5

MiraLaFu

Bodovi
113.3
Analize
32
Ankete
34
Komentari
92
333 19 - 92
187 25 - 137

“Resign yourself to the lifelong sadness that comes from never ­being satisfied.”

od MiraLaFu

2 0 0 0

Kazuo Ishiguro: "Nikad me ne ostavljaj"

U neke knjige najbolje je ući bez pretpostavki; stoga će moja analiza biti nešto kraća. Pa ipak, ona sadrži nekoliko spoilera, zato preuzmite odgovornost za nastavak čitanja.

   

Ako ste čuli da je ovaj roman znanstvena fantastika, a volite taj žanr, nemojte je čitati. Ako ste čuli da je opis psihološki razrađenih likova i potraćenih života, onda je svakako uzmite u ruke jer nećete požaliti. Ono što je definitivno jaka strana romana je čudan osjećaj koji vas prati dok čitate, kao da nešto nije u redu, a ne znate što točno ni zašto, s tim da, kad jednu stvar sebi razjasnite, iskoči druga koja vas tjera da idete dalje. Tako rečeno, ispada da se nalazite u romanu zajedno s ostalim likovima te da s njima dišete, i da se oni upravo vama obraćaju i zbog vas međusobno razgovaraju, istražuju, pitaju se, razjašnjavaju nedoumice. Drugim riječima, vi pratite glavnu junakinju Kathy koja u trideset i prvoj godini dozvoljava sjećanjima da je preplave i da sebi objasni tijek sudbine koji je za nju već određen, a ono malo što je mogla izmijeniti, nije stigla zbog njoj nesklonih okolnosti. Zvuči poznato? Život kao žaljenje za propuštenim prilikama - možda je to ono što na kraju, nažalost, najčešće ostane kao dominantni osjećaj.

U pozadini priče je kloniranje ljudi čiji naturalistički opisi u potpunosti izostaju; nema nikakvih znanstvenih istraživanja ili opisivanja eksperimenata, to nije prostor u kojem se ovaj roman odmotava. Ono što Ishiguro opisuje je prije svega humanost klonova koji se, kako se poluistina polako razotkriva, ponašaju kao ljudi koji imaju osjećaje i slijede već etablirane puteve kao i svi ostali. Oni se od "rođenja" odgajaju u ustanovi Hailsham, u kojoj ih filaju informacijama da su posebne kreature koje imaju važnu ulogu na ovome svijetu jer će u jednome trenutku svoga života krenuti s doniranjem organa onima koji obolijevaju od najtežih bolesti. To je njihova misija i njihova sudbina koja se vrti u naizgled normalnim okolnostima i sanjarenjima. Za njih se brinu različiti ljudi koji im govore o knjigama, o zdravlju, daju im satove umjetnosti, crtanja i slično, ali od njih istodobno zaziru te ih gledaju čudno, kao da im se gade, prolaze uz njih kao uz mala čudovišta zbog čega se djeca osjećaju loše i ne mogu razumjeti takvo ponašanje. Malo toga im je objašnjeno, govori jedna od odgajateljica, ali nitko se na vrhu s njom ne slaže; imaju stav da je nekad bolje manje znati da se bolje proživi ono ograničeno što im se nudi. Svejedno, kao u svakoj dječjoj kliki djeca imaju svoje pretpostavke, svoje najdraže učitelje, svoja zapitkivanja i nadogradnju misterija na već ionako velike tajne; drugim riječima, oni u priči djeluju kao prava djeca i to je majstorski opisano. Međusobno se zadirkuju, ćakulaju, preuzimaju određene uloge u svome malom kozmosu, boje se stare šume koju ne žele gledati noću da iz nje ne izađe čudovište osakaćenog tijela (što je ujedno i dobra metafora njihovog tijela, koje su možda jedino na podsvjesnoj razini svjesni); imaju iskaze ljubomore, bijesa, zavisti, suosjećanja, žele se uklopiti u novo društvo kroz asimilaciju i imitaciju postupaka onih koje smatraju jačima i slično. Iz tog posve ljudskog ponašanja teško je onda shvatiti da su oni stvarno produkt nekog znanstvenog eksperimenta. Upravo u tome se otkriva veličina autora. Kod njega nema želje za eksplicitnim šokiranjem, već je ono usađeno duboko u korijenu najjednostavnijih riječi, opisa, situacija, misli. Tako se u trenucima nesigurnosti, kako ta djeca odrastaju, oni pitaju imaju li dušu ili samo tijelo za ponuditi. Da se utješe, sami sebe uvjeravaju da se iz tog razloga u školi toliko važnosti pridavalo crtanju, jer se u tim radovima trebalo prepoznati njihovu ljudskost, ili bolje rečeno, njihovu duhovnost koja ih nije zaobišla. I možda ih se tako želi i vidjeti, ali to svejedno nije presudno. Zdravlje je ono što je bitno (zabranjeno je čak čitanje onih knjiga u kojima likovi puše), a sve u svrhu pripremanja njihovog tijela za ono za što su stvoreni – doniranje. U tom smislu, oni su samo tijelo koje ima svoju svrhu, što je zanimljiva i, prije svega, istinita ideja u danas cjelokupnoj slici kapitalističkog svijeta koje na ljude gleda kao na tijelo: tijelo koje je oku privlačno i tijelo koje je za rad sposobno; ništa drugo nije bitno i zapravo postaje općeprihvaćeno, a kloniranje je metafora postojanja i načina života kojim danas živimo, bez individualnosti. Pa ipak, glavni trojac u romanu ostavlja dojam individua, što odmotavanje njihove sudbine čini još težim.

U središtu romana nalaze se Kathy, koja pripovijeda priču, zatim njezina dominantna prijateljica Ruth i Tommy, dječak koji teško kontrolira bijes i u djetinjstvu je podvrgnut čestom ruglu. Između Kathy i Tommya od početka postoje simpatije; ljubav koja se rađa iz prijateljstva. Pa ipak, on završi s Ruth koja čitav njihov život (do donacije) onemogućava vezu s Kathy, što je predstavljeno u autentičnim opisima manipulacije i nemogućnosti da se iz toga svo troje likova izvuku, iako Tommy i Ruth relativno rano prekidaju odnos. Prije vlastite smrti, ako je tako možemo nazvati, Ruth ipak osjeća kajanje te ih oboje poziva da napokon ostvare svoju ljubav (kao da im daje dopuštenje koje je prije izostalo), jer će samo uz pomoć ljubavi uspjeti odgoditi doniranje vlastitih organa i završetak vlastitog postojanja, barem na par godina, ako odu do glavešina i pokažu da se istinski vole. Ipak, ispada da su to samo priče, glasine, koje nisu istinite. Tommyevo vrištanje na kraju u nekoj pustopoljini je iskaz ogromne nemoći pred sudbinom koja je za njega već odmotana. Samim time, životi ovih junaka su toliko slični ljudima koji padaju pod težinom svakodnevice i često misle da u životu nikakvu kontrolu nemaju, baš kao da je i njihova sudbina već određena. Taj osjećaj težine je na kraju posebno jak. Osjećaj da su Tommy i Kathy mogli nešto imati, ali su to dobili prekasno, život im je prekratak, proletio je, a nisu ga zapravo živjeli. Zbog toga roman ostavlja gorčinu u ustima, ali i želju za promjenom, da se vrišti, skače, pjeva; izađe iz sebe na neki način i napravi nešto novo, nešto manje zatupljujuće i rutinsko. Sjajna je to priča, velika priča koja je danas, u moru istoga i stalnog zasićenja, počela nedostajati. Nakon čitanja ona potiče na raspravu, diskusije, otvorena je – to je ono što privlači. Ta nedovršenost, originalnost i pitanja koja sa sobom nosi, želju za djelovanjem, za onim disanjem punim plućima. To je uloga književnosti u jednoj od svojih najboljih realizacija – da ima pokretačku snagu gotovo filmskog ostvarenja; isprepletanje slikȃ koje stvaraju nove slike i nude neke nove nade. Pa neka nitko ne govori da se danas malo čita jer sve manje vjerujem da je to istina. Jer prave priče jednostavno pronađu svoje čitatelje, u to sam sigurna.

Ocjene (2)

Respektira (2): marali, darel

Komentari

od MiraLaFu

3 0 0 2

Ne možemo dalje ovako

Uvik imaš krivi tajming – tvoje riječi odzvanjaju u mojoj glavi kao da sam mamurna, što možda i jesam jer, kad smo se uputili vani, vidjela sam napola popijenu bocu vina na stoliću u kuhinji i pitala sam se putem kad sam je otvorila, zašto mi je sve u magli.

Sada sjedimo u autu a ti i dalje govoriš o tajmingu, poput pokvarene ploče koja se ne gasi, ti si olovo u mojoj glavi. Ne preostaje mi ništa drugo pa šutim – puštam buku tvojih misli da se slegne, da postane tišina, samo prašina koju ću pobrisati bez da se osvrnem, onako usput, da ostavim privid reda. Ako počnem pričati, znam da ćemo se posvađati, a u glavi mi je ionako zbrka – od tebe, sebe i svega između, od toga što želiš da budemo par i od toga što si stalno sa mnom a bez mene, što te trebam iako te se bojim, bojim se sebe kad sam s tobom jer te možda opet volim.

Kiša pljušti oko nas, automobil se kreće u prvoj brzini i vičeš da će ti bujica sjebati motor, da ću ja sjebati sve što imamo, a ja i dalje šutim i ignoriram tvoje zvukove, gledam kako po nebu sijeva i slušam grmljavinu, stišavam sve ostale tonove. Tvome nemiru suprotstavljam pokersku facu, tvojim nervoznim pokretima ukočenost svoje ruke koja leži odumrla blizu tvoje, paralizirana živcima koji dolaze iz mog amnestičnog mozga kojeg ne zanimaju naše priče. Ne interesira me naša sudbina i ne sjećam se našeg odnosa; ne reagiram na tvoj poticaj, na tvoju uvodnu riječ u nadolazeću neminovnu raspravu o tome zašto si me maloprije poljubio, onda kad si se pojavio na mojim vratima i bezobrazno odgrizao moja usta.

Pustila sam te u stan i ništa nisam rekla. Bio si nervozan zbog toga, poput tvog jezika koji je istraživao moju šupljinu. Sjeo si na kauč, ja sam otišla u kuhinju, umila sam se hladnom vodom. Nisi znao da sam tog jutra dobila otkaz u T-coma, da su umjesto mene zaposlili neku studenticu preko student servisa jer njoj mogu plaćati manje. Nisam znala kako da ti to kažem, umjesto riječi upalila sam televiziju da govori umjesto mene.

Naša sadašnjost visjela je u zraku. Naša prošlost bila je puna mržnje i nedefiniranih osjećaja, repetitornog nasilja koje bi ostalo potisnuto u gorčini malih riječi i nedovoljno opreznih pokreta. Nismo dobri zajedno, znamo to. Uvjerimo se da se volimo, pa se onda zamrzimo.

Sjedili smo jedno uz drugo ispred televizora i slušali zbrku informacija, dok smo ignorirali sve zgusnutiji zrak među nama i svoju pozornost usmjeravali na loše političare i zdravstene probleme koje nam nezdrav život donosi; naša tijela, poput dviju nepomičnih vreća, gledala su izvanredne vijesti o krizi izbjeglica uz toliku koncentraciju da bi nam na njoj pozavidio i Gandhi. Na katu iznad nas brujao je Led Zeppelin, iza prozora automobili i motori, jurili su po cesti, susjedi su se svađali.

Podsjetilo me to na roj pčela koje bih nekad promatrala u udubini stabla na putu do srednje škole. Ti bi išao sa mnom i stajao bi sa strane, dok bih ja osluškivala njihov kaotičan let zatvorenih očiju. Jednog ljeta se tako dogodilo da me pčela ubola u stopalo; nikad me ništa nije više boljelo – pulsirajuća, tupa bol koja mi nije dala da stojim na mjestu. Odonda, kad god bih vidjela pčelu, sjetila bih se te boli i vlastitog neopreza u trenutku kad sam stala na nju samo zato što me njezin let počeo nervirati. Možda je to bio prvi put da sam shvatila koliko može boljeti onoga tko gazi, bilo je to prvo upozorenje koje sam osjetila na vlastitoj koži.

Nesvjesno sam dotakla stopalo, kao da se bol opet probudila. Kapi kiše udarale su o prozor mog balkona, vraćale su me u sadašnjost. U stanu je bilo mračno, jedino svjetlo koje je dopiralo do nas dolazilo je s televizijskog ekrana. Tvoja ruka šuljala se ispod moje majice, tvoji prsti stvarali su trnce. Htjela sam ustati s kauča ali nisam se mogla pomaknuti, previše uživljena u svoju ulogu paralitičnosti. Osjećala sam tvoju napetost, energiju koja se koncentrirala na moje tijelo i vukla me sebi. Izluđivalo me to trenje bliskosti koje je u meni samo povećalo osjećaj nemoći, nesigurnosti.

Ne mogu više, rekao si u jednom trenu, zašto nam ovo radiš? Skočila sam s kauča i rekla da moram izaći, da me zrak guši.

A sad smo tu, upali smo u bujicu i buka je neizdrživa, tvoj nemir me ubija. Na radiju govore kako se trebamo što više smijati jer u smijehu je spas, dan bez smijeha je propao dan, govori jedna voditeljica, nije Chaplin lud. Na cesti neka žena vuče za ruku dijete koje se boji grmljavine, promatram njezinu nervozu kroz prozor i pitam se koliko često se ona smije i čemu, je li od sreće ili od muke.

Nekad bismo nas dvoje radili te stvari, promatrali bismo ljude i smišljali njihove priče; sad sam zarobljena u tvome bijesu zbog onoga što ti ne mogu objasniti, a taj bijes me isključuje i dovoljan je samome sebi, on ne ostavlja prostora za maštu koju i ja polako gubim i bez tvoje pomoći; nisi samo ti kriv, ne brini, jer ne mogu jasno razmišljati uz ovu neprekidnu buku i jer me sve guši, sve što znam i sve što ne znam, sve što na mene bacaju prijatelji, roditelji i novine, sve informacije koje moram izbalansirati bez da poludim, bez da se ne izgubim. Gubim kreativnost, samo to ti želim reći, u ovom sveopćem ludilu, ne mogu više razmišljati svojom glavom i ne mogu se osloniti na razum, na vlastitu ravnotežu. A ova južina me dere i uništava još više, i tvoje riječi da me ne razumiješ.

-Šta šutiš, jebemu?

