4 12

Trebamo li djeci nametati svoj izbor knjiga?

Podijeli na mrežama

Naša djeca, ulazeći u svijet čitanja, teško da će se odmah „prikačiti“ za ozbiljne naslove. No, postoji li granica u onome što bismo im trebali dati čitati, ili bismo ih trebali poticati čitati sve što ih zanima? U kojem se od ova dva slučaja rađa pravi čitač? R.L. Stine, primjerice, sa svojim serijalom Ulica straha, već duže vrijeme ima kultni status među mladim čitateljima. Njegovi pitki horor romani gutaju se u dahu i mladi ih se, očito, ne mogu zasititi. Teško da će se Stine, u najmanju ruku, naći među lektirnim naslovima, no, njegov doprinos uvođenja milijuna mladih u svijet čitanja nitko ne može osporiti. Slična je situacija i s autorima poput Becce Fitzpatrick, ili nadaleko poznate Stephenie Meyer. Duhoviti, zabavni, lepršavi naslovi odlikuju se najčešće napetom radnjom koja rijetko kojeg čitatelja tjera da odloži knjigu prije posljednje stranice. No, današnji bi se naslovi teško mogli usporediti s naslovima na kojima su odrastale prethodne generacije, naslove u kojima je književna kvaliteta bila neupitna sastavnica istih tih djela. Ili se pritom samo zavaravamo? Imamo li pravo, primjerice, pretpostaviti Winetoua Labirintu? Služe li ovakvi romani kao fantastična ulaznica u svijet pasioniranih čitača u koji će se ovi čitatelji naći uvučenima jednom i zauvijek zaraženi virusom čitanja? Ili će im ovo lako štivo odrediti književni ukus još u tim ranim godinama, pa će jednostavno preći na romane poput Pedeset nijansi? Koja je uloga nas odraslih u svemu tome? Nametati svoje viđenje kvalitetnih djela primjerenih njihovoj dobi ili pustiti djeci da zanimanje za knjigu razviju kroz vlastiti odabir naslova? Jesmo li mi čitali bolje i kvalitetnije naslove od današnje generacije? I jesu li i nama odrasli na naš izbor naslova prezirno otpuhivali? Kakav čitalački početak vodi do pasioniranog čitača i kada treba povući granicu između takozvane šund i kvalitetne literature? Treba li je uopće povlačiti, a ako da, gdje? Treba li u školsku lektiru uvrstiti naslove nedvojbene popularnosti, no dvojbene književne kvalitete i koliko bi trebao biti njihov omjer u obaveznom štivu? Zaglupljujemo li mlade potičući ih na „čitanje bez granica“, ili, baš naprotiv, širimo njihove vidike i budimo ljubav prema knjizi?

Napiši analizu

Analize (4)

od monstrum

2 0 0 0

Harry Potter

Nisam za to djeci treba nametati knjige koje mi preferiramo i mislimo da bi bile najbolje za njih, ali na nekih način ih usmjeriti ne bi bilo loše. Divno je kad roditelj i djete pročitaju istu knjigu pa mogu zajedno komentirati detalje i situacije iz nje. Sve dok nisam pročitala prvu knjigu o malom čarobnjaku Harry Potteru nisam razumijela svu tu famu oko iste. Kamen mudraca sam pročitala u jednom danu i nisam mogla dočekati sljedeće jutro kako bi otišla i posudila sljedeći nastavak...da ja sam roditelj koj se "navukao" na dječju knjigu..toliko evo da danas nakon što sam ih sve pročitala kupila sam svoju vlastitu kolekciju, i to hrvatsko i englesko izdanje. Kupila, pročitala i ponosna sam na njih.

