9 5

Kutak za prozni i pjesnicki trenutak: ljeto 2015.

Podijeli na mrežama

Zvijezda među temama od samog začetka Imaginarija, iako je sama po sebi predvidljiva, vaši radovi sve su samo ne to. Ovo je naš kutak za slobodni trenutak, pa slobodno navalite :-).

Neki među vama već su postali mini književne zvijezde Imaginarija zahvaljujući ovom kutku, u kojem objavljuju, na radost nas ostalih, prave književne bisere. Veterani među vama sve znaju. A za naše drage, novopridošle članove, ovdje možete objavljivati sve što ste do sada stvarali u miru i tišini svog kutka. Prekaljeni među nama posvjedočit će vam s kojim entuzijazmom čitamo svaki novi uradak, koliko se potičemo i kreativno osvrćemo... Osmjelite se, ako već niste, podijelite s nama svoje retke iz mirnog spisateljskog kutića. Drage ćemo ih volje pročitati, a tko zna, možda otkrijemo i koju novu književnu zvijezdu...

Vi koji već dugo sudjelujete, marljivi ste kao pčelice, dijelite s nama svoje prekrasne retke, u kojima svi uživamo čitati. Hvala vam na tome!

Napiši analizu

Analize (9)

od BoriciOmis

5 0 0 0

Crtice iz studentskog života

Gorštakinja
Sinoć sam dokasno učio u čitaonici. U početku je bila krcata, jedva sam našao mjesto. No, kako to već biva, s vremenom je opustjela. Ostao je samo jedan momak koji je tiho hrkao, povremeno mumljajući riječi kao što su corpus delicti, i jedna cura. Isprva nisam na nju obraćao pozornost, niti na to što oblizuje usnice, jer je za večeru u menzi bio stvarno ukusan pileći filet, punjen šunkom i sirom. Ali, kad je podigla masivnu Sobottinu knjigu, upirući prstom na stranicu s precizno oslikanim spolnim udom (lat. penis), uvidjeh da je vrag odnio šalu.
Obično kada u novinama pročitamo da je silovan neki muškarac, od strane jedne ženske ili čak više njih, mi muškarci budemo mu zavidni. Zamišljamo da ga je ˝silovala˝ nekakva manekenka, model ili tome slično. Ova cura je bila daleko od toga. Širokih ramena, jake čeljusti, visine oko metar devedeset, ali lijepe duge plave kose svezane u pletenicu. Baš kao u Heidi.
Uz oblizivanje usana, ubacila je i namigivanje, geste s kažiprstom i svakakve ostale gadarije koje ovdje neću spominjati.
Polako sam ustao i uputio se prema izlazu. Ona je također ustala i u dva koraka mi presjekla put. Oblio me je hladan znoj.
˝Moram na WC˝, prošaptao sam.
˝Uon ti je tamo livo˝, ljubazno mi je objasnila.
Zahod je, naravno, u sklopu čitaonice. Srećom, odmah pokraj ženskog dijela, kraj prozora, su protupožarne stube. Pobjegao sam glavom bez obzira, ostavljajući skriptu i jednu šlapu na milost i nemilost gorštakinji.

Rolo janjetina
Pravi Hrvat trčeći prolazi pokraj većine slika u umjetničkoj galeriji (Lauba). Ipak, zastaje ispred janjeta na ražnju postavljenog na rolo baneru. Suza mu klizi kad se sjeti rodnog ognjišta, česmine koja pucketa, mirisa od kojeg idu sline. Dida ga klepne svaki put kad krišom skine zapečenu koricu, nešto naslanije i najljepše šta postoji... Toga nema u Zagrebu. Najbliže pečeno je tamo negdje u Lici, upitne kvalitete i friškosti. Sljedeća je Boraja. Što činiti?

Drive in kino
Večeras sam išao trčati na nasip. Bilo je poprilično kasno, tako da je osim mene bilo još svega par trkača. Negdje na pola staze, slijeva, ugledam veliko filmsko platno i na desetke auta. Očaran tom slikom, skrenem s puta. Hm, drive in kino, pomislim. To čudo sam viđao samo na filmovima, nisam imao pojma da ga ima i u nas.
Udobno se smjestim u svježe pokošenu travu i počnem gledati besplatan film; znao sam da će mi se odlazak na trčanje isplatiti, ali nisam se nadao da će to biti tako brzo. Zapravo je to bio crtić; dvije purice putovanjem kroz vrijeme nastoje spasiti pripadnike svoje vrste od dospijevanja na blagdansku trpezu. I baš kada simpatična tuka Reggie (glas posudio Owen Wilson) i sama dolazi u smrtnu opasnost, iz metalik plavog audia izlazi kršni mladić, gol do pasa.
˝Šta je punjetaru?˝ pita me ljutito, očito krivo protumačivši moj običaj držanja dlanova u džepovima.
˝A evo ništa˝, odvratim mu gledajući njegova minuciozno istetovirana ramena.
˝Šta ništa, kupi se drkadžijo!˝ priprjeti mi podignutom šakom.
˝Zašto, jesam li ja kriv što nemam auto ko ti pa da mogu gledat film u drive in kinu?˝ pobunio sam se.
˝Jebe me se,˝ odvrati, ˝ja ti tude ne mogu pomoć.˝
˝Ti ne možeš ni sebi pomoć˝, odgovorim mu i dadem se u trk.

Hrkač
Imam šutljivog cimera. Duša od čovjeka, što bi se reklo. Na pitanja odgovara jednostavnim proširenim rečenicama, ali to ne znači da je malouman. Samo mu možda nije zanimljivo pričati sa mnom. Ili mu je ipak draže dopisivati se s ljudima na fejsu. Ne znam. Samo znam da preko noći sve svoje neizgovorene dijaloge, slutnje i osjećaje, svađe i frustracije, sve ono neizrečeno ili potisnuto, sve to iz njega izlazi dok spava. I to obilato. Hrče preko svake mjere i ljestvice jačine hrkanja. Nadlijetanje kanadera preko požarišta, za mene je neka vrst simfonije u usporedbi s njegovim hrkastim arijama. Katkada se zagrcne tijekom spavanja. Strah me je da se ne uguši... Volim ja svog cimera, ali proizvođa čepića za uši volim više. Bog ga blagoslovio. Obojicu.

Soboslikar
Totalno sam zaboravio koji je gušt pituravat. Polako prelazit kistom, tapkat rupice i brazde u koje boja teže ulazi; mijenjati podlogu iz minute u minutu. Površina je glatka, pomalo čak i staklasta. Poželiš je liznuti. A miris... Miris laka danima poslije ostaje, noću čak i bolje spavam. Uz to je i lijepo znati kako se jednoga dana kada diplomiram, mogu zaposliti kao soboslikar.

Ambulanta
Ponit knjigu sa sobom u ambulantu mi je bila najpametnija stvar u zadnje vrime. Šteta što me doktorica prozvala usred četrnaestog poglavlja. Kako mi to nije ranije palo na pamet? Davno sam već moga pročitat sve od Dostojevskog, pa i od Tolstoja, makar Rat i mir. Za ubuduće ću morat nabavit neku torbicu da mi bude lakše nosit sve te naslove. Ili ruksak jednostavno. Ne znam, vidit ću, mogućnosti su ogromne.


