3 11

Je li pisanje zanat koji se brusi ili dodir muze?

Podijeli na mrežama

Kakvo je vaše stajalište o radionicama pisanja fikcije ili popularnije, kreativnog pisanja? Mogu li one pomoći piscu bolje "istesati zanat", otkriti mu nove načine na koje može poboljšati svoje umijeće ili činjenica kakav je netko autor lezi gotovo u potpunosti na nečijem talentu koji se brusi u osami sobe? Jesu li ovakve radionice, dapače i studiji kreativnog pisanja na sveučilištima diljem svijeta, "moderna izmišljotina" ili dobrodošlo priznanje piščeva rada kao nešto što nije samo plod "muze" već zanat kao i svaki drugi, koji se uvijek može dodatno poboljšati. Tko je, ako se slažete oko posljednje tvrdnje, u tom slučaju pozvan učiti mlade umove umijeću pisanja? Bi li se trebalo raditi o renomiranom autoru? Ili možda književnom kritičaru? No, čini li ih ta odrednica automatski i kvalificiranim predavačima, odnosno prenositeljima znanja zanata? Što čini idealnog profesora ovog predmeta? Pitanje koje se također neizbježno veže uz ovu temu glasi i što mislite o raznim priručnicima/udžbenicima o pisanju? Biste li im sami ikad "utekli" kao pomoć u pisanju? Ako, recimo, citiramo savjete Roberta Bolaña o umjetnosti pisanja kratkih priča, koji u svojoj knjizi navodi kako nikada ne treba pisati samo jednu priču u isto vrijeme, kako pritom trebate biti pažljivi, koje pisce sami trebate čitati ako želite postati majstorom ove forme, a koje potpuno izbjegavati, biste li rekli da vam otkrivamo toplu vodu ili pomažemo bolje savladati ovu književnu formu? Naše pitanje na neki način implicira i vječni sukob poimanja pisanja kao zanata i isključivo proizvoda umjetničkog nadahnuća – što vi mislite, koje od to dvoje čini dobrog pisca? Koji je omjer talenta i uloženog rada kod dobrog pisca? Kod pisanja, što se to može naučiti, a što je stvar talenta? Neki kritičari u Americi tvrde da su tečajevi/studiji kreativnog pisanja uništili originalnost i da su današnji mlađi pisci uniformirani, odnosno da romane pišu šablonski. Slažete li se s tom tvrdnjom? Je li to neizbježan nusproizvod ovakvih studija koji su u toj zemlji masovno pohađani? Bi li se umijeće pisanja trebalo uvrstiti kao studij i na neka od naših sveučilišta? Otvaramo raspravu, a posebno su dobrodošla iskustva onih koji su sami imali prilike pohađati kakvu radionicu kreativnog pisanja. I u našoj zemlji, naime, već nekoliko godina radionice pisanja postaju sve popularnije; u novije se vrijeme posebno ističe Centar za kreativno pisanje (CeKaPe) u kojem mnogi ugledni predavači, poput Jagne Pogačnik ili Ivane Sajko, već nekoliko godina obučavaju mnoge polaznike, a dovoljno se sjetiti kako su se toga laćali i autori poput Zorana Ferića, koji je u popularnoj Booksi vodio radionicu pisanja proze, a kao gosti predavaci nasli su se mnogi poznati autori.

Napiši analizu

Analize (3)

od Matea

6 1 0 8

(Ne)talentirana analiza.

Sve što vam treba za pisanje romana jesu:

1. Olovka

2. Papir

3. Računalo, ako nemate olovku i papir, ali ako ih ne želite koristiti

4. Mašta

5. Vještina pisanja

6. Poznavanje gramatike

7. Talent.

Olovku, papir i računalo moguće je kupiti. Olovka i papir su jeftini i dostupni svima, dok računala pak nisu, ali ih svejedno svi imaju jer ih je danas nužno imati. Kao disati zrak. I imati kruh na stolu. Vještinu pisanja i poznavanje gramatike možemo s vremenom usvojiti kroz kreativne radionice i učenje pisanja, ali maštu i talent ne možemo kupiti. Pa makar bili bogati kao Bill Gates i imali želju da i zadnji dolar potrošimo na kupnju navedenog. 