Mišljenja sam da kad djetetu na dovoljno jasan i zanimljiv način predložiš neku knjigu i kad vidi koliko si ti oduševljen istom, vrlo je vjerojatno da će je početi čitati sa zadovoljstvom i znatiželjom. Nakon čitanja Harry Pottera poželja sam ući u taj čarobni svijet, pobjeći iz ovog svijeta sivila, monotonije, trčanja za poslom i zapostavljanja najbitnijih stvari. Poželjela sam imati posebne moći, biti u svakom trenutku zaštićena od svih koji mi ne žele dobro, od svih onih koji ne razumiju neke meni normalne stvari. 

Svaka knjiga na sebi poseban i drugačiji način pruža bijeg na neko posebno mjesto, pruža mir, spokoj i nadasve hranu za dušu. Zato mi je osobno svaka knjiga koju posjedujem najveće blago (nakon supruga i moje male curice naravno) i uvijek ću poticati kako svoju tako i tuđu djecu, a i odrasle da čitaju, čitaju, i čitaju...pa makar i dječje slikovnice..jer iz svake knjige se nešto nauči.

Ocjene (2)

Respektira (2): ucitajse, darel

Komentari

od Matea

4 0 0 9

Majmunčita.

Prije nego što odgovorim na glavno pitanje ove teme, moram reći sljedeće: danas (nažalost) jako mali postotak djece čita knjige. To je prvo i najbitnije što se treba navesti prilikom pisanja i pričanja o ovoj temi, jer mislim da sve manje i manje djece, a i odraslih ljudi, aktivno čita knjige. Zašto je to tako? Zato što tehnologija svake godine sve više i više napreduje, a zbog toga dolazi do zanimanja ljudi i djece za novim tehnologijama, pa je zanimanje za knjige sve manje i manje. Danas skoro svatko ima mobitel, od djece pa sve do starijih ljudi, za koje smo mislili da nikada neće razumjeti kako mobiteli funkcioniraju. Npr. ima i izuzetaka, kao što su moje dvije bake i jedan djed koji nemaju mobitele i ne znaju kako funkcionira, ali postoje stariji ljudi koji aktivno koriste mobitele. Nadalje, svi gledamo tv. To je svima jasno. Poznajem samo jednu osobu koja ne posjeduje i ne gleda tv. No, manjak informacija pronalazi surfanjem na internetu. Eh, a internet? Danas i moja četverogodišnja nećakinja zna preko mobitela ući na internet, ili pak na kompjuteru slušati pjesme preko Youtubea. Ne možete ni pomisliti koliko je velik bio moj šok kad sam shvatila da ona zna sama promijeniti pjesmu, da uopće mene više ne zove da bih joj prebacila na neku drugu pjesmu.

Upravo zbog svega navedenog jako malo ljudi danas čita knjige. I zato, umjesto da odgovorim na glavno pitanje ove teme, ja ću u svojoj analizi odgovoriti na svoje pitanje, a pitanje glasi: Trebamo li djeci nametati čitanje kao aktivnost? 

Odgovor: Da, trebamo!

Pitanje ove teme: Trebamo li djeci nametati svoj izbor knjiga?

Odgovor: Možda da, a možda i ne. Odnosno: neke knjige im možemo preporučiti ili im čitati, ali ostatak treba ostaviti njima na biranje. (P.S. Neke im treba zabraniti. Ipak su u pitanju djeca i nije svakakav sadržaj primjeren za njih.)

Zašto pišem ovakvo nešto? Evo jedan primjer. Podijelit ću s vama svoju maštariju koju nikada nikome nisam rekla. Maštam o tome da osvojim Eurojackpot (koji sam zaigrala samo jednom i nisam pogodila nijedan broj). Da osvojim puno novaca, puno milijuna, napravila bih sljedeće: cijeloj familiji otplatila kredite, sredila kuće, upisala bih faks, studirala bih, pisala bih knjige i platila bi izdavanje, objavu i reklamu knjiga, nakon završenog fakulteta bih otvorila nekoliko firmi u poslovima u koje se razumijemo ja i moji roditelji, te bih ljudima dala radna mjesta. Što se kulture tiče, izgradila bih novu i veliku gradsku knjižnicu u svome gradu, s novim knjigama, odnosno, s jako puno novih knjiga te bih ljude poticala na čitanje kroz sve moguće načine. Imala bih i vlastitu izdavačku kuću (ime vam neću odati), te bih objavljivala knjige svim nepoznatim piscima čiji bi tekstovi bili odgovarajući, odnosno zadovoljavajući. Znači: poticala bih čitanje, pisanje i objavljivanje knjiga. Također bih organizirala razne edukacije i događaje koji bi što više potaknuli djecu i odrasle na čitanje.

