4

Matea

Bodovi
90.1
Analize
29
Ankete
40
Komentari
70
22 - - 70
104 6 1 119

"Lica su ljudi zagonetna slova. Lica su valjda izraz izgubljenih snova." Tin Ujević

od Matea

4 0 0 9

Majmunčita.

Prije nego što odgovorim na glavno pitanje ove teme, moram reći sljedeće: danas (nažalost) jako mali postotak djece čita knjige. To je prvo i najbitnije što se treba navesti prilikom pisanja i pričanja o ovoj temi, jer mislim da sve manje i manje djece, a i odraslih ljudi, aktivno čita knjige. Zašto je to tako? Zato što tehnologija svake godine sve više i više napreduje, a zbog toga dolazi do zanimanja ljudi i djece za novim tehnologijama, pa je zanimanje za knjige sve manje i manje. Danas skoro svatko ima mobitel, od djece pa sve do starijih ljudi, za koje smo mislili da nikada neće razumjeti kako mobiteli funkcioniraju. Npr. ima i izuzetaka, kao što su moje dvije bake i jedan djed koji nemaju mobitele i ne znaju kako funkcionira, ali postoje stariji ljudi koji aktivno koriste mobitele. Nadalje, svi gledamo tv. To je svima jasno. Poznajem samo jednu osobu koja ne posjeduje i ne gleda tv. No, manjak informacija pronalazi surfanjem na internetu. Eh, a internet? Danas i moja četverogodišnja nećakinja zna preko mobitela ući na internet, ili pak na kompjuteru slušati pjesme preko Youtubea. Ne možete ni pomisliti koliko je velik bio moj šok kad sam shvatila da ona zna sama promijeniti pjesmu, da uopće mene više ne zove da bih joj prebacila na neku drugu pjesmu.

Upravo zbog svega navedenog jako malo ljudi danas čita knjige. I zato, umjesto da odgovorim na glavno pitanje ove teme, ja ću u svojoj analizi odgovoriti na svoje pitanje, a pitanje glasi: Trebamo li djeci nametati čitanje kao aktivnost? 

Odgovor: Da, trebamo!

Pitanje ove teme: Trebamo li djeci nametati svoj izbor knjiga?

Odgovor: Možda da, a možda i ne. Odnosno: neke knjige im možemo preporučiti ili im čitati, ali ostatak treba ostaviti njima na biranje. (P.S. Neke im treba zabraniti. Ipak su u pitanju djeca i nije svakakav sadržaj primjeren za njih.)

Zašto pišem ovakvo nešto? Evo jedan primjer. Podijelit ću s vama svoju maštariju koju nikada nikome nisam rekla. Maštam o tome da osvojim Eurojackpot (koji sam zaigrala samo jednom i nisam pogodila nijedan broj). Da osvojim puno novaca, puno milijuna, napravila bih sljedeće: cijeloj familiji otplatila kredite, sredila kuće, upisala bih faks, studirala bih, pisala bih knjige i platila bi izdavanje, objavu i reklamu knjiga, nakon završenog fakulteta bih otvorila nekoliko firmi u poslovima u koje se razumijemo ja i moji roditelji, te bih ljudima dala radna mjesta. Što se kulture tiče, izgradila bih novu i veliku gradsku knjižnicu u svome gradu, s novim knjigama, odnosno, s jako puno novih knjiga te bih ljude poticala na čitanje kroz sve moguće načine. Imala bih i vlastitu izdavačku kuću (ime vam neću odati), te bih objavljivala knjige svim nepoznatim piscima čiji bi tekstovi bili odgovarajući, odnosno zadovoljavajući. Znači: poticala bih čitanje, pisanje i objavljivanje knjiga. Također bih organizirala razne edukacije i događaje koji bi što više potaknuli djecu i odrasle na čitanje.

Budući nemam sve te novce i ne mogu ostvariti svoje maštarije, jedino što mogu jest govoriti ljudima o knjigama. Govorim ljudima, govorim djeci. Potičem ih na čitanje. Govorim im kako je to zanimljivo, kako je to jedan poseban i divan svijet. Većina me ignorira kad čuju moje propovijedi o knjigama, a dobila sam čak i odgovore slične ovome: gle (ime djeteta od četiri godine), tetka je majmunčita. 

Majmunčita. Majmun čita. Ja sam majmun, jer ja čitam.

Dokle ovaj svijet ide? Zato kažem: trebamo djeci nametati čitanje kao aktivnost. Ne trebamo djecu poticati da nekoga tko čita zovemo "majmunčita", nego ih moramo poticati na čitanje, jer osim što je zanimljivo, čitanje razvija djetetov mozak i riječnik. Naravno, djeca ne smiju čitati svakakve tematike i žanrove knjiga, ali postoji jako mnogo dječjih knjiga koje su poučne, zanimljive i ostaju u divnom sjećanju kroz cijeli život. Ja, nažalost, nisam čitala od malih nogu, nego sam aktivno počela čitati knjige početkom srednje škole, ali sigurna sam u to da ću svoje dijete (ili djecu) poticati na čitanje jednog dana, ako/kada ga/ih budem imala. Znači, prvo što trebamo jest potaknuti dijete da čita, a nakon tog koraka potrebno je djetetu preporučiti neke knjige. Znači, ne moramo im doslovno nametati svoj izbor knjiga, nego im preporučiti što da čitaju. A ako treba: i zabraniti neke knjige.  

Možemo djeci čitati knjige dok su malena i dok još ne znaju čitati. Prije spavanja djetetu pročitati barem jedno poglavlje, i to je dosta i dovoljno da se dijete zainteresira za daljnji razvoj događaja, a i da shvati da su knjige zanimljive. Naravno, treba uvijek početi s jednostavnim dječjim knjigama, bajkama i basnama, a dok dijete ne zna čitati, dobro je poklanjati im slikovnice, jer osim što su zanimljive i imaju puno slika, djeca mogu tako polako početi učiti čitati uz roditeljsku pomoć. Što su starija, djeci bi trebalo preporučiti ponešto "odraslije" knjige, odnosno, malo teži tekst ali i dalje na razni djeteta. Ne bih nikada dopustila svome djetetu da sa sedam, osam ili deset godina čita knjige koje čitaju odrasle žene. Takvo nešto ne bih nikada napravila, jer dovoljno je grozno to što je djeci putem interneta i televizora dostupan razni sadržaj za odrasle ljude, pa normalno da bih ih poticala na čitanje što "nevinijih" priča i knjiga. Tijekom odrastanja, poticala bih ih na čitanje raznih žanrova. Voljela bih da probaju čitati sve žanrove suvremenih romana, pa normalno da će s vremenom shvatiti kako im neki žanr više odgovara, a neki manje. 

Bitno je dijete poticati, pa će dijete tijekom godina, ako zavoli knjige i čitanje, shvatiti što voli čitati a što ne voli. Ista stvar je sa mnom. Ja sam shvatila da volim krimiće, trilere, ljubiće i young adult, a ne volim povijesne romane. Svatko ima svoj ukus i svoje mišljenje, nekome nešto paše, a nekome ne. To je normalno.

Što se tiče zabrana čitanja nekih knjiga: da, prakticirala bih zabrane. Ne znam još na koji način, ali pobrinula bih se da mi djetetu ne dođe u ruke neka knjiga eksplicitnog sadržaja. Mislim da ne bi bilo pametno tinejdžeru reći na primjer: "ovu knjigu ne smiješ čitati", jer onda će tinejdžer učiniti sve što je u njegovoj moći da se dočepa te knjige i da baš tu knjigu pročita. Tinjdžeri su takvi. To je normalno. Zato treba smisliti neki dobar način da se djetetu zabrani određena knjiga ili određeni žanr, kao što su erotski ljubići. No, to još uvijek nisam smislila jer još uvijek nemam djece.

Zaključno mogu reći da ja osobno nikome ne namećem svoj izbor knjiga. Ja potičem ljude na čitanje, govorim im o knjigama koje čitam, ali nikome ništa ne namećem. Bila bih najsretnija kada bi svi ljudi oko mene cijenili knjige i čitali ih, ali to se neće dogoditi nikada. Ljudi jednostavno ne cijene knjige. Ali dok sam živa: govorit ću o knjigama, čitat ću knjige, pisat ću knjige i poticat ću ljude i djecu na čitanje.

Ocjene (4)

Respektira (4): monstrum, marali, ucitajse, darel

Komentari (9)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Dobro, sigurno ima i više uzroka, nije samo tehnologija... To i ja mislim. :)
5

Od TatjanaBN

O motivaciji djece i mladih za čitanje, uvijek preporučujem divnu knjigu Daniela Pennaca "Od korica do korica". Što se izbora pročitanog tiče, to je već drugi par rukavica i ne znam uvijek što je bolje. Vrijeme će pokazati, kao i uvijek, uostalom.
4

Od Matea

Nisam čula za tu knjigu, baš ću provjeriti o čemu se radi. :)
5

Od TatjanaBN

Potraži je, zbilja je izvrsna i govori baš o ovome o čemu je riječ i u ovoj temi ;-)
4

Od Matea

Danas idem u knjižnicu, pa ću vidjeti da li ju imaju tamo. Hvala! :))

od Matea

0 1 0 16

Nijedna pametna od mene... čak ne znam smisliti niti dobar naslov.