Otkad znam za sebe nešto pišem. Pisala sam sastavke za osnovnu i srednju školu, sapunice po uzoru meksičkih sapunica koje sam cijelo djetinjstvo gledala na tv-u, pjesme u stilu emo djece dok sam bila tinejdžerice, trilere, ljubiće, krimiće, ne znam ni sama što sve nisam pisala i što sve danas ne pišem. I trenutno mi se vrzma ideja po glavi kako napisati odličan triler, ali sigurno ga neću uspjeti napisati. Imam jako puno započetih romana po mnogo ideja što ih je stvorila moja mašta, ali nedostaje mi talenta da bi ih završila i da bih bila zadovoljna s njima i mogla reći: finito. Gotovo. Dovršeno. The end.

Lako je hvaliti se da sam spisateljica i pjesnikinja. Bilo je lako napisati zbirku pjesama i objaviti je te se hvaliti time. Naravno, ponosna sam na svoj uspjeh, ma kako mali bio, al' svejedno je to bio uspjeh. Objavila sam zbirku pjesama sa samo 19 godina. Jeeeej. :D

No ne mogu reći da se smatram dobrim piscem. Pjesme mi je oduvijek bilo lako napisati. Moglo bi se reći da imam kakav takav talent za pisanje pjesme. Talent koji se probudi svakih nekoliko mjeseci u meni. Inače spava i ne pojavljuje se na površini. Ali kad je riječ o pisanju romana, tu se gubim.

Imam maštu i imam želje da napišem roman. Imam olovku i papir, a imam i računalo. Poznajem gramatiku. Možda malo manje nego dok sam bila u srednjoj školi, jer tad sam aktivno pazila na sve što gramatika nosi u sebi, a danas sam pomalo izgubljena u pisanju i poznavanju gramatike. Čak ne znam više niti napisati dobre recenzije na romane, kao što sam znala za vrijeme dok sam pisala lektire u srednjoj školi. Ali hajde, poznajem osnove gramatike i znam pisati gramatički ispravne rečenice. Da li imam vještinu pisanja? Mislim da nemam. Bit ću iskrena. Koga briga, svejedno me ne poznajete. :P

Mislim da nemam vještinu pisanja. Čitam mnogo romana, a najviše trilera i krimića, te s divljenjem gledam u napisane riječi. Uvijek poželim: da barem ja mogu pisati tako vješto kao on/ona. Da barem ja mogu biti takva majstorica za pisanje. Da sam barem ja imala ideju prije njega/nje i objavila taj roman te osvojila brdo para i sve moguće nagrade.

Eh, ništa od toga. Ne u moje vrijeme. Ne u RH. 

Čak i da imam vještinu pisanja, to ne bi značilo da imam talent. Što je taj toliko željeni talent?

Po definiciji talent je iznimna sposobnost za nešto. Darovitost. Nadarenost. Talent nije isto kao vještina, jer vještina je naučena sposobnost. Talent nemam, a nemam niti vještinu. Što ćemo sada?

Mogu vam reći sljedeće:

DA, pisanje je zanat koji se brusi. DA, pisanje je i dodir muze.

Netko možda ima talent - dodir muze, ali nema vještinu i ne može napisati dobar roman. Netko ima obrnutu situaciju, odnosno, ima vještinu i zna napisati roman jer zna složiti sve rečenice, zna sve staviti na svoje mjesto da bude dojmljivo ili napeto ili romantično ili tko zna što se već traži u žanru u kojem piše, ali nema talent i ne može napisati niti dovršiti dobar roman. A netko... Netko ima oboje. Dao Bog meni oboje.