Budući nemam sve te novce i ne mogu ostvariti svoje maštarije, jedino što mogu jest govoriti ljudima o knjigama. Govorim ljudima, govorim djeci. Potičem ih na čitanje. Govorim im kako je to zanimljivo, kako je to jedan poseban i divan svijet. Većina me ignorira kad čuju moje propovijedi o knjigama, a dobila sam čak i odgovore slične ovome: gle (ime djeteta od četiri godine), tetka je majmunčita. 

Majmunčita. Majmun čita. Ja sam majmun, jer ja čitam.

Dokle ovaj svijet ide? Zato kažem: trebamo djeci nametati čitanje kao aktivnost. Ne trebamo djecu poticati da nekoga tko čita zovemo "majmunčita", nego ih moramo poticati na čitanje, jer osim što je zanimljivo, čitanje razvija djetetov mozak i riječnik. Naravno, djeca ne smiju čitati svakakve tematike i žanrove knjiga, ali postoji jako mnogo dječjih knjiga koje su poučne, zanimljive i ostaju u divnom sjećanju kroz cijeli život. Ja, nažalost, nisam čitala od malih nogu, nego sam aktivno počela čitati knjige početkom srednje škole, ali sigurna sam u to da ću svoje dijete (ili djecu) poticati na čitanje jednog dana, ako/kada ga/ih budem imala. Znači, prvo što trebamo jest potaknuti dijete da čita, a nakon tog koraka potrebno je djetetu preporučiti neke knjige. Znači, ne moramo im doslovno nametati svoj izbor knjiga, nego im preporučiti što da čitaju. A ako treba: i zabraniti neke knjige.  

Možemo djeci čitati knjige dok su malena i dok još ne znaju čitati. Prije spavanja djetetu pročitati barem jedno poglavlje, i to je dosta i dovoljno da se dijete zainteresira za daljnji razvoj događaja, a i da shvati da su knjige zanimljive. Naravno, treba uvijek početi s jednostavnim dječjim knjigama, bajkama i basnama, a dok dijete ne zna čitati, dobro je poklanjati im slikovnice, jer osim što su zanimljive i imaju puno slika, djeca mogu tako polako početi učiti čitati uz roditeljsku pomoć. Što su starija, djeci bi trebalo preporučiti ponešto "odraslije" knjige, odnosno, malo teži tekst ali i dalje na razni djeteta. Ne bih nikada dopustila svome djetetu da sa sedam, osam ili deset godina čita knjige koje čitaju odrasle žene. Takvo nešto ne bih nikada napravila, jer dovoljno je grozno to što je djeci putem interneta i televizora dostupan razni sadržaj za odrasle ljude, pa normalno da bih ih poticala na čitanje što "nevinijih" priča i knjiga. Tijekom odrastanja, poticala bih ih na čitanje raznih žanrova. Voljela bih da probaju čitati sve žanrove suvremenih romana, pa normalno da će s vremenom shvatiti kako im neki žanr više odgovara, a neki manje. 

Bitno je dijete poticati, pa će dijete tijekom godina, ako zavoli knjige i čitanje, shvatiti što voli čitati a što ne voli. Ista stvar je sa mnom. Ja sam shvatila da volim krimiće, trilere, ljubiće i young adult, a ne volim povijesne romane. Svatko ima svoj ukus i svoje mišljenje, nekome nešto paše, a nekome ne. To je normalno.

