3 7

Kutak za stvaralacki trenutak: proljece 2016.

Podijeli na mrežama

Nova "porcija" jedne od najpopularnijih tema na Imaginariju, zvijezda među temama od samog začetka, iako je sama po sebi predvidljiva, vaši radovi sve su samo ne to. Ovo je naš kutak za slobodni trenutak, pa slobodno navalite :-). Sve vas se vise javlja s prekrasnim radovima, pa smo potaknuti time spremili pravo iznenadenje o kojem cete uskoro moci vise citati.

Neki među vama već su postali mini književne zvijezde Imaginarija zahvaljujući ovom kutku, u kojem objavljuju, na radost nas ostalih, prave književne bisere. Veterani među vama sve znaju. A za naše drage, novopridošle članove, ovdje možete objavljivati sve što ste do sada stvarali u miru i tišini svog kutka. Prekaljeni među nama posvjedočit će vam s kojim entuzijazmom čitamo svaki novi uradak, koliko se potičemo i kreativno osvrćemo... Osmjelite se, ako već niste, podijelite s nama svoje retke iz mirnog spisateljskog kutića. Drage ćemo ih volje pročitati, a tko zna, možda otkrijemo i koju novu književnu zvijezdu...

Vi koji već dugo sudjelujete, marljivi ste kao pčelice, dijelite s nama svoje prekrasne retke, u kojima svi uživamo čitati. Hvala vam na tome!

Napiši analizu

Analize (3)

od BorisTraljic

2 0 3 23

Ante Tomić je dobro prošao

Prije početka:
Ovaj članak je osvrt na dosezanje moralne nule (kolokvijalno – moralnog dna), odnosno teoretske vrijednosti morala za koju se dosad smatralo kako će živom čeljadetu stoljećima biti nedostižna (nešto poput nula kelvina ili putovanja brzinom svjetlosti), a do koje je nekako, kao prvi u ljudskoj povijesti, zaronio naš nagrađivani književnik i publicist Ante Tomić.

Osuda nasilja:
Ovaj članak podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ, ali i osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina.

Aksiom:
Puška nikad nije pobijedila pero. I neće.
Stoga svi vi koji planirate fizičko nasilje prema piscu i/ili novinaru kao osvetu za napisanu riječ – odustanite. Ostavite se ćorava posla ma kako vas vrijeđale njegove riječi, ma kolike vam duševne boli izazivale, ma koliko je temeljito i duboko pisac pero u govno umočio. Odustanite, bacite puške, uhvatite se i sami pera ili, što vas košta, obratite se nadležnim "institucijama koje rade svoj posao".

----------

Ubojstvo s namjerom je najgori zločin koji čovjek može počiniti i automatski zaslužuje najdužu zatvorsku kaznu. Točka. Treba taj zločin već jednom lišiti onih policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravnih gluposti i dokazivanja je li izolirka na žrtvi bila savijena prema unutra ili van, i sličnih nekih nebuloza kakvih smo se načitali po crnim kronikama, a koje normalnom čovjeku dižu stomak, nabijaju krv u glavu pa agresiju, osim na zločinca, usmjerava i na taj, teško mu razumljiv, policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravni aparat. U stvari, sve bi to trebalo biti do boli jednostavno... je l' ti dokazano ubojstvo s namjerom? Jest. Onda četrdeset godina bajbuka prijo, pa ćeš imat dovoljno vremena za razmišljanje kako je onom jadniku ili jadnici stajala tvoja izolirka na rukama i nogama.

A jeste li se ikad zapitali što je povod najvećem broju ubojstava s namjerom? Niste? Jeste? Riječ. Da, točan odgovor je – riječ, izgovorena ili pisana, svejedno. Niste o tom baš tako razmišljali, zar ne? E pa vrijeme je...