Teta iz menze hoće ići na more
˝Teta, a šta van je ovo?˝ upitam sredovječnu gospođu danas u menzi, pokazujući na nešto što bi mogao biti pileći filet i lazanje istodobno.
˝Morski pas˝, kratko odsječe.
˝A brale, ja san odoli pa nikad nisan to ija˝, zaglumim malo po naški, ne bi li me čule studentice u redu.
Pogleda me žalosno kao da sam rekao da sam iz Srijemske Mitrovice (ma gdje god to bilo), a ne iz najljepšeg dijela Hrvatske.
˝Znaš li ti Dalmatinac, da ja nikad nisam bila na moru?˝ tugaljivo reče.
Šokiran tom neizmjernom nepravdom, ništa joj ne odgovorim. Kod izdavanja računa mi se osmijehne. Inače, filet morskog psa je bezveze. Bezukusan, čak pomalo i bljutav. Ipak, teta iz menze mi ga nije naplatila, štoviše, obračunala mi je samo vodu i majonezu. Na poleđini je nadopisala: Milica (Novi Profil) :) .

Ocjene (5)

Respektira (5): sthagon, RuzicaG, marali, darel, NinaM

Komentari

od Tom1988

1 0 1 1

MALI MUJO, VRAG, ISUS I REZANCI U PARADAJZOVOJ JUHI (2. dio)

Narednih godinu dana mali Mujo bio je na 365 misa, 10-ak religijskih skupova, živio čistim životom, bez kapi alkohola, bez marihuane i seksa i molio se isusu-kristu-gospodinu-svojem-svemogućem. Mujo je bio pravi kršćanin, ponos i dika svih vjernika.

      Točno godinu dana kasnije, jedne listopadske noći, Vrag pokuca na vrata kuće malog Muje. On mu otvori vrata i pomisli kako mu je Vrag poznat odnekud, ali vani je bilo mračno, a oni kod kuće oduvijek štede struju jer svi dobri kršćani moraju štediti na režijama.

      Ali naravno da mu je Vrag poznat, pomisli Mujo, pa vidio ga je prije godinu dana.

      "Očekivao sam da ćeš opet ući kroz prozor", zbunjeno će mali Mujo.

      "Jebiga, zatvorio si ga", kaže Vrag i podrigne se.

      Mujo je očekivao da će Vragu iz ustiju izaći plamičci vatre, ali ne dogodi se ništa. Niti se iz ušiju Vragu nije dimilo, a rogovi, na kojima su ponovo jointi bili pribijeni, stajali su nekako nahero. A taj vražji glas Muji je isto bio poznat odnekud...

      "I, Mujo moj", Vrag će sav sretan, "vidim da si proteklih godinu dana bio pravi mali kršćanin."

      "Jesam, jesam, itekako", ponosno će mali Mujo, osmijeh mu blistaviji nego ikad.

      Vrag potom zabaci glavu i gromoglasno se nasmije, a rogovi mu skliznu s glave i padnu pred malog Muju. Tamo gdje su nekad bili rogovi, izviri griva duge kose. I dalje urlajući od smijeha, Vrag prekrije dlanovima lice i slučajno strgne masku. Konačno, Vrag zakorači preko praga i Mujo prepozna Jozu, metalca koji živi nekoliko ulica dalje od njega, a svaku Noć vještica zamaskira se u Vraga.

      "Pa dobro, mali moj Mujo", započne Jozo, još uvijek se smijući. "Kad si se ti prebacio na celibat, ja sam se prebacio na tvoju djevojku jer jadnu ženu nije imao tko zadovoljiti, a ona mi se ionako već dugo sviđala. Kad sam ti htio ponuditi nekakvu siću za sve one flaše alkohola  kojih si se htio riješiti, ti si to odbio i dao ih besplatno, rekavši da je to napitak Sotone i da bi svaki novac zarađen na njemu bio krvav. Odmah si mi dao i cijelu svoju zalihu trave tako da smo ja i tvoja djevojka mogli piti, pušiti i seksati se do mile volje dok si ti svako jutro provodio u crkvi. Dok si se ti popodne molio i s majkom pisao pjesme o isusu-kristu-gospodinu-vašem-svemogućem, ja i tvoja djevojka smo odlazili u šetnje i na izlete gdje smo nastavljali s malo prije spomenutim aktivnostima koje si nam ti toliko velikodušno omogućio. Kad bi ti na nekoliko dana otišao na religijski skup, ja i tvoja djevojka bismo se neometano do zore zabavljali, održavali partije u tvom domu i odlazili na koncerte. Štoviše, bilo nam je tako lijepo da smo se jučer i zaručili. Jedva smo čekali da ti to danas priopćimo."

      Mali Mujo počne drhtavim glasom dozivati boga upomoć. Pruža ruke prema nebu i traži utjehu u toplom zagrljaju ljubavi isusa-krista-gospodina-njegovog-svemogućeg.

      Jozo potegne gutljaj pive, šibicom zapali joint i kaže malom Muji:

      "Ali hej, dogovor je dogovor. Rekao sam da ću ti vratiti dušu i vraćam ti ju."

      "Ali ti nisi Vrag...", Mujo će nadureno.

      "A ti si bio dovoljno naivna ovca da povjeruješ da jesam jer kad se nešto loše dogodi, vama fanatičnim kršćanima najlakše je okrivit sotonsku glazbu ili Vraga osobno, je li?", kaže Jozo i preda Muji drvenu kutijicu u kojoj je trebala biti njegova duša.

      Mujo otvori kutijicu i na dnu ugleda paketić Orbit žvakaća.

      "Što je sad to?! Kakve to veze ima s mojom dušom?", Mujo će ogorčeno.

      "Pa isto onoliko koliko ja s Vragom. Ali djevojka, tj. tvoja bivša djevojka koja je od jučer moja zaručnica, požalila se da ti previše smrdi iz ustiju. Pa i te žvakaće su nekakva pomoć. Ti ionako nisi izgubio dušu, samo si izgubio svoj identitet, isprali su ti mozak. Ah da, kad smo već kod mozga, imam za tebe još jedan poklon..."

      "Ne želim ništa više od tebe, bogohulniče jedan!", ljutito odvrati Mujo.

      "Ma svejedno, uzmi još ovaj paket Always uložaka. Ionako u glavi umjesto mozga imaš samo pamuk pa će ti dobro doći pokoji uložak da ti sav taj pamuk ne iscuri. Mojoj zaručnici ionako sada ulošci ne trebaju jer je trudna."

      U tom trenu, niz stepenice se spusti Mujova (bivša) ljubav, prođe pored zatečenog Muje i odleprša u Jozin zagrljaj. Oni se poljube, mahnu Muji, okrenu mu leđa i krenu svojim putem.

      Ah, još jedno od iskušenja kojima nas isus-krist-gospodin-naš-svemogući testira, pomisli Mujo. Ali njegova je volja jaka pa on izmoli desetak molitvi i zaspi snom pravednog kršćanina koji će se probuditi s prvim zrakama zore i otići pronaći snagu u ljubavi gospodnjoj.

     A one uloške će pokloniti Crvenom križu jer dobra djela se dobrim vraćaju. Uostalom, nedavno je promaknut u jednog od organizatora predstojećeg okupljanja ispred doma žene koja je ugledala isusa u loncu paradajzove juhe. Žena kaže da joj je isus rezancima ispisivao riječi ljubavi i nade i usput ukazivao na propuste u svakodnevnom životu.

      „Marijo, ufaj se u mene.“

      „Marijo, dodaj malo papra.“

      „Marijo, ljubim te.“

      „Marijo, meso će ti zagorit.“

      „Marijo, ljubim te u srce.“

      „Marijo, nisi kupila ajvar.“

      Ah, konačno jedno uvjerljivo svjedočanstvo, pomisli Mujo.

      Uistinu, tko bi se bolje snašao u kuhinji od isusa koji ima preko 2000 godina kulinarskog iskustva.