Što te briga što šutim; shvaćam da se brineš, ali ne zanima me. Znam da te strah trenutka kad utihne moja deračina i da je za tebe to znak za uzbunu. Ali ono što ne znaš je da sam se počela bojati riječi, da me u zadnje vrijeme one uništavaju – ubojite, silovite, ružne, sablasne, razarujuće, umrtvljujuće riječi. Kao da su izašle iz Palahniukova romana, takve su riječi, pa da spriječim pokolj kažem ti da ne mogu govoriti - ne dȃ mi se, kažem, ne moraš me razumjeti.

-Al di ćemo sad - pitaš me ljutito - ne možemo vozit po ovon nevrimenu, jebemu sve!

-Pa parkiraj negdi, stat ćemo.

-Stat ćemo? Jebate, Lena, tebi je uvik sve jednostavno.

Sliježem ramenima, tvoje je auto, jebe me se. Svejedno, nalaziš mjesto, gasiš motor. Sjedimo u autu, ne idemo ni naprijed ni nazad, neodlučni smo.

-Šta ti je, Lena? - pitaš me tiho.

-Ne znam - odgovaram još tiše.

Uzdišeš nezadovoljno, ja okrećem glavu. Pitam se može li nas pogoditi grom, može li grom sravniti zemlju i uništiti sve što smo dosad napravili, izneredili, unakazili; može li stvoriti neki novi početak za nas dvoje, neki drugi smjer kojim ćemo lakše ploviti.

Nakon nekog vremena napetost postaje neizdrživa, tvoje auto pritišće moja pluća i imam napadaj panike. Izlazim vani na kišu; duboko udišem zrak koji čisti i odnosi gradsko smeće, trulež mojih misli.

Ti trčiš za mnom, vičeš, Di ćeš, Lena? Koji ti je đava?

-Dobila sam otkaz - kažem napokon, a ti me gledaš u čudu.

-Kad? - pitaš.

-Jutros.

-Jebate. Pa kako?

Ništa ne odgovaram, šutim, prvi put počinjem vjerovati da je šutnja zlato, da ću se na šutnju zavjetovati. Muka mi je, osjećam da bih mogla povratiti. U glavi vrtim scenu iz Bilježnice, poljubac na kiši, vidim svoje suze koje želim da makneš s mog očajnog, raspadajućeg lica. Sad kad želim da me poljubiš, ti se ne mičeš. Gledaš ljude oko sebe kako trče, to ti je zanimljivije.

Pa pitaš, Di svi uvik trče, pobogu?

-Vjerojatno ni oni ne znaju - kažeš sam sebi, smiješ se.

-Bit će sve dobro - kažeš - sve će bit u redu, znaš da se na kraju uvik sve riješi, samo se smiri.

-Želin te - govoriš - volin te.

Dva tipa jure pored nas, viču, bježe.

Vani je teško nevrijeme, pljusak je, mokri smo do kože. Sad želim kući i žao mi je što sam izašla. Mjesto i vrijeme zapravo nemaju veze. Zapravo je važno samo pobjeći od tebe, od tog pogleda koji me drži prikovanog za sebe, dok mi ponavlja da dalje među nama ovako ne ide.

Amo ća, govorim. Ali ti odmičeš glavom, ne želiš ni čuti za to. Ti želiš biti sa mnom, iskoristiti čas. Želiš me natjerati da zaboravim na sve ostalo i da nama dam šansu, da pronađem spas u tom magičnom broju dva koji sve nedaće ovog svijeta riješava kroz snagu ljubavi.

Možda zato ovaj put do mene dolaziš odvažno i ne postavljaš pitanja, jer vrijeme leti i vrijeme se gubi, ne treba se tratiti na riječi, treba se koncentrirati na djela, bez zajebancije, tako mi kažeš, dosta je sranja. Pa me uzimaš za ruku i stavljaš je na svoje tijelo, tražiš odgovor koji već znaš, ali ti se ne sviđa pa ga ignoriraš, umanjuješ njegovu važnost i glumiš da ne razumiješ, a ja te hrabrim, ja nisam odriješita, ja držim svoju ruku na tvojim prsima i gledam te, ne bježim, pravim se luda, čekam. Čekam da me opet dovoljno zamrziš, da vidimo tko će biti pobjednik u ovoj rundi.

-Aj amo - ponavljam.

-Ne možemo dalje ovako - kažeš - ne podnosin te, mrzin.

Ocjene (3)

Respektira (3): darel, marali, NinaM

Komentari (2)

4

Od NinaM

Uhh, kakva psihološka igra..prava životna. :)
3

Od Yasmeen

Čini mi se da više manje svi prođemo nešto ovako u nekoj fazi života. I to je ok. Prestaneš uzimati stvari ljude i situacije zdravo za gotovo. Počneš svjesno živjeti i kreirati trenutke. Jedan za drugim.

od MiraLaFu

6 1 0 2

Marinko Koščec: "To malo pijeska na dlanu"

Tu i tamo pronađe se poneki roman u kojem riječi nisu samo više ili manje uspješno sredstvo koje prenosi neku poruku, već još jedna, posebna melodija koja živi sa strane i ima zasebnu ulogu kreiranja i poticanja nekog drugačijeg svijeta koji ne škrtari ni na čemu.

Neobično lirski roman koji zbog toga na trenutke otežava čitanje ali svakako ne previše, jer najbolje karakteristike nečega su najčešće i njegove mane, razotkrio se u djelu Marinka Koščeca pod nazivom To malo pijeska na dlanu. Zanimljiv naslov koji sam susrela već nekoliko puta ali odbila jer i odabiri imaju svoju logiku; intrigiraju na različite načine u različitim životnim periodima.

Napuknute glave dvaju kipova na naslovnici su prvo što se susreće i ne može obećati sretan kraj, prije neko žalosno pozdravljanje svatko sa svog zasebog otoka. Možda je zato upravo otok prostor na kojem dolazi do prekida odnosa koji, unatoč bajkovitosti susreta, od samoga početka ne najavljuje dugovječnost dvama protagonistima. Oni su, poput Romea i Julije, ukleti ljubavnici kojima sudbina jednostavno nije naklonjena. S jedinom razlikom što nitko nije protiv njih osim njih samih, budući da im se događa ono što se događa većini ljudi – a to je da ljubav koju osjećaju ne znaju zadržati.

Iz toga se, naravno, dade zaključiti da je riječ o ljubavnome romanu, iako se to primijeti tek nakon velikog broja odčitanih stranica zbog čega bi možda bolji odabir bio roman odrastanja. Značajan dio romana je posvećen upravo djetinjstvu i odnosima s roditeljima koji su i s jedne i s druge strane komplicirani. Budući da je roman pisan u prvome licu, u muškome i ženskome liku, misli i osjećaji glavnih likova se razotkrivaju i neprestano izmjenjuju u obliku monologa (objašnjavanje samome sebi, rast unutar vlastitih misli, katarza), odnosno dijaloga (zamišljaj oproštaja od ljubavnika/ce u pisanoj riječi, nekakav oblik stavljanja točke na i).

Pritom su likovi romana prikazani kao blizanci u svakom pogledu, ne samo po tome što su rođeni na isti dan iste godine kako otkrivaju pri prvom susretu, već u sebi nose i sličnu sudbinu koja se međusobno nadopunjava (zrcalni odnos koji je česti topos u književnosti jer ostavlja prostora za dopunu, usporedbu, razvoj). Ona ima samo oca nakon što je izgubila majku (mada je i to očinstvo upitno kako se otkriva tek pri kraju), a on autoritarnu i borbenu majku jer ih je otac i prije njegova rođenja napustio. Ni jedan ni drugi nisu zadovoljni svojim životom koji više prolazi mimo njih negoli kroz njih. On je korektor u izdavačkoj kući, a ona je likovna umjetnica – oboje se, dakle, bave nekakvim vidom umjetnosti. Oboje su obrazovani intelektualci, zbog čega prijelazi iz njegove priče u njezinu ne stvaraju velike preokrete iako se jasno osjeti koji je čiji glas (što je, naravno, jaka strana romana). Samim time, moglo bi se očekivati da su međusobno otkriće i propupali osjećaji jedan oblik prekida sumornosti i depresije, ali to ne traje zadugo, a morozna atmosfera romana ne ostavlja puno prostora takvome obliku iznenađenja i ugode.

Prilikom odmotavanja njihovih sudbina, autor vrlo vješto kombinira filozofsko i stvarnosno, kako piše na poleđini knjige, te tako djelo drži u savršenoj ravnoteži koja bi inače prebjegla u tedioznost i preveliku udaljenost/nepoistovjećenost s običnim čitateljem. Iz stila pisanja lako se dade zaključiti kako ovo nije roman za mase, ali teško da njegovi događaji ne bi mogli zaintrigirati različite osobnosti prema kojima se Koščec možda na trenutke odnosi s visoka, da bi ih onda opet privukao čistoj surovosti opisanih zbivanja.

Događanja romana su smještena u hrvatsku stvarnost posljednjih desetljeća, uz vješte prikaze primitivizma, nekulture, nepromišljenosti, pri čemu se često pribjegava ironiji (nešto što sam posebno cijenila u njegovom romanu Centimetar od sreće). Ta ironija samo izražava autorovu britkost, ali djelomice i nemoć pred svim stvarima koje su prisutne u društvu, a na koje utjecaja nema pa se sarkazam nudi kao jedina obrana. Posebno su zanimljivi pasusi koji se tiču rada u izdavačkoj kući, načina na koji se ophodi s prevoditeljima, umišljenosti i lažne veličine koja se susreće kod pisaca. Isto tako, zanimljivi su i opisi crkve i njezinog utjecaja na društvo. Zajedljivost tuđim uspjehom. Naglašavanje vlastite patnje na entu potenciju. Roditelji i djeca kao teret. Poroci, duhovne obnove, samoubojstva.

Ogorčenost, samoironija i crni humor su ipak ublaženi empatijom i neizmjernim zanosom koji likovi osjećaju kad se tek upoznaju donoseći prividno oslobođenje/nadilaženje neke osobne tuge, nepostojanja u kojem su se zapleli. Tekst se u tim dijelovima odlikuje nizanjem riječi, beskrajno dugim rečenicama koje teže figurativnom prikazu isprepletanja dvaju tijela (možda pretjerano, ali ipak) te time daju duhovnu dimenziju i nekakvu vrstu podloge onome tvarnome što se među protagonistima događa. Na trenutke takav način pisanja ipak djeluje rascjepkano i ponekad je smetnja, ostavlja osjećaj težine umjesto lakoće kojoj bi vjerojatno htio pribjeći. Isto se ponavlja i pri prekidu veze kad je zgusnutost riječi ono što sabire očaj koji na kraju ostane – kraj koji je težak, neprežaljen, naporno impresivan ali i razvodnjen.

Citat s kojim se čitatelj/ica susreće na početku:

Taj je čovjek bio tako dugo odsutan da je za ženu koju je napustio naposljetku prestao postojati. A tu je ženu toliko razdirala ta misao da je čovjek naposljetku stvarno prestao postojati

jedan je od najboljih uvoda u tekst koji u potpunosti sažima temu i njegovu atmosferu, najavljuje kraj.

Već u prve dvije stranice jasno je da se radi o vrhunskome piscu koji je u službi riječi i u svaku riječ ulaže trud; svaka riječ je dobro promišljena, na svome mjestu, i to je ono što je najdojmljivije. Čak i impresivnije od zanimljivih likova, od sporednih uloga koje se savršeno uklapaju u radnju, od šarolikosti i životnosti, autentičnosti događaja u koje smo bačeni jednako kao i protagonisti; od stapanja povijesnih događanja, ljubavi, tragike, nesreće, tame i bljeskova svjetlosti, više od toga pamti se stil koji pokazuje da je hrvatski jezik bogat, da su riječi prelijepe, da ih zaboravljamo u svakodnevnome životu koji se batrga pod najezdom engleštine.

Ima tu puno egzistencijalizma i refleskije, iskoraka u postmoderno, u manipulacije granicama zbilje i maštarije, na momente i u patološko i bolesno; kompleksnih rečenica i misli koje zahtijevaju usporenost i pažljivost i iza kojih se skrivaju želje i tuge, izgubljenost čovjeka, vječito napuknuće s razasutim dijelovima koje nitko ne može vratiti u cjelinu. Pijesak na dlanu koji se gubi, vrijeme koje istječe, živo blato koje nas prije ili poslije privuče sebi ali uz nadu da ipak nije sve tako crno i da se sve nekako preživi, da se u njega upadne da bi se iz njega opet iskobeljali. Sveukupni dojam na kraju, stoga, nije poraz ili tuga, već uvjerenje da je sve dio melankolije života, izražene pod palicom virtuoza pisanja koji težinu sudbine i vječne osamljenosti istodobno i olakšava i dodatno zgušnjava odabirom riječi, kojima spaja umjetnost, refleksivnost, profanost i običnu svakodnevnicu u složenu mapu razapetosti, čovjeka ne razgolićenog pred čitateljem „nego kože zguljene s mesa“ koje boli, ali svejedno i dalje postoji.

Ocjene (7)

Respektira (6): darel, marali, BoriciOmis, Tom1988, naomica, JosipLabas

Slaže se (1): BoriciOmis

Komentari (2)

6

Od Tom1988

Sviđa mi se osvrt, a osobito posljednji odlomak, jako me podsjetio na ovu knjigu i ulomak iz romana. Pogledaj ;) http://www.imaginarij.com/analyses/philip-k-dick-citac-tmine/ Pozdrav ;)
4

Od BoriciOmis

MiraLaFu svaka ti čast i hvala na ovoj analizi :) toliko je lijepa da ću knjigu ponovo pročitati :)

od MiraLaFu

12 4 0 2

O pisanju

Deset posto uspjeha je talent, devedeset posto rad, već je to dobro poznata stvar. A možda zato što se toliko vjeruje da su kratka priča ili roman plod trenutka inspiracije koji se izbaci na papir i kasnije ne analizira, propitkuje i sređuje, te da je potpuno nebitan za društvo i njegovo napredovanje i samo mlaćenje prazne slame, razlog zašto je pisanje danas toliko malo cijenjen i zapravo neshvaćen, nedovoljno priznat posao. A to je baš to - posao. I može svatko od nas pričati o idealističkim pobudama, o tome kako stvari treba raditi iz osobne potrebe jer nije sve u novcu a umjetnost nadilazi materijalno (bez obzira na to što i umjetnici moraju jesti), ali za nekoga tko se nečim želi baviti ozbiljno i potpuno predano, istraživati i u pisanje ulagati većinu svog vremena, to ne može biti dovoljno. A kad se govori o pisanju, ja ne znam kako je drugima, ali meni je vrlo lako nešto napisati, a nije mi niti malo lako to nešto srediti.

