5

BorisTraljic

Bodovi
144.0
Analize
5
Komentari
30
9 - - 30
13 - 4 51

Za sada sam bez stava :)

od BorisTraljic

1 0 0 0

Ante (u dahu)

Ante ti se, srićo moja, rodija jedne poratne zime, a dakuće, nega kak'e mogu bit, suzo moja, zime na ovomu našemu kršu, nemoš puno valit il poratne il ratne il priratne, a dašta... i kazuju ti meni koju godinu potla¹ one babetine; jedamputa ti je to bilo, ono kad sam doša ko'njizi po neke travurine, znaš ono kad mi je, ne-ponovilo-se, Ivišu Šarko očeprlja², pa, jebiga, ostaviše me na-čašicu i tako čašicu po-čašicu, ostade ja do potla ponoća; i šta sam ono tija... počenda³ e, kazuju meni unda te babetine kako su mu sirotu mater babile i kako se jadnica pune dvi ladne noći i-dva ladna dana mučila, i klela, i babila, pa jopeta malo klela, pa se jopeta malo babila, i šaplju mi na-kraju, šaplju baš, Isukrsta mi, da nas ne-bi kogod čuja i ne-daj Bože štagod zamirija; moš mislit... em šaplju usrid crne noći, em nema žive duše na kilometar, a i da ima – jebe se koga, da prostiš, i za Antu i za-mater-mu; i šaplju ti unda tako meni te babetine kako vavik bude da taka dica, kad se i-rode živa, ne ispadnu, nako znaš, baš naskroza zdrava i svoja nega vavik il vuku jednu nogu, il jim suva jedna ruka, il jim jedno oko gleda na buru, a drugo na jugo, il sline, il vrvljaju, il ne-čuju, il... il, tamo njizim, gledaju narod čudno nako, ispo'oka nekako, pa tuguju na Pokladam kad je cili svit lud i namačkaran, a cerekaju se na-Veliki petak, i nikad, baš nikad jim ne-znaš oće li te ljubit il te oće tuć,

a o'sviju tizi nevolja pregolemi', lane moje, baš ti je ova zadnja, narodu najgadljivija, morala dopast našemu Anti; ma đavla crnoga je ta nevolja njemu dopala, bija je malešni zdrav ki jabuka, nega ga omađijale one babetine dabili babetine proklete; i, dakuće, šta si more bit pomislija nešta drugo, razvikaše to odma selom, krepale dabogda dabili krepale babetine lažljive skupa s-onizim nji'ovim zločestim, urokljivim i ćoravim očima, i došlo ti je to sve do-Splita, prokleto jim sime lažljivo, puno prija nega li je malešni pro'oda... a čula ti je za-te nji'ove priče, di neće, i jadna-mu mater, znala je i da te babuskare u dugim zimskim noćim oko ognjišta, kad cilo selo nadođe u nji'ova pogana usta i na nji'ove pogane jezičine, baš nju krive zato šta Ante gleda na-svit đavljijim očima; ma ne-gleda viruj mi, oslipija dabogda nega lažu babetine; znala je jadnica i nije njizi krivila, srce moje, jer nisu babetine dvi ladne zimske noći među dva rata u mukam klele plod utrobe svoje, jer nisu one valjda krive šta nije imala ni tol'ko snage da nako rabro, ki sva druga ženskadija uz pomoć blažene Divice Marije, istrpi to zer'cu⁴ boli potla nega je troje njizi, tamo njome, bez velke muke crnoj zemlji rodila, troje srićo moja, taman kolko triba da je prikrste u ženetinu jalovu, i šta je mogla potla svega tega jadnica nega pod skute turat i krit čedo svoje od takoga prokletoga naroda, i sve-to-jače ga krila i čuvala, i vako i nako, kako je znala i umila nepismena i jadna... i sama...

sama samcata, lipoto moja, sama jer se njome, ču'ćeš ti sve dušo moja, oni njezin nije moga nosit su-tizim šuškanjem svita, ki da je đava, tamo njemu, uniša u-nj, i nikako nije moga podnit da svi zamuče kad on uniđe u konobu, pa ti je samo pija, i pija, i pija, propija je i lozu i maslinu, i kozu i tovara... ma... goli život je svoj propija jer se, tamo njemu, osušija ki bakalar i zanavik oči zatvorija baš kad je Ante krenija u pučku školu, a njizi dvoje bidni ostavija u dvajest kvadratića, u ladnoj jednoj polegušici⁵ su zer'cu vrtlića, dotom nevoljnice koju nije tija dirat ki da je zna šta ga čeka, a dašta je nega zna nevoljnik... a štaš ti, pravo reci, su-tizim vrtlićem jadnim koji je ki pravi ženski dil bija više u stinam nega u zemlji... a štaš, u njemu je jadnica zdravlje ostavila, od-jutra do-mraka privrći stine, i po-kiši, i po zvizdanu, i po-jugu, i po-buri,

i vodila je Antu su sebom jer su ga u školi druga dica tukla, i čupala, i stinam se nanjga nabacivala, i svakokak'im imenim zvala, a sve-to zbog babetina lažljivi', najprvo je pe' dana bija isporak⁶, pa unda dese' ludonja, pa četri jalove matere jalovi sin, pa jopeta jovo-nanovo, a on ti je, lipoto moja, najprvo plaka, pa unda samom sebi kose onizim nejačkim malešnim šakam čupa, pa na-kraju, ki ludonja, udri glavom u suvozid, svom snagom, jedamputa, dvaputa, triputa... a nije poludija pile moje, nije Isukrsta mi, nega je samo tija da stanu, samo da više pristanu, a dica ki dica, đavli malešni, još se to-više smijala, i rugala, i smijala, i sve-to-jače doklem ga jedamputa jadnica nije za sva vrimena uzela iz škole i kazala da će malešni o'sad s-njome od-jutra do-mraka, i po-kiši, i po zvizdanu, i po-jugu, i po-buri u vrtlić, pa će se tako baremko naučit pri'ranit, čedo njezino, kad njome zvona zabrecaju, jer za-se dug život nije pri'viđala,

