27 8

Kutak za prozni i pjesnicki trenutak: zima 2015./2016.

Podijeli na mrežama

Nova "porcija" jedne od najpopularnijih tema na Imaginariju, zvijezda među temama od samog začetka, iako je sama po sebi predvidljiva, vaši radovi sve su samo ne to. Ovo je naš kutak za slobodni trenutak, pa slobodno navalite :-).

Neki među vama već su postali mini književne zvijezde Imaginarija zahvaljujući ovom kutku, u kojem objavljuju, na radost nas ostalih, prave književne bisere. Veterani među vama sve znaju. A za naše drage, novopridošle članove, ovdje možete objavljivati sve što ste do sada stvarali u miru i tišini svog kutka. Prekaljeni među nama posvjedočit će vam s kojim entuzijazmom čitamo svaki novi uradak, koliko se potičemo i kreativno osvrćemo... Osmjelite se, ako već niste, podijelite s nama svoje retke iz mirnog spisateljskog kutića. Drage ćemo ih volje pročitati, a tko zna, možda otkrijemo i koju novu književnu zvijezdu...

Vi koji već dugo sudjelujete, marljivi ste kao pčelice, dijelite s nama svoje prekrasne retke, u kojima svi uživamo čitati. Hvala vam na tome!

Napiši analizu

Analize (27)

od Tom1988

3 0 0 0

SAN U TAMI


Zimski sumrak krvlju prelivenog beskraja...
Odbljesci ranjenog sunca na prozorima kuća...
Tišina večeri zarobljena u očima pospanog mačka...
Svijet na zalasku još jednog hladnog dana zaborava...

Užurbani koraci na ulici i mrmor beznačajnih riječi....
Umorno lice, ledeni obrazi i krvlju podlivene oči...
Lice otupjelo od života; lice smrti...
Lice bez imena i lice
bez lica...

Ulične lampe trepere kao svjetionici u magli sjećanja...
Tama silazi s noćnog svoda i oživljuje sjene...
Sjene što se šire poput pukotina u svjetlu...
Sjene što prolaze, drhte i šapuću...
Sjene što se stapaju s tamom
i postaju neraspoznatljivo
isprepletene...

Jezero je prekriveno tepihom ledenog daha zime...
Uspavano mjesečinom i hladnom tišinom noći...
Okupano sjajem probuđenih zvijezda
i prepušteno blještavom igrokazu
nanovo oživljenih snova...
Tek iluzija čarolije
na pozornici
života...

Svijet iz mašte ispresijecan pukotinama...
rascjepima na tankoj opni snova
koja popušta pred naletom
prvih treptaja svijeta
u kojem sav sjaj,
još jednom,
nestaje u
tami.

Ocjene (3)

Respektira (3): ucitajse, darel, sthagon

Komentari

od LostSoul

2 0 0 0

Nesto moje, nesuvislo...

Pisala sam o onome sto si izazivao u meni, ali nikada direktno o tebi. Jedna dusa je prevelika da bi se utemeljila na listu papira i time ogranicila. Bezgranicna je, neuhvatljiva. Sve sto mislim da znam o tvojoj dusi stalno se iznova produbljuje, razgraduje. I nanovo otkriva i ocarava. Zgrazava. A opet voli, u svim nijansama u kojima potjece.

Kada bi nesto krenula pisati o tebi i zavrsila, znam da bih te zakopala, pohranila svako sjecanje i emociju. Umjesto toga pisem u nasrtajima, ostavljajuci dio toga u sebi, da ostane neizreceno. Neke rijeci nisu potrebne da bi bile izgovorene i u tisini su najsnaznije, jer nista nije dovoljno jako da pojmi njihovu dubinu.

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, sthagon

Komentari

od Yasmeen

4 0 0 0

Sretna Meštrović : Dnevnik Mrava Radoslava

Iako je prvenstveno pisan za dječju populaciju Sretnin Mrav će probuditi  dijete i u odraslima. Jer svi smo mi nekad bili, a neki su i ostali Mrav iliti dijete u duši. Mene osobno je knjiga oduševila i nasmijala onako zdravo od srca.

Dječja mašta radi neprestano i na svijet gleda nevinim neiskvarenim okicama. 

Radoslavu jednostavno nije jasno da biti debeo il mršav može imati veze s ljubavi i što je to onda ljubav na koncu. Iako je dijete sasvim mu je jasno da su neki pojedinci bolji Učitelji od nekih drugih. I/ili svi mi od nekih bolje upijamo znanje i nekima  s lakoćom prenosimo, dok s nekim dušama komunikacija nailazi na određene prepreke i nesporazume. MOžda su to samo izazovi koji su postavljeni na životni put pojedinca i koje je potrebno savladati. 

Dječje zgode i nezgode prepričane su vrlo simpatično i jednostavno, te vraćaju u doba djetinjstva i bezbrižnosti.

Autorica zapravo podsjeća kako djeca vide ljepotu u svemu i žive u trenutku. Uživaju u šljapkanju po lokvicama i ne žure se. Žive za trenutak i ponekad im odrasli nisu jasni jer zakompliciraju stvar. A život je zapravo igra. Jednostavan je. I one male stvari su začin života. Dogodovštine s bakom i njene pričice, učenje vezivanja tenisica kao i slučaj da se dječji vrtić odšetao su situacije koje se baš urežu u sjećanje. 

U svakom slučaju Dnevnik mrava Radoslava djeluje vrlo refreshing i to posebno u zimske dane. Podsjeća kako je vrlo često tako malo potrebno i dovoljno za onu istinsku sreću i mir.

Usudim se reći da je na neki način ova dječja knjiga- knjiga za povratak k sebi i povezivanju s drugima unutar sebe najprije, a onda i eksterno.

Volite li smijeh, relax i jednostavnost preporučam Dnevnik ovog Mrava!

Ocjene (4)

Respektira (4): sthagon, ucitajse, darel, TatjanaBN

Komentari

od MiraLaFu

3 0 0 2

Ne možemo dalje ovako

Uvik imaš krivi tajming – tvoje riječi odzvanjaju u mojoj glavi kao da sam mamurna, što možda i jesam jer, kad smo se uputili vani, vidjela sam napola popijenu bocu vina na stoliću u kuhinji i pitala sam se putem kad sam je otvorila, zašto mi je sve u magli.

Sada sjedimo u autu a ti i dalje govoriš o tajmingu, poput pokvarene ploče koja se ne gasi, ti si olovo u mojoj glavi. Ne preostaje mi ništa drugo pa šutim – puštam buku tvojih misli da se slegne, da postane tišina, samo prašina koju ću pobrisati bez da se osvrnem, onako usput, da ostavim privid reda. Ako počnem pričati, znam da ćemo se posvađati, a u glavi mi je ionako zbrka – od tebe, sebe i svega između, od toga što želiš da budemo par i od toga što si stalno sa mnom a bez mene, što te trebam iako te se bojim, bojim se sebe kad sam s tobom jer te možda opet volim.

Kiša pljušti oko nas, automobil se kreće u prvoj brzini i vičeš da će ti bujica sjebati motor, da ću ja sjebati sve što imamo, a ja i dalje šutim i ignoriram tvoje zvukove, gledam kako po nebu sijeva i slušam grmljavinu, stišavam sve ostale tonove. Tvome nemiru suprotstavljam pokersku facu, tvojim nervoznim pokretima ukočenost svoje ruke koja leži odumrla blizu tvoje, paralizirana živcima koji dolaze iz mog amnestičnog mozga kojeg ne zanimaju naše priče. Ne interesira me naša sudbina i ne sjećam se našeg odnosa; ne reagiram na tvoj poticaj, na tvoju uvodnu riječ u nadolazeću neminovnu raspravu o tome zašto si me maloprije poljubio, onda kad si se pojavio na mojim vratima i bezobrazno odgrizao moja usta.

Pustila sam te u stan i ništa nisam rekla. Bio si nervozan zbog toga, poput tvog jezika koji je istraživao moju šupljinu. Sjeo si na kauč, ja sam otišla u kuhinju, umila sam se hladnom vodom. Nisi znao da sam tog jutra dobila otkaz u T-coma, da su umjesto mene zaposlili neku studenticu preko student servisa jer njoj mogu plaćati manje. Nisam znala kako da ti to kažem, umjesto riječi upalila sam televiziju da govori umjesto mene.

Naša sadašnjost visjela je u zraku. Naša prošlost bila je puna mržnje i nedefiniranih osjećaja, repetitornog nasilja koje bi ostalo potisnuto u gorčini malih riječi i nedovoljno opreznih pokreta. Nismo dobri zajedno, znamo to. Uvjerimo se da se volimo, pa se onda zamrzimo.

Sjedili smo jedno uz drugo ispred televizora i slušali zbrku informacija, dok smo ignorirali sve zgusnutiji zrak među nama i svoju pozornost usmjeravali na loše političare i zdravstene probleme koje nam nezdrav život donosi; naša tijela, poput dviju nepomičnih vreća, gledala su izvanredne vijesti o krizi izbjeglica uz toliku koncentraciju da bi nam na njoj pozavidio i Gandhi. Na katu iznad nas brujao je Led Zeppelin, iza prozora automobili i motori, jurili su po cesti, susjedi su se svađali.