Iako nemam nijednu pametnu u vezi ove teme, odlučila sam napisati analizu na svoj način. Voljela bih reći da imam mnogo toga za napisati o ovoj temi, no jednostavno nemam. Amazon.com me nikada nije zanimao, niti sam ikada kupovala knjige online. Nisam jedna od osoba koja ima povjerenja u internet, pogotovo ne online shopping, tako da jednostavno nikada nisam došla u napast da kupujem knjige online. 

Nema veće radosti za mene od odlaska u neku knjižaru u svom rodnom gradu ili pak u Zagrebu, gdje sam svaki dan do pola 5 popodne. U knjižarama, za razliku od Amazona.com i ostalih online knjižara, mogu rukom dodirnuti sve knjige koje nude, otvoriti ih, pogledati kako izgleda prolog i pokoje poglavlje, te kupiti knjige koje u tom trenu držim u ruci, a sviđaju mi se i znam da si ih mogu priuštiti. Vrlo često odlazim u Algoritam knjižaru u Avenue Mallu, jer mi je najbliža u Zagrebu. Volim otići tamo, jer osim što su djelatnice jako pristojne, Algoritam nudi mnogo knjiga zbog kojih moja duša jednostavno procvjeta pri ulasku u knjižaru. U tom trenutku i za to vrijeme dok sam unutra, zaboravim na sve probleme, osim možda na jedan: nemam dovoljno novca da bih kupila sve knjige koje mi se sviđaju. Znači, cijelu knjižaru.

Iskreno, nemam saznanja o tome da li je Amazon.com donio više koristi ili štete u cijeloj toj priči koja se ovdje spominje. Mislim da čak nikada nisam ni ušla u tu stranicu, a nemam nikoga od bliskih prijatelja koji je kupovao online i tko ima formirano mišljenje o Amazonu i svemu navedenom. Ja, iako sam mlada i imam tek dvadeset godina, pripadam onima koji cijene tradicionalan način kupnje i čitanja knjiga. Meni e čitač nikako ne može zamijeniti knjigu u svom prvotnom izdanju. Nijedna online knjižara nije dostojna knjižare u stvarnom svijetu. Za mene je internet nešto nedovoljno dobro kao stvarnost. Volim ući na Imaginarij, Ženu.hr, fejsbuk; volim pročitati pokoji članak na 24 sata o novostima i zanimljivostima iz RH i svijeta, ali to je sve. Ne kupujem online, ne plaćam račune online i nemam brige u vezi cijele te priče i zaluđenosti internetom. Netko će me smatrati primitivnom i vjerojatno nesposobnom, ali ja to nisam. Da hoću, ja bih mogla upustiti se u sve to, jer imam dovoljno obrazovanja i mozga da se bavim time. Stvar je u tome što se ja jednostavno ne želim prepustiti tome. Imam osjećaj da, u slučaju da se toliko predam internetu, da ću još više izgubiti pojam stvarnog života. 21. stoljeće je, 2015. godina, a ljudi su od 1994. godine, kada sam se rodila, okrenuli pojam života doslovno naopako. Kada sam bila dijete, internet i kompjuter su mi bili strani pojmovi. Imala sam prijatelje i s njima sam se igrala vani, u dvorištu, u pijesku, s bagerima i barbikama, a nismo se čuli, dopisivali niti igrali putem fejsa ili interneta. Danas jako teško mogu nagovoriti nekoga da odemo na kavu i ispričamo se, jer imamo fejs i ostale društvene mreže preko kojih se možemo čuti, pa im je to isprika. Vruće je, ne podnose vrućinu pa radije ostaju pod klimom s mobitelom u ruci ili laptopom ispred sebe. Zima je, snijeg pada, pa Bože, tko bi išao na tu hladnoću? Upali internet, wi fi i imamo si toliko toga za ispričati. Šetnja? Što je šetnja? Je l' to nešto za jesti? Ako je, baš sam gladan/na, nisam jela već satima, nekako mi je teško maknuti se od fejsa...

Vidite, to što sam napisala, svakodnevno gledam na svojim ekranima. Imam i ja kompjuter, mobitel, fejs, whatsapp i sve ostalo, i ne mogu reći da se ne služim time. Dakako da se služim, jer da se ne služim, ja za neke osobe ne bih čula više nikada u životu, niti bi ih vidjela. Ovako vidim njihove fotke, vidim gdje su, što rade. No, čitanje samih objava uvijek može biti lažno. Ljudi se vole u javnosti predstaviti na lažan način, pa čak i preko poruka. Upravo zbog toga najviše preferiram šetnje, izlaske, lijepo druženje oči u oči, razgovor jezikom i ustima, a ne razgovor koji se odvija tipkanjem po tipkovnici i slanjem tužnih ili sretnih smajlića, koji mogu reći kako se osjećam.

Zbog svega navedenog: ne, ne koristim se Amazonom. Možda je Amazon koristan, možda su optužbe protiv njega lažne, ali ja, iskreno, nemam pojma. Ne znam i neću ništa tvrditi. Nemam ništa protiv osoba koje se služe Amazonom i svime na internetu, čime se ja ne služim i što sam trenutno populjavala. Nemam ništa protiv nikoga ovdje na Imaginariju, dapače, lijepo mi je s vama. Volim pročitati vaše objave i volim vidjeti kakva su vaša mišljenja o temama koje nam se ovdje nude. I najbitnije: nemam ništa protiv kompjuteraša, informatičara i slično. Vas zanima taj svijet i neka, to je pametno, jer tehnologija svakim danom sve više i više napreduje, pa tako i vi napredujete. Učite se, vježbate se, postajete majstori za internet, kompjuter i slično. Također, nemam ništa protiv osoba koje čitaju knjige pomoću e čitača i slično. Ja nisam jedna od osoba koja druge napada jer su drugačiji od mene. Ja samo želim biti takva kakva jesam, a sada ste, kroz moju analizu, mogli upoznati i taj dio mene. Nadam se da mi nitko ništa neće zamjeriti, jer vjerujte, ja nikome ne zamjeram ništa, niti imam nešto protiv vas. :) 

Ocjene (1)

Slaže se (1): Tom1988

Komentari (16)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Njima nisu bitne knjižare niti Amazon, niti ih zanima ta tema. Ja sam bila iskrena pa sam rekla da o Amazonu nemam blage veze, ali ja volim knjige, čitanje, a najviše knjižnice i knjižare. No, slobodno sudite mladima, jer imate pravo.
4

Od Matea

Izgubile su se stare vrijednosti. Npr, hodam svojim gradom, subotom popodne, a ljudi praktički da ni nema na ulici. Kaže moj tata na to: prije rata i u ratno doba, bez obzira na sve tenzije i probleme, ljudi su bili na ulicama i družili se.
4

Od Matea

Toga više nema i život je otišao k vragu. I svijet i mladež. Žao mi je zbog toga neizmjerno. Zato se ja trudim živjeti život kakav mi se sviđa, a sviđa mi se fizički odlazak u knjižaru i knjižnice i čitanje ukoričenih knjiga. Ne sviđa mi se Amazon.
4

Od Matea

I to je to.. I nije mi žao što sam takva. Ne mislim da sam savršena - daleko od toga. Ali mislim da cijenim stare vrijednosti i drago mi je zbog toga. :) Pozdrav dragi Imaginarci :)
10

Od darel

Bas si to lijepo napisala. E, da vise ljudi misli tako...

od Matea

4 0 0 7

Pjesma o majci

Proza, poezija - moje su ljubavi. Pišem kad god mogu i kad god imam inspiracije. Tako sam jedan dan ovog tjedna, mislim da je to bio četvrtak, napisala dvije pjesme na poslu, jer nisam imala što za raditi (uskoro mi ističe ugovor, imam zamjenu na svom radnom mjestu, pa samo sjedim i ništa ne radim). Donosim vam jednu od te dvije pjesme, jer mislim da je vrijeme da moja mama dobije posvećen jedan kutak i nekoliko redova na ovom portalu. Inače, imam 20 godina, živim s roditeljima i cijenim ih više od ikoga ikada. Oni su moja snaga, moja podrška i moje sve. Imam i dečka, cijenim i njega, ali budući stalno pišem ljubavnu poeziju, ponekad napišem i pjesme posvećene roditeljima. Pa, evo jedne takve. :)

PJESMA O MAJCI

Kada mi bol dušu razdire,

majka dušu liječi.

Jer majka je lijek.

Kada mi tuga osmijeh ukrade,

majka mi osmijeh daruje.