Ocjene (2)

Respektira (1): ucitajse

Ne slaže se (1): BoriciOmis

Komentari (1)

5

Od ucitajse

Ma odlično! Za 666 respekata :)

od Tom1988

2 0 0 0

MALI MUJO, VRAG, ISUS I REZANCI U PARADAJZOVOJ JUHI (1.dio)

Ova glupost mi je bila inspiracija :) Ne pušim ja sad marihuanu, ne slušam ni baš previše metal glazbu, rock'n'roll je moje područje, ali samo je pitanje vremena kad će nešto i na tom području smućkati. Općenito ne volim ovakve fanatične blesarije.

Uglavnom, moram razdijeliti priču na dva dijela ;)

-

MALI MUJO, VRAG, ISUS I REZANCI U PARADAJZOVOJ JUHI


Mali Mujo jedne je listopadske noći slušao metal glazbu. Popušio je par jointa i pošteno se napio. U jednom trenutku bilo mu je dosadno pa on odluči dozvati Vraga. Maminom šminkom napisao je kričavo crvenih 666 na pod sobe, a crnim markerom preko brojki nacrtao pentagram. Potom je isprintao s interneta nekoliko slika žrtvovanih ovaca, koza i kokoši jer ljudi danas životinje uzgajaju većinom preko Farmvillea i sličnih internet aplikacija, a ne sjeća se da je igdje pročitao da se Vraga može dozvati putem interneta ili da Nečastivi ima facebook profil. Poslije je Mujo sve to zalio sa sirupom od jagode jer danas u dućanu ne možeš kupiti ni poštenu bocu krvi pa moraš improvizirati.

        Muji se posrećilo jer je Vrag u tom trenutku baš bio u prolazu. Prodavao je marihuanu Mujinim susjedima i slučajno je čuo obred koji je Mujo izvodio pa ga je odlučio posjetiti. Iz nekog razloga, Vrag je Muji ušao u sobu kroz otvoren prozor. Iako ga je jedva vidio u izmaglici alkoholnih para i marihuane, Muji se učinilo da Vrag na rogovima ima zabodene jointe koje bi zapalio nosnicama iz kojih su izlazili plamičci vatre. Mujo pomisli da je ovo neki teški trip kad Vrag najednom progovori:

       "Bok, mali Mujo! Što ima, vražičku jedan mali?", poletno će Vrag.

       "Ma Vraže, htio sam te nešto pitati, a sram me je...", odvrati utučeni Mujo.

       "Kisusu, daj me ne zajebavaj nego reci. Moram još puno marihuane prodati."

       "Ok, ovako. Mama mi je prije nekoliko mjeseci rekla da, kao pravi kršćanin, ne smijem više slušati rock'n'roll glazbu jer ću postati alkoholičar i ovisnik o seksu. Ali ona već godinama svako jutro provodi u crkvi, a ostatak dana se moli i piše pjesme o isusu-kristu-gospodinu-našem-svemogućem, pa nije ni primijetila da se ja seksam i pijem već nekoliko godina. Ali mama je bila jako ozbiljna i rekla da, ako ne prestanem slušati rock'n'roll, isus-krist-gospodin-naš-svemoguć će mi sprašiti munju u guzicu i tada ću na dupetu nositi žig srama munje njegove, bit ću trajno označen i ona će me izbaciti iz kuće. Pa sam odlučio prestati s rock'n'rollom i prebacio se na metal."

       "Tako je, mali. Klin se klinom izbija. Krvlju djevice ti svoje zube operi, i razbudi plam svoje uspavane zvijeri", ponosno će raspjevan Vrag, a Muji se učini da mu se iz ušiju dimi kao parnoj lokomotivi.

       "Da, Vraže. Prijeđi zvijerin prag, pred oltar zakorači nag i Vragu bit ćeš drag. Hehe, dobra pjesma. Uglavnom, problem je nastao kad je prošli mjesec mama ponovo primijetila kakvu glazbu slušam i jako se naljutila. Rekla je da, kao pravi kršćanin, ne smijem više slušati metal glazbu jer ću postati ovisnik o marihuani i teškim drogama. Kaže da će me ta glazba izopačiti, da ću piti krv djevica žrtvovanih u ponoć Nečastivom, i da ću prodati dušu Vragu. Ali mama opet nije primijetila da ja već nekoliko tjedana pušim marihuanu, ali do krvi djevice još nisam stigao jer nekako ju je teško pronaći danas, s obzirom da ne odlazim na turbo-folk koncerte. Znači, alkoholičar sam, ovisnik o seksu i uživam droge. I sad kad sam još i ostao bez duše, što da učinim sa životom?"

       "Pa mislim da si sad taman za odvjetnika ili političara", Vrag će sarkastično.

       "A možda bih trebao otići na onaj skup "Recimo ne marihuani i metal glazbi“. Da, da, trebao bih, tako mama kaže. Moram okajati svoje grijehe i potražiti utočište kod isusa-krista-gospodina-našeg-svemogućeg."

      "Kisusu, ti današnji ljudi...", Vrag promrlja sebi u bradu.

      "A početkom sljedeće godine bit će i skup „Recimo ne seksu i rock'n'roll glazbi“. Potom se planira i skup „Recimo ne nasilju i horror filmovima“, a razmišlja se i o posebnoj svečanosti pod nazivom „Isusova djeca koračaju ususret bezgrješnom začeću“, a sve to pod pokroviteljstvom organizacije „Celibat bez kraja“. Što ti misliš o tome, Vraže? Je li prekasno da se izbavim iz plamena tvog vatrenog ognja?“

      Kisusu koja je to naivčina, sad ću ja njega srediti, pomisli Vrag.

      "Ovako, Mujo, mislim da moraš učiniti sljedeće: svaki dan obavezno idi u crkvu da okaješ grijehe jer glazba je kriva za sav alkohol koji si popio, za sve žene koje si poseksao i svu drogu koju si uživao. Kriva je i za silovanja i za mnoge druge zločine. Također, posjeti sve one nabrojane skupove da okaješ grijehe jer glazba je kriva za... No, znaš već. Ubuduće se po cijele dane moli, slušaj i s majkom piši pjesme posvećene isusu-kristu-gospodinu-vašem-svemogućem i tako ćeš se iskupiti za... No, znaš već. Ako sve to učiniš, ponovo ću te posjetiti za godinu dana i vratiti ti dušu. Jel' može?"

      "Pa može. Mogu ja to. Pronaći ću put prema isusu-kristu i tako dalje", mali Mujo će hrabro.

      "Dogovoreno", kaže Vrag i zlobno se nasmije. "Vidimo se onda za godinu dana."

Ocjene (2)

Respektira (2): ucitajse, NinaM

Komentari

od Tom1988

2 0 0 3

PROLJETNA PJESMA

Moglo bi se reći da ova pjesma ima i nastavak. Nekako su mi se spojili neki motivi, premda je tema te druge pjesme sasvim drugačija, radi se o posveti. Ali to je sad već druga priča, tj. druga pjesma ;)

 

PROLJETNA PJESMA


Ptičji cvrkut širi se proljetnim popodnevom,
budi zemlju svojim razigranim pjevom,
diže u nebu svu sreću i radost svijeta,
širi se brdima, nizinama, rijekama,
ulicama, parkovima, domovima...
srcima sviju koji znaju
prihvatiti ljepotu
koju život
pruža.

Ljudi bezbrižno hodaju u društvu
prijatelja, ljubavnika, obitelji...
ili su se pak sami odlučili
uputiti u kratku šetnju,
poneseni zvukovima
bojama i mirisima
prirode.

Neki opušteno čavrljaju sa susjedima,
neki piju pivu u hladu suncobrana,
neki odlaze u ribolov do jezera,
neki s obitelji putuju na izlet,
neki s ljubavlju uređuju vrt,
neki roštiljaju u dvorištu,
a mnogi samo uživaju
u svoj toj dražesti
i žele da potraje
zauvijek.

