7 4

Kutak za stvaralački trenutak: zima 2017.

Podijeli na mrežama

Nova "porcija" jedne od najpopularnijih tema na Imaginariju, zvijezda među temama od samog začetka, iako je sama po sebi predvidljiva, vaši radovi sve su samo ne to. Ovo je naš kutak za slobodni trenutak, pa slobodno navalite :-).

Neki među vama već su postali mini književne zvijezde Imaginarija zahvaljujući ovom kutku, u kojem objavljuju, na radost nas ostalih, prave književne bisere. Veterani među vama sve znaju. A za naše drage, novopridošle članove, ovdje možete objavljivati sve što ste do sada stvarali u miru i tišini svog kutka. Prekaljeni među nama posvjedočit će vam s kojim entuzijazmom čitamo svaki novi uradak, koliko se potičemo i kreativno osvrćemo... Osmjelite se, ako već niste, podijelite s nama svoje retke iz mirnog spisateljskog kutića. Drage ćemo ih volje pročitati, a tko zna, možda otkrijemo i koju novu književnu zvijezdu...

Vi koji već dugo sudjelujete, marljivi ste kao pčelice, dijelite s nama svoje prekrasne retke, u kojima svi uživamo čitati. Hvala vam na tome!

Napiši analizu

Analize (7)

od Tom1988

3 0 0 0

ONOJ KOJA PUTUJE SAMA...

 

Stigla je kao zima, mrzovoljna oštra zima,
zaborav svog prolaska
zabijelila je opustošenim tlima.
Koraci joj miljama teški, odjek im je tuga,
u sjećanju koje mine
kadikad se sjeti izgubljenog druga.


I tad sunce obasja sav sumor njenog svijeta,
čežnja zablješti vrhovima
samotnih planina s kojih ujesen došeta.
Duga nad njom oživi, u očima radost zablista,
otopi se njenog srca led
i poteče kao voda prozirna i čista.

 
Sve dok ne padne noć, gluha nespokojna noć,
u kojoj dišu tek utvare
ljubavi koja je u njoj živjela jednoć.
Ledeni se pokrov širi drhtavim joj usnama,
i nitko ju više ne čuje,
jer ona je tiha rijeka koja putuje sama.

Ocjene (3)

Respektira (3): ljubi, darel, Marta

Komentari

od Tom1988

2 0 0 0

POZORNICA SNOVA (2.dio)


Htio sam se probuditi. Bio sam siguran da ako uradim nešto uznemirujuće, odmah ću otvoriti oči i ovaj san će nestati kao što je i došao.

            Otišao sam do autoceste i bacio se s mosta pred kamion. Nije se dogodilo ništa. "Pregazilo" me i nekoliko autiju, ali i dalje ništa. Kao da nisam ni postojao. Tada sam shvatio da zapravo nisam učinio ništa uznemirujuće; već godinama za mene je svaki dan nalikovao bacanju s mosta.

            Sve što bih uradio, kao da se nije događalo. Svaki korak naprijed nije me vodio nikamo. Kao da sam bio zarobljen u nekom prošlom trenutku.

            Iznenada mi se javila slika videokasete koja se odvrtila do kraja; film je završio i sve što preostaje je premotati kasetu na početak. Ako nema puta naprijed, kreneš natrag.

            Zvučalo je nategnuto, ali ako je ovo doista san, sve bi trebalo biti moguće.

            Sklopio sam oči i zamislio kako je trg izgledao prije desetak godina. Mali dućan koji je nekada bio na uglu. Slastičarnica koja je bila odmah pored, kao i kafić u kojem sam igrao biljar s prijateljima.

            Kad sam otvorio oči, stajao sam za biljarskim stolom i osjećao drveni štap u ruci. Osjećao sam i hrapavost stabla na koje sam se naslonio, te osvježavajuću bocu pive koju sam držao u ruci. Bio sam i mnogo godina mlađi, tada još uvijek sav odjeven u crninu koju ću nekoliko godina kasnije, donekle, zamijeniti malo svjetlijim tonovima. Crno će zauvijek ostati moja omiljena boja (šarena odjeća pripadala je dječaku koji mi se iz dana u dan činio sve daljim), a traper hlače tada su mi bile totalna nepoznanica, kao i većina drugih stvari uostalom. Bio sam šašavi, dugokosi i lagano pripit tinejdžer koji nije imao pojma o ničemu i to nije ni pokušavao sakriti. Snalazio sam se kako sam znao i usput se nastojao što bolje zabaviti.

            Negdje duboko u sebi, već tada sam znao da ovakvi dani neće potrajati vječno... Čak štoviše, promjena je čekala iza ugla, iako ja to nisam ni slutio.

            Prijatelj mi je prišao, lagano me udario u rame, pitao što čekam i vratio me u „stvarnost“. Osjećao sam kako mi se majica natapa znojem od ljetne vrućine, pa sam otpio pivu i udario kuglicu. Nisam ništa pogodio, ali biljar mi ionako nikada nije pretjerano išao od ruke. Moje ruke doći će na svoje tek godinama kasnije.

            Vratio sam se još par godina unatrag i našao se pred bakinom kućom, držeći platnenu vrećicu punu namirnica koje sam kupio u trgovini preko puta. Bili su ljetni praznici. Naši posljednji praznici zajedno. Sada sam bio još mlađi i šarenije odjeven, začešljane smeđe kose i bucmast od specijaliteta bakine kuhinje. Crninu sam tek trebao početi nositi.