Podsjetilo me to na roj pčela koje bih nekad promatrala u udubini stabla na putu do srednje škole. Ti bi išao sa mnom i stajao bi sa strane, dok bih ja osluškivala njihov kaotičan let zatvorenih očiju. Jednog ljeta se tako dogodilo da me pčela ubola u stopalo; nikad me ništa nije više boljelo – pulsirajuća, tupa bol koja mi nije dala da stojim na mjestu. Odonda, kad god bih vidjela pčelu, sjetila bih se te boli i vlastitog neopreza u trenutku kad sam stala na nju samo zato što me njezin let počeo nervirati. Možda je to bio prvi put da sam shvatila koliko može boljeti onoga tko gazi, bilo je to prvo upozorenje koje sam osjetila na vlastitoj koži.

Nesvjesno sam dotakla stopalo, kao da se bol opet probudila. Kapi kiše udarale su o prozor mog balkona, vraćale su me u sadašnjost. U stanu je bilo mračno, jedino svjetlo koje je dopiralo do nas dolazilo je s televizijskog ekrana. Tvoja ruka šuljala se ispod moje majice, tvoji prsti stvarali su trnce. Htjela sam ustati s kauča ali nisam se mogla pomaknuti, previše uživljena u svoju ulogu paralitičnosti. Osjećala sam tvoju napetost, energiju koja se koncentrirala na moje tijelo i vukla me sebi. Izluđivalo me to trenje bliskosti koje je u meni samo povećalo osjećaj nemoći, nesigurnosti.

Ne mogu više, rekao si u jednom trenu, zašto nam ovo radiš? Skočila sam s kauča i rekla da moram izaći, da me zrak guši.

A sad smo tu, upali smo u bujicu i buka je neizdrživa, tvoj nemir me ubija. Na radiju govore kako se trebamo što više smijati jer u smijehu je spas, dan bez smijeha je propao dan, govori jedna voditeljica, nije Chaplin lud. Na cesti neka žena vuče za ruku dijete koje se boji grmljavine, promatram njezinu nervozu kroz prozor i pitam se koliko često se ona smije i čemu, je li od sreće ili od muke.

Nekad bismo nas dvoje radili te stvari, promatrali bismo ljude i smišljali njihove priče; sad sam zarobljena u tvome bijesu zbog onoga što ti ne mogu objasniti, a taj bijes me isključuje i dovoljan je samome sebi, on ne ostavlja prostora za maštu koju i ja polako gubim i bez tvoje pomoći; nisi samo ti kriv, ne brini, jer ne mogu jasno razmišljati uz ovu neprekidnu buku i jer me sve guši, sve što znam i sve što ne znam, sve što na mene bacaju prijatelji, roditelji i novine, sve informacije koje moram izbalansirati bez da poludim, bez da se ne izgubim. Gubim kreativnost, samo to ti želim reći, u ovom sveopćem ludilu, ne mogu više razmišljati svojom glavom i ne mogu se osloniti na razum, na vlastitu ravnotežu. A ova južina me dere i uništava još više, i tvoje riječi da me ne razumiješ.

-Šta šutiš, jebemu?

Što te briga što šutim; shvaćam da se brineš, ali ne zanima me. Znam da te strah trenutka kad utihne moja deračina i da je za tebe to znak za uzbunu. Ali ono što ne znaš je da sam se počela bojati riječi, da me u zadnje vrijeme one uništavaju – ubojite, silovite, ružne, sablasne, razarujuće, umrtvljujuće riječi. Kao da su izašle iz Palahniukova romana, takve su riječi, pa da spriječim pokolj kažem ti da ne mogu govoriti - ne dȃ mi se, kažem, ne moraš me razumjeti.

-Al di ćemo sad - pitaš me ljutito - ne možemo vozit po ovon nevrimenu, jebemu sve!

-Pa parkiraj negdi, stat ćemo.

-Stat ćemo? Jebate, Lena, tebi je uvik sve jednostavno.

Sliježem ramenima, tvoje je auto, jebe me se. Svejedno, nalaziš mjesto, gasiš motor. Sjedimo u autu, ne idemo ni naprijed ni nazad, neodlučni smo.

-Šta ti je, Lena? - pitaš me tiho.

-Ne znam - odgovaram još tiše.

Uzdišeš nezadovoljno, ja okrećem glavu. Pitam se može li nas pogoditi grom, može li grom sravniti zemlju i uništiti sve što smo dosad napravili, izneredili, unakazili; može li stvoriti neki novi početak za nas dvoje, neki drugi smjer kojim ćemo lakše ploviti.

Nakon nekog vremena napetost postaje neizdrživa, tvoje auto pritišće moja pluća i imam napadaj panike. Izlazim vani na kišu; duboko udišem zrak koji čisti i odnosi gradsko smeće, trulež mojih misli.

Ti trčiš za mnom, vičeš, Di ćeš, Lena? Koji ti je đava?

-Dobila sam otkaz - kažem napokon, a ti me gledaš u čudu.

-Kad? - pitaš.

-Jutros.

-Jebate. Pa kako?

Ništa ne odgovaram, šutim, prvi put počinjem vjerovati da je šutnja zlato, da ću se na šutnju zavjetovati. Muka mi je, osjećam da bih mogla povratiti. U glavi vrtim scenu iz Bilježnice, poljubac na kiši, vidim svoje suze koje želim da makneš s mog očajnog, raspadajućeg lica. Sad kad želim da me poljubiš, ti se ne mičeš. Gledaš ljude oko sebe kako trče, to ti je zanimljivije.

Pa pitaš, Di svi uvik trče, pobogu?

-Vjerojatno ni oni ne znaju - kažeš sam sebi, smiješ se.

-Bit će sve dobro - kažeš - sve će bit u redu, znaš da se na kraju uvik sve riješi, samo se smiri.

-Želin te - govoriš - volin te.

Dva tipa jure pored nas, viču, bježe.

Vani je teško nevrijeme, pljusak je, mokri smo do kože. Sad želim kući i žao mi je što sam izašla. Mjesto i vrijeme zapravo nemaju veze. Zapravo je važno samo pobjeći od tebe, od tog pogleda koji me drži prikovanog za sebe, dok mi ponavlja da dalje među nama ovako ne ide.

Amo ća, govorim. Ali ti odmičeš glavom, ne želiš ni čuti za to. Ti želiš biti sa mnom, iskoristiti čas. Želiš me natjerati da zaboravim na sve ostalo i da nama dam šansu, da pronađem spas u tom magičnom broju dva koji sve nedaće ovog svijeta riješava kroz snagu ljubavi.

Možda zato ovaj put do mene dolaziš odvažno i ne postavljaš pitanja, jer vrijeme leti i vrijeme se gubi, ne treba se tratiti na riječi, treba se koncentrirati na djela, bez zajebancije, tako mi kažeš, dosta je sranja. Pa me uzimaš za ruku i stavljaš je na svoje tijelo, tražiš odgovor koji već znaš, ali ti se ne sviđa pa ga ignoriraš, umanjuješ njegovu važnost i glumiš da ne razumiješ, a ja te hrabrim, ja nisam odriješita, ja držim svoju ruku na tvojim prsima i gledam te, ne bježim, pravim se luda, čekam. Čekam da me opet dovoljno zamrziš, da vidimo tko će biti pobjednik u ovoj rundi.

-Aj amo - ponavljam.

-Ne možemo dalje ovako - kažeš - ne podnosin te, mrzin.

Ocjene (3)

Respektira (3): darel, marali, NinaM

Komentari (2)

4

Od NinaM

Uhh, kakva psihološka igra..prava životna. :)
3

Od Yasmeen

Čini mi se da više manje svi prođemo nešto ovako u nekoj fazi života. I to je ok. Prestaneš uzimati stvari ljude i situacije zdravo za gotovo. Počneš svjesno živjeti i kreirati trenutke. Jedan za drugim.

od BorisTraljic

2 0 0 0

Bijeli Božić

Nisu ga krstili. Nije primio sakramente. U stvari, za vjeru uopće nije mario. Cijeli život živi tu, a ništa, ali baš ništa, mu nije značio pojam kršćanstvo. Niti islam. Judaizam. A opet, Božić je obožavao...

Raščupan i neuredan, svaka mu je dlaka bila pod svojim kutom i teško da bi itko, ma koliko se trudio, našao dvije paralelne. Ostario je, a o tome pojma nije imao. Nije mu stalo. Nije mario. Vrijeme je, njemu, besmislen pojam. Oduvijek. Osim izmjene godišnjih doba i nevolja koje donose. Zima je, bit će gladi...

Ljude nije volio. Ni oni njega. Kad bi ih, nesrećom, susreo na ulici zaobilazili su ga široko, daleko. Nije mario. U stvari, volio je da je tomu baš tako. Neka ih zbog hrane... a za sve ostalo – daleko im kuća.

Dijelio ih je na loše i gore. Gori su vikali, a on je bježao. Loši nisu vikali, samo su ga izbjegavali. Ali i ostavljali hranu pored kontejnera. Manje je opasno od zavlačenja unutra.

Nije znao da to rade zbog sebe. A ne zbog njega. Nikako. Ostavljanjem pljesnivih otpadaka svojih nepojedenih obroka njihova se tijela ispune srećom, Duhom Svetim kako si vole tepati, i osjećaju se bliže kraljevstvu nebeskom, kojem, istinabog, nikad bliže neće ni prići. Da je ikad posjedovao televizor, ma da je makar znao što televizor jest, shvatio bi kako o Božiću često gledaju jadnike poput njega koji traže hranu po kontejnerima pa licemjerno vlažnim očima uzimaju u ruke pametne telefone kako bi poklonili svote novca tisuću puta manje od vrijednosti tih istih glupih uređaja u njihovim rukama. I da je sve to znao, ne bi mario. Ti loši ljudi su osiguravali siguran obrok.