Djeca se igraju u pješčaniku ili naganjaju
po dvorištu, igralištu, livadama...
a vika njihove zaigranosti
u mnogima od nas
budi uspomene
iz djetinjstva.

Dok bijeli oblaci putuju plavetnilom snova
a sunce širi svoj veo nade i obećanja,
sve tuge, nepravde i nevolje
čine se prolaznima i
savladivima.

U ovakvim bezbrižnim danima
teško je sakriti osmijeh
i ne pokušati biti
sretan.

U ovakvim popodnevima
svi jedva čekaju izaći
iz zagušljive sobe
i udahnuti život
punim plućima.

Ili možda ipak
ne baš
svi.


Ova pjesma ne znači ništa
jer ja nisam jedan
od tih ljudi.

Ocjene (2)

Respektira (2): Matea, sneler

Komentari (3)

5

Od sneler

lijepo :-) ja inace jesam jedan od tih ljudi ali me trenutno straza u vojsci sprjecava da izadjem iz sobe :-)
6

Od Tom1988

Vidiš ti to - ja bih mogao uživati vani, ali ne uspijevam, očito. Ti bi htio uživati vani, al ti ne daju da izađeš : -)
4

Od Matea

Odlična pjesma! Imaš pravo, u svemu. Proljeće je vrijeme uživanja, ali svatko uživa na svoj način.. I poštujem to. :) Ja volim i izlaske, ali volim i biti zatvorena u kući, ili pak biti u svom dvorištu, i čitati dobru knjigu po lijepom vremenu. :)

od RuzicaG

7 0 0 4

Kufer ka kufer

Kufer ka kufer

Tega je dana bilo puno vruće. Svit se potija i parija ka da je sad ná izaša iz mora. Jerko Madir je stâ na stanicu i čeka feratu. Vraćala se njegova žena Tonka iz Zagreba. Bila je sestri u vižite. Nisu se vidile da bi tri godine i ka šta je i red ostala je gore petnajst dan. Ni Jerku žaj šta je ona toko stala nego šta je njega ostavila samoga. Svaki dan je gleda u kalendar i brojija kad će mu se njegova Tonka vratit.

Skuvala je ona njemu teća i tećica, ma je to sve izi u tri dana. Kašnje je friga jaja, ji sengviče, bija je dva puta kod sestre i jedan put kod brata na obid. Za pravo reć, govorili su oni njemu da dođe svaki dan. Šta ima za nji, bit će i za njega, ali se njemu ni dalo. Jemali su niku divju dicu. On nikad ni volija tuđu dicu. Svoje ni ni jema, pa se ni tija zezat ni sa tuđon.

Jedan dan ga je zvala susida Đule. Ni bila loša žena, ali lajava do Boga. Prisija mu je obid i jedva je čeka kad će se deliberat, gleda je na sat, puva, govorija da je kasna ura, ali ona ni čut. Stalno mu je nadolivala žmul i govorila, stoj još malo, di ti se žuri. Ni mu se nigdi žurilo, ali ni vidija uru kad će uteć. I bi bi uteka da se moga dignit na noge. Uvatila ga mala snaga; noge su mu drćale ka dvi štapice, a u glavi mu se mantalo.

-          Bogumili, šta ti se dogodilo, moj čov'če – pripala se Đule.

-          Ne znan. Bi san dobro, sad me ništo škonšumalo.

-          Nije ti valjda naškod'la kaštradina ? To moj Iko sam bikarija, sam sušija, blago Božje je u njojzi.

-          More bit da i je. Nisan van ja naušan na taku spizu. Malo mi se kukuja u štumik.

-          Jadna ti san ka i jesan, još ćeš mi ovdeka otegnit papcin – zakuka Đule.

-          Samo ću malo odanit, pa gren doma. Bit ću dobro – prostenje Jerko.

-          A moga bi  prileć na kaučona.

Kaučon je Đule zvala bokun skrpjenog otomana, gobavog i conkulastog. Gingolava se ka brodica dok se Jerko spušta na njega. Lega je i ispružija noge, ali mu ni bilo ništa boje. Ćutija je kako ga po škini žuja nika goba, reć bi da je šušta popustila. Namišća se šta je boje moga, a Đule mu je donila jedan mali kušinet i pokušavala ga utiskat ispo glave mu.

-          Ajme meni, majko moja – stenja je Jerko. 

Iko se vratija s posla i  jušto je uliza u hodnik kad je čuja stenjanje. Zinija je ka kanjac i osta s rukon u zraku jerbo je baš tija stavit kapu na višalicu. Pritvorija se u uvo i disa plitko da se ne bi otkrija.

-          Čekaj, triba ga malo boje gurnit – gurala je Đule kušinet.

-          Ma dobro je tako,  brzo ću ja.

-          Nije meni žurbe. Možeš kol'ko oš – sad se uspuhala i Đule, jer je Jerko bi kus čovika i ni bilo lako podignit mu pleća da more namistit kušinet.

Ma jesi vidija kurbetine šta ona meni čini dok ja radin, misilija je Iko. Zaškarpunija se ka kukurik, stisnija šake i zaškripja zubima. Sad ću in se krvi napit oboma, mislija je dok se okrića po hodniku ne bi li vidija s čime bi i' moga mlatnit. Dopokon je ugleda jednu veliku crnu lumbrelu šta je dobija jedne godine ispod bora, a ni je nikad nosi jer se ni nauči kad je bi dite, a sad je već bilo kasno.  Zgrabija je lumbrelu, diga je u arju ka mač i tiho se libija put kužine.

-          Evo, jel' ti vako odgovara ? – čulo se puvanje.

-          Vas san se upotija. Dobro je.

-          Proklet ... – uleti Iko u kužinu i smrzne se.

-          Đava te odnja luda, šta s' me pripa ! – drekne Đule, a Iki padne lumbrela po podu. Ruka mu ni pala. Ostala je u arju ka da će počet dirigirat.

-          Šta radite ? – prošapje.

-          Šta ćemo radit ? – uvati se Đule rukama za kukove. – Jerko se obleja, a ja ga triznin. Eto šta radimo.

Poslin ovega Jerko ni jema ni force ni obraza izlazit iz kuće. Dva dana se sakriva ka najgori razbojnik i bi je gladan jerbo je izi kruv i sve šta se more izist bez kuvanja, a onda je, kad višje ni moga izdurat glad, iša skuvat manistru. Sve se to njemu zgrumenjalo i zalipilo, ne bi je prajci mogli jist. Jedva je dočeka da svane, obuka se na brzinu i prošuja priko skala.

Sunce je taman povirilo iza Mosora kad je Jerko doša na kolodvor. Jema je još dobru uru čekat vlak, pa je seja i naručija kafu. Srkucka je crnu tekućinu i pogledava na sat, a kad je falilo još dvajest minuti, diga se i krenija put perona.

Činit će Tonku da stanu kod mesara i da mu odma kupi bokun mulama za juvu i lešo. Mogla bi mu skuvat i malo šalše i dva kumplira. Kad mu je zamirisala pečena paprika, zasvirala čriva i potekla slina na justa, vlak je uliza u stanicu. Malo ga je mantalo dok se penja unutra, pa je duboko uzdanija da se okripi friškon arjon i počeja tražit Tonku.

Taman je namišćala kosu u kupeju. Uletija je unutra, zgrabija ručicu od kufera i potega. Bija je težak ka olovo. Jedva se pomaka pô pedja. Ajme meni, šta san debul,  pomislija je i nastavija potizat. Kad je kufer kliznija s police deboto ga je poklopija. Malo se zanija u stranu i spustija ga na pod.

-          Šta ti je ovo unutra ? Stine ?