Što se tiče zabrana čitanja nekih knjiga: da, prakticirala bih zabrane. Ne znam još na koji način, ali pobrinula bih se da mi djetetu ne dođe u ruke neka knjiga eksplicitnog sadržaja. Mislim da ne bi bilo pametno tinejdžeru reći na primjer: "ovu knjigu ne smiješ čitati", jer onda će tinejdžer učiniti sve što je u njegovoj moći da se dočepa te knjige i da baš tu knjigu pročita. Tinjdžeri su takvi. To je normalno. Zato treba smisliti neki dobar način da se djetetu zabrani određena knjiga ili određeni žanr, kao što su erotski ljubići. No, to još uvijek nisam smislila jer još uvijek nemam djece.

Zaključno mogu reći da ja osobno nikome ne namećem svoj izbor knjiga. Ja potičem ljude na čitanje, govorim im o knjigama koje čitam, ali nikome ništa ne namećem. Bila bih najsretnija kada bi svi ljudi oko mene cijenili knjige i čitali ih, ali to se neće dogoditi nikada. Ljudi jednostavno ne cijene knjige. Ali dok sam živa: govorit ću o knjigama, čitat ću knjige, pisat ću knjige i poticat ću ljude i djecu na čitanje.

Ocjene (4)

Respektira (4): monstrum, marali, ucitajse, darel

Komentari (9)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Dobro, sigurno ima i više uzroka, nije samo tehnologija... To i ja mislim. :)
5

Od TatjanaBN

O motivaciji djece i mladih za čitanje, uvijek preporučujem divnu knjigu Daniela Pennaca "Od korica do korica". Što se izbora pročitanog tiče, to je već drugi par rukavica i ne znam uvijek što je bolje. Vrijeme će pokazati, kao i uvijek, uostalom.
4

Od Matea

Nisam čula za tu knjigu, baš ću provjeriti o čemu se radi. :)
5

Od TatjanaBN

Potraži je, zbilja je izvrsna i govori baš o ovome o čemu je riječ i u ovoj temi ;-)
4

Od Matea

Danas idem u knjižnicu, pa ću vidjeti da li ju imaju tamo. Hvala! :))

od TatjanaBN

6 0 0 2

Trebamo li? Ili: možemo li uopće?

Na pitanje iz naslova teme odgovaram protupitanjem: ne „trebamo li“, nego možemo li uopće djeci nametati svoj izbor knjiga? Moj odgovor je – baš i ne možemo. Zašto, nije teško pogoditi. Vjeran je u svojoj analizi već objasnio razliku između odrastanja današnje generacije djece i generacije njihovih roditelja. Ali nije samo to razlog.

Istina je, da neke knjige namijenjene djeci, koje su prije 30-ak  godina bile gotovo kultne, današnjoj djeci ne znače ništa. Ali to ne vrijedi za sve dječje knjige. Neke ostaju vječno interesantne, pa i generacijama koje odrastaju okružene gadgetima i elektronikom. Istina, moj statistički uzorak je smiješno zanemariv (n = 1), ali  morat ću se osloniti na ono što imam, a ne izmišljati teoriju o onome što ne mogu konkretno potvrditi (tako mi i treba, kad ne radim u školi, kao tolike prijašnje generacije u mojoj obitelji).

Također, na svojem jedinstvenom oglednom primjerku današnje mlade generacije ne mogu donijeti nikakav zaključak, jer je još daleko od stvaranja pravog čitateljskog ukusa. Recimo da smo, i on i ja, na nekakvom dobrom putu, ili se barem tako nadam. Počelo je onako kako je Vjeran i opisao – slikovnice, pa roditeljsko čitanje, a negdje s početkom škole, i samostalno čitanje duljih, „pravih“ knjiga. I odmah moram reći – slikovnice same po sebi ne znače puno u razvoju čitateljskog ukusa, njihova je uloga prvenstveno u razvijanju čitateljskih navika. Da ne duljim, pisala sam već o tome negdje na Imaginariju. Ali na ovoj temi riječ je o djeci koja samostalno čitaju.