            Jedan bijeli mačak izležavao se na stepenicama, pa sam ga primio i uspentrao se s njime do bake. Maks, sjetim se. Druga dva mačka, Dimnjačar i Rista, trčkarala su oko bake dok je na balkonu čistila gusku. Rista se naposljetku smjestio na cigleni zidić nasuprot nje. Sivka je trčkarala po dvorištu i naganjala kokoši.

            Odložio sam vrećicu, sjeo na klupicu pored bake i naslonio joj se na rame, zagledan u nebo, oblake, brežuljke i vlak koji je prolazio i tutnjio u daljini. Nasmijala se i pogladila me po kosi. Dok me sunce milovalo po licu, osjećao sam da mi se neka zvjerka prevrće u želucu, izgleda da smo baka i ja opet popili previše kave.

            Htio sam zauvijek ostati u ovom trenutku.

            Tada sam pomislio: što ako bih mogao spriječiti bakinu smrt? Što ako bih mogao spasiti i proživjeti najiščekivaniju večer u svom dosadašnjem životu? Što ako bih mogao spriječiti smrt prijatelja koji je umro na Badnjak? Što ako bih mogao ispraviti sve one pogrešne odluke koje je donio naivan i lakovjeran mladić? I, najbitnije, što ako bih mogao spriječiti njezino samoubojstvo?

            Toliko tih "što ako", ali mislim da ništa od toga ne bi spasilo mene. Nitko me ne može spasiti od mene samog. Osjećam da u sebi nosim bolest koja je toliko uznapredovala da ju ničija ljubav više ne može odstraniti.

            Ako bi svi ti ljudi preživjeli, tko kaže da se jednog dana ne bi dogodilo nešto podjednako loše i probudilo onu morbidnu stranu moje naravi? Ili možda se ne bi moralo dogoditi baš ništa; jednog dana jednostavno bih se probudio i svijet više ne bi bio isti.

            Svakog dana svijet završava za nekog, rekao je jedan pisac...

            Odjednom poželim da se nikada nisam ni rodio. Život mi se čini poput tereta koji više ne želim vući uokolo.

            Ako je ovo san, bih li mogao vratiti se skroz na početak? Iako sjećanja ne sežu tako daleko u prošlost... Ali možda sjećanja ni nisu potrebna. Možda je dovoljno samo poželjeti...

            Sklopim oči i zamislim da nikada nisam ni postojao.

            Kad sam otvorio oči, i dalje sam sjedio na klupici nedaleko ulaza u kuću. Ali bake nije bilo. Nije bilo ni mačaka. Kuća je izvana djelovala zapušteno i dvorište je bilo prazno. Na ciglenom zidiću bila je pepeljara puna opušaka. Ovo sumorno mjesto nimalo nije nalikovalo raju u kojem sam bio samo trenutak prije.

            Iza sebe začujem škljocaj brave i okrenem se. Iz kuće iskorači umorna i tužna starica, nimalo nalik nasmijanoj, dobrodušnoj baki koja je sjedila ovdje maloprije, u rukama noseći platnenu vrećicu s kojom sam ja nekada odlazio u kupovinu.

            Prije nego je krenula niz stepenice, zastala je i okrenula se prema meni. Znao sam da me ne vidi, ali činilo se kao da osjeća da sam ovdje... Kao da pokušava dozvati u sjećanje nešto što je zaboravila. Nekog koga je nosila u srcu.

            Shvatim da bi tako izgledao svijet u kojem se nikada nisam ni rodio. Svijet u kojem nas dvoje nikada nismo zajedno proveli onih predivnih 15 godina.

            Napokon, to je bilo nešto što me uznemirilo i probudilo.

            Ustao sam iz kreveta, stao pred ogledalo i pomislio da moram snimiti novi film.

            I taj će morati imati bolji završetak od prijašnjeg.

            Pa makar ga morao snimiti sam.

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, Marta

Komentari

od Tom1988

2 0 0 0

POZORNICA SNOVA (1.dio)

 

Snovi su oduvijek bili odraz onoga što sam u životu propustio i svega za čime sam čeznuo; nerijetko je to dvoje bilo neraskidivo povezano.

            Ponekad snovi budu jedini život koji nam preostaje, jer u njima ništa ne umire; snovi su kratki odbljesci vječnosti koja sve nas čeka na kraju puta. Snovi žive u nama i to je jedini svijet kojem ćemo u potpunosti pripadati.

            Kad god bi stvarnost postala nepodnošljiva, povlačio bih se u snove... Snovi su bili odjek svega što sam izgubio i uzalud pokušavao oživjeti.

            Noću bih ležao u krevetu i promatrao tamu, mjesec i zvijezde, te im puštao da me uljuljkaju u san. Nerijetko bi se snovi pretvorili u more, ali čak i u njima bih se, makar, osjećao živim. Osjećao bih da postojim.

            Danju bih jedva dočekao noć. Bojao sam se ponovo zbližiti s ljudima jer mi njihova ljubav nikada nije ništa dobrog donijela; sva povezanost koju bih osjetio s njima činila se beznadnom i iscrpljujućom. Svatko me htio pretvoriti u osobu kakva su željeli da budem jer većina ljudi odbija shvatiti ono što nisu naučeni razumjeti... Strano im je sve što nije dio njih samih i s čime nisu navikli živjeti. Naučeni su svoje misli, žudnje i osjećaje projicirati na druge, ne prihvaćajući da svatko ima svoj život i pravo raditi s njime što god želi. Svatko osjeća, razmišlja i žudi na drugačiji način. Ponekad manje različit, često više, ali u konačnici nikada isti.