-          Šta će bit ? Roba i postole – odgovorila je Tonka ne previše kuntenta šta ga vidi neobrijanog i škicanog.

Vuka je kufer uskin prolazon i jedva se mimoiša s jednon šinjorinon. Tonka joj je rekla zbogovan, pa je po temu zna da su skupa putovale. Šinjorina je samo zaklimala glavon i nasmijala se, onako kiselo, ka da se još ni probudila. Jedva se kala s vlaka i bi bi pâ i on i kufer da se ni drža za ručicu.

-          Koju si gospu natrpala unutra ? – zagrinta je.

-          Nisan ništa. Ono šta san i odnila. I još manje, jerbo san in ostavila suve smokve i rogačušu.

-          Za ovo nosit triba dizalica. Ti i tvoje postole.

-          Ma je ! Ko zna kojega si vraga činija dok me ni bilo kad si tako onemoća – pogledala ga je sumnjičavo.

-          Evo, popizaj !

-          A je, težak je. A da nisu ... – zastala je i malo se ka zamislila. – To su sigurno natrpali oni svoji lipi kobasica i šunke, a more bit i koju bocu.

-          Ja bi reka da su natrpali gize.

-          Ajde, muči i nosi ! Bit će ti drago kusat. Znaš da su uvik bili dobre ruke.

Trista metri, koliko in je tribalo da doć do kuće, su odali dobri uru vrimena. Jerko je višje sidija na kuferu nego šta ga je nosija. Uspuvan i upoćen se zaustavija isprid portuna. Sad bi bija najsritniji da more zgrabit kufer i pritrčat s njin onih šesnajst skala, uletit u stan i dobro zakračunat vrata. Još je mislija na oni dan kad je deboto izgubi glavu. Penja se skalinu po skalinu i molija Boga da priživi, a onda se Đule stvorila iza njega.

-          A vidi ga kako se vuče ki glistina. Daj to kuvera, ja ću ti ga odnit. Diko moja, tebi triba samo dat olovku i čuvat te ki oči u glavi – vikala je Đule dok mu je otimala kufer.

-          Ne triba – reka je tiho i ni je moga pogledat u joči.

-          Daj to vamo, kad t' kažen ! – zgrabila je ručicu i potegla. – Is'sa ti, baš je težak.

Tonka je bila umorna ali ne i nepristojna, pa je Đulu pozvala na kafu. Đule ni bila umorna i bila je kurjožna višje nego šta je potriba, pa je odma iskoristila situaciju. zasila u kužinu i činila Tonku da jon priča kako jon je bilo i šta je činila, a Jerko je svaki čas pogledava prema kuferu, gladan, umoran i na rubu afana.

Za ne falit, Tonka je odma stavila kuvat juvu, pa kad je zavonjalo, želudac mu se stiska a čriva pivala. Ni vidija sekund kad će Đulu vrag odnit, a onda će on otvorit kufer i navalit na delicije. Najprije će okinit fetu dvi šunke, onako lipo tanko sa onin dugin nožen šta ga je čuva za rizat pršut. Onda će otvorit teglu sa pečenin paprikama, pa će  izvadit jednu dugu crvenu, dignit je poviše glave i samo spustit u grlo. Obriše palcen i kažiprston rubove usana i mljacne. Đule je baš pričala kako se obloka kod nje u kužini, a on ni jema kuraže reć da mu je naškodila kaštradina. Ni navika na žestoku spizu, a malo je višje i izija jerbo je bi gladan.

Kad je već izgubija svaku nadu da će priživit, Đule je rekla da gre doma. On se skočija otvorit jon vrata i stâ je još deset minuti u hodnik čekajući da Đule prinese šta se sve dogodilo po susistvu dok je Tonka bila u Zagreb. Dopokon je zakjuča vrata za njon, doša do pô hodnika, a onda se mora vratit i ponovo ih otkjučat, jer se Đule sitila da još ništo ima reć. To ništo je trajalo dobri pet minuti, dok njegova Tonka, Bog je blagoslovija, ni rekla da se mora poć popišat.

Skočija je na kufer ka lav. Odrišiva je kaiše s kojima je bi zavezan, ali ga ni moga otkjučat jer je kjuč bi kod Tonke u kondutu,  pa jon je mlatija po vratima da izlazi i, kad je ona izašla, učinilo mu se da je granilo sunce.

-          Brzo, brzo – požuriva je sam sebe dok je otkjučava. – Ajme šta ću se sad nafabokat !

-          Ko zna šta su sve poslali – guštala je i Tonka i sve se oblizivala jer su joj, kad se sitila svega šta je kod sestre u zadnje dvi šetimane složila u trbuj, počele curit sline.

Brava je škljocnila i Jerko je polako, ono ka kad dižeš kartu sa tole i misliš se „ajme sriće ako je aš“, e tako je Jerko podiza pokriv od kufera; i kako se kufer otvara i pokaživa svoj sadržaj, tako su se Jerku oči širile.

-          Asti Gospe ! Šta je ovo ? – reka je u nevjerici.

-          Knjige, moj Jere, knjige.

-          Ol' si i ti poludila ? Činila si me vuć knjige priko grada ? A di je spiza ?

Tonka je mučala i gledala u kufer. Jerko je beštima. Bi je toliko bisan da bi sad poludija i na ženu i na onu malu šta se mimoiša s njon u vlaku. Ko zna di je sad mala ? Koliko će in tribat vrimena dok je nađu ?  A šta ako in izidu onu lipu šunku šta miriše, šta miriše ...

-          Tonka, šta vo smrdi ? – podigne nos i počne njušit arju ka pas.

-          Ajme meni ! – krikne Tonka. – Izgorila mi juva.

Ocjene (7)

Respektira (7): JosipLabas, darel, marali, MiraLaFu, TatjanaBN, Vjeran, sneler

Komentari (4)

6

Od Vjeran

Unatoč tome što me Gugltranslejtor poslao k vragu i rek'o da ga pustim na miru, dobro sam se i višekratno nasmijao. Vizualizacija je gadna stvar ;-) Pozdrav!
5

Od TatjanaBN

Jako dobro! Usput sam naučila i što je kaštradina (nikad prije čula za to) :-)
6

Od RuzicaG

ahahaha, moja greška, drugi put stavljam mali Rječnik ispod priče, sorry :)
10

Od darel

Ja sam se cak izvjestila, zahvaljujuci Ruzici, bolje sam razumjela nego sto sam se nadala. I par puta odvalila od smijeha.

od Tom1988

8 1 0 5

VELIKA ILUZIJA

Priča nastala jedno nedjeljno jutro dok sam ispijao kavu nedaleko crkve. A i imao sam neke rasprave na poslu na tu temu pa mi se svega nakupilo. Namjerno nisam stavljao velika početna slova na nekoliko očitih mjesta, a pisac kojeg spominjem u priči je James O'Barr.

-

VELIKA ILUZIJA

Pogledaj ih.

      Jebemti, pogledaj ih.

      Izlaze kroz ta ogromna vrata, parada nasmiješenih bogobojaznih građana, sretnih zbog toga što su dovoljno povodljivi da vjeruju u... U što? U to da je prije više od 2000 godina netko umro za njih, žrtvovao se zbog njihovih grijeha? Netko je imao bezgraničnu vjeru u čovječanstvo i njemu svi dugujemo život. A kako smo otplatili taj takozvani dug? Što smo postigli u međuvremenu?

      Stotine ratova, krvoprolića, silovanja, progona i najvećih zala kojih se ljudski um može dosjetiti, i to najčešće u njegovo ime. On je kao bio neki veliki PROROK i do kraja svijeta većina ljudi će se njemu okretati kad se nađu u nevolji, traže savjet, pomoć, iskupljenje... Ispovjedi se, izmoli nekoliko molitvi, prisustvuj nedjeljnoj misi i grijesi će ti biti oprošteni.