Jer majka je sreća.

Kada mi oblaci zaklone sunce,

majka mi obasja dan.

Jer majka je svjetlost.

Kada mi se svijet ruši,

majka ga ponovno izgradi.

Jer majka je temelj.

Kada mi križ postane težak,

majka ga nosi sa mnom.

Jer majka je snaga.

Kada pišem pjesmu,

sjetim se majke.

Jer majka je inspiracija.

Kada poželim da se nisam rodila,

majka me sjeti da je ona željela da se rodim.

Shvatim - majka je moj život i moj svijet.

Ocjene (4)

Respektira (4): marali, ucitajse, Tom1988, Vjeran

Komentari (7)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Inače pjesma ima sedam strofa...
6

Od Vjeran

Ma znam ;-) Upravo zato jer sam ih i vidio sam ti ovo napisao. Sigurno ćeš i ti biti zadovoljnija primjenom ove male tajne. Uživaj, pozdrav!
4

Od Matea

Hvala još jednom! :D
2

Od BestOne

Ne bih se kao Vjeran fokusirao na tu sitnicu. Meni je pjesma sadržajno odlična, a svaki bi zaljubljenik u poeziju to trebao primijetiti. Tehnička i sadržajna strana vrlo dobro nadopunjuju jedna drugu i nisu u suprotnosti. Sukladnost je uvijek dobra.
4

Od Matea

Hvala ti :))

od Matea

5 0 0 6

Najviše volim ljeto. :)

Kad dugoočekivano sunce pusti svoje vruće zrake na moj grad i obližnje selo u kojem živim s roditeljima, nema mi ljepše i draže navike nego uzeti dobru knjigu u ruke, sjesti u hlad na terasi iza kuće, s pogledom na susjedove vinograde na brdu, te provesti cijelo jutro i popodne čitajući knjigu. Iako me često prekinu obaveze, odnosno poslovi koje imam u kući i izvan kuće, ili pak posao (trenutno sam na godišnjem pa mogu pričati o tom slobodnom vremenu koje provodim isključivo kod kuće, u kući ili izvan kuće, čisteći, pospremajući i čitajući knjige), svejedno se borim da stignem čitati, jer navika čitanja donosi mi osjećaj opuštanja i mira. Ljeti najčešće čitam neke lagane ljubavne romane i humoristična djela, a ponekad u moje ruke doluta i neki dobar krimić ili napeti triler. Zapravo, nije bitno koji žanr romana čitam, jedino bitno je da čitam, uživam u svojem miru i upijam svaku stranicu knjige. Volim čitati i tijekom zime, ali osjećaj nije isti. Ne volim biti zatvorena u kući, nego volim prirodu, lijepo vrijeme, vruće dane, kratku odjeću i osjećaj opuštanja koji ljeto donosi sa sobom svake godine kada nam dođe nakon hladne i tmurne zime. Upravo zbog toga što nam knjige donose mir, zabavu, osjećaj opuštanja i uživanja - one su odlično društvo u ljetnim danima. Već godinama pišem popis knjiga koje sam pročitala, no u početku nisam pisala datum kada sam ih pročitala, nego sam to počela raditi tek od ljeta 2013. godine, pa ću vam ovdje napisati sve knjige koje sam ljeti pročitala, tako da vidite koje sve žanrove čitam, i kako zapravo nije bitno kakav je žanr, nego da je knjiga dobra. Usput ću vam kraj odličnih knjiga staviti ovaj smajlić: :), tako da znate koje su mi se doista jako svidjele, i koje možete smatrati preporukom. 

1. Dan Brown: Izgubljeni simbol

2. Chris Carter: Ubojica Krucifiks :)

3. Predrag Vrabec: Stabla visine

4. Sophie Kinsella: Sjećaš me se? :)

5. J.R. Ward: Rob strasti (peta knjiga iz serijala Bratstvo crnog bodeža)

6. Winston Groom: Forrest Gump :)

7. Mark Mason: Kvaka :)

8. Lauren Kate: Žudnja (treća knjiga iz trilogije Pali anđeo)

9. Alex Flinn: Zvijer :)

10. Nura Bazdulj-Hubijar: Nevjestinski ponor

11. J.R. Ward: Krvava žrtva (šesta knjiga iz serijala Bratstvo crnog bodeža)

12. William Lashner: Kobna pogreška

13. Jeanne Ray: Slatki zalogaj

14. Cally Taylor: Nebo može čekati :)

15. Chris Carter: Krvnik :)

16. Mary Higgins Clark: Zločin iz strasti

17. Kate Furnivall: Ruska konkubina :)

18. Meg Cabbot: Odjednom princeza (Princezini dnevnici, knjiga prva) :)

19. Mary Higgins Clark: Po cijelome gradu

20. Agatha Christie: Leš u biblioteci

21. Meg Cabot: Princeza pod reflektorima (Princezini dnevnici, knjiga druga) :)

22. Meg Cabot: Zaljubljena princeza (Princezini dnevnici, knjiga treća) :)

23. Carlos Ruiz Zafon: Princ magle

24. Louise Deacon: Sumrak, prava ljubav i vi

25. Susan Elizabeth Phillips: Gospodin Neodoljivi

26. Meg Cabot: Nezasitna

27. Meg Cabot: Princeza u iščekivanju (Princezini dnevnici, knjiga četvrta) :)

28. Meg Cabot: Princeza u ružičastom (Princezini dnevnici, knjiga peta) :)

29. Meša Selimović: Ostrvo :)

30. Meg Cabot: Princeza na poduci (Princezini dnevnici, knjiga šesta) :)

31. J.R. Ward: Srce vampira (osma knjiga iz serijala Bratstvo crnog bodeža) 

32. Markus Zusak: Ja sam glasnik :)

33. Jane Costello: Moj prijatelj samac :)

34. J.R. Ward: Oslobođenje (deveta knjiga iz serijala Bratstvo crnog bodeža)

35. J.R. Ward: Poljubac smrti (deseta knjiga iz serijala Bratstvo crnog bodeža)

36. Cody McFadyen: Mračnija strana :)

37. Robert Naprta: Red zmaja (četvrta knjiga iz serijala Luna) :)

38. Nora Roberts: Odnijelo ih more (prva knjiga iz serijala Zaljev Cheaspeake)

39. Jamie McGuire: Divna propast

Po popisu ste mogli vidjeti da sam pročitala neke knjige koje su nastavak nekog serijala, tako da to znači da sam ostale knjige iz serijala čitala prije ili poslije, odnosno u zimskim danima. Ovaj popis odnosio se na ljeto 2013. godine, ljeto 2014. godine, a zadnju knjigu na popisu brojim pod ovogodišnje ljeto. Nažalost, nisam bilježila datum kada sam pročitala ostale knjige, ali ovim popisom htjela sam vam ukazati na to da meni kao čitatelju doista nije bitno kada i što čitam, nego je bitno da je knjiga dobra. :)

Usput ću u ovoj analizi iskoristiti priliku da objavim svoj osvrt na djelo Demon školske knjižnice od Moree Banićević, tako da ispunim svoju dužnost, jer sam tu knjigu dobila na dar od naše drage Ivane s ovog portala. 

OSVRT:

Demon školske knjižnice pronašao je put do mojih ruku zbog ovog divnog portala i drage Ivane koja mi ju je poklonila. Naravno, odmah sam krenula s čitanjem, no zbog manjka slobodnog vremena, nisam ju stigla brzo pročitati, ali čitanje je dovršeno nekih dva tjedna nakon primitka pošiljke, odnosno dana 20. svibnja 2015. godine. Iako se nalazim u početku svojih dvadesetih godina, uskoro ću dvadeset i jednu godinu, primivši u ruke ovu divnu knjigu vratila sam se u djetinjstvo. I to je jedno divno iskustvo, odmah ću naglasiti! Kada sam bila dijete, željela sam odrasti. Kada sam bila srednjoškolac, jedva sam čekala da završim srednju školu i odrastem, postanem odgovorna sama za sebe i riješim se učenja. Sada, kada sam završila srednju školu i (nažalost) ne studiram, nego sam zaposlena (ali sretno zaposlena, naglašavam, jer volim raditi), bih se htjela vratiti u prošle dane, kada je sve bilo jednostavno i dječački lijepo. Svijet gledan očima djeteta uvijek je najljepši svijet, ako dijete odrasta u normalnoj sredini i lijepo živi. Moje je djetinjstvo bilo lijepo i uvijek ću se sjećati nekih divnih trenutaka koje sam doživjela tijekom odrastanja. Upravo zbog toga što mi djetinjstvo ostaje samo u sjećanju i srcu, ponekad volim uzeti u ruke knjige, odnosno romane, pisane za mlađe uzraste. Demon školske knjižnice jedna je od takvih knjiga.

