4

BoriciOmis

Bodovi
90.3
Analize
25
Ankete
26
Komentari
64
78 7 4 64
150 6 4 82

"Samo ono što je s naporom napisano čita se lako."

od BoriciOmis

6 0 1 8

Prvi put na Interliberu

Ovo je za mene bio prvi Interliber u životu, i prvi posjet Velesajmu općenito, tako da sam s nestrpljenjem čekao otvaranje, i naravno, došao odmah prvi dan, već oko jedan sat popodne. Sa sobom sam ponio ruksak, prazan i lagan, jer sam priželjkivao da ću ga napuniti knjigama. Moj novčanik, također nije bio osobito težak. Raspolagao sam sa 190 kuna, a još sam morao i nešto ostaviti za ručak u menzi.

Očekivana gužva na samom ulazu petog paviljona, koju su uglavnom činili osnovnoškolci - djeca bez nekog posebnog afiniteta prema knjigama, tek možda zainteresirana za stripove i kojekakve časopise. Brzo sam se probio kroz masu, i potraga je mogla započeti. Kako sam ipak bio na svom terenu, iako nikad nisam bio tu, tu među knjigama, znao sam što me zanima, pa sam relativno brzo prelazio preko štandova. Publicistiku i kojekakve knjige o samopomoći sam u širokom krugu izbjegavao, štandove s udžbenicima također, jedini cilj mi je bila fikcija, romani s ukusno i diskretno napravljenim naslovnicama, totalna suprotnost šarenilu kojeg nije manjkalo na sajmu. Ipak, i to su knjige, a i nemamo svi isti ukus. I bolje da nemamo, jer sam u miru mogao pregledavati naslove koji me zanimaju.

Među prvima na koje sam nabasao su bile knjige Vrhovi svjetske književnosti, u izdanju jedne malo poznate nakladničke kuće (Naklada Juričević); sve mahom po cijeni od 30 kn! Nisam se htio odmah zaletiti i odmah strusiti sav džeparac na ta prelijepa izdanja s kožnim hrbatima, nego sam odlučio sve prvo obići i onda tek odlučiti koju knjigu uzeti. Prva takva je bila već za desetak minuta, i to u antikvarijatu: Jaroslav Hašek – Doživljaji dobrog vojnika Švejka, odlično očuvana, skoro pa nova. 20 kuna za 750 stranica; tu kupnju jednostavno nisam mogao prolongirati.

Sljedeći kapitalni ulov je bio na štandu Sysprinta, još jedne naše izvrsne nakladničke kuće čiji veliki dio asortimana poznajem otprije, a koja sigurno plovi prema gašenju. Takve su bile i cijene: većinom po 10 kuna knjiga iz Biblioteke za književne sladokusce. Pomamio sam se, obuzdavanja više nije bilo, tako da sam kupio romane i koje sam čitao i koje nisam: Pierre Jourde – Crni rajevi, Ljudmila Ulicka – Sonječka i druge priče, Anna S. Politkovskaja – Putinska Rusija, Ergali Ger – Telefonske bajke, Edmundo Paz Soldan – Digitalni snovi, Vladimir Makanin – Stol prekriven suknom s vrčem na sredini i Vladimir Nabokov – Dvadeset veličanstvenih pripovjedaka. To je to, morao sam nešto novca sačuvati ako bih naletio na još kakvo suludo sniženje.

Zaputio sam se prema dnu paviljona, tamo gdje su Profil i Školska knjiga. Tamo su me u sačekuši uvrebali snimatelj i reporterka RTL-a. Žele znati što čitam. To im nisam htio reći, a lagati nisam mogao. Sorry guys!

Ostali štandovi i nisu nudili bogzna kakvu ponudu, barem ne povoljnu. Za Doru Bruder od prošlogodišnjeg nobelovca nisam htio dati 80 kn, sve i da sam ih imao. Posudit ću je u knjižnici.

Zaputio sam se prema šestom paviljonu s nadom kako ću tamo još nešto naći. Ali ništa. Tamo su većinom knjige iz antikvarijata koje mi i nisu u tom trenutku bile toliko napete, velika količina stripova i Vedrana Rudan koja čita psovke na predstavljanju svoje knjige. Mogu iz šestog paviljona istaknuti jedino štand Sandorfa s nekoliko lijepih naslova i štand Buybooka gdje sam vidio Houellebecqovo Pokoravanje. Nisam ga kupio, pričekat ću hrvatski prijevod.

Ponovno sam se vratio u peti paviljon i tamo uz mnogo premišljanja, odabrao dva romana iz biblioteke Vrhovi svjetske književnosti: Chateaubriand – Atala – Rene i Zagrobne uspomene, te Huysmans – Uz dlaku.

I to je bilo to. U ruksak sam poslagao 10 knjiga (ukupno 150 kuna) i jedva ga nekako zatvorio.

Od lutanja po sajmu sam ogladnio, novčanik ispraznio, bilo je vrijeme za odlazak. Do iduće godine, ili možda ipak ne, ići ću još jednom u subotu kupiti još nekoliko knjiga, jer euforija me još uvijek drži. A trebam i nadoknaditi propuštene godine.

Ocjene (7)

Respektira (6): RuzicaG, JosipLabas, Vjeran, Tom1988, ucitajse, TatjanaBN

Ne slaže se (1): Tom1988

Komentari (8)

« prikaži ranije
6

Od Tom1988

znam to je neki kriterij). A to što su to djeca koja tek upoznaju čari knjiga pa su (trenutno) tamo možda više radi druženja, nije uopće bitno. Bitno je iskustvo, vidjeti to. I puno mi je draže vidjeti djecu kak se smiju, druže, i tu i tamo bace
6

Od Tom1988

pogled na knjige koje ih zainteresiraju, nego one odrasle manijake koji kompjuterski, mehanički, prstima prolaze kroz knjige, robotski slažu kolekcije stripova, usiljeno raspravljaju o književnosti, publicistiki, itd., drže se ko napuhani purani...
6

Od Tom1988

Baš fali opuštenosti, živosti u svemu tome, a djeca baš to donose. A što se samog interlibera tiče, ovaj mi je najslabiji ikad. Većinom jedne te iste knjige, jedni te isti popusti, čak i izlagače znam gdje su napamet, makar ih je sad i manji broj jer
6

Od Tom1988

jer ponavljaju se isti štandovi, nekad su i van paviljona posvuda bili šatori s knjigama, neki najavljeni naslovi nit nisu izašli... s obzirom na vrijeme utrošeno na putovanje do zgb, nisam zadovoljan.... ali eto, to je moj pogled na stvari ;) Lp
6

Od Vjeran

Posebno uživam u autointrospektivnim analizama. Volim kad ljudi razotrkriju dio svojih promišljanja, a kad to čine dragovoljno onda se i moj doživljaj mene kao voajera ipak smanjuje ;-) Naravno, ne slažem se sa svime ali kapa dolje za otvorenost.Poz!

od BoriciOmis

6 0 0 3

Pulastrice

Evo, povodom početka školske godine, napisao sam jednu priču. Uživajte! :)

Teško se koncentriram na učenje, pogotovo preko dana. Uvijek neki svetac zvoni na vratima, počevši od babe s pazara koja mi hoće uvalit gnjecavi sir s pokojom vlasi iz njezine prosijede kose, do poštara koji već godinama didu nosi penziju, bez obzira što on nije odavno među nama. Taj bajoslovni iznos za studentske okvire vjerojatno i je razlog što ovoliko dugo razvlačim svoje školovanje.