Zato sam sigurna u to da bih bilo dobro da posjetim koju radionicu pisanja u svom kraju. Nažalost, toga ima malo u mom gradu, a i kad ima, ja za to ni ne saznam, jer nisam aktivna u kreativnim i umjetničkim događajima u gradu. Šteta. Jer jako cijenim kreativnost i umjestnost, a najviše pisanje proze i poezije. Doista to cijenim i doista sam htjela oduvijek biti uspješna i poznata spisateljica. Voljela bih da me ljudi cijene zbog te moje ljubavi prema poeziji i prozi. Ali u ovom slučaju ljubav nije dovoljna. 

Potrebna mi je vještina, koju neću imati sve dok se ne odlučim uključiti u neku radionicu gdje ću naučiti osnove pisanja dobrog romana, gdje ću surađivati s ljudima koji su napisali dobar roman i postali uspješni u pisanju. Zapravo, gdje ću biti učenica i slušati dobrog učitelja u podučavanju. Sigurna sam da mi to treba i sigurna sam da to treba mnogima.

No ja i dalje imam još jedan problem: nedostatak talenta.

Vidite, nedostatak talenta ne može se kupiti. Ja, nažalost, nisam jedna od onih nadahnutih pisaca, kao što je J.K. Rowling, koja je uspjela pokazati svijetu originalan i jedinstven proizvod njezine mašte i talenta. Nisam. Ali u zamjenu za talent, imam maštu. Mnogo maštam i imam mnogo ideja. Mnogo toga započnem pisati olovkom na papir, ili udaranjem po tipkovnici pa je tata primoran vikati da prestanem toliko lupati po tipkovnici jer on po noći želi spavati, a ne slušati to silovanje mog računala. Ali, bit je u tome da ja nijedan roman ne završim do kraja. Točnije, završim ga. Dođem ja do finita, the enda, kraja. Dođem. Ali svejedno nikada, u svome srcu i svojoj glavi, ne mogu reći i priznati da je roman gotov. Svejedno uvijek osjećam, vidim, smatram da romanu nešto nedostaje. Neka rečenica nije dobra. Neki događaj nije dobro opisan i nema dovoljno smisla. Nešto je višak. Negdje nešto fali. Neki opis, neka riječ. Jedna točka, jedan zarez, jedan uskličnik. Nešto, nešto, nešto, nešto i nešto. Uvijek nešto ne valja!

Problem je u tome što jednostavno, očito, nisam talentirana niti imam dodir muze. Možda se negdje duboko u meni krije neki talent koji ja ne prepoznajem, što se proze tiče. Za poeziju mogu reći da ponekad talent ispliva na površinu iz dubine moje duše ili odakle god dolazi, ali za prozu to ne mogu reći. Imam ideje, imam maštu. Imam likove, imam radnju, događaje, žanr, sve imam. Ali svejedno uvijek nešto fali. Nečega nema.

I mislim da je problem u tome što meni zapravo prvenstveno fali neka dobra kreativna radionica koja bi me naučila pisati. Ovako mogu samo nagađati i frustrirano kriviti samu sebe jer nisam dobra spisateljica. Ne ide mi ta proza, a toliko patim za njom.

Isto smatram i za druge ljude. Smatram da mnogima nedostaje učenje i vježbanje pisanja, taj trud, da bi napisali dobar roman. Neki (svaka im čast) imaju sve. Od olovke i papira, preko mašte i vještine pisanja, pa sve do talenta. Imaju sve. Zato nas i osvajaju svojim objavljenim djelima, koja su prevođena na sve jezike svijeta, na sva pisma i koja su im donijela milijune. I neka su. Takvi ljudi zaslužuju sve najbolje jer cijene umjetnost i oni su umjetnici. Oni u sebi imaju taj dodir muze koji ja toliko tražim i pokušavam dobiti. A ne mogu.

No neki nisu blistavi kao navedeni kojima se klanjam i na koje sam potajno ljubomorna jer ne mogu biti kao oni. Neki imaju talent, ali nemaju vještinu. Ili obrnuto. I zato je moje mišljenje sljedeće:

Trk svi u radionice! Tamo će nam ljudi pomoći, a neće nam odmoći. Dat će nam savjete i podučit će nas pisanju, a ujedno će cijeniti ono što nosimo u svojim glavama, srcima i dušama. Potaknut će našu maštu da ispliva na površinu s najboljim idejama i dat će nam priliku da napišemo dobra prozna djela, zbog mašte koju imamo, možda i talenta koji se skriva u nama, te će nam dati tu vještinu pisanja koja nekima (čitajte: Matei) očajnički nedostaje.