Osobno, ne znam gotovo ništa o školama pisanja i ne mogu govoriti protiv njih jer ni u jednoj nisam bila. Ali isto tako, vjerujem da mnogo ljudi danas želi i voli pisati - na kraju krajeva, svi mi u sebi nosimo riječi, naš život se ipak bazira na komunikaciji i razgovoru, na ispoljavanju emocija, i svi to možemo pokušati staviti na papir, nabacati rečenice jer sve one nešto znače; problem je jedino u tome o čemu i na koji način pišemo, koliko možemo privući pozornost publike, zainteresirati, koliko smo voljni pasti i opet raditi i raditi i učiti iz svojih grešaka. S druge strane, vjerujem da je učiti kako pisati vjerojatno i jedan oblik terapije zbog čega nisam protiv škola pisanja i mislim da bi ih trebalo biti više (iako to sigurno nije cilj onih postojećih). Bilo kakav način pomoću kojeg se suočavamo s onim što nas muči a da pritom nikoga ne zlostavljamo, gnjavimo i napadamo, koristan je. Pogotovo za mlade ljude koji se teško nose s različitim problemima odrastanja, sazrijevanja, agresije, bijesa i slično. Nije onda čudo da, primjerice, u romanu Guraj o kojem se govorilo i na ovome portalu, protagonistkinja vodi dnevnik i piše pjesme o ponovnom otkrivanju svijeta i sučeljavanju s njim, nakon proživljene traumatske prošlosti, i s posljedicama koje je ona ostavila na njezinoj duši.

No, ono što isto tako treba naglasiti je da danas puno ljudi piše, a malo ljudi čita, što je veliki problem kad se radi o pisanju kao tipu nečijeg posla. Pisac treba čitatelja, inače je njegova funkcija izgubljena, promašena. Ponekad se zato pitam - zbog čega pokretati škole u kojima se ljude lako uvjeri da im nešto ide, u kojima ih se hrabri, a malo njih, ako itko, u pisanju u pravom smislu te riječi može uspjeti? Kao u onim glazbenim emisijama gdje se traže pjevačke zvijezde i o njima se priča kao o novim nadama, a već sutra ih se zaboravi jer je tržište prebukirano a oni su samo kopije, ili jednostavno teško dopiru do prezasićene publike? Naravno, svega mora biti, i tu se možda nekad nađe netko tko se istakne u masi, ali mislim da kroz sve to treba kročiti oprezno, ne zanoseći se previše.

Danas se sa sigurnošću može reći da je onome tko želi pisati veoma teško nametnuti se tržištu koje stagnira, pogotovo kad se radi o domaćim autorima. Uložiš svoje vrijeme, svoj trud, a na kraju nitko to ne čita, osjetiš se kao debil. Jer kao pisac, ti želiš nešto reći, neku poruku poslati, privući pozornost. Zašto si onda, do vraga, pisao/la ako tvoje riječi do nikoga ne dopiru?

Naravno, možeš reći da radiš stvari zbog sebe. I naravno da sve što napišeš dolazi iz tvoje osobne potrebe. Primjerice, ja sam cijelo ovo ljeto pisala roman (zbog čega na portalu nisam bila aktivna, usput rečeno). Nisam izlazila iz svog filma, jedva sam se okupala a živim na moru, postojala sam zajedno sa svojim likovima i stalno sam o njima razmišljala, svi su tolerirali moju nervozu i poštovali privatnost da mi nitko ne smeta, po noći bih se budila jer bi me proganjali dijalozi i daljnji postupci, i u svemu tome nije bilo nikakve namjere da netko drugi to pročita i ocijeni ili proda, već samo inspiracija, priče koje su u meni dugo rasle da bi ih napokon zabilježila; ali sad kad sam to sve izbacila iz svog sistema, kad to sređujem, naravno da bih htjela da netko to pročita, da to negdje završi, jer ima potencijal. S tim da je sređivanje najteži dio posla i dok nekome to predam, treba proći vremena, najvažnije je biti strpljiv. Što dovodi do jednog drugog problema. Prije nekoliko godina, ja bih to odmah poslala na neki natječaj, misleći da je dobro. U tome se često griješi kad se tek počne pisati. Napišeš prvu verziju i misliš to je to, nikad bolje. Nekad sam na priči radila dva dana, danas radim mjesecima. Shvatila sam da je ono što je najbitnije upravo odmak u vremenu koji donosi koliko toliku objektivnost. Drugim riječima, važno je pokušati čitati svoje djelo kao da ga prvi put vidiš, da prodiše i tekst i autor, kako bi se onda opet sreli kao da se nikad prije nisu upoznali.

Škole pisanja me možda nikad nisu zanimale jer sam jednostavno tip koji voli sve raditi sam i prođe teži put umjesto onog lakšega. Ali završila sam književnost pa kakvu takvu podlogu imam. No ono što je zanimljivo je da pri pisanju zaboravim na sve što sam naučila; nakon toliko kritika i analiza književnih djela i napisanih eseja, čini me se kao da sam sve o književnoj kritici zaboravila. Ali moja podsvijest te stvari valjda svejedno čuva, jer kad se ponovno vratim nečemu što sam napisala, prepoznam trikove koje sam nametnula bez da sam ih bila svjesna, dodam nove. U svemu tome jako je važno biti kritičan prema samome sebi, nešto što je našem narodu potpuno nesvojstveno. Priznati nekad ne, ovo ne valja, mora biti bolje, izbrisati rečenice, dodati nove stvari, raditi na jednom paragrafu tjedan dana jer drugačije ne ide, s ljubavlju tražiti gdje staviti zarez a gdje ga izbrisati, što je višak, što treba preformulirati. I zato je to više veliki posao nego djelo samog talenta. Imala sam ja talent i za sviranje pa nisam dovoljno radila. Treba birati ono na čemu ćemo raditi i u što ćemo uložiti napor, žrtve, odricanja, stalna usavršavanja. A da je lako, nije. Zahtijeva puno vremena i puno truda, a na kraju se malo toga dobije. No, uistinu, kad ti netko koga poštuješ i cijeniš kaže da to nešto valja, da je odlično, kad dobiješ neku nagradu, to je poticaj za dalje; iako najveći poticaj daješ sam sebi jer kad te pisanje stvarno odabere, od njega nikad ne možeš odustati. Ja sam sebi stalno govorila, nema ti od toga ništa, posveti se nečemu drugom; čak i sada dok sam pisala roman, onaj uvijek racionalni, logički dio mene me upozoravao, ma šta ti radiš, nemaš više posao, jesi normalna, ali svejedno nisam mogla odustati. Jer mene proganjaju vlastiti likovi, vlastite misli, rečenice, strukture, događaji. Ali uz to sam u zadnjih godinu dana postala veoma samokritična i radim puno. Čitam stalno. Sve knjige i informacije koje mi se nađu na putu. Razmišljam zašto neki lik nešto radi, koje su njegove pobude, što bih ja napravila u takvoj situaciji, zašto pisac opisuje vrijeme i koliko je to bitno za karakterizaciju glavnog lika. Najbolje se uči dok se čita. Puno čitati, puno pisati. Puno slušati. Upoznavati ljude i upijati njihove priče, tražiti što ih potiče, što ih ljuti, što ih nasmijava, uzbuđuje. Gledati filmove; tražiti druge oblike umjetnosti koja potiče nove, drugačije misli, uzburka krv. Analizirati samoga sebe i svoje postupke, učiti kako se staviti u tuđu kožu i preuzeti je u govoru, ponašanju, izgledu. Biti pažljiv, znati osluškivati svijet i ljude oko sebe, poznate i nepoznate.

Znam da na Filozofskom u Splitu postoji kolegij kreativnog pisanja u sklopu studija engleskog jezika; ja ga nisam upisala jer školu uvijek asociram s nečim što ide po pe esu i to me nervira. Volim učiti sama. Ali isto tako vjerujem da je dobro imati nekakav feedback od kvalificiranog učitelja koji se razumije u taj zanat, bilo kritičara bilo pisca. Apsolutno ne vjerujem da svaki dobar pisac može drugoga naučiti kako pisati. Ima ljudi koji, primjerice, znaju neki jezik ili matematiku ili kemiju, ali ne znaju njegova pravila i zakonitosti prenijeti svojim učenicima. Nije svatko dobar učitelj i to je isto nešto o čemu se onaj koji podučava mora preispitati, nastojati biti samokritičan.

Lijepo je pisati. Meni se ništa ne može mjeriti sa zadnjom rečenicom koju napišem, kad osjetim kao da sam proživjela par života odjednom – potpuno sam prazna ali i nevjerojatno ispunjena, nešto mi kaže to je to, sad to treba srediti da stvarno na nešto sliči, trebaš se posvetiti jer ima u tome mesa, ima krvi. A nije tako uvijek. Nekad treba znati odustati od nekog teksta, vidjeti da nikamo ne ide, prihvatiti ga svejedno kao dio vježbe. I sve to zahtijeva jako puno rada, puno samopreispitivanja, ali ništa nije teško kad voliš, kad želiš da nešto bude kako treba. I jako je bitno pritom prihvatiti kritiku, i svoju i tuđu, i pisati stalno, vježbati, tražiti originalnost, otkrivati vlastiti glas, ritam, rutinu koja ti olakšava proces stvaranja. To je nešto najljepše što mi se događa, ali i što me zna potpuno izludjeti. Svejedno, drago mi je znati da sam pronašla nešto što toliko osjećam kao sebe, kao ono što ja  jesam. Teško da se išta može mjeriti s tim.

Ocjene (16)

Respektira (12): Zeljko, brainiac, Matea, BoriciOmis, darel, ucitajse, sthagon, NinaM, Vjeran, TatjanaBN, marali, RuzicaG

Slaže se (4): BoriciOmis, Vjeran, marali, RuzicaG

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Uživam u insajderskim iskustvima i promišljanjima. Naročito ovako iskrenim i otvorenim. Ne pišem pa dio teksta ne mogu doživjeti kroz vlastito iskustvo. Ali slaganje zbog naglašavanja rada umjesto oslanjanja (samo) na talent. Pozdrav!

od MiraLaFu

4 0 0 5

Andrej Nikolaidis: "Devet"

Teorije zavjere, tajna služba, okultizam i serijski ubojice, kao potkove pravog postmodernog kolaža različitih žanrova koji u sebi zajedničko imaju misterij, neshvatljivo, mračno i paranoično, neke su od tema koje teško da neće privući čitatelja mistikom koju u sebi objedinjuju i koje autor Andrej Nikolaidis niže u labirintu svog egzistencijalnog i nevjerojatno zanimljivog romana Devet (Algoritam, 2014).

Već prvi dodir s knjigom u sebi sadrži sve relevantne elemente knjige – fantastična fotografija trbuha trudnice na kojeg su položena četiri dlana, na potpuno crnoj pozadini, koja odmah ukazuje na to da će se raditi o istraživanju junakovog osobnog početka i ulaska u nekakav sumnjivi, uznemirujući svijet kroz čin rođenja; nakon čega se primjećuje naslov Balkan Noir kao znak da se radi o kriminalističkom romanu, te na dnu naslov Devet, koji ukazuje na važnost numerologije i na zloslutnu simboliku tog broja koji "se uvijek vraća sebi", kao "zmija koja ulazi u sebe". Sam protagonist na jednom mjestu kaže: "Moj um je neprekidno hrlio natrag, jer se sve do čega sam držao nalazilo u prošlosti". Drugim riječima, iako je prošlost sazdana od katastrofa i ruševina, ona je "sve što imamo". Pa ipak, svaka prošlost je samo socijalni konstrukt, "fikcija, kao što je fikcija i svaka ispovijest", bez objektivne, apsolutne istine, i to je jedna od ideja koje ovaj roman čine vrhunskim postmodernim štivom koje izgrađuje samoga sebe.

Glavni lik romana je cinični novinar koji otkrije da njegova baka nije njegova baka i da je cijela njegova prošlost izmišljena, krivotvorena, u čemu napokon pronalazi objašnjenje za "kosmičku hladnoću" koja ga neprestano prati i samoću koja je više od "hira" i "karakterne mane" jer je "tuđin" i sam sebi. Kao što sam autor djela u jednom intervjuu govori da je obitelj osnovna ćelija društva laži, u svome romanu on tu izjavu podiže na jednu novu razinu na kojoj ispada da se ne radi samo o sitnim lažima kojima obasipamo svoj život i gradimo vlastitu istinu koja je naš "vlastiti narativ", dakle, potpuno nepouzdana, već junak otkriva da njegovo podrijetlo nema niti jednu sigurnosnu točku ni luku, niti jedna njegova fotografija niti obiteljski album, te da se u središtu njegovog podrijetla nalazi tajanstvena figura njegove majke koju nikad nije upoznao i za koju vjeruje da je bila ubojica jugoslavenske Tajne službe, "virtuoz smrti" i "majstor ubistava", zaslužna za likvidacije političkih emigranata, a on da je posvojen i u kontroli te iste Tajne službe od samoga rođenja.

Ispada tako da je čitav njegov život iscenirana laž koju on želi odgonetnuti i koja otkriva samo nova pitanja, neki novi detalj, kao u onome filmu Majstori iluzije kad se kaže nešto kao "Priđite bliže jer tek onda ništa nećete vidjeti". Tako i sam autor u romanu piše da je sve komplicirano i da "Sve ono što misliš da poznaješ će se, ako samo malo bolje razmisliš, ako još jednom pretreseš vlastite pretpostavke i ubjeđenja, ukazati pred tobom ogromno i tajnovito kao Sfinga".

Samim time, kao junak on je nestabilan, vrhunski lik fantastične priče koja se vodi idejom bića koje slabi, koje nije prisutno. Još od Nietzscheovog poklika "Bog je mrtav" (a što je onda drugo pouzdano?), gubi se sigurnost u bilo što; svako ljudsko biće je fluktuirajuće, to jest, ono nije, već se događa, jednako kao što ne postoji niti jedna objektivna istina i sve je moguće, a ako je sve moguće, onda je i paranoja sve veća jer je sve opravdano i interpretacija je sve više. Tako u jednom dijelu romana junak tijekom svog istraživanja okultnih zločina koje je vjerojatno počinila njegova majka govori kako uopće nije bitno vjeruje li on u đavla ili ne jer: Otkad je to što nečega nema razlog da se u ime toga ne živi i ne ubija? Ono čega nema, a u što vjeruju, proizvodi posljedice kudikamo stvarnije od onoga čega ima, no u to niko ne vjeruje. Šta je istorija svijeta, ako ne istorija prolivanja krvi u ime duhova nacije i vjere, aveti kulture i identiteta?

