4 8

Oduzimo dio knjiga djeci, vratimo im djetinjstvo?

Podijeli na mrežama

Ovu su potencijalno eksplozivnu temu nametnuli sami Imaginarci, prvo u jednoj od krajnje zanimljivih analiza, a kasnije se tema samo razvila u komentarima. Kako, međutim, oni ni približno ne mogu pokriti sav raspon ove zanimljive teme, otvaramo kutak za raspravu. Podsjetimo, u jednoj od nedavnih analiza na Imaginariju, povod tvrdnji da djeci trebamo uskratiti čitanje ako se ono “otme svakoj mjeri” poslužila je činjenica kako Knjižnice grada Zagreba već petnaestu godinu zaredom organiziraju "Izbor najčitatelja godine za djecu starije osnovnoškolske dobi". Pobjednici za 2015. godinu klinci su koji su pročitali 248 knjiga (četrnaestogodišnjak) i 241 knjigu (trinaestogodišnjakinja). Radi li se o štetnoj, opsesivnoj aktivnosti? Kako se naglašava u analizi, koliko im je vremena ostalo za druge aktivnosti? Gdje nađu vrijeme za školu, za domaće radove, za dodatni strani jezik, za sport, za spavanje... a vrijeme za igranje, za druženje, gdje su prve ljubavi... gdje je tu djetinjstvo? Je li riječ uistinu o društveno prihvatljivom maltretiranju djece bez da "institucije koje rade svoj posao" vide potrebu za bilo kakvom reakcijom? Treba li takvim čitateljima ograničiti njihovu omiljenu aktivnost, a ostatak slobodnog vremena poticati ih na ostale aktivnosti? Koliko knjiga je previše? Gdje povući crtu? I kako napraviti odabir odabranih naslova? Tko bi ih uopće i trebao raditi? Sam čitatelj? Njegovi roditelji? Institucije?

Svjesni smo da je u zemlji koja je nečitanjem i nepismenošću diči kao da je riječ o nacionalnom sportu, no ostavimo po strani većinu koja ne čita i koncentrirajmo se ovdje na manjinu koja (puno) čita. Oduzimamo li im iskustvo “pravog života”? Dan, naposljetku, ipak traje samo 24 sata. Je li ih najbolje većinom utrošiti na čitanje i zašto to ima prednost nad ostalim aktivnostima? U kakve ljude odrastu pasionirani mali čitatelji? Introverte ili ekstroverte? Empatične ili bezosjećajne? Željnu novih iskustava i avantura ili zadovoljnu u naslonjaču s knjigom u ruci? Oduzimamo li uistinu takvoj djeci djetinjstvo?

Napiši analizu

Analize (4)

od ucitajse

6 0 0 4

Robinson Crusoe ili Dan kad sam zavoljela knjige

Tekst koji slijedi i koji s vama želim podijeliti napisala je moja sestra, i skroz me iznenadila njime. Radi se o tome kako je i kada zavoljela knjige i čitanje, u čemu sam i ja, dakako, imala svoje prste (nije da se hvalim :D). Odlučila sam ga podijeliti pod ovom temom čisto zato da pokažem kako i, iako tek iz perspektive jedne osobe, u kojoj mjeri knjige mogu obogatiti nečije djetinjstvo. Pa, here it goes... 

Prije otprilike mjesec dana počela sam čitat knjigu Moć Albiura. Pročitala sam ukupno 6 stranica i zatvorila knjigu. Sestra me gledala kao da sam pala s Marsa kad sam izjavila da je „ova knjiga grozno pisana i živcira me i ja to ne mogu čitati“. Onda sam ustala iz fotelje i proslijedila knjigu njoj na čitanje. Par dana nakon toga rekla mi je da je pročitala knjigu i da odem pročitati recenziju na facebook stranici, na što sam zakolutala očima (ali srećom ne živimo zajedno pa me nije vidjela da to radim) i rekla „ajde budem“. No nije sad to bit. Stvar je u tome da sam nakon čitanja recenzije malo scrollala po stranici, što inače baš ne radim i za što redovito dobivam jezikovu juhu od gore navedene sestre aka admin stranice. Tad sam naletila na onu sliku s jajcem gdje piše „Read from an early age“ i „Kad ste vi počeli čitati? Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali?“

Odmah ću reći da se ne sjećam. Nemam blage veze koja mi je knjiga bila prva u životu. Kad sam bila mala nisam čitala. Da, dobro ste pročitali. Trčala sam od čitanja ko vrag od tamjana. U nižim razredima mama je bila ta koja bi pročitala moje lektire, prepričala mi što se u njima radi i ja bi fino napisala svoju lektiru i znala točno kaj se desi u svakoj knjizi premda ju nisam uopće uzela u ruke osim kad sam ju donijela doma iz knjižnice. U višim razredima su postojali oni neki vodiči kroz lektiru koji su imali sve, od glavnih likova, kratkog sadržaja, mjesta i vremena radnje, tra la la, sve što trebate znati o svakoj lektiri. A one koje nisu bile u vodiču, ništa zato. Utipkate u Google i eto ti lektire za prepisat. Pročitala sam tu i tamo neku knjigu, ako je bila tanka ili ako je bila neka zbirka kratkih priča od kojih smo mi trebali pročitat, ono, tri. Npr. Ezopove basne. Ili Grički top. Kužite poantu. Grozno, znam. Nije da sam ponosna na to, ali tako je bilo.

Možda ne znam koja je bila prva knjiga koju sam pročitala. Zato se jako dobro sjećam dana kad sam počela čitati za stvarno i zaljubila se u knjige.