      Ili barem stavljeni pod razmatranje jer bezgranična je milost božja.

      Nitko se ne pita, ako je sve to istina, tko bi bio toliko naivan, toliko blesav - i još uz to prorok - pa da se žrtvuje za ovakav ispljuvak od čovječanstva kakav smo postali? Osim ako je taj netko bio prikriveni sadomazohist, tada ga razumijem.

      Kako je ono rekao jedan pisac? Dođe isus u hotel, donese križ i tri čavla te kaže krčmaru:

     "Možeš li me smjestiti za večeras?"

      Ljudi su naučeni tražiti oprost u crkvi. Koja jebena glupost. Jedini oprost koji bismo trebali tražiti jest onaj od nas samih i onih koje smo povrijedili.

      Neki pohlepni računovođa pokrade na tisuće kuna iz blagajne. Ode u crkvu, izmoli par očenaša i popodne krene u šoping s ukradenim novcem.

      Muž prevari ženu, ispovjedi se i sljedeći dan ode ljubavnici.

      Roditelj zapostavi/povrijedi/istuče dijete, izmoli par zdravo marija i sljedeći tjedan sve iznova.

      Terorist pobije na tisuće ljudi u slavu tamo nekog boga, ali on ni ne traži oprost jer učinio je pravu stvar, bog mu je tako naredio.

      Za sve dobro što im se dogodi, ljudi su naučeni zahvaliti bogu jer on im je ukazao put. On im je pronašao posao, stan, psa, mačku, prijatelja, ljubav, sreću, budućnost.

      Koja hrpa besmislica.

      Sjećam se nedavnog članka u novinama. Neka žena je doživjela duboku starost i pohvalila se kako je cijeli život provela kao djevica, oženjena jedino za gospodina našeg isusa krista. Papa joj je poslao nekakvu pohvalnicu, diplomu ili što već. Jadna žena, provela život na vibratorima (ili joj je čak i to duh sveti zabranio).

      Sami odlučujemo što je dobro i što je loše, sami biramo i samo mi smo zaslužni za život kakav imamo. Da nema boga, da netko davno nije napisao iluziju zvanu biblija, vjerujem da bi svijet bio mnogo bolje mjesto za život. Svi bismo temeljitije mogli upoznati same sebe. Kad ne bi bilo zablude da nas molitve i ispovijedi mogu osloboditi grijeha i da će netko tamo gore tu našu poniznost uzeti u obzir jednog dana... Vjerujem da bi tada, barem dio nas, shvatio da ako postoji nešto što ne možemo oprostiti sebi i što nam ne može oprostiti BILO TKO DRUGI, onda to ni nećemo učiniti.

      Tada možda svi oni vjerski fanatici ne bi ubijali nevinu djecu i zabijali se avionima u trgovačke centre. Ljudi bi djelovali, ne bi bili toliko mlitavi, tromi i nesigurni, u strpljivom (vječnom) iščekivanju božje pomoći i njegove providnosti. Znali bismo da je sve u NAŠIM rukama. Muškarac bi prišao ženi (i obratno), rekao joj da je zaljubljen u nju pa kud puklo, bez čekanja da ih tamo neka viša sila spoji. Nitko se ne bi brinuo da li će neki kršćanin prihvatiti ateista. Religija ne bi dijelila ljude ni izazivala netrpeljivost, mržnju, prijezir, nasilje. Otišli bismo na sprovod i oprostili se od dragih nam osoba, bez slušanja da je to bila božja volja. Svatko bi imao svoje mišljenje o tome gdje se preminula osoba trenutno nalazi i to bi bilo sasvim u redu. Ljudi bi mislili svojom glavom. Mnogi bi naučili bolje iskoristiti život kad ne bi nosili, od rođenja nametnutu spoznaju, u život poslije smrti. Bio bi samo ovaj život i, zasigurno više nego sada, cijenili bismo ga više i pokušali živjeti najbolje što znamo.

      Svijet i dalje ne bi bio savršen jer neki ljudi su jednostavno rođeni zli, ali vjerujem da bi bio bolji.

      Barem malo bolji.

Ocjene (9)

Respektira (8): gogz316, NinaM, sneler, RuzicaG, Vjeran, marali, JosipLabas, ucitajse

Slaže se (1): ucitajse

Komentari (5)

5

Od marali

Uuuu, brutalno. Iako bih kao vjernica vrlo vjerojatno trebala odmahnuti rukom i reći mah, ima nešto u ovoj priči Tome, bogme ima. A znaš li da sve više i više počinješ zvučati kao svoj omiljeni C.B! ;-)
6

Od Vjeran

Morao bih kopati duboko u prošlost da se 100 % uvjerim u ispravnost svoje teze ali ovo mi je tvoj daleko najbolji tekst. Marali je svojim komentarom puno rekla. Doduše, ne slažem se s nekim detaljima pa zato "samo" respekt. Ali o tim detaljima bi...
6

Od Vjeran

...ionako bilo bolje porazgovarati u neobaveznom okruženju uz neko pićence. Ponavljam još jednom, ovo ti je izuzetno jako i bilo je užitak čitati iako je tema teška i bolna. Pozdrav!
6

Od Tom1988

Ma Vjerane, svatko ima svoje mišljenje, APSOLUTNO! Ja sam samo iznesao svoje, ništa drugo ;) Ma i prije nego sam počeo čitati Bukvu, zvučao sam ja pomalo kao on, samo to nisam baš davao do znanje. Ali baš zato mi je tolko i dobar Bukva ;)
6

Od Tom1988

A što se pisanja tiče, mislim da svakom treba 10-ak godina da dođe do neke razine na kojoj je zadovoljan, pogotovo ako je mlad ;) Sve što je ovdje prije obavljeno, još je dotjerano zadnjih godinu, dvije pa ni nema smisla da kreneš kopati ;) Pozdrav!

od Matea

4 0 0 7

Pjesma o majci

Proza, poezija - moje su ljubavi. Pišem kad god mogu i kad god imam inspiracije. Tako sam jedan dan ovog tjedna, mislim da je to bio četvrtak, napisala dvije pjesme na poslu, jer nisam imala što za raditi (uskoro mi ističe ugovor, imam zamjenu na svom radnom mjestu, pa samo sjedim i ništa ne radim). Donosim vam jednu od te dvije pjesme, jer mislim da je vrijeme da moja mama dobije posvećen jedan kutak i nekoliko redova na ovom portalu. Inače, imam 20 godina, živim s roditeljima i cijenim ih više od ikoga ikada. Oni su moja snaga, moja podrška i moje sve. Imam i dečka, cijenim i njega, ali budući stalno pišem ljubavnu poeziju, ponekad napišem i pjesme posvećene roditeljima. Pa, evo jedne takve. :)

PJESMA O MAJCI

Kada mi bol dušu razdire,

majka dušu liječi.

Jer majka je lijek.

Kada mi tuga osmijeh ukrade,

majka mi osmijeh daruje.

Jer majka je sreća.

Kada mi oblaci zaklone sunce,

majka mi obasja dan.

Jer majka je svjetlost.

Kada mi se svijet ruši,

majka ga ponovno izgradi.

Jer majka je temelj.

Kada mi križ postane težak,

majka ga nosi sa mnom.

Jer majka je snaga.

Kada pišem pjesmu,

sjetim se majke.

Jer majka je inspiracija.

Kada poželim da se nisam rodila,

majka me sjeti da je ona željela da se rodim.

Shvatim - majka je moj život i moj svijet.