Kako sam već spomenula, neke dječje knjige ostaju vječne. Prvo mi padaju na pamet Kästner i Kušan. I dok su meni osobno „Emil i detektivi“ nekad bili ne osobito zanimljiva knjiga, moj sin ih je progutao u dahu, i to više puta (zadnji put za lektiru, i još nekoliko puta prije nego je knjiga uopće došla na red za lektiru). O Koku i društvu da ne govorim (priznajem, određenu ulogu su u pravo vrijeme odigrale i izvrsne ekranizacije u režiji Kušana mlađeg). Što se tiče „Junaka Pavlove ulice“, koje je Vjeran također spomenuo u svojoj analizi, moram primijetiti da ta tema nije svima strana i nepoznata ;-)  Dječačke „bitke“ i međusobni odnosi aktualna su tema i dan-danas, samo ovisi o trenutku u kojem se dijete upoznaje s njom, a i s ovom knjigom.

Moje dijete spada u one rijetke ptice koje se načelno vesele lektiri. Bar je tako bilo dosad, pojam lektire nije mu ubio želju za čitanjem (o pisanju lektire dalo bi se raspravljati!). Ali kad pogledam u izbor lektirnih naslova, ponekad mi dođe da se uhvatim za glavu. Neka djela, koja su u lektiri za niže razrede osnovne škole, zalutala su u taj popis još davno prije i tako je ostalo, kao po nekoj inerciji. Neka djela su današnjoj djeci potpuno neprimjerena i dosadna, iako, apsolutno gledano, vjerojatno imaju umjetničku vrijednost. Tu bi stručnjaci imali sigurno štošta za reći. S druge strane, primjećujem da se u lektiru uvrštavaju neka djela suvremenih dječjih autora (preciznije, autorica!) koja su djeci na prvu loptu atraktivna, ali sama po sebi nisu baš nešto (ili se meni tako čini). Pripisat ću to težnji razvoja čitalačkih navika u najmlađih. Dakle, mogu primijetiti težnju da se u lektiru za niže razrede uvrštavaju raznolika djela, i više i manje privlačna, i klasici i oni drugi, i to zasad nekako funkcionira.

Moje vlastito iskustvo tu staje jer mi viši razredi osnovne tek predstoje J . A što se tiče srednjoškolske lektire, tu je stvar jasnija. Ako je jedna od svrha nastave hrvatskog u srednjoj školi učenje povijesti književnosti, onda se naprosto mora proći kroz kapitalna djela svjetske i hrvatske književnosti, kao ogledne primjerke i u svrhu razvoja opće kulture. Mladi ljudi od 15-16-17 godina baš u toj dobi postaju spremni prihvatiti nove izazove koje im pružaju takva djela. Jedan naš uvaženi pisac negdje je napisao da nitko ne posuđuje hrvatske realiste osim srednjoškolaca koji ih moraju čitati za lektiru. Možda, ali znači li to da ih treba izbaciti iz te iste lektire? Ne bih rekla. A ipak, može li se lektirni popis skratiti? Vjerojatno može. Mora li gimnazijalac pročitati u integralnom obliku „Juditu“ ili „Osmana“? Vjerojatno ne mora. Ali po mojem mišljenju, šteta bi bilo uskratiti gimnazijalcima jedinstveno iskustvo koje mogu steći čitajući Dostojevskog, Kafku ili Camusa. U toj dobi, argument „meni je to dosadno“ više ne drži vodu. Ne moraju se svima sviđati sve knjige koje treba pročitati, ali treba naučiti to argumentirano izreći. Tome bi nastava hrvatskog i trebala služiti (a ne samo brojanju riječi u eseju koji će se pisati na državnoj maturi!).

Školski programi ionako su pretrpani, o tome se većina slaže. Iz tog razloga, nikako se ne slažem s idejom da se u lektiru uvrštavaju „šund“ romani. Možda kao slobodni izbor, kao tema za slobodnu i argumentiranu raspravu, ukoliko nastavniku ostaje vremena. Ali ne kao nešto zadano.