Bilo je to u šestom razredu, prvo polugodište. Profa nam je za lektiru dala Robinson Crusoea, a ja sam u knjižnici posudila knjigu koja je prije svakog poglavlja imala par rečenica kratkog sadržaja što se točno događa u kojem poglavlju. Pa neću valjda to čitat, pa ima više od 200 strana! Ne moram ni reć da sam knjigu otpisala odmah. Onda sam došla doma i rekla kaj imam za lektiru i da naravno pfffff ne mislim to čitat. A sestra je rekla „ne može“. Samo tako. „Kik, nemoj bit glupa. Ne možeš hodat svijetom ko neka tuksa koja u životu nije pročitala ni jednu knjigu.“ Okej možda to nije rekla baš tim riječima, ali davno je to bilo. Da danas dođem doma s Robinsonom to je točno ono kaj bi rekla. Uglavnom da se vratim na priču.

Kad sam i dalje gunđala da su knjige glupe i da neću gubit vrijeme na to, mogli ste vidjet paru koja je mojoj sestri izlazila kroz uši dok sam to govorila. A onda je ona odlučila uzet stvar u svoje ruke i napravila je nešto što je promijenilo cijelu moju perspektivu što se tiče knjiga i čitanja.

Svake večeri prije spavanja legla bi sa mnom u krevet i čitala mi Robinsona na glas. Skuhale bi čaj, a ona bi čitala. A ja sam slušala. Imala sam u planu zatvorit oči i zaspat, bojkotiravši lektiru tim postupkom, al ona bi me gurnula laktom i držala me budnom dok ne bi pročitala par poglavlja koja si je zacrtala da će mi pročitat taj dan. A ja nisam mogla ni mrdnut. Mogla sam samo ležat u krevetu, tiha ko bubica, pit čaj i slušat Robinsona.

Kad vas tak stjeraju u kut ne možete niš osim stvarno se uživit u priču. Kak je koje poglavlje prolazilo tak sam ja sve više čekala kaj će se sljedeće desit jer nisam imala izbora nego slušat. Čim bi me uhvatila da blejim okolo umjesto da se skoncentiram na knjigu, gurnula bi me laktom ili prestala čitat i zaderala se meni u uho „KIK!“, a ja bi onda htjela-ne htjela morala dalje slušat priču. Do kraja knjige ove male večeri čaja i Robinsona ponavljale su se otprilike desetak dana. Ja bi ležala kraj sestre, ona bi mi čitala, povremeno srknula čaj, a onda bi se zajedno hihotale - kako tome kak čita i mijenja glasove između Robinsona i Petka, tako i srkanju čaja koje je znalo završit time da bi ga pola prolila od previše smijeha.

Do današnjeg dana ja sama nisam pročitala Robinson Crusoea. Niti neću. Jer to bi skroz pokvarilo ovo sjećanje koje, premda nije izazvano madeleinama, je jedno od najdragocjenijih koje imam. Ti dani, ta knjiga, to je bilo prekretnica od toga da izbjegavam knjige, do toga da ih danas kupujem i posuđujem previše i da znam da ću umrijeti, a neću stići pročitati u životu sve knjige koje želim. Tragedija.

Sestra je počela čitati od malih nogu, knjige, časopise, deklaracije sa sredstava za čišćenje, što god je imalo neka slova na sebi. Do današnjeg dana pročitala je tri put više knjiga nego ja. Ja sam počela otprilike s 13, u šestom razredu, s Robinsonom, uz malu pomoć moje sestre koja me pretvorila u knjiškog moljca. Danas sam jedna od onih rijetkih osoba koje u busu ili tramvaju nemaju nos zabijen u mobitel nego u knjigu. Ne mogu zamisliti život bez knjiga. A sve zahvaljujući čaju i Robinsonu. I naravno, mojoj sestri.

Ocjene (6)

Respektira (6): sthagon, BorisTraljic, darel, marali, Vjeran, TatjanaBN

Komentari (4)

5

Od TatjanaBN

Respekt sestri! Cijeli tekst je još jedna potvrda koliko je važno čitanje naglas - pa čak i u dobi kad bismo od djece prije očekivali da čitaju sami. I meni je to čitanje naglas ostalo u lijepoj uspomeni iz djetinjstva.
6

Od Vjeran

Respekt i tebi i sestri :-) A sad nek' sestra lijepo otvori svoj račun na Imaginariju i nek' piše u svoje ime ;-) Pozz!
5

Od ucitajse

Hvala, prenijet ću joj respekte :) @Vjeran nažalost, seka ne piše baš često (iako mislim da joj sasvim dobro ide i da bi trebala), ovo je rijetka iznimka :-/ Ali možda ju natjeram 3:)

od Vjeran

5 1 0 3

Niz pitanja i pokoji odgovor

(NEPOTREBAN) UVOD

Teško je pisati kad znate da su već objavljene dvije sjajne analize u ovoj temi. Još je teže pisati kad se s ponajvećim dijelom sadržaja tih dviju analiza apsolutno i potpuno slažete. Najteže je izbjeći nepotrebno ponavljanje rečenog, a da napisani tekst ipak prikazuje zaokruženu cjelinu. Poznat po bježanju od izazova, dohvaćam se tipkovnice.

DJETINJSTVO

Ako i nije najljepši, onda je najopušteniji dio ljudskog života. Tako bi barem trebalo biti. Brige se svode na izbjegavanje poriluka i maksimiziranje pizze. Na "Ja ga/ju hoću, a on(a) mene neće...". Na izbjegavanje odgovaranja fizike i pokušaj maksimizacije ocjene na sve moguće i nedozvoljene načine ako se izbjegavanje izjalovi. Učenje, igra i zabava dominantne su aktivnosti. Pubertet je još uvijek bezbrižan, adolescencija je ona prijelazna faza iz bezbrižnog djetinjstva u odgovornu ozbiljnost odrasle osobe.