            Svi danas žude za jednakošću, umjesto da prihvate različitost.

            Često sam osjećao kao da sam ogroman kolač čiju smjesu ljudi žele oblikovati i mijenjati po volji, kako bih postao što prepoznatljiviji, ukusniji i probavljiviji. Sve dok im ne bih zapeo u grlu i onda bi pobjegli. Svatko bi na kraju uvidio da u meni nema mjesta za preinake.

            S vremenom sam prestao razgovarati s ljudima. Kad kažem razgovarati, mislim doista razmjenjivati stavove, ideje, čežnje i osjećaje. Koju god važnu i nesvakidašnju misao bih izrekao, vratila bi se natrag obezvrijeđena i lišena ljepote koju je imala prije nego sam ju pustio u svijet. Mnogi ljudi postali su robovi ambicija te nametnutih pravila ponašanja i uzornog življenja, nerijetko od rođenja sputani učenjima i očekivanjima drugih, a to me podjednako ljutilo koliko i otuđivalo. Tuđe ja pokušavali su prisvojiti i ukalupiti u svoje ja. Živjeli su prema načelima i težili ciljevima koji, danas više nego ikad, nikada ni nisu bili njihovi. Pod izlikom napretka i društvenog konformizma, postajali su žrtve duševnog konzumerizma. Možda su bili uspješni u poslu koji su radili, nerijetko je to doista i bio posao za koji su bili rođeni, ali istovremeno nikada nisu znali odvojiti vremena kako bi zaista spoznali sebe. Bili su prezauzeti obavezama i desetljećima marljivog rada kako bi zaradili penziju u kojoj, nerijetko, ne bi ni uspjeli uživati. Sve ostalo događalo se usput i kako bi naišlo, jer nisu željeli iskoračiti iz okvira u koji su smjestili svoju brižljivo isplaniranu svakodnevicu. Putovali su blještavom autocestom života kao i gomila drugih, te s čuđenjem promatrali one koji bi ponekad skrenuli na prašnjavi puteljak koji se gubio u daljini. Djecu su odgajali u istom duhu, projicirajući na njih sve što su brižljivo prikupili od drugih i što je često bilo potpuno pogrešno. I tako iz generacije u generaciju. Ako bi netko i pokušao iskoračiti iz tog ukletog egzistencijalnog kruga, često bi bivao neshvaćen, izopćen i izluđen. Iskoračiti iz gomile značilo je ostati sam. Sam i zaboravljen.

            Egzistencijalni eklekticizam izraz je koji bi ljude današnjice mogao podosta dobro opisati. Zamišljam ih da stoje pred ogledalom i, kako su stariji, u zrcalu sve više vide ono što ih je svijet naučio vidjeti i cijeniti; odraz njihove duše postaje tajna i njima samima. Nedokučiva tajna.

            Na kraju sam jednostavno naučio šutjeti. Svoje misli čuvao sam za sebe i pustio svijet neka ide svojim putem. Živio sam u prošlosti i s vremenom se na to naviknuo; nije bilo ničega što sam očekivao od budućnosti.

            Nije prošlo dugo i moja otuđenost od svijeta, nepristupačnost i nedostatak komunikativnosti, počela je smetati kolegama s posla i nije donosila dobre poslovne rezultate. Ali meni je bilo ionako svejedno. Izgubio sam svaki interes za rad i budućnost. Nekoliko tjedana kasnije ostao sam bez posla, te počeo živjeti od ušteđevine i naknade za nezaposlenost.

            Budio bih se u zoru, popio kavu, otišao u nabavku i vratio se kući kad bi se većina svijeta tek probudila. Cijele dane provodio sam zatvoren čitajući knjige i izlazeći tek kad bi pala noć. Oduvijek sam volio šetati noću jer bi svijet tada bio prazniji i tiši, a mjesečina i zvijezde su oduvijek činile da se osjećam opuštenije i snenije; bile su glasnici svijeta koji me čekao u snovima. Upravo iz tog razloga najviše sam volio zimu - tada su noći bile najduže.

            Sve dok se jednog jutra nisam probudio u svijetu u kojem je prošlost postala dio mene.

            Tog jutra otvorio sam oči i osjetio da se nešto promijenilo. Uvijek kad bih se probudio, osjetio bih uleknuće na starom madracu te toplinu jastuka i pokrivača. Ovoga puta nije bilo ni naznake da je netko proveo noć u krevetu. Ležao sam na krevetu, ali kao da ga nisam osjećao.

            Pomislio sam na utrnulu ruku lišenu osjeta, na kojoj se prsti nastavljaju normalno pomicati i promjena je naoko nevidljiva....

            Isto sam i ja sada osjećao, samo što se činilo kao da mi je cijelo tijelo utrnulo.

            Otvorio sam vrata kuće. Tek je bila svanula zora, a magla je prekrivala grad. Vani je moralo biti prohladno. Kažem moralo jer sam bos stajao u kratkim hlačama i majici ne osjećajući hladnoću. Kad bolje razmislim, nisam osjećao ništa.

