najjednostavnijih riječi, opisa, situacija, misli. Tako se u trenucima nesigurnosti, kako ta djeca odrastaju, oni pitaju imaju li dušu ili samo tijelo za ponuditi. Da se utješe, sami sebe uvjeravaju da se iz tog razloga u školi toliko važnosti pridavalo crtanju, jer se u tim radovima trebalo prepoznati njihovu ljudskost, ili bolje rečeno, njihovu duhovnost koja ih nije zaobišla. I možda ih se tako želi i vidjeti, ali to svejedno nije presudno. Zdravlje je ono što je bitno (zabranjeno je čak čitanje onih knjiga u kojima likovi puše), a sve u svrhu pripremanja njihovog tijela za ono za što su stvoreni – doniranje. U tom smislu, oni su samo tijelo koje ima svoju svrhu, što je zanimljiva i, prije svega, istinita ideja u danas cjelokupnoj slici kapitalističkog svijeta koje na ljude gleda kao na tijelo: tijelo koje je oku privlačno i tijelo koje je za rad sposobno; ništa drugo nije bitno i zapravo postaje općeprihvaćeno, a kloniranje je metafora postojanja i načina života kojim danas živimo, bez individualnosti. Pa ipak, glavni trojac u romanu ostavlja dojam individua, što odmotavanje njihove sudbine čini još težim.

U središtu romana nalaze se Kathy, koja pripovijeda priču, zatim njezina dominantna prijateljica Ruth i Tommy, dječak koji teško kontrolira bijes i u djetinjstvu je podvrgnut čestom ruglu. Između Kathy i Tommya od početka postoje simpatije; ljubav koja se rađa iz prijateljstva. Pa ipak, on završi s Ruth koja čitav njihov život (do donacije) onemogućava vezu s Kathy, što je predstavljeno u autentičnim opisima manipulacije i nemogućnosti da se iz toga svo troje likova izvuku, iako Tommy i Ruth relativno rano prekidaju odnos. Prije vlastite smrti, ako je tako možemo nazvati, Ruth ipak osjeća kajanje te ih oboje poziva da napokon ostvare svoju ljubav (kao da im daje dopuštenje koje je prije izostalo), jer će samo uz pomoć ljubavi uspjeti odgoditi doniranje vlastitih organa i završetak vlastitog postojanja, barem na par godina, ako odu do glavešina i pokažu da se istinski vole. Ipak, ispada da su to samo priče, glasine, koje nisu istinite. Tommyevo vrištanje na kraju u nekoj pustopoljini je iskaz ogromne nemoći pred sudbinom koja je za njega već odmotana. Samim time, životi ovih junaka su toliko slični ljudima koji padaju pod težinom svakodnevice i često misle da u životu nikakvu kontrolu nemaju, baš kao da je i njihova sudbina već određena. Taj osjećaj težine je na kraju posebno jak. Osjećaj da su Tommy i Kathy mogli nešto imati, ali su to dobili prekasno, život im je prekratak, proletio je, a nisu ga zapravo živjeli. Zbog toga roman ostavlja gorčinu u ustima, ali i želju za promjenom, da se vrišti, skače, pjeva; izađe iz sebe na neki način i napravi nešto novo, nešto manje zatupljujuće i rutinsko. Sjajna je to priča, velika priča koja je danas, u moru istoga i stalnog zasićenja, počela nedostajati. Nakon čitanja ona potiče na raspravu, diskusije, otvorena je – to je ono što privlači. Ta nedovršenost, originalnost i pitanja koja sa sobom nosi, želju za djelovanjem, za onim disanjem punim plućima. To je uloga književnosti u jednoj od svojih najboljih realizacija – da ima pokretačku snagu gotovo filmskog ostvarenja; isprepletanje slikȃ koje stvaraju nove slike i nude neke nove nade. Pa neka nitko ne govori da se danas malo čita jer sve manje vjerujem da je to istina. Jer prave priče jednostavno pronađu svoje čitatelje, u to sam sigurna.

Ocjene (2)

Respektira (2): marali, darel

Komentari

od Matea

2 0 0 2

Colleen Hoover: "Bez nade"... I poneki citat.