S druge strane, u moru ovih ideja i suludih događaja nalaze se i ostali zanimljivi likovi – junakovi prijatelji Goran i Marija, u koju je zaljubljen. I njih dvoje imaju, svaki na svoj način, probleme s vlastitom obitelji. Obitelj se tako pokazuje kao neka vrsta sulude spone i još jedna metafora okova kojima smo privezani u društvu koje samo priča o slobodi a koje ima sve manje. Obitelj je neka vrsta zatvora i simbioze u kojoj se u dvoje mora živjeti ali se ništa ne dobije, osim šizofrenije i međusobne ovisnosti koje se ne možeš (ne želiš?) otarasiti iako ti ništa dobro ne donosi.

No to je sve kompleksnija pozadina trilera i kriminalističkog romana koji će oduševiti sve ljubitelje takvoga žanra. U njemu junak, u potrazi za odgovorima, istražuje između ostalog okultnu prirodu zločina koji su počinjeni u ratu u Višegradu jer je "za sve one koji kane ubiti rat najbolje vrijeme", potom spominje niz lažnih samoubojstava diljem Europe, raspravlja o serijskim ubojicama koje naziva savršenim kandidatima za predsjednika svake velike države kao represivnog sistema koji uvijek ima "pravo da ratuje", te pritom raspravlja o savršenom zločinu kao onom koji "i nije prepoznat kao zločin, onaj koji je legalizovan, onaj koji je sastavni dio društva, tradicije, civilizacije i politike, onaj na kojem, napokon, počiva svaka država". Nadalje, baveći se temom okultizma i zločina koji su u njegovo ime počinjeni autor spaja gotovo nespojive stvari, a čitatelj se gubi u odluci koliko slijediti i vjerovati njegovoj svjesnoj i očitoj nepouzdanosti. Također, autor ironično dotiče i temu slobodne ljubavi i takozvanog "radikalnog" feminizma u liku Julije Fazekaš, uz pomoć koje su žene ubijale muževe na povratku iz rata jer su tijekom njega upoznale "život van okova partijarhata" i "nisu bile spremne vratiti se na staro". Jedna je tako izjavila da je ubila muža jer joj je "dodijalo to što sve uvijek mora biti po njegovom". Sve ove informacije glavni lik sakuplja iz medija za koje se zna da nisu pouzdani, mediji uvijek tvore svoje istine, uvijek služe nekoj svrsi sa svojom verzijom priče iz koje se grade neki novi konstrukti, nešto čega je i sam junak kao novinar svjestan.

Na ovaj način, roman koji se definitivno gradi i izvan svojih okvira u svome odmotavanju i izigravanju vlastitih granica nudi toliko zanimljivosti da čitatelj jednostavno mora ići naprijed u svojoj želji da otkrije neku vrhovnu istinu koja se iza svega mora skrivati, iako istodobno shvaća da je to nemoguće, da sve u što vjerujemo su samo "bajke", da istina ne postoji, da sloboda ne postoji, da ja ne postoji. To je ono što romanu daje filozofsku notu koja se proteže na svakoj stranici i otvara uvijek nova pitanja. Identitet koji je inače glavna preokupacija postmodernizma ovdje je potpuno iščezao, zajedno s glavnim junakom koji se gradi poput vode: "Sve što sam dotakao, sve što sam imao, curilo je kroz moje prste, oticalo od mene, nailazilo na brane, skretalo tok, mijenjalo oblik, teklo, padalo, curilo, poniralo u zemlju i ponovo izviralo, neuhvatljivo, van svake mogućnosti oblikovanja"; koji je žrtva takozvanih "prostorno vremenskih iskliznuća" odnosno disocijativnog poremećaja, onda kad se nađe na nekom drugom mjestu, odluta među tuđe uspomene, zaboravi tko je i gdje je, kao da ne postoji jedan svijet i kao da njegove granice neprestano slabe.

I mada mu jedan policajac govori da tamo gdje je krenuo "nema ničeg osim ludila", junak ne odustaje. Zbog toga je možda njegova nedovršena istraga ono što muči i frustrira čitatelja/icu na kraju teksta, ali zapravo je u skladu s tempom i temom romana – sve je nedovršeno, ništa nema pravi kraj.

Roman Devet se tako definitivno otkriva kao jedan od zanimljivijih knjiga koje se mogu danas pronaći na našem području, vrlo kritičan prema ljudskoj egzistenciji, prema svijetu koji postoji "samo da bih se na njega žalio", prema ljudima koji su loši u samome početku jer "sve je loše već u početku" i koji od njih želi biti što dalje – pritom je tragično zanimljiv razgovor kad junak kaže "vodi me dalje od ljudi" jer čuje djecu kako pričaju o tome kako ubiti delfine. Na par mjesta tako izvire junakova ogorčenost sa svijetom u kojem živi i koji ga čini očajnim iako se od njega nastoji ograditi: "Okružen ljudima tako čvrstih uvjerenja i tako slabog razuma, kamo ćeš pobjeći? U zemlji u kojoj roditelji budućih djevojčica, dok iščekuju rođenje, govore kako je "bolje da bude lijepa nego pametna"? U zemlji u kojoj za roditelja nema veće sreće nego da rodi glupana, kamo ćeš pobjeći?"

Ispovijest je to neobične ljubavi, cinizma, melankolije i tuge, ljubavi prema viskiju, vječne izgubljenosti i nemira, egzistencijalne krize, sitnog i krupnog kriminala, jadnog postojanja i još jadnije budućnosti, vječnog umiranja i ponovnog rađanja, depersonalizacije. Roman je to koji ide dalje od žanra, ironičan, nestalan, nedokučiv, toliko neočekivano zabavan da ga je teško ispustiti iz ruku.

U njegovoj srži skriva se pitanje koje je zapisano i na poleđini knjige: Postoji li nešto strašnije od toga da zreo čovjek iznenada otkrije da on nije on? Odgovor je ne, vjerojatno ne postoji. Ali to ne znači da ne možemo uživati o tome čitati.

Ocjene (4)

Respektira (4): Tom1988, TatjanaBN, darel, Vjeran

Komentari (5)

6

Od Vjeran

Imaš veliki respekt od mene za sve ovo što si napisala. Mene je naslov ostavio potpuno ravnodušnim. Da sam i htio, ne bih mogao napisati ni pola od ovoga. Pozdrav!
10

Od darel

naravno, i od mene uobičajeno divljenje. mene naslov nije ostavio potpuno u ravnodušju, no kraj mi je bio kompletno razočaranje, iako, s odmakom od osam mjeseci od čitanja, ne sjećam se točno zašto. mozda to i nije neki plus za knjigu?
5

Od MiraLaFu

možda mogu pretpostaviti, darel, zašto si se razočarala: pročitaš zadnju rečenicu i onda okreneš stranicu jer nešto jednostavno mora biti dalje, a iza ničega :-) ali meni se to svidjelo... iako, moram priznati da mi je početak romana bolji od kraja
5

Od TatjanaBN

Najprije, svaka čast na ovako detaljnoj i dubinskoj analizi, jer ja za istu knjigu ne bih bila u stanju napisati ništa slično. Od same radnje, u romanu me se više dojmio Nikolaidisov filozofski stav, naročito neke gotovo aforistične rečenice i opisi.
5

Od MiraLaFu

istina, veoma su mi se svidjele neke njegove ideje i kako ih je uklopio u roman... morat ću pročitati još koju njegovu knjigu, definitivno :-)

od MiraLaFu

5 0 0 1

Maja Hrgović: "Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo"

U moru ljubavnih priča koje se serviraju svaki dan, bilo ekranizirane ili u ukoričenom izdanju, pod utjecajem sveopće amerikanizacije koja se u svojoj suštini uvijek svede na teatralnost ili čistu banalnost, duša se oporavi svaki put kad iz toga nešto iskoči, kad se na kraju ipak sve ne sredi i likovi ne pokažu gotovo stopostotan stupanj razumijevanja za partnerove odluke ili ponašanja – jer teško je moguće tako dobro razumjeti drugoga i još ga je teže prihvatiti takvog kakav jest, uz samo malo pogovora i možda mrvicu kompromisa – te pruži nešto autentično i životno.

Nažalost, u današnje vrijeme čini mi se da se autentičnost često brka s nečim "odvratnim", neviđenim, "zabranjenim", potpuno tragičnom dramom ili "opasnim" tabuom u kojem se priča izgubi i dođe u službu šokiranja čitatelja / gledatelja te se istinska emocija izgubi, a smisao priče razlije (ako ga je uopće bilo) pa se često svede na patetiku i pokvari doživljaj. Pa bih se usudila istaknuti da autentičnost nije nešto što odudara, čime se danas najviše privlači publika koja trči za nikad viđenim stvarima, sve većim ekranima, sve boljim zamjenama za vlastita iskustva i proširenjem svijesti ili, bolje rečeno, potvrđivanjem iste, već ono što je potpuno sraslo s pričom, što je njezina "istina", pa kakva god ona bila samo da joj pripada ( jer sve drugo je lažno i ne dopire do primatelja), koja onda vodi radnju i oblikuje riječi i čitav kontekst. U tom smislu, zbirka priča spisateljice i novinarke Maje Hrgović, Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo, skup je autentičnih priča koje na papiru sadrže sve ono što sačinjava život, njegovu intimu i polaritete kroz koje se potvrđujemo kao cjelovite osobe koje nisu na jednoj strani ili pak drugoj, nismo samo bijesni ili nježni, samo majke ili zavodnice, samo mirni ili "ludi", već u sebi sadržimo cijeli jedan svemir emocija koje su promjenjive i nestalne i najbolje se nastanjuju i odraze u ljubavi.

Ljubav je upravo ono što je glavna vodilja ovih priča – iste ljubavi o kojima smo već slušali, čitali i gledali stotine puta, samo s drugim likovima i na drugim mjestima, u drugome vremenu. Nema tu ničeg što je revolucionarno, ali baš je to ono što ih čini posebnima – igranje stereotipima i realno okrnjen, nesavršen prikaz ljubavi u kojemu se možemo prepoznati, onda kada shvatimo da je ona uvijek ista i da ne treba biti idealizirana kako se to često događa, u dobi od dvanaest godina pa sve do devedeset, uvijek na pijedestalu na koji projiciramo vlastite ideje i zamišljanja oblikovana različitim diskursima pod čijim smo utjecajem (medija, reklama, filma, knjiga i slično). Pa ipak, u autoričinom prikazu ljubavi nema banalnosti i nema servirang sretnog kraja, sve je na čitatelju/ici koji proživljava radnju u najintimnijim dijelovima sebe, svaku riječ, pauzu i tišinu, koji još jednom potvrđuju koliko su ljubavni odnosi ono što nas najviše definira, ono zbog čega u životu srljamo, koji nam uljepšavaju ili uništavaju dane, koji utječu na naše odluke i daljnji tijek postojanja izabrali mi to ili ne (kao primjerice u priči "Mak na plućima", kada glavna junakinja nakon prekida s čovjekom s kojim je živjela pa onda saznala da već ima ženu i dijete, napokon dobije posao upravo zbog šoka intepretiranog kao hladnoća od strane poslodavca koji tu kvalitetu tijekom razgovora vidi kao glavni razlog za zapošljavanje).

Izvrstan naslov – Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo (mada nisam sigurna koliko je u zbirci itko pobjednik na što upućuje naslov – u ljubavi smo svi više manje gubitnici jer koliko dobijemo toliko i izgubimo, iako u različitim omjerima) – primijetila sam već davno, ali iz razloga čitanja na engleskom i talijanskom zanemarila, kao i, žao mi je reći, i ostale hrvatske autore kojima nisam dala dovoljno prilika, vjerojatno zato što su strane knjige najbolji način da ostanem u jeziku koji mi je toliko bitan zbog posla ali i, na kraju krajeva, zbog moje velike ljubavi prema stranim piscima. No s vremena na vrijeme "omakne" mi se i hrvatska knjiga i obično mi to bude drago, jer imam sreće pa naiđem na nešto dobro.

Razlog zašto spominjem ovu zbirku je onaj koji me uvijek vodi u pisanju ovdje – iako puno čitam, ne dojmi me se sve i zato sačuvam i dijelim ono što je najbolje, barem meni, jer čitanje je najčešće subjektivno, osobni dojam i osobna identifikacija s djelom. Pa ipak, teško je ne preporučiti nešto što je toliko dobro napisano da se vratiš na odlomak ponovno jer se bojiš da ga nisi doživio/jela u potpunosti, onako kako treba, jer osjećaš da u sebi nosi više od onoga što si mu u trenu pripisao/la, u pričama u kojima je "vrijeme srljalo kao prva ljubav", a likovi su toliko pijani da se smiju "vlastitim okrhnutim, distorziranim mislima", i način na koji vole su "kao da ljubim nekoga koga volim jer ga nemam", a u iznajmljenim stanovima u kojima žive ostavljaju djeliće sebe koji nakon nekog vremena ostanu samo uspomena.

Radnja svih priča odvija se u starim djelovima Zagreba, u stanovima pred rušenje, blizu željezničkog kolodvora:

Moj stan bio je tek nastavak pitoresknog jada susjedstva, izrastao je iz njega kao grana iz odurnoga starog duda. Imala sam na raspolaganju dvije sobe, ali jedna je toliko vonjala na vlagu i grinje da sam od nje odmah odustala. Spavala sam, čitala i jela u drugoj, većoj sobi, u kojoj me... rjeđe obuzimao osjećaj da je tu netko nedavno umro. Ormar je izgledao kao okomito postavljen lijes u koji je netko domišljat ugradio police. Veliki četvrtasti prozor gledao je na drugu groznu prizemnicu i otkrivao taman toliko dnevnog svjetla koliko je trebalo da se stalno osjećam uskraćenom za nešto ("Zlatka").

No taj jad susjedstva i prostora nije ono što likove preuzima niti ih nadvlada, oni uvijek nađu načina da mu se odupru i nisu kao u Joyceovoj zbirci "Dublinci", koju ja jako volim, ograničeni vlastitom paralizom i nemogućnošću reagiranja, već su spremni na rizik, na nered, na bilo kakav izraz punokrvnog života: samohrane majke su tako zavodljive žene koje izlaze u klubove kad god to uspiju, izgubljene djevojke spašavaju pse jer žele pronaći smisao u svijetu u kojem je inače "sve više rundi potrebno da bilo što postane zanimljivo", štrajkaši glađu ipak potajno nešto prigrizu, osvete zbog povrijeđenosti i boli filmski su dorađene, sporedni likovi spretno ubačeni u radnju da bi pridonijeli dubini priča, ljudi su mali, uplašeni i toliko ljudski da jedan muškarac ignorira ženu i dijete kako bi opet osjetio mladenački život i negirao odraslu dob i sve probleme koje ona sa sobom nosi, te su skloni sitnim transgresijama koje u sebi nose nešto oslobađajuće "poput ispovijedi", kao u slučaju junakinje kleptomanke.