A što je s čitanjem izvan školske lektire? To je tema koja mi je itekako aktualna, ali nemam pravi odgovor. Da svoj izbor ne smijem nametati, to mi je jasno još odavno. Da mogu diskretno sugerirati, također znam odavno, pa to i pokušavam. Ipak, i kod vlastitog djeteta ponekad je teško dokučiti što ga zapravo privlači određenoj knjizi, a druge odbija. Zašto je opčinjen knjigama o Percy Jacksonu, gutajući potom grčke mitove u jednom izdanju, a antologijsko izdanje Gustava Schwaba zaobilazi u širokom luku. Što je toliko privlačno u „Tajnama...“ Hrvoja Kovačevića (koje osobno ne smatram osobito kvalitetnom literaturom, ali ajde, mogu proći), dok neke druge dječje krimiće ne želi ni pogledati. To su uglavnom pitanja bez odgovora, odnosno, odgovor možda saznam jednom kasnije. Zasad mi je bitno da čita, da o knjigama razgovaramo, da se ide u knjižnicu. U nadi da će se, uz dovoljan broj pročitanih kvalitetnih knjiga, razviti u čitatelja sa stavom, koji će kasnije jasno moći razlučiti dobru od loše literature, i čijem čitateljskom ukusu neće naškoditi i pokoji „šund“ naslov kojeg će ponekad pročitati.

Ocjene (6)

Respektira (6): ucitajse, darel, marali, NinaM, RuzicaG, Vjeran

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Držim fige da prelazak u više razrede OŠ prođe što bezbolnije. I to ne samo iz lektirne perspektive. Pozdrav!
5

Od ucitajse

Što se tiče lektirnih naslova, zaista ih ima svakakvih. Za neke ni meni nije jasno kako su se našli na popisu lektire. Kako bilo, nadam se da će se veselje spram lektire nastaviti i u višim razredima ;)

od Vjeran

7 0 0 5

Samo nek' čitaju - makar i dobro

Iako Khalil Gibran tvrdi drugačije (a ima nešto u tome ma koliko mi urlali protiv), mi ovdje ipak pričamo o našoj djeci. A kad smo kod naše djece, na prste jedne ruke možete nabrojati roditelje koji svojoj djeci ne žele dobro. U odnosu na ukupnu roditeljsku populaciju ima ih toliko malo da ih ni rubrika "statistička pogreška" ne prepoznaje. Stoga ću nadalje sasvim generalno (u)tvrditi kako roditelji za svoju djecu žele samo najbolje.

Nadalje, iz naslova analize maknut ću posljednju riječ i postaviti tako modificirano pitanje. Dakle, trebamo li (svojoj) djeci nametati svoj izbor? Knjiga, hrane, prijatelja, aktivnosti, TV programa...

Zapravo, idem još korak dalje, pa iz modificiranog pitanja mičem zadnje dvije riječi i pitam vas, trebamo li (svojoj) djeci nametati?

Naravno, ovdje pričam prvenstveno o djeci koja su dosegla kasniju fazu predoperacijske misli (vidjeti i Teoriju kognitivnog razvoja po J. Piagetu) i polako se približavaju onoj konkretnih operacija. U ovom periodu najveći dio djece usvaja koncept čitanja i postaju "čitači".

Jasno, u početku će dijete biti osuđeno na naš izbor prezentiranog materijala. Tu su, prije svega, slikovnice kao odličan početak. Jednostavne priče, malo teksta, puno boja i (nadam se) privlačnih ilustracija zainteresirat će naše potomke i time dati onaj inicijalni impuls. Poticajno okruženje uvijek je dobro za mlado biće u razvoju. Stoga je poželjno da se takvo okruženje nalazi i u ostalim prostorima u kojima dijete boravi. Dakle, slikovnice bi nužno morale biti i kod baka, djedova, ujni, ujaka, stričeva, strina. Ali i kod teta u vrtiću.