Bilo kako bilo: hvala umjetnicima na divnim umjetničkim djelima koja kupujem ili podižem u knjižnici, te se smijem s njima, ili plačem, maštam s njima, borim se, rješavam misterije, nadam se i tako dalje i tako bliže. Hvala piscima zbog toga što postoje, što imaju olovku, papir, računalo, maštu, vještinu, gramatička znanja i talent. I želim puno sreće svima, uključujući i samoj sebi. Neka steknemo znanja i izbrusimo zanat. Neka potaknemo talent da ispliva na površinu, te pustimo maštu da divlja. Mislim da u tom zecu leži grm. 

Ocjene (7)

Respektira (6): Zeljko, BoriciOmis, sthagon, darel, RuzicaG, Vjeran

Slaže se (1): BoriciOmis

Komentari (8)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Hvala RuzicaG na savjetu! Potražit ću ju u gradskoj knjižnici, nadam se da ju imaju. Sigurno će mi puno pomoći u pisanju.
4

Od Matea

Vjerane, hvala. :) Htjela sam reći: pisanje je zanat koji se brusi a ujedno i dodir muze. ;)
4

Od Matea

Ne čudim se što me ne kužite. Zar ne vidite da ne znam pisati?? -.-
6

Od RuzicaG

čitaj, vježbaj, imaš potrebu izrazit se, očito je tu i zrnce talenta, samo naprid
4

Od Matea

Hvalaa, budem :))

od MiraLaFu

12 4 0 2

O pisanju

Deset posto uspjeha je talent, devedeset posto rad, već je to dobro poznata stvar. A možda zato što se toliko vjeruje da su kratka priča ili roman plod trenutka inspiracije koji se izbaci na papir i kasnije ne analizira, propitkuje i sređuje, te da je potpuno nebitan za društvo i njegovo napredovanje i samo mlaćenje prazne slame, razlog zašto je pisanje danas toliko malo cijenjen i zapravo neshvaćen, nedovoljno priznat posao. A to je baš to - posao. I može svatko od nas pričati o idealističkim pobudama, o tome kako stvari treba raditi iz osobne potrebe jer nije sve u novcu a umjetnost nadilazi materijalno (bez obzira na to što i umjetnici moraju jesti), ali za nekoga tko se nečim želi baviti ozbiljno i potpuno predano, istraživati i u pisanje ulagati većinu svog vremena, to ne može biti dovoljno. A kad se govori o pisanju, ja ne znam kako je drugima, ali meni je vrlo lako nešto napisati, a nije mi niti malo lako to nešto srediti.

Osobno, ne znam gotovo ništa o školama pisanja i ne mogu govoriti protiv njih jer ni u jednoj nisam bila. Ali isto tako, vjerujem da mnogo ljudi danas želi i voli pisati - na kraju krajeva, svi mi u sebi nosimo riječi, naš život se ipak bazira na komunikaciji i razgovoru, na ispoljavanju emocija, i svi to možemo pokušati staviti na papir, nabacati rečenice jer sve one nešto znače; problem je jedino u tome o čemu i na koji način pišemo, koliko možemo privući pozornost publike, zainteresirati, koliko smo voljni pasti i opet raditi i raditi i učiti iz svojih grešaka. S druge strane, vjerujem da je učiti kako pisati vjerojatno i jedan oblik terapije zbog čega nisam protiv škola pisanja i mislim da bi ih trebalo biti više (iako to sigurno nije cilj onih postojećih). Bilo kakav način pomoću kojeg se suočavamo s onim što nas muči a da pritom nikoga ne zlostavljamo, gnjavimo i napadamo, koristan je. Pogotovo za mlade ljude koji se teško nose s različitim problemima odrastanja, sazrijevanja, agresije, bijesa i slično. Nije onda čudo da, primjerice, u romanu Guraj o kojem se govorilo i na ovome portalu, protagonistkinja vodi dnevnik i piše pjesme o ponovnom otkrivanju svijeta i sučeljavanju s njim, nakon proživljene traumatske prošlosti, i s posljedicama koje je ona ostavila na njezinoj duši.