Pokušajte, na primjer, zamisliti snagu riječi: "Glupi retardu!", "Popuši bijedni klaune!", "Odjebi balijo!"... ili sličnih nekih u zadimljenoj atmosferi kakvog zagrebačkog noćnog kluba ispunjenog bukom najnovijeg hita sisate turbofolk zvijezde i punog maligana pomiješanih s testosteronom. Snaga tih riječi ja takva da je prečesta posljedica bljesak skakavca, koji se u ruci uvrijeđenog stvori u kraćem vremenu nego što je Mislavu Bagi potrebno za nekulturno prekidanje sugovornika, a onda još brže završi u stomaku ili u plućima verbalnog provokatora. Takav je, otprilike, epilog "rječitosti" u blažim slučajevima. U težim je u pitanju tetejac i nasumična paljba po lokalu prepunom maloljetnika i maloljetnica (doduše napirlitanih do neprepoznatljivosti, kao da im je trideset), ili u najtežim izlazak uvrijeđenog iz kluba, ali nažalost samo nakratko, samo do prtljažnika Golfa trice, samo toliko koliko mu već treba da u mračnom portapaku napipa ciganku, dva puna okvira i nekoliko kinder jaja, a onda... Da, riječ doista često potiče na ubojstvo. I ne samo ona izgovorena u polumraku narodnjačkih klubova, ne samo ona koja probija buku u turbonabrijanoj mješavini testosterona i maligana.

Koliko je samo mrtvih žena, supruga, prerano otišlo Bogu na istinu zbog u rastrojstvu izgovorenih riječi, nekad istinitih, a nekad samo s ciljem da ubodu. Jako. Duboko. Zbog: "I, na kraju, samo da znaš – nisu tvoji! Ni jedan ni drugi!" Ili: "Ti si jedan najobičniji šonjo! Nula! Ništa! Mamin sinčić! Maza! Gadiš mi se, još se... još se ni svojoj ludoj materi od sise nisi odbio! Odlazi od mene! Hajde! Idi sad živjeti s onom... s onom... bludnicom najobičnijom što ti je pokojnog oca prevarila više puta nego što je perli u onoj njenoj 'bisernoj' ogrlici! 'Bisernoj', možeš mislit... falš! Ogrlica je baš kao i ona – falš! Tko zna, možda ti je pokojni otac također falš!? Možda je tvoj 'pravi' otac, u stvari još živ!? Vjerojatno se pijan valja po nekom popišanom haustoru!"

A koliko se muževa probudilo kod svetog Petra samo zbog riječi: "Jesam! Bio sam s njom! Više puta! I bit ću opet! Dok nju nisam upoznao nisam ni znao kako toplo može biti ljudsko biće, nisam pojma imao što je sreća... Ti! Ti si jedno frigidno, ledeno biće. Tvoja hladnoća izvlači život iz mene!" Da, doista je bio u pravu... bar što se tiče posljednje rečenice. A koliko li je zbog susjedskih riječi krvi na međama proliveno, koliko li je zbog riječi ratova vođeno? I na kraju krajeva, što je, dovraga, u "Mein kampf"-u, dragi čitatelju, nego riječi? Samo riječi, riječi, riječi...

Opravdano se upitati je li doista neophodno ovakvo drastično ukazivanje na snagu riječi. Za Hrvatsku jest. A razlog je jednostavan, i svi ga vidimo, a ne želimo ga prihvatiti. Naša domovina je, naime, zapela u prostor-vremenu. Ni naprijed ni nazad. S jedne strane, svi mi želimo, odnosno barem većina nas, živjeti u naprednom, razvijenom, bogatom i slobodnom demokratskom društvu, i svi nekako osjećamo da uistinu pripadamo toj zapadnoeuropskoj civilizaciji u koju smo čak i formalno ugazili, da su tu svi preduvjeti i, evo, danas ćemo, sutra ćemo... ali. Ali s druge strane je kaljuža koju su stvorile godine jada, bijede, straha i neimaštine, života kakav je već mogao biti u jednom totalitarnom komunističkom režimu, s ove strane je i kaljuža dugogodišnjeg jarma čas Jugoslavije, čas Srbije, čas Austrije, Italije, Mađarske... "časova" koji su trajali desetljećima i stoljećima, tu je i kaljuža, zbog nečijih interesa na životu neprirodno održavanog, tereta fašistoidnog i genocidnog naroda. I sve se to ujedinilo u jednu kaljužetinu, živo blato u koje smo do pojasa uronjeni i koprcamo se suludim svađama, pa malo potonemo, malo isplivamo – ali uvijek smo tu negdje, ni naprijed ni nazad, i jedino što nas doista može izvući je intelektualna elita, čvrst konop prema zapadu za koji se možemo uhvatiti. I snažno se povući.

