3 5

Kutak za prozni i pjesnicki trenutak: rujan i listopad 2015.

Podijeli na mrežama

Nova "porcija" jedne od najpopularnijih tema na Imaginariju, zvijezda među temama od samog začetka, iako je sama po sebi predvidljiva, vaši radovi sve su samo ne to. Ovo je naš kutak za slobodni trenutak, pa slobodno navalite :-).

Neki među vama već su postali mini književne zvijezde Imaginarija zahvaljujući ovom kutku, u kojem objavljuju, na radost nas ostalih, prave književne bisere. Veterani među vama sve znaju. A za naše drage, novopridošle članove, ovdje možete objavljivati sve što ste do sada stvarali u miru i tišini svog kutka. Prekaljeni među nama posvjedočit će vam s kojim entuzijazmom čitamo svaki novi uradak, koliko se potičemo i kreativno osvrćemo... Osmjelite se, ako već niste, podijelite s nama svoje retke iz mirnog spisateljskog kutića. Drage ćemo ih volje pročitati, a tko zna, možda otkrijemo i koju novu književnu zvijezdu...

Vi koji već dugo sudjelujete, marljivi ste kao pčelice, dijelite s nama svoje prekrasne retke, u kojima svi uživamo čitati. Hvala vam na tome!

Napiši analizu

Analize (3)

od Matea

6 0 0 0

Duša pjesnika

Evo jedne moje kratke pjesme o pisanju poezije.

DUŠA PJESNIKA

Moje oči gledaju,

ali dušom.

 

Moje usne pričaju,

ali srcem.

 

Moja duša sja,

jer je duša pjesnika.

 

Moje srce plače,

kad pjesme ne piše. 

Ocjene (6)

Respektira (6): monstrum, Zeljko, BoriciOmis, brainiac, sthagon, darel

Komentari

od Tom1988

4 0 0 4

A HTIO JE SAMO POPITI PIVU...

 

Petak je navečer, susjedi i kokoši spavaju, mački se naganjaju i zabijaju u rolete, prozore, balustradu, pas pomahnitalo laje na sve živo i neživo i sebe samog, blesavi kukci dosadno zuje sve dok ne budu oprženi žaruljom pa se vrpolje po parketu kao pijani tinejdžeri na Zadruginu pjesmu "Hiti se na pleća", a mjesec se pijano krevelji, okružen bezbrojnim zvijezdama koje se izruguju i bestidno naslađuju ovim kaosom, dok je vrućina već danima nesnosna, i izluđujuća, i čini se da ovom paklu nema kraja.

         Ostajem kod kuće u društvu besmrtne poezije dobrog starog manijaka Charlesa Bukowskog, a ventilator mi raznosi i ovo malo pameti što mi je ostalo, moždane stanice kao da mi izlijeću kroz uši i cijede se sa zidova, zajedno sa znojem i utopljenim komarcima, dok se vlaga već tjednima širi skroz do plafona, prodire u svaki kutak kuće, i ja samo čekam da mi se sve uruši na glavu. Možda zbog straha, možda zbog žeđi, a možda zbog ničega, oko pola 11 dobijem neizdrživu želju za kratkom šetnjom i pićem. Odlučim otići do trga popiti pivu.

        Na putu do kafića ugledam dvoje mladih kako se grle i ljubakaju na ulici. Pomislim neka samo uživaju dok mogu jer velika je vjerojatnost da će kasnije sve otići u vražju mater. I ja sam u njihovim godinama mislio da je ljubav nešto najljepše na svijetu, baš kao oni leptirići u trbuhu o kojima toliko pričamo. Kasnije sam uvidio da se ti leptirići često - ili ako imamo sreće samo ponekad - pretvore u muhe koje oblijeću oko govna. Ljubav može biti ogavna, izluđujuća, destruktivna i na kraju se sve svodi na to koliko strpljenja imamo jedni za druge, koliko toga smo spremni žrtvovati. A istina je da su danas mnogi od nas spremni žrtvovati vrlo malo ili ništa jer tražimo tamo neko filmsko savršenstvo.