No, ono što isto tako treba naglasiti je da danas puno ljudi piše, a malo ljudi čita, što je veliki problem kad se radi o pisanju kao tipu nečijeg posla. Pisac treba čitatelja, inače je njegova funkcija izgubljena, promašena. Ponekad se zato pitam - zbog čega pokretati škole u kojima se ljude lako uvjeri da im nešto ide, u kojima ih se hrabri, a malo njih, ako itko, u pisanju u pravom smislu te riječi može uspjeti? Kao u onim glazbenim emisijama gdje se traže pjevačke zvijezde i o njima se priča kao o novim nadama, a već sutra ih se zaboravi jer je tržište prebukirano a oni su samo kopije, ili jednostavno teško dopiru do prezasićene publike? Naravno, svega mora biti, i tu se možda nekad nađe netko tko se istakne u masi, ali mislim da kroz sve to treba kročiti oprezno, ne zanoseći se previše.

Danas se sa sigurnošću može reći da je onome tko želi pisati veoma teško nametnuti se tržištu koje stagnira, pogotovo kad se radi o domaćim autorima. Uložiš svoje vrijeme, svoj trud, a na kraju nitko to ne čita, osjetiš se kao debil. Jer kao pisac, ti želiš nešto reći, neku poruku poslati, privući pozornost. Zašto si onda, do vraga, pisao/la ako tvoje riječi do nikoga ne dopiru?

Naravno, možeš reći da radiš stvari zbog sebe. I naravno da sve što napišeš dolazi iz tvoje osobne potrebe. Primjerice, ja sam cijelo ovo ljeto pisala roman (zbog čega na portalu nisam bila aktivna, usput rečeno). Nisam izlazila iz svog filma, jedva sam se okupala a živim na moru, postojala sam zajedno sa svojim likovima i stalno sam o njima razmišljala, svi su tolerirali moju nervozu i poštovali privatnost da mi nitko ne smeta, po noći bih se budila jer bi me proganjali dijalozi i daljnji postupci, i u svemu tome nije bilo nikakve namjere da netko drugi to pročita i ocijeni ili proda, već samo inspiracija, priče koje su u meni dugo rasle da bi ih napokon zabilježila; ali sad kad sam to sve izbacila iz svog sistema, kad to sređujem, naravno da bih htjela da netko to pročita, da to negdje završi, jer ima potencijal. S tim da je sređivanje najteži dio posla i dok nekome to predam, treba proći vremena, najvažnije je biti strpljiv. Što dovodi do jednog drugog problema. Prije nekoliko godina, ja bih to odmah poslala na neki natječaj, misleći da je dobro. U tome se često griješi kad se tek počne pisati. Napišeš prvu verziju i misliš to je to, nikad bolje. Nekad sam na priči radila dva dana, danas radim mjesecima. Shvatila sam da je ono što je najbitnije upravo odmak u vremenu koji donosi koliko toliku objektivnost. Drugim riječima, važno je pokušati čitati svoje djelo kao da ga prvi put vidiš, da prodiše i tekst i autor, kako bi se onda opet sreli kao da se nikad prije nisu upoznali.