Ljubav u ovim pričama nije ograničena na drugi spol ili na istu boju kože ili istu dob, nekad nije duboka ni filmska, površna je, mladenačka, platonska, nekad je prikazan njezin početak, nekad kraj a nekad oboje, nekad samo zaluđenost ili opčinjenost onima koje smo tek upoznali, onima koji nam jedini preostaju da zaustave samoću. Velik prostor je tu dan i "drugim" ženama koje muškarci iskoriste i onda se vrate starim "navikama".

Jezik koji autorica koristi često pripada subkulturi, a metafore i usporedbe su ono što obogaćuje tekst i čini ga veličanstvenim, potpuno razumljivim i prihvaćenim, kao da nam pripada i kao da u njemu pronalazimo sebe: "u stanu smo naslagali dane kao jaja u košaru", "Mak ide s tim stanom kao titl s japanskim filmom", i slično. Tekstovi su to intime u kojima su ljudi "razloživi na svoje dijelove", a ono što ostane u sjećanju na osobu varira; nekad je to onaj najnebitniji detalj koji se na kraju pokaže presudnim, "oštar rub koji odvaja bijelu kožu od preplanule, gotovo izgorjele na suncu".

U pričama najčešće nema iznenađenja za čitatelja/icu, riječi polako vode do konačnog otkrivanja koji na kraju svejedno boli, kao greška koju smo predvidjeli a zanemarili, kao da smo likove mogli upozoriti a to nismo napravili, namjerno, jer smo i mi tako nešto već prošli, i jer sve što se dogodi na neki način vrijedi, obogaćuje, čini nas življima i probuđenima iz nekog života navike. Možda me zato nijedna priča nije ostavila ravnodušnom (osim možda "Pizza-majstora" koji je najslabije razrađen). Možda sam zato nakon čitanja razmišljala o stvarima i dijelovima sebe koje sam rasula uokolo i ostavila u nekom drugom svijetu u kojem sam bila drugačija i drugačije sam se ponašala, koji mi nije ostavio ničeg fizički opipljivog koji bi mi tako nešto mogao potvrditi, samo sjećanja na ono što sam imala i što je pridonijelo autodestrukciji i kasnijoj ponovnoj izgradnji sebe, kao što se to inače događa, kao da smo svaki put sve više osakaćeni ili sve bogatiji, kako tko uzme i kako naše trčanje kroz vrijeme jednom pokaže barem približno jasno, da svoju prošlost tako možemo i sagledati.

Ukratko, priče su ovo o intimi koje potvrđuju, po meni, najbolju ulogu čitanja, a ta je da nam pomognu otkriti dijelove sebe koji su se uspavali, na koje smo zaboravili, ili kojih prije uopće nismo bili svjesni. Dobra knjiga, reklo bi se najjednostavnije. I baš vam onako bude stalo do nje.

Ocjene (5)

Respektira (5): NinaM, TatjanaBN, ucitajse, darel, marali

Komentari (1)

5

Od marali

Odličan, odličan osvrt. Stavljam knjigu na popis!

od MiraLaFu

8 1 0 8

Je li ponavljanje majka znanja ili samo potvrda besmislenosti življenja?

Ne sjećam se kad se prije dogodilo da sam se nakon pročitane knjige odmah vratila na početak i pročitala je još jednom. A još manje se sjećam da sam neku takvu knjigu prilikom prvog čitanja vukla par dana i onda kraj progutala u svega dva sata jer me toliko oduševio. Da se Palahniuka pita kako je to moguće, možda bi postavio upravo pitanja iz Dnevnika: "Zna li zaista itko zašto mu se nešto sviđa? Zašto itko išta čini?" Zašto mi se sviđa ovaj autor, a od sadržaja koji baca na papir stalno držim distancu jer stvara osjećaj neugode praćene zaintrigiranošću, koja proizlazi iz pitanja odakle se rađaju njegove ideje. Inspiracija. Zašto zamišljamo ono što zamišljamo. Kako su mu desna i lijeva polutka u tolikoj ravnoteži da bi mogao uz svoju kreativnost školarcima učiniti zanimljivom i jasnom najdosadniju temu poput razmnožavanja kolutićavaca ili nekakve matematičke jednadžbe.

Chuck Palahniuk, međutim, nije za one slabog želuca. Mada je Dnevnik dobar uvod u njegov opus jer ne nudi ništa pretjerano, taman dovoljno za prebaciti vas preko ruba i onda vratiti natrag u stvarnost. Ovaj roman još je jedna u nizu oda umjetnosti, ali ostvarena na posve drugačiji način: uz vječno poigravanje klišejima i metaforama, s doslovnim pretakanjem riječi i govornih fraza u fiziku djela, ukorijenjenih u stvarnosti s primjesama nerealnog, znanstveno fantastičnog i apsurdnog. U obliku gorke satire i grotesknih ispovijesti slomljenih ljudi iza koje se spekulira o tome kako se živi, umire, što iza nas ostaje.

Za razliku od autorove Uspavanke koja je pisanoj riječi dala toliku snagu da može ubiti onoga kome je upućena (što je kao ideja toliko neprihvatljivo a opet toliko izvanredno), u Dnevniku se autor pak osvrće na likovnu umjetnost koja i u ovom slučaju ima zadatak veći od onog koji bi joj se u normalnim okolnostima pripisao, a taj je slikarskim pothvatom spasiti cijelo stanovništvo jednog malog, nekad bogatog otoka Waytansea, čiji stanovnici grcaju u siromaštvu i sjećanjima o davnoj prošlosti ispunjenoj biserima, novcem i mirom, dok se klanjaju imućnim turistima koji su prenapučili otok u potrazi za srećom i blagostanjem, bijegom od vanjskog svijeta koji su sada nametnuli starosjediocima zamijenivši uloge: Nekoć na otoku Waytansea nije bilo otpada. Ni prometa. Ni tetovaža. Ni probušenih noseva. Ni šprica naplavljenih na plaži. Ljepljivih potrošenih kondoma u pijesku. Oglasnih ploča. Grupnih provoda. I dok bogataši izjedaju sve živo, stanovnici samo traže što novo da im ponude i prodaju, nose bedževe i majice s reklamama i telefonskim brojevima, svoja tijela pretvaraju o oglasne ploče, žive među logoima i ogromnim panoima, nose prtljagu, čiste sobe i peru suđe.

U ovakvom okruženju živi i nesretna Marie Misty Wilmost, nekoć zaljubljena, zadovoljna, u planovima o grandioznoj slikarskoj budućnosti, sada jadna četrdesetjednogodišnjakinja koja konobari kako bi kćeri osigurala kakvu takvu budućnost, trči gore dolje i jedva drži konce u rukama dok je cijeli otok nagovara da slika jer ga jedino ona može spasiti, a njoj ništa nije jasno, to što joj se čini da otok ima neki skriveni, nevjerojatni plan i program koji ona ne zna kako slijediti niti joj se to čini realnim, i jedino što joj pomaže prebroditi noćnu moru svoga života su alkohol i aspirin.

Mistyin muž je Peter Wilmot kojeg je upoznala na Likovnoj akademiji, kao osobu "koja je više bijesna nego spremna da se zaljubi", i koji dolazi s otoka Waytansea čiji korijeni potječu "još od Mayflowera" i čiji sinovi svi redom nose stari, ofucani nakit kao lokalnu modu pa tako i Peter, "penis na nogama", žene lijepe, ružne, mlade, stare, dosadne, zanimljive, bilo kakve samo da su žene, sa svima je Peter bio i sve su rekle da je lud, okićen broševima po puloverima čije iglice probija kroz bradavicu jer se istinska umjetnost može stvarati samo kroz neprekidnu bol. I iako su je sve prijateljice upozorile da ga se kloni, Misty iz nepoznatih razloga neodoljivo privlači taj stari nakit zbog kojeg na sve pristaje, ne znajući da je to trik koji će je uvaliti u probleme:

Sve žudnje i slaboumne želje siromašnog i usamljenog djeteta. Neki glup, neprosvijetljen dio, ne slikara, nego idiota u njoj, zaljubio se u tu naušnicu, u njen blještavi, žarki sjaj. U blistanje šećernih bombona. Bombona u zdjeli od brušenog stakla. Zdjela u kući u koju nikad nije ušla. Ništa duboko i prosvijetljeno. Samo za što se programirala da obožava.

Američki san. Tražiti bolje i ljepše od prikolice u kojoj je živjela kao mala, bez perspektive, na umrljanom tapetu usred noći, slikajući, bez zvukova, kad je više znala vidjeti zatvorenih nego otvorenih očiju, velike kuće i predivne vrtove, sjaj i bogatstvo i raskoš, sve ono što je ugledala na otoku Waytansea kad se udala za Petera, kao iz mašte, identično, kad je pomislila da je sve u redu, da više nema što ni željeti ni tražiti jer sve je dobila, bez potrebe "da išta postigne, da išta postane, da igdje pobjegne".

A sad je njezin muž u komi jer ni samoubojstvo nije počinio "kako treba", leži bez svijesti i propada iz dana u dan brzinom kojom se gomilaju Mistyini problemi, oni koje joj je Peter ostavio u nasljedstvo, tužbe ljetnih ljudi kojim u kućama nedostaje pokućstvo, negdje kuhinja negdje ormar, u kućama koje je Peter renovirao i u čije je zidove ispisao besmislene poruke o bježanju s otoka i ubijanju "njihove djece kako bi spasili svoju", sulude, jezive poruke koje Misty ne razumije i ne može odgonetnuti ni uz pomoć grafologa Angela koji skupa s njom istražuje i analizira te natpise i Peterovu osobnost, strah od majke i zaštitničku prirodu, svijajući priču koja se otkriva tek pred kraj, u zapletu koji se postupno gradi i stvara osjećaj zamke, klaustrofobije, kao u nekakvom psihološkom trileru neočekivanih obrata.

Na nagovor Peterove majke, Misty počinje voditi dnevnik njegove kome, ako se probudi da vidi što je propustio. Tako je roman pisan u trećem licu, ali povremeno prelazi u drugo lice jednine i obraća se direktno Peteru, a time i čitatelju, te dobiva jednu notu prisnosti, kao da čitatelja/icu želi prenuti iz nekakve osobne kome u kojoj se nalazi, stalno zatočen u zamci osobnih problema, uvijek na krivome mjestu u krivo vrijeme, zatvoren u vlastitim projekcijama i asocijacijama, okovan u Platonovoj mračnoj špilji ograničene osobne percepcije i zatupljujućeg iskustva zbog kojeg vidimo samo ono što želimo vidjeti.

Nažalost, Misty se nalazi upravo na pravome mjestu i to u pravo vrijeme za otok Waytansea, koji za nju ima plan u kojemu je Misty samo pijun. I ona i čitatelj time su bačeni u apsurdnu priču vječnog ponavljanja istog, nekakvog začaranog kruga već proživljenih života koji se stalno ponavljaju i iz kojih se ništa ne može naučiti jer smo uvijek zatočeni u jednoj te istoj glavi, jednoj te istoj pećini, u kojoj "mistično susreće industrijsku revoluciju", u kojoj su stanovnici ovog otoka pronašli "beskrajan način za ponavljanje slučajnosti. Tekuća vrpca na kojoj se projicira i proizvodi spontanost".

Misty koja nije godinama slikala počinje slikati. Misty biva zatočena u sobi s kistovima i papirom, s navodno slomljenom nogom u gipsu koji je teži od njezinog tijela, a stanovnici otoka mogu predvidjeti svaki njezin pokret, svaku njezinu misao. Kako je to moguće? Koji je to skriveni plan u kojem ona nesvjesno sudjeluje i može li ga spriječiti? Zašto je Peter ostavljao poruke upozorenja ljetnim ljudima da bježe dok je vrijeme ili će biti prekasno? Zašto se na otoku pojavila Oceanska slobodarska alijansa koja želi zaustaviti svaku gradnju na obali i pali kuće?

U nekom širem kontekstu ovo je priča o problemu kojeg ljudi imaju s drugim i drugačijim. O tome kako jedni druge jedemo i trujemo. I sad, primjerice, dok imigranti iz Sirije bježe uokolo, a Europa drhti jer osjeća da ih treba prihvatiti budući da je svaka suprotna odluka tiranska i sebična, ali to zapravo ne želi. Jer će se dogoditi da će sve jednom eskalirati u nekakvom samodostatnom sustavu ponude i potražnje koji stvara vrtoglavi krug u kojem nečija nesreća postaje sreća a tuđa sreća nesreća. Nadalje, priča je to i o umjetnosti unutar koje više nije dovoljno naslikati lijepu, jednostavnu kuću, već je važno napraviti spektakl, poput Mistyinih kolega s Akademije koji su punili plišane medvjediće psećim govnom, ili neprekidno masturbirali i spremali spermu u kasicu prasicu, ili pili tempere i povraćali svoja remek djela. Moglo bi se reći da je to i nekakva vrsta samoizrugivanja i autoironije, jer Palahniuk je i sam na granici takvog tipa umjetnosti "pretjerivanja" koja mu omogućuje da se i sam preispituje. On piše: "Sve je dnevnik. Sve je autoportret". Izdaje nas vlastita ruka, držanje, riječi koje biramo nauštrb drugih. Sve je dokument, pa tako i piščev rukopis.

"Proklet si time što jesi", vrhunska fraza ovog romana, a ono što jesi i tebi je nepoznato. Jer tako se teško sjetiti, ako se vodimo onom Platonovom. Lakše je zaboraviti.

Dnevnik je u suštini roman o umjetniku patniku, ali u njemu Palahniuk ulazi znatno dublje u temu umjetnosti i spretno ubacuje zanimljive činjenice iz života raznih slikara, te informira, zabavlja, potiče na razmišljanje i zaprepaštava svojim neobičnim idejama, ponekad zbunjuje, pretjeruje i obavija nejasnoćama, ali "nijedan detalj nije ništa sam po sebi" i treba gledati širu sliku, jer to je ključ čitanja njegovih romana. A i vječna urota između bogatih i siromašnih nikad nije dosadna, pogotovo ne u rukama jednog ovakvog autora.