A baš zbog ljudi je izlazio samo noću. Noću ih je rijetko susretao. Kad bi ih i sreo, ne bi ga primijetili. Danju se skrivao u toplom podrumu jedne višekatnice. Tu je bio siguran, nitko ga nije tjerao.

Jedino je za Božić izlazio ujutro. U zoru. Bojao se noćnih eksplozija i kasnih crkvenih zvona. Tako je, uostalom, i znao da je Božić.

Pucalo je tu noć. I zvonilo. Sjećanja su ga obuzela. Znao je da gomila hrane čeka kraj kontejnera. Slinio je u potocima, nezaustavljivo. Nemir. Cijelu noć. Opasno je izaći prije zore. Ne samo zbog straha od zvona i petardi...

**********

Bilo je to prije godinu dana. Ili dvije. Vrijeme mu, znate već, nije imalo smisla. Sreli su se baš kraj kontejnera. Nikad prije to nije osjetio. Nikad prije ne bi nekom prepustio hranu. I ona je odmah sve shvatila. Pristala je otići do njegovog podruma. I ostala.

Dani, tjedni, mjeseci divljeg seksa. Životinjskog. Noći zajedničkog traženja hrane. Sve je bilo drukčije. Bolje. Sigurno bi to nazvao srećom. Da je znao što sreća uopće znači.

Došao je dan noćnih zvona. Eksplozije i hrana koja čeka. Hrana! Nestrpljivost. Bila je nestrpljivija od njega. Znaju ȏni koji su osjetili glad. Pokušao ju je zadržati. Trčao oko nje. "Čekaj!" vidjela je u njegovim očima. Nije pomoglo. Izašla je dok su noćna zvona još zvonila. I on je krenuo za njom. Zašto? Nije shvaćao. Čudan osjećaj. A tako se bojao zvona i petardi.

Sve se odigralo vrlo brzo. Kraj jednog kontejnera su susreli dva ogromna čovjeka. Jako su vikali. A on je bježao. Bježao! Nikad je više nije vidio...

**********

Napokon svjetlost. Sigurnost jutra. Božićnog. Oprezno je izašao. Prokleti snijeg! Mrzio ga je. Nevolje, hladnoća, vlaga, teško kretanje. Namirisao je bakalar u najlonskoj vrećici. Već kraj prvog kontejnera. Nije znao da se to zove bakalar, nije hranu nikako nazivao. Nebitna stvar. Slina u ustima je sve govorila. Odjednom mu nešto zamahne pokraj glave. Veliki čovjek je vitlao s nečim prema njemu. Velik i loš. Gȍri! I vikao. Bježi. Bježi!

----------

– Prokleti štakori! Ove godine su se nakotili ... – promrmlja sebi u brk stariji gospodin i nastavi lopatom čistiti snijeg. Bijeli Božić.

Ocjene (2)

Respektira (2): NinaM, marali

Komentari

od RuzicaG

4 0 0 0

Vrata pakla (1)

priča iz zbirke priča Zagreb noir  objavljena u Hrvatskoj i SAD

Moram saznati istinu prije nego ciroza povuče svoj posljednji potez.  Kukavički sam se skrivala iza opravdanja da je prošlost svršena i da je treba ostaviti na miru. Četrdeset sam godina živjela pokušavajući izbjeći pitanja, a sada više nemam što izgubiti.

Tramvaj se zaustavlja na Trgu. Izlazim. Pločnik je mokar. Kiša je tek prestala padati. Okrećem se i gledam Trg pored kojega sam provela najljepše i najružnije dane svog ništavnog života. Sve se promijenilo, a opet je, na neki način, sve ostalo isto.

Tu su zgrade u koje sam gledala iz podstanarskog sobička u noćima kad sam ostajala budna radi učenja i kad je svijet čekao da jedna mlada studentica ekonomije postane njegov akademski građanin.  Da, tako je bilo sve do onog dana.

Pripaljujem cigaretu i duboko uvlačim duhanski dim u pluća. Liječnik mi je zabranio. Zabranio je on i mnogo više, ali ja se, još ovih nekoliko mjeseci što su mi preostali, ne želim odricati svojih poroka .  Dim peče grlo. Kašljem sipljivim kašljem. Bacim cigaretu na mokri pločnik. Zacvrči i ugasi se.

Prelazim preko tračnica. Kip i fontana nisu bili ovdje nekad.  Dvije tuste žene ulaze u Gradsku kavanu. Priuštit će sebi trenutak odmora prelomivši dan između šefa i supruga, posla i doma, čekića i nakovnja.  Prolazim pored njih. Nekad sam se pitala vide li na meni moju nakaznost, ali ti su dani odavno prošli. Ostavila sam ih ovdje prije četiri desetljeća.

Ulazim u Katedralu. Tihi polumrak smiruje mi misli. Pokušavam moliti, ali molitva ne pomaže. Ništa mi više ne pomaže.

-          Hvaljen Isus – tiho me pozdravi svećenik.

-          Hvaljen Isus – odgovaram.

-          Trebate li ispovijed ? – sladunjavo mi se smješka.

-          Možda bih i trebala kad bih znala što ispovjediti. Ali, svejedno, sad je kasno za sve –  krenem dugačkim putem prema izlazu.

Dan se smračio. Boje su sve bezbojnije. Kišica rominja. Uspinjem se prema tržnici. Tu sam nekad svakodnevno obavljala kupovine za Elzu. Gospođu Elzu. Zvala sam je gospođa iako ono što se odvijalo između nas nije bilo ni malo gospodski.

Stajala je na vratima moje sobe u svilenoj kućnoj haljini. Pojas je lagano privezala oko struka. Podigne ruke i izvadi češljić iz kose. Plavi se izblajhani pramenovi poput gumenih krakova spuste na ramena. Krene polako prema krevetu i sjedne pored mene.

-          Teško je biti daleko od obitelji – reče.

-          Navikla sam.

-          Znam vrlo dobro kako je biti samom – uzdahne.

-          Puno učim. Proleti vrijeme – odgovarala sam pristojno kao svaka dobra djevojka.

Milovala mi je rame. Godio mi je dodir poslije mjeseci odvojenosti od svih koje volim i koji vole mene. Nisam se pomaknula ni kad joj je ruka kliznula niz moja leđa i zaustavila se na struku. Privukla me k sebi. Naslonila sam glavu na njeno rame. Ljubila mi je kosu. Osjećala sam se zaštićeno, a kad mi je počela milovati lice, kroz mene je prošao val topline. Osjetila je moj drhtaj. Lagano me uhvatila za bradu i okrenula mi lice prema svome. Spustila je usne na  moje čelo, a zatim klizila sitnim poljupcima niz hrbat nosa.  Besramno sam trgala odjeću sa sebe, ljubila je kao što nikoga  prije, a pogotovo kasnije, nisam, poticala sam je da mi pruži užitak za kojega do tad nisam ni znala da postoji.

-          Martine – rekla je navečer suprugu – možda ne bi bilo loše kad bih kuhala za studenticu. Dosađujem se po cijeli dan, a dinar viška nikad nije naodmet.

Majka je bila zadovoljna, otac je malo prigovarao zbog novca, a ja sam bila pošteđena grozota studentske menze.

Tržnica je mračna i pusta. Hodam između štandova . Ni sama ne znam što me privuklo ovdje. Podigla sam kragnu kaputa ne bih li se zaštitila od kiše. U sjeni nadstrešnice stoje tri lika. Možda nije ni vrijeme ni mjesto da im priđem, ali ionako nemam što izgubiti. Osim ovog jadnog života na izdisaju.

-          Imate li vatre ? – upitah vadeći cigaretu.

Jedan od njih spusti bocu na štand i bez riječi izvadi upaljač.

-          Znate, nekad sam stanovala u blizini – pokušam još jednom. Trojica šute.

-          Tu, na Trgu – pokažem cigaretom u smjeru Trga. – Davno je bilo. Studirala sam ovdje.

-          Rekel sam ti ja, Dragec, da ova kiša ne bu stala.

-          Ne bu.

-          Ja živim u Šibeniku. Dolje je još ljeto – pokušavam, iako je očito da me ne prihvaćaju u društvo.

-          Ja bum moral krenut – reče jedan i ispije pivo do kraja, pa bocu spremi u džep kaputa.

Spuštam se širokim mračnim stepenicama prema Trgu. Pečenjar vadi kestenje iz vatre i zamotava ga u čađavu krpu. Miris pečenog kestena u jesenju večer me podsjeti na Elzu.

Sjedile smo za kuhinjskim stolom i jele kestene. Slaba je žarulja bacala otužno svjetlo. Čulo se Martinovo hrkanje iz spavaće sobe.

-          Ne mogu više ovako. Moramo ga se riješiti – reče Elza.

-          Ali... ali... zašto?

-          Volim te. Ne mogu zamisliti život bez tebe.

-          Mislila sam da sam vam samo zabava – pokušala sam sebi osigurati odmak.

-          Ti meni zabava? Pa ja te volim više od ikoga – zaplakala je i bacila se na mene.