Kada dođe zima, a s njom i kraći dani, najviše što volim jest sklupčati se pod dekom u svoja četiri zida i čitati knjigu. Istina, najviše volim ljeto i čitanje na terasi iza kuće, ali zapravo nije niti bitno o kojem je godišnjem dobu riječ; bitno je da uvijek volim uzeti knjigu u ruke i prepustiti se čitanju. Nažalost, ipak ne čitam dovoljno odnosno onoliko koliko bih htjela iz razloga što sam zaposlena i doslovno tijekom zime odlazim na posao po mraku, a ujedno po mraku i dolazim kući s posla. Svejedno se svakodnevno trudim odvojiti vremena za čitanje barem jednog poglavlja knjige, ako ne mogu pročitati i više. I tako sam ove zime puževim korakom pročitala nekoliko knjiga, a danas vam donosim svoj osvrt na knjigu Bez nade od Colleen Hoover.

Hopeless by Colleen Hoover, odnosno u prijevodu knjiga Bez nade jest jedna divna knjiga i jako mi je žao što sam čitanje tristotinjak stranica te knjige odužila na čak više od mjesec dana. Tako divne knjige se inače pročitaju u jednom danu, jer svaka stranica je neodoljiva i doziva čitatelja da ostane čitati i čita još, još i još.

U početku upoznajemo glavnu protagonisticu knjige koja se zove Sky te njezinu prijateljicu Six, koja joj je ujedno i susjeda. Njih dvije imaju sedamnaest godina i njihovo je prijateljstvo jako divno. Volim uživo, a i u knjigama, vidjeti povezanost dviju prijateljica jer me takva povezanost uvijek podsjeti na moj odnos s (bivšom) najboljom prijateljicom iz srednje škole, za kojom još uvijek žalim, a vjerojatno ću žaliti cijeli život. Njihov odnos je izravan i smiješan, nagomilan vrijeđanjem iz šale; nešto na razini svake srednjoškolke koja se trudi uživati u životu i svemu što joj život nosi. Nakon upoznavanja dviju prijateljica počinjemo se bazirati na Sky, o kojoj saznajemo da je posvojena ali jako obožava svoju posvojiteljicu koju naziva mamom, te saznajemo kako je Sky napokon uspjela nagovoriti svoju majku da joj dozvoli pohađanje državne škole, jer joj to nikada do sada nije bilo dopušteno. Dakle, Sky dobiva dozvolu da zadnji razred srednje škole pohađa s drugim učenicima, te kreće u školu, a Six u međuvremenu odlazi u drugu državu na školovanje. Iz tog razloga Sky ostaje prepuštena samoj sebi među okrutnim umišljenim učenicama srednje škole u koju kreće, ali izvrsno se snalazi i vjerojatno zbog toga odmah na početku osvaja čitatelje, jer Sky nije obična glavna protagonistica knjige. Naime, Sky je hrabra i mentalno jaka, za razliku od većine glavnih ženskih likova u ovakvim teen knjigama. Sky je definitivno primjer kakav bi trebala biti svaka djevojka, na knjizi i uživo, jer s njom je zabavno čitanje.

Uskoro Sky upoznaje Holdera, a tek s njihovim odnosom priča se širi sve šire i više, te mi zapravo dobivamo pravu sliku i predodžbu o ovoj knjizi.

Iako bi netko s razlogom pomislio kako knjiga djeluje kako tmurno, turobno i tužno (zbog imena) - u krivu je. Knjiga je jako osebujna, sadrži cijelu paletu osjećaja - od onih negativnih do pozitivnih, u svakom liku, a najviše u Sky. 
Također, sve i jedan osjećaj, bio negativan ili pozitivan, nas tjera da shvatimo bitne životne činjenice, a jedna od njih je definitivno kako svatko ima svoj križ, ali bitno je da nauči nositi taj križ na svojim leđima.

Netko bi možda pomislio da je ovdje riječ o jednoj običnoj ljubavnoj priči dvoje tinejdžera, ali vjerujte - nije. Neću vam mnogo toga otkrivati jer ova knjiga je toliko čarobna da ju jednostavno morate pročitati, te stvarno ne bi bilo fer od mene da vam otkrivam išta više od onoga što se smije otkriti, ali moram vam reći: Sky i Holder će vas naučiti što znači poštovanje, iskrenost i prava ljubav. Znate vi to i sami sigurno, ali nikada nije loše pročitati nešto ovoliko poučno i lijepo.

Netko bi možda, kad počne čitati knjigu, mogao pomisliti da su Sky i Six obične tinejdžerice zaluđene dečkima, simpatijama, vezicama i seksom - ali bit će u krivu ako to pomisli. Uzmite knjigu u ruke, čitajte, okrećite stranice i shvatit ćete zašto je Sky drugačija od svih drugih tinejdžerica u njezinoj dobi.