Inače čitam što mi dođe pod ruku, i ako mi se svidi, nastavim s čitanjem. Demon školske knjižnice došao mi je pod ruku i nisam se razočarala što sam krenula s čitanjem. Radnja ovog avanturističko-fantastičkog romana napisanog iz pera hrvatske spisateljice Banićević Moree od prve stranice me prikovala za sebe, tako da su se stranice okretale vrlo brzo, a moje oči s oduševljenjem upijale sve što na stranicama piše. Nažalost pa ovaj roman nije veći! Ima samo dvjestotinjak stranica, koje se brzo pročitaju. Da sam imala više vremena, pročitala bih ju sigurno tijekom jednog do dva dana. Ovako sam ju čitala malo duže, ali to čak nije niti loše, jer sam imala više vremena da uživam maštajući o tome kako sam ponovno dijete, kako sam dio ove šesteročlane skupine dvanaestogodišnjaka, koji su se uputili u najveću pustolovinu svojih života.

Radnja počinje tako što jedan od šestero članova ove vesele družine dobiva kaznenu zadaću od profesora iz hrvatskog jezika, na način da opiše lik iz zadane knjige. Nakon što posudi knjigu u školskoj knjižnici, on pođe pisati zadaću, ali na jednoj od stranica pronađe vrlo zanimljivu zagonetku napisanu običnom olovkom, koja se pojavi svaki put nakon što ju gumicom obriše! On i ostatak ekipe, koja se sastoji od sveukupno četiri dječaka i dvije djevojčice, krenu rješavati tu zagonetku, a sa svakom novom zagonetkom sve su bliži najnevjerojatnijem iskustvu u svojim životima.

Neću otkrivati nikakve dodatne detalje iz knjige, jer bih vam onda otkrila koliko čari u sebi ima ova divna knjiga. Mogu samo navesti kako ćete se susresti s mnogo humorističnih detalja, koji će vas definitivno nasmijati do suza, pogotovo kad se u humor uključi i razgovorni međusobni jezik ove družine, te čak i dodavanje nekih novih (nepostojećih) riječi u standardnom hrvatskom jeziku, što ih često izgovori jedan dječak od članova. Također, moram napomenuti kako su me, prilikom upoznavanja ove družine, tekst i opisi  asocirali na dvije knjige: Družbu Pere Kvržice, odnosno Harry Pottera, tj. njihove članove. Prepostavljam da će mnogi od vas pronaći neke zajedničke karakteristike likova u navedenim knjigama, ali naglašavam kako Morea Banićević i Demon školske knjižnice nisu ničija kopija, nego definitivno nova ideja hrvatske suvremene autorice, što me oborilo s nogu.

Sve u svemu, bilo je lijepo vratiti se u djetinjstvo, a također i pročitati dobro djelo domaće autorice, jer smo svi navikli na strane autore, i već zaboravljamo na domaće autore, a ima ih stvarno mnogo kvalitetnih, kao što je Morea Banićević. Imate moju preporuku, ako volite čitati ovakav žanr romana, ovakve zagonetne i zanimljive radnje, te se upoznavati s likovima koji se čine kao djeca i izgledaju kao djeca (jer ipak imaju samo dvanaest godina), ali njihovi umovi su definitivno sve samo ne umovi djece, odnosno dvanaestogodišnjaka.

Ocjene (5)

Respektira (5): BoriciOmis, woody, RuzicaG, sthagon, darel

Komentari (6)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Hvala i nema na čemu! :D Ma netko misli da je život na selu loš, ali uvijek ga uvjerim u suprotno kad opišem mir koji doživim tijekom čitanja i uživanja u ljetnim danima. :D
10

Od darel

Znam na sto mislis, nisam na selu, ali zivim blizu sume sad i osjecaj je neusporediv. Ovo tipkam na velikoj terasi, uz napeti krimic...
4

Od Matea

Uživaj :D i ja ću sada van na terasu ići čitati :)
10

Od sthagon

ovo su definitivno trebale biti dvije analize :)
4

Od Matea

Trebale su, ali ja "ubijem dvije muhe jednim udarcem" :P

od Matea

7 0 0 16

Životni učitelji... :)

Čim se čovjek rodi, on počne učiti. Tako biva godinama. Učimo se hodati, učimo voziti bicikl, učimo abecedu i matematiku kada krenemo u školu, a budući školovanje traje godinama, cijelo to vrijeme učimo, učimo i učimo. Kada smo pri kraju srednje škole, mislimo da više nećemo morati učiti. I, varamo se. Jer cijeli život je - učenje. Nakon mature u srednjoj školi, mnogi odlaze na fakultet pa uče, ali i oni koji ne želi studirati, svejedno prolaze životom učeći. Nije bitno da li učimo raditi, ili na neki drugi način, ili nešto drugo, bitna je samo jedna riječ: učenje.

Svi ljubitelji knjiga znaju da knjige mogu biti jako poučne. Ovdje nije riječ o školskim knjigama iz npr. biologije, hrvatskog jezika ili nekog drugog predmeta. Ovdje je riječ o romanima, a oni nas definitivno mogu naučiti mnogo toga. Nije bitno da li čitamo ljubavne romane, ili pak povijesne, a možda trilere, krimiće ili horore. Bilo koja knjiga koju uzmemo u ruke nauči nas nečemu. Ja sam osoba koja voli čitati mnoge žanrove romana, ali bitno je da mi se knjiga od početka svidi. Kako znam kada mi se neka knjiga svidi? Znam po tome kako je napisana, znači, ako je gramatika odlična, ako su rečenice složene kako spada, ako sve ima neki svoj normalan tok, te ako knjiga ima zanimljive dijaloge koji nam korak po korak otkrivaju dobre i bitne detalje u knjizi - onda meni knjiga odgovara. Kada uhvatim knjigu u ruke i odmah vidim gramatičke pogreške, zavlačenja i nebitne detalje koji uopće nemaju potrebe biti napisani, te ako vidim da spisatelj jednostavno ne opisuje dobro likove, njihove dijaloge i cijelu radnju knjige - meni ta knjiga ne valja, ne odgovara i ja ju ne mogu pročitati do kraja, pa ju ostavim nepročitanu. Znači, postoji mogućnost da će mi se svidjeti drama, iako ja drame inače ne volim. Također, postoji mogućnost da će mi neki hororac biti odličan, a horore na knjigama i tv-u inače izbjegavam. Najviše volim krimiće, trilere, ljubavne romane, ali i fantasy romane, no volim samo one fantasy romane koji se odnose na prošlost i sadašnjost, a ne na budućnost. Znači, sci-fi ne dolazi u obzir. Zbog mog izbora žanrova, nije mi teško pronaći knjigu za čitanje, jer danas se sve većinom svodi na dobre ljubiće, trilere i krimiće.

Upravo zbog toga što čitam razne žanrove, mene su mnoge knjige nečemu naučile. Prvenstveno, svaka knjiga me nauči što u životu moram cijeniti. Naravno, već znam što cijenim i što poštujem, ali ponekad zaboravim pokazati svoje poštovanje, jer nekako se potisne u dubinu moje duše, pa ne pokazujem često poštovanje svim ljudima koji to zaslužuju. Kroz svaku knjigu mogu vidjeti koliko je poštovanje zapravo bitno u životu. Uzrečica "poštuj onoga tko poštuje tebe" je definitivno istinita. Ja sam se tijekom svojih dvadeset godina života naučila što znači poštovanje. Poštujem svoje roditelje, jer su mi pružili sve što su mi mogli pružiti, a definitivno im nije bilo lako ostvariti taj naum; poštujem svoga dečka, jer mi pruža ljubav i poštovanje; poštujem ljude koji mene poštuju, koji cijene moj trud i rad u životu i u poslu, te naravno da im iskazujem poštovanje na neki način. No, kada čovjek svakodnevno živi s nekime, zaboravi mu kroz sitnice pokazati poštovanje, te zaboravi koliko je zapravo bitno takvo nešto iskazati. I onda se dogodi preokret u mome srcu, kada uzmem u ruke neku dobru knjigu, koja mi pokazuje bit poštovanja, te shvaćam u čemu griješim u životu. Također, knjige nam mogu pokazati koliko je bitno voljeti, te iskazati ljubav. Naravno, pokazuju sve ljudske karakteristike, vrline i mane, te uvijek tijekom čitanja analiziram sve likove u knjizi, ali i sebe samu. Shvaćam da se doista trudim biti dobra osoba, točnije kćer, djevojka, unuka, tetka, zaposlenica. Trudim se biti dobro dijete svojim roditeljima, najbolja djevojka svome dečku, najbolja zaposlenica svome šefu, a isto tako i najbolja tetka svojim nećakinjama. Naravno, ne kažem da doista jesam najbolja. Nitko nije savršen, a pogotovo nisam ja. No bit svega je u tome što se - trudim.

Zbog knjiga ja sam postala bolja osoba. Knjige su mi ukazale na dobro i loše. Internet i fejs ne mogu pokazati ono što može pokazati dobar roman. 