Te su noći počele moje nesanice. Ležala sam u mraku i razmišljala. Po glavi sam vrtjela razne scenarije i nijedan mi se od njih nije sviđao. Nimalo mi se nije sviđao. Što ako Elza napiše pismo mojima? Što joj znači da se moramo Martina riješiti?

Učenje mi je išlo sve teže, a jutarnjih ljubavi sam se počela gnušati. Pokušavala sam izbjeći Elzu. Iskradala sam se iz stana prije nego bi ona ustala. Dane sam provodila na fakultetu, a noći po birtijama. Spavala sam malo. Prodala dio knjiga. Zavlačila se u najmračniji kut i pila. Samo me piće moglo prisiliti da ne odgurnem Elzu kad bi se noću uvlačila u moj krevet.

Pružim pečenjaru novčanicu i uzmem vrećicu kestenja. Polako hodam Trgom i još polaganije jedem. Odgodit ću na nekoliko trenutaka ono neizbježno. Samo odgoditi, ne i izbjeći. Na kraju svega me čeka Elza. Zbog nje sam i došla u Zagreb.

Trgovci spuštaju rolete i stavljaju lokote na trgovine. Radni je dan za mnoge završio, a noć počela. Rijeka ljudi se smjenjuje; jedni odlaze kućama, a drugi traže provod izvan njih. Priključim se ovim posljednjima. Žudim za nečim žestokim što će mi olakšati misli. Više mi ni tablete ne pomažu  ako ih ne zalijem nečim. Na Cvjetnom trgu je gužva. Jedva pronalazim slobodan stol. Naručujem konjak. Dvostruki.

Martin je povremeno odlazio na službeni put. Tih nekoliko dana se ne bih trijezna vraćala. Trebalo mi je sve više alkohola da podnesem Elzine zagrljaje. Što mi se više gadila, bila je sve nasrtljivija.

-          Ljubavi, znaš da te volim. Zašto si ovako hladna prema meni ?

Kolabirala sam u sred predavanja. Prva pomoć, neurolog, psiholog, psihijatar. Tri mjeseca na psihijatrijskom odjelu. Dijagnoza: šizofrenija. Lijekovi i povratak kod gospođe Elze. Dva tjedna sam se oporavljala pod njenim budnim okom, a onda se vratila u moj krevet.

Sjedila sam pored otvorenog prozora i pokušavala shvatiti ono što čitam. Ljetna je žega bila na vrhuncu. Grad je nepomično stenjao. Ljudi su se skrili ili otputovali. Elza je ušla u sobu. Bez riječi je stala iza mene i počela mi masirati ramena. Ne znam je li to bilo zbog tableta ili je vrijeme ublažilo moje gađenje, našle smo se na izgužvanim plahtama.

-          Ponovno si ona stara – nježno mi je milovala dojku.

-          Negdje gori – rekla sam njušeći zrak.

-          Isuse! – skočila je prema vratima i otvorila ih. 

Ocjene (4)

Respektira (4): marali, BoriciOmis, BorisTraljic, NinaM

Komentari

od BorisTraljic

5 0 0 2

Mark

– Sedamdeset i pet minuta, Mary. – tiho izusti mršava starica čvrsto se držeći koščatim rukama za hodalicu i skrivajući bol izazvanu baš svakim korakom dok se sporo kretala dugim hodnikom neurološkog odjela St. Vincent bolnice u Sydneyu. Obratila se mladoj medicinskoj sestri koja je polako koračala pored nje s medicinskim kartonom pod lijevom rukom i s pametnim telefonom u desnoj. Jedino je nervozni palac, kojim je sestra izuzetno brzo tipkala po virtualnoj tipkovnici, unosio dinamiku u sumornu sliku kasnovečernjeg bolničkog odjela.

Mary zakoluta očima i napravi grimasu lica koju bi svatko protumačio na isti način, "Što sad ova stara hoće?". Otipka još par slova i, nakon što dodirne donji dio telefona potvrđujući slanje poruke, okrene se prema starici s profesionalno namještenim smiješkom.

– Što sedamdeset i pet minuta, teta Elizabeth?
– Betty... molim te.
– U redu teta Betty. Što sedamdeset i pet minuta? Ne razumijem...
– Sedamdeset i pet minuta mi danas treba za proći dvjesto metara. A prije šezdeset godina bih tu udaljenost pretrčala za samo dvadeset i tri sekunde... maksimalno.
– Ma kako znate da vam treba baš sedamdeset i pet minuta!? Molim vas teta Betty, ne lupajte! Blizu smo vaše sobe, završavajte trening. Vrijeme je za spavanje!

Sestra se opet posveti telefonu koji joj je u međuvremenu zavibrirao u ruci. Nakon što je pročitala poruku smiješak joj se iz usiljenog pretvori u iskreni, otkrivajući prekrasne bijele zube izuzetno lijepe djevojke. Dok je razmišljala o odgovoru zjenice su joj pobjegle u gornji kut krupnih očiju. Ponovno je prekine glas starice.

– Ne lupam Mary... jučer sam pitala domara kolika je udaljenost između vrata soba na našem katu. Osam metara, točno osam. I evo... sad sam baš mjerila vrijeme.
Usmjeri pogled prema zidu na kojem je stajao veliki sat. Mary je nije gledala, njen palac je opet divljao po pametnom telefonu. Ne opazivši sestrinu nezainteresiranost, starica nastavi objašnjavati.
– U deset sati smo krenuli od prethodnih vrata i trebalo nam je točno tri minute do slijedećih. Dvjesto metara podijeljeno s osam je dvadeset i pet. Puta tri minute je sedamdeset i pet minuta! Ne vjerujem da padam u tempu... – završi dvojeći oko upravo iznesene konstatacije o držanju tempa.

Mary je trebala još nekoliko trenutaka da dovrši tipkanje poruke i otprilike isto toliko da staričine izgovorene riječi dopru do njenog mozga. Brzim, očito često ponavljanim pokretom, odloži telefon u džep svijetloplave kute i posegne za medicinskim kartonom. Namršti obrve u ozbiljan izraz. Pod rubrikom Dg. je stajalo Sclerosis multiplex i Morbus Alzheimer. "Dovraga, ovdje nešto ne štima", pomisli, "OK, multlipla je sigurna, ali Alzheimer... pa stara je bistrija od mene."

Medicinskoj sestri Mary Ann K. je ovo bio tek drugi radni dan na neurološkom odjelu. Iako je već skupila tri godine staža u St. Vincent bolnici, još uvijek su je selili s odjela na odjel i dodjeljivali joj najdosadnije poslove. Jučer ujutro, odmah na početku prve smjene, nagrađena je šetnjom uz pacijenticu Betty koja je dva puta dnevno po, otprilike, dva sata trenirala na hodniku. Telefon je, neiskusno (danas je bila pametnija), ostavila u garderobnom ormariću i jedva ispratila staričin pužev korak od, kako je upravo saznala, osam metara za tri minute. A zbog gužve i buke na hodniku nisu, osim upoznavanja, izmijenile niti jednu rečenicu. I večerašnji trening je većinom prošao u tišini, tako da se Mary pitala zašto je neurolog, doktor Tony, potrošio više od pola sata dajući joj precizne upute da prihvati svaki pokušaj razgovora s Betty te što će bilježiti u medicinski karton. "Pola sata liječničkog vremena na šuplju priču... koliko to, dovraga, košta!?"

– Reci mi Mary, je li moj Mark zvao večeras? – prekine Betty medicinsku sestru u razmišljanju. "Mark... to je to!" prisjeti se sestra uputa doktora Tonya i osjeti korisnom. Napokon! Uzme kemijsku olovku uredno zakačenu za gornji džep kute, pronađe u kartonu dopola ispisanu tablicu s velikim naslovom Mark i u prvom slobodnom redu upiše, "Je li zvao?"

Uvježbanim pokretom zatvori karton i odloži olovku pa se okrene starici – Nisu mi ništa rekli, teta Betty. Hoćete li da odem pitati glavnu sestru?
– Ne. Ne treba... sigurno je zvao. Doći će on sigurno ovih dana pa ću vas upoznati... možda dovede i kćerke. Znaš, imam dvije unuke. I tri praunuka, tinejdžera... kako su samo nemogući. Muka živa! Pubertet!

Dok je starica pričala sestra je vješto, ne odajući ničim da zapisuje detalje razgovora, ponovila proceduru s medicinskim kartonom i dodala, "Elizabeth ima dvije unuke i tri praunuka." Odlučila je ostaviti karton otvoren za daljnje zapise.

– A Mark... to vam je sin, teta Betty?
– Tako je. Sin... jedini smisao mog života. On mi daje snagu da izdržim. Bez njega bih davno odustala... – Mary dopiše napomenu "Sin". Iako nije shvaćala bit ovog banalnog zadatka uzbuđenje joj je nekako raslo. "Sve mi ovo izgleda nekako... hm, konspirativno?" tražila je pravu riječ u mislima.

– To ti je zanimljiva priča draga. Ako hoćeš ispričat ću ti je... možda ti pomogne nekad u životu. – nastavi Betty gledajući po prvi put sestru ravno u oči. Mary iznenadi neočekivano živ, gotovo mladenački, pogled stare žene i glas, samouvjereno čvrst, a opet nekako ravnodušan. Medicinski karton joj ispadne iz ruke i papiri se razlete po hodniku. Ona ih počne nervozno skupljati, a starica nezainteresirano okrene glavu naprijed i umiri se. Robotski.