A vjerujte, nitko, ali doslovno nitko ne može niti naslutiti što se krije iza imena i korica ove knjige. Sama ideja da ovakvo djelo nastane bila je originalna i sjajna, pa svaka čast autorici, skidam joj imaginarnu kapu. Da ne pišem (i govorim) o tome koliko je originalno i sjajno napisati ovu knjigu jer je toliko poučna, divna, lijepa, smiješna, tužna (i još mnogo toga što se riječima ne može opisati), da je to nešto što bi svaki tinejdžer i svaka odrasla osoba trebala pročitati. Moram napomenuti kako je autorica svaku svoju rečenicu pomno napisala i svaka opravdano stoji na svojem mjestu. Iako će vam se možda činiti kako neke stvari nisu bitne, možda su previše detaljne - vjerujte da je svaki detalj bitan u ovoj priči i autorica je jedna od onih koje ću čitati ponovno, čim dođe nešto novo iz njezina pera.

Za kraj analize pišem vam neke od citata koje sam izdvojila iz Bez nade:

"Život se ne može raspodijeliti u poglavlja... samo u minute."

"Katkada je najteže postaviti najjednostavnija pitanja."

"Nevolje koje te snađu u životu su iskušenja koja te tjeraju da odlučiš hoćeš li se predati i ostati ležati na zemlji, ili žeš obrisati zemlju sa sebe i uspraviti se još viši negoli prije no što su te oborili."

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, NinaM

Komentari (2)

5

Od ucitajse

Mene je razočarala. Do polovice mi je bila zabavna, ali ubrzo su mi Sky i Holder postali naporni i dosadni, a priča predvidiva. Dobar pokušaj pretvaranja teen ljubića u psihološki triler, ali meni je tu previše teena, a premalo bilo čega drugog. :(
5

Od Matea

Svatko na svoj način doživljava knjigu, naravno... Ali meni je baš bila odlična. :)

od TatjanaBN

6 0 0 1

Taj mali akademski svijet

Ime Davida Lodgea nije nepoznato hrvatskoj čitateljskoj publici, koja je već imala prilike upoznati prijevode njegovih romana (Razmjena, Misli..., Krasan posao). Utoliko su veća očekivanja od novoobjavljenog prijevoda romana „Svijet je mali“ koji, iako je napisan još 1984., ni danas, nakon preko 30 godina, ne gubi na aktualnosti. Baš naprotiv, iako junaci ovog romana nemaju na raspolaganju e-mail, internet ili mobitele, upravo je zapanjujuća Lodgeova sposobnost uočavanja običaja i trendova koji nisu samo hir jednog vremena, već su postali vječni. Tu u prvom redu mislim na znanstvene simpozije. Radnja romana i počinje jednim simpozijem, onim u izmišljenom gradu Drljingamu (u originalu: Rummidge), a tijekom romana isti likovi će se susretati na još bar pet različitih simpozija, različitih organizatora, na kojima će se čitati uglavnom ista izlaganja bez obzira na temu skupa. Zvuči poznato, naročito ako radite ili imate nekog drugog posla sa znanstvenom zajednicom, svejedno koje struke (uz napomenu da su Lodgeovi sveučilišni profesori mahom lingvisti ili književni teoretičari).