No, potpaljen plamen ne znači i dobru vatru. To naročito dobro znaju oni koji su svoje društvo pokušali zadiviti dobrim roštiljem. Stoga su slikovnice (ponavljam, one po vašem izboru) matematičkim rječnikom rečeno, nužan ali ne i dovoljan uvjet za razvoj buduće knjigoljubice ili knjigoljubca. I tu sad već stvari postaju značajno zapetljanije.

Jer uzalud se vi slikovnicama trudite pobuditi interes za knjigu ako i sami ne hodate kućom s knjigom u ruci. Uzalud u dječjoj sobi kutija puna šarenih slikopriča ako u vašim regalima dominiraju kristalne čaše, gondola iz Venecije (ona na navijanje) i smanjeni prikazi Kipa slobode, Eiffelovog tornja, Sfinge... Mogu se ujak i ujna "na trepavice postaviti" ističući svoj "slikovni materijal" ako u njihovim životima knjiga zauzima ono posebno mjesto. Tamo negdje iza slova Ž u abecedi njihovih životnih potreba i prioriteta.

Ali hajde, pretpostavimo da je i tu sve OK. Uostalom, vi ste ludi za knjigom, logično da je tako i u cijeloj vašoj familiji (a onda i u onoj vašega partnera ili partnerice jer inače ih ne biste ni odabrali). Dakle, inicijalni plamen se razbuktao u vatru. Ali dobra vatra nam još uvijek ne jamči ukusan roštilj.

Kako se stvari polako razvijaju tako i naš problem postaje sve složeniji. Skakali smo u zrak od sreće kad je naše mlađahno biće na glas izgovorilo prvu pročitanu riječ. Treperili smo od uzbuđenja kad je u toj maloj glavici napravljen onaj klik koji je niz poznatih slova uspješnom glasovnom sintezom spojen u riječ koja ima značenje. Oni sretniji među nama to imaju čak i zabilježeno na svom mobitelu, tabletu ili već. A onda, kad je euforija splasnula, postajemo svjesni odgovornosti. Jer čitanje je jak alat. Čitanje dobrih stvari može naše djetešce lansirati u orbitu kao novog Einsteina. A čitanje loših može rezultirati novim Caponeom.

Pa ćemo, više ili manje diskretno, početi prema svom djetetu gurati nekakve naslove za koje mi mislimo da ih treba pročitati. Možda ćemo iskoristiti i onaj shareware pristup (bar u onom najprimitivnijem obliku) pa poglavlje ili dva sami pročitati svom potomku. Znate ono, u krevetu prije spavanja. A onda, kad se radnja zakuha i stvari postanu zanimljive, knjigu ostaviti klincu/klincezi na noćnom ormariću.

Onda ćemo, nakon nekoliko dana, onako "neprimjetno" i "nenametljivo", pokušati izvući nešto od sadržaja čisto da vidimo čita li se ili ne. Ako se čita - super! Ali što ako se ne čita? Hoćemo li pokrenuti introspektivnu istragu s ciljem traženja pogreške ili ćemo se držati one "E pa kad nećeš sam(a) onda ću ti ja ovo pročitati do kraja makar mi to bilo zadnje u životu!". Jer odustati nećemo, toliko nas ipak poznam ;-)

Jedan od vrlo izglednih "Zašto ne čitam knjigu" razloga može nas gadno klepiti po čelu. Kako to misliš da ti je to dosadno? Kako ti Junaci Pavlove ulice mogu biti dosadni? Zar te ne zanima hoće li ti klinci uspjeti obnoviti onaj zapušteni mlin? Tisuće pitanja vrte nam se glavom.

A problem (ili rješenje) je zapravo vrlo jednostavan. Ovaj strelovit razvoj tehnologije toliko je brz da svijet našeg djetinjstva i svijet djetinjstva naše djece uopće nemaju dodirnih točaka. Nama za igru kauboja i indijanaca nije trebala poglavička perjanica niti kožna odjeća (s onim tako privlačnim resicama), nisu nam trebali pripitomljeni mustanzi niti pravi koltovi. Sve to mogao je zamijeniti drveni štapić, otpala suha grana ili samo pokret rukom.