Istina je kako svako vrijeme nosi svoje, istina je kako se vremena mijenjaju. Istina je kako djetinjstvo naših djedova i baka nije usporedivo s našim. Istina je i da djetinjstvo naše djece nije usporedivo s našim. A opet, ima jedna stvar koja me opako žulja. Onako, intuitivno, na prvu, tko je imao bezbrižnije i lagodnije (sretnije?) djetinjstvo - vi ili vaše bake? Usuđujem se utvrditi kako se značajna većina ispitanika odlučila za "ja" odgovor. A sada vas pitam, tko je imao sretnije djetinjstvo - vi ili sadašnja djeca? Jasno, uvijek postoje iznimke. Ali generalno gledano, siguran sam da današnja djeca imaju djetinjstvo ispunjeno pritiscima, očekivanjima, opterećenošću svim i svačim. Dakle, manje opušteno i bezbrižno djetinjstvo.

Očekivanja su velika, izazovi ogromni. Iz perspektive roditelja dvoje djece dijelim s vama svoje iskustvo i svoju dilemu. Je li bolje sad ih opteretiti stranim jezicima, sportskim aktivnostima (Mens sana in corpore sano), radom na računalu (ne mislim na igranje igara već na praktično, operativno znanje nekakvog tekst procesora, tabličnog kalkulatora, prezentacijskog programa, korištenje elektronske pošte, koncipiranje podataka na čvrstom disku, važnost sigurnosne kopije, odgovorno ponašanje i u smislu antivirusne zaštite i u smislu poštivanja autorskih prava...) i time im proširiti vrata životnih mogućnosti koja će se otvoriti za koju godinu ili je bolje pustiti ih da uživaju u igri, druženju s vršnjacima, a kasnije nek' gledaju u leđa onima iz prvog dijela rečenice?

Smatram kako djeci treba vratiti djetinjstvo. Siguran sam kako put kojim ide ovaj svijet nije ispravan. Siguran sam da smo se pogubili u žestokoj utrci za stjecanjem materijalnog. A opet, sve je postavljeno tako da ne možete iskočiti iz tog jurećeg vlaka. Nema tome tako davno kad sam priznao vlastiti poraz i kad mi je postalo jasno da ću svojoj djeci ostaviti svijet lošijim nego što sam ga preuzeo od svojih roditelja. Pomiriti se s time da tu ionako ne mogu ništa učiniti je strašno. Ali isto tako znam da sam pokuša(va)o svim silama. Nisam uspio.

PREVIŠE ČITANJA

Nazovimo najzdraviju namirnicu na svijetu NNS namirnicom. Zamislite da jedete samo nju. Je li to dobro? Hoćete li time riješiti sve zdravstvene probleme? Zamislite da ste nerazdvojni od partnera/partnerice. Stvoreni ste jedno za drugo i život bez nje(ga) vam je nezamisliv. I sad si zamislite da ste stvarno nerazdvojni. Pa zajedno obavljate i kave s frendicama i šank priče s frendovima. Zajedno šopingirate po nekim outlet krpicama, a potom zajedno sucu spominjete užu i širu rodbinu na lokalnom stadionu. zajedno glačate, zabijate čavle, kuhate, mijenjate ulje u automobilu. Zajedno idete na WC. Ako ste ovo vizualizirali, pitam vas. Jeste li i dalje baš tako nerazdvojni? ;-)

U ovom slučaju priča se svodi na pravu mjeru. Istina je, introvertiranu osobu doista nećete "popraviti" tjeranjem u društvo. Ali, da ste roditelj djetetu koje samo čita i čita i čita i čita..., biste li to prihvatili? Biste li s tim bili sretni? Ili biste počeli sagledavati posljedice toga i zamišljati kako će vam dijete funkcionirati za 5, 10, 20... godina? Sretan sam da moji klinci (da klinci!) ne bježe od knjige. Još sam sretniji da moji klinci "bježe" od kuće i vrijeme provode na svježem smogu kad god im ostale obveze to dozvoljavaju.

Niti jedan ekstrem ne valja (bar mi niti jedan ne pada na pamet). Lijepo je znati da još uvijek postoje djeca koja u knjizi pronalaze istinsko zadovoljstvo. Ipak, i role i bicikl imaju svojih prednosti i mogućnosti za krasne doživljaje. Uostalom, nije li život u literarnom svijetu (gutanje knjiga) isto ono što nas smeta kod virtualnog djetinjstva naših klinaca? Jer, u konačnici, i jedni i drugi pobjegoše od stvarnosti.

NAJČITAČ

Ako je prethodni odlomak bio posvećen pitanju prave mjere onda se ovaj bavi pitanjem forme i sadržaja. Dijete je pročitalo 248 knjiga. Super! Je li ih stvarno pročitalo? Kako ih je pročitalo i što je doživjelo tim čitanjem? Što je naučilo iz tih knjiga? Bilo bi zgodno vidjeti odgovore ovih naših dvoje Najčitatelja na dva pitanja. Koje te se pročitano djelo (ili njih 5 ako je problem navesti samo jedno) najviše dojmilo? Zašto? Ako čitanje postane samo sebi svrhom, ako se ovo pretvori u suludu utrku za gutanjem naslova onda smo opet putem pogubili sadržajni dio čitanja kao važne djelatnosti. Maštanje, vizualizacija, razumijevanje pročitanog, poistovjećivanje s likovima, analiziranje, kritičko promišljanje nestaju pometeni suludom utrkom za brojem naslova.

S druge strane, možda u toj knjižnici postoji dijete koje je pročitalo 52 naslova tijekom godine. Od tih 52 njih 16 je posudilo u knjižnici. 21 je izvuklo iz kućne biblioteke, a 14 je dobilo na poklon od rodbine i prijatelja. Ovu jednu je posudilo od prijateljice na njenu preporuku. O svakom od tih naslova navedeno je dijete napravilo bilješke i spremno je satima razgovarati o pročitanom analizirajući sadržaj, likove, radnju, opise...

Trebam li vas uopće stavljati u žiri?

Vratimo se malo na naše Najčitatelje. Recimo da svoj ritam zadrže tri godine. Iza njih je ostalo gotovo 750 naslova. I sad ih pitajte nešto konkretnije o jednom od pročitanih naslova. Što mislite kakav ćete odgovor dobiti? A onda im isto pitanje postavite za 10 godina. Odgovor?