Likova u knjizi je mnogo, i u prvi mah je pomalo naporno pohvatati tko je tko. Ali Lodge ne dopušta zapostavljanje nijednog lika, svatko ima svoje mjesto u fabuli, i svaki je karakterno ocrtan na specifičan način, ma kako to sažeto bilo. Jedan od središnjih likova i pokretača radnje je mlad i nadobudan Persse McGarrigle, profesor književnosti s izmišljenog sveučilišta u Limericku. Njegovo prisustvo na prvom od brojnih simpozija spomenutih u romanu zapravo je poslužilo autoru da ocrta i lice i naličje takvih događanja, ali da ujedno i poveže ostale likove. A među njima su Philip Swallow i Morris Zapp, već nam poznati likovi iz prethodnog romana „Razmjena“ (u svojim odnosima oni se i referiraju na događanja iz „Razmjene“, ali njezino prethodno poznavanje nije preduvjet za praćenje ovog romana). Zatim, njihove supruge, Hillary i Desiree. Tu je i Robin Dempsey, ljuti protivnik Philipa Swallowa i patološki ljubomoran na njega (osobito su zabavni prizori kad se Dempsey ispovijeda kompjutorskom programu koji simulira razgovor), zatim osebujna talijanska profesorica Fulvia Morgana, ostarjela profesorica Sybill Maiden, legenda književne kritike Rudyard Parkinson, i mnogi drugi. Tu je i romanopisac koji je izgubio inspiraciju, njegov japanski prevoditelj (autor si je tu dao oduška da se zabavi na račun japanskog prevođenja engleskih frazema), sveučilišni profesor iz Australije o kojem doznajemo samo da nikako ne uspijeva napisati svoj referat do kraja, ali tu su i likovi iz drugih miljea – djelatnica na Heathrowu (koja u rukama drži i više konaca nego što bi se isprva činilo), dvije eskort-dame, svaka sa svojom funkcijom u razvoju radnje, informatičar koji se dobro zabavlja na račun ljubomornog profesora...

Osim što se dobro narugao akademskoj eliti koja, osim putovanja s jednog simpozija na drugi, kao da i nema drugog posla u životu (kako reče Morris Zapp: „Znanstvenici su danas poput vitezova lutalica iz starine: lutaju svijetom u potrazi za pustolovinom i slavom“), autor se ovdje poigrao i s romantičnim zapletima. Zaista, roman vrvi raznim oblicima veza – od idealizirane mladenačke ljubavi, do obnovljenih preljubničkih veza iz prošlosti ili slučajnih „veza za jednu noć“ (a javlja se i sporedan, i nevjerojatno zabavan epizodni lik studentice koja seksom ucjenjuje profesore). Ipak, ne zapadajući ni u jednom trenutku u banalnost, autor je i taj dio fabule uspio spretno povezati s teorijom književnosti. I zaplet i rasplet romana velikim dijelom oslanjaju se na slučajnosti, ali tu i opet dolazi do izražaja naslov romana, koji ne podsjeća slučajno na toliko puta izrečenu frazu o „malome svijetu“.

Roman je prožet suptilnim humorom koji će vas, ako pažljivo pratite radnju i likove, mjestimice nasmijati do suza. Ostavlja dojam izvrsne, duhovite i opuštajuće literature, i ponovno daje dokaz da humor u književnosti ima mnogo lica. Onome tko je već čitao djela Davida Lodgea ovo i neće biti neka novost, a onima koji se s njim prvi put susreću mogu reći samo – svakako pročitajte, tražit ćete još! Na kraju moram još dodati da užitku čitanja doprinosi i izvrstan prijevod Gige Gračan. U vrijeme kad se prijevodi strane književnosti često štampaju na brzinu, bez prave provjere i lekture, ovakva izdanja su pravo osvježenje.

Ocjene (6)

Respektira (6): ucitajse, MiraLaFu, darel, naomica, marali, NinaM

Komentari (1)

5

Od ucitajse

Nisam se još imala prilike (čitalački) susresti s Lodgeom, ali ovime si me zainteresirala da naš prvi susret malo ubrzam. :)

od Tom1988

2 0 0 1

THOMAS HARRIS: CRVENI ZMAJ & KAD JAGANJCI UTIHNU

And behold a great red dragon, having seven heads and ten horns, and seven crowns upon his heads. And his tail drew the third part of the stars of heaven, and did cast them to the earth...

Thomas Harris američki je pisac koji se najviše proslavio serijom romana o Hannibalu Lecteru, bivšem psihijatru koji se nerijetko poigravao svojim pacijentima, ponekad ih je i navodio na ubojstva, a one koji bi mu baš dojadili često je znao i pojesti... Mislim da Lecterov lik ne treba posebno predstavljati, većina ga je upoznala preko filmova. Samo da odmah spomenem još jednu zanimljivost o Thomasu Harrisu - živi povučenim životom i nije davao nikakve intervjue od davne 1976. (nedugo nakon prvog objavljenog romana "Crna nedjelja", koji je također izdan kod nas) pa se ni ne zna mnogo o njemu. To mu je kod mene odmah dalo prednost u odnosu na druge, zasad još nečitane, pisce.