       Iz misli me prene glazba koja dopire iz kafića u koji sam se uputio. Nekakvo teško turbo-folk smeće koje uništava svaku nadu u bolje, i prije svega pametnije, sutra. Šestero ili sedmero frajera skače oko konobarice koja s njima pjeva glazbu koja bi i najplašljivije svinje natjerala da se bace pod mesarski nož i skrate agoniju. Sigurno su svi odreda neki veliki Hrvati koji svake godine, kao pravi domoljubi, slave Dan neovisnosti. I evo ih sad tamo, razbacuju se na glazbu koja vrijeđa zdrav razum i svaki pojam neovisnosti i domoljublja.

      Ovdje sigurno nejdem na pivu.

      U sljedećem kafiću je previše ljudi, previše seljačkog blebetanja i izigravanja nekakvih heroja ulice.

      Ni tamo nejdem na pivu.

      Ali evo jednog, gotovo savršenog mjesta. Mali kafić u kojem se ništa ne događa, ništa se ne čuje. Sve je prazno. Ovdje sam kao kod kuće. Zapravo, sve je toliko prazno da nigdje nikoga ni nema. Uskoro začujem zvukove iz skladišta i shvatim da je već fajrunt.

      Nevjerojatno. Sad sam već spreman ukrasti pivu i pobjeći.

      Vratim se na trg, a pored fontane neka pijana seljačina ima svoj trenutak slave. Oko fontane su, povodom predstojećeg festivala, poredane tegle crvenog cvijeća. Ovaj se rukuje s laticama, miluje ih ili što već, sve dok mu pozornost ne skrene zgodna djevojka koja izlazi iz auta. Frajerčina nešto otegnuto progovori i počne se derati, zavijati i ispuštati nekakve barbarske povike u djevojčinom smjeru. Nisam siguran pokušava li ju preplašiti ili zavesti. Djevojka je visoka brineta, obučena u neku pripijenu bijelu kombinaciju koju slabo nazirem, ali u kojoj izgleda odlično, ponajviše zbog ženstvenosti kojom odiše njeno držanje. Čini se opušteno i bezbrižno, a hod kao da odaje osobu koja zna što želi, ženu koja je sigurna u sebe. Pomislim kako ona nikako ne pripada ovdje.

     Ali onda je progovorila i sve iluzije su se raspršile.

     Proklete seljačine svud oko mene. I nemojte me krivo shvatiti - nemam ništa protiv seljaka, u smislu ljudi koji rade i žive na selu. Ali ovo su seljačine, primitivci zakinuti za ikakvo dublje razumijevanje svijeta i sebe samih. Budale koje izlaze na pun mjesec i preobražavaju se u totalne idiote. Baš kao što je jednom netko rekao: „Možda izgleda kao idiot i govori kao idiot, ali nemojte da vas to zavara. On uistinu jest idiot.“

     Kakvog li svijeta. Na kraju sam se vratio kući i popio cedevitu.

     Kvragu.

 

Ocjene (4)

Respektira (4): BoriciOmis, MiraLaFu, darel, Matea

Komentari (4)

4

Od Matea

hahahah zanimljivo, realno
4

Od BoriciOmis

lijepo... ali možda si mogao ubaciti koji dijalog, raspravu, tipa da ti prićaš s tpom curommm... mislim da bi tako sve još malo zanimljivije/uzbudljivije; kako god, sviđa mi se :)
4

Od BoriciOmis

ima malo grešaka u komentaru, tek sad vidim :p
6

Od Tom1988

Da sam ubacio koji dijalog ili raspravu s tom curom, onda bi to bilo izmišljanje, ne bi bila istinita priča, a to mi nema smisla ako već pišem nešto istinito, autobiografsko i sl. ;)

od BoriciOmis

6 0 0 3

Pulastrice

Evo, povodom početka školske godine, napisao sam jednu priču. Uživajte! :)

Teško se koncentriram na učenje, pogotovo preko dana. Uvijek neki svetac zvoni na vratima, počevši od babe s pazara koja mi hoće uvalit gnjecavi sir s pokojom vlasi iz njezine prosijede kose, do poštara koji već godinama didu nosi penziju, bez obzira što on nije odavno među nama. Taj bajoslovni iznos za studentske okvire vjerojatno i je razlog što ovoliko dugo razvlačim svoje školovanje.