            Svejedno sam se obukao i izašao na ulicu. Ušao sam u pekaru, stao pred blagajnu i čekao. Pekarica kao da me nije uopće primjećivala. Promrmljao sam dobro jutro, ali i dalje ništa. Prisjetio sam se i da u pekari svakog jutra osjetim miris svježe pečenog kruha, ali ovoga puta kao da nije bilo ničega. I nikoga. Kad je pekarica otišla pozadi ne zamijećujući moju prisutnost, posegnuo sam za toplim pecivom i shvatio da ga ne mogu primiti. Prsti mi nisu prošli kroz pecivo kao da sam duh; bilo je to prije poput fenomena fantomskog uda. Osjećao sam da je pecivo tu, ali istovremeno ga i nije bilo.

            Sanjam, konačno sam shvatio. Ovo je samo san. Najčudniji dosad, ali ipak san.

            Izašao sam na ulicu i punim zamahom udario šakom u glavu jednog amaterskog, samoprozvanog pjesnika koji mi je išao na živce. Naravno, ovaj je samo nastavio koračati, bilo je to kao da sam udario propuh. Na neki način, možda i jesam.

            Kako je vrijeme prolazilo, san mi se sve manje sviđao. Po otkucavanju crkvenog zvona i suncu koje se uspinjalo nebom, shvatio sam da vrijeme prolazi za sve osim mene. Bila je gotovo polovica dana, ali nisam osjećao glad, žeđ ni umor. Zapravo nisam osjećao ništa. Svijet kao da se nastavio odvijati, a ja sam bio ostavljen iza. U prošlosti. 

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, Marta

Komentari

od RuzicaG

4 0 0 2

Prozor u dvorište (2.dio)

-          Brzo, Stanko, neko je najeba – zove mama tatu, a prema meni baci prekrivač. - Na, zamotaj se  samo da ti oči vire. Jesi čula?

U dvorištu je hrpa ljudi. Čuje se da razgovaraju, ali se ne razumije ništa. Tko zna što se dogodilo? Doktori se još ne vraćaju s nosilima. Vidjela sam na televiziji. Ako mu nije glava pokrivena, onda je živ. Ako je pokrivena, mrtav da mrtviji ne može biti. Koja ludnica! Kad sutra ... ups, ne idem u školu, jer me boli mums. Štetica. Baš sad kad je najvažnije.

-          Pitaj šta je – govori tata.

-          Ma oću! Neugodno mi je preko dvorišta vikat – govori mama.

-          Ja ću – govorim ja.

-          Ti šuti! – mama me lagano udari po glavi, kao jedan mali zaušnjak ali nije, jer me uši još malo bole, pa pazi.

Iz zgrade izlazi barba Jozo u šlapama. On je dobar. Uvijek mi dâ bombon. Zapali cigaretu i nešto priča ovima oko sebe. Oni ga slušaju, a slušala bih i ja. Tko zna zašto su policajci došli. Gledala sam kad su u seriji jedan put razbili gnijezdo lopova, ali je bio Vandam s njima. On je najjači za lopove.

-          Aj, mogla si  poviriti što je – govori tata.

-          Ajde ti. Ja zabadam nos u tuđe posle, a ti si fini gospodin. Baš neću, pa makar ne saznala ništa – ljuti se mama.

-          Ma nisam mislio tako, nego ako treba kome pomoći.

-          Pomaži ti! Baš me briga!

I gledamo mi i gledamo i ništa ne znamo. Kad bi barem barba Jozo svratio kod nas, onda bi znali. On voli svratiti na pićence, pa mi znamo sve, ali mene mama potjera u sobu, pa ja znam samo malo.

Bliiiim, bloooom. Još jedna hitna. Ajme, ovo je super. Bolje od filma. Možda je netko pustio u zgradu plin. Guš, guš, svi pužu prema izlazu, drže se za grlo, a hitna ih samo dočeka na dnu stepeništa, ti si dobro, ti u bolnicu, ti se nećeš spasiti, već si pomodrio. Možda su slavili rođendan, pa se otrovali  tortom. Ili je ptičja gripa? Barba Krste drži golubove na balkonu. Sigurno je ptičja gripa.

I ovi drugi trče s nosilima. Hrpa im napravi mjesta da prođu, pa se opet zbiju. Kad bi barem ovo bio film. Sad bi u titlovima pisalo što oni govore između sebe. Zašto ovo nije film nego je glupo mutavo dvorište? Opet se hrpa razmiče, pa izlaze dva tipa s nosilima.

-          Ko je ovo? – pita mama.

-          Ko će znat – govori tata.

-          Ja mislim da je barba Krsto. On ima tisuću godina – govorim ja.

-          Ne vidim je li mu glava pokrivena – govori opet mama.

Ubacuju nosila u auto. Čekam kad će svirati sirena. Ništa.

-          Gotov je, ko je da je  – govori tata. Mama se prekrsti i šuti.

Izlaze i druga nosila. Opet vrata. Tršššš ! Pali se crveno svjetlo. Bliiiim, bloooom, vijuuu, vijuuu.

-          Ovaj je barem živ – govori tata. Ja mislim da moj tata ima čarobnjačke moći kad zna tko je živ a tko mrtav.

Hrpa još stoji ispred zgrade. Ni policijski se ne miče. Unutra stoji policajac, a iz hrpe, sve jedan po jedan, ulaze. Kao mi kad se idemo cijepiti u ambulantu, samo što oni ne plaču.