Prva dva romana iz serijala, "Crveni zmaj" (V.B.Z izdanje) i "Kad jaganjci utihnu" (Večernjakova biblioteka), podjednako su dobri psihološki trileri. Mislio sam prije pisanja osvrta pročitati i preostala dva nastavka koji sačinjavaju kompletan serijal, "Hannibal" i "Hannibalov postanak", ali to bi onda ipak bio predug osvrt i vjerojatno bih riskirao da isti postane predug i pomalo naporan za čitanje. Ova dva romana stavljam u istu analizu jer imaju neke stvari zajedničke, osobito jednu veoma nepreporučljivu.

"Crveni zmaj" mi je osobno bila jako predvidljiva knjiga. Često sam pogodio tko će biti ubijen, točno sam pogodio zaplet, skriveno značenje nekih dokaza, preokrete u radnji (osobito onaj najveći, posljednji) i rasplet. Ali ne, ne, nisam vidovit i zapravo je knjiga vrlo nepredvidljiva.

Zaplet i sam lik Willa Grahama, FBI-evog savjetnika koji je poznat po svojoj izvanrednoj sposobnosti percepcije zločina očima ubojice, jedan je od najoriginalnijih likova iz područja trilera. Zanimljivo i uzbudljivo je gledati Willovu analizu mjesta zločina i tijeka ubojstava, taj njegov iskorak u tamu koju skrivaju umovi najvećih psihopata, poistovjećivanje s nagonima, manijom i izopačenostima koji se tamo skrivaju, ali i posljedice koje takav posao ostavlja na njega, čineći ga nerijetko rastrojenim i uvijek sumnjičavim prema svemu, a nerijetko i prema samome sebi, uvijek u strahu da bi mogao i sam postati jedan od luđaka koje toliko dugo proučava; osobito ako ga netko, poput "dobrog" starog dr. Lectera, gurne u tom smjeru.

Upravo to odlično dolazi i do izražaja u veoma dobroj seriji "Hannibal", koja posuđuje većinu likova i događaja iz Harrisovog serijala i gdje je prvenstveno fokus na odnosu između Lectera i Grahama, ali se radnja odvija prije hvatanja doktora Lectera te je serija većinom napravljena kao uvod u "Crvenog zmaja". Kažem većinom jer u drugoj polovici posljednje sezone, serija se neizbježno spaja s radnjom "Crvenog zmaja" i velikim djelom prati događaje iz tog romana. Eto zašto mi je to bila toliko predvidljiva knjiga - sve sam već prethodno gledao u seriji. I dalje je bilo nekoliko iznenađenja, ali cijelo vrijeme sam imao hrpu spoilera u mislima. Mada me to ne sprječava sagledati koliko je ovo zapravo dobro osmišljen, razrađen i kvalitetno napisan roman te mi ga je svejedno bio užitak čitati. Vidi se kakav obiman posao je Harris uradio pripremajući ovu priču, vjerojatno mnogo vremena provodeći zakopan u razna istraživanja vezana uz psihologiju ubojica, ali i proces same istrage i analize prikupljenih dokaza, koji su ovdje veoma minuciozno, realistično prikazani i istovremeno uvijek na zanimljiv način, bez usporavanja radnje. Poglavlja su također odlično, sažeto koncipirana zbog čega je lako pratiti radnju i nastaviti čitanje nakon pauze ili se vratiti unatrag i prisjetiti nečeg.

Lik psihopata koji, inspiriran Blakeovom slikom Velikog crvenog zmaja i žene ogrnute suncem, masakrira sretne obitelji, također je veoma upečatljiv u svoj svojoj izopačenosti, homicidnosti i ludilu. Osobito su dobra poglavlja posvećena njegovom djetinjstvu i strašnim događajima koji su, godinama kasnije, utjecali na njegov... hm, postanak.

Nemam tu baš previše primjedbi na Harrisa, premda je ipak bila jedna stvar koja mi je narušila čitanje, nevezana uz njega. Ali o tome ću na kraju, s obzirom da je isti slučaj i s "Kad jaganjci utihnu". Za razliku od "Crvenog zmaja", istoimeni film sam gledao prije mnogo godina i odgađao ga do nakon čitanja romana (što bi bilo nakon pisanja ovog osvrta), pa mi ovaj put ništa nije narušilo nepredvidivost radnje.

U ovaj roman Harris uvodi lik Clarice Starling, mlade agentice koja još nije ni diplomirala na Akademiji, a već je zbog odgovarajućih karakteristika i zapaženih rezultata odabrana da obavi intervju s Hannibalom, zbog sumnje da "dobri" doktor posjeduje važne informacije o serijskom ubojici koji tjednima otima žene koje potom ubija i dere im kožu.