Danas puno toga proleti kroz prste i bilo bi šteta da se tako nešto dogodi s Palahniukom. Jer možda Dnevnik nije najbolji roman koji ćete pročitati, ali ga sigurno nećete zaboraviti. Ma koliko god bili besmrtni i vraćali se da ponovimo slučajnosti i spontanosti, koje smo iz prošle runde svog života iz sjećanja jednostavno potisnuli.

Ocjene (9)

Respektira (8): Tom1988, BoriciOmis, marali, TatjanaBN, ucitajse, RuzicaG, Vjeran, sthagon

Slaže se (1): RuzicaG

Komentari (8)

« prikaži ranije
10

Od darel

divno, kao i obično.
6

Od Tom1988

Just for the record, the weather today is calm and sunny, but the air is full of bullshit ;) Heh, obožavam Palahniuka, skroz opičen pisac ;)
5

Od MiraLaFu

Je, odličan je :-D Dosad mi samo zadnji roman "Beautiful you" nije baš nešto
10

Od darel

usudila bih se primijetiti kako nije među našim čitateljstvom poznat kao što zasluzuje, ali među onima koji ga znaju, uziva kultni status.

od MiraLaFu

2 0 0 2

Haruki Murakami: "Moj slatki Sputnik"

Pripovijedanje je nešto što nije od ovoga svijeta. Prava priča traži neku vrstu magičnog krštenja da bi se spojili ovaj i onaj svijet.

Japanski fenomen, Haruki Murakami, pisac za kojeg je jedan kritičar napisao da u suvremenom svijetu bolje zna s riječima od svih koji se služe perom, odnosno tipkovnicom kao njegovim ekvivalentom modernog doba, možda je u ovome citatu iz romana Moj slatki Sputnik dao definiciju vlastitog pisma.

Upravo majstor one strane koju svaki čitatelj može interpretirati na svoj način – kao drugi dio sebe, znanstveno fantastični svijet, iluziju, san ili bilo kakav metafizički rezultat igre s ontološkim granicama bića – i u ovome djelu donosi nešto svojih uvijek ponavljajućih tema kao što su usamljenost i seksualne frustracije, te lik mladića koji je beznadno zaljubljen u djevojku koja za njega ne mari, i koji gubi dane u ljubavnim aferama i egzistencijalnom promišljanju sebe. Tematski je roman Moj slatki Sputnik možda najsličniji najpoznatijem autorovom romanu Norveška šuma, ali znatno manje ambiciozan i upravo zbog te svoje prikrivene jednostavnosti ostavlja puno jači dojam, uz prevladavajuće tonove tuge koja simbolizira univerzalni, gotovo centralni osjećaj suvremenog čovjeka.

Murakamijevi likovi neobični su pojedinci koje bi se u mnoštvu na zabavi sigurno zateklo u nekom zamračenom kutu sobe kako čitaju, pišu ili duboko promišljaju o tijeku života, ili kako u svome stanu uživaju u jazzu i klasičnoj glazbi, ili pak o takvim temama pričaju s nekom osobom njima sličnom. Oni su strastveni u svojim interesima (poglavito glazbi i knjigama), ali te strasti teško prenose na odnose s ljudima. Tako Sumire, glavni lik ovoga romana, duboko proživljava svijet svojih misli, a u isto vrijeme ne osjeća nikakve seksualne želje niti potrebu za drugim ljudskim bićima koje vidi kao nižu vrstu. S druge strane, njezina nesuđena ljubav, Miu, u mladosti je obožavala svirati glasovir i bila je veoma uspješna, ali unatoč dobroj tehnici, nešto joj je nedostajalo – "ljudske topline", kako ona sama govori.

Iako pisan u prvome licu, pripovjedač romana K., Sumirin jedini prijatelj, učitelj koji nema želje napredovati i penjati se po kapitalističkoj piramidi gaženja svih pred sobom i najviše uživa u dobroj knjizi, prednost uglavnom daje Sumirinom životu i njezinom prepričavanju onoga što joj se događa. Mogući razlog za to je što K. u jednom dijelu i sam govori o važnosti kontakta s drugim kako bi se bolje razumjelo sebe, jer misliti samo za sebe sputava i drži te zaključanog u samo jednom načinu razmišljanja.

Sumire je djevojka koja mu se sviđa i koju voli, ali on se ne sviđa njoj i o toj temi se ne priča, ona je ostavljena za najdublje kutke K.-ovog promišljanja. Njih dvoje upoznaju se na fakultetu, ali dok K. završava faks, Sumire od njega odustaje – zbog dosade, gubitka vremena i prepreke koju ta ustanova predstavlja za njezino pisanje. Ona želi biti kao lik iz nekog Kerouacovog romana – divlja, kul, raspuštena – puno puši i odijeva se kao skitnica, ne govori pristojno i neopisivo je neuredna, ne poznaje ljubav. Sve se to mijenja kad na jednom piru upozna Miu, uspješnu, elegantnu, privlačnu, ali sedamnaest godina stariju ženu koja je u braku i koja je privuče toliko da misli da bi je tako intenzivna ljubav, ljubav uistinu "monumentalnih proprocija", mogla raniti toliko duboko da bi to moglo čak biti i fatalno, da bi u njoj mogli proraditi osjećaji koje je vjerojatno imala Sylvia Plath kad je napisala da čežne za stvarima koje će je na kraju uništiti.

Sumire počinje raditi za nju i malo pomalo mijenja svoj izgled, prestaje pisati, gleda se u ogledalo i ne prepoznaje se, postaje netko drugi. Drugim riječima, uz Miu počinje živjeti u jednoj novoj iluziji, novom identitetu koji je uz nju za sebe izabrala i, kako kaže K., još uvijek mu se mora prilagoditi. Ali dok Sumire čezne za Miu, ona joj ne može uzvratiti osjećaje zbog jednog nadnaravnog događaja iz prošlosti, kad je prije četrnaest godina zaglavila u vrtuljku i uz pomoć malog dalekozora ugledala samu sebe u svome stanu u opscenim scenama seksa s čovjekom kojeg je inače prezirala. Ono što je tada vidjela – sebe kakva je mogla biti ili sebe kakva jest – prepolovilo je njezino biće na pola i od nje je ostala samo sjena, žena sijede kose koja ne osjeća nikakvu želju ni uzbuđenje koje je ostalo skriveno iza stakla, u osobi koja ju je zadržala kod sebe na nekoj drugoj strani, u nekom drugom životu i drugoj dimenziji.

Pitanje koje se pritom postavlja je važnost i uloga temporalne dimenzije, odnosno, koliko različiti vremenski periodi u našem životu i događaji, koji su nas u tom vremenu oblikovali, utječu na upoznavanje i ostvarivanje odnosa s različitim osobama, koliko se prostor i vrijeme guraju u naša bića i na neki način nas otuđuju od ljudi koji bi možda u nekom drugom razdoblju za nas bili idealni, a sada nas čine očajnima.

No objektivna realnost je nešto što u Murakamijevim djelima ne postoji ili je u najmanju ruku labilna, ona je kao "džemper s krivo zakupčanim dugmetima", jednako kao i identitet u postmodernoj filozofiji, toliko je promjenjiv i nestabilan da u ovome romanu Sumire na izletu s Miu fizički nestane s grčkog otoka bez da je itko vidio ili o njoj nešto čuo, a K. se istodobno pita može li se živjeti u snovima kao jedinom rješenju od neprihvatljivih događaja s kojima se ja ne može nositi, može li se kao u Nolanovom filmu "Početak", živjeti u njima do kraja života i nikad ih napustiti.

Magični realizam u koji Murakami utapa svoje likove, duboko ukorijenjene u stvarnosti dok jedu, piju, dok opisuje njihove navike, pokrete, realne povijesne događaje, okuse i mirise, a istodobno ih ubacuje u potpuno nerealna, racionalnom umu nemoguća zbivanja, utječe na to da se apsurd prihvaća kao sastavni dio proze koji se u nju savršeno uklapa.

Gdje je nestala Sumire? Kako i zašto i hoće li se ikada vratiti u svijet u kojem živi K.? Zašto dijete iz K.-ovog razreda krade gomilu klamarica? I zašto K. u rijeku baca ključ koji mu to dijete daje i koje je ukralo od radnika iz dućana?

Znači li to da opsesivno tražimo nešto što će nas zadržati ukorijenjene u ovome svijetu, dok je istodobno svemu suđeno da nestane iz jednog trenutka u drugi, da sve stvari i osobe imaju prolazne živote i bježe poput misli koje K. stavlja na papir kako bi ih razumio? Da iza sebe ne ostavljamo "toplinu nečeg živog, već tišinu uspomene"? Da smo kao Sputnik, izgubljeni u Svemiru, susrećemo jedni drugi samo da bismo se rastali i nikad više vidjeli, bez riječi, bez obećanja koja bismo htjeli ispuniti?

Neobična je ovo priča o usamljenosti, o nemogućnosti prave, istinske povezanosti. Tolikoj usamljenosti i nepoznavanju jedni drugih da Sumirin otac o njezinoj preminuloj majci može reći samo da je dobro pamtila stvari i da je imala lijep rukopis; tolikoj da je žena s kojom je K. imao aferu rekla da je u jednom trenu u njezinom životu došlo do toga da nitko s njom više nije razgovarao, kao da je odjednom nestalo tema.

Zato se K. pita: Zašto ljudi moraju biti ovako usamljeni? Što je smisao svega ovoga? Na svijetu postoje milijuni ljudi, a svi oni žude i traže od drugih da ih zadovolje, a opet se izoliraju. Zašto? Je li Zemlja stvorena samo da pothranjuje ljudsku samoću?

Osjećaj vrtoglavice koju ovaj roman ostavlja, kao tlo koje izmiče pod nogama i pomalo uznemiruje, je vjerojatno ono što bi u životu svatko od nas osjetio kad bi pobjegao od navike i onoga što nas drži prikovane za male stvari i beskrajne sitnice koje ponavljamo svaki dan kao mantru, a koje iza sebe ostavljaju samo prazninu i besmisao. Možda je upravo to razlog zbog kojeg radnja ovog filozofskog romana lebdi u nekakvom međuprostoru baš kao Sputnik, a tropi poput glazbe, filma, povijesti, služe samo kao gravitacija koja će ga privući Zemlji, odnosno, barem nekoj vrsti analize koju ćemo joj kao robovi zaključka pripisati i spriječiti da se zauvijek izgubi negdje u Svemiru.

U njemu bi zapravo bilo čudno da ima kraj. To jest, kraj u smislu da postoji nekakvo konkretno rješenje ili rasplet situacije na koji su čitatelji uglavnom naviknuti. U Murakamija jednog, jedinstvenog značenja možda ni nema, baš kao ni u životu. Jer u kojoj mjeri zapravo išta možemo znati? Koliko duboko možemo razmišljati? Išta spoznati? Ograničeni smo svojim umom koji ne može sebi sve objasniti jer ideja je beskrajno mnogo, a interpretacija još više.

Kao što K. kaže da jedna Mozartova skladba, koju sluša u samoći, od slušatelja zahtijeva da sjedi uspravno i pozorno prati, tako i ovo djelo od čitatelja iziskuje pažnju, otvorenost, osluškivanje svojih misli i svoje unutrašnjosti koja te ugrabi poput ponora i ubaci u adolescentska promišljanja o smislu života poput začaranog kruga, zbog kojeg možeš dobiti osjećaj vrtoglavice, u najboljem slučaju, ili možeš jednostavno nestati, kao što se dogodilo glavnome liku.

I iako ne mogu reći da sam ljubiteljica Murakamijevih djela, ova knjiga me toliko uznemirila i dotaknula da bih je proglasila malim remek djelom, čija poetičnost i melodije svakodnevnog života dugo ostaju utisnute u sjećanju. U ogromnoj žurbi u kojoj se danas živi, Murakami nudi potkožno bujanje osjećaja, strasti i ludosti koja je danas eskalirala u svim vrstama umjetnosti, ali koju on stavlja u ravnotežu sa smirenim pisanjem, usporenog tempa koji je sve samo ne prepreka, jer ostavlja prostora da se bez nametnute frenetičnosti zaviri u ono što nam je još uvijek toliko nepoznato a to je vlastita nutrina, ono osnovno:Tko smo? Što smo? Što ovdje radimo?

Ocjene (2)

Respektira (2): TatjanaBN, Vjeran

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Nisam čitao pa "slažem se" ili "ne slažem se" ne dolaze u obzir. Ali za ovakav prikaz bih ti 10 respekata da mogu dao. Stoga ovaj jedan vidljiv računaj kao megarespekt. Pozdrav!
5

Od TatjanaBN

Ovo je najdetaljniji i najobuhvatniji prikaz nekog Murakamijevog djela koji sam ikad pročitala. Svaka čast! (Inače nisam osobita ljubiteljica Murakamijevog opusa, iako me povremeno privuče poneko njegovo djelo.)

od MiraLaFu

5 0 0 4

Amélie Nothomb: jedinstvenost izričaja kao osobni potpis

Već dugo mi ljudi pričaju o Amélie Nothomb i svi ponešto znaju o njoj i njezinim djelima, čitali je ili ne. Prednost ili mana interneta, sami odlučite.

Ako je guglate, saznat ćete da je belgijska spisateljica oduševljena Japanom koja kroz književnost želi izbjeći prokletstvo odrastanja. Da je poznata u Francuskoj, ali i svugdje u svijetu, prevedena na ne znam koliko jezika. Da je jedinstvena u izričaju, prava miljenica publike, ali i kritičara.

Svejedno, meni treba vremena. Ali kad vrijeme dođe, potrošim ga do krajnjih granica. U protekla dva mjeseca tako sam pročitala četiri romana ove francuske autorice i to mi je tek jutros palo na pamet, kad sam na stolu ugledala Higijenu ubojice koju sam zatvorila prije par dana. Pa rekoh, mogla bi o njima nešto i napisati, sad kad imam toliko željenog vremena.

Strah i trepet 

Prvi roman koji sam pročitala na preporuku kolegice. Meni dosad najzanimljivije štivo ove autorice koje pršti inteligencijom i humorom. U središtu su razlike između Istoka i Zapada i njihovo shvaćanje kulture rada. Navodno autobiografsko djelo kroz koje je Nothomb prikazala skoro punu godinu dana rada u jednoj poznatoj japanskoj firmi u kojoj je nekako uspjela uvrijediti gotovo sve zaposlenike u tolikoj mjeri da je na kraju završila kao peračica zahoda. Kako se to dogodilo i koji su razlozi, možete saznati u ovoj knjizi neviđenih kulturnih obrata. Pisano u prvome licu koje meni uglavnom ruši koncentraciju, u ovom slučaju je prava poslastica.