Uglavnom, nemoguće je učiti preko dana, pogotovo zato što mi je kuća udaljena tridesetak metara od srednje škole. Pulastrice hihoću, ciče, poneke i mekeću, a svaka je u pretijesnim tajicama i uskoj majičici, vjerojatno kupljenima u Turbo Limača. Da stvar bude gora, prvi je dan škole, pa cijela ulica miriše po dezodoransima, jeftinim parfemima, ulju i mlijeku za tijelo, regeneratorima i šamponima, gelovima i lakovima za kosu, acetonu i laku za nokte, kremicama za lice, kremi za ruke, kremi za herpes, kremi za proširene vene (taj vonj je ostao od one babe s pazara, vrag je odnio), depilacijskoj kremi... Jednom rječju: milina. Praznik za sva osjetila, osim za ona taktilna.

Ali. Sve te miomirise sada nagrđuje vonj dima, nekakva paljevina, što li. Toster nije, ne koristim ga otkako me zadnji put udrila struja. Također, ništa ni ne kuham, studenti takvo što ne rade...

Izlazim ispred kuće, kad ono tamo tri srednjoškolke! Stoje grupirane u obliku trokuta, uvlače dim debelo našminkanim usnicama.

˝Ćao cure˝, pozdravljam ih, iako bi im bolje pristajalo oslovljavanje s nimfice, lolitice, ribice, i sve tako mmm...

˝E˝, nezainteresirano odgovaraju.

 Grče lica kao da u cigareti nailaze na dio koji je pokvaren.

˝Šta ima, šta se radi?˝ pokušavam začavrljati s njima primičući im se polako poput zmije.

˝A evo, pušikamo˝, kaže jedna uz smijuljenje ostalih.

˝Hehe, pazite mi na đirane da ih ne zapalite˝, odgovaram im miroljubivo.

˝Ma nećemo, nećemo... Šta su to vaši, a?˝

˝Je, je, naši su. Od pokojnog dida, točnije˝, kažem zamišljeno.

˝Ajme, baš je lipo!˝ kaže mala s plavom ispeglanom kosom.

Druge dvije sa slijepljenim crnim trepavicama, potvrdno kimaju glavama otresajući pepeo u pitare.

˝Inače, ja sam Milivoj, al me možete zvat Mili, hehe. A vas tri kako se zovete?˝

˝Arijana˝, kaže mala plava.

˝Klaudija˝, odgovara druga kao u vjetar.

Ima duge bijele nokte, ogranfaje mi žile na zapešću dok se rukujemo.

˝Monika˝, guguće niska crna s najizraženijim oblinama, pravi mali šećer.

˝Nego, mogle ste popit šta sa mnom u kući?˝ oprezno, pomalo i podantno, ih pitam.

˝S vama na piće?!˝ začuđeno me pitaju uglas.

˝Pa e. Iman i kole, i senzacije, a i limunadu za čas napravin...˝

Urlaju od smijeha. Arijana se čak i zagrcava od duhanskog dima.

˝Ili ako ćete rakije, vina...˝

˝Pa štaš nan ti? Ajde starino pali! Biži ća u krpe odavno si triba ić˝, Klaudija s gađenjem ispaljuje salvu uvreda.

Sve tri složno odbacuju španjulete u pitar, pa odlaze prema školi skladno njišući bokovima. Kratko još gledam za njima, pomalo i s čežnjom. Skupljam tih nekoliko opušaka iz pitara, pa ulazim u kuću.

 Uzimam skripte, počinjem čitati naglas. Krajnje je vrijeme da više diplomiram... A mogao bih se i obrijati, jer ovako stvarno nalikujem na pokojnog dida.

Ocjene (6)

Respektira (6): marali, Vjeran, sthagon, Matea, TatjanaBN, darel

Komentari (3)

5

Od TatjanaBN

Kratko, slikovito, s dobrim obratom na kraju!
10

Od darel

Ma, odlično, baš mi je sjela ;-)

od BoriciOmis

5 0 0 0

Crtice iz studentskog života

Gorštakinja
Sinoć sam dokasno učio u čitaonici. U početku je bila krcata, jedva sam našao mjesto. No, kako to već biva, s vremenom je opustjela. Ostao je samo jedan momak koji je tiho hrkao, povremeno mumljajući riječi kao što su corpus delicti, i jedna cura. Isprva nisam na nju obraćao pozornost, niti na to što oblizuje usnice, jer je za večeru u menzi bio stvarno ukusan pileći filet, punjen šunkom i sirom. Ali, kad je podigla masivnu Sobottinu knjigu, upirući prstom na stranicu s precizno oslikanim spolnim udom (lat. penis), uvidjeh da je vrag odnio šalu.
Obično kada u novinama pročitamo da je silovan neki muškarac, od strane jedne ženske ili čak više njih, mi muškarci budemo mu zavidni. Zamišljamo da ga je ˝silovala˝ nekakva manekenka, model ili tome slično. Ova cura je bila daleko od toga. Širokih ramena, jake čeljusti, visine oko metar devedeset, ali lijepe duge plave kose svezane u pletenicu. Baš kao u Heidi.
Uz oblizivanje usana, ubacila je i namigivanje, geste s kažiprstom i svakakve ostale gadarije koje ovdje neću spominjati.
Polako sam ustao i uputio se prema izlazu. Ona je također ustala i u dva koraka mi presjekla put. Oblio me je hladan znoj.
˝Moram na WC˝, prošaptao sam.
˝Uon ti je tamo livo˝, ljubazno mi je objasnila.
Zahod je, naravno, u sklopu čitaonice. Srećom, odmah pokraj ženskog dijela, kraj prozora, su protupožarne stube. Pobjegao sam glavom bez obzira, ostavljajući skriptu i jednu šlapu na milost i nemilost gorštakinji.

Rolo janjetina
Pravi Hrvat trčeći prolazi pokraj većine slika u umjetničkoj galeriji (Lauba). Ipak, zastaje ispred janjeta na ražnju postavljenog na rolo baneru. Suza mu klizi kad se sjeti rodnog ognjišta, česmine koja pucketa, mirisa od kojeg idu sline. Dida ga klepne svaki put kad krišom skine zapečenu koricu, nešto naslanije i najljepše šta postoji... Toga nema u Zagrebu. Najbliže pečeno je tamo negdje u Lici, upitne kvalitete i friškosti. Sljedeća je Boraja. Što činiti?

Drive in kino
Večeras sam išao trčati na nasip. Bilo je poprilično kasno, tako da je osim mene bilo još svega par trkača. Negdje na pola staze, slijeva, ugledam veliko filmsko platno i na desetke auta. Očaran tom slikom, skrenem s puta. Hm, drive in kino, pomislim. To čudo sam viđao samo na filmovima, nisam imao pojma da ga ima i u nas.
Udobno se smjestim u svježe pokošenu travu i počnem gledati besplatan film; znao sam da će mi se odlazak na trčanje isplatiti, ali nisam se nadao da će to biti tako brzo. Zapravo je to bio crtić; dvije purice putovanjem kroz vrijeme nastoje spasiti pripadnike svoje vrste od dospijevanja na blagdansku trpezu. I baš kada simpatična tuka Reggie (glas posudio Owen Wilson) i sama dolazi u smrtnu opasnost, iz metalik plavog audia izlazi kršni mladić, gol do pasa.
˝Šta je punjetaru?˝ pita me ljutito, očito krivo protumačivši moj običaj držanja dlanova u džepovima.
˝A evo ništa˝, odvratim mu gledajući njegova minuciozno istetovirana ramena.
˝Šta ništa, kupi se drkadžijo!˝ priprjeti mi podignutom šakom.
˝Zašto, jesam li ja kriv što nemam auto ko ti pa da mogu gledat film u drive in kinu?˝ pobunio sam se.
˝Jebe me se,˝ odvrati, ˝ja ti tude ne mogu pomoć.˝
˝Ti ne možeš ni sebi pomoć˝, odgovorim mu i dadem se u trk.