Za razliku od "Crvenog zmaja", u ovom romanu je Lecteru dana mnogo veća uloga i tek taj roman je njegov lik, kako u svijetu filma tako i svijetu knjige, učinio poznatim široj publici. Produbljuje se njegova osobnost i detaljnije ga se prikazuje kao natprosječno inteligentno, manipulativno i homicidno čudovište kakvo on doista jest. Ali istovremeno, Harris ga prikazuje i kao čovjeka koji veoma drži do manira, iskrenosti, pristojnosti i sveukupno dobrog ponašanja te osobito prijateljstva, što njegov lik čini dodatno zanimljivijim. 

Opet, Harris je s "Buffalo Billom" (nadimak koji je dan ubojici zbog njegove sklonosti deranju kože) stvorio pamtljiv lik ubojice koji također teži svojevrsnoj preobrazbi. Ipak me se malo više dojmio lik psihopata opsjednutog Crvenim zmajem, ali prednost ovog romana je u većoj ulozi koja je ovaj put dodijeljena Lecteru, zbog čega je i on podjednako nositelj radnje i sve čini intrigantnijim i napetijim. Ipak ostaje zamjerka da je prvi dio romana malo prespor, čini mi se da je predugo trebalo da se radnja pokrene. Ima i to nekog opravdanja u smislu uvjerljivog postavljanja radnje i detaljnijeg upoznavanja likova Lectera i Clarice Starling, ali ona prava stvar kreće u drugoj polovici romana, kad radnja postaje dinamičnija i, da tak' kažem, s riječi se prelazi na djela.

Kao i u prethodnom romanu, radnja je vrlodobro osmišljena i poglavlja su podjednako dobro koncipirana, a Harrisov prikaz odnosa između Starling i Lectera nije ništa lošiji od prethodnog gdje je Will surađivao s Hannibalom. Lecter je kao lik skroz nepredvidljiv, a i sam čitatelj može osjetiti jezu koja prođe Starlingovu dok prilazi ćeliji "dobrog" doktora ,koji vreba na svaku riječ i priliku da razgovor preokrene u svoju korist.

"Ništa mi se nije dogodilo, policajko Starling. Ja sam se dogodio. Ne možete me svesti na gomilu utjecaja."

Nevezano uz Harrisa, ono što je zajedničko objema knjigama je osrednji do katastrofalan prijevod, pogotovo lektura. Na stranu pravopisne pogreške, u "Kad jaganjci utihnu" (Večernjakova biblioteka) naći ćete rečenice tipa:

"Pročelje crkve urušilo se na šezdeset i pet stupnjeva..."

Naravno, u izvorniku piše šezdeset i pet staraca. Nadalje, dijalozi, osobito u "Jaganjcima", ponekad nisu bili pravilno odijeljeni pa nisam bio siguran tko što govori, a prijevod nekih riječi je toliko nemaran da ti ni nije jasno o čemu se tu radi. Primjerice, senatorica ulazi u sobu, ispituje Hannibala i spušta podmetač. Potom ustane, uzme podmetač i privine ga na prsa. Poslije ga pošalje ispod vrata u hodnik. Naravno, odmah pomislim na podmetač za stolac, što drugo? Ali što sad ova stalno spušta i podiže taj podmetač, da bi ga na kraju privinula uz prsa? I onda ga pošalje ispod vrata?! Naravno, radilo se o onoj metalnoj podlozi na koju su pričvršćeni dokumenti za potpisivanje. Kao da je bio problem umjesto "podmetač" staviti "dokumentaciju", "papire", ma bilo što razumljivije.

Veoma dobre knjige koje su kvalitetno pisane, ali pomalo osakaćene neprofesionalnim prijevodom i lekturom. Mislim da su iste kod nas izašle i u drugim izdanjima ("Crveni zmaj" nedavno u izdanju Znanja, a "Jaganjci" u starijem izdanju Mladinske knjige ) pa radije probajte njih, možda je tamo prijevod bolji.

"Strah dolazi s imaginacijom; to je kazna, to je cijena imaginacije."

Ocjene (2)

Respektira (2): ucitajse, RuzicaG

Komentari (1)

6

Od RuzicaG

odlična analiza, ali dala sam sebi zabranu čitanja krimića, pa će provjera pričekati :)

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se