a tako je i-bilo, suzo moja, odnija ti je nju lipi đava, Bože mi prosti, prvo nega je mali osamnajest uvatija, i pokopaše je, sramoto moja, ki pasa, samo pratar⁷ i Ante, samo pratar i-mali muko moja... ni ujca ni strica, a sve-to zbog onizi babetina prokleti', i ostade mali, ma đavla mali – postade on od-rada momčina kršna, al ostade sam na ovomu svitu, sam samcat u onizi dvajest kvadratića i s-ono zer'cu vrtlića, i tako, ne prođe ti ni-po godine eto u-nas jopeta rata, zajebatoga rata, nevoljo moja, đavljijeg rata Isukrsta mi, baš đavljijeg, i odma na-zimu uniđe vojska u selo, naša vojska, rvacka, skupiše trojicu momaka, zadržaše se pe'-šes' dana i odoše; moj je mlađi, vala dragomu Bogu, bija još malešan, a Iviša već dvi-godine na baušteli u Minkenu; nastade ti, oko moje, potla nekako čudno doba u selu, tužno, brte, tužno, matere onizi trojice svaku nedilju na-misu dolazile, svaku nedilju... a nisu prija vavik, i sav jim se svit mica u-stranu, nako, ki pratru nekako, i sve-tri u prvomu redu... nije to mala stvar, nije srce moje, ponosite sve-tri, a jopeta ne-mogu oči sakrit, nemoš oči sakrit pile moje, natekle od plakanja i noćiju budni', a oči ne-lažu lipoto moja, oči nikad ne-lažu... i, počenda, skupila ti je vojska i-našega Antu, a jel misliš da je kogod za-nj suzu pustija... moš mislit, nije niko ni-zna da ga s-ovizim skupiše doklem jedamputa ja nisam vidija kako je ono zer'cu vrtlića drača prikrila pa otiša do polegušice vidit da nije mali umra, da se nije, Bože mi prosti, usmrdija, al srića moja i Božja pa nije, i unda ti se odma po selu razvikalo da je nesta Ante i nazvaše mene babetine proklete, ostaviše me jopeta na-čašici, isprivrćaše me ki mišinu, da šta sam vidija u kući, da jel mali šta napisa, da jel bilo crni' mačketina, i svašta još šta je tribalo babuskarama, pa mi na-kraju šaplju; ma pade mi sad na-ovu ludu pamet - vavik šaplju proklete; da je Ante o'straja pri'vojskom pobiga, eto ti, srićo moja, vidiš ti sad kak'e-li-su te naše pametne i vidovite babetine, ma sve jim pamet iz ušiju vrca,

a vid'ćeš ti dalje, vako ti je to bilo suzo moja, prođe i-ta nevolja, završija rat, nevratija se nikad dabogda, i dođoše Roverom trojica ispri'crkve, kud trojica, kako trojica, šaplje selo, koji je treći; jer Matinoga maloga je, tamo njemu, promovka⁸ prisikla malo prvo Knina; kad oni treći – naš Ante, a na-nj kvintal zlatni' činova, medalja do medalje, Jurin mali ga vozi, pa trk mu vrata Rovera otvorit, pa mu se klanja, pa mu kazuje nešta rukom nako prignut, uvuka se u-se ki miš ispri' mačketine, a Stipin iđe iza njizi dva, glava mu u pod o'srama, a oči livo-desno, livo-desno, cilo selo gleda i ne-viruje, babetine se križaju, al niko ne prilazi, niko, ki da bradonje, Bože mi prosti, uniđoše u selo, ujci i stričevi Antini se po kućam zaklopili, a selo, malo po malo, oko njizi trojice, najprvo prišle matere one dvojice, unda pratar, unda oni rabriji i eto nas sviju srićo moja, grlimo ovu dvojicu, digoda kogod lupi lagano Antu po ramenu pa uteče brže-bolje u gomilu, a unda ujedamputa Ante raširi ruke i nastade tišina, muk ki u grebu...

a on ti unda vako započme, od-riči do-riči, neumra bos dabogda, "Stričevi moji, rodijaci i susidi, Kajve moje, Jude i Pilati, ja vam sada i ovdi oću samo reć da vam sve praštam, morete mirni bit šta se mene tiče, na mrtvu vam se mater kunem morete mirni bit... al lako vam je su menom braćo moja i sestre, lako vam je su menom... su Njim ćete teško, Isukrsta mi teško...", tako reče, ode na-materin greb, prikriži se pa nazad u Rovera, skala⁹ jaketu; zvone medalje, brecaju ki-da nam nešta navišćuju; sid'e i po gasu... ode on, oko moje, odeee... a di ćemo mi... di ćemo đava mi ga lipi zna.

---------- 

- (crtica) – olakšava čitljivost, odvaja riječi koje se izgovaraju kao jedna
' (izostavnik) – olakšava čitljivost na mjestima gdje nije očito da je nešto izostavljeno
¹ potla – poslije, nakon
² očeprljati – ogrebati
³ počenda – poštapalica, prilog sa značenjem prisjećanja
⁴ zer'cu – iskrivljeno od zericu, malo, beznačajno
⁵ polegušica – potleušica, niska skromna kućica, kućerak
⁶ isporak – zadnje okoćeno prase, posprdno za zadnje dijete koje žena rodi
⁷ pratar – fratar
⁸ promovka – PROM, Protupješačka Rasprskavajuća Odskočna Mina
⁹ skalati – skinuti, spustiti

Ocjene (1)

Respektira (1): darel

Komentari

od BorisTraljic

2 0 3 23

Ante Tomić je dobro prošao

Prije početka:
Ovaj članak je osvrt na dosezanje moralne nule (kolokvijalno – moralnog dna), odnosno teoretske vrijednosti morala za koju se dosad smatralo kako će živom čeljadetu stoljećima biti nedostižna (nešto poput nula kelvina ili putovanja brzinom svjetlosti), a do koje je nekako, kao prvi u ljudskoj povijesti, zaronio naš nagrađivani književnik i publicist Ante Tomić.

Osuda nasilja:
Ovaj članak podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ, ali i osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina.