Škole pisanja me možda nikad nisu zanimale jer sam jednostavno tip koji voli sve raditi sam i prođe teži put umjesto onog lakšega. Ali završila sam književnost pa kakvu takvu podlogu imam. No ono što je zanimljivo je da pri pisanju zaboravim na sve što sam naučila; nakon toliko kritika i analiza književnih djela i napisanih eseja, čini me se kao da sam sve o književnoj kritici zaboravila. Ali moja podsvijest te stvari valjda svejedno čuva, jer kad se ponovno vratim nečemu što sam napisala, prepoznam trikove koje sam nametnula bez da sam ih bila svjesna, dodam nove. U svemu tome jako je važno biti kritičan prema samome sebi, nešto što je našem narodu potpuno nesvojstveno. Priznati nekad ne, ovo ne valja, mora biti bolje, izbrisati rečenice, dodati nove stvari, raditi na jednom paragrafu tjedan dana jer drugačije ne ide, s ljubavlju tražiti gdje staviti zarez a gdje ga izbrisati, što je višak, što treba preformulirati. I zato je to više veliki posao nego djelo samog talenta. Imala sam ja talent i za sviranje pa nisam dovoljno radila. Treba birati ono na čemu ćemo raditi i u što ćemo uložiti napor, žrtve, odricanja, stalna usavršavanja. A da je lako, nije. Zahtijeva puno vremena i puno truda, a na kraju se malo toga dobije. No, uistinu, kad ti netko koga poštuješ i cijeniš kaže da to nešto valja, da je odlično, kad dobiješ neku nagradu, to je poticaj za dalje; iako najveći poticaj daješ sam sebi jer kad te pisanje stvarno odabere, od njega nikad ne možeš odustati. Ja sam sebi stalno govorila, nema ti od toga ništa, posveti se nečemu drugom; čak i sada dok sam pisala roman, onaj uvijek racionalni, logički dio mene me upozoravao, ma šta ti radiš, nemaš više posao, jesi normalna, ali svejedno nisam mogla odustati. Jer mene proganjaju vlastiti likovi, vlastite misli, rečenice, strukture, događaji. Ali uz to sam u zadnjih godinu dana postala veoma samokritična i radim puno. Čitam stalno. Sve knjige i informacije koje mi se nađu na putu. Razmišljam zašto neki lik nešto radi, koje su njegove pobude, što bih ja napravila u takvoj situaciji, zašto pisac opisuje vrijeme i koliko je to bitno za karakterizaciju glavnog lika. Najbolje se uči dok se čita. Puno čitati, puno pisati. Puno slušati. Upoznavati ljude i upijati njihove priče, tražiti što ih potiče, što ih ljuti, što ih nasmijava, uzbuđuje. Gledati filmove; tražiti druge oblike umjetnosti koja potiče nove, drugačije misli, uzburka krv. Analizirati samoga sebe i svoje postupke, učiti kako se staviti u tuđu kožu i preuzeti je u govoru, ponašanju, izgledu. Biti pažljiv, znati osluškivati svijet i ljude oko sebe, poznate i nepoznate.

Znam da na Filozofskom u Splitu postoji kolegij kreativnog pisanja u sklopu studija engleskog jezika; ja ga nisam upisala jer školu uvijek asociram s nečim što ide po pe esu i to me nervira. Volim učiti sama. Ali isto tako vjerujem da je dobro imati nekakav feedback od kvalificiranog učitelja koji se razumije u taj zanat, bilo kritičara bilo pisca. Apsolutno ne vjerujem da svaki dobar pisac može drugoga naučiti kako pisati. Ima ljudi koji, primjerice, znaju neki jezik ili matematiku ili kemiju, ali ne znaju njegova pravila i zakonitosti prenijeti svojim učenicima. Nije svatko dobar učitelj i to je isto nešto o čemu se onaj koji podučava mora preispitati, nastojati biti samokritičan.