Hrkač
Imam šutljivog cimera. Duša od čovjeka, što bi se reklo. Na pitanja odgovara jednostavnim proširenim rečenicama, ali to ne znači da je malouman. Samo mu možda nije zanimljivo pričati sa mnom. Ili mu je ipak draže dopisivati se s ljudima na fejsu. Ne znam. Samo znam da preko noći sve svoje neizgovorene dijaloge, slutnje i osjećaje, svađe i frustracije, sve ono neizrečeno ili potisnuto, sve to iz njega izlazi dok spava. I to obilato. Hrče preko svake mjere i ljestvice jačine hrkanja. Nadlijetanje kanadera preko požarišta, za mene je neka vrst simfonije u usporedbi s njegovim hrkastim arijama. Katkada se zagrcne tijekom spavanja. Strah me je da se ne uguši... Volim ja svog cimera, ali proizvođa čepića za uši volim više. Bog ga blagoslovio. Obojicu.

Soboslikar
Totalno sam zaboravio koji je gušt pituravat. Polako prelazit kistom, tapkat rupice i brazde u koje boja teže ulazi; mijenjati podlogu iz minute u minutu. Površina je glatka, pomalo čak i staklasta. Poželiš je liznuti. A miris... Miris laka danima poslije ostaje, noću čak i bolje spavam. Uz to je i lijepo znati kako se jednoga dana kada diplomiram, mogu zaposliti kao soboslikar.

Ambulanta
Ponit knjigu sa sobom u ambulantu mi je bila najpametnija stvar u zadnje vrime. Šteta što me doktorica prozvala usred četrnaestog poglavlja. Kako mi to nije ranije palo na pamet? Davno sam već moga pročitat sve od Dostojevskog, pa i od Tolstoja, makar Rat i mir. Za ubuduće ću morat nabavit neku torbicu da mi bude lakše nosit sve te naslove. Ili ruksak jednostavno. Ne znam, vidit ću, mogućnosti su ogromne.


Teta iz menze hoće ići na more
˝Teta, a šta van je ovo?˝ upitam sredovječnu gospođu danas u menzi, pokazujući na nešto što bi mogao biti pileći filet i lazanje istodobno.
˝Morski pas˝, kratko odsječe.
˝A brale, ja san odoli pa nikad nisan to ija˝, zaglumim malo po naški, ne bi li me čule studentice u redu.
Pogleda me žalosno kao da sam rekao da sam iz Srijemske Mitrovice (ma gdje god to bilo), a ne iz najljepšeg dijela Hrvatske.
˝Znaš li ti Dalmatinac, da ja nikad nisam bila na moru?˝ tugaljivo reče.
Šokiran tom neizmjernom nepravdom, ništa joj ne odgovorim. Kod izdavanja računa mi se osmijehne. Inače, filet morskog psa je bezveze. Bezukusan, čak pomalo i bljutav. Ipak, teta iz menze mi ga nije naplatila, štoviše, obračunala mi je samo vodu i majonezu. Na poleđini je nadopisala: Milica (Novi Profil) :) .

Ocjene (5)

Respektira (5): sthagon, RuzicaG, marali, darel, NinaM

Komentari

od BoriciOmis

5 0 0 6

Robert Perišić: Područje bez signala

Dugo iščekivani Perišićev roman ˝Područje bez signala˝ (čekali smo ga osam godina, još od ˝Naš čovjek na terenu˝) počinje upravo tako: gubljenjem signala na mobitelu tokom putovanje prema mjestu N. Kroz pripovjedanje u trećem licu, koje ulazi pod površinu likova, ali tim načinom pripovjedanja roman nije ništa manje zanimljiv, autor nas uvodi u radnju dolaskom dvojice investitora koji žele pokrenuti postrojenje za proizvodnju turbina koje nije bilo u funkciji još od socijalizma, a sve to u neke mračne svrhe. Spominju se bivši trgovci oružjem, naručitelj koji je pod trgovačkim embargom itd. Već prvo poglavlje, preko opisivanja djece u karampani od autobusa koja igraju staru igru ˝Neka tuče, neka tuče, ko papuču izvuče˝ i njihovog kreveljenja došljacima, nam sugerira da zalazimo u područje gdje vrijeme i razvoj ne da su stali, nego čak polagano i klize nizbrdo.

U mjestu u kojem ima jako malo zaposlenih, jedina je aktivnost ispijanje alkohola na ulici. Između redaka se može iščitati da se autor čak pomalo i podruguje mogućim stranim čitateljima koji nas svrstavaju u koš glupog i nesposobnog naroda. Perišić ovdje ne ismijava domaćeg čovika (kao što to na primjer konstantno radi jedan Ante Tomić), čak naprotiv, u romanu su prisutni inžinjeri, tehnomenadžeri, cijeli jedan ženski krug intelektualaca od veterinarke, knjižničarke do kustosice muzeja i jedne profesorice engleskog jezika, te raznorazni ostali vrlo sposobni ljudi koji itekako znaju svoje znanje, ali oni jednostavno tone u učmalost malog mjesta, jer se nisu ili ˝snašli˝ u minuloj privatizaciji, ili jednostavno nisu imali ikakvu drugu priliku nakon zatvaranja tvornice turbina. Sve su to obični ljudi koji se po ničemu, na prvi pogled, ne ističu. Ipak, svaki taj lik ima iza sebe svoju priču, svoje traume, te su oni itekako slični nama samima, s kojima se lako možemo poistovjetiti. Kao i likovi, tako se i svaki motiv razvija; na kraju romana, usprkos elementu iznenađenja, sve je zaokruženo, sve poprima svoj smisao.

Na jednom mjestu nailazimo u razgovoru na problem privatizacije voda i električne energije, gdje Amerikanac zadržavanje tih strateških segmenata od strane države, naziva zaostalim socijalističkim mentalitetom. Sugovornici nije jasno o čemu on govori kada i ostale europske zemlje, poput Velike Britanije, nisu privatizirale vodoopskrbu i elektroprivedu. No Amerikanac njima ne spočitava zaostali socijalistički mentalitet. Cijeli roman govori o nestajanju radništva. Hoće li i u ovom djelu pobjediti kapitalizam to morate sami iščitati.

Investitori daju bivšim radnicima odrješene ruke u pokretanju ponovne proizvodnje, pozivajući se na model samoupravljanja, iz razloga što njih dvoje ni ne znaju ništa o tom procesu proizvodnje. Kako god, u ovom gradiću se počinje nešto događati, radnici su puni elana, a kako i ne bi bili kad im nitko ne sjedi nad glavom, a uz to primaju i sasvim pristojne plaće?

U romanu nailazimo i na nekoliko originalnih teza, kao na primjer ona o ljubavi. Naime, ljudi danas kroz ljubav pokušavaju postići sve ono što kroz druge okolnosti nisu uspjeli. Završetak fakulteta, stjecanje određene količine kapitala, ili neki oblik sreće, biti postojanja. Tu čak i kafić kraj tvornice po imenu ˝Plava laguna˝ poprima svoj smisao, ima svoju svrhu.