-          Veliko je sranje. Policija uzima podatke – govori tata.

-          Jutros su se Jelica i Ljubavnik svađali.

-          Daj, molim te, ti i tvoje sapunice. Nekoga je prekinulo srce, a onaj drugi pao u nesvijest, to ti je cijela priča – govori tata koji se ne voli miješati, ali voli sve znati.

-          Koga? – pitam ja.

Netko zvoni. Mama poludi. Sad nećemo znati što je bilo dalje. Mrzim glupe posjete. Mama pita na parlafon „Tko je?“. Glorija, zakrči. Zzzzzzzz.

-          Ljudi moji, ovo je sve poludilo – koluta očima teta Glorija i stavlja ruku na prsi kao ono kad se u sapunicama trebaju onesvijestiti. – Da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala.

-          Što je bilo? – gura je mama prema sjedalici, pa joj sjedne nasuprot. I tata sjedne za stol, a onda i ja iako je meni teta Glorija dosadna sa tim svojim pametnim razgovorima, ali možda će danas bit manje dosadna. Možda zna zašto su dolazili ovi vijuuuu vijuuuu.

-          Ne mogu vjerovati! Ljudi, ne moguuuuu vjerovaaaaatiiii ! – viče teta Glorija i maše sebi rukom ispred lica.

-          Daj, reci što je bilo – poteže je mama za rukav.

-          To je drama. Luuuudoooo.

-          Pričaj više! – mama je živčana. Viče na nju kao ono na mene kad neću pišem domaći, samo što meni reče „Umukni više“.

-          Ljubavnik odapeo na Jelici.

-          Zezaš? – mama.

-          Svega mi, ali nije odapeo odmah nego tek kad je došla hitna.

-          Rekao sam ja da nam je zdravstvo zakurac – udara tata šakom o stol.

-          Ajde ti u sobu. Ovo nije za tvoje uši – govori mama, a ja se odmah počnem derati da je tamo hladno i da sam bolesna. Potjeraju me na dvosjed, pa nastave tiho pričati.

Nešto čujem ali ne razumijem ništa.  Dolazi odnedavno kod Jelice ... zna cijela zgrada ... pozvonila Vanda ... nisu se mogli razdvojiti ... vidio od pasa ... ahahahaha ... Vanda zvala hitnu u inat ... zasvirala sirena ... razbili bravu ... ljubavnik pao u komu ... strah, ženo, strah ... Jelica na živce ... odveli je u bolnicu ... Vanda obukla  crninu ... došli novinari ... rekla da je bio srčani bolesnik... kao da svi ne znaju što je i tko je bio, Bog mu dao pokoj duši. 

-          Ko sad zajebaje – skače tata prema parlafonu.

Jozo ... Uđi, Jozo ... Zzzzzzzzzzzz

-          Potreslo me ovo – uzdiše barba Jozo, pa tata pita hoće li jednu orahovicu.

-          Može. Samo malo da me vrati u život. Da znaš kakav mi je ove godine limunčelo.

-          Ti uvijek o limunima – govori teta Glorija. – Što kažeš na ovaj cirkus?

-          Što će jadan čovjek. Prije ili poslije, sviju nas to čeka – govori barba Jozo.

-          Mene sigurno ne čeka. Nemam namjeru umrijeti na tuđoj ženi – govori tata.

-          Nećeš ti umrijeti ni na svojoj – govori mama. Ja bih voljela da tata ne umre nikad, nigdje.

-          Ti ga žališ, jer si kao i on – viče teta Glorija.

-          O čemu ti pričaš?

-          Pričam da mu je malo bila Vanda, nego je još išao i kod Jelice.

-          Išao je izmjeriti tlak – slegne barba Jozo ramenima, pa okrene dlanove prema gore, kao ono kad u crkvi reče „Blagoslovio vas Gospodin Bog, bla, bla bla“, pa mi svi okrenemo dlanove da uhvatimo što više blagoslova.

-          Išao u Jelice mjeriti tlak? Aloooo, čuješ li ti sebe? – viče teta Glorija.

-          E. Bilo mu je slabo.

-          I zašto baš u Jelice?

-          Ona ima tlakomjer još otkad joj je pokojna mater bila slabo.

-          Možebit si i ti išao kod nje mjeriti tlak? I? Jesi li ga napuhao? – pita teta Glorija, a barba Jozo samo odmahne rukom.

-          Ništa zasigurno nismo doznali. Možda i nije mrtav – rekla je mama kad su otišli. – Ajde, pogledaj na internet.

-          Što ću gledati na internet? – pita tata.

-          Možda tamo piše. Na 24 sata su najbrži.

Onda su gledali na internet. Tamo nije pisalo ništa, pa smo večerali i otišli spavati.

-          Koliko uzbuđenja danas, a nemamo pojma što se zapravo dogodilo – čuo sam mamu kako preko hodnika razgovara s tatom.

-          Sad ćeš saznati – odgovori joj tata iz kupatila.

Ja sam još malo čekala, a onda su se zatvorila vrata od njihove sobe i nisam saznala ništa. Uvijek sve kriju od mene.