I upravo zbog toga što su knjige moj učitelj, drago mi je što je osvanula ova tema, te što mogu napisati svoje mišljenje i opisati koliko knjige u životu pomažu. 

Ponavljam, svaku knjigu treba cijeniti. Nažalost, takva sam osoba pa ne mogu čitati baš svaku knjigu na koju naiđem, ali život je takav, odnosno ljudi su takvi da im ne paše uvijek apsolutno sve na što naiđu. Nije tako samo tijekom čitanja, nego i inače u životu. Npr., ja volim jesti meso, ali nisam tipični mesojed. Volim ribu, svinjetinu i puretinu. Ne volim i ne jedem piletinu, govedinu, niti ikakvo drugo meso. Netko ne voli svinjetu, netko voli sve. Zaključak: svatko ima svoj ukus i to treba poštivati. 

Iako cijenim svaku knjigu (pročitanu i nepročitanu), jer knjige su definitivno bogatstvo, za koje se bojim da će tijekom godina, zbog tehnologije, biti zaboravljeno, nije me svaka knjiga toliko dojmila da ju mogu nazvati svojim "učiteljem". Ponavljam, sve nas knjige nečemu naučile, ali sljedeće knjige mene su naučile poštivati život i smrt, roditelje, ljubav, poštivati sve ono dobro što se čovjeku dogodi, te su me naučile nekim važnim stvarima o kojima nikada prije nisam niti razmišljala. Detalje ću navesti kod svake knjige.

Pod brojem jedan nalazi se Kradljivica knjiga od M. Zusaka. Nisam vjerovala da će me ova knjiga osvojiti, jer inače ne volim ratove, ubijanja i razaranja, ali kad sam uzela Kradljivicu u ruke, jednostavno sam shvatila da je to knjiga vrijedna čitanja. Zusak je napisao Kradljivicu na način na koji nitko nikada nije pisao, barem koliko sam upoznata s povijesti knjiga. Naime, cijeli roman nam pripovijeda smrt. Vjerujte, nema fascinantnije teme za mene, koja se inače smrti užasno bojim, i to je valjda jedina stavka u mojem životu s kojom se još uvijek nisam pomirila. Smrt nam progovara o 2. svjetskom ratu, ali na svu sreću, Zusak se nije koncentrirao samo na rat i zaranja, iako nam opisuje neke grozne detalje, koje ne mogu niti zamisliti, jer je moj život med i mlijeko u usporedbi sa životima ratnih sudbina. Zusak nam je u Kradljivici knjiga prvenstveno opisao koliko knjige mogu nekome postati bitne, i hvala mu na tome. Također, pokazao je koliko jaka može biti ljubav između ljudi koji se nikada prije nisu poznavali, ali ih je sila natjerala da se upoznaju. Zusak nam pokazuje koliko je prijateljstvo u životu bitno, te koliko je bitno život jednostavno proživjeti. Ne treba ništa prepustiti slučaju. Treba se boriti za sebe, svoje ciljeve i želje, svoje najmilije. Kradljivica knjiga je roman koji govori o svemu navedenom, a zbog Zusakovog odličnog stila pisanja, odličnog povezivanja događaja i detalja - a vjerujte, nijedan detalj nije višak u ovoj knjizi - ovaj je roman postao moj Number One. 

Nebo može čekati još je jedna knjiga koja govori o smrti, no na drugačiji način. Ovdje se radi o tome da glavni ženski lik umire, ali se vraća kao duh, te tako upoznaje ljubav svog života. Jako dirljiv roman, uz koji sam suze ronila; uz koji sam naučila koliko je život čovjeku bitan, ali i ljubav. Eh ta ljubav. Nikad ju ne znamo dovoljno cijeniti. Ali uz Nebo može čekati, čovjek naučiti cijeniti ljubav, život i smrt, vjerujte.

Također, Vodoriga od A. Davidsona također je životni učitelj, a uči nas slično kao Kradljivica knjiga i Nebo može čekati.

Vidite, takve knjige, koje govore o teškom životu i još težoj smrti, koje prodiru u dubinu čovjekove duše, njegove najveće strahove - takve knjige mene osvajaju. Neću nabrajati dalje. Postoje romani od SEP koji su me dobro nasmijali ali i rasplakali, a naučili su me važnosti ljubavi. Postoje fantasy romani kao što je Vampirska akademija, koja me je prvenstveno zabavila, ali i naučila koliko je u čovjekovu životu bitna njegova borba za sebe, svoje želje i ciljeve. Postoje suvremene bajke Cecelie Ahern koje su mi uvijek tjerale suze na oči i učili me važnostima života. Postoji mnogo dobrih knjiga. Neke nas nauče vrlo malo, jer su napisane da bi nas zabavile svojim "ludim" radnjama i još luđim likovima. Neke knjige nas naučile malo više, ali ne mogu ih svrstati baš u kategoriju knjiga koje smatram svojim učiteljima. No, definitivno postoje knjige koje mogu nazvati svojim učiteljima. Iz priloženog vidjeli ste koje su knjige moji učitelji. Ne poznajete me, ali mogu vam reći par riječi o sebi: volim život, volim svoje roditelje, svog dečka i svoj posao. Volim knjige, volim društvo, volim glazbu i posebno volim knjige. Ne volim dosadu, nego uvijek volim nešto raditi, bilo da čistim, perem, ili čitam knjige, pišem svoju analizu na Imaginariju, ili pak guglam o tko zna čemu. Bit je u tome da ja ne mogu biti na miru, nego uvijek moram biti u pokretu. Volim učiti nova znanja, volim učiti o životinjama, o svom poslu, jer uvijek nešto novo mogu naučiti kao sudska zapisničarka, a mogu iskreno reći da se učim živjeti na svakom koraku koji napravim. I neka, tako treba i biti. Život je škola. Knjige neka nam budu učitelji. Završavam ovu analizu u nadi da vam se svidjela i da sam nekima pomogla. Nisam osoba koja čita knjige o samopomoći jer mi takvo što ne treba. Ja čitam osebujne romane, o životu i smrti, jer tek takvi romani me mogu nečemu naučiti. Romani, u kojima se opisuju teške životne sudbine, želja i borba za životom, ljubav, pa i smrt, to je tisuću puta bolje od nekih knjiga o samopomoći. Vjerujte, ne može nam pomoći nitko osim sebe samih. Zato, hodajmo svijetom i učimo se. I usput - čitajmo dobre knjige. :)

Ocjene (7)

Respektira (7): JosipLabas, NinaM, RuzicaG, Vjeran, marali, ucitajse, sthagon

Komentari (16)

« prikaži ranije
4

Od Matea

hahah Vjerane, teško meni shvatiti neke komentare, jer nisam često ovdje, pa nisam uključena baš u sve što se ovdje događa :P
5

Od marali

Hahahaha, ma ne tražimo dlake u jajetu, možda samo jednu ,-) Samo nemamo trenutno valjda inspiracije, a i nedostatak vremena je grooozan! :-)
4

Od Matea

Najgore je kad imamo inspiraciju ali nemamo vremena da napišemo nešto. Često mi se to događa. :/ A ponekad se dogodi da imam vremena, ali nemam inspiracije hahha
10

Od sthagon

dao bih kraljevstvo za jos malo vise vremena...
4

Od Matea

Razumijem te. :)

od Matea

2 0 0 8

Proljeće

Teško je osjetiti proljeće

u srcu gdje vlada zima.

Hladno je sve -

hladan dah,

hladna duša.

Teško je raširiti latice,

kada nemaju lijepe boje.

Crno je sve -

crno srce,

crna pojava.

Teško je osjetiti vjetar na krilima,

jer su mi krila srezana.

Ocjene (2)

Respektira (2): Tom1988, sthagon

Komentari (8)

« prikaži ranije
4

Od Matea

No, sve u svemu, ne gubim nadu u bolje sutra. Jedan dan sam nervozna i nesretna, ali nakon dobro prospavane noći, mogu biti bolje. Uvijek koračam s uzdignutom glavom i borim se za bolje sutra, bolju budućnost i sreću. Sve zbog svojih roditelja i sebe
4

Od Matea

Što se ljubavi tiče, uvijek postoji nada, uvijek postoji borba. Ne dam se ja. A ako koji put napišem mračnjak, to je iz dubine moje duše. Ipak, ne mogu biti ravnodušna na neke životne situacije, iako se izvana možda činim ravnodušnom.
4

Od Matea

Toliko od mene o ovoj pjesmi. :) Čitamo se opet. :)
6

Od Tom1988

Apsolutno je tvoj odabir koliko želiš otkriti o pojedinoj pjesmi, što te natjeralo da ju napišeš, o čemu je i sl. Pogotovo kad su pjesme dosta osobne. Jedino što je zapravo bitno je sama pjesma ;) Lijepi opisi, a i "mračnjaštvo" mi je dobro poznato;)
4

Od Matea

A tako znači. :) Nije meni inače problem napisati pokoju riječ o pjesmi, ili o nekom tekstu koji napišem, tako da kad bude trebalo, lako napišem što mislim o pjesmi/tekstu i zašto sam ju/ga stvorila. :) Hvala ti. :)

od Matea

12 1 1 10

Hrvat (ne)osvaja svijet!