Aksiom:
Puška nikad nije pobijedila pero. I neće.
Stoga svi vi koji planirate fizičko nasilje prema piscu i/ili novinaru kao osvetu za napisanu riječ – odustanite. Ostavite se ćorava posla ma kako vas vrijeđale njegove riječi, ma kolike vam duševne boli izazivale, ma koliko je temeljito i duboko pisac pero u govno umočio. Odustanite, bacite puške, uhvatite se i sami pera ili, što vas košta, obratite se nadležnim "institucijama koje rade svoj posao".

----------

Ubojstvo s namjerom je najgori zločin koji čovjek može počiniti i automatski zaslužuje najdužu zatvorsku kaznu. Točka. Treba taj zločin već jednom lišiti onih policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravnih gluposti i dokazivanja je li izolirka na žrtvi bila savijena prema unutra ili van, i sličnih nekih nebuloza kakvih smo se načitali po crnim kronikama, a koje normalnom čovjeku dižu stomak, nabijaju krv u glavu pa agresiju, osim na zločinca, usmjerava i na taj, teško mu razumljiv, policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravni aparat. U stvari, sve bi to trebalo biti do boli jednostavno... je l' ti dokazano ubojstvo s namjerom? Jest. Onda četrdeset godina bajbuka prijo, pa ćeš imat dovoljno vremena za razmišljanje kako je onom jadniku ili jadnici stajala tvoja izolirka na rukama i nogama.

A jeste li se ikad zapitali što je povod najvećem broju ubojstava s namjerom? Niste? Jeste? Riječ. Da, točan odgovor je – riječ, izgovorena ili pisana, svejedno. Niste o tom baš tako razmišljali, zar ne? E pa vrijeme je...

Pokušajte, na primjer, zamisliti snagu riječi: "Glupi retardu!", "Popuši bijedni klaune!", "Odjebi balijo!"... ili sličnih nekih u zadimljenoj atmosferi kakvog zagrebačkog noćnog kluba ispunjenog bukom najnovijeg hita sisate turbofolk zvijezde i punog maligana pomiješanih s testosteronom. Snaga tih riječi ja takva da je prečesta posljedica bljesak skakavca, koji se u ruci uvrijeđenog stvori u kraćem vremenu nego što je Mislavu Bagi potrebno za nekulturno prekidanje sugovornika, a onda još brže završi u stomaku ili u plućima verbalnog provokatora. Takav je, otprilike, epilog "rječitosti" u blažim slučajevima. U težim je u pitanju tetejac i nasumična paljba po lokalu prepunom maloljetnika i maloljetnica (doduše napirlitanih do neprepoznatljivosti, kao da im je trideset), ili u najtežim izlazak uvrijeđenog iz kluba, ali nažalost samo nakratko, samo do prtljažnika Golfa trice, samo toliko koliko mu već treba da u mračnom portapaku napipa ciganku, dva puna okvira i nekoliko kinder jaja, a onda... Da, riječ doista često potiče na ubojstvo. I ne samo ona izgovorena u polumraku narodnjačkih klubova, ne samo ona koja probija buku u turbonabrijanoj mješavini testosterona i maligana.

Koliko je samo mrtvih žena, supruga, prerano otišlo Bogu na istinu zbog u rastrojstvu izgovorenih riječi, nekad istinitih, a nekad samo s ciljem da ubodu. Jako. Duboko. Zbog: "I, na kraju, samo da znaš – nisu tvoji! Ni jedan ni drugi!" Ili: "Ti si jedan najobičniji šonjo! Nula! Ništa! Mamin sinčić! Maza! Gadiš mi se, još se... još se ni svojoj ludoj materi od sise nisi odbio! Odlazi od mene! Hajde! Idi sad živjeti s onom... s onom... bludnicom najobičnijom što ti je pokojnog oca prevarila više puta nego što je perli u onoj njenoj 'bisernoj' ogrlici! 'Bisernoj', možeš mislit... falš! Ogrlica je baš kao i ona – falš! Tko zna, možda ti je pokojni otac također falš!? Možda je tvoj 'pravi' otac, u stvari još živ!? Vjerojatno se pijan valja po nekom popišanom haustoru!"

A koliko se muževa probudilo kod svetog Petra samo zbog riječi: "Jesam! Bio sam s njom! Više puta! I bit ću opet! Dok nju nisam upoznao nisam ni znao kako toplo može biti ljudsko biće, nisam pojma imao što je sreća... Ti! Ti si jedno frigidno, ledeno biće. Tvoja hladnoća izvlači život iz mene!" Da, doista je bio u pravu... bar što se tiče posljednje rečenice. A koliko li je zbog susjedskih riječi krvi na međama proliveno, koliko li je zbog riječi ratova vođeno? I na kraju krajeva, što je, dovraga, u "Mein kampf"-u, dragi čitatelju, nego riječi? Samo riječi, riječi, riječi...

Opravdano se upitati je li doista neophodno ovakvo drastično ukazivanje na snagu riječi. Za Hrvatsku jest. A razlog je jednostavan, i svi ga vidimo, a ne želimo ga prihvatiti. Naša domovina je, naime, zapela u prostor-vremenu. Ni naprijed ni nazad. S jedne strane, svi mi želimo, odnosno barem većina nas, živjeti u naprednom, razvijenom, bogatom i slobodnom demokratskom društvu, i svi nekako osjećamo da uistinu pripadamo toj zapadnoeuropskoj civilizaciji u koju smo čak i formalno ugazili, da su tu svi preduvjeti i, evo, danas ćemo, sutra ćemo... ali. Ali s druge strane je kaljuža koju su stvorile godine jada, bijede, straha i neimaštine, života kakav je već mogao biti u jednom totalitarnom komunističkom režimu, s ove strane je i kaljuža dugogodišnjeg jarma čas Jugoslavije, čas Srbije, čas Austrije, Italije, Mađarske... "časova" koji su trajali desetljećima i stoljećima, tu je i kaljuža, zbog nečijih interesa na životu neprirodno održavanog, tereta fašistoidnog i genocidnog naroda. I sve se to ujedinilo u jednu kaljužetinu, živo blato u koje smo do pojasa uronjeni i koprcamo se suludim svađama, pa malo potonemo, malo isplivamo – ali uvijek smo tu negdje, ni naprijed ni nazad, i jedino što nas doista može izvući je intelektualna elita, čvrst konop prema zapadu za koji se možemo uhvatiti. I snažno se povući.