˝Ta zapravo nije bila siromašna, iako mu se, kad razmišlja o njoj, nameće ta riječ. Ne, pomisli, nije stvar u pravom siromaštvu, nego o običnom, prosječnom siromaštvu onih koji gledaju televiziju, čitaju novine, prate što rade i gdje ljetuju poznati, postajući siromašni od svega toga što žele. Oni su siromašniji od siromaha; ti siromasi televizije i novinskih revija u slikama, u luksuzu jahti i skupih automobila, u markama odjeće i sanjarijama turističkih odredišta, njihovo je siromaštvo temeljito, bez ponosa i bunta, jer oni se nadaju, projiciraju se u slike, oni štede pa kupe nešto od toga, nešto slično slici, oni štede pa kupe nešto od toga, nešto slično slici- ponešto si priušte i, naglašeno, zasluženo u tome uživaju, pa to otplaćuju i nadalje trunu uz televiziju i te crvljive revije. Ta vrsta siromaha bila je nevjerojatno raširena- bio je to, činilo mu se, većinski dio biračkog tijela. Siromaštvo ljudi koji razmišljaju o bogatstvu ogromno je- i tu je prazninu dotivao na koži mladih žena, čak i u njihovim tugama, u tim ljubavnim nesrećama koje im je priuštio, jer je svinja.˝

Sljedeća teza je ona o umjetnosti; mnogi umjetnici zaboravljaju zašto uopće stvaraju, gube motivaciju i interes. Zaboravili su kako se uživa u umjetnosti. Također, kroz ironiju, Perišić kaže kako se danas svašta naziva umjetnošću, samo je bitan kupac i koliko će on za tako nešto platiti.

 Osim zanimljive radnje, sam Perišićev stil je prozračan, ali sadržajno opet tako kompleksan jer obrađuje temu postsocijalizma i socijalizma, daje izvrsne potrete, kako psihološke tako i fizičke, od čega su potonji svedeni na minimalizam i više dolaze do izražaja kroz dijalog i događanja. Pored toga, u romanu imamo zastupljene raznovrsne glasove, žargonizme, pa i nešto malo toka svijesti, epsitolarne proze itd. Sve to skupa pridonosi iznimnoj kvaliteti djela.

Tekst je pitak i tečan, te sam kroz ovu knjigu od 424 stranice, praktički, protrčao; svaki iole ozbilniji čitatelj je može završiti za pet dana. Ali, možda bolje da je rastegnete, da uživate u njoj koliko god možete, jer ovo je jedna od onih knjiga koje ne želimo da završe.

Ocjene (5)

Respektira (5): ucitajse, MiraLaFu, darel, Vjeran, TatjanaBN

Komentari (6)

« prikaži ranije
6

Od Vjeran

Razumijem tvoj pogled ali mene se knjiga "toliko dojmila" da nisam imao potrebu napisati analizu. Možda sam u startu očekivao previše. Pozdrav!
4

Od BoriciOmis

Čuj, tebi su Obješeni dobar roman, o čemu mi onda imamo dalje pričat?
10

Od darel

ako su Obješeni pola dobar kao črna mati zemla... :-). mislila sam da su hvalospjevi pretjerani, dok nisam počela čitati knjigu...
6

Od Vjeran

@BoriciOmis, Imaginarij doživljavam kao izrazito otvorenu i tolerantnu zajednicu. Stoga nema potrebe stvari spuštati na osobnu razinu. Moja se opaska odnosila na moj doživljaj djela. a ne na tvoj rekst ili tebe osobno. Problem? Pozdrav!
4

Od BoriciOmis

pa dobro, onda sljedeći put argumentiraj svoj doživljaj djela

od BoriciOmis

8 0 0 4

Arnon Grunberg: Plavi ponedjeljci, Tirza

Ne razmišljam baš previše o godišnjem dobu i težini ˝štiva˝. Imam popis naslova koje čitam redom po kojem dolaze, ali dobro, ovdje ću reći nešto o knjizi koju sam pročitao prije par ljeta, a ostala mi je u lijepom sjećanju. Čak sam se i malo duže zadržao na njemu iz razloga što ga nisam nigdje nalazio; u nekoliko knjižnica u Splitu je dolazilo do misterioznih nestanaka baš ovog djela. Kasnije se potraga za jednim drugim Grnunbergovim djelom (Tirza) nastavila čak i u Zagrebu, a o tom će te više pročitati u nastavku...

Arnon Grunberg je mladi pisac iz Amsterdama, židovskih korijena. Ali, za razliku od ostalih pisaca istog porijekla, on nije niti malo opsjednut holokaustom. Čak naprotiv, povremeno i ismijava neke običaje svoje vjeroispovjesti. Pravo osvježenje. No, to nije jedina zanimljivost o njemu; Arnon je, kako ćemo vidjeti i u njegovu romanu u kojem ima poprilično autobiografskih elemenata, izbačen iz gimnazij. Počinje se baviti pisanjem, te već u dobi od dvadeset i četiri godine, izbacuje ovaj roman kojim se katapultira u vode slavnih pisaca današnjice.

U romanu pratimo protagonista Grunberga; nakon što prekida svoje srednjoškolsko obrazovanje, počinje se baviti raznoraznim poslovima, uglavnom bezuspješno, i to od glumca, dostavljača lijekova, nakladnika, pa čak i žigola.

˝Da život uzmem u svoje ruke. To uvijek govore ljudi koji vlastiti život nisu uzeli u svoje ruke, ljudi koji bi, čim bi se napili, počeli vikati:˝Što sam to učinio sa svojim životom, za ime božje, što sam učinio?˝ I što je to zapravo značilo, uzeti život u svoje ruke?˝

Ni u ljubavi mu ne ide, jer ga cura ostavlja zbog neimanja slobodnog stana, sobička ili nečega sličnog gdje bi se mogli nalaziti. Situacija kod kuće mu također nije bajna, ima bolesnog oca i histeričnu majku, ali autor sve to skupa opisiva na jedan ironično-sarkastičan način, s dozama crnog humora i morbidnog:

˝I te je večeri otac uzaludno čekao na burzovno izvješće, a majka je rekla:˝Smrt je dosadna baš kao i život, ali ja još ne želim umrijeti. To vam veselje neću priuštiti. Osim toga, baš i ne vjerujem u raj.˝˝

 Katkada je sentimentalan, a to je naravno, kada je u pitanju ljubav i čežnja:

˝Zapravo nam ne nedostaju drugi ljudi, već vrijeme koje smo s njima proveli, vrijeme od kojeg je preostalo samo nekoliko priča. Ako ih ne nastavimo dalje prenositi, i te će priče ishlapiti kao voda koju je majka kuhala svake subote... ˝

Sljedeći naslov od istog autora je Tirza. Ali, tu knjigu ne nalazim ni u jednom katalogu u Splitu, čak ni u onom od Sveučilišne knjižnice. Ipak, nalazim je u Nacionalnoj sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U njoj i više nijednoj drugoj u gradu. Da, ova potraga se produžila na dvije godine, kada se selim u Zagreb na studij. Jedna od prvih preokupacija mi je bila nabavit bašt tu knjigu, jedinu još preostalu s popisa. Izdavač  je Sysprint, tako da odlazim u njihovo sjedište. To se nalazi tamo prema Rudešu, daleko, daleko od centra. Ukratko, Bogu iza leđa. Ali dobro, ipak ih pronalazim; tamo mi kažu da oni ne prodaju tako knjige nego da im se moram obratiti preko mejla i slično. No mejlove  rijetko danas tko čita. Nekako dolazim do broja njihove tajnice koja mi ljutito odreže da je oni nisu ni izdavali.

No dobro, uvijek mi ostaje odlazak u NSB i fotokopiranje tog jednog primjerka. Ili redovito dolaženje i iščitavanje. I tako, dolazim u NSB, iako bih prije rekao da ulazim u nacionalnu banku. Ogromno predvorje, još veći stupovi, redari i sigurnosni sustav. Sav onaj tretman koji knjige i zaslužuju. Dolazim do prvog slobodnog knjižničara i odajem mu svoju tihu čežnju: Tirza. Ha, knjižničar pomalo nezadovoljno progovara, pa nastavlja, ovu knjigu mi nikad nismo dobili. Jer, običaj je da nakladničke kuće odmah dobiju zatraženi ISBN broj, iako ih se dosta nikad ni ne tiska. A ova vjerojatno ni neće, jer je nakladnička kuća koja je trebala izdati, u stečaja, predstečaja ili pukog preživljavanja.