Nevjerojatno, ali baš sam jučer razmišljala i pričala o ovoj temi, tako da sam se nemalo iznenadila kad sam vidjela da je danas na ovom divnom portalu baš ova tema!

Pa ovako. Ja sam spisateljica. Nepoznata i mlada spisateljica, sa samo jednom objavljenom knjigom - i to je jedna zbirka pjesama, objavljena 2013. godine, u maloj nakladi, u jednoj maloj izdavačkoj kući. Pišem sve što mogu pisati (isto kao i što čitam) - od pjesama, preko drama, ljubića, fantasy romana, pa sve do krimića i trilera, koji su mi najdraži.

Iako sam objavila knjigu u RH, i dalje sam nepoznata, jer je jako teško u našoj državi izdati knjigu u nekoj poznatoj i velikoj izdavačkoj kući, kao što je Znanje, Algoritam i slično. Naravno, nudila sam im svoje rukopise, ali dobila sam odbijenice, zato što sam nepoznata i u mene nisu htjeli ulagati, zbog teškog stanja u državi i nesigurnosti da li će od mene imati ikakvog profita.

Vjerujem da je tako bilo mnogim nepoznatim autorima u RH, a i onima koji nemaju novca da bi dali poznatim izdavačkim kućama za izdavanje njihove knjige.

No, bez obzira na to, smatram da Hrvati definitivno mogu napisati knjigu koja bi bila hit i u RH i na svjetskom tržištu. Nisu samo Ameri talentirani, ili Njemci, ili pak Britanci. Nije stvar u talentu, nego je stvar u tome odakle dolaziš. Hrvatska je zemlja u kojoj se ljudi svakodnevno bore s problemima, ponajviše financijskim. Nažalost, danas na svakom čošku, u svakom selu i gradiću diljem RH možemo vidjeti siromašne ljude, ili one koji pripadaju srednjem sloju, ali jednostavno nemaju novca za neki veliki izdatak, kao što bi bilo plaćanje objavljivanja i izdavanja svoje knjige u izdavačkim kućama. Znači, po mome mišljenju, problem Hrvata jest novac.

Danas je do novca teško doći. Hrvati su ili nezaposleni, pa nemaju prihoda, ili su zaposleni ali prihodi su im većinom na minimalcu. Neću dalje komentirati stanje u državi jer ću se jako naživcirati i mogla bih svašta napisati, a i uostalom, time neću učiniti baš ništa. Tako sam ja, ovako mlada i nepoznata, da bih išta promijenila u državi? Da mogu, popravila bih stanje. Ali, ne mogu. Nemam novca, kao mnogi drugi, i nije me sram to priznati. Dolazim iz srednjeg sloja, nisam hvala Bogu siromašna, ali svejedno nemam novca da bih ga uložila u objavljivanje svoje knjige u nekoj velikoj izdavačkoj kući, koja će moju knjigu jako dobro promovirati, i na taj način bih postala poznata u RH, ako ne nigdje drugdje. 

Ista stvar je i s autorima koji su poznati u RH. Imamo mnoge, ali oni se i dalje kreću samo na domaćem tržištu, ili možda na tržištima susjednih zemalja (bivših pripadnica Juge). Pretpostavljam da nemaju toliko novca da bi dospjeli do velikih svjetskih tržišta, a nemaju ni izdavačke kuće u RH. Pa kriza je, zar ne?

Znači - novac je ključ svega.

Ne mogu vjerovati za samu sebe da sam se pretvorila u osobu kojom upravlja novac. Ponekad zateknem samu sebe kako razmišljam o tome kako bi bilo lijepo kad bih osvojila Eurojackpot, time bih pomogla svima oko sebe! Učinila bih mnogo toga, pomogla bih obitelji i prijateljima podmiriti dugove, srediti kuće; pomogla bih svim nadolazećim generacijama djece da imaju bolje obrazovanje i priliku da odu na fakultet i obrazuju se najviše što mogu; pa Bože, i samoj sebi bih osigurala studiranje. Otvorila bih svoje firme, da ljudima dam radna mjesta, jer danas, nažalost, mnogi pate za radnim mjestima, a za time zapravo ne bi trebali patiti. Ali eto, takav je život u RH, u današnje vrijeme. A ja sam se pretvorila u osobu koja mašta o novcu, želi imati mnogo novca, jer je život bez novca danas težak. I naravno, u svim tim maštarijama, jedna je ključna - platila bih nekoj velikoj AMERIČKOJ izdavačkoj kući da mi objavi i izda knjigu, napravi veliku reklamu, tako da postanem svjetski poznata spisateljica i ostvarim svoj dugogodišnji san.

I opet dolazim do zaključka - sve je u novcu.

Nije stvar da Hrvati nemaju talenta. Imaju oni talenta, o da. Ne kažem da imaju svi. Ne kažem da imam baš ja. Možda ja baš nemam talent, ali definitivno postoje mnogi talentirani Hrvati koji u svojoj samoći pišu odlične, neponovljive rukopise, ali oni nikada neće izdaći na vidjelo! Nikada nitko neće znati da su možda najtalentiraniji pisci u povijesti RH! Zašto? Jer nemaju novca da stanu na noge i objave svoje knjige!

Nije stvar u nezanimljivim temama, nedostatku volje i vizije. Kako Hrvati ne bi imali zanimljive teme i volje za pisanje, kad nam je stvarnost doslovno grozna? Normalno da imamo o čemu pisati. Danas prvenstveno možemo pisati drame. Zašto? Kao prvo, država nema novca, pa nemaju ni Hrvati. Kao drugo, na svakom čošku možemo vidjeti loše osobne prilike ljudi, a ja ih često vidim zbog takvog radnog mjesta koje imam, i definitivno bih mogla pisati knjige o lošem životu nekog izmišljenog lika koji bi imao mnoge karakteristike kao današnji Hrvati. Ne kažem da svi na taj način žive, i hvala Bogu pa ne žive, jer ne znam do kuda bi svijet (ili Hrvatska) otišao da imamo konstantne svađe, ubojstva, nasilje među ženama i djecom. No, zaključak je - možemo pisati o zanimljivim, pa čak i šokantnim temama, a takvo što osvaja svijet! Nitko ne voli čitati dosadan roman u kojem je sve savršeno. Savršenstvo ne postoji, neka se neki ljudi pomire s time!

I na kraju, da zaključim moju analizu ove teme, iako najradije ne bih, jer bih danima mogla govoriti i pisati o ovoj temi, budući imam široko mišljenje o tome, smatram da u svakom kutu kugle Zemaljske postoji netko tko je talentiran za nešto. Netko je talentiran za ples, netko za sport, a netko za pisanje. Netko je talentiran za pisanje pjesama, netko za pisanje opširnih rukopisa kao što su romani, ali sve u svemu: nikada nećemo čuti za te ljude. Nikada, jer oni, gdje god jesu (u RH ili drugim zemljama gdje ljudi jako teško žive), neće imati novca da objave svoj talent. Znači, ponavljam, ključ svega jest novac. Ljudi imaju sve, ali novca nemaju. A postoje i oni koji imaju novac, a nemaju ništa drugo. I zato, iako nemam novca o kojem maštam i kojeg bih htjela imati, ja sam sretna s ovime što imam. Sretna sam jer sam mlada, zdrava i zaposlena, jer imam dvoje zdravih roditelja, koje žalim svaki dan jer naporno rade da bi dobro živjeli (jer živimo dobro, nismo siromašni, zahvaljujući njihovom napornom radu i trudu), jer imam ljubav i sreću u svom životu, i to ništa ne može zamijeniti! Bit je da čovjek bude zadovoljan onime što ima, i može on težiti nečem boljem, neka se trudi za to bolje sutra, bolje stanje u svome životu, bilo imovinsko ili osobno, ali se ne smije prepustiti maštanju o tim boljim danima, jer mašta neće učiniti ništa, osim što će ga možda nagnati da napiše još bolju knjigu u svom autorskom repertoaru.