U cijeloj ovoj tranzicijskoj konfuziji mi dosita nemamo pojma gdje je granica između slobode govora i govora mržnje, nemamo pojma što je satira, što je dobar ukus, što čitati, a što bojkotirati. Upravo zato je baš u Hrvatskoj i baš hrvatski pisac uspio zaroniti do dna moralne Marijanske brazde. A to svjetsko postignuće je ostvareno u članku Ante Tomića "Јади политичког минотаура" ("Jadi političkog minotaura") za srpski tjednik НИН (NIN).

Na stranu činjenica da u članku jedan (makar administrativno) Hrvat olajava hrvatsku vlast u tjedniku naših nedavnih agresora koji su nas, da stvar bude još gora, desetljećima držali ujarmljene, nastranu i to što u tekstu nema ni "s" od satire (pardon, ни "с" од сатире, članak je na ćirilici) nego samo nebrojeno ad hominem vrijeđanja, na stranu i što ministra Zlatka Hasanbegovića, kao da je to općeprihvaćena činjenica, nešto poput – nebo je plavo, "časti" riječima onog turbofolk klevetnika: "nacionalistički gad", "retard", "slabouman", " ustaški klaun", "balija", "bijednik"..., na stranu i, u istom stilu (neargumentiranom, nesatiričnom, aksiomskom), ponižavanje jedne visokoobrazovne ustanove: "prije (bih) otišao hodži da mi napravi zapis, nego se dao u ruke nekome što je završio medicinu u Mostaru", na stranu sav taj primitivizam, neobjektivnost, nekultura...

Ante Tomić je u ovom članku dotaknuo moralno dno slijedećim riječima: "Kao i inače, uzbuđuju oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, ... kad imamo takvu nekakvu zbunjujuću osobu, sastavljenu od raznorodnih, neskladnih dijelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom."

Ovo su fašističke riječi. Bez ikakve dileme. Ne ulazeći u Tomićev stav o Tuđmanovoj politici prema Bosni, neprihvatljivo je nekome braniti političke stavove i ponižavati ga samo zato što je musliman. Po Tomiću je "zagrebački musliman" ("purgerski musliman" nešto kasnije u tekstu) čovjek-oksimoron koji je "mnogo puta morao progutati dostojanstvo i usnuti u suzama da bi bio ministar u HDZ-ovoj vladi ". Je li tako i sa "zagrebačkim Srbima", hrvatskim ministrima? Što je s Barackom Obamom, američkim muslimanom koji je prešao na kršćanstvo (zamislite samo reakciju da se na to odluči g. Hasanbegović)? Što je, na karaju krajeva, s miješanim brakovima? S djecom iz takvih brakova? Jesu li i oni gospodine Tomiću "nekakve zbunjujuće osobe, sastavljene od raznorodnih, neskladnih dijelova"?

Otežavajuća je okolnost to što ovaj fašistički pamflet dolazi iz pera jednog talentiranog pisca (nešto kao kad vas prebije UFC borac) i, navodno, slobodoumne osobe širokih liberalnih, ateističkih, anacionalnih i apatridnih stavova, antifašista i samoproglašenog korektiva našeg genocidnog naroda. U stvarnosti Ante Tomić je moralno skučena osoba, osoba koja vlastitu kognitivnu konsonancu postiže u komunizmu utabanim "neurološkim magistralama", dakle bez sposobnosti nepristranog sagledavanja stvari i neopterećenog zaključivanja, i zbog toga često ne vidi fašizam u vlastitim riječima. Ukratko Tomić je za pisanje izuzetno talentiran, ali i potpuni moralni i intelektualni invalid. I dobro je prošao samo s kantom govana i pokušajem napada. Doista jest. Jer da je netolerancija Hrvata samo tisućiti dio one kakvom je on prikazuje urbi et orbi...

Ocjene (5)

Respektira (2): Vjeran, darel

Ne slaže se (3): ucitajse, TatjanaBN, darel

Komentari (23)

« prikaži ranije
5

Od BorisTraljic

*nisu tu... *nego zato što taj termin... Pokušavajući ubaciti puno "pameti" u kratak komentar dosta toga ispustim, skratim, pogriješim... isprika. Usput, još jedna zanimljiva polemika "grupa vs. zajednica". Ipak, bježim offline na neko vrijeme... :)
6

Od Vjeran

Jednoumlje je sadržajna kategorija. Zajednica je termin. Grupa, zajednica, nakupina, društvo, ekipa... nebitno. Nije šija nego vrat. Ali kad nešto staviš među navodnike jasno je što se time želi reći i zato sam reagirao. Isprika prihvaćena ;-) Pozz!
5

Od BorisTraljic

Evo, nikako da odem off. "Bolje bi ti bilo da nešto čitaš!", upravo mi dobacuje mama (a nema pojma da bi neki oduzimali knjige djeci :)). Ova je analiza na naslovnici web portala Večernjeg, a ja bih bio puno sretniji da je bila ona o "overčitanju".
5

Od BorisTraljic

Kako je Zajednici (učim brzo?) jasno da sam se vratio online samo kako bih se hvalio, da bude još gore, pokušavajući to umotati u lošu satiru, tako sad doista odlazim offline na neko vrijeme. Duže. Posramljen.
5

Od BorisTraljic

@Vjeran Evo obećane analize o povijesti: http://barometar.vecernji.hr/analyses/moj-obracun-s-njom-2970/

od BorisTraljic

3 0 1 26

Oduzmite knjige toj djeci!

Puno čitam. Prokleto puno. Previše. I nerijetko me zbog toga grize savjest. Razdire, u stvari. Jer zbog te neutažive želje za spoznajom, želje za novim znanjima, za širenjem vidika (bla, bla, bla... među nama, ovo su šuplje riječi, samo puste floskule s kojima pokušavam racionalizirati ono vlastito, primitivno, nastrano sladostrašće, ma najobičniju, primordijalnu požudu, pomamu, pohotu, razvratnost... nekakav nastrani fetiš ili čak blud, ako hoćete) varam ženu i zapuštam djecu.