Cijelu minutu se čulo samo šuškanje papira i telefon koji je neprestano vibrirao u džepu tražeći nastavak komunikacije. Kad je skupila papire, Mary brzim pokretima popravi frizuru, zategne kutu, isključi vibraciju telefona i namjesti karton za nastavak zapisivanja razgovora.

– Hoću, teta Betty. Ispričajte mi priču, želim je čuti...

Starica gurne hodalicu i nastavi se kretati ne gledajući sestru.

– Ja sam bila vrhunska atletičarka, trkačica... možda i najbolja na svijetu. Točno na osamnaesti rođendan, u proljeće pedeset i šeste, mi je ginekolog javio da je test pozitivan, da sam trudna.

Mary provjeri na medicinskom kartonu godinu rođenja starice... doista, 1938.

– Te godine je Olimpijada bila u Australiji, nešto kasnije nego inače, u studenom. Svi su me pritiskali, neizdrživo. Dečko olimpijac skakač u vis, pa roditelji, trener, savez... ma ukratko, svi. Još u glavi čujem njihove odvratne glasove, "Napravi to! Ne budi luda! Imaš dovoljno vremena do Igara! Zlato ti je sigurno!" – starica citate izgovori s izrazito jakim gađenjem bez podizanja glasa pa nastavi normalno – Svima njima je olimpijsko zlato bilo važnije od bebe. Ali meni ne. Odlučila sam i rodila Marka baš tijekom Igara. "Ne budi luda!" –  ovo izgovori s još jačim gađenjem, napravi podužu pauzu pa nastavi opet normalnim glasom – A on je, Mary, moje olimpijsko zlato... i nikad nisam požalila. Zapamti... možda sad tako ne razmišljaš, razumijem... ali djeca su naše zlato. Jedino. Sve drugo je bez veze, nebitno, prolazno.

Betty opet pogleda Mary onim živim pogledom. Sestra zatvori karton bez dodatnog zapisivanja, odloži olovku i spusti glavu prikrivajući potresenost. Osjećaj potresenosti joj je, mada to nije shvaćala, pojačao kontrast između živog, prodornog pogleda i ravnodušnog, ravnog tona s kojim je starica pričala životnu priču, isprekidanog samo gadljivim citiranjem "bivše" rodbine i prijatelja. Zamislila je mladu ženu koja se, tako davno i tako snažno, usprotivila svima i odbacila vlastite snove zbog djeteta. Vjerojatno je, nakon svega, teško uzdizala Marka kao samohrana majka. Mogla je osjetiti isprepletene trenutke sreće jedne majke i tuge jedne sportašice... Neko vrijeme su hodali u tišini.

– Evo nas kod vaše sobe teta Betty! – progovori napokon sestra, trudeći se da starica u njenom glasu ne osjeti potištenost. Otvori vrata sobe i odmakne se u stranu – Treba li vam pomoć oko pripreme za spavanje?
– Ne draga Mary. Sama ću... bila si doista ugodno društvo. – odgovori starica ne gledajući je.

Dok je Betty polako ulazila, sestra pogledom prođe po sobi. Bila je to jedna od onih soba u sklopu odjela, izgledom više nalik na hotelsku, koje su spadale pod starački dom s plaćenim stalnim boravkom. Mary se odmah zainteresirala za policu prepunu medalja i gotovo hipnotizirano joj se približila. U središnjem dijelu su se isticale tri velike, zlatne, s natpisom MELBOURNE 1956.

Ocjene (5)

Respektira (5): TatjanaBN, darel, Tom1988, NinaM, RuzicaG

Komentari (2)

6

Od Tom1988

E ovo mi se svidjelo. Odlično napisano sa super završetkom.

od Tom1988

3 0 0 1

RAZDOR

 

Ništa nije dobro
otkad si ti
otišla.


Ljudi više nisu dobri
buđenja nisu dobra
odluke nisu dobre
život nije dobar;
JA više nisam
dobar...

ili se već godinama
tako ne osjećam.

Sve je bezbojno
neuhvatljivo
udaljeno i
sivo.

Zalasci sunca gube boje
zvijezde gube značaj
ljubav gubi toplinu
riječi gube smisao
ruže gube miris...

Sve je ustajalo
besmisleno
uzaludno
i trulo.

Dani su prazni
a misli pune
rezignacije.

Noći su tjeskobne
a snovi graniče
s ludilom.

Blagdani i putovanja gube ljepotu
slike na zidu više nisu lijepe
pogled s terase nije lijep
stihovi nisu lijepi;
ljepota nije
lijepa.

Sve je izopačeno
isprebijano
oskvrnuto
slomljeno
i                  izvan
perspektive.

Izvan sklada.

Svijet ne izgleda dobro
obećanja ne zvuče dobro
dobrota se ne čini dobrom...

jutarnja kava ne miriše dobro
osmijeh ne sluti na dobro
očekivanja nisu dobra.

OVA PJESMA
ne djeluje ni
približno
dobro.


Ništa nije dobro
otkad si ti
otišla.

 

Ocjene (3)

Respektira (3): BorisTraljic, NinaM, ucitajse

Komentari (1)

4

Od NinaM

Forma dušu dala za stilističku analizu..;)

od Tom1988

1 0 0 0

PTIČICA

Morate kliknuti na slike (pogotovo donju) da biste sve mogli povećati i pročitati, ne znam kak' to drukčije na ovaj način ovdje prebaciti, osim slikovno. Naravno, Bukvine riječi su Bukvine, samo sam ih preveo na hrvatski ;)

Bukva je, očito, najveći besmrtni pjesnik Bukowski koji se reinkarnirao kao mačak da bi se kod mene doma u fotelji "20 sati dnevno izležavao i lizao si guzicu" ;)

Margo je siva gromada od mačka, troši 10 deka salame po satu.

Bukva, prema starim navikama, ispija decilitar punomasnog po satu.

Larson je najmanji, nema preveliku potrošnju, i uvijek je u strahu, možda ponajviše od Bukvinih propovijedi.

Uostalom, imate ih sve na donjoj slici.

Ocjene (1)

Respektira (1): darel

Komentari

od RuzicaG

5 0 0 1

Božićni bon

Recimo da živim dobro. Recimo. Sin se udao, odselio, zaposlio. Gotovo da ga i ne viđam. Kćeri sam ostavila stan. Mislim, lakše će meni biti u podstanarstvu nego njoj s troje djece. Muža se ni ne sjećam. Otplovio je davno, iskrcao se negdje u Južnoj Americi. Nije bitno. Više uopće nije bitno.

Dobila sam taj božićni bon . Mislim, četiristo kuna je ništa. Boca viskija i bombonijera. Četiristo kuna je puno ako si ja, pa ih znaš rasporediti. Malo ovoga, malo onoga, tri cigle kave, kilo šećera, komadić boljeg sira, paket troslojnog papira, kalodont, omekšivač, tristo čuda. Previše. Morat ću dio ostaviti kod prodavačice. Ne mogu toliko nositi odjednom.

Ispred mene mladi otac. Paket mlijeka, Čokolino, boca vina, voštane svijeće. Smješkam se. Ah, ti mladi bračni parovi! Djetetu Čokolino i spavanje; njih dvoje uz svijeće i vino. Ne bih se čudila da dogodine bude kupovao  pelene.

Starija žena me pita mogu li je pustiti preko reda. U košari joj paket jeftine tjestenine, 3,99 i tetrapak pasirane rajčice, 2,99. Koliko nam je puta pašta šuta bila i ručak i večera. Dobra su mi bila djeca. Skromna. Shvaćali su situaciju. Jedna plaća, nas troje. Sramim se obilja u mojim kolicima, pa se brzo mičem ženi s puta i puštam je preko reda.

Na susjednoj blagajni sredovječnjak  u šuškavoj trenerci, zeleno ljubičasta, reklamira pivo. Prodali mu pokvareno pivo. Prodavačica ga pokušava uvjeriti da je sve u redu. To je radler. Dolazi šefica. Uzima otvorenu bocu i odnosi je. Čovjek nervozno bubnja prstima po blagajni. Vraća se šefica. Čovjek grabi bocu i odlazi bez riječi i bez vrećice. Samo pivo i on.

Dolaze dvije srednjoškolke. I one bi preko reda. Ajte, djeco, vama se žuri! Meni je svejedno. Nitko me ne čeka kod kuće osim praznog frižidera. 

Ocjene (5)

Respektira (5): BoriciOmis, ucitajse, marali, darel, TatjanaBN

Komentari (1)

5

Od TatjanaBN

Kako red na blagajni može biti inspirativan :-) Svaka čast!

od poky27

3 0 0 0

Jutarnji teatar

Samo lampa iznad sviju kao sunce na nebu,

Što isijava i posljednje zrake svijetla,

Kroz gustu se maglu probija uz muku,

Da osvijetli put onom što vodi ga metla.

Teških koraka kroz prašnjave ulice,

Jer sve blistat mora dok sunce ne zađe,

A zrak na plećima svakim je dahom sve teži,

Da jutro bogatijima osvane slađe.

I kad prve se zrake niz ulicu prožmu,

Sa znojem na licu što ispod starog kaputa ga krije,

Samo će lampa posljednju notu odsvirat,

A s maglom će nestat kao da nikad postojao nije.