I to je to. Nitko tužniji od mene. Nakon cijele potrage i truda, ipak ništa. Ipak, preostaje mi još jedna stvar, ma koliko mi ona bila odbojna i ni približno jednaka knjizi: film (imaju hrvatski titlovi).  https://www.youtube.com/watch?v=DgijR7y27gE

Film Tirza je odličan, a vjerujem da je knjiga još bolja, pogotovo kada vidim ovaj djelić izvučen iz romana na engleskom: http://www.arnongrunberg.com/chapters/46 .

Ukratko, radi se o profesoru književnosti koji je opsjednut svojom petnaestogodišnjom kćeri Tirzi. U dobi od oko osam godina, čita joj prije spavanja. I to Dostojevskog! Pored toga, Tirza svira na violončelu, slika i svašta lijepo... Problemi nastaju kada nađe partnera i počne s njim raditi stvari koje njen otac nije mogao ni zamisliti da bi ona mogla činiti. Ovdje je link na prvo poglavlje, koga zanima http://www.letterenfonds.nl/images/dossier/Grunberg_Tirza_screen.pdf .

Sve u svemu, potrošio sam poprilično vremena i živaca na ovog autora. Ali, nije mi žao. Žao mi je što nema više prevedenih njegovih djela. A to zahvalimo našem propalom nakladništvu i vječitoj recesiji.

Ocjene (8)

Respektira (8): marali, Matea, darel, ucitajse, MiraLaFu, woody, TatjanaBN, RuzicaG

Komentari (4)

5

Od TatjanaBN

Zanimljiv prikaz meni potpuno nepoznatog autora. Dodatni respekt za upornost u potrazi za traženom knjigom!
5

Od ucitajse

Iako nisam do sada čula za ovog pisca, zaintrigirao si me za njegove knjige, ali ujedno i deprimirao činjenicom da ih je nemoguće naći. :( P.S: Čudi me ovaj doživljaj sa Sysprintom, ja s njima imam samo pozitivna iskustva (doista čitaju mailove). :)
4

Od BoriciOmis

gle, ja sam imao problema s pronalaskom Plavih ponedjeljaka, ali u Splitu, što ne mora značiti da ćeš i ti imati ;) ; a to sa sysprintom, nisam znao da su raspadu, pa su sve sveli na prodaju zaliha...
10

Od darel

da, situacija je užasna, efektno si to izrazio zadnjom rečenicom... svaka čast na analizi.

od BoriciOmis

4 0 0 2

Nepročitani strip

Moji počeci, što se tiče čitanja stripa, sežu vjerojatno tamo negdje kad sam imao pet-šest godina. Nije baš da sam se tada prvi put susreo sa stripom, ali to sjećanje mi je ostalo urezano. Baš dobro urezano: Večer je, sjedim za kuhinjskim stolom, čitam Pašku Patka i pijuckam čaj. Mater lupa loncima, tata gleda dnevnik. Bila bi to još jedna isklišerizirana večer da se ja nisam odjednom ispovraćao po stolu, i naravno, po stripu. Neću sad ovdje pričati o tome zašto mi je pozlilo, ali stvarno sam bio tužan zbog tog stripa koji je završio u smeću.

I dan danas se sjećam da je to bio jedan od onih podebljih, u boji i otiskan na nešto grubljem papiru. Mislim da sam otprilike stao na mjestu gdje se Paško i ujak Tvrdica obračunavaju na nekom jezeru, ili tako nečemu. Znam da me to dosta godina poslije kopkalo, kako je zapravo završavao taj obračun, nesreća, što li već. Ali, brzo sam ja taj nedostatak nadoknadio. Imao sam jedan kuferić koji sam napunio samim Mickey Mousima.

Kad sam malo odrastao, počeo sam čitati i skupljati Zagora, ali samo onog žutog, u izadnju Slobodne Dalmacije. Sjećam se da sam još čitao Spidermana- on je stvarno bio skup, ali je vjerojatno imao najbolji crtež, a da ne govorim o tome da je uvijek bio u boji. Društvo su mu pravili Conan, nešto malo Dylan Dog, al dobro, Dylana je uglavnom čitala starija sestra, ja sam i bez njega imao noćne more... Od školskih časopisa, u Smibu je izlazila Durica; baš taj strip mi se jakooo sviđao. Vjerojatno zato što je uvijek bio prekratak, u podnožju stranice, N tek četiri pet kvadratića.

Evo, sad se sjećam i Klare iz Maka, jednog crkvenog časopisa... Da ne nabrajam sad sve i sva, očito je da sam obožavao stripove. Sada obožavam knjige, ali mi i danas nije mrsko ponekad na brzinu preletjeti pogledom kakav kratki strip.

Ne mogu zamisliti da danas djeca ne čitaju stripove?! U nas u ulici su ih svi čitali, neki više, neki manje, ali su doslovno svi znali za Zagor Te-Naya, Chica, Texa Willera i ostale čuvare pravde.

Odakle takva zaluđenost stripom, ni dan danas mi nije jasno. Možda baš zbog tog događaja kada sam nehotice upropastio jedan lijepi primjerak? Ne znam, možda je to samo zbog toga što je strip jedna od najvizualnijih i najlakše pamtljivih umjetnosti... Kako bilo, činio je jedno lijepo razdoblje u mom djetinjstvu i postao odskočnom daskom za ljubavlju prema knjigama.

Ocjene (4)

Respektira (4): Tom1988, tomtom, RuzicaG, sthagon

Komentari (2)

4

Od BoriciOmis

p.s. čak mi je i na avataru jedan lik iz stripa; naravno, iz Alan Forda ;)

od BoriciOmis

9 3 0 3

Probijanje hrvatskih pisaca

Dolazak hrvatskih pisaca na inozemnu scenu je poprilično težak, a i oni koji ga i uspiju prebroditi, taj nezahvalni, sizifovski put, na njoj se dugo ne zadržavaju i ne dobivaju na popularnosti. Ne znam je li to zbog toga što smo još uvijek zemlja anonimac naspram ostalih europskih država, ili je to zbog toga što jednostavno nismo dovoljno dobri za prosječnog europskog čitatelja? Mislim da je prije ovo prvo, jer se danas stvarno čita sve i sva.

Najveći problem koji vidim, je problem prevođenja nekog našeg romana na engleski ili neki drugi jezik. Konkretno, poznata mi je situacija prevođenja jednog našeg romana, To malo pijeska na dlanu (A handful of sand), autora Marinka Koščeca. Naime, prevoditelj koji se latio tog posla, autoru je poslao oko deset stranica pitanja u vezi teksta. Budući prevoditelj nije bio Hrvat, bilo mu je potrebno razjasniti pojedine hrvatske običaje, navike i slično. To je još i bio prevodljiv tekst, jer je pisan književno. Nemam pojma kako je to išlo s romanom Adio, kauboju (Farewell, cowboy) autorice Olje Savičević Ivančević, jer je tu poprilično zastupljen dijalekt i slične posebnosti zavičajnog govora. Vjerojatno nešto bolje, jer se redaju pozitivne kritike s Otoka.

Pojedina hrvatska djela bi strancima itekako mogla biti zanimljiva, pogotovo nešto novijeg razdoblja. Prisjetimo se samo Perišićevog Naš čovjek na terenu koji je polučio zamjetan uspjeh na američkom tržištu. Ali, koliko para toliko i muzike. Živimo u svijetu gdje je reklama jako bitna stavka. Često i sami podliježemo njenom utjecaju, tako da kupujemo Coca-Colu, Pedeset nijansi sive i ostalo smeće, zaslijepljeni propagandom, blještavilom iza kojeg ne stoji ništa.