U cijeloj ovoj tranzicijskoj konfuziji mi dosita nemamo pojma gdje je granica između slobode govora i govora mržnje, nemamo pojma što je satira, što je dobar ukus, što čitati, a što bojkotirati. Upravo zato je baš u Hrvatskoj i baš hrvatski pisac uspio zaroniti do dna moralne Marijanske brazde. A to svjetsko postignuće je ostvareno u članku Ante Tomića "Јади политичког минотаура" ("Jadi političkog minotaura") za srpski tjednik НИН (NIN).

Na stranu činjenica da u članku jedan (makar administrativno) Hrvat olajava hrvatsku vlast u tjedniku naših nedavnih agresora koji su nas, da stvar bude još gora, desetljećima držali ujarmljene, nastranu i to što u tekstu nema ni "s" od satire (pardon, ни "с" од сатире, članak je na ćirilici) nego samo nebrojeno ad hominem vrijeđanja, na stranu i što ministra Zlatka Hasanbegovića, kao da je to općeprihvaćena činjenica, nešto poput – nebo je plavo, "časti" riječima onog turbofolk klevetnika: "nacionalistički gad", "retard", "slabouman", " ustaški klaun", "balija", "bijednik"..., na stranu i, u istom stilu (neargumentiranom, nesatiričnom, aksiomskom), ponižavanje jedne visokoobrazovne ustanove: "prije (bih) otišao hodži da mi napravi zapis, nego se dao u ruke nekome što je završio medicinu u Mostaru", na stranu sav taj primitivizam, neobjektivnost, nekultura...

Ante Tomić je u ovom članku dotaknuo moralno dno slijedećim riječima: "Kao i inače, uzbuđuju oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, ... kad imamo takvu nekakvu zbunjujuću osobu, sastavljenu od raznorodnih, neskladnih dijelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom."

Ovo su fašističke riječi. Bez ikakve dileme. Ne ulazeći u Tomićev stav o Tuđmanovoj politici prema Bosni, neprihvatljivo je nekome braniti političke stavove i ponižavati ga samo zato što je musliman. Po Tomiću je "zagrebački musliman" ("purgerski musliman" nešto kasnije u tekstu) čovjek-oksimoron koji je "mnogo puta morao progutati dostojanstvo i usnuti u suzama da bi bio ministar u HDZ-ovoj vladi ". Je li tako i sa "zagrebačkim Srbima", hrvatskim ministrima? Što je s Barackom Obamom, američkim muslimanom koji je prešao na kršćanstvo (zamislite samo reakciju da se na to odluči g. Hasanbegović)? Što je, na karaju krajeva, s miješanim brakovima? S djecom iz takvih brakova? Jesu li i oni gospodine Tomiću "nekakve zbunjujuće osobe, sastavljene od raznorodnih, neskladnih dijelova"?