Najčitač jednostavno je sadržajna, a ne kvantitativna kategorija. I svatko tko ulazi u takvu avanturu mora znati što ga čeka. Objektivizacija kriterija je ne samo poželjna već i nužna kako biste bili sigurni da je nagrada otišla u prave ruke. Ne učinite li to, ne budu li kriteriji mjerljivi, imat ćete "100 problema" nakon proglašenja pobjednika. I onda kad to sve napravite, opet ostane gorak okus u ustima i povlače se brojna pitanja. Nije li, uostalom, i ova tema proizašla iz toga?

IDEJA NATJEČAJA KAO TAKVA

Temeljem svega izrečenog, ovu priču valja gledati iz aspekta pokušaja popularizacije čitanja. U tom kontekstu, a svjestan toga koliko malo čitamo, svaka akcija s tim ciljem ima puno opravdanje i moju podršku. Kriteriji su uvijek problem i već iz ranije navedenog primjera jasno je da će nagradu pokupiti dijete koje je osuđeno knjige tražiti u Gradskoj knjižnici odn, da dijete koje je u svom domu okruženo knjigama neće toj nagradi ni prismrdjeti.

Ipak, priču treba gurati i dalje. Kriteriji su problem i to treba jasno i glasno reći. Ali opet, valja učiti na greškama i tražiti poboljšanja. Ako se to radi dobro, za nekoliko godina Najčitatelj će biti puno bliže onom pravom, sadržajnom Najčitatelju. Jasno, nikad to neće biti apsolutno točno. Ali ćemo se pravom izboru približavati svjesni nužne asimptotičnosti tog odabira.

Možda je rješenje u "kontrolnim točkama" odn. u obaveznim naslovima koje treba pročitati. Da, znam, vuče na lektiru. Ali opet, morate se pobrinuti da djeca pročitaju i dječje klasike poput Emila i detektiva, Junaka Pavlove ulice, Mačka Džingiskana, Smogovaca... Možda je rješenje da se natjecatelji koji su pročitali "kontrolne točke" nađu svi zajedno i putem kviza iznađu Pobjednika knjižnice. A potom se svi pobjednici knjižnica nađu u velikom finalu gdje će se ponovo izravnim suočavanjem pronaći konačni pobjednik. A konačnog pobjednika daje obračun troje (dvoje, četvero, nebitno) u kvizu najuspješnijih koji bi za glavnu nagradu morali dati svoju preporuku djela za čitanje. A konačnog bi pobjednika odredila publika glasovanjem za najbolji prikaz tako prezentiranih naslova. Skupo? Ma nije. Možda bi knjižničari tijekom godine imali malo više posla osmišljavajući pitanja za kviz. Ali trošak sigurno nije velik. Da ne pričamo kako bi za izravno sučeljavanje interes mogao biti velik. Pa bi imali gledalište, bodrenje, navijanje. Pa bi bar jednom godišnje imali punu knjižnicu ljudi. Pa bi možda netko na izlasku iz knjižnice ozarena lica i posegnuo za knjigom. Da ne pričamo o velikom finalu u kojem bi sudjelovali pobjednici iz Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka...

Natječaj svakako. Priželjkujem ih i više. Ali razrada kriterija je apsolutno nužna.

NAGRADE

I još jedan detalj. Oni koji su pročitali najviše knjiga za nagradu dobivaju knjige. Ne bi li bilo bolje da im se nagradom poruči kako nije knjiga jedino na svijetu? Zašto to ne bi bio izlet u nacionalni park ili park prirode po izboru pobjednika? Zašto to ne bi bila ulaznica za neku od predstava Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta ili Motovun film festivala (s uključenim turističkim obilaskom)? Zašto to ne bio obilazak Muzeja Vučedolske kulture ili Muzeja krapinskih neandertalaca? Ova zemlja, ovaj grad, imaju toliko toga za ponuditi da je to čudo jedno. A istovremeno bi se te čitače ipak malo odmaknulo od knjige.

I pokazalo im da izvan korica također postoji uzbudljiv i zanimljiv svijet.

Koji im je na raspolaganju, ovdje i sada!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (6)

Respektira (5): BorisTraljic, marali, ucitajse, darel, TatjanaBN

Slaže se (1): madderana

Komentari (3)

5

Od TatjanaBN

Slažem se s mišljenjem o cijelom natječaju i utrci za gutanjem naslova.
5

Od ucitajse

Sviđa mi se tvoje viđenje natječaja za Najčitatelja i apsolutno se slažem da bi tu trebalo uvesti još kriterija, a ne se fokusirati samo na brojke, pogotovo kad se broje samo posuđene knjige. Sjajna analiza :)

od TatjanaBN

6 4 0 9

Je li moguće previše čitanja?

Kompleksna  tema, koja u sebi sadrži barem dva pitanja (uz treće, u ovom trenutku sporedno).

Prvo, može li, kod djece školskog uzrasta, čitanja biti previše?

Drugo, treba li djeci koja puno čitaju (do te mjere da ih knjižnica proglasi „najčitateljem godine“), „vratiti djetinjstvo“?

Osvrnut ću se najprije na pitanje količine pročitanih knjiga.

Iako brojka od 248 knjiga godišnje zvuči pomalo zastrašujuće, mislim da odrasle, zabrinute za dječje mentalno zdravlje i njihovo sretno odrastanje, ipak navodi na krivi put. Prije svega, nigdje ne piše da se sve posuđene knjige moraju i pročitati. Drugo, zaboravlja se da su to osnovci. Ako pročitaju preko 200 knjiga u godinu dana, ne znači da su cijelu godinu čitali Dostojevskog, Prousta, Joycea i sličnu literaturu. Vjerojatnije  je da se – uglavnom – radi o knjigama koje se lako i brzo čitaju.