Ocjene (4)

Respektira (4): marali, ucitajse, Tom1988, Vjeran

Komentari (7)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Inače pjesma ima sedam strofa...
6

Od Vjeran

Ma znam ;-) Upravo zato jer sam ih i vidio sam ti ovo napisao. Sigurno ćeš i ti biti zadovoljnija primjenom ove male tajne. Uživaj, pozdrav!
4

Od Matea

Hvala još jednom! :D
2

Od BestOne

Ne bih se kao Vjeran fokusirao na tu sitnicu. Meni je pjesma sadržajno odlična, a svaki bi zaljubljenik u poeziju to trebao primijetiti. Tehnička i sadržajna strana vrlo dobro nadopunjuju jedna drugu i nisu u suprotnosti. Sukladnost je uvijek dobra.
4

Od Matea

Hvala ti :))

od sneler

8 0 0 8

TAMO ME NIŠTA NE BOLI-nastavak

-Jako mi je žao što morate tegliti opremu za mene ali znate nemam puno snage međutim ja toliko volim roniti da mi je to jedini trenutak u kojem se osjećam sretno. Moj muž je nedavno umro i cijeli smo život sanjali o tome kao ćemo upisati tečaj ronjenja no nažalost umro je ne ispunivši san. Nismo imali hrabrosti. Uvijek je nešto bilo. Ili nismo imali novaca ili smo bili zaposleni ili smo bili stari. Kad je umro jednog sam dana šetala uz more i rekla sama sebi kako ću početi roniti. I tako…evo me a vi sad radi mene teglite ove teške boce. Nemojte se molim vas ljutiti ali tamo me ništa ne boli. Pritom je pokazala prema moru. Ne osjećam se staro, ne osjećam tugu, ne osjećam kostobolju…tamo dolje sam istinski sretna.

Odložio sam tešku opremu na sjajne kamene oblutke i uhvatio je za rame.

-Divim vam se Vjera i znate što? Nikada nemojte odustati od ronjenja. Ne brinite se za vašu vještinu. Ne brinite se ni za to što se sada osjećate nemoćno jer ja nosim vašu opremu. Čast mi je što ste ronili sa mnom. Pokazao sam kažiprstom prema njenom čelu: Znate Vjera, sva ograničenja su samo u vašoj glavi.

-Hvala vam od srca mladiću jer priuštili ste mi nezaboravan zaron i znate što? Sve što ste mi obećali pokazati to ste i ispunili.

Vjera i ja poput starih prijatelja ispirali smo ronilačku opremu smijući se bez prestanka. Netko sa strane pomislio bi da sam pozvao svoju baku na ronjenje. Izmjenili smo kontakte i zagrlili se na rastanku. Nakon nekoliko dana primio sam poruku: Hvala još jednom i vidimo se iduće godine ako poživim. Pozdrav iz Moskve. Najbolji ste!

Preplavio me neopisivi ponos. Zaranjao sam i nakon toga ali Vjera je ostala zauvijek u mom sjećanju. Pokazala mi je kako život nije u nevidljivom kavezu i kako snove i ciljeve treba ispunjavati dok smo još pod ovim suncem. Pokazala mi je što možemo učiniti snagom volje ako vjerujemo u konačni ishod. Iskreno se nadam da će Vjera imati još puno zarona i da će njen suprug imati još puno razloga za ponos gledajući je kako zaranja tamo gdje je ništa ne boli…

Ocjene (8)

Respektira (8): marali, NinaM, Tom1988, RuzicaG, darel, ucitajse, TatjanaBN, Vjeran

Komentari (8)

« prikaži ranije
6

Od Vjeran

Ma daj, Sneler. Razumijem guzvu i nedostatk vremena. Ali da smo si na vi, e to ne razumijem ;-) Pozdrav!
5

Od sneler

ma mislio sam na tebe i tatjanu :-)
5

Od ucitajse

Ova mi je priča baš uljepšala dan, svaka čast! :)
10

Od darel

Super, kao i uvijek!
4

Od NinaM

Odlično..zasuzila sam..:)

od sneler

5 0 0 0

TAMO ME NIŠTA NE BOLI

Tako smo kratko na ovom svijetu da o tome nemamo vremena pošteno ni razmisliti. Svi naši strahovi i sve naše predrasude ponekad nas drže okovanima u nevidljivom kavezu a upita li nas netko zašto jednostavno ne odšetamo van i prepustimo se instinktima samo nemoćno sliježemo ramenima i skrušeno odgovaramo kako je to jednostavno oduvijek tako. I oni prije nas i oni poslije nas živjeti će u prozirnim kutijama izrađenim od vlastitih limita. Ponekad razmišljam služimo li nekome iznad nas kao lutka na koncu i da li je uopće moguće vlastitu energiju usredotočiti u vlastiti napredak čineći stvari koje će mnogima izgledati bizarno ali ako samo malo bolje pogledamo spoznati ćemo da su oni koji upiru prstom u nas zarobljenici tih istih nevidljivih kutija koje postaju sve manje i manje a njihov krik posljedica je nedostatka ideja i prostora a da toga nisu ni sami svjesni. I prođe tako svačije vrijeme a sve utone u zaborav i pamti nas se samo po onome što smo bili a ne onome što jesmo jer na kraju smo samo sjećanje. I tu kreće priča koju neću nikada zaboraviti i koja mi je dala materijala za razmišljanje. Neki vjerovali ili ne imaju hrabrosti izaći iz nevidiljivih kaveza…

Oduvijek sam živio sa predrasudom da je ronjenje sport za odabrane i da je granica između ronioca i astronauta zapravo jako tanka. U prilog mojoj tezi išla je i činjenica da sam na brodovima i zaronima sretao uglavnom sredovječne osobe u sasvim zavidnoj da ne kažem i izvrsnoj kondiciji. S vremenom sam razvio stereotipno mišljenje o roniocima vjerujući da su muskulatura i sportske predispozicije ipak dvije najvažnije stvari. Na svakoj idućoj razini obuke instruktori su mi uporno ponavljali kako je sve u glavi upirući pritom prstom u moje čelo. Često bi ih gledao podsmješljivo uzdajući se u činjenicu da sam od osnovne škole vezan za vodene sportive i kako su mišići ispod vode sigurniji od “glave”. I tako sam stigao do statusa instruktora a to znači i do prilike da ja drugima upirem prstom u čelo i kao mantru ponavljam “sve je u tvojoj glavi”. Iako sam sve obuke uspješno položio i dalje je ta rečenica ostala visiti u zraku odnosno ni sam nisam bio svjestan njenog značenja. Nadao sam se da mi razmišljanje o njenom pravom značenju neće biti potrebno ali sudbina se u životu često za sve pobrine i nagna vas da se preispitate onda kada to najmanje očekujete…

-Predrag imaš jednu klijenticu za zaron sutra. Hoćeš li moći?

Instinktivno sam se okrenuo očekujući uobičajeni tip osobe sportskih karkteristika međutim ispred mene su stajale moja kolegica Nicoletta i starija gospođa koja je u ruci držala torbu sa kariranim uzorkom kakvu bakice inače nose sa sobom na tržnicu. Nasmijao sam se pogledavajući lijevo i desno i onda sam zbunjeno upitao:

-A gdje je ta klijentica?

Nicoletta se nasmijala i pokazala prstom na bakicu.

-Evo ovo je naša klijentica , iz Rusije je…upoznajte se i sve dogovorite jer ja moram puniti zrak u ronilačke boce.

Jedva sam održao mirnoću na svom licu i nesigurno joj pružio ruku nastojeći da ne uoči ni najmanji trag izviranja mojih predrasuda. Promucao sam na engleskom svoje ime i kako mi je drago na što mi je sramežljivo pružila ruku i tiho izgovorila: “My name is Vjera.”