Lijepo je pisati. Meni se ništa ne može mjeriti sa zadnjom rečenicom koju napišem, kad osjetim kao da sam proživjela par života odjednom – potpuno sam prazna ali i nevjerojatno ispunjena, nešto mi kaže to je to, sad to treba srediti da stvarno na nešto sliči, trebaš se posvetiti jer ima u tome mesa, ima krvi. A nije tako uvijek. Nekad treba znati odustati od nekog teksta, vidjeti da nikamo ne ide, prihvatiti ga svejedno kao dio vježbe. I sve to zahtijeva jako puno rada, puno samopreispitivanja, ali ništa nije teško kad voliš, kad želiš da nešto bude kako treba. I jako je bitno pritom prihvatiti kritiku, i svoju i tuđu, i pisati stalno, vježbati, tražiti originalnost, otkrivati vlastiti glas, ritam, rutinu koja ti olakšava proces stvaranja. To je nešto najljepše što mi se događa, ali i što me zna potpuno izludjeti. Svejedno, drago mi je znati da sam pronašla nešto što toliko osjećam kao sebe, kao ono što ja  jesam. Teško da se išta može mjeriti s tim.

Ocjene (16)

Respektira (12): Zeljko, brainiac, Matea, BoriciOmis, darel, ucitajse, sthagon, NinaM, Vjeran, TatjanaBN, marali, RuzicaG

Slaže se (4): BoriciOmis, Vjeran, marali, RuzicaG

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Uživam u insajderskim iskustvima i promišljanjima. Naročito ovako iskrenim i otvorenim. Ne pišem pa dio teksta ne mogu doživjeti kroz vlastito iskustvo. Ali slaganje zbog naglašavanja rada umjesto oslanjanja (samo) na talent. Pozdrav!

od RuzicaG

11 0 0 4

Kako ukrotiti talent

Kao što se razlikuju pisanje priče i pisanje romana, tako se razlikuju i studij književnosti i škola pisanja fikcije. Studij književnosti je dobra podloga za pisanje. Tamo će vas natjerati pročitati barem dio kapitalnih djela, naučiti (hmmm) gramatici i pravopisu što uopće nije bitno ako imate svog urednika. Neka se on znoji nad ispravkama, a vi možete ćekati pijevajuči. 

Kako ogroman broj ljudi nema svog urednika, mišljenja sam da barem donekle morate znati gdje se pišu ć i č ili ije i je. Znam, reći ćete, nemam ja toliku glavu koliko ima tih kombinacija. Zato imamo http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=main koji pomaže da se u cijelosti posvetimo pisanju. To smo riješili. Idemo dalje. Neće vam biti drago čuti što imam za napisati, ali nisam ovdje  bila odavno, pa pretrpite. 

Dobru priču će prije napisati pisac s malo talenta i puno rada, nego pisac sa puno talenta i malo rada. A rad se sastoji od ovoga : 

-          Čitati, čitati i opet čitati – možete čitati knjige tipa Odbjegla grofica, Obeščašćena nevinost, U gradu zombija, Krvava kvaka i slične, ali neka vam to budu rijetke iznimke da proučite kako ne biste htjeli pisati. Osim ako nemate nekoga tko će vam ta vaša djela platiti i tko će vas objaviti pod pseudonimom. Ako već imate takvih, a ne možete zadovoljiti sve rokove, javite mi. Imam odličan pseudonim, a i dobro mi dođe kao vježba i za raspisivanje ruke. A sad najozbiljnije, čitajte prvi put za užitak, a onda ponovno. Sad polako čitajte, raščlanjujte, uspoređujte i pokušajte napisati svoju priču dok ste još pod dojmom pročitanoga. Tu dolazimo na drugi dio priče. 

-          Pišite, pišite sve i o svemu - dobro je voditi dnevnik, pisati blog (tu odmah imate povratne informacije tipa divno i krasno) ili samo pisati. Kad napišete prvu ruku priče, budite uvjereni da to nije priča. Na to je Bolano mislio kad je rekao da treba istovremeno pisati nekoliko priča. Prva ruka je pričanje priče samom sebi ( i to je rekao netko pametniji od mene) i dobro ju je napisati u jednom dahu. Tek poslije dan, tjedan ili mjesec vraćamo joj se i uređujemo. Vidjet ćete onda koliko je u njoj gluposti, ponavljanja, nepotrebnih pasusa, nepotrebnih riječi, pogotovo pridjeva i priloga. Da biste znali što bolje uređivati, treba nešto i naučiti. Tu dolazimo do škole. 