Ocjene (14)

Respektira (12): darel, sthari, gogz316, RereG, MiraLaFu, marali, BoriciOmis, RuzicaG, JosipLabas, Vjeran, ucitajse, sthagon

Slaže se (1): madderana

Ne slaže se (1): BoriciOmis

Komentari (10)

« prikaži ranije
4

Od Matea

Hvala svima na respektiranju, lijepo je od vas što podržavate moju analizu. :) BoriciOmis, naravno da se ne ljutim na tvoju kritiku. Što god radim, na poslu ili kao hobi, uvijek volim čuti pohvale i kritike, jer pomoću toga izgrađujem sebe i svoj ra
4

Od Matea

Svatko ima svoj ukus, svoje mišljenje i svoj stav. Nitko nije isti, pa nismo ni mi. Ja smatram da u RH i drugim zemljama sa sličnom ekonomskom situacijom postoji mnogo talenata,ali oni ne mogu biti vidljivi niti itko može čuti za njih zbog novca.
4

Od Matea

Mislim da je upravo novac glavni problem takvih ljudi, jer ako oni nemaju novca, a ni izdavačke kuće, a sada konkretno pišemo baš o izdavačkim kućama i objavljivanju knjiga, onda stoje na mjestu. No, imaš pravo što se natječaja tiče.
4

Od Matea

Natječaji pomažu mladim i nepoznatim autorima da postanu poznatiji, a na taj način se možda "probiju" do slave koju žele. Sve u svemu, cijenim tvoje mišljenje, i ne govorim da nemaš pravo. Mislim da u ovakvim temama svi u jednu ruku imamo pravo.
4

Od Matea

Uglavnom, da završim, hvala ti na mišljenju, nadam se da ćeš komentirati i dalje moje analize, jer uvijek volim pisati i popričati s nekime o raznim temama o kojim imam mišljenje. :)

od Matea

2 0 0 0

Marc Levy - Kad bi to zbilja bila...

Kad bi to zbilja bila… od Marca Levyja.

Kupila sam ju u siječnju 2013. godine za samo 5,00kn, što mi je žalosno pošto pisci ne zaslužuju da im se knjige po tako niskim cijenama prodaju, no bila je akcija pa sam ju uzela. Nisam čitala sve do sada i napokon sam je uzela u ruke prije par dana. Knjiga je predivna. Govori o nemogućoj no svemogućoj ljubavi između duha i stvarnog muškarca. Lauren doživi tešku nesreću i završi u komi, iako je skoro umrla, i svi misle da će umrijeti. No ne, ona se drži na životu, iako je nepokretna, u dubokom snu i živi na aparatima u bolnici, ali zato njezin duh šeta njezinim San Franciscom. Arthur i ona se upoznaju te shvaćaju da ju jedino Arthur vidi. Nakon toga rađa se jedno veliko prijateljstvo, jedna nenadmašiva ljubav i predivna priča. Mnogo je boli uključeno, u njihovoj ljubavi, ali i ljubavi majke i prema majci. Predivne citate sam pronalazila na svakoj stranici jer autor ima lijep pripovjedan način. Prijateljstvo i odanost veliki su motivi ove priče iz koje se mnogo toga može naučiti. Roman se čita vrlo brzo, mala je to knjigica, a jako poučna. Mnogo sam razmišljala tijekom čitanja. Shvatila sam da se sudbini jednostavno ne može pobjeći, da je svačiji život određen našim rođenjem, no možemo živjeti na pravilan način, možemo se boriti za sebe i svoje bližnje. Shvatila sam kako se ne smijem predati bolu, već se nadati, truditi i raditi. Već dugo mi se takve teme motaju glavom, a često mi neka knjiga pomogne u shvaćanju svega što si razmišljam. Ova knjiga pomaže, a usput i odvlači misli od surove stvarnosti na nešto nadrealno i što se smatra nemogućim, a zapravo je moguće, makar u našoj mašti, ovisi tko u što vjeruje.

Svakako preporučam ovu knjigu svima koji vole lijepe i nježne likove, dobre ljubavne priče i trunku nadrealnog u cijeloj situaciji. Čitajte ovo i ako sumnjate u prijateljstvo, jer shvatit ćete – nije uvijek sve crno. Uvijek se nađe netko tko će biti uz vas. 

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, MiraLaFu

Komentari

od Matea

2 1 0 4

Fantasy girl

Kako kaže Tin Ujević: "Kako je teško biti slab,/ kako je teško biti sam, /i biti star, a biti mlad!" u pjesmi Svakidašnja jadikovka. U zadnje vrijeme gdje god se okrenem čujem svakidašnje jadikovke i mladih i starih, siromašnih, prosječnih, a bome i bezobrazno bogatih. Nikome nije lako, makar oni stariji misle da je mladima lako, jer ih kosti ne bole i nemaju niti brige niti pameti, a mladi misle da je starijima teško jer su jednostavno - stari.

Lijepo je to što jedna mlada osoba može objaviti svjetski poznatu knjigu. To je moja želja već nekoliko godina! A do sada sam objavila samo jednu zbirku pjesama koja čak nije niti poznata u RH hahahah (smijem se a plače mi se).

Svaka čast mladoj dami, gđici Samanthi Shannon, jer je postigla uspjeh kakav će se dugo godina pamtiti, a i mislim da pred njom stoji velika i uspješna budućnost. 

Nisam čitala njezine knjige, ali planiram, kad uhvatim vremena, jer u zadnje vrijeme nažalost ne čitam i nemam vremena za čitanje. Znate kako kažu: kuća - poso - poso - kuća. Ja ću čitati, a ona neka piše, skuplja lovu i bude svjetski poznata (a samo je tri godine starija od mene, i gle, čak ima i faks, a ja nemam ni to). No, nisam ljubomorna, jer nisam takva osoba, makar moja želja doista jest biti uspješna spisateljica, ali jednostavno se ili ne trudim više nekome slati svoje tekstove, jer sam ih prije masovno slala gdje god sam stigla, ili jednostavno nisam tako dobra spisateljica. Vjerujem da gđica Shannon je dobra spisateljica, pa ću definitivno pročitati njezine knjige, a pogotovo zato jer se radi o fantasy žanru, koji mi je jedan od omiljenih.

Zašto fantasy?

Zato što nam pomaže da pobjegnemo iz surove stvarnosti i svakodnevnice! Ova stvarnost, realnost, svakodnevnica, pa to je dosadno da ne može biti dosadnije. Svaki dan se ustanemo, idemo u školi ili na posao, svaki dan učimo, bilo školske, bilo poslovne, a bilo životne nauke; svaki dan moramo kuhati, jesti, piti, ljubiti se, i slično. Čovjek ima potrebe. A hajde zamislite da nemamo sve te potrebe, ili barem neke od njih? Da ne moramo spavati nikada, ne moramo jesti, piti i slično... To nam automatski čini život zanimljivijim. Da ne moram spavati, imala bih vremena za sve što poželim u danu! Da ne moram jesti, bila bih mršava! Tako da - sve ono neobično što pročitam u fantasy pričama, meni je dobro! Jer ova realnost mi je toliko dosadna da mi se više ne da ni pričati ni pisati o tome. Svi praktički imamo iste dane, koji se razlikuju u malim nijansama. No, kad uzmem fantasy knjigu u ruke, uživim se u priču i zamislim da sam ja jedan od likova u radnji fantasy knjige, onda barem u mašti ne živim život kakav žive svi drugi ljudi na kugli Zemaljskoj.

Eto, zato fantasy knjige! Btw, volim zgodne i sexy vampire, vukodlake i slično. ;)

Ocjene (3)

Respektira (2): RuzicaG, darel

Slaže se (1): ucitajse

Komentari (4)

10

Od darel

želim ti uspjeh kao Samanthi :-). btw., slika ti je prekrasna.
4

Od Matea

Hvala :)
4

Od JosipLabas

Nemoj odustati. Znam ja taj osjećaj kada ti odbiju sve i prestaneš se truditi. Samo nastavi dalje, ako Samantha može možemo i mi :) samo rad i truditi se. I btw slažem s ovim zašto fantasy :)
5

Od ucitajse

I meni je fantastika (a posebno znanstvena fantastika) najdraže mjesto za bijeg od dosadne svakodnevnice :)

od Matea

2 0 0 2

Moja pjesma... :)

LIJEPO JE GLEDATI OČIMA LJUBAVI

 

Kažu da savršenstvo ne postoji.

U pravu su.

No postoji iznimka

u očima zaljubljene djevojke.

To sam ja.

Postoji iznimka,

savršenstvo od Boga.

Moj dar s neba,

savršenstvo kakvo se više ne rađa.

To si ti.

Lijepo je gledati očima ljubavi.

Najljepše je imati tebe.

...sretno Valentinovo svima sa zakašnjenjem! Ako imate sreće, i pametni ste, imat ćete Valentinovo svaki dan, a ne samo na taj datum. ;)

Ocjene (2)

Respektira (2): sthagon, sneler

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Nek' si se ti nama ponovo aktivirala. Drago mi je da ponovo vidim tvoje uratke :-) A sa zadnjom rečenicom se apsolutno slažem, potpisujem ju i priželjkujem da se ona globalno počne provoditi u praksi. Pozdrav!
4

Od Matea

Nisam često tu, nažalost, ali dođem kad god stignem i kad god imam nešto za podijeliti s vama. :)

od Matea

3 0 0 2

Tišina.