Ocjene (3)

Respektira (3): Tom1988, ucitajse, darel

Komentari

od sneler

4 0 0 12

KORIJENJE

Predblagdanski ugođaj zavladao je „gradom koji teče“. Raznobojne lampice i dekoracije zovu nas sa svih strana i  prije negoli pogled usmjerimo prema najblještavijoj već nas zaslijepi još raskošnija i sjajnija od one prethodne ne dopuštajući nam da zapravo zastanemo sekundu i uživamo u prizorima koji nas okružuju. Korzo je nekako tiho, pusto i samo nekoliko pari nogu žurno koračaju prema uredskim bespućima. Ono što se sada čini tako važno i neodgodivo još jučer je bilo besmisleno i iluzorno a sutra neće ni postojati. Nedavno sam pročitao kako između nekadašnjih i današnjih „robova“ zapravo i nema razlike. Daju nam točno toliko da se sutra ponovno moramo vratiti po još i zahvaljivati milostivoj sudbini što nam je uopće dala priliku da se vratimo. Konzumerizam u punom zamahu. Posjedovati i kupiti novo, novije. Prošetati  pored božićnog drvca osrednje visine i pokazati najnovije a korak dalje već prastaro. Drvce je osrednje visine s obzirom na veličinu grada a kad smo već kod toga kolika je zapravo veličina našeg grada? Mjeri li se ona statističkim demografskim podatkom? Mjeri li se u kvadratnim metrima, kilometrima? Mjeri li se možda snagom vjetra ili tišinom mora?
Početkom tjedna odnosno u ponedjeljak pažnju mi je privukao simpatični starčić ili se možda ispod te silne nepodšišane brade krije sredovječni neznanac. Uočio sam ga u prolazu nasuprot „Filodrammatice“ kako bezbrižno drijema na cjelokupnoj imovini koju posjeduje. Da ne bi bilo zabune radi se o pokretnoj imovini. Točno dvije velike torbe iz kojih izviruju raznobojne majice ne manje vrijedne od najnovijih koje su prošle Korzom. Lice mu nije odavalo nelagodu zbog pomalo neugodne jutarnje svježine dapače starom dekom pokrio je samo noge. Nimalo mu nije smetao glasan razgovor između barskog osoblja udaljenog samo nekoliko metara. Gotovo da bih se na trenutak zamijenio s njim i preskočio sva ona prizemna ogovaranja kojih ću se naslušati do kraja radnog vremena. Ipak cijeli prizor izgledao je pomalo nadrealno, namjerno izostavljam riječ bešćutno jer izborano lice mu je u pravilnim vremenskim intervalima mijenjalo boju ovisno o trenutno upaljenoj lampici. Pod zelenom je izgledalo tako bolesno i ispaćeno, pod žutom tako spokojno, pod plavom promrzlo a pod crvenom nekako u skladu s mojim. Gotovo da sam osjetio neugodu zbog svih onih nepotrebnih stvari koje sam kupio ove godine i koje me sada podsjećaju na činjenicu da sam i sam zarobljenik životne matrice. Tijekom dana nekoliko puta sam pomislio na njega ali ne više iz sažaljenja nego iz zavisti. Pomalo sam nastojao idealizirati njegovu situaciju u smislu neba kao zvjezdanog pokrivača i golubova kao iskrenih prijatelja. Tijekom noći kako je hladnoća stiskala nisam više bio siguran da su zvijezde najbolji izbor pokrivača. U utorak sam kao i obično u 6.25 sišao na stanici kod „Žabice“. Volim prošetati „Korzom“ rano ujutro i uočavati detalje na zgradama koje inače ne bih zamijetio tijekom popodnevne gužve. Zamišljam tada prizore gradske šetnice iz dana kad sam još bio dijete i kada je još bila popločena neujednačenim masivnim kamenim pločama. Iako nisu bile tako savršeno simetrične i ugodne za hodanje zračile su nekim posebnim, primorskim štihom. Gotovo da su mirisale na more a galebovi u niskom letu podsjećali su me da ne sanjam otvorenih očiju i da je more zaista duša ovog grada. Danas više nemam taj osjećaj. Iskreno, kad prođem Ilicom i riječkim korzom osjećaj je isti. Savršeno simetrične, ravne, protuklizne, bezdušne ploče bez mirisa soli. Prolazeći pored „Filodrammatice“ skrenuo sam pogled prema onom prolazu nadajući se da ću ga uočiti gdje bezbrižno drijema i sanja uvijek isti san u kojem mu prilaze dobri ljudi i darivaju toplom šalicom čaja i kriškom savršeno mirisnog kuglofa. Sanja san u kojem nije bitno koliko posjeduje i koliko je velika rupa na njegovim hlačama. Sanja san u kojem ga pitaju kako zdravlje i treba li mu što. Nažalost nije ga bilo. Pomislio sam kako je sigurno našao prenoćište i kako je prizor beskućnika u ovom „gradu koji teče“ ipak nasreću samo raritet. Odjednom su mi lampice izgledale tako prekrasno i gotovo da sam se u potpunosti prepustio blagdanskom ugođaju. Upijajući jutarnju mirnoću udaljio sam se nekih stotinjak metara i iz sanjarenja me trgnula neugodna vika ispred „kraševog“ kafića. Onaj simpatični beskućnik mirno je sjedio na praznoj terasi s bolnom grimasom na licu držeći se za oba koljena. Sjeo je kako bi na trenutak odmorio noge. Konobar se poput lešinara nadvio na njega i povikao iz sveg glasa:
-Miči se odavde  kad ti kažem! –Jesi li ti normalan?
Beskućnik se pokušao opravdati:
-Evo samo minutu da odmorim noge. Nemojte se ljutiti molim vas. Odmah ću otići.
Lešinar je osjetivši nadmoć još glasnije povikao:
-Ma čovječe miči se istog trena odavde. Pa ja moram zarađivati. Moram raditi. Što je tebi? Ljudi će doći na kavu.
Starčić ga je tužno pogledao i skrušeno uzeo nekakvu vrećicu s kruhom. Žurnim, šepavim koracima krenuo je prema obali a lešinar je nastavio neurotično brisati stolove proklinjući sve one koji će danas sjesti u taj kafić i dati mu priliku da si zaradi za novi mobitel.
Kolika je veličina grada? Mjeri li se ona u koracima koji će danas proći Korzom i demonstrirati svu platežnu moć? Mjeri li se ona u broju lampica postavljenih na pročeljima zgrada? Mjeri li se visinom božićnog drvca ispred gradskog poglavarstva? Mjeri li se kilogramima kolača koje ćemo ovih dana samljeti vlastitim zubima? U srijedu i četvrtak pokušao sam u dubini svoje duše naći odgovor na to pitanje i danas mi je konačno sinulo. Osjetio sam potrebu obići grob svog pokojnog prijatelja na Kozali i dok sam zamišljeno koračao držeći kćer u naručju pažnju mi privukao masivni korijen iščupan iz zemlje. Tajna je u snazi korijenja. Sa više ili manje uspjeha koračamo kroz život puštajući korijenje i taman kad pomislimo da smo se toliko učvrstili i da ćemo trajati dovijeka životne nas okolnosti kao od šale iščupaju i premjeste nekih pedesetak metara dalje a tada nas pamte samo po djelima. Nevjerojatna koincidencija ili nazovite to kako hoćete ali beskućnika sam sreo baš u parku pored groblja kako bezbrižno sjedi i kruhom iz one vrećice hrani golubove. Sunce mu obasjava izborano lice a oči pune životne blagosti i radosti prebiru po krilatim prijateljima. Samo nekoliko metara dalje iščupani korijen koji je još jučer mislio kako će trajati zauvijek. Tako nevažan, tako bespomoćan, tako zaboravljen. Jedan usnuli „grad koji teče“ čeka novo jutro i svoju priliku za zaradu a šarene lampice pale se i gase u jednoličnom ritmu. Božić dolazi…Stotine nogu žurno koračaju misleći da puštaju korijenje…

Ocjene (4)

Respektira (4): ucitajse, marali, darel, Tom1988

Komentari (12)

« prikaži ranije
5

Od sneler

Vjerovao ili ne ali izdavač www.shuraedit.com je uložio novac u roman dakle vlastita sredstva a promocija je krajem siječnja u Rijeci. Pratim tvoje radove ;-)
6

Od Tom1988

Ma nisam ni mislio da je drugačije ;) Jednostavno se grozim onih koji sami plate tisak svoje knjige i onda kažu da su izdali knjigu. Smiješni su mi takvi ljudi, nekako paradoksalni; kao postigli su puno, a zapravo nisu postigli ništa, sve su platili.
5

Od marali

Sneler, pa bravo, čestitam!!!! :-)) Bilježim se za pisanje osvrta tvog romana na Imaginariju :-)
5

Od sneler

Hvala marali :-) lijepo od tebe, javim ti kad završi promocija :-)
5

Od ucitajse

Ovaj mi je tekst baš dao materijala za razmišljanje. Sjajno napisano. :) I čestitke na knjizi :)

od Tom1988

4 2 0 3

PISCI

Pisanje je najusamljeniji posao na svijetu - što je sasvim u redu ako si usamljen.
To nije nešto o čemu želiš pričati s drugima, jer sve što izgovoriš nikada ne zvuči dovoljno dobro.
Riječi ni približno ne obuhvaćaju puno značenje tvojih misli i ideja. Samo fragmente.
Čak kad i pokušaš, ljudi te nerijetko pogledaju začuđeno; kao da si puknut.
Očito su svi pisci pomalo puknuti. Onako, s krive strane svemira.
(premda, postoji li uopće prava strana svemira?)
Znam da se ja vrlo često tako osjećam.
Puknuto, mislim. I nervozno.
Zbunjeno. Dezorijentirano.
Neprilagođeno.