Mislim da se još uvijek ne trebamo zamarati probijanjem hrvatskih pisaca u inozemstvo, iz prostog razloga što književna scena u Hrvatskoj, praktički, ni ne postoji. Da, vidimo da povremeno iskaču autori kao što je već spomenuta Olja, pa imamo i Kristijana Novaka s njegovom Črna mati zemla (da mi je samo znati kako bi se taj roman uspio prevesti na engleski ili neki drugi jezik?!), i oni bi svakako trebali dobiti svoju šansu, da izađu iz ovih naših učmalih okvira. Ali. Teško će danas netko preuzeti toliki rizik kao što je objavljivanje knjige na stranom jeziku i njene promidžbe u svijetu. Zasad je to samo Istros Books. I hvala im na tome.

Ocjene (12)

Respektira (9): BiankaA, sthagon, ucitajse, RuzicaG, darel, JosipLabas, TatjanaBN, marali, MiraLaFu

Slaže se (3): LucaK, ucitajse, darel

Komentari (3)

10

Od sthagon

Ako hrvatsko tržište ne postoji onda bi se valjda svi naši pisci trebali isključivo zamarati probojem na svjetsko tržište?
4

Od BoriciOmis

a koji to pisci molim te? (čast izuzecima); ne kažem da ne postoji, al je još daleko od normalnog
10

Od sthagon

Ako pisca definira afirmacija, a ne proces stvaranja, onda je logično da ne možeš imati afirmirane pisce u Hrvatskoj i da afirmaciju mogu dobiti samo vani. Ako si pisac i samim činom stvaranja onda u Hrvatskoj ima pisaca i mogu pokušati izaći van.

od BoriciOmis

6 0 0 0

Ferenc Molnar: Junaci Pavlove ulice

Jedna od najupečatljivijih knjiga koja je obilježila moje, ali zasigurno  i brojna druga djetinjstva, je priča o dječacima s ulica grada Budimpešte. Nje sam se sjetio, kada sam prije mjesec dana lutao između youtube linkova, pa naletio na film. Na mađarskom, bez prijevoda, i bez engleskih titlova čak. Naravno da sam ga odgledao do kraja, iako nisam razumio ni riječi što su rekli. Ali. Sve mi vratilo u sjećanje preko njihovih lica, grimasa, gestikuliranja, i prije svega, nepodopština.

Na samom početku filma, Nemeček je priveden pred ravnatelja, skupa s udruženjem ˝KIT˝, organizacijom čija je svrha strugati staklarski kit s prozora, skupljati ga u balotu, i tu istu balotu, na smjene žvakati kako se ne bi stvrdnula, te tako postala neupotrebljiva. Dok ravnatelj ispituje članove, pretresa ih i sve pronađeno im plijeni (nailazi na praćke, špekule, sličice, nepodobnu balotu kita zavidnih dimenzija, pa čak i pečat udruženja), Nemeček iskorištava njegovu nepažnju i marljivo struže okvir  prozora. Po završetku ispitivanja bivaju raspušteni, a prozor pada na ulicu uz tresak i lom.

Ipak, to je tek dio priče. Radnja se temelji na ratovanju između dva kvarta. Ovi Nemečekovi se nalaze na skladištu trupaca, od kojih su i sagradili svojevrsne kule, osmatračnice i tornjeve. Njihovi neprijatelji, Crvenokošuljaši sa sjekiricama, su im zavidni na tome, te im ga žele pod svaku cijenu preoteti. Sukob započinje tako što ˝Skladištarima˝ kradu zastavicu. Vođa Boka, Nemeček i još jedan dječak odlaze u špijunažu na njihov teritorij, inače gradski perivoj s jezerom. Ne uspijevaju vratiti zastavicu, domalo upadaju u neprijateljske šake i oni.

Rat, mi odrasli automatski prcipiramo kao mržnju. Ima je i ovdje, ali u tragovima. Ovaj rat se temelji na uvažavanju, poštivanju protivnika i nastojanju ka rješavanju  problema. Tuđa nevolja postaje svačijim problemom, tuga protivnika ovija oba tabora velom tuge.

Ali, to su djeca. Ona čak i kad ratuju, hrvaju se i gađaju grudama pijeska, ona su i tada puna ljubavi i prijateljstva. Djetinjstvo je, zasigurno, naljepše doba života. I najzanimljivije. Da se bar mogu vratiti u naše ulične bitke, makar i na trenutak. 

Ocjene (6)

Respektira (6): BiankaA, JosipLabas, Ivan10, marali, MiraLaFu, RuzicaG

Komentari

od BoriciOmis

4 0 0 1

Eric Faye: Nagasaki

Zamislite da se ujutro ustanete i otvorite hladnjak u namjeri da nešto pojedete. Ali, primjećujete kako nešto nije u redu. Na ovalnom tanjuru su bile tri kriške pršuta, a sada je samo jedna. Kolačića s pekmezom, na vaše zaprepaštenje, više uopće nema! Netko vas potkrada, šlepa se na vašoj grbači. Pivo je dopola popijeno. E sad je dosta, kažete. Netko će nagrabusiti.

Isto to se događa pedesetogodišnjem Japancu, samcu, gospodinu  Shimuri. Postavlja kamericu u kuhinju u namjeri da otkrije uljeza. Ubrzo, sa svog radnog mjesta, inače je po zanimanju meteorolog, nadgleda zbivanja u blagovaonici. Na malom prozorčiću, na ekranu, iskrsava nekakva silueta. Gospođa koja kuha čaj. Koristi njegove vrećice čaja! Shimura naziva policiju...

Ovaj kratki roman, dobitnik nagrade Francuske akademije za 2010. godinu, prije svega govori o samoći i otuđenju ljudi. Sam protagonist romana, prezire ljude, tijekom pauze ostaje sam u uredu, a iza posla odmah ide kući. Ne može podnijeti ljudski glas; svoje kolege naziva cvrčcima: ˝Komentiraju me, pile mi misli i rečenice u nastajanju, tako da kad stižem u ured zatvaram prozore, samo na čas, zamolim kolege, zbog njih nisam spavao i jutros su histerični, slušajte to, dođe vam da si nalijete vosak do bubnjića, a čak još i kad je sve zatvoreno, pronalaze nas, probijaju stakla i beton, prolaze kroz zidove, ti kukci, i tad ponovo pomislim na svoj posao: kameru i svojeg vlastitog duha koji prolazi kroz zidove.˝

Navečer za stolom jede sam, vrti programe na televizoru, surfa po fejsbuku u potrazi za partnericom. U krevetu, ne spava, njegov fiktivni mir je narušen:

 ˝Pomislio sam da će me nakon toga tuširanje smiriti i da će me svladati umor. Krivo. Ispružen sam čekao, ali nije dolazio. San? Ne, zaborav. Ne zaborav te jadne žene koja mi nije nitko i ništa, nego zaborav čitavog mojeg života čija se bijeda i jalovost odjednom razotkrila. Već odavno u njemu nije rasla nikakva ambicija, a ni nada. Prokleta bila, ta žena. Zbog nje se digla ta magla.˝

Pozadinski se provlači društveni problem, odnosno problem gospodarske krize, koja umjesto da nas sve skupa približi i sjedini, mi ljudi se još više razdiremo, ograđujemo jedni od drugih. Kao i uvijek, čovjek je problem sam sebi. Ali i drugome.