Otežavajuća je okolnost to što ovaj fašistički pamflet dolazi iz pera jednog talentiranog pisca (nešto kao kad vas prebije UFC borac) i, navodno, slobodoumne osobe širokih liberalnih, ateističkih, anacionalnih i apatridnih stavova, antifašista i samoproglašenog korektiva našeg genocidnog naroda. U stvarnosti Ante Tomić je moralno skučena osoba, osoba koja vlastitu kognitivnu konsonancu postiže u komunizmu utabanim "neurološkim magistralama", dakle bez sposobnosti nepristranog sagledavanja stvari i neopterećenog zaključivanja, i zbog toga često ne vidi fašizam u vlastitim riječima. Ukratko Tomić je za pisanje izuzetno talentiran, ali i potpuni moralni i intelektualni invalid. I dobro je prošao samo s kantom govana i pokušajem napada. Doista jest. Jer da je netolerancija Hrvata samo tisućiti dio one kakvom je on prikazuje urbi et orbi...

Ocjene (5)

Respektira (2): Vjeran, darel

Ne slaže se (3): ucitajse, TatjanaBN, darel

Komentari (23)

« prikaži ranije
3

Od BorisTraljic

*nisu tu... *nego zato što taj termin... Pokušavajući ubaciti puno "pameti" u kratak komentar dosta toga ispustim, skratim, pogriješim... isprika. Usput, još jedna zanimljiva polemika "grupa vs. zajednica". Ipak, bježim offline na neko vrijeme... :)
6

Od Vjeran

Jednoumlje je sadržajna kategorija. Zajednica je termin. Grupa, zajednica, nakupina, društvo, ekipa... nebitno. Nije šija nego vrat. Ali kad nešto staviš među navodnike jasno je što se time želi reći i zato sam reagirao. Isprika prihvaćena ;-) Pozz!
3

Od BorisTraljic

Evo, nikako da odem off. "Bolje bi ti bilo da nešto čitaš!", upravo mi dobacuje mama (a nema pojma da bi neki oduzimali knjige djeci :)). Ova je analiza na naslovnici web portala Večernjeg, a ja bih bio puno sretniji da je bila ona o "overčitanju".
3

Od BorisTraljic

Kako je Zajednici (učim brzo?) jasno da sam se vratio online samo kako bih se hvalio, da bude još gore, pokušavajući to umotati u lošu satiru, tako sad doista odlazim offline na neko vrijeme. Duže. Posramljen.
3

Od BorisTraljic

@Vjeran Evo obećane analize o povijesti: http://barometar.vecernji.hr/analyses/moj-obracun-s-njom-2970/

od Tom1988

5 0 0 0

POVRATCI


Nas dvoje
već godinama
se pozdravljamo...

naposljetku,
uvijek se
vraćam
tebi.

U knjigama, u slikama,
u stihovima pjesama,
u samoći, tuzi, kiši
i vjetru...

u svim riječima tišinom ugušenim,
u svim čežnjama i osjećajima
koji ostanu visjeti u zraku
dok se ne rasprše poput
davno izgubljenog
zaboravljenog
odbačenog
sna...

u svemu što je bilo, što će biti i
što ispunjava prazninu
mojih dana...

uvijek se
vraćam
tebi.

Kad prijatelji prestanu biti prijatelji
i postanu dio bezlične mase
čija prisutnost nalikuje
zaostaloj emociji...

vraćam se
tebi.

Kad sve male i velike ljubavi
budu odagnane gluhim
spokojem noći...

kad se sve pretvori u ništa
i ništa bude jedino
što preostaje...

vraćam se
tebi.

Kad strepim od blizine ljudi, njihove
pustoši i njihove neumornosti
koju toliko beznadno crpe
iz svih krivih izvora
i ostavljaju na
svim krivim
mjestima...

a njihove riječi, njihova lica i njihove
oči toliko su nestvarne i prazne
zašto su im oči toliko prazne
ili možda nisu prazne
nego ja u njima
više ne vidim
ništa...

bojim se u ljudima potražiti nadu;
novu spoznaju i novu ljubav
jer njihova me ljubav
dosad samo
gušila...

izopačila, oskvrnula, otuđila
i povela spiralom
najcrnjeg
užasa...

Vraćao sam se ljudima
kad sam trebao
vratiti se
tebi.