Ta moja književna satirijaza opasno prijeti obiteljskom životu. I braku. Dugo već zbog knjiga vodim dvostruki život, skrivam se s tim prokletim, neodoljivim zavodnicama u mračnom zakutku jedne, jeftinom škijom zadimljene, kavane, na tihom mjestu između nekakvog modernog online kladioničarskog aparata i nužnika, i obljubim ih. Javno. Tu i tamo dođe se kladiti neki maloljetnik kojeg je revna blagajnica, riskirajući otkaz ako šef slučajno sazna, izbacila iz "prave" kladionice (dovraga, pa tek mu je trinaest) ili nekakav lokalni, bezubi, višestruki ovisnik o... o više toga, sa "zidarskom" bocom piva u jednoj ruci i friško užicanim kovanicama u drugoj. Začudo, nikad te rijetke posjetitelje mog zakutka ne interesira obljuba in flagranti. Ne, oni samo s prijezirom bace ravnodušan pogled i na mene i na bludnicu. Na nju, što je još čudnije, samo ovlaš, samo na sekundicu, iako su nekad izuzetno lijepe, mekane kože i očaravajućeg mirisa.

A meni, kad god sam s nekom, vrijeme stane. Često sam toliko dugo i toliko jako zadubljen da zaboravim i na ovu nikad opranu masnu stolicu na kojoj se vrpoljim, i na ljepljivi pod, i na užasan smrad koji se širi kavanom – što od znoja gostiju, što iz nužnika s probušenim odvodom pisoara. Zaboravim nekad baciti i paranoični pogled (kako bih je brzo skrio ako slučajno u ovu rupu zaluta netko mi poznat) prema automat-kladioničaru ili gostu u prolazu kojem je doista pripelo kad se odlučio na hrabri posjet WCu.

I onda, tek onda kad završim s nekom, nikad prije toga – krene grižnja. Boli. Peče. Razdire. Što sam sve, Gospode, propustio zbog ove... zbog ove... bludnice najobičnije. Zapostavio, prevario obitelj. Ostarit ću sam. Ma sto posto. Svi će me napustiti, svi osim njih, bludnica prokletih. Ruku na srce, bolje nisam ni zaslužio.

Za razliku od nas "odraslih" koji s knjigama često varamo supružnike i zapostavljamo obitelj, djeci su one tek nevine ljubavi. Prekrasne prve zaljubljenosti. Nekome su u lijepom sjećanju, nekome su traumatične, a nekome, nažalost, prve ljubavi nisu bile s "vršnjacima"... i zbog toga ih proganjaju cijeli život.

Da, i knjige trebaju biti prilagođene uzrastu, moraju to biti ljubavi s "vršnjacima". Upravo zato je bitna školska lektira o kojoj se trenutno vodi žučna javna rasprava. Na primjer "Judita", Marka Marulića, je za srednjoškolski uzrast... hajde, nastavit ću u istom stilu – "pedofilija", ljubav puno starije osobe s tinejdžerom. I doista je dobro da nije na popisu lektire kao cjelovito djelo. S druge strane "Što je muškarac bez brkova", Ante Tomića, jest na popisu iako je riječ infantilnom djelu pisanom u komercijalne svrhe, za široke mase. Treba reći, to je, definitivno, štivo prilagođeno svim uzrastima (pa tako i srednjoškolskom) i sigurno nije "pedofilija", ali teško je ustvrditi da je intelektualno zahtjevnije od, na primjer, čitanja stripa "Alan Ford" ili igranja video-igrice "Prince of Persia". A ove dvije potonje aktivnosti su, složit ćemo se, tinejdžerima neusporedivo zabavnije. Nadalje, u svim Tomićevim djelima je prisutan jak i isključiv (a ne filozofski, ne onaj koji potiče na razmišljanje, ne onaj koji ostavlja prostor) osobni svjetonazorski stav. Nisam siguran da takvo štivo želimo preporučiti našoj djeci.

Kao što vidite, školska lektira je puno značajniji odgojni okvir nego što na prvi pogled izgleda i ne bih bio u koži onih koji je predlažu. Djeca upijaju, grade vlastiti identitet, povode se. Zadajte im, ojačani snagom školskog autoriteta, čitanje Karla Marxa i očekujte navalu komunista za koju godinu, zadajte im čitanje Adolfa Hitlera... nisu sve knjige bezazlene, i one bi, poput filmova, trebale biti klasificirane: G, PG, PG-13, R...

Da nije aktualne kurikularne javne rasprave, medijima (i meni, priznajem) bi promakla informacija da Knjižnice grada Zagreba organiziraju "Izbor najčitatelja godine za djecu starije osnovnoškolske dobi". Već petnaestu godinu zaredom. Petnaestu godinu! Zašto uskličnik? Zato što su pobjednici za 2015. godinu klinci koji su pročitali 248 knjiga (četrnaestogodišnjak) i 241 knjigu (trinaestogodišnjakinja). A cijelo moje uvodno "bludničenje" je sa "samo" četrdesetak knjiga prošle godine...

Na ovu opsesivnu aktivnost su, jednostavnom matematikom, utrošili skoro dvostruki prosječni fond radnih sati zaposlenog Hrvata. Ili, hajde, "samo" jedan fond radnih sati, ako brzo čitaju i, recimo to školski, "bez razumijevanja" ili ako čitaju samo kraća, manje zahtjevna književna djela (tko uopće kontrolira jesu li prilagođena njihovom uzrastu?). E sad, pitanje svih pitanje je: Koliko im je vremena ostalo za druge aktivnosti? Gdje nađu vrijeme za školu, za domaće radove, za dodatni strani jezik, za sport, za spavanje... a vrijeme za igranje, za druženje, gdje su prve ljubavi... gdje je tu djetinjstvo? Gdje je tu, dovraga, djetinjstvo!?

I tako, sasvim slučajno saznajemo za ovih petnaest godina javnog, sustavnog, i što je najgore – društveno prihvatljivog maltretiranja djece bez da "institucije koje rade svoj posao" vide potrebu za bilo kakvom reakcijom. Jer koja bi se budala obrušila na djecu zbog čitanja knjiga? Ima li u Hrvatskoj uopće takvih budala koje ovo neće oportuno prešutjeti? Budala koje ne vide veliku razliku između opsesivnog ponašanja onog tinejdžerskog kladioničara iz mračnog zakutka moje prljave kavane i opsesivnog ponašanja tinejdžerskih "najčitatelja"?