Autor u ovom naizgled jednostavnom romanu pitkih rečenica, miješa pripovijedanje prvog muškog lica, te pri kraju i prvo žensko lice, pa čak uvlači mrvicu i sveznajućeg pripovjedača. Upravo me se taj kraj dojmio, dio u kojem se neznanka obraća glavnom liku. Ovaj roman, iako jako kratak, potvrđuje moje mišljenje kako se bitne stvari mogu i moraju  izreći na malo prostora, odnosno stranica papira.

Preko rečenice Pascala Quignarda, citirane na početku djela, shvaćamo zašto je ilegalna stanarka odabrala baš njegovu kuću za svoj ilegalni smještaj: ˝Kažu da bambusi istog soja cvatu istoga dana, umiru istoga dana, ma koliko udaljena bila mjesta na svijetu na kojima su posađeni.˝

Ocjene (4)

Respektira (4): darel, RuzicaG, MiraLaFu, Vjeran

Komentari (1)

6

Od RuzicaG

mogla bih ovo pročitat, dobra analiza

od BoriciOmis

7 0 0 2

Enver Krivac: Ništa za pisati kući o

Enver Krivac je pisac porijeklom iz Gorskog kotara, a u Rijeci živi od 1994. Hm, pisac. Ne samo da piše, nego i crta stripove, osmišljava omote cdova raznih rock bendova, komponira elektroničku i ambijentalnu glazbu i svašta ostalo u što ja neću zabadati nos.

Ali hoću u njegovu zbirku priča. Ništa za pisati kući o je zbirka proizašla kao rezultat pobjede na natječaju Prozak, natječaj za autore do 35 godina starosti kojeg organiziraju časopis Zarez i izdavačka kuća Algoritam. Nagrada i jest otišla u prave ruke, jer radi se o vrlo originalnom i inovativnom piscu, samim tim i modernom, koji svoje mjesto na policama možda nađe i izvan granica zemlje: ˝... trčali bismo i stizali tamo gdje smo krenuli, uspuhani i rumeni kao klišej.˝

Prvi dio se i bavi izlascima iz okvira bivše države. Naime, autor je opsjednut prošlošću svog pradjeda, koji emigrira u Ameriku. Kroz šaljiv, na trenutke i poetski stil, ali uz ozbiljnu tematiku, pratimo Vinka Žagara Starijeg u raznim poslovima po Kanadi i Americi, ali i piščevo djetinjstvo u seoskom izoliranom životu u Gorskom kotaru.

Drugi dio pod naslovom marljivi štipavac, započinje pričom u vlaku i o putniku koji grčevito čuva, u određenim trenutcima čak i brani svoje  brižno zapakirano odijelo. Odijelo u kojem se trebao vjenčati, koje je sada tek suvenir, uspomena na ništa. Zaključuje: ˝Volim putovati vlakom. Krivulja učenja se brzo i strmo uspinje.˝

I u dobrom dijelu ostalih priča bavi se ljudskom samoćom, otuđenjem, televizijom kao jedinim prozorom prema vanjskom svijetu.

Slijedi dio priča od kojih neke ne prelaze par redaka, a ostale veličinu prosječnog vica. Mikrofikcije koje on naziva skice za beztomnog jerrya.

Krivac pomno bira riječi, izmišlja ih, ne boji se eksperimentirati. U rečenicama su česta nabrajanja, inverzije, što pomalo usporava čitanje ovih kratkih priča, tekstova kako ih sam naziva, kao da želi da zastanemo, pomnije ih pročitamo, pa tako i jasnije vidimo poruku. Ili možda ipak ne, jer apsurda ne manjka.

U posljednjem dijelu zbirke, čelno mjesto zauzima priča o posjetu Jahve Adamu i Evi, odnosno, bezazlena parodija o jabuci i zabranjenom stablu.

Pisac ne prestaje nizati teme i iznenađuje odabirom: od natpisa Armada na zidovima grada do nikad popularnijeg trenda putovanja.

Ipak, kako sam priznaje, glazba mu je važnija i draža od proze i knjiga, čitajući brzo zaspi, tako da ne znam hoćemo li ga i u budućnosti čitati na višestotnim listovima. Šteta, jer radi se o neupitnoj kvaliteti: ˝Zov cestarine je zvuk od kojeg svrbi koža na nogama. Od toga nema spavanja. Došlo mi je da prevedem. To je putoljub. Lutnjožuda. Putešežnja. Skitostrast. Putožudnja. Lutnjohota.˝

Ocjene (7)

Respektira (7): ucitajse, RuzicaG, MiraLaFu, gogz316, darel, TatjanaBN, Eleonora

Komentari (2)

od BoriciOmis

6 0 0 3

Izgubljena nevinost

Pozdrav ekipa, evo ja vam želim poželjeti sve najbolje za nadolazeće blagdane, pun stol, sreće i zdravlja, i naravno, puno slobodnog vremena, jer čini mi se da toga uvijek treba.  Priča ispod nije baš vesela, ali eto, barem su zato moje želje. Čitamo se!

Klipsam glavnim trgom. Raznobojne svjećice odjeću na meni čine ljepšom. Prihvatljivijom. Tu su i žive jaslice okružene desecima znatiželjnika. U prolazu mi se mali Isus smije, kao da mu je toplo i udobno ležati baš tu na platnu. Njegovi roditelji djeluju premlado i nekako poznato.  To su  glumci iz Kerempuha. Ipak, na licima im se ne vide uvježbane grimase. Spokojni su i sretni.

 Izlozi trgovina su, naravno, prigodno ukrašeni. Ovdje plastična jelka, tamo desno savršene trokutaste pahulje ili lijevo, na izložbenim lutkama, kapa djeda Mraza.

Zaustavljam se ispred jednog osvijetljenog izloga, kao što to činim proteklih desetak dana. Vitka, ćelava lutka u crnom kaputu i s bijelim šalom oko vrata. Baš za tim šalom umirem. Mogla bih ga satima gledati da vani nije toliko hladno.

Nije to bilo kakvi šal  kojeg je izradio tamo neki mali Kinez od jeftinog materijala. Takvoga još nikad nisam vidjela! Tako velikog, debelog, mekog...

Guram teška, staklena vrata i ulazim.

“Dobro večer.”

“Večer! Kako Vam mogu pomoći?”, obraća mi se prodavačica umornog lica i kose dignute u pundžu.

“Hvala, ne treba ništa, samo gledam”, govorim neodlučno.

Dućan je prostran, ali s tek desetak polica i još manje artikala na njima. Jednobojni džemperi, kaputi od nerca, svilene košulje s izvezenim ovratnicima... i šal! Moj prekrasni bijeli šal! Uz onoga u izlogu ostao je još samo ovaj jedan. Ali cijena mu je i dalje ista. Ipak, pitam ima li kakav popust.

“Nema”, kaže prodavačica s pundžom, “Ali možete ga uzeti na karticu. Čekove ne primamo”, nadodaje.

Kimam glavom kao da ih imam na desetke, a zapravo jedinu koju posjedujem je ona ZET-ova, istekla prije dva mjeseca.

Uzimam ga, pažljivo razgledavam njegova vunena vlakna koja se ispresijecaju. Nježno mi miluje obraze i to mi čini nevjerojatnu ugodu. Gorim i drhtim u isto vrijeme. Mirišem ga. Miriše na novo, na netaknuto i neokaljano. Nevin je kao i ja.

U lijevom džepu imam pedeset kuna, a u desnom još šest u kovanicama. To je i dalje premalo.

Kalkuliram. Za Božić ću dobiti još nešto novca, ali  možda opet neće biti dovoljno. Ako i bude, tada će već biti kasno. Uzet će mi ga jedna od onih frajli.  Možda da ga...