***

San je djevojka tužnog osmijeha zaogrnuta beskrajem noći...
pogleda sjetno uprtog u nijemi bezdan mrtvog mora...
na hridinama obasjana uspavanom mjesečinom...
leđima okrenuta svijetu koji blijedi
poput posljednje zvijezde
bačene u ponor
sjećanja...

Niz obraze joj teku grimizne suze
a u dlanovima ispruženih ruku
kuca njeno umiruće srce
koje odjekuje javom i
odzvanja zorom
odbačenog
života...

***

Sunce je trulo i gnjilo i okrutno...
zora vrišti poput smaknuća
ponavljanog unedogled
a jutro zaudara kao
pregažena strvina
na užarenom
asfaltu...

Smrt je naduta stara kurva
kojoj crvi vire iz duplji
i štakori kidaju
meso...

Smrt je lijepa djevojka
razapeta na križu
i zapaljena na
lomači...

Smrt je raskomadana čeljustima morskih pasa...
Smrt je pribijena na bodljikavi stup...
Smrt je obezglavljena i
Smrt je smlavljena...

Smrt je sve što joj namijenim
u svojim morbidnim
mislima...

Smrt je u mojim pjesmama
i Smrt je nadohvat
ruke...


ali ništa od toga
tebe neće
vratiti.

Ocjene (5)

Respektira (5): BorisTraljic, ucitajse, marali, tinchy1983, darel

Komentari

od Yasmeen

4 1 0 2

Paulo Coelho: Jedanaest minuta

Ostavila je na mene poseban dojam. Knjiga i glavni lik. Glavni lik – Marija bavi se najstarijim zanatom. No zapravo u pozadini požude tih muškaraca koji dolaze k njoj  se nalazi potreba za razgovorom. Za razumjevanjem. Potreba da te netko sasluša i da je uz tebe. Čak da ponekad i ne kaže ništa. Ili igra energija. Ljudi u vezama su skloni povrijediti jedni druge svakodnevno u sasvim običnim jednostavnim stvarima. Zato jer ne dobivaju ono što trebaju i žele u krevetu. Ili nisu s adekvatnom osobom. Tako je tužno kad se energija troši u krivom smjeru. Umjesto tamo gdje može rasti. Prelijevati se iz jednog oblika u drugi. Jer energija ne nestaje. Kakogod okreneš energija ne nestaje.

 „Kada je shvatila da je oslobađanje duševnih napetosti isto toliko isplativo, pa i isplativije od oslobađanja tjelesnih napetosti, ponovno je počela posjećivati knjižnicu. Počela je posuđivati knjige o bračnim problemima, psihologiji, politici, a knjižničarka je bila zadivljena – jer je djevojka koja je bila toliko draga odustala od razmišljanja o sexu i posvetila se važnijim stvarima.“

 Otišla je dakle trbuhom za kruhom. I stvara svoj svijet. Izvlači najbolje što može iz situacije u kojoj se nalazi. I shvaća da nije to što radi najgore što se osobi desi u životu. Shvaća da je Samoća to što ubija osobu. I počinje pisati dnevnik i samo njemu (Dnevniku) otkriva svoje srce.

„Ljudsko biće može podnijeti tjedan dana bez vode, dva tjedna bez hrane, mnoge godine bez krova nad glavom, ali ne može podnijeti osamljenost“.

Marija uza sve te radne kolegice i osobe s kojima rade i skojima se susreće ipak osjeća samoću. A Samoća je Tihi Ubojica. I upravo to je ono što osjeti i kod svojih klijenata.

Sve se mjenja kad upoznaje njega. Umjetnika. Slikara. I koji vidi njenu Svjetlost kojom Ona zrači. I koji je u cijelosti želi upoznati. Želi nju. Želi Sve Tri Nje. I Nevinu Djevojku i Fatalnu Ženu i Majku koja shvaća. Marija osjeti da je ovo drugačije. Da se vdje nešto dešava. Da se u njoj nešto lomi. Odluči riskirati. Na koncu što ima za izgubiti.