Za kraj, odgovor na, Hrvatima, najvažnije pitanje: Ako je ovdje doista netko za nešto kriv, tko je taj (tko su ti)? Naravno, po hrvatski, kad ovo ustvrdimo "riješili smo problem", a sve će se nastaviti po starom. Dakle, krivi su:
• Preambiciozni, sigurno bezgranično ponosni roditelji (staratelji, bake, djedovi...), vrlo vjerojatno frustrirani, nerealizirani ljudi, nezadovoljni vlastitom "stručnom spremom", čije traume uslijed neispunjenih ambicija kompenziraju djeca, a oni, odrasli i jadni, ne mogu klince zaustaviti jer klinci "to vole, žele, hoće"... jer ne zna dijete što je dvjesto kila.
• Školski psiholozi, pedagozi, pravobranitelji za djecu... sve te "stručne" osobe i institucije koje u ovome ne vide patološko, opsesivno ponašanje... ili još gore – vide, a ne reagiraju – jer nisu valjda budale da u ova nečitateljska vremena napadaju djecu koja čitaju knjige.
• Knjižnice grada Zagreba koje nisu prekinule ovaj Izbor još 2003. godine kad je prva tinejdžerica "probila" dvjesto pročitanih knjiga.
• Sponzori koji podržavaju ovaj Izbor, za 2015. godinu to su: Knjižnice grada Zagreba, Pučko otvoreno učilište Petar Zrinski, Algoritam, Mozaik knjiga, Profil Knjiga, Microline d.o.o, Lenovo i OKI.

Za kraj, svi vi ovdje prozvani krivci javno vas molim, za dobrobit djece – prekinite ove gluposti – oduzmite im knjige, barem stotinjak godišnje. I vratite im djetinjstvo. Doista vas molim, budite pametni – vratite im djetinjstvo...

Ocjene (4)

Respektira (3): darel, marali, Vjeran

Ne slaže se (1): ucitajse

Komentari (26)

« prikaži ranije
5

Od BorisTraljic

@Svi Kako pišem i političke analize (provokativne i "na granici", naravno), tako često nailazim na makijavelističke komentare i stavove (makijavelizam je u srži politike i smiješno je kad političari peru ruke od njega). Ovdje ih doista nisam očekivao
5

Od BorisTraljic

Naime, podržavanje autodestruktivnog ponašanja djeteta u razvoju samo zato što se "uništava čitanjem", a ne dangubljenjem, klađenjem, drogom ili alkoholom, je politički stav,ali baš! "Načitanost opravdava opsesiju i zapostavljanje... (upišite sami)".
5

Od TatjanaBN

Ne slažem se da je čitanje autodestruktivno ponašanje.
5

Od BorisTraljic

Hranjenje nije autodestruktivno (štoviše!)... unos 15.000 kcal dnevno jest. Plivanje nije autodestruktivna aktivnost (štoviše!)... deset sati plivanja dnevno jest. Čitanje nije autodestruktivna aktivnost (štoviše!)...
6

Od Vjeran

Sve se svodi na pravu mjeru. I slažem se (ponavljam se) da ekstremi ne valjaju. Ali opet ponavljam, ova akcija bi morala poslužiti za popularizaciju čitanja. Ako u tome mogu pomoći ekstremi - super. Od tih ekstrema nema društvene štete. Pozdrav!

od BorisTraljic

2 0 0 0

Bijeli Božić

Nisu ga krstili. Nije primio sakramente. U stvari, za vjeru uopće nije mario. Cijeli život živi tu, a ništa, ali baš ništa, mu nije značio pojam kršćanstvo. Niti islam. Judaizam. A opet, Božić je obožavao...

Raščupan i neuredan, svaka mu je dlaka bila pod svojim kutom i teško da bi itko, ma koliko se trudio, našao dvije paralelne. Ostario je, a o tome pojma nije imao. Nije mu stalo. Nije mario. Vrijeme je, njemu, besmislen pojam. Oduvijek. Osim izmjene godišnjih doba i nevolja koje donose. Zima je, bit će gladi...

Ljude nije volio. Ni oni njega. Kad bi ih, nesrećom, susreo na ulici zaobilazili su ga široko, daleko. Nije mario. U stvari, volio je da je tomu baš tako. Neka ih zbog hrane... a za sve ostalo – daleko im kuća.

Dijelio ih je na loše i gore. Gori su vikali, a on je bježao. Loši nisu vikali, samo su ga izbjegavali. Ali i ostavljali hranu pored kontejnera. Manje je opasno od zavlačenja unutra.

Nije znao da to rade zbog sebe. A ne zbog njega. Nikako. Ostavljanjem pljesnivih otpadaka svojih nepojedenih obroka njihova se tijela ispune srećom, Duhom Svetim kako si vole tepati, i osjećaju se bliže kraljevstvu nebeskom, kojem, istinabog, nikad bliže neće ni prići. Da je ikad posjedovao televizor, ma da je makar znao što televizor jest, shvatio bi kako o Božiću često gledaju jadnike poput njega koji traže hranu po kontejnerima pa licemjerno vlažnim očima uzimaju u ruke pametne telefone kako bi poklonili svote novca tisuću puta manje od vrijednosti tih istih glupih uređaja u njihovim rukama. I da je sve to znao, ne bi mario. Ti loši ljudi su osiguravali siguran obrok.

A baš zbog ljudi je izlazio samo noću. Noću ih je rijetko susretao. Kad bi ih i sreo, ne bi ga primijetili. Danju se skrivao u toplom podrumu jedne višekatnice. Tu je bio siguran, nitko ga nije tjerao.

Jedino je za Božić izlazio ujutro. U zoru. Bojao se noćnih eksplozija i kasnih crkvenih zvona. Tako je, uostalom, i znao da je Božić.

Pucalo je tu noć. I zvonilo. Sjećanja su ga obuzela. Znao je da gomila hrane čeka kraj kontejnera. Slinio je u potocima, nezaustavljivo. Nemir. Cijelu noć. Opasno je izaći prije zore. Ne samo zbog straha od zvona i petardi...