Uostalom, dijete koje puno čita ne čini to zato što ga roditelji na to tjeraju, nego zato što to voli. Može li čitanje prerasti u autodestruktivnu naviku? Ne vjerujem u to. Naime, čitanje tiskanog teksta nema adiktivna svojstva, već i iz razloga što ta aktivnost predstavlja određeni mentalni napor. Za razliku od nekih drugih, danas vrlo popularnih aktivnosti, koje zaista mogu razviti ovisnost (tu prije svega mislim na elektronsku zabavu uz cijeli dijapazon gadgeta kojisu prosječnom djetetu danas na raspolaganju), čitanje ne predstavlja takvu opasnost. O pozitivnom utjecaju čitanja na razvoj mozga da ne govorim.

Pitanje iz uvoda ove teme glasi i: „U kakve ljude odrastu pasionirani mali čitatelji? Introverte ili ekstroverte? Empatične ili bezosjećajne?“ Ovakva pitanja zapravo vuku korijen iz raširene teorije o dječjem mozgu kao o praznoj ploči, koju mi roditelji (ili: učitelji, odgajatelji, odrasli) ispisujemo kako bismo kreirali dijete onakvim kakvo bi, po našem odraslom i zrelom mišljenju, trebalo biti. Problem s tom teorijom  je  ipak u tome što djeca nisu prazna ploča, a njihov karakter, kao i stupanj introvertiranosti ili ekstrovertiranosti, dobrim dijelom je urođen, a ne stečen. Ne možete stvoriti ekstroverta tako što ćete introvertu oduzeti knjigu i potjerati ga među ljude. Ali možete na taj način stvoriti frustriranu osobu  koja se ne osjeća dobro u sredini koju nije sama odabrala, koja se  loše osjeća u svojoj koži i koja zbog svega toga donosi pogrešne zaključke o sebi i svijetu oko sebe.  Može li dijete čitanjem izbjegavati susret s realnim svijetom i „pravim životom“? Naravno da može, iako je to rijetkost. Ali hoće li se problem riješiti oduzimanjem knjiga i tjeranjem van, u „pravi život“? Neće.

A to me dovodi i do drugog pitanja s početka priče. Treba li djeci „vratiti djetinjstvo“.

Osobno, priznajem da sam razvila neku vrstu idiosinkrazije prema toj frazi. Prije svega, zato što ona sama po sebi ne znači ništa ako je ne stavimo u kontekst. A svatko tko govori o vraćanju djetinjstva djeci, govori iz nekog svojeg konteksta. Odrasli ljudi često su skloni idealizirati vlastito djetinjstvo, prisjećati se igara, zabave i druženja od prije 10, 20 i više godina. Zaboravljaju pritom da se vremena mijenjaju, a tako i djeca. Današnja djeca ne mogu imati isti tip djetinjstva kao njihovi roditelji naprosto zato jer su se vremena promijenila, a mijenjaju se i dalje. Naročito je to izrazito u gradskoj sredini, gdje je promet puno gušći nego nekad,gdje je tempo života i rada roditelja bitno drugačiji nego nekad, gdje obiteljski život izgleda drugačije nego nekad. Sviđalo nam se to ili ne, to je činjenica s kojom moramo živjeti.

I danas djeca većinom rado provode vrijeme vani na igralištu ili u parku, ako imaju tu sreću da su im takva mjesta blizu. Ali još više vremena provode uz elektroniku, i to je činjenica koju treba uzeti u obzir. Pa ako je izbor hoće li dijete npr. vreli ljetni dan na +35 i više provesti: a) vani na suncu; b) u sobi uz kompjutor/mobitel/tablet; c) u sobi uz knjigu, bez puno dvoumljenja biram c).

Hoće li čitanje knjiga djeci narušiti druženje s vršnjacima? I opet, ne vjerujem u tu teoriju. Kod većine djece, dobro društvo (pravih prijatelja, ne školskih bully-ja)  imat će prednost. A kod onog malog broja djece, koja daju prednost knjizi i osami, tjeranje u društvo neće riješiti potencijalni problem, samo će ga pogoršati.

Napokon, ne manje važno – djeca rastu i mijenjaju se. To što je netko u dobi od 13-14 godina pročitao 240 knjiga ne znači da će ih sa 17 godina pročitati 500. Već za godinu-dvije mogu mu interesi skrenuti u nešto drugo. A i ne moraju. Možda dijete naprosto voli čitati, i koristi tu divnu činjenicu da sad ima vremena i može čitati koliko želi. Koliko sam puta čula rečenicu „čitao bih, ali ne stignem“.

A što ima boljeg od toga da djetetu omogućimo da radi ono što zaista voli?

Da citiram Daniela Pennaca: „Ja nikada nisam imao vremena za čitanje, ali me ništa i nikada nije moglo spriječiti da pročitam roman koji sam volio.“

(Netko bi ovdje mogao reći, pa tako ih treba pustiti i da gledaju televiziju do iza ponoći ako to vole, ili da igraju kompjutorske igrice 6 h bez prestanka jer to vole, ili da jedu kilu čokolade svaki dan jer je vole. Može li se čitanje strpati u isti koš s navedenim aktivnostima? Ne može, jer, kako sam spomenula ranije, čitanje je aktivnost koja sama po sebi ne nosi adiktivni potencijal.)

O „vraćanju djetinjstva djeci“ mogla bih još dosta toga reći. Najčešće tu frazu slušam kad je riječ o djeci koja po nekom kriteriju odudaraju od standardno zamišljenog  stereotipa. Pa ako dijete ima želju da čita, da uči, da se intenzivno bavi nekom konstruktivnom aktivnošću, već će se naći dežurni dušobrižnici koji će zabrinuto komentirati „pustite djecu da budu djeca“. Zaboravljamo da ta fraza ima smisla u sasvim drugačijim okolnostima. Djetinjstvo treba vratiti djeci koja žive na rubu egzistencije, koja su prisiljena raditi kao odrasli, koja su zlostavljana ili žive usred rata. Njima   je djetinjstvo uskraćeno, a ne djeci koja s radošću idu u knjižnicu i posuđuju knjige i čitaju ih... zato što mogu i imaju tu sreću da mogu.