Pisanje je najnepredvidljiviji posao na svijetu - nikada ne znaš kada ćeš ostati bez inspiracije.
U ovom trenutku ja sam bez inspiracije, ali nadam se da je to samo privremena onesposobljenost, odron na putu kojim hodaju pisci.
Mada tko danas sebe uopće može prozvati piscem? Svatko može biti pisac, ali malo tko može postati dobar pisac.
Hm, puknut jesam. Dezorijentiran još više. I nekako raštiman, uvijek u kontrastu sa svime i svima.
Onda valjda jesam pisac. Možda ne dobar pisac, ali još nisam upoznao nijednog dobrog pisca.
I kako bih onda uopće mogao prepoznati dobrog pisca? Piše mu nešto na čelu?
Ja sam dobar pisac. Tako kažu Večernji list, 24 sata, moja žena i moja punica.
Hm, ako i punica tako kaže, onda bi to trebalo ozbiljno shvatiti.
Često mislim i da je dobar pisac poput dobrog prijatelja.
Ali ne vjerujem ljudima koji imaju mnogo prijatelja.
A možda imam velikih problema s povjerenjem.
Pisci uvijek psihoanalaziraju sami sebe.
Čudni su pisci, pogotovo oni dobri.
Ali možda su baš zato dobri.
Ja ne mislim da sam dobar.
Samo čudan.

Pisanje je potreba veća od hrane, zdravlja i odlaska na wc - kako inače objasniti pisanje s anginom, praznim želucem i punim mjehurom?
Možda bi pisci pored kreveta trebali imati frižider i ormarić s lijekovima. I wc školjku. Ili prozorsku dasku s koje mogu pišati.
Često nama piscima kažu da smo nekako ukočeni. Dajte vi satima nepomično pišite. Stisnute guzice.
Nerijetko se prilikom ustajanja osjećam paralizirano. Ispijeno. Mumificirano.
Jednom sam liku u priči prerezao grkljan i istu večer dobio anginu.
Možda se mi pisci previše poistovjećujemo s pisanjem?
Ali nije li upravo to temelj dobrog pisanja?
Možda su pisci poput serijskih ubojica.
Uvijek iznova proživljavaju zločine.
Da, vrlo smo dobri u ubijanju.
Ubijanju vremena.

Pisanje uvijek donosi zbrku u glavi - mi nismo u oblacima, oblaci su u nama. I duga. I sunce. I zvijezde. Mi smo hodajući svjetovi.
Možda smo i zato toliko usamljeni jer mali broj ljudi puštamo u svoj svijet. Malo njih može razumjeti naš svijet.
A oni koji ga ne razumiju, često ga izopače i u njega unesu nemir. Tugu. Gnjev. Ludilo. Pustoš.
Možda smo zato toliko povučeni. Uvijek u strahu od novog prodora. Novih razočarenja.
Povlačimo se u svoj svijet mašte kad god nam ovaj vanjski postane preskučen.
Ljudi postaju previše pravocrtni. Odabiru put većine. Sigurniji put.
Izbjegavaju skretanja i sporedne puteve. One s odronom.
Misle samo na najosnovije životne potrebe.
Posao. Ljubav. Zdravlje. Hrana. Toalet.
Možda ne nužno tim redoslijedom.
Ali uvijek stvore neki redoslijed.
Zato nemaju zbrku u glavi.
Blago njima. Sređenima.
Pravocrtnima.

Ocjene (6)

Respektira (4): RuzicaG, ucitajse, marali, darel

Slaže se (2): luna0, darel

Komentari (3)

6

Od RuzicaG

zbrčkani su i drugi, možda čak više od nas, jer mi barem povremeno te svoje zbrke promislimo, zatvorimo u priču i odložimo :)
6

Od Tom1988

Joooj Ružica ja sam ti zbrkan ko Čudomiksov bućkuriš i zmotan ko sajla ;) Većinu drugih ne smatram toliko zbrkanima jer imaju točno to svoje, hm, polje života na kojem provode i rade cijeli život i uopće se ne opterećuju s bilo čime izvan tog polja.
6

Od Tom1988

I moje zbrke ne nestaju ;) Stalno mi se nešto vrti po glavi i nemreš mene isključiti, čak i nakon pisanja o svemu tome, uvijek o nečem promišljam. Ali to je dobro. Da se isključim, ne bih imao tu zbrku i ne bih imao o čemu pisati :)

od gaia1

0 0 0 0

Tu sam

Tu sam u kutku, gdje sam i bila.
Tu sam od jučer, nisam još snila.
Tu sam gdje si me ostavio preko malenog papira. Uz potpis i pozdrave ništa više nema, samo ključ na stolu i hrpa uspomena

Ocjene

Komentari

od gaia1

1 0 0 0

Iskupljenje

Izvući će se oni koji to ne zaslužuju
Skrivaju se vječno u sjeni svog života
Osuđuju druge,
Sebi ne sude.
Gledaju očima nevjernim
Smiju se smijehom podrugljivim
Da vide im se zubi što na svijetlu se sjaje
Da pokažu oštrinu
Tu skrivenu vještinu.
Pokazuju rukama grešnim
Kradu stvari što ih sretnima čini
I svaki šapat budi najveće zvijeri,
Daleko u planini, na najvećoj visini.
Bogove što štuju da mržnjom nahrane
Božice što ubijaju da još jednu žrtvu sahrane.
Nema spasa za onoga koji od istine bježi
Nema spasa ni za onoga koji samo reži.
Nije bolje niti će bit,
od najmanjeg pogleda morat će se skrit
Kao što rekoše starješine nekada davno
"Hodaj samo ravno,
Odvesti će te do mjesta za kojim tragaš.
Nadi plijen ali nemoj ga ubiti
Nadi zlato ali nemoj ga uzeti
Nadi hranu ali nemoj je pojesti
To će te na pravi put odvesti
Samo moraš vjerovati. "

Ocjene (1)

Respektira (1): darel

Komentari

od Tom1988

5 0 0 3

JEKA

Slabašno svjetlo prodire u noć,
noć u kojoj nestaju sva obećanja;
nošeno jekom izgubljenih riječi,
crkveno zvono potmulo odzvanja.

U polumraku sobe sjećanja blijede,
u pukotinama života ljubav se skriva;
snovi su izgubljeni u magli koja svijet,
zavjesom vječnog zaborava prekriva.

Ostaje samo pustoš tjeskobe koja guši,
riječi i pokreti koji postaju nesuvisli;
tek mrmor još jednog odbačenog života,
koji otvara ponore u bespućima misli.

U premalom svijetu za velike snove,
posljednja nada u zaborav pada;
ostaje samo vjetar i jesenje lišće,
koje šušti ulicama usnulog grada.

Ocjene (5)

Respektira (5): ucitajse, darel, luna0, naomica, gaia1

Komentari (3)

3

Od naomica

Moram komentirati.. Jako mi se sviđa pjesma, baš me dotakla. Superrr :)
2

Od luna0

Odlična pjesma :)
10

Od darel

Tom je jedna od tih zvijezda Imaginarija koje spominjemo u temi :-).

od luna0

0 0 0 0

Promjena

Neće samo hladnoće odnijeti nemire ili snjegovi zatrpati uspomene jeseni.

Sada stize novo doba.

Nije me strah zime, cvokota zubi na hladnom zraku dok se para širi iz topline tijela.

Čak me nije strah niti tame koja svaki dan urani prije mjesečine.

Osluskujući vjetar kako kapi kiše pretvara u snjegove prije nego pokriju tlo, ja vidim sebe u odrazu sjene.

To više nije ona mala djevojčica, koja se radovala svemu novome prije vremena.

Ja sada stojim i osluskujem..stize zima, a s njom i neke nove priče. 

Ocjene

Komentari

od gaia1

1 0 0 0

osjećaji

Čini mi se kao da snijeg nije nikada prestao padati,

da je tako još od prošlog puta.

Ta hladnoća se zadržala i duže nego što je trebala.

S vremena na vrijeme nade se pokoja iskra ali brzo se ugasi.

Jer, Sto ako se pokušam ugrijati i opečem se

Preveliki je to rizik za nekoga tko je postao opušten u ovom beskraju santi leda

Ocjene (1)

Respektira (1): luna0

Komentari

od gaia1

3 0 0 0

labirint

Nalazim se u labirintu i ne znam kojim putem do izlaza.

Ti zidovi me guše i pritišću sa svih strana.

Hladni na dodir, svuda je tama

Vjetar ni da pirja

Potpuno sam sama

Ponekad potrčim, veselo u nadi

A onda zastanem izgubljena i dalje Bez cilja,

istih puteva bez kraja.

Svuda su obrisi, tek lagana sijena,

a Dah je glasan kao vrisak u tišini

Osjećam poglede, čujem šapat u daljini

Padam na pod, prošli su dani

Jednako sam ovdje kao i vani

Ocjene (3)

Respektira (3): Tom1988, naomica, luna0

Komentari

od gaia1

1 0 0 1

Ljepota

Skulptura žene stavljena i ostavljena usred mora drugih skulptura.

Tužnih očiju i oronula lica.

Oštećena tijela i U zadnjem redu zabačena, zaboravljena.

Prođe tu stotinu novih i starih poznatih joj ljudi ali nitko da stane i ostane.