Ocjene (4)

Respektira (4): darel, TatjanaBN, Marta, Vjeran

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Da, sviđa mi se i ova. Ali nekako su mi najjače tvoje mračne teme (vidi pod Abla, abla i slično). Dragi Lastane, je li problem u meni? ;-)
5

Od TatjanaBN

Sjajno! Kad mama viče "Pričaj više", kao da govori u ime čitatelja koji je nestrpljiv da čuje što je zapravo bilo. Jedino mi se mumps ne uklapa u današnje vrijeme. Iako, kako je krenulo s necijepljenjem, bit će ga i više, nije sasvim iščezao...

od RuzicaG

0 0 0 0

Prozor u dvorište (1. dio)

Imam jednu bolest što se zove mums. Još se zove i zaušnjaci, ali to mi je bez veze. Ne'š ti bolesti. To svaki dan dobivam od mame. Dobro je što ne trebam ići u školu. Loše je što trebam mirovati i nositi papuče.

Pogledala sam sve crtiće i slikovnice i stripove. Sad mi je dosadno. Klečim na dvosjedu i gledam kroz prozor. I to je dosadno. Puhnem u staklo, pa crtam prstom po magli. Čekam kad će mamin zaušnjak. Ona mrzi kad ja njoj šaram po prozoru. Najviše kad je jedan put došla teta Jelica, pa njih dvije pričale i napravila se ona magla, a na njoj piše „Jelica glupača“. Mama sad ništa ne govori. Samo se pravi da ne vidi, a to nije moguće, jer ona sve vidi. Vidila je i kad sam jedan put, prije mumsa, uzela bombonijeru što ju je spremila u svoj ormar. Bila sam glupa. Nisam skrila papiriće.

Sad se ja mislim zašto me mama nije klepnula po tikvi. Možda je taj mums ono nešto kao rak što ga je imala Iris iz drugog be, pa smo svi plakali kad je umrla. I ja sam plakala.

Nije u redu što su me zatvorili u kuću. Trebali bi me pustiti van da se još izigram, jer kad odapnem, samo ću biti mirna i pjevati s anđelima. Sigurno ću postati anđeo. To djeca uvijek postanu, i onda kad nisu bili dobri. Ne bih ja htjela umrijeti. Ja bih se igrala.

I tako sam vozila autiće po daski ispred prozora. Aaaaaaaa, kriiiiik, krš! Malo puhala u staklo, a onda sam vidila da iz susjedne zgrade izlazi teta Vanda i vodi Mira. Miro mene voli. Uvijek mi poliže ruku. Mašem ja Miru. Miro samo njuška, pa digne nogu i popiški se. Onda dođe teta Jelica i teta Vanda počne nešto vikat. Ne čujem ništa. Kao Čarličaprin. Polako otvorim prozor. Onda čujem.

-          Jesam li ti rekla da ne otvaraš prozor? Neće ti proći zaušnjaci, pa nećeš moći imati djece – viče mama iz kuhinje.

Nije  pošteno. Mama stalno nešto izmišlja. Kako ja mogu imati djecu i što će mi? Sama je kriva što je stavila dvosjed ispred prozora.

-          Sad ga đava odnja, Senka, jesi mogla kupit još koji?– reka je tata dok su gledali gdje će ugurati dvosjed.

-          Bit će to dobro kad se navikneš – govori mama.

-          Odlično. Kao skladište Crvenog križa. Moram maknuti stolić za doći do kauča, a to što nas zovu Višesjedi ...

-          Tko nas zove Višesjedi?

-          Cijela ulica. Sprdaju se s nama. Gospeti, unosili su ovu tvoju garnituru kao da opremaju villu od Sanadera.

Teta Jelica i teta Vanda se svađaju, a Miro laje. Možda i ne laje nego samo skače, jer ja ne smijem otvoriti prozor da ne dobijem još zaušnjaka. Teta Jelica pokazuje srednji prst. Rekla je naša učiteljica da to nije lijepo kad ga je Bartul pokaza Aniti. Teta Vanda stavlja ruku na srce. Mislim da neće pjevati himnu, nego ona to tako. Miro skače i poteže uzicu, jer je protrčala mačka što joj teta Jelica daje jesti kad ostane od ručka, pa se mama i tata rugaju da mačka ima željezni želudac. Možda stvarno ima.

Teta Vanda se vratila u kuću, a teta Jelica zove mačku. Nije došla mačka. Došao je teta Vandin muž što ga zovu Ljubavnik. On mlatara rukama ispred tete Jelice.

-          Mama, svađaju se – vičem.

-          Tko se svađa?

-          Teta Jelica i Ljubavnik.

-          Čekaj – dotrči mama, pa baci prekrivač preko mene i malo otvori prozor.

Bravo, mama! Sad čujemo Ljubavnika kako viče na tetu Jelicu, ali ona ga ne čuje jer i ona viče na njega. Teta Jelica viče puno ružnih riječi, a Ljubavnik da će joj zavrnuti vratom kao kokoši.

-          Senka, jeben ti ćakule. Šta ovo smrdi? – viče i tata s kauča.

-          Ajme, izgorila jetrica – trči mama u kuhinju, a meni drago. Neka je izgorila! Mrzim jetricu.

Popodne mama ispeče mramorni. Tata kaže da mu je baš pogodila čvrstoću. Onda se mama ljuti i uzme tanjur ispred njega, a tata se smije. To se oni tako malo zafrkavaju, pa tata stavi CD i onda  plešu, ali ako stavi onoga Azru, ne plešu nego samo pjevaju. Najdraže mi je kad dođe ona pjesma gdje njih dvoje, kao dva debila, pjevaju „Istresi kurčinu do kraja“ i ništa ih nije sram što pjevaju grube riječi, a ja kad rečem „Šit“, odmah viču da kako to govorim.