Ni Adamova ni Evina

Nastavak radnje u Japanu. U Strahu i trepetu jedino što se saznaje od glavne junakinje je da radi po cijele dane i da se nekada niti ne vraća kući zbog zadaća koje joj šefovi zadaju u zemlji u kojoj se rad cijeni više od ičega. No, to djelo ne otkriva i vezu koju je autorica imala s Japancem Rinrijem i kroz koju se otkriva njezina prava ljubav, a to je Japan.

U Ni Adamovoj ni Evinoj možda još više do izražaja dolazi Nothombina fasciniranost japanskom kulturom. U njoj ona detaljno opisuje svoje uživanje u tradicionalnoj japanskoj hrani, u prekrasnom pejzažu kojeg neprestano otkriva s oduševljenjem, o tradiciji penjanja na planinu Fudži koje je jedino mjerilo japanske nacionalnosti, o mržnji koju prema njoj iskazuje nesuđena joj punica i nježnost koju pokazuje njezin dečko Rinri, samozatajan, pažljiv, pun razumijevanja i dragosti. Pritom njihova veza daleko nadilazi analizu muško ženskih odnosa, osim toga, njih ni ne veže prava ljubav već prije zaigran prijateljski odnos koji ispada još zanimljiviji zbog razlika u kulturi, shvaćanju identiteta, sebe i drugoga. Vrlo intimna priča koja slavi ljepotu življenja onda kad ste životu dovoljno otvoreni.

Robert je njezino ime

Ovu knjigu sam pročitala na engleskom pod nazivom The book of proper names i tek sam kasnije otkrila naš prijevod. Ime Robert u naslovu posvećeno je jednoj pjevačici za koju je Nothomb napisala i par pjesama i čije se postojanje otkriva tek na kraju.

Roman ima vrlo zanimljiv početak u kojem žena ubije muža zato što je njihovome djetetu htio dati prosječno ime i samim time prosječnu sudbinu. Žena se toga grozi i traži što čudnije ime za dijete koje će biti sve samo ne obično, te odabire Plectrude. Nakon što muža ubije njegovim pištoljem, odlazi u zatvor, rađa djevojčicu i objesi se u ćeliji, a dijete odlazi u ruke njezine sestre koja je prisvaja kao svoju i nastavlja majčinu opsesiju djevojčinom neobičnošću.

Kroz ovaj kratki roman, koji u sebi zgušnjava velike teme, prati se put i odrastanje ove djevojčice koja postaje vrhunska balerina, ispodprosječna učenica jednostavno zato što je takav tip nauke ne zanima; zatim, međuženski odnosi i njihova neprijateljska crta te manjak potpore, majčine ambicije koje želi ostvariti kroz djecu, mržnja koju iskazuje onda kad se to ipak ne ostvari, žrtvovanje tijela za snove jer Plectrude postaje anoreksična i izbjegavajući hranu ostaje bez kalcija koji joj lomi noge i pretvara je gotovo u invalida koji se sam bori za opstanak jer majčina utjeha i izvor snage izostaju, a nastupa samo razočaranje.

Roman, međutim, ima happy end koji me pomalo razočarao. Knjiga mi je bila zanimljiva sve do samoga kraja kad gubi na snazi i gotovo prelazi u banalnost koju bih zadnju očekivala.

Higijena ubojice

Prva knjiga Amélie Nothomb koja je oduševila svijet i zadnja koju sam pročitala. Osamdesettrogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, Prétextat Tach, cinik s vlastitom vizijom svijeta koja isključuje druge ljude i civilizaciju vidi samo kao dosadnu gnjavažu, boluje od raka, a svi novinari su se sjatili kod njega da ga intervjuiraju i da popričaju s njime o njegovim djelima, životu i inspiraciji. No on je toliko odbojan, arogantan i uvredljiv, da svi zgroženi bježe iz njegovog stana s nagonom za povraćanjem i s osjećajem manje vrijednosti. Jedino mlada novinarka Nina s njime uspijeva izaći na kraj i u intelektualnom dvoboju izvlači iz njega odgovore koji pripadaju njegovoj najdubljoj, poremećenoj, mazohističkoj intimi koja izgovara šokantno priznanje koje je svima bilo pred očima, ali ga nitko nije vidio jer je istina najmanje očita onda kad je pred nosom.

Pisano samo u dijalozima, može se pomisliti da će roman biti dosadan i monoton. Nipošto. Vrlo duhovit, zabavan, inteligentan, čita se u jednom dahu uz povremena duža promišljanja.

Tako je nedavno spomenuta tema žena i mučenica ovdje vrlo zanimljivo dotaknuta u viziji ženomrsca koji je sve samo ne licemjeran i do kraja živi svoje iluzije. On je čovjek koji uvijek govori istinu, koji se veseli ratu jer ne voli gledati mladež besposlenu, koji se prežderava dan i noć i koji je za svaku osudu, a čitatelj ga samo pozorno prati bez da tako nešto i napravi iako mu se osuda nudi na pladnju. Prétextat Tach pritom izgovara i jednu vrlo zanimljivu istinu o takozvanim "čitateljima žabama". Naime, oni po njegovom mišljenju predstavljaju većinu čitatelja koji samo prostruje kroz tekst bez da ih to promijeni, bez da primijete njegovu ljepotu koja ih do kraja prodrma i izmijeni način gledanja. A komentari ovakvog tipa na kulturu čitanja i pisanja su ustinu neprocjenjivi i ono su što me se najviše dojmilo u ovoj knjizi koja krši tabue i igra se "zabranjenim" temama. Jer ovo je zapravo jedno transgresivno djelo koje se skriva u svojim uobičajenim koricama, jednostavnim zapletima i senzacionalističkom kraju, koje nastoji pronaći smisao ondje gdje smisla nema, sve dok se ne predaju i čitatelj i autor, a pobjednika zapravo nema. Rijetko koje djelo je toliko mračno, a toliko zabavno.

Ukratko, Amélie Nothomb autorica je koju vrijedi pročitati iako ne mogu reći da me značajno izmijenila i toliko dojmila da više ne znam za sebe. Možda zato što sam, dok sam je čitala, imala osjećaj da mi nešto izmiče. Kao da se radi o prosječnim djelima koja skrivaju neke veće istine. Ili možda ipak ne. U svakom slučaju, ako je već niste čitali, počnite pa se sami uvjerite. Mene je dosad svaki put začudila i to bi bio moj zaključak. To je osjećaj koji u meni proizvode njezina djela – čuđenje. A čuđenje je nimalo loš osjećaj, usudila bih se reći za kraj.

Ocjene (5)

Respektira (5): marali, darel, RuzicaG, ucitajse, Vjeran

Komentari (4)

6

Od Vjeran

Odlično, zahvaljujem! Strah i trepet mi zasigurno neće promaknuti. Pozdrav!
5

Od ucitajse

Nisam ju još čitala, ali malo koja knjiga u meni uspije izazvati osjećaj čuđenja, tako da si me definitivno zaintrigirala za Nothombicu :)
6

Od RuzicaG

odlična analiza, vidim da nisi pročitala Protiv Katiline, ta mi je njena najdraža knjiga

od MiraLaFu

6 0 0 3

Niccolò Ammaniti: "Pokupit ću te i odvesti"

Bez obzira na to što se generalizacije trebaju izbjegavati, teško je ne primijetiti da Italija ne izvozi upravo fascinantnu količinu dobre književnosti. Isto tako, na stranu to što danas ljudi manje čitaju i knjige se ne kupuju a kultura je "na zadnjoj skalini", dobre stvari jednostavno pronađu svog čitatelja jer bio bi grijeh da se tako nešto ne dogodi.

Sam naslov Pokupit ću te i odvesti već na podsvjesnoj razini većine populacije koja danas živi u želji za bijegom i zaboravom, s pjesničkim figurama asonance i aliteracije koje odmah uljuljkuju u jedan drugi svijet koji diše i pulsira vlastitom snagom krvi, upravo neodoljivo vuče pozornost i mami s polica punih eklektičnih naslova među kojima se za strastvenog čitatelja ionako teško izboriti.

Ovaj roman zastrašujuće velikog broja stranica koje se sa svakim novim retkom tope kao led u pustinji, u originalnom naslovu Ti prendo e ti porto via, napisao je Niccolò Ammaniti, talijanski pisac rođen u Rimu,koji je započeo studij biologije ali ga nije završio jer je umjesto diplomskog rada predao roman Škrge i tako krenuo na put postanka jednog od najinovativnijih pisaca današnjice.

Mjesto radnje Ischiano Scalo - gdje nema zabave, nema kuća za iznajmljivanje, nema hotela s bazenom i klimatizacijom, nema šetališta uz more, nema lokala da se navečer ode nešto popiti, ovdje se ljeti ravnica zažari poput roštilja, a zimi puše gadan vjetar da otpadaju uši - povezuje priče dvaju likova: Pietra, dječaka od dvanaest godina, i zavodnika Graziana Biglie, četrdesetčetverogodišnjaka koji se voli predstavljati kao albatros, nikad sputan, slobodan, živ, a zapravo su i jedan i drugi, na različite načine, žrtve okolnosti i vlastitih pogrešnih odluka, čije se sudbine ne spajaju sve do negdje tristo i neke stranice i napreduju naizgled bez dodirnih točki, dok sudbina upleće svoje prste i oko njih plete mrežu iz koje se teško izvući.

Pietro je na početku adolescencije, i vrijeme je da se oprosti s djetinjstvom i upozna svijet u svoj svojoj okrutnosti i ljepoti, dok za to ne pronalazi nikakvu potporu u svojoj obitelji koja se od njega razlikuje gotovo u potpunosti, jer nema ambicija ni želje za napredovanjem, s ocem alkoholičarem, nasilnikom, neodgovornim agresivcem upitnih mentalnih sposobnosti koji se iživljava nad svima, a posebno nad majkom koja nema snage oduprijeti mu se te stalno leži, u depresiji, kljukana lijekovima i vlastitom slabošću i rezignacijom, te bratom Mimmom, pastirom / metalcem koji ima tri prioriteta: Ozzya Osbournea i takvu glazbenu ekipu, motokros i djevojku Patti, savršenog tijela ali lica koje plaši malu djecu i izgleda kao lice mjeseca.

Upravo u takvom okruženju razvija se jedno nježno stvorenje koje se ne voli natjecati niti je pretjerano društveno, netko koga u školi mogu prozvati "problematičnim" zbog manjka socijalnih vještina i ikakvih posebnih interesa koje on u sebi skriva i želi se upisati u gimnaziju i diplomirati i sve ostalo što ide, ali je nesposoban zauzeti ikakav stav, pomalo rezigniran poput majke, uspoređivan sa starcem koji zna da ne može ništa napraviti i da se rat nastavlja i bez njega te da on u tome ništa ne može promijeniti, praznog pogleda onoga tko shvaća da budućnosti nema, barem ne ako ostane u takvoj sredini u kojoj jest i iz kojeg mu se čini da bijega nema.

Kao takav, idealna je žrtva nasilnika u školi kojima je on najveći izvor zabave i nad kojim se stalno iživljavaju dok im on to sve dopušta i čemu se buni jedino u svojoj glavi dok ga tijelo svejedno izdaje i radi ono što se od njega traži a pitanje je uvijek isto: "Hoću li ikada smoći hrabrosti gurnuti nekoga tako kao Pierini?". Prisiljen da počini vandalizam u školi, pehist kakav jest, Pietro je jedini prepoznat u bandi od njih četvorice i jedini na kraju pada razred i biva kažnjen, jer ostala trojica su jednostavno tragični i samo ruše prosjek svojim nekontroliranim ponašanjem kojeg se škola jedva dočekala riješiti.

Pietrova sušta suprotnost je drugi lik, Graziano Biglia, koji se izvukao iz te malodušne sredine i proputovao svijet, vidio svega i svačega, jedno ljeto čak spavao s tristo žena, pravi srcolomac, dijelom zbog "čarolije španjolske glazbe" koju tako dobro svira, dijelom "zbog vanjštine" latino zavodnika plave kose za kojim je "teško ne izgubiti glavu". On je taj koji se vodi onom "Livin' La Vida Loca", s malo droge a puno muzike i još više seksa, ili je to barem tako sve dok u jednom striptiz baru ne ugleda Ericu Trettel, dvadesetjednogodišnju ljepoticu koja mu pomuti razum dok je gleda kako pleše kao "tjelesni izraz glazbe", i koju odluči oženiti i odvesti u selendru koju je Bog zaboravio, upoznati je sa svojom majkom koja je opsjednuta molitvom, kuhanjem i čistoćom, i koja će toj Erici, kad dođe u njezinu kuću, pripremiti silne kulinarske poslastice iako ona ima samo četrdeset i nešto kila i svejedno govori da je debela, a neće joj se ni predstaviti jer se zavjetovala na šutnju ako se njezin sin ikada oženi i time ostvari sve njezine želje. Graziano, od svoje zaslijepljenosti ljubavlju beskonačnom, nikad prije iskušanom, ljubavlju koja nije prostačka uspaljenost, nego najčišći osjećaj, ne vidi da je Erica zapravo žena "jednostavnih i konkretnih želja", a to je da bude televizijska zvijezda i da s njime samo gubi vrijeme do prve prave prilike kad će ga napustiti i zaboraviti kao i njihovog psa kojeg je zbog šopinga ostavila na cesti i kojega je auto zgazilo i Grazianu slomilo srce.

Kad ga Erica ostavi zbog drugog muškarca koji će joj pomoći da dospije u toliko željene medije, Graziano je slomljen; svi prijatelji znaju da se ženi, mama se sprema za najekstravagantnije kulinarske podvige koje je svijet ikad vidio, a Erica ga je ostavila bez pozdrava i poruke. Shrvan, traži način da ne ispadne papak pred prijateljima koji ga ionako veličaju kao seks-simbol koji se izbavio iz tog nigdjemjesta i poharao svijet, te odluči zavesti Floru Palmieri, Pietrovu profesoricu biologije koju nikad nisu vidjeli s muškarcem i gledaju je kao tvrd orah i Miss nesimpatičnosti i apatije, i koja živi s majkom koja pati od rijetkog i neizlječivog oblika degeneracije živčanog sustava zbog kojeg živi kvazi životom prikovana za krevet dok se za nju nesebično brine njezina kćer, žrtvujući vlastiti život i vlastito tijelo.