Razmišljam što bih stavila ovdje, jer uopće ne pamtim što sve imam napisano, pošto pišem godinama, pa se uvijek nađe nešto novo što bih mogla staviti da čitate. I sjetim se Tišine, iz 2012. godine. Ništa posebno, samo razmišljanja jedne, tada osamnaestogodišnjakinje. 

19.08.2012. godine, nedjelja, 23h

Često mi dođe jedna misao u glavu, misao naporna kao nametnik kojega ne možeš istjerati iz kuće. Misao ubojita kao stršljen koji je napravio svoje gnijezdo u mojoj glavi, a za njim dolaze ostali njegova kova – još lošije misli.

Često sjedim u svome utočištu, poznatoj toplini svoje kuće, pouzdanosti zidova. I gledam u jednu točku na zidu. Gledam je, a nisam niti svjesna da to činim. Ponekad mi u takvim trenucima obrazi budu vlažni, suze se istopile na mojoj odjeći kao led na toplini, a da oči nisu ni shvatile da su plakale.

Ponekad jednostavno dođe ta misao i ne da se iskorijeniti.

Pitam se zašto, o zašto Bože, zašto ljudi moji dragi, radite to što radite? Čemu svađe, čemu ratovi?

Niste li svjesni da je sve to uzalud?

Svejedno ćete jednoga dana nestati sa lica Zemlje, svaki vaš vidljivi trag bit će izgubljen. Ostat će samo uspomene. A možda i neće.

Fotografije vremenom blijede. Isto tako i uspomene.

Možda možeš posegnuti za njima, zaključati ih negdje unutar sebe, ne puštati ih van. Možeš ih zarobiti, ne dopustiti im da iziđu, a posjetiti ih kada želiš.

No s vremenom i to blijedi. Uspomene uspiju izići na svoju slobodu, spremne zateći nekoga drugoga, a nakon toga ga iznevjeriti.

Uspomene, ljudi, sve je to laž.

A laž je nešto gorko. Laž sve pokreće. Nakon toga više ništa nije isto.

Čemu, ljudi moji dragi, propustiti smijeh radi svađe? Što nije lijepo smijati se, biti sretan? Nije li lijepo biti bezbrižan?

Zašto se moramo okrenuti lošem načinu života? Zašto se moramo posvađati? Čemu sva nerviranja zbog sitnica?

Pa, Bože, Ti si nam dao te sitnice, kao sitne kušnje, kako bi vidio da li smo dovoljno jaki da ih prebrodimo, da prijeđemo preko njih, pobijedimo ih.

Što mi, obični tinedjžeri, uopće imamo za reći? Što se mi moramo buniti? Nije nam lijepo u školi, roditelji nas guše, smetaju nam obveze? Zašto ne shvaćamo kako su nas ti roditelji podignuli na noge, napravili nas osobama kakve smo sada? Je li nam teško shvatiti koliko škola znači, knjiga podući?

Prolazim ovim svijetom gledajući sve oko sebe. Primjećujem sve. Ne pamtim ništa. Onda, odjednom, moja podsvijest izbaci sve fotografije snimljene ljudskim okom, s kapacitetom i kvalitetom mozga, u moju svijest, toliko stvarne, toliko realne. Sjetim se nečega što nisam ni znala da sam zamjetila.

Kažu mi – godine. Prolaze godine, sazrijevaš.

Nisi više dijete.

Razumiješ.

No, razumijem li? Mogu li doista razumijeti sve što se događa oko mene?

Ne.

Kažu, učiš dok si živ.

Nikada nećeš saznati odgovore na sva pitanja koja možeš smisliti.

Čemu onda pitati? Zašto bi bila znatiželjna?

Zato.

Zato što će te to održati na životu.

Lijepo je znati. Dobro je biti znatiželjan.

Kažu da netko proživi samo jedan život, a netko milijun. Kako?

Čitajući knjige.

Kažu, svijet je surov, stanje je okrutno.

Što? Ne čujem. To je samo šapat moje podsvijesti.

Moram li znati taj detalj?

Želim li znati?

Što mi to znači?

Ne.

Ne.

Ništa.

Ništa mi ne znači. Jer ja znam. Znam. Svijet nije surov. Ljudi su.

Ljudi su sranje, ne život. Život je lijep, prekrasan.

Pogledaj samo sve što Bog stvori, Majka priroda napravi. Pogledaj sve što čovjek uništi.

Pogledaj.

Pogledaj što znanost stvori. Pogledaj sebe.

To ti je prvi dokaz čuda, znanosti, svega. To ti je prvi dokaz koliko si malo biće u ovom beskrajnom svemiru.

Koliki je uopće svemir? Što je svemir? Značim li ja išta u tom svemiru?

Ne znam. To ne mogu znati.

Postavljam nepotrebna pitanja.

Opet pitanje bez odgovora.

Pogledaj životinju, drvo, vodu. Pogledaj što je nastalo bez čovječjeg utjecaja. A onda čovjek, čovjek, jedna sitna kapljica vode u oceanu, kaže da je bog. Kaže da je stvoritelj, vođa svih nas.

Što si ti čovječe mali?

Jadnik.

Imaš li uopće pojma o čemu pričaš?

Imaš li odgovore na sva moja pitanja?

Nemaš, ne. Nemaš odgovore.

Onaj tko ima, taj je Bog. Taj je stvorio sve što možemo vidjeti, sve nas.

Čemu tražimo te dokaze? Što će nam dokazi da u nešto vjerujemo?

Vjerujem li ja u Boga? Teško.

Ali ja znam.

Znam da On postoji.

Ja sam osoba koja zna. To ne znači da sam bog. Ja samo znam da postoji Bog, postoji znanost.

Želim li se uvući u vječnu raspravu?

Ne.

Ja sam osoba koja je često tražila moguće u nemogućem. Često tražila ono što nije smjela imati, nije mogla.

Često sam samoj sebi pokušavala dokazati nešto.

Što?

Da vrijedim.

Često bi se osjećala bezvrijedno.

Osoba sam snažnog karaktera, koju čovjek prevari.

Stanje mi se mijenja.

Ne poznajem se.

Često sjedim u toj sobi, utočištu. Gledam u jednu točku.

Često tražim način.

Ne pronađem ga.

Pronađem ga.

Često tražim odgovore na pitanja.

Dobijem ih.

Nikada ih neću dobiti.

Tišina. Dah mirisa svježe jagode.

Rastvorena knjiga, mnogo riječi.

Mačka prede.

Kažu, nekada riječ boli više od udarca, ostane ožiljak na srcu i duši.

Ne nestaje nikada.

A ožiljak otkriven svijetu nestaje kada i ti.

Iz praha si nastao, u prah ćeš se pretvoriti.

A priča ožiljka ostaje poznata samo tebi.

Svaka moja misao ostat će samo moja.

Što vrijedi pitati ikoga išta, reći mu, tražiti ga?

Zašto?

Sedam glavnih grijeha.

Kako ono glase? Što kažu?

Lijenost.

Škrtost.

Zavist.

Srditost.

Nešto više? Nije to to?

Da li je važno?

Grijeha je mnogo.

Koji uopće spada pod glavne?

Smak svijeta se bliži.

Dolazi, da.

Kažu, nestat će ljudi.

Ne, neće.

Nestaje njihova ljudskost. Nestat će kada dođe sudnji dan.

Nestat će prijateljstvo. Ljubav.

Obitelji. Bit će razorene.

Nestat će razumijevanje.

Nestat će ljepota.

Nestat će duše.

Nestat će sve.

Vrlina?

Nula.

Pitanja?

Mnogo.

Tišina na mjestu odgovora.

Misli?

Sve češće i češće. Tu. U ovoj sobi. Na ovoj točki. Na zidu.

Ocjene (3)

Respektira (3): darel, Vjeran, marali

Komentari (2)

5

Od marali

Matea, jako, jako lijepo! Trnci su me prožimali čitajući tvoja razmišljanja, prisjećajući se kako su nekad i moja bila slična! Zaista prekrasno napisano! Pozdrav.
6

Od Vjeran

Izvanredna intimna introspekcija, svaka ti čast! Osjećaš li potebu za borbom protiv onoga što smatraš pogrešnim? Ili si odustala svjesna da si jednostavno preslaba za to? Jesi li uopće išta poduzela? Što? Hvala ti za ova razmišljanja. Pozdrav!

od Matea

0 0 0 0

Prolog mog kriminalističkog romana "Žena s dva lica" :)

PROLOG

      Bila je to ona vrsta žene koja vas ostavlja bez daha prvi puta kada je vidite i ne napušta vaše misli više nikada. Otmjena, iako dolazi iz neugledne sredine, božanstvena iako je samo još jedna smrtnica, i toliko neobična u dosadnoj, običnoj svakodnevnici da se njena pojava nikada nije mogla zaboraviti. Žene su je mrzile ili joj se divile, a često oboje istovremeno, a muškarci su joj se bacali pod noge. Druge žene nije bilo u njihovim mislima.

      A onda je pronađena mrtva.

Ocjene

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se