Nađe se usput pokoji stranac koji baci pogled na sekundu, dvije te krene ka nekom drugom kipu.

Pomisli ona: "Sto me ovako napraviše, ništa ne vrijedim.

Ljepote nemam, moj lik blijedi. Zašto nemam osmijeh i lijepo skladno tijelo, zašto nemam oči širom otvorene i da nisam oštećena cijela.

Tko li ih je samo radio da i mene opet napravi, da sve što na meni ne valja da popravi?"

Ocjene (1)

Respektira (1): luna0

Komentari (1)

2

Od luna0

Najdivnija pjesma. Umjetnost u punom smislu riječi :)

od luna0

5 2 0 2

Zimska čežnja

Zima. Nekome prijatelj, dok drugima neprijatelj. Otvara čežnje za toplinom.

Vatra koja grije čovjeka, ne nalazi se u prirodi, već u ljudima.

Koliko samo usamljenih srca čeka u nadi da pronađe nekoga, tko će ga zagrijati samo jednim pogledom, koji nagovještava da u njemu možeš naći smještaj u kojem ćeš se sklupčati i utonuti u snove, tako bezbrižno i sigurno.

Srce se najteže ugrije. 

Ocjene (7)

Respektira (5): gaia1, ucitajse, darel, Tom1988, naomica

Slaže se (2): gaia1, killcrv

Komentari (2)

10

Od darel

Dobro nam došla draga luna. Vidim da ću s uzitkom čitati tvoje analize. Minijaturne bravure.
2

Od luna0

Hvala. Puno mi to znači :)

od luna0

3 1 0 2

Magla

Gusta magla spustila se u grad.

Od jutra do mraka stoji tako tiha i teška, guši i guta sve oko sebe.

Nema čak niti vjetra da je pomjeri. Tek zamagljeni obrisi onog što bi trebalo biti noćna rasvjeta, pokušavaju osvjetliti puteve. Svi strahuju, voze najsporije što mogu kako bi izbjegli nesreću. Čini se kao da je zapao dubok snijeg, a ne tek zrak teži od običnog koji je ovu zimu ipak pretvorio u bjelinu.

Hladnoća se ne može pretvarati. Dokaz toga su puste ulice. Pognuti prolaznici hodaju sa rukama na vrhu kaputa, stišću svoje šalove i ovratnike što jače kako bi spriječili i najmanji atom hladnoće. 


Odjednom neka prigušena glazba dopire iz neke nepoznate, sporedne ulice.

Čini se kao da je neko prošlo doba. Možda i jeste u nekoj čudnoj magiji koju skriva ova magla...

Ocjene (4)

Respektira (3): ucitajse, Tom1988, darel

Slaže se (1): gaia1

Komentari (2)

6

Od Tom1988

Ovo mi se sviđa. I sam volim temu magle, baš mi se često provlači kroz pisanje, uvijek asocira na uspomene, samoću...ili nešto nepoznato i zastrašujuće ;)
2

Od gaia1

predivno napisano :)

od tyna1203

3 0 0 0

Zašto

Zašto da vrištim, 
zašto da spustim glavu, 
kada prolazim pokraj zvijeri.
Zašto da plačem noćima,
da utopim tugu,
koja nema smisla.
Zašto da imam prazninu,
zar da budem duh.

Zašto da budem ona,
koja je sve uništila.
Nisam.
Nikada se ne smijem iza drugih leđa,
uvijek kažem ono što mislim.
Nekima se ne sviđa moje pisanje,
ne pitam ih ja ništa.
Trebaju mi,
da me podržavaju.

Ali ja sam uvijek,
ta koja pati, 
koja koristi patnju i tugu za pisanje,
možda je netko ipak imao pravo.
Oko sebe imam lažne prijatelje,
koje mijenjaju lica 
i svoja mišljenja o meni.

Ali ja se nikada neću mijenjati,
ostat ću kakva jesam.
Boriti ću se protiv zvijeri, 
protiv svoje tuge.
A do tada želim prave prijatelje....

Valentina Filipović

Ocjene (3)

Respektira (3): killcrv, luna0, darel

Komentari

od Tom1988

1 1 0 0

VELIKI BRAT

Uđite u naš svijet Velikog Brata,
koji vrvi stručnjacima bez zanata.
Ovdje žice vire iz svih pukotina,
spojene s ušima hodajućih crkotina.

Mnogi su ovdje veliki, veliki kao provalija,
puni sebe poput odvoda zagađenih komunalija.
Posvuda se raspadaju, poput vreće fekalija,
a njihova tupa lica sve su radoznalija.

U bijelim kutama ovi pretili žohari šeću,
i slonovskim ušima informacije presreću.
Na vaša vrata u tajnu inspekciju navrate,
jer ne znaju kako prekratiti radne sate.

O svome poslu oni nemaju ni najblažeg pojma,
ali spremni su prodati se radi boljeg dojma.
A kad je trenutak pravi, pošteno se razvale,
i u zamračenim sobama popunjavaju anale.

Ponekad se i kakva provokativna fotka okine,
radna oprema se snimi u polumraku skučene kabine.
Nekima oprema bude nova, nekima bude dotrajala,
ali uz pravi kut snimanja, svima je dobro stajala.

U ovoj Orwellovoj farmi, ne smijete Napoleonu smetati,
zabijte glavu u šupak i nemojte mu frekvenciju ometati.
Pripazite kako se ponašate i kada ćete progovoriti,
ako ne budete dovoljno pokorni, vrata 1984. ćete otvoriti.

Svi ste dobrodošli, vrata uspjeha uvijek su vam otvorena,
ostanite kod nas, i siva masa bit će vam u kašu pretvorena.
Utrobu ćemo vam izvaditi i u trulež ju preraditi,
a vašu slijepu odanost povišicom nagraditi.

Ukoliko vam ambicije budu prave,
izvadit ćemo vam i mozak iz glave.
Tada ćete sve tražene uvjete ispuniti,
i kraljem Velikog Brata, mi ćemo vas okruniti!

Ocjene (2)

Respektira (1): Agness

Slaže se (1): tyna1203

Komentari

od Agness

5 0 0 0

HARMONIKA CAFFE

Prerano je za kraj, no
Je li kasno za početak

Ne smijem se samoći i glupim ljudima
Zabavne su mi samo igre na sreću
I autobus na dva kata


A, opet tu sam ja

Zatvorena, u sjeni svojih želja
Previše nijema da nešto kažem
Previše nepokretna da nešto učinim

Poput Hamleta, prepuštam se sudbini,
Vodi koja nadire,
Duboko iznad moje glave

Okus gorke čokolade,
malo čaja
I tri lista papira

Hoće li se išta promijeniti?

19. 6. 2013.

Ocjene (5)

Respektira (5): luna0, marali, darel, RuzicaG, naomica

Komentari

od Tom1988

7 0 0 0

LJESTVICA UŽASA

Samo da odmah razjasnim - nema nikakve pogreške (zabune) u četvrtoj strofi, drugom stihu...


LJESTVICA UŽASA ♪

Ljudi bez duše,
svjetove ruše ♪
Ljudi bez dobrote,
oskvrnjuju živote ♪

      Ljudi bez cilja,
      mape odbačenih milja ♪
      Ljudi bez sklada,
      smetlišta crnog jada ♪

            Ljudi bez imena,
            šapat noćnih sjena ♪
            Ljudi bez spasa,
            drhtaj slomljenog glasa ♪

                Ljudi bez nade,
                sunce zvijezde krade ♪
                Ljudi bez zagrljaja,
                sumrak pustog beskraja ♪

                    Ljudi bez ljubavi,
                    odbačeni, otuđeni, gubavi ♪
                    Ljudi bez ljudi,
                    ranjeni, ubijeni, ludi ♪

                                   I što ostaje?

                        Odverglana molitva, prljava zemlja i hladan kamen;
                   kongregacija lišena odgovornosti,
               pjev praznoglave pokornosti,
           tužna lica se okreću,
       vjetar u drveću

i amen ♪

 

Ocjene (7)

Respektira (7): gaia1, luna0, Agness, marali, darel, Matea, ucitajse

Komentari

od Matea

5 0 0 0

Prazan list papira govori onima koji znaju čitati.

Ponekad tupim pogledom gledam u prazan list papira, držim olovku u ruci, a u glavi mi košmar. No ne pišem ništa.

Ponekad pišem li ga pišem; pišem toliko da me ruka zaboli. I glava se razbistri.

Ponekad ne pišem, ali mislim da čak i moj prazan list papira može govoriti onima koji doista, od srca, znaju čitati.

Čak i moja tišina nekome može biti jedna divna, ili strašna, bajka. 

Moja neobjavljena pjesma iz neobjavljene zbirke pjesama. :)


PRAZAN LIST PAPIRA GOVORI ONIMA KOJI ZNAJU ČITATI

 

Najbolje je šutjeti, ne pisati ništa.

Prazan list papira govori onima koji znaju čitati.

 

Mogla bih vam poručiti

da pišete ako želite biti pronađeni,

da govorite ako ste pametni.

 

Mogla bih vam reći

da će netko prepoznati vaše riječi

ako imate što pametno za reći.

 

A isto tako mogla bih vam reći

da ne govorite ni ne pišete ništa

jer vaš će prazan list papira prepoznati

onaj tko zna čitati.

Ocjene (5)

Respektira (5): Agness, Vjeran, marali, naomica, darel

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se