Na televiziji je sapunica i mama voli gledati u mraku da ne vidimo kad počne plakati. I tako mi gledamo, tata hrče i onda se izvana začuje sirena i po sobi počne migati ono crveno svjetlo što se pali gasi. Onda počne i plavo. Ludilo! Ovo kao u Tražim zvijezdu.

-          Ajme, nešto se dogodilo – skače mama sa dvosjeda, a ja odmah zauzimam njeno mjesto i gledam kroz prozor.

Više se ne čuje sirena. Samo su prva pomoć i marica ispred kuće preko puta. Izlaze dva  iz prve pomoći i vade nosila, pa ulaze u zgradu. Izlaze i oni iz marice i žure za njima.

Ocjene

Komentari

od RuzicaG

6 0 0 6

Zmija u njedrima

Pričali su mu. Bio je premlad da bi se sjećao. Imao je tek trideset i tri dana. Žena, djevojka, djevojčica, nikad se nije saznalo, ga je ostavila pred vratima crkve. Ne na kamenoj klupi pred glavnim vratima. Ostavila ga je na travi i kamenu, pod žućkastim svjetlom koje se lilo kroz prozor i utrnulo kad je noć zašla u tišinu. Na prekrivaču, komadu istrošenog vojničkog gunja, pribadačom pričvršćen papir, otkinuti list iz knjižice Čuda Isusova, rukopisom kakvim je pisao učitelj i sva djeca u selu, pisale su riječi “Ime mi je Josip. Rođen užežin svetog Josipa”

Danas, dok sjedi sam u hladnoj sobi, sam i zaboravljen, misli na svoju majku. Zamišlja je mladu, uplakanu i ranjivu više nego je on sam ikad bio. Dao bi sve, a toga i nema puno, da ju je mogao upoznati, da ju je mogao pitati zašto, o, zašto baš njega i baš pred vratima crkvene kuhinje.

Ujutro ga je pronašla sestra Agneza. Unijela je iskrzanu košaru i stavila je na stol. Kasnije će tu sestre rezati mrkvu, krumpire, kupus i nešto mirišljivih biljaka. Sada je stol bio izriban i prazan, pa je dijete još čudnije izgledalo u toj hladnoj , mirnoj i čistoj kuhinji u prvim jutarnjim satima.

Dijete se promeškolji. Ručicom protrlja nosić, pa otvori oči. Sestra Agneza se osmijehne.

-  Budila se beba – prošapće i počne podizati prekrivač.

Na prsima, hladna i sklupčana, nesvjesna tuge i radosti koja se protegla od sutona do zore, ležala je zmija. Privučena mirisom mlijeka, promigoljila je kroz mokru travu, zavukla se pod pokrivač, palacnula jezikom po mekanim djetetovim usnicama , sklupčala se i smirila.

Znao je da se trebao zvati Josip, da je to ime koje mu je namrijela majka koju nikad nije upoznao i koja je do danas ostala prazno mjesto u njegovom srcu. Sestra Agneza, a kasnije i fra Karlo, su mu govorili da mu je ime Jure suđeno. Legenda o zmiji je krenula selom. Možda je i njegova majka bila među onima koji su je čuli. Je li joj bilo drago što je siguran i sit u fratarskom sirotištu? Je li je prožeo osjećaj užasa kad je shvatila da je gotovo ubila svog sina? Nije saznao i nikad neće saznati.

Kod kuće, crkvu i župni dvor je zvao kućom, mu je bilo dobro. Ili barem ne lošije nego ostaloj djeci. Ispočetka je imao sestru Agnezu. Učila ga je prvim koracima. Kasnije, kad je počeo sricati slova, brigu o njemu je preuzeo fra Karlo. Do trinaeste je pročitao sve što se moglo pronaći u fra Karlovoj knjižnici.

-          Vrijeme je da te pošaljemo u svijet. Pametan si, vrijedan, dat će Bog da postaneš čovjek – rekao je jednog jutra fra Karlo.

Remeta ga je otpratio do grada, uveo kroz vrata Sjemeništa i rekao :

-          Nemoj nas osramotit. Pogotovo ne fra Karla. Ti si mu sve što ima, – pa se prekrstio i nadodao, – osim Boga.

Mjerio je život krupnim koracima i sitnim skokovima. Grabio ga kao zrak kojeg hvata stradalnik  u nemirnom moru, grebao, grčio se, čupao, molio i proklinjao Boga, a onda se, s diplomom u ruci, vratio u selo. Tamo su ga čekali učiteljski stan i jedan, napola pun, razred djece. Život se smirio.

-          Moj Jure, blago si ga tebi. Nagradija te dragi Bog. Još samo da nađeš štagod poštene ženice – govorile su mu u prolazu žene dok se za njima vukao trag smijeha.

-          Lako je tebi. Ni mušice ni nevrimena. Svaka ti je jesen sigurna. Plaća iđe, dica pristižu, ti prst u uvo do penzije – govorili su muškarci, subotom uvečer u konobi, okupljeni oko bukare, vatre i priče.

Razumio je sve to Jure, onako mozgom, mislima, ali srce, srce je bilo nezadovoljno. Nije se radovalo. Nije se imalo čemu radovati. Škola, knjiga, đaci, sve su to bile radosti za običnog čovjeka, ali ne i za Juru. Njemu je trebalo duhovne hrane, strasti, snova. Ponekad, ali samo ponekad, dok bi u dugim noćima bdio nad knjigom, pomislio bi “ Pa ovako mogu i ja”, zatreperilo bi srce, ugrijalo mu grudi i smirilo se.