-O Vera, uzviknuo sam. I ovdje je to ime u uporabi.

-Njet Vera, Vjera, naglašavajući ovo “J” kao da se radi o ogromnoj pogrešci.

Brzo sam se ispravio. Vjera, Vjera, na što je zadovoljno klimnula glavom.

-Može sutra u 10 ujutro Vjera?

-Of course…see you on 10:00 a.m.

Rukovali smo se  prilično nesigurno a pogled sam ostavio fiksiran na njoj još dugo dok je sporim staračkim koracima odlazila prema uzbrdici kraj bazena “Kantrida” a u rukama joj se njihala torba sa kariranim uzorkom. Odavala je dojam da će zaista sada svratiti na tržnicu i kupiti kilo trešanja. Pitao sam se kako je moguće da ima vlastitu ronilačku opremu. Sve osim boce sa zrakom i pojasa sa olovima. Pa meni je k vragu trebalo pet godina da polako sve skupim i još nemam sve. Podsjetilo me na scenu iz filma “Balkanski špijun” u kojem Ilija Čvorović gledajući čekovnu knjižicu svog podstanara pitajući se kako je ovaj sve to zaradio a na opasku svoje žene kako je dotični radio u Francuskoj klimajući glavom i pogleda uperenog u daljinu nemoćno konstatira: -A koliko sam ja radio…

Iduće jutro nervozno sam pogledavao na sat. Još koja minuta i otkucati će 10.

– Ma nema šanse da se pojavi pomislio sam. Sigurno ju je jutros uhvatila reuma ili se zadržala na tržnici. Kako sam uopće i pomislio da će doći.

Nicoletta se nasmijala i dobacila mi na mješavini talijanskog i hrvatskog jezika: -Ti vidiš da ona ne zna ništa i da će u vodi biti loša.

-Ne mora značiti. Znalački sam ustvrdio ali ipak sam potajice priželjkivao da se ne pojavi.

Točno u 10 poznata torba se pojavila na horizontu. Svatko tko se bavi ronjenjem sumnjičavo bi zavrtio glavom i upitao se kako će sve to skupa ispasti.

Dan prije zahvaljujući googleu pripremio sam par rečenica na ruskom tek toliko da razbijem led. Ništa spektakularno…dobar dan, kako ste, moje ime je… Upalilo je. Vjera se iako je do tada odavala dojam smrtno ozbiljne žene konačno prvi put nasmijala. Spremno sam prihvatio kariranu torbu i odložio je na vješalicu. Sjeli smo za stol i krenuo sam sa pripremom za zaron odnosno brifingom ali prije toga pred nju sam stavio izjavu u pisanom obliku kojom potvrđuje da zaron provodi na vlastitu odgovornost te da nema nikakvih zdravstvenih problema. Pažljivo je čitala tekst. Većina mladih samo letimično pročita nekoliko rečenica i potpiše se kako bi što prije krenuli sa zaronom ali dojmilo me se njeno pažljivo proučavanje pravila. Sa ozbiljnim izrazom lica potpisala je izjavu i odmjerila me kao da mi poručuje “evo svoju sigurnost stavljam u vaše ruke.”

-Koliko imate godina Vjera?

-Šezdjeset četiri.

Na trenutak sam zastao i podigao pogled. Ujutro prilikom odlaska na posao u mjesnom autobusu srećem većinu njene generacije. Uglavnom su to već ljudi na kojima je život ostavio traga i koji hvataju jutarnje sate za odlazak na tržnicu jer bi ih svako odgađanje moglo koštati života. Ništa bolje mi ni ona nije izgledala uz činjenicu da je bila i poprilično krupna.

-Koliko vam olova treba Vjera? Znam da nije pristojno pitati ali koliko imate kila? U ronjenju je to uobičajeno pitanje jer se time određuje koliko olova na pojasu treba ronioc.

-104. Tiho je odgovorila i spustila pogled.

Nastavio sam sa pitanjima održavajući jednoličan profesionalni ton kako bih naglasio da nemam predrasuda ali iznad glave su mi treperila bar tri upitnika. Dakle pred sobom sam imao stariju krupniju ženu koja je prije mjesec dana dobila ronilačku dozvolu. Pitao sam se kako li je samo uspjela proći sve zahtjevne vježbe ali onda mi je sama ponudila odgovor. Položila je ronilački tečaj u Egiptu. U slobodnom prijevodu: “Ljubav se zove novčanicom tvojom”.

Oblačenje odijela izazvalo je pozornost lokalnih prolaznika. Krupne kapi znoja slijevale su se niz njeno lice. Iz petnih žila povlačio sam njene rukave prethodno ih sapunjajući šamponom. Sada ju je već vidno obuzeo sram. Počela se opravdavati kako uvijek ima problema i kako je debela i kako je stara. Sjetio sam se svog instruktora Ferde i njegovih savjeta na tečaju za divemastera. Često sam se pitao zašto toliko pažnje posvećuje psihologiji i odnosu sa klijentima. Očekivao sam da ću kao divemaster raditi na praktičnim vježbama više nego ikada ali ispalo je da sam proveo sate i sate na satovima psihologije. Sad znam zašto je inzistirao na tome. Pogledao sam je suosjećajno i umirio riječima da se ni ja u svojim počecima nisam mogao brzo obući. Umirila se i konačno smo uspjeli. Teška ronilačka boca opteretila je njena staračka leđa. Sporo smo hodali do plaže. Pridržavala se za ogradu i svaki sam tren očekivao da ću je morati podizati nakon kotrljanja po stepenicama.Ipak konačno smo ušli u more. Molećivo me pogledala: Možete li mi pomoći obući peraje? Znate ja imam veliki trbuh i ne mogu se sagnuti.

-Naravno. Ništa ne brinite Vjera.

Dok sam joj pod vodom navlačio peraje sjetio sam se Nicolettinih riječi: -Ti vidiš da ona ništa ne zna.

Za nekoliko minuta došli smo do točke zaranjanja. Pokazao sam joj palcem prema dolje i krenuli smo u najveći izazov. Kroz misli mi je prolazilo svašta. Pitao sam se hoće li fizički moći izdržati zaron? Kakva joj je plovnost? Hoće li biti problema a usporedo s time morao sam joj zaron učiniti i zabavnim iskustvom. Prvih nekoliko minuta iznenadila me svojim odlučnim zaranjanjem. Savršeno je kompenzirala uši i jedan do drugoga krenuli smo prema 12 metara dubine. Minute su prolazile. Povremeno bi se počela nekontrolirano okretati naglavačke ali hitro bih je ispravio držeći je za ventil boce.S vremenom mi je ta njena nezgrapnost postala i simpatična. Poput male bebe počela bi se vrtiti kao da se nalazi u bestežinskom stanju ali napredovali smo sa svakim zamahom peraja. Pokazao sam joj našu potopljenu barku, zatim našu prekrasnu školjku perisku a prošli smo i pored podvodnog tunela. 40 minuta razgledavanja podvodnih čarobnih pejsaža proletilo je za tren i nakon početnog nepovjerenja preplavio me osjećaj ponosa što smo sve uspjeli savladati. Pri izlasku iz mora pala je na koljena pod teretom boce. Pomogao sam joj da se pridigne međutim ponovno je nemoćno pala. Počela mi se izvinjavati kako nema snage i kako me dovodi u nezgodnu poziciju na što sam samo uz smješak odmahnuo rukom i veselo je položio na leđa skinuvši tešku opremu sa nje. Dok sam nosio svoju i njenu opremu prema klubu povukla me za lakat i sa suzama u očima počela pojašnjavati:

Ocjene (5)

Respektira (5): NinaM, RuzicaG, darel, ucitajse, Vjeran

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se