Kule? Tvrđave? Grund? Feri Ač? Zastave i crvenokošuljaši? Ma dajte, molim vas, koji današnji klinac u tome pronalazi neko zadovoljstvo? A i onaj grund. Pa danas ni gradilišta više nisu što su nekad bila.

Mlin? Koji mlin? Pa tko još brašno radi u onakvom mlinu? Ili da će vlak zapeti u snijegu. Ma da, prije će svizac zamotati onu svoju čokoladu.

Bez obzira što mi o tome mislimo, moramo prihvatiti da naši klinci žive u današnjem svijetu. Svijetu u kojem Tajna zelenog pečata, šifrirana pisma i lanci obavještavanja nemaju baš nikakvu važnost. I moramo prihvatiti da oni danas briju neke druge brije. I da oni imaju neke druge interese, neke druge teme, neke druge poglede na život.

Stoga je (a sada ide tako spektakularno produhovljen zaključak da će vas sve oboriti s nogu) ovdje važno pronaći pravu mjeru svog utjecaja na izbor djetetovih naslova. Uostalom, možda i nije važno što se čita već kako se čita. U onim vremenima kad su moji "klinci" stvarno bili klinci znao sam povremeno pročitati neki od naslova koji im se dopao.

Prvo iz zadovoljavanja vlastite znatiželje i sagledavanja onoga što se njima sviđa. Uz njih i ja sam prošao svoju razvojnu preobrazbu. Jer prvo sam ja bio taj moderator i skretničar naslova koji će im doći u ruke. ONda se povremeno tu provukao i neki naslov bez mog odobrenja, onda je tih i takvih naslova bilo sve više i više. A sada sam u fazi da im, tu i tamo, predložim neki naslov. No, oni uglavnom čitaju samo.

A drugo, zato da bih s njima mogao ravnopravno razgovarati o pročitanom. Jer tvrdim da je kritičko čitanje, kao i kvalitetan doživljaj pročitanog značajniji i korisniji od "kvalitete" samog naslova čiji su sadržaj konzumirali.

Danas, kad gledam kako moji nasljednici funkcioniraju, mogu samo istaknuti osjećaj ponosa zbog dobro obavljenog posla. I već se sada radujem novoj diskusiji za obiteljskim stolom o nekom apsolviranom naslovu.

Da, zadovoljan sam. Jer iz priloženog vidim da sam svoje klince, u skladu s onom poznatom kineskom narodnom, naučio da love ribu.

I duboko sam uvjeren da bi im se ona koju bih im ja svakog dana lovio vrlo brzo smučila!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (7)

Respektira (7): monstrum, ucitajse, darel, TatjanaBN, marali, RuzicaG, NinaM

Komentari (5)

4

Od NinaM

Odličan naslov.. i čestitke na dobro obavljenom poslu..:)
5

Od TatjanaBN

Po običaju, dobro napisan tekst, ali ipak mi fali malo konkretnijih odgovora na neka pitanja koja se pojavljuju u uvodnom dijelu teme. Mislila sam zaobići ovu temu, ali ipak ću morati napisati nešto, tek toliko da pokušam razviti raspravu :-)
6

Od Vjeran

Ma nek' sam ja tebe natjerao da napišeš svoju analizu, već je to opravdalo moj tekst. A o svakom pitanju postavljenom u uvodu može se napisati posebna analiza. Ovdje sam htio poglavito prenijeti vlastito iskustvo, promišljanja, probleme. Pozdrav!
10

Od darel

Nisam ni sumnjala da je posao fantasticno obavljen, i s djecom i analizom.
5

Od ucitajse

Nadala sam se da će netko napisati analizu iz vlastitog iskustva s (ne)nametanjem svog izbora knjiga svojim klincima. Odlično! :)

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se