Jedne je večeri uzeo olovku, pa pisao i pisao sve dok zora nije zarumenjela prozore. Trgnuo se kao iz transa, zatresao glavom, istegao ruke u vis i pomislio “ To je to.”

Pisao je Jure, najčešće noću kad selo zamre, kad se čuje disanje svemira, dok Mjesec baca srebro na trešnju rascijepljenog debla. Kako je vrijeme prolazilo, noći su mu postajale sve kraće a ideja za priče je bilo sve više. Ponekad bi se zabrinuo da ih neće stići sve zapisati, a ponekad bi ga prestravila misao da će ih jednog dana ponestati.

Godine su prolazile, selo govorilo “Jure je poludija.”, listovi papira se gomilali u kutijama, a priče tekle iz nepresušnog izvora.

Sjedio je jedne noći pod žutim svjetlom žarulje. Pripremio je papir i olovke. Večeras će napisati priču o svojoj majci. Već je sve smislio;  početak,  zaplet i kraj, lijep kraj. Zaslužuje on to. Zaslužuje se napokon pronaći.

Napisao je naslov. Moja majka. Ruka mu zadrhti, pogled se zamuti, a vrh olovke zastane iznad papira. Pogleda kroz prozor. Hladna i bistra noć, Mjesec baca oštre sjene po dvorištu. Sutra je Prvi maj, sveti Josip radnik. Trepne, obriše oko, pa se vrati priči. Po prvi put se zabrine nad papirom. Ne može dalje. Ne zna dalje. Olovka padne na stol. Na prsima osjeti hladnoću. Baš kao prije sedamdeset devet godina. Začuje tihi plač.

-          Ljubavi moja mala, neka te dragi Bog čuva. Uvik ću te volit i falit ćeš mi puno, puno.

Na čelu osjeti topao dah i mekane usnice.

Pronašli su ga poslije dva dana, zavaljenog u sjedalici. Pred njim papir. Na papiru tri riječi. Moja majka zmija.

Ocjene (6)

Respektira (6): marali, Tom1988, Marta, Vjeran, darel, TatjanaBN

Komentari (6)

« prikaži ranije
6

Od Tom1988

Lijepa melankolična priča. Volim te životne introspekcije, pogotovo kada netko opisima oživi svijet onako kakav on uistinu jest, a tuga je često njegove najveće prokletstvo, ispod onog nasmijanog lica i uspješnog života, svi u sebi nosimo tužne priče
6

Od Tom1988

koje nas iznutra razdiru i, ponekad, ubijaju. A pisanje je samo jedan od načina suočenja s njima... ok, sad već previše filozofiram. Pozdrav!
4

Od marali

Ja sam se naježila! :-O Nisam očekivala takav kraj, ali da je drugačiji ne bi ni valjao!
10

Od darel

nenadmašno opisuješ unutarnja stanja likova! upečatljivo, nezaboravno
5

Od RuzicaG

hvala, ljudi! sad ću staviti jednu malo smješniju da se ne rasplačete previše :)

od Matea

3 0 0 5

Novi početak

Novi početak,
nove prilike,
stare boli.

Paleta tamnih boja
u očima tvojim
obojila me.

Sjedinila sam se
s bojama,
s boli.

Novi početak kraja
mračnim pogledima,
nove boli.


Zima 2016./2017. jedno je razdoblje u mom životu koje sam morala obilježiti pjesmom. Novi početak, jer doista, počelo je nešto novo u mom životu, jedno novo poglavlje u knjizi mog života.
Dogodilo se što sam htjela, a opet sam u početku žalila. No, čovjek se na sve privikne, pa čak i ja koja se jako teško prilagođavam promjenama. I tako, privikla sam se. Sutra je mjesec dana od tog dana kada sam otišla sa svog starog radnog mjesta; tog mjesta gdje sam stekla mnogo prijatelja. Inače se u kolektivima stekne mnogo kolega, a manje prijatelja, ali ja komotno mogu reći da sam stekla prijatelje za kojima žalim, a žalit ću još dugo, što sam ih ostavila. No ne živi se od prijatelja i morala sam otvoriti novi list. Morala sam učiniti nešto što je bolje za mene. I učinila sam; počela raditi na novom radnom mjestu s 2.1. ove godine. I nije mi žao. Jedino zbog čega žalim su prijatelji.
Pjesma je ljubavna, ali zapravo ne označava promjenu u ljubavi, nego općenitu promjenu u životu i moj novi početak. Što ćeš, inspiracija je htjela da pjesma bude ljubavne tematike. ;)

Ocjene (3)

Respektira (3): Marta, darel, Vjeran

Komentari (5)

6

Od Vjeran

Toplo se nadam da je odluka bila dobra. Sretno, Matea!
6

Od Matea

Bila je, barem što se tiče blizine posla mjestu stanovanja. :D Hvala!
10

Od darel

Sretno, Matea! Da se odluka pokaže kao prilika za sve najbolje u tvom životu!
10

Od darel

Sretno, Matea! Da se odluka pokaže kao prilika za sve najbolje u tvom životu!
6

Od Matea

Hvala na lijepim željama darel! :)

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se