„Strast nam šalje signale u životu – a ja samo moram znati odgonetnuti te signale.“

Zanimljivo je da ta druga osoba –partner samo pomaže da se ljubav probudi u svakome od nas. Jer zaista svatko od nas sve potrebno nosi u sebi. Ali ne taknu sve osobe istu žicu. Pored nekih ljudi jednostavno procvjetamo. Netko prije netko kasnije.

„Ljubav nije u drugome nego u nama; mi je budimo. No za to buđenje je potreban etko drugi. Svijet ima smisla samo ako imamo s kim podijeliti svoje osjećaje“

 Čitajući ove redove Čitatelj ima dojam kao da čita Sebe. Tek kad nešto proživite u potpunosti shvaćate. I dovoljna je sitnica da na istu situaciju gledaš skroz drugačije. Jer sam sex po sebi nije ni dobar ni loš. Onakav je kako gledamo na njega. Može biti divan a može biti i obrnuto.

 Odugovlače sa činom spajanja. I prije toga im se duše upoznaju. Na njeno pitanje dal je želi kao prostitku, on joj odgovara da je želi onako kako ona želi. To je upravo ono što je htjela čuti i tu je već totalno zbunjena. Jer ovaj put je drukčije.

„Srela sam jednoga muškarca i zaljubila se u njega. Prepustila sam se zaljubljenosti iz jednostavnog razloga: ništa ne očekujem“.

„Najvažnije susrete dogovore duše čak i prije nego se tijela ugledaju.“

 Dijelom se Marija bori sama sa sobom čak opire. Postoji doza straha zbog muškarca kojeg je upoznala. Ralf Hart je ono što cijeli život želi, traži i treba. A nije očekivala. 

„Kada nisam imala što izgubiti, dobila sam sve. Kada sam prestala biti to što jesam, pronašla sam sebe.

Kada sam upoznala poniženje i potpunu podčinjenost, postala sam slobodna.“

Ona se totalno zaljubljuje. I on u nju. I paralelno shvaća da svi ti muškarci-klijenti imaju jednu zajedničku stvar boje se kreveta. Sexa. Dalsu ispunili svoj zadatak uspješno? .To im se vrzma glavom. Jer rade ono što ih društvo učilo. Nametnulo. Sex. Sex. Sex. A zapravo u sportu im je lakše jer komuniciraju s partnerom jer partner kaže što voli i kako. A ovdje nema neke komunikacije. Kao. I zato u mnogim slučajevima dolazi do nesuglasica. A daleko bi bilo lakše da žena kaže. Ma kad ljudi razgovaraju. Jer što je jedanaest minuta. Sitnica. Onaj tko voli, voli cijelo vrijeme. Stalno. Taj i dok jede običan kruh, vodi ljubav. Kao što n anekim osobama i obična majica stoji savršeno.

Jedanaest minuta je zapravo mnogo više. Sam sex bez emocija je gotovo ništa. Ostavlja gorčinu, peče. Nakon što sreće njega i otvara srce, sve poprima druge razmjere. Ljubav jednostavno liječi. Ljubav čini Čuda.

Ocjene (5)

Respektira (4): LostSoul, ucitajse, darel, marali

Slaže se (1): darel

Komentari (2)

4

Od marali

Iako nisam (više) obožavateljica Coelha, kao što sam se jednom već i izrazila, "Jedanaest minuta" mi je bila "najdraža", upravo iz razloga što mi se uistinu činila malo dubljom i zanimljivijom od ostalih njegovih knjiga.
5

Od ucitajse

Davno sam ovo pročitala, a Coelha i volim i ne volim. Najdraži njegov mi je Alkemičar, najmanje draga Peta gora (zapravo ne najmanje draga, već baš skroz mrska), a 11 minuta mi je tamo negdje u sredini. Ali lijepo napisana analiza, bravo :)

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se