Osjećam na sebi pogled prodavačice. Promatra me otkako sam ušla. Kao da sam nekakav lopov i kriminalac. Pa što ako nemam nove čizme s visokim potpeticama ili skupi kaput? Ili zlatno prstenje na debelim, masnim prstima, ili glomazni šešir, držeći bradu visoko iako glupavo izgledam? Je li zbog toga ne smijem ući ovdje i razgledavati? Zar sam ja kriva što su mi roditelji NKV?

Ulazi jedna od onih frajli. Prodavačici ne uzvraća pozdrav, niti  ičim daje do znanja da je primjećuje. Samo glasnim, uzvišenim tonom naređuje: “Daj mi onaj kaput broj 40!”

“Je li ovaj od nerca želite?”

“Nego kaj drugo ti tu vidiš?”

“Oprostite, ali mislim da će  Vam broj 40 biti malčice tijesan?”

“Ma što si ti tu imaš mislit, ak sam rekla 40, tad mi daj broj 40 !!!

“Da, naravno, ispričavam se, evo odmah stiže!”

Prodavačica  odlazi na kat i ubrzo se vraća s prekrasnim srebrenkasto-crnim kaputom.

Izvlači ga iz najlona, rastvara i pomaže ga obući frajli. Naravno da joj je premal, ni prvo dugme ne uspijeva zakopčati. Frajla se crveni i bijesni: “Kaj čekaš, broj veći donesi!”

Prodavačica s pundžom trči uz stube, odavno ne obraća pažnju na mene.

Tresem se. Prevrćem šal. Prodavačica samo što nije... To je to. Sad ili nikad!

Naglo trzam desnom rukom. Plastika popušta. Osvrćem se da vidim je li frajla čuje išta drugo osim božićnih pjesama  s radija.

Brzam prema vratima. Još uvijek se mogu predomisliti  i vratiti, razmišljam dok senzori jure prema meni. Čemu sve ovo? Što ako me uhvate, što ako...

“Evo, mislim da će Vam ovaj odgovarati...”, čujem prodavačicu kako se spušta niz stepenice.

Gledam je točno u one iscrpljene oči.

“Stani!”, viče.

Prolazim kroz senzore brže od maratonca.

Optuživački tule:” TI, TI, TI, TI, da baš TI, TI, TI, TI  si ukrala!”

Povlačim vrata i istrčavam na trg. Miješam se s mnoštvom, neprestano trzajući glavom. Pritišćem šal pod jaknom, grčevito, kao da ću iskrvariti ako popustim.

Ponovno prolazim pokraj živih jaslica. Mali Isus u kolijevci, sad me mrko gleda. Svi me promatraju. Osjećam se  gola. Nastavljam trčati.

Kod kuće, zaključavam se u sobu i vadim ga.

Zgužvan je. Ima  rupu veličine čepa. Na tom mjestu je bio sivi, plastični čip kojeg sam onako panično počupala. Na etiketi nalazim još jedan nalijepljeni, samo manji. Onaj koji je svirao  kao zagrebačka filharmonija.

Čak i kad šal izglačam, a rupu zašijem, onaj ožiljak u meni zauvijek će ostati.

Ocjene (6)

Respektira (6): darel, sthagon, TatjanaBN, Vjeran, RuzicaG, ucitajse

Komentari (3)

5

Od ucitajse

Uzvraćam dobrim željama! Odlična priča :)
6

Od Vjeran

Da, odlična priča. A obzirom na ovo blagdansko doba godine neću cjepidačiti oko nekih detalja ;-) I tebi i tvojima svako dobro želim! Pozdrav!

od BoriciOmis

5 0 0 3

Četri filma

Kada je riječ o ekranizaciji poznatijih knjiga, prisjećam se onih koje su odlično ili relativno dobro prenesene na filmsko platno i/ili LCD ekrane.  Loših primjera je ionako previše, a ja toliko vremena, nažalost, nemam. Krenimo.

Emile Zola- Jazbina (knjiga, 1887.), snimljen film Gervaise (1956.)

Ponukan, ili bolje reći uživljen u ovaj roman o problemima proleterijata, alkoholizmu i siromaštvu, odabirem na IMDB-u prikladnu verziju filma ( u kojoj značajnu ulogu ima i torrent.com , odnosno pristupačnost određenog filma) i skidam ga na računalo, uostalom kao i ostale, niže nabrojane. Kroz 112 minuta filma, ponovno prolazim, odnosno utvrđujem pročitano gradivo.

Zaljubljujem se u glumicu Mariu Schell (predstavlja protagonisticu Gervaise Macquart Coupeau) koja je za mene pravo otkriće nakon svih današnjih seks ikona. Malo kasno, ali ipak otkrivam što je gluma i senzualnost. Svojim lijepim, pomalo naivnim licem, laganim osmijehom i milim pogledom naprosto opčinjava. Tim gore, jer me još jednom pogađa njen svršetak. Crno bijela tehnika kojom je sniman film, još bolje upotpunjuje sliku o tadašnjem Parizu, a da ne govorim o francuskom jeziku kojim govore glumci.

Ekranizacija: 4/5

Elfriede Jelinek- Pijanistica (knjiga, 1983.), snimljen film La pianiste (2001.)

Iako se radi o austrijskoj spisateljici ( o njoj i ovom djelu sam već ovdje pisao: http://www.imaginarij.com/users/slug/BoriciOmis/ ), film je eto, opet u francuskoj produkciji. Protagonisticu, profesoricu klavira, utjelovljuje Isabelle Huppert koja kvalitetno kroz cijelu radnju vuče bezosjećajno, skoro robotski izražaženo lice, lice ˝bezosjećajne kučke˝. I kao takva je jako zanimljiva.

Ekranizacija: 4/5

Christiane F.- Mi djeca s kolodvora Zoo (knjiga, 1978.), snimljen film Wir Kinder vom Banhof Zoo (1981.)

Najpoznatija dječja biografija (napisana od strane dvojice novinara) koja bi po sadržaju trebala biti sve osim knjige za djecu i mlade, barem je nalazim na tom odjelu knjižnice. Opet me najviše opsjeda glumica (što ću kad volim žene J ), u ovom slučaju glumica pod imenom Natja Brunckhorst koja svoju zadaću savršeno ispunjava. Malena, slabašna i krhka, bljedunjava, a opet prelijepa Christiane, sa svojim dečkom Detlefom tumara ulicama Berlina u potrazi za šutom heroina. Postoji li košmarniji spoj od ovoga?Dodatni plus ide na račun soundtracka Davida Bowiea. Ekranizacija: 5/5  

Chuck Palahniuk- Klub boraca (knjiga, 1996.), snimljen film Fight club (1999.)

Rijetko, skoro nikad, mi se svidi film više od knjige. Je li riječ o prvoklasnoj izvedbi Brada Pitta, koja poslije uopće nije dostignuta u njegovim nadolazećim filmovima, prvoklasnom soundtracku do tada nepoznatih izvođača, postignutoj, odnosno nadmašenoj atmosferi, kadrovima snimanja ili nečemu petom, sada nije ni važno. Po meni definitivno jedna od najvećih ekranizacija ikad! 5/5

Ocjene (5)

Respektira (5): marali, darel, TatjanaBN, Vjeran, sthagon

Komentari (3)

10

Od sthagon

za neke od ovih filmova po prvi puta cujem... odlicne preporuke
6

Od Vjeran

Izvrstan prikaz, a s Klubom boraca se apsolutno slažem. Ostale nisam ili gledao ili čitao pa ne mogu suditi. A bilo bi bolje da si stavio ovaj link http://www.imaginarij.com/analyses/elfriede-jelinek-pijanistica-581/ ;-) Pozdrav!
10

Od darel

odlična analiza. svjež pristup, neočekivani izbor, svaka čat

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se