A sad još treće, manje bitno pitanje koje se tiče kriterija KGZ za izbor najčitatelja.

Kako stoji na webu KGZ, „prema statistici posudbe, svaka knjižnica u mreži KGZ-a utvrđuje identitet člana koji je u protekloj godini posudio najveći broj knjiga. To je ujedno i dijete koje su knjižničari zapazili kao marljivog i vrijednog člana koji puno čita, razgovara o knjigama, traži savjet pri izboru naslova, rado dolazi u knjižnicu i na vrijeme vraća posuđene knjige.“

Možemo uočiti više stvari.

Kriterij je što veći broj posuđenih knjiga, ali, kako sam već ranije spomenula, posuđeno ne mora uvijek značiti i pročitano. Pa baš u tome je čar posuđivanja knjiga u knjižnici – možemo dosta brzo uvidjeti sviđa li nam se knjiga ili ne, hoćemo li je pročitati do kraja ili ipak vratiti nepročitanu.

Drugo, dijete koje rado dolazi u knjižnicu, razgovara s knjžničarima i komentira pročitane knjige,sigurno nije zakinuto za pravi život, šutljivi introvert koji izbjegava komunikaciju s okolinom. Baš suprotno, to je dijete koje s lakoćom komunicira s odraslim osobama, i takvo dijete lakše će se snalaziti i u školi i drugim situacijama koje zahtijevaju određen nivo komunikacije.

Treće, dijete koje na vrijeme vraća posuđene knjige, očito vodi računa o obavezama i rokovima. Zar to nije nešto čemu težimo u odgoju? Ili ćemo ih „pustiti da budu djeca“ pa preuzeti njihove obaveze na sebe dok ne navrše 18?

Da (napokon) zaključim – mislim da se ne trebamo brinuti što u nekim knjižnicama postoje djeca koja jako puno čitaju. Čitanje ipak nije tako ekstremna i ovisnička aktivnost. Pustimo djecu da budu sretni čitatelji, ako to vole. A onu koja čitanje ne vole, treba pokušati zainteresirati za čitanje, iz već dobro poznatih razloga. No to je sad sasvim druga tema.

Ocjene (10)

Respektira (6): BorisTraljic, ucitajse, marali, Vjeran, darel, LostSoul

Slaže se (4): ucitajse, marali, Vjeran, LostSoul

Komentari (9)

« prikaži ranije
3

Od BorisTraljic

I u ovoj analizi se čitatelj pokušava dovesti u kognitivnu disonancu (abc pitalica). I da, puno važnije bi bilo upitati se: "Ima li dijete koje pročita 248 knjiga/g npr. OKP?" A ne lamentirati o čitanju koje "ne izaziva ovisnost". Gdje je Nobel!? :)
5

Od ucitajse

Zašto bi dijete koje pročita 248 knjiga godišnje imalo OKP?! Čitanje nije bolest, niti psihički poremećaj. Ne vidim temelj za ovu usporedbu. :/
5

Od TatjanaBN

OKP se ne manifestira kroz čitanje. Komentar o "mirisanju liječnika izdaleka" nisam potpuno razumjela, ali ako je trebao aludirati na moju profesiju - aluzija je pogrešna.
5

Od TatjanaBN

Što se tiče "lamentiranja o čitanju koje ne izaziva ovisnost", ne vidim po čemu je to lošije od lamentiranja o tome kako knjige djeci oduzimaju djetinjstvo :-)
3

Od BorisTraljic

Ukratko moj stav. Djetetu su za normalan psihofizički razvoj potrebne brojne aktivnosti. Ako jedna (najčešće su u pitanju sport i glazba) "prekrije" druge nastaju problemi. Za ovu "zajednicu" (čini mi se) je problem samo kad je čitanje "prekrivač".:)

od ucitajse

7 3 0 8

Tko kaže da knjige ikome oduzimaju djetinjstvo?

Već dugo, zapravo sad kad bolje promislim, možda čak nikad, nisam vidjela besmislenije pitanje ovdje na Imaginariju. Oduzmimo dio knjiga djeci, vratimo im djetinjstvo!? Jer jedno izuzima drugo? Ma dajte, molim vas!

Kad sam ja bila mala, nije postojao Izbor najčitatelja godine u KGZ knjižnicama, pa nisam nikad imala priliku postati najčitatelj, iako mislim da bi mi to tada bez problema uspjelo. Jer, čitala sam puno. Hrpe knjiga. Počela sam čitati još prije šeste godine i nisam prestala do dana današnjeg.

Sa šest godina sam se prvi put učlanila u knjižnicu. A spomenute hrpe knjiga koje sam čitala (i tada i sada) mjerile su se u stotinama godišnje. 241 ili 248? Ne znam, moguće da sam taj broj u kojoj godini i premašila. Ali niti jedna od tih knjiga nije mi 'ukrala djetinjstvo'. Baš suprotno, mislim da su ga one učinile boljim, zanimljivijim, veselijim i šarolikijim.

To što sam uživala u čitanju i mnogo, zaista mnogo, čitala, ne znači da nisam imala vremena za druge stvari, kao što ovo pitanje implicira. Imala sam vremena za sve što sam htjela, pa i još više. Kao prvo, u osnovnoj školi imaš 5 ili 6 školskih sati na dan (u nižim razredima još i manje). To su 4 i pol sata dnevno. Tek polovica 'radnih' sati koji mi danas pojedu vrijeme. Dodajmo još tome odmore između satova i zaokružimo to na 5. 5 sati dnevno utrošenih na školu. Ništa! Ako računamo da 7 sati u danu odspavamo (a ja kao klinka nikad nisam spavala više od toga), to je sve skupa 12 sati. Tek pola dana! Ostaje nam još čitava polovica za to uživanje u djetinjstvu.