**********

Bilo je to prije godinu dana. Ili dvije. Vrijeme mu, znate već, nije imalo smisla. Sreli su se baš kraj kontejnera. Nikad prije to nije osjetio. Nikad prije ne bi nekom prepustio hranu. I ona je odmah sve shvatila. Pristala je otići do njegovog podruma. I ostala.

Dani, tjedni, mjeseci divljeg seksa. Životinjskog. Noći zajedničkog traženja hrane. Sve je bilo drukčije. Bolje. Sigurno bi to nazvao srećom. Da je znao što sreća uopće znači.

Došao je dan noćnih zvona. Eksplozije i hrana koja čeka. Hrana! Nestrpljivost. Bila je nestrpljivija od njega. Znaju ȏni koji su osjetili glad. Pokušao ju je zadržati. Trčao oko nje. "Čekaj!" vidjela je u njegovim očima. Nije pomoglo. Izašla je dok su noćna zvona još zvonila. I on je krenuo za njom. Zašto? Nije shvaćao. Čudan osjećaj. A tako se bojao zvona i petardi.

Sve se odigralo vrlo brzo. Kraj jednog kontejnera su susreli dva ogromna čovjeka. Jako su vikali. A on je bježao. Bježao! Nikad je više nije vidio...

**********

Napokon svjetlost. Sigurnost jutra. Božićnog. Oprezno je izašao. Prokleti snijeg! Mrzio ga je. Nevolje, hladnoća, vlaga, teško kretanje. Namirisao je bakalar u najlonskoj vrećici. Već kraj prvog kontejnera. Nije znao da se to zove bakalar, nije hranu nikako nazivao. Nebitna stvar. Slina u ustima je sve govorila. Odjednom mu nešto zamahne pokraj glave. Veliki čovjek je vitlao s nečim prema njemu. Velik i loš. Gȍri! I vikao. Bježi. Bježi!

----------

– Prokleti štakori! Ove godine su se nakotili ... – promrmlja sebi u brk stariji gospodin i nastavi lopatom čistiti snijeg. Bijeli Božić.

Ocjene (2)

Respektira (2): NinaM, marali

Komentari

od BorisTraljic

5 0 0 2

Mark

– Sedamdeset i pet minuta, Mary. – tiho izusti mršava starica čvrsto se držeći koščatim rukama za hodalicu i skrivajući bol izazvanu baš svakim korakom dok se sporo kretala dugim hodnikom neurološkog odjela St. Vincent bolnice u Sydneyu. Obratila se mladoj medicinskoj sestri koja je polako koračala pored nje s medicinskim kartonom pod lijevom rukom i s pametnim telefonom u desnoj. Jedino je nervozni palac, kojim je sestra izuzetno brzo tipkala po virtualnoj tipkovnici, unosio dinamiku u sumornu sliku kasnovečernjeg bolničkog odjela.

Mary zakoluta očima i napravi grimasu lica koju bi svatko protumačio na isti način, "Što sad ova stara hoće?". Otipka još par slova i, nakon što dodirne donji dio telefona potvrđujući slanje poruke, okrene se prema starici s profesionalno namještenim smiješkom.

– Što sedamdeset i pet minuta, teta Elizabeth?
– Betty... molim te.
– U redu teta Betty. Što sedamdeset i pet minuta? Ne razumijem...
– Sedamdeset i pet minuta mi danas treba za proći dvjesto metara. A prije šezdeset godina bih tu udaljenost pretrčala za samo dvadeset i tri sekunde... maksimalno.
– Ma kako znate da vam treba baš sedamdeset i pet minuta!? Molim vas teta Betty, ne lupajte! Blizu smo vaše sobe, završavajte trening. Vrijeme je za spavanje!

Sestra se opet posveti telefonu koji joj je u međuvremenu zavibrirao u ruci. Nakon što je pročitala poruku smiješak joj se iz usiljenog pretvori u iskreni, otkrivajući prekrasne bijele zube izuzetno lijepe djevojke. Dok je razmišljala o odgovoru zjenice su joj pobjegle u gornji kut krupnih očiju. Ponovno je prekine glas starice.

– Ne lupam Mary... jučer sam pitala domara kolika je udaljenost između vrata soba na našem katu. Osam metara, točno osam. I evo... sad sam baš mjerila vrijeme.
Usmjeri pogled prema zidu na kojem je stajao veliki sat. Mary je nije gledala, njen palac je opet divljao po pametnom telefonu. Ne opazivši sestrinu nezainteresiranost, starica nastavi objašnjavati.
– U deset sati smo krenuli od prethodnih vrata i trebalo nam je točno tri minute do slijedećih. Dvjesto metara podijeljeno s osam je dvadeset i pet. Puta tri minute je sedamdeset i pet minuta! Ne vjerujem da padam u tempu... – završi dvojeći oko upravo iznesene konstatacije o držanju tempa.

Mary je trebala još nekoliko trenutaka da dovrši tipkanje poruke i otprilike isto toliko da staričine izgovorene riječi dopru do njenog mozga. Brzim, očito često ponavljanim pokretom, odloži telefon u džep svijetloplave kute i posegne za medicinskim kartonom. Namršti obrve u ozbiljan izraz. Pod rubrikom Dg. je stajalo Sclerosis multiplex i Morbus Alzheimer. "Dovraga, ovdje nešto ne štima", pomisli, "OK, multlipla je sigurna, ali Alzheimer... pa stara je bistrija od mene."

Medicinskoj sestri Mary Ann K. je ovo bio tek drugi radni dan na neurološkom odjelu. Iako je već skupila tri godine staža u St. Vincent bolnici, još uvijek su je selili s odjela na odjel i dodjeljivali joj najdosadnije poslove. Jučer ujutro, odmah na početku prve smjene, nagrađena je šetnjom uz pacijenticu Betty koja je dva puta dnevno po, otprilike, dva sata trenirala na hodniku. Telefon je, neiskusno (danas je bila pametnija), ostavila u garderobnom ormariću i jedva ispratila staričin pužev korak od, kako je upravo saznala, osam metara za tri minute. A zbog gužve i buke na hodniku nisu, osim upoznavanja, izmijenile niti jednu rečenicu. I večerašnji trening je većinom prošao u tišini, tako da se Mary pitala zašto je neurolog, doktor Tony, potrošio više od pola sata dajući joj precizne upute da prihvati svaki pokušaj razgovora s Betty te što će bilježiti u medicinski karton. "Pola sata liječničkog vremena na šuplju priču... koliko to, dovraga, košta!?"