Uglavnom, nemoguće je učiti preko dana, pogotovo zato što mi je kuća udaljena tridesetak metara od srednje škole. Pulastrice hihoću, ciče, poneke i mekeću, a svaka je u pretijesnim tajicama i uskoj majičici, vjerojatno kupljenima u Turbo Limača. Da stvar bude gora, prvi je dan škole, pa cijela ulica miriše po dezodoransima, jeftinim parfemima, ulju i mlijeku za tijelo, regeneratorima i šamponima, gelovima i lakovima za kosu, acetonu i laku za nokte, kremicama za lice, kremi za ruke, kremi za herpes, kremi za proširene vene (taj vonj je ostao od one babe s pazara, vrag je odnio), depilacijskoj kremi... Jednom rječju: milina. Praznik za sva osjetila, osim za ona taktilna.

Ali. Sve te miomirise sada nagrđuje vonj dima, nekakva paljevina, što li. Toster nije, ne koristim ga otkako me zadnji put udrila struja. Također, ništa ni ne kuham, studenti takvo što ne rade...

Izlazim ispred kuće, kad ono tamo tri srednjoškolke! Stoje grupirane u obliku trokuta, uvlače dim debelo našminkanim usnicama.

˝Ćao cure˝, pozdravljam ih, iako bi im bolje pristajalo oslovljavanje s nimfice, lolitice, ribice, i sve tako mmm...

˝E˝, nezainteresirano odgovaraju.

 Grče lica kao da u cigareti nailaze na dio koji je pokvaren.

˝Šta ima, šta se radi?˝ pokušavam začavrljati s njima primičući im se polako poput zmije.

˝A evo, pušikamo˝, kaže jedna uz smijuljenje ostalih.

˝Hehe, pazite mi na đirane da ih ne zapalite˝, odgovaram im miroljubivo.

˝Ma nećemo, nećemo... Šta su to vaši, a?˝

˝Je, je, naši su. Od pokojnog dida, točnije˝, kažem zamišljeno.

˝Ajme, baš je lipo!˝ kaže mala s plavom ispeglanom kosom.

Druge dvije sa slijepljenim crnim trepavicama, potvrdno kimaju glavama otresajući pepeo u pitare.

˝Inače, ja sam Milivoj, al me možete zvat Mili, hehe. A vas tri kako se zovete?˝

˝Arijana˝, kaže mala plava.

˝Klaudija˝, odgovara druga kao u vjetar.

Ima duge bijele nokte, ogranfaje mi žile na zapešću dok se rukujemo.

˝Monika˝, guguće niska crna s najizraženijim oblinama, pravi mali šećer.

˝Nego, mogle ste popit šta sa mnom u kući?˝ oprezno, pomalo i podantno, ih pitam.

˝S vama na piće?!˝ začuđeno me pitaju uglas.

˝Pa e. Iman i kole, i senzacije, a i limunadu za čas napravin...˝

Urlaju od smijeha. Arijana se čak i zagrcava od duhanskog dima.

˝Ili ako ćete rakije, vina...˝

˝Pa štaš nan ti? Ajde starino pali! Biži ća u krpe odavno si triba ić˝, Klaudija s gađenjem ispaljuje salvu uvreda.

Sve tri složno odbacuju španjulete u pitar, pa odlaze prema školi skladno njišući bokovima. Kratko još gledam za njima, pomalo i s čežnjom. Skupljam tih nekoliko opušaka iz pitara, pa ulazim u kuću.

 Uzimam skripte, počinjem čitati naglas. Krajnje je vrijeme da više diplomiram... A mogao bih se i obrijati, jer ovako stvarno nalikujem na pokojnog dida.

Ocjene (6)

Respektira (6): marali, Vjeran, sthagon, Matea, TatjanaBN, darel

Komentari (3)

5

Od TatjanaBN

Kratko, slikovito, s dobrim obratom na kraju!
10

Od darel

Ma, odlično, baš mi je sjela ;-)

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se