E sad, ja brzo čitam. Brzo sam čitala i kao mala, čega se sjećam jer smo jednom u školi imali nekakav test brzine čitanja i ja sam na njemu pročitala 150 riječi u minuti. Naglas, i to nasumičnih riječi različite duljine, što znači da bi mi još brže išlo da su me pustili da čitam smisleni tekst u sebi. Mislim da je prosjek bio negdje oko 60 riječi u minuti. (Ne kažem to da bih se hvalila, samo želim dokazati poantu - da to što netko pročita 248 knjiga godišnje ovisi o puno faktora, a ne samo o tome da sjedi i bulji u knjigu(e) čitav dan). Nisam nikada brojala koliko sam knjiga čitala u to doba, ni mjesečno, ni tjedno, ni godišnje, ali knjižnicu sam posjećivala jako često i kladim se da je brojka bila ogromna, baš kao kod ovogodišnjih malih najčitatelja, pa čak i viša. Ni danas ne brojim koliko knjiga pročitam, to radi Goodreads (barem za sve one koje se sjetim dodati tamo), pa i danas znam premašiti brojku od 200 knjiga, a vremena za čitanje imam znatno manje no što sam imala tad. (I također ne buljim u knjigu čitavo vrijeme od kad dođem s posla pa do onda kad trebam ponovno krenuti na posao - i uz 200 knjiga je moguće imati vremena i za druge stvari).

Vratimo se, dakle, na onih 12 sati koje klinci imaju, nakon spavanja i škole, da bi uživali u djetinjstvu. Recimo da im treba sat vremena za zadaću, sat vremena za objede i higijenu, itd. Ostaje 10 sati. Recimo da imaju nekakvu izvanškolsku aktivnost, možda neki strani jezik, plesnu grupu, što već, koja traje još sat vremena. Ma, neka budu dva sata (možda idu na više takvih aktivnosti). Ostaje 8. Neka se dva sata igraju vani s prijateljima (odnosno, u današnje vrijeme, dva sata vise na Fejsu), sat vremena gledaju TV, sat vremena rade, ne znam, što god žele, ostane im još 4 sata. E pa sad, žele li čitati sva ta 4 sata u komadu, ili na čitanje utrošiti samo pola tog vremena, ili čitati po malo između svih ovih ostalih aktivnosti koje imaju, mislim da bi neki od tih klinaca bez problema uspjeli pročitati 248 knjiga godišnje. Znam da ja bih.

Naravno, kao klinac ne čitaš iste knjige kao danas. I naravno da nije svaka od tih 248 knjiga 'Rat i mir', niti je svaki pročitani serijal 'U potrazi za izgubljenim vremenom'. Djevojčica koja je prošle godine ponijela titulu najčitateljice u izboru KGZ-a, na pitanje koje su joj, od knjiga koje je pročitala (a pročitala ih je također tu negdje, oko 250), najdraže, u odgovoru je navela neke knjižice koje je bez problema moguće, njih čak 4-5, pročitati u samo par sati. Kao npr. serijal '39 tragova'. Ili 'Gregov dnevnik'. Ili 'Tračericu'. I možda među tim knjigama ima i nekog Tolstoja, ili Prousta, zašto ne? Stvar je u kombinaciji svega što pročitaš: malo laganog štiva od stotinjak stranica, malo većih književnih zalogaja, i sve skupa zajedno dođe do brojke 248. Zašto bi to bilo nemoguće, odnosno nemoguće, a da ne žrtvuješ sve ostalo svoje vrijeme samo čitanju? Nije nemoguće. Itekako je moguće.

Znam da je moguće, jer sam i sama u tome uspjela i uspjevala i dalje, godinu za godinom. Čitala sam puno i čitala sam sve, od dječje literature do zahtjevnijih knjiga za koje bi mi mnogi rekli da nisu za moj uzrast ili da ih nisam u stanju shvatiti u dobi u kojoj sam ih čitala, ali to je već tema o kojoj bismo mogli raspravljati u nekoj drugoj analizi. Činjenica je da sam stigla pročitati na stotine knjiga godišnje, i da nisam zbog toga propustila ama baš ništa od svog djetinjstva: ni napredne matematičare, ni likovnu grupu, ni natjecanja iz hrvatskog, ni trčanje po livadi s prijateljima, ni penjanje na stabla, ni odlaske u lunapark, ni niti jednu od 1000 drugih stvari. Istina, tada nije bilo ADSL-a i flat Interneta, kompjutori su tek krenuli u pohod na svačije domove. Svoj prvi kompjutor dobila sam tek u 6. ili 7. razredu i nije bilo puno toga što sam s njegovih 32 megabajta RAM-a i dial-up modemom mogla napraviti, kao što to možeš danas. Možda sam i zato imala više vremena za čitanje. Što me dovodi do idućeg pitanja.

Oduzmimo knjige djeci, i vratimo im djetinjstvo? Da bi radili... što točno? Još više vremena visili na Fejsu ili kojoj god već društvenoj mreži koja je danas među klincima popularna, a na kojoj je pojam 'druženja' taj da se družiš s prijateljima tako da svatko od vas sjedi doma sam za svojim računalom? Da bi imali više vremena za pažljivo aranžiranje umjetničkih selfija u WC-u, kako bi iste onda mogli podijeliti s prijateljima na onoj istoj društvenoj mreži? Kako bi provodili još više vremena za TV-om ili za Playstationom ili na smartphoneima? (Da, ok, nisu sva djeca djeca takva, znam da generaliziram, ali, nažalost, u današnje doba, većina jest upravo takva.) Treba im oduzeti knjige radi čega? Instant zabave? Jer je bolje da djetinjstvo provedu u stvarnom svijetu, na društvenim mrežama i pred TV-om, za računalom i na smartphoneu, umjesto u Hogwartsu ili putujući Međuzemljem, obnavljajući stari mlin s Družbom Pere Kvržice ili igrajući se detektiva s 5 prijatelja? Nije bolje. Sivo je. A bit će i previše vremena kasnije u životu da im dani budu sivi i provedeni pred računalom, umjesto obojani živim bojama mašte. A čitanje potiče maštu, to već i vrapci na granama znaju.