– Reci mi Mary, je li moj Mark zvao večeras? – prekine Betty medicinsku sestru u razmišljanju. "Mark... to je to!" prisjeti se sestra uputa doktora Tonya i osjeti korisnom. Napokon! Uzme kemijsku olovku uredno zakačenu za gornji džep kute, pronađe u kartonu dopola ispisanu tablicu s velikim naslovom Mark i u prvom slobodnom redu upiše, "Je li zvao?"

Uvježbanim pokretom zatvori karton i odloži olovku pa se okrene starici – Nisu mi ništa rekli, teta Betty. Hoćete li da odem pitati glavnu sestru?
– Ne. Ne treba... sigurno je zvao. Doći će on sigurno ovih dana pa ću vas upoznati... možda dovede i kćerke. Znaš, imam dvije unuke. I tri praunuka, tinejdžera... kako su samo nemogući. Muka živa! Pubertet!

Dok je starica pričala sestra je vješto, ne odajući ničim da zapisuje detalje razgovora, ponovila proceduru s medicinskim kartonom i dodala, "Elizabeth ima dvije unuke i tri praunuka." Odlučila je ostaviti karton otvoren za daljnje zapise.

– A Mark... to vam je sin, teta Betty?
– Tako je. Sin... jedini smisao mog života. On mi daje snagu da izdržim. Bez njega bih davno odustala... – Mary dopiše napomenu "Sin". Iako nije shvaćala bit ovog banalnog zadatka uzbuđenje joj je nekako raslo. "Sve mi ovo izgleda nekako... hm, konspirativno?" tražila je pravu riječ u mislima.

– To ti je zanimljiva priča draga. Ako hoćeš ispričat ću ti je... možda ti pomogne nekad u životu. – nastavi Betty gledajući po prvi put sestru ravno u oči. Mary iznenadi neočekivano živ, gotovo mladenački, pogled stare žene i glas, samouvjereno čvrst, a opet nekako ravnodušan. Medicinski karton joj ispadne iz ruke i papiri se razlete po hodniku. Ona ih počne nervozno skupljati, a starica nezainteresirano okrene glavu naprijed i umiri se. Robotski.

Cijelu minutu se čulo samo šuškanje papira i telefon koji je neprestano vibrirao u džepu tražeći nastavak komunikacije. Kad je skupila papire, Mary brzim pokretima popravi frizuru, zategne kutu, isključi vibraciju telefona i namjesti karton za nastavak zapisivanja razgovora.

– Hoću, teta Betty. Ispričajte mi priču, želim je čuti...

Starica gurne hodalicu i nastavi se kretati ne gledajući sestru.

– Ja sam bila vrhunska atletičarka, trkačica... možda i najbolja na svijetu. Točno na osamnaesti rođendan, u proljeće pedeset i šeste, mi je ginekolog javio da je test pozitivan, da sam trudna.

Mary provjeri na medicinskom kartonu godinu rođenja starice... doista, 1938.

– Te godine je Olimpijada bila u Australiji, nešto kasnije nego inače, u studenom. Svi su me pritiskali, neizdrživo. Dečko olimpijac skakač u vis, pa roditelji, trener, savez... ma ukratko, svi. Još u glavi čujem njihove odvratne glasove, "Napravi to! Ne budi luda! Imaš dovoljno vremena do Igara! Zlato ti je sigurno!" – starica citate izgovori s izrazito jakim gađenjem bez podizanja glasa pa nastavi normalno – Svima njima je olimpijsko zlato bilo važnije od bebe. Ali meni ne. Odlučila sam i rodila Marka baš tijekom Igara. "Ne budi luda!" –  ovo izgovori s još jačim gađenjem, napravi podužu pauzu pa nastavi opet normalnim glasom – A on je, Mary, moje olimpijsko zlato... i nikad nisam požalila. Zapamti... možda sad tako ne razmišljaš, razumijem... ali djeca su naše zlato. Jedino. Sve drugo je bez veze, nebitno, prolazno.

Betty opet pogleda Mary onim živim pogledom. Sestra zatvori karton bez dodatnog zapisivanja, odloži olovku i spusti glavu prikrivajući potresenost. Osjećaj potresenosti joj je, mada to nije shvaćala, pojačao kontrast između živog, prodornog pogleda i ravnodušnog, ravnog tona s kojim je starica pričala životnu priču, isprekidanog samo gadljivim citiranjem "bivše" rodbine i prijatelja. Zamislila je mladu ženu koja se, tako davno i tako snažno, usprotivila svima i odbacila vlastite snove zbog djeteta. Vjerojatno je, nakon svega, teško uzdizala Marka kao samohrana majka. Mogla je osjetiti isprepletene trenutke sreće jedne majke i tuge jedne sportašice... Neko vrijeme su hodali u tišini.

– Evo nas kod vaše sobe teta Betty! – progovori napokon sestra, trudeći se da starica u njenom glasu ne osjeti potištenost. Otvori vrata sobe i odmakne se u stranu – Treba li vam pomoć oko pripreme za spavanje?
– Ne draga Mary. Sama ću... bila si doista ugodno društvo. – odgovori starica ne gledajući je.

Dok je Betty polako ulazila, sestra pogledom prođe po sobi. Bila je to jedna od onih soba u sklopu odjela, izgledom više nalik na hotelsku, koje su spadale pod starački dom s plaćenim stalnim boravkom. Mary se odmah zainteresirala za policu prepunu medalja i gotovo hipnotizirano joj se približila. U središnjem dijelu su se isticale tri velike, zlatne, s natpisom MELBOURNE 1956.

Ocjene (5)

Respektira (5): TatjanaBN, darel, Tom1988, NinaM, RuzicaG

Komentari (2)

6

Od Tom1988

E ovo mi se svidjelo. Odlično napisano sa super završetkom.

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se