-          Škola pisanja fikcije – ako imate sreću, predavač će vam biti dobar, načitan i s jednakim žarom će slušati vaše priče koliko god mu tema ne bila bliska ili draga. Opet ako imate sreću, s vama će biti freakovi koji će razumjeti vaše čudaštvo i sklonost čitanju i pisanju pored tolikih mreža na kojima je dovoljno napisati W’ts up! i sve svakome bude jasno. Još ako su voljni oštro i bez pardona obrušiti se na vaše nježno čedo, eeeee, tu ste na dobitku. Nemojte zaboraviti, od onih čije vam se pisanje sviđa, tražiti popis knjiga za koje oni misle da su odlične. Ne mrdajte iz te škole dok god ne izvučete i zadnju korist. Lako je moguće da predavač poznaje pisce, urednike i izdavače i da će vas nastojati povezati s njima. Tu dolazimo do objavljivanja. 

-          Šaljite priče na natječaje – Poludim kad netko kaže da piše za svoj gušt. Pa šta onda govoriš da pišeš. Šta mene briga za tvoje priče koje su toliko fine da ih ne želiš podijeliti sa ostalima. Svi vi ladičari, vadite priče iz ladica i šaljite ih okolo. Ovo mi ne ide baš u prilog, ali dobro, nema veze. Imate tih natječaja po internetu više nego što imate priča. Uglancajte i šaljite. Odbit će  vas jedan put. I drugi put. I  treći. Ali jedan će vas put objaviti i bit ćete u oblacima sve dok vas ne odrebate na sljedećem. To vam je život pisca. Nimalo romantičan kao u knjigama. Isplativ jedva za kavu, ali nema tog novca koji se može mjeriti s rečenicom Odlična priča. 

-          Čitanje priručnika o pisanju – nisam ih previše pročitala, ali redovito pratim stranice o pisanju. Evo ih nekoliko :

http://writerswrite.co.za/

http://www.novel-writing-help.com/why-write-a-novel.html

http://www.art-anima.com/o-pisanju

https://www.writingclasses.com/toolbox/tips-masters

http://blog.nathanbransford.com/2011/05/blog-directory.html#Writing%20Advice

Pisanje je čisti zanat. Priča ima svoje zakonitosti. Sve se u njoj mora slagati. Ne možete napisati priču koja dolazi ni od kud i odlazi nigdje i da se između desetak mutnih likova pofajta. Ili priču o unutrašnjem životu gdje nam iznosite kako je vaš lik u velikoj patnji, sve onako u metaforama i lijepim lirskim slikama i kad završimo s čitanjem puna nam je glava Mjeseca, anđela i fluida, a o liku ne saznasmo ništa. Ili, meni najdraže, one u kojima upoznajemo nekoliko likova, saznamo i kako izgledaju i kako su obučeni i kakva su njihova razmišljanja o dnevnoj politici, nepravdi, miru u svijetu, a onda sve završi loše izvedenom poantom u formi vica.

Da biste dobro pisali, morate ispeći zanat. Čitajte i analizirajte, pišite, brišite, nadopisujte, mijenjajte, neka vas ne bude strah brisati vaše vrhunske rečenice, doć će druge, opet čitajte i opet čitajte. Ako naučite zanat, priča će biti dobra. Ako, k tome, imate i talenta, priča će biti odlična. Samo rijetki mogu napisati izvrsnu priču. Neka vas to ne ometa. Dobra je i odlična priča.

Ovako pišu veliki  https://flightline.highline.edu/tkim/Files/Lit100_SS2.pdf

Ocjene (11)

Respektira (11): monstrum, brainiac, Matea, MiraLaFu, ucitajse, NinaM, Vjeran, marali, TatjanaBN, BoriciOmis, darel

Komentari (4)

6

Od Vjeran

Divno. Krasno! ;-) Pozdrav!
5

Od ucitajse

Str8 2 th poin'! Šalim se, odlična analiza! :D I poučila si me i nasmijala.
6

Od RuzicaG

koga zanima, na linku Art-anima imate jako dobrih savjeta

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se