Dakako da pretjerivanje u bilo čemu nije dobro, tako da, da, ako čitanje nekima oduzima toliko vremena da ne stignu ništa drugo napraviti, onda to može biti problem. U tom slučaju bi nekakvo upozorenje, ograničenje ili poticaj na nešto drugo bili dobra ideja. Ali, iskreno, mislim da s ovim klincima to nije slučaj, zapravo da s većinom kllinaca koji puno čitaju to nije slučaj, kao što to nije bio slučaj ni sa mnom. Mi smo jednostavno odabrali jednu ljubav, jednu stvar koja nas zanima, nešto u čemu najviše uživamo, kako bismo baš toj stvari posvetili najviše našeg slobodnog vremena, baš onako kako neki odabiru nešto drugo: računalne igrice, crtanje, nogomet... I ključna riječ je SLOBODNOG vremena. Ne vremena rezerviranog za pisanje zadaće ili nečeg drugog. Slobodnog vremena. Slobodnog, da ga provedemo u slobodi da radimo ono što želimo. I zašto bi nam onda to trebalo zabraniti? Da bismo radili nešto što ne želimo, nešto u čemu ne uživamo toliko kao u čitanju? Nije li to besmisleno?

Jedina stvar koja mi se ne sviđa kod ovog izbora za najčitatelja je to što je glavni kriterij broj pročitanih knjiga. Možda bi tu trebalo uvesti još neke kriterije, nekakvu kvalitativnu analizu, iako nisam sigurna kako bi to bilo moguće provesti, a da ne bude bar malo diskriminatorno - ne možeš djecu procjenjivati prema onome što vole čitati i reći da je netko više zaslužio biti najčitatelj jer čita, hm, 'kvalitetnije' knjige. U konačnici, mislim da je bitno - da je najbitnije - da se čita. Sumnjam da će netko ići posuđivati hrpe i hrpe knjiga samo kako bi osvojio nagradu za najčitatelja, a bez da stvarno čita i voli čitati. Jer, na koncu, nagrada za najčitatelja je članstvo u knjižnici do 18. godine i - knjige. Tako da mislim da je super da knjižnice nagrađuju klince koji čitaju. Jedino bi možda trebalo, da stvar bude, hm, pravednija, i da se ne gleda samo taj jedan kriterij, trebalo nagraditi općenito sve klince koji puno čitaju. Jer, kao što sam i prije spomenula, to koliko ćeš knjiga pročitati godišnje ne ovisi samo o tome što voliš čitati, nego i o tome koliko brzo čitaš i kakve knjige čitaš. S te strane nije u redu da netko nikada ne postane najčitatelj samo zato što sporije čita i godišnje pročita, recimo, 50 knjiga. Trebalo bi staviti neki prag, npr. 40, 50, 60 knjiga, što ja znam, i nagraditi sve klince koji ga prijeđu.

Da sumiram, nisu svi koji čitaju na stotine knjiga godišnje neki svemirci ili totalni čudaci koji ne dižu nos iz knjige. Koliko knjiga čitaš ovisi o mnogo faktora. I ne, oduzimanjem (pa čak ni dijela) knjiga djeci, nećemo im 'vratiti djetinjstvo'. Oduzet ćemo im ga. Oduzet ćemo im ono što vole kako bi radili ono što mi mislimo da bi trebali. Da su moji roditelji tako razmišljali, moje bi djetinjstvo bilo puno, puno siromašnije. Zahvalna sam im i volim ih zbog toga što to nisu učinili i što su me pustili da djetinjstvo provedem na najbolji mogući način - uz knjige. I nisam pri tome ništa propustila, baš ništa.

Ocjene (10)

Respektira (7): BorisTraljic, NinaM, marali, Vjeran, LostSoul, TatjanaBN, darel

Slaže se (3): marali, Vjeran, TatjanaBN

Komentari (8)

« prikaži ranije
3

Od BorisTraljic

Izuzetno mi je zanimljiva ova "internet zajednica" i uživam čitati analize. E da, kad smo već kod analiza... ova je pisana poprilično manipulatorski npr. ili čitanje ili WC selfie, ili Hogwarts ili overTV itd. Hm, ja sam za čitanje i Hogwarts. Vi? :)
3

Od BorisTraljic

Malo je previše takve "logike" u analizi. To je poput: ili voliš životinje ili si serijski ubojica, ili podržavaš pobačaj ili si "katoliban", ili ćeš me ženiti ili ćeš ostarjeti sam (ups, pardon... ovo je iz neke druge, privatne, priče :)).
3

Od BorisTraljic

Izlizan manipulatorski "alat"... Usput, preporučeno vrijeme spavanja za djecu predmetnog uzrasta je 9-11h. Možda treba više čitati znanstvenu literaturu, bar prije analiziranja: http://www.sleephealthjournal.org/article/S2352-7218(15)00015-7/fulltext
5

Od ucitajse

Dragi Borise, čisto sumnjam da ijedan trinaestogodišnjak ili četrnaestogodišnjak spava 9, a kamoli 11!, sati na dan, ma koliko to znanstvena literatura preporučala. Zadnji put kad sam toliko vremena provela spavajući bilo je kad sam imala 2 godine.
5

Od ucitajse

Osim toga, uopće mi nije namjera bila da budem isključiva, ali današnji pojam zabave za većinu klinaca je upravo taj: komp, TV i društvene mreže. To je činjenica, sviđala se ona nekome ili ne.

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se