Naizgled nemoguća kombinacija, iz prvotne zamisli osvajanja još jedne žene i razmetanja pred prijateljima kojima je Palmierica trn u oku, rađa se ljubav zbog koje Graziano u toj tridesetogodišnjoj djevici vidi nešto "stvarno i lijepo", što ga usrećuje a Floru ponovno vraća u život, već dovoljno izranjen majčinom bolešću i teškim djetinjstvom s epizodom zlostavljanja kad je bila mala djevojčica i kad je živjela s ujakom i kad se sakrila kod majke i tražila je da joj pomogne a majka nije mogla napraviti ništa, majka je zapravo umrla iako je bila tu, ostalo je samo tijelo koje je nije moglo zaštititi.

Fino iznijansirani likovi, na rubu ludila i slijepog bijesa koje je na trenutke prigušeno ali uvijek prisutno, mračno ozračje i destruktivni potezi, uz mnoštvo čudnih incidenata koji uključuju i jedan katapult s mrtvim tijelom magarca koji je uništio krov Pietrovog susjeda, ovaj roman pokazuje čisti gušt pripovijedanja koji se pretvara u gušt čitanja i otkrivanja raznoraznih sudbina koje se vezuju za protagoniste i životnost njihovih priča. Pisan u trećem licu, s izmiješanom fokalizacijom različitih likova koje se prelijevaju jedna u drugu, u romanu se, između ostalog, mogu razabrati i različita primitivna razmišljanja, pokvareni policajaci, napušeni studenti, prostitutke i novcem zaluđeni negativci, izvanredne usporedbe sa svijetom filma, glazbe, sporta i slično, cijeli jedan mozaik međusobno isprepletenih događaja u mjestu u kojem se čini da života nema i da je možda dosada njegov glavni pokretač.

Velika je to priča i o ljubavi, ne samo Grazianovoj i Florinoj, već i rano otkrivanje tog kompasa životnih odluka u slučaju Pietra i njegove prijateljice Glorije, s kojom sve dijeli, naivno, dječački, nevino. Ljubav je to koja se skriva pod nježnim prijateljstvom između siromašnog dječaka za kojeg obitelj ne mari, i bogate djevojčice čiji roditelji imaju vilu i sve joj mogu i žele priuštiti i vole se a ne tuku kao Pietrovi. Kao takva, Glorijina obitelj, u kojoj je Pietrova mama radila kao sluškinja, je i njegova zamjenska obitelj, nešto kao utjeha koja uvijek izostaje, ali i kao podsjetnik na ono što on ne pronalazi u svojim roditeljima.

Iako komičan i nježan, ovaj duboko realističan roman vrlo lako prelazi iz komedije u tragediju, i iz vica u groteskni užas. Nakon dugog voajerskog boravka u životu ovih likova, on završava naglo, neočekivano i šokovito, s najmanje vjerojatnim zločincem koji vrši nasilje nad najmanje vjerojatnom žrtvom.

Što se dogodilo s profesoricom Palmieri i Grazianom? Jesu li Pietro i Gloria otkrili ljubavnu vezu ili je njihovo poznanstvo ostalo na razini platonske ljubavi i prijateljstva? I tko će to koga pokupiti i odvesti?

Pitko štivo i britke rečenice neće vam ostaviti puno prostora za odgodu čitanja i otkrivanja odgovora. Pokupit ću te i odvesti vrhunski je intrigantno djelo jednog entuzijastičnog i zadivljujućeg uma koji angažira čitatelja/icu i čini ga/ju sudionikom priča i cijelog kolektiva likova, dok je njegova interpretacija posve osobna, a sudbina i naš utjecaj nad njom poprimaju sasvim novo značenje i postavljaju neka nova pitanja.

Ocjene (6)

Respektira (6): Ivan10, ucitajse, Vjeran, RuzicaG, TatjanaBN, marali

Komentari (3)

5

Od marali

Ja sam ga "otkrila" prošle godine, i pročitala gotovo sve njegove romane koje uspijeh pronaći u knjižnicama. Baš kako i sama kažeš pitko štivo, intrigantne rečenice mogu privući ama gotovo baš svakoga. Ammaniti, meni osobno, pravo osvježenje! :-)
5

Od TatjanaBN

Izvrstan prikaz vrlo kompleksnog romana. I meni je Ammaniti svojedobno bio pravo otkriće. Na temu nedovršenog studija biologije, fascinira me kako tu svoju nesuđenu struku diskretno provlači kroz više svojih romana, pa tako i kroz ovaj.
6

Od RuzicaG

izvrsna analiza volim Ammanitia, jedno od najboljih otvaranja koje sam pročitala u posljednje vrijeme je baš početak njegovog romana Kako Bog zapovijeda

od MiraLaFu

2 1 0 3

Dvije priče :-)

Trenutačno nešto pripremam, ali još ništa ni približno dovoljno dobro za javnost. Pa dok to ne sredim, evo linkovi za dvije objavljene priče da tema ne stoji prazna ;-) .

http://www.gks.hr/kp_opsirna.asp?kpID=24

http://arteist.hr/bila-je-debeljuskasta-kratke-kose-histericnog-osmijeha/

Ocjene (3)

Respektira (2): marali, RuzicaG

Slaže se (1): tyna1203

Komentari (3)

6

Od RuzicaG

držim fige za Arteist, odlična priča
5

Od MiraLaFu

hvala ti, ružice :-) drago mi je da su me objavili, u svakom slučaju :-)
5

Od marali

Odlične su obje! Pogotovo "Debeljuca", ima ono "nešto". I ja ti držim fige za Arteist! :)

od MiraLaFu

8 1 0 4

Je li svijet pozornica s neznatnim varijacijama uvijek istih uloga?

Tema žene kao žrtve i/ili mučenice izvrsno je pogođena a rasprava je, naravno, uvijek potrebna i aktualna jer se odnosi žena i muškaraca, zbog kojih najčešće žena i jest u poziciji žrtve, uglavnom ne miču s mrtve točke. Tko je superiorniji a tko nije pitanje je koje nema odgovora i koje ne bi trebalo ni postojati. No s obzirom da civilizacija štuje muškarca kao superiornog ženi, taj problem nameće se sam od sebe i uzrokuje niz pogrešnih pretpostavki na kojima se zasniva cjelokupno postojanje na zemlji.

Kad sam pročitala pitanja u uvodu u temu i poslušala razgovor u prilogu, pomislila sam da ću imati puno toga za reći; međutim, kad sam sjela da počnem pisati, nisam znala što bih rekla a da se ne ponavljam, jer sam već u nekoliko navrata rekla svoje mišljenje o ženama u društvu, razlozima i barem nekim mogućim rješenjima koje su više teoretske jer u praksi tako teško prolaze. Pa ipak, bilo bi neodgovorno nešto o ovome ne napisati s pozicije ženske osobe uronjene u ovu našu mušku kulturu u kojoj, iako dosada nisam imala situacija u kojima sam se osjetila ni mučenicom ni žrtvom, bojim se da zato još ima vremena, s dvadeset i pet godina vrata diskriminacije još uvijek stoje širom otvorena mada još u njih nisam zakoračila. Najviše što sam doživjela bilo je da mi je jedna bakica iz susjedstva rekla da sam se već trebala udati, ali ako to shvatim kao uvredu, onda je problem u meni, ne u njoj. Veći problem je što sam od jednog profesora na Filozofskom fakultetu čula da žena mora roditi prvo dijete do dvadeset i četvrte jer će poslije imati problema. A da netko to kaže na takvoj poziciji govori samo da postoji skupina ljudi koja se, unatoč prividnoj emancipiranosti, još uvijek nije makla dalje od primitivizma koji je ženu sveo na tijelo i na funkciju – seksualnu i reproduktivnu – kao rezultat provođenja religijske i patrijarhalne ideologije koja se uspostavila u davno vrijeme, onda kad se razdvojila obitelj i država i napravila podjela posla bazirana na ljudskoj seksualnosti.

Ovu ideju odlično sažima citat talijanske autorice Agnese Seranis koji ovdje iznosim u svome prijevodu:

Na svakom mjestu otkrivam da ne postojim jer sam samo sjena njihovih želja i njihovih potreba a jedino što ja želim je biti ja želim upoznati želim držati u rukama ono što sam bila možda da to ponudim da razmijenim samo je ovo ono što sam htjela dati pošteno ono što sam stvarno bila ja a sve do danas činilo mi se da ništa nisam dala osim svog tijela kojemu su oni dali misli kojemu se ponudili sliku. Ja sam shvatila da su oni samo htjeli razgovarati sami sa sobom ili s nekom drugom koju su sami izmislili koja ih ne bi uznemirila koja ne bi predložila drugačije čitanje života i s kojom bi trebali suočiti se sa svojom vlastitom ulogom.

Iz ovog ne-postojanja, postupnog ali neminovnog nestajanja, vjerojatna izranja ta uloga mučenice i žrtve koja dovodi, kako tvrdi Šćavina u razgovoru, do traženja nekog uvažavanja za bol koju osjećaju, a koja se najčešće ispolji na krivi način (kroz osjećaj prepuštajuće nemoći ili agresivnosti). Ono što bih ovdje naglasila jest da je svijet danas pun mučenika i to je jedna vrsta uloge koju mnogi rado igraju. Ako imalo poslušate ljude oko sebe, većina njih hoda sa svojom patnjom kao s osobnim proizvodom kojeg svi trebaju uvažiti i sažaliti se nad njim. Sažaljenje upravo postaje ono najbitnije, mahati težinom svoga života i od toga napraviti predstavu za koju će dobiti priznanje svoje muke. Ako nešto ne volim, onda je to mučeništvo. I ne mislim da su žene mučenice (osim onih koje od toga naprave svoj životni poziv), ali mislim da su sve na neki način žrtve dominacije i da se stvarno često nađu, ako ne i uvijek, u lošim situacijama upravo zato što su žene, kako tvrdi Periš, te se iz njih ne mogu izvući jer sebe uvjere da su same krive, da one vrijeđaju i čine loše drugome, to jest, u sebi kuhaju "ljekovite fantazije", kako navodi Šćavina, znaju što se događa ali to negiraju jer im se ne sviđa.

Pritom su silovanje i bilo kakav oblik nasilja (najčešće obiteljsko nasilje) ekstremni oblik seksizma koji je u neprestanom optjecaju jer cjelokupna vlast i kultura, unatoč svim zakonima i propagiranju demokracije, ženu ne vidi kao osobu, žena ostaje, u duboko ukorijenjenom mišljenju i djelovanju brojnih muškaraca ali i žena, samo tijelo koje pruža zadovoljstvo, brigu i opstanak vrste.

Dobru priču o obliku jednog muškog viđenja žene "Nije takva" napisala je Korana Serdarević na ovome linku: http://www.zarez.hr/clanci/dvije-price-2 . Razlog zašto sam je navela je taj što mislim da književnost ima veliku ulogu u oblikovanju mišljenja i pozivanju na kritičko promišljanje događaja oko nas. Naravno da ona ima važnu ulogu i u ovome problemu. No pritom se mora istaknuti da je književnost velikim dijelom "muška", a o djelima autora danas se više priča nego o djelima autorica iako žene više pišu (kao slabije plaćen posao, muškarci izlaze iz te domene). Situacija je, naravno, bila puno drugačija prije, kad žene uopće nisu smjele pisati i kada je to bio apsurd, tako da je svijet dugi niz godina bio podložan samo jednoj viziji, onoj muškoj. Stoga nije za čuditi što su žene u njihovom knjigama bile prikazane iz njihove perspektive: one su dobre i strpljive, vjerne, ili apsolutne kučke čija moć proizlazi iz njihove ljepote ili seksualnosti. Na taj način se ženama nametnuo muški stav i muški sustav vrijednosti. Zato je jako bitno čitanje ženske literature u kojoj su "potlačeni" ženski likovi oni koji spadaju u dominatnu kulturu, ali koji u nju u isto vrijeme unose i svoju, odnosno žensku.

Da bi žene manje bile žrtve, potrebno je da dijele svoje priče i da ukažu na svoje probleme, da pronađu potporu jedna u drugoj i vide da postoji drugačiji način interpretacije njihove situacije, da se međusobno udruže i ukažu na "ženski" sistem vrijednosti koji će ih odmaknuti od onog općeprihvaćenog koji im je nametnut. Problem je što se žene vrlo lako okrenu jedna protiv druge upravo tako što govore "ja nisam takva, ja nisam kao ti" – ne razumiju da ima raznih tipova žena i da su načini izražavanja ženstvenosti različiti te da se te razlike trebaju prihvatiti. Žena će prije ogovarati drugu ženu nego muškarca, prije će reći da je žena kriva – to je ono što nam je dugogodišnja izgradnja civilizacije dala u ostavštinu. Kad bi se žene bolje znale udružiti, smanjile bi se žrtve i smanjili bi se loši životni izbori koji uopće nisu naši već vladaju u našem "nesvjesnom".

S druge strane, važno je isto tako istaknuti da ni muškarci nisu puno profitirali unutar ovakvog sistema. Stavljanjem žene u ulogu majke, učinivši je čuvarem kuće, djetinjstva, seksualnosti, muškarac je i sebe učinio vječnim djetetom s maskom muževnosti i hrabrosti koja je stalno ugrožena. Isto tako, i oni su žrtve takvog sustava vrijednosti jer ih se od početka uči da budu snažni, da ne plaču, da budu agresivni dok ne dobiju ono što žele, da ne budu "djevojčice" jer ih se zato kažnjava, to nije u redu, tako se "muško" ne ponaša. I jedni i drugi zatvoreni su u svoje uloge koje je nametnulo društvo, Crkva, škola. Muškarci tako cijeli život ovise o "slabijem", a žene to objeručke prihvaćaju kao svoju misiju – čuvati, brinuti se, nuditi utjehu, pažnju, nešto što se zove ljubav a onda postane muka koja izrodi žrtvu da se onda drugima nabija na nos. Jer žene tako često tvrde da ne mogu postojati same već uz drugoga, da im treba da njih netko treba, da će zgaziti i sebe i svoje želje ako će to drugoga učiniti sretnim. I onda štovati tu svoju osobinu, to je najvažnije, postaviti tu žrtvu u centar svog života koja je odredila njegov smjer.

Odakle tolika želja za majčinstvom i za žrtvovanjem, za štovanjem i obožavanjem te žrtve koja onda, najčešće u djeci, nametne osjećaj grižnje savjesti? (To je isto zanimljiva i bitna tema – važno je propitivati i nasilje među ženama, a pogotovo u odnosima majke i kćeri).

Vjerojatno su godine filanja utjecale na naš um. Žensko stanje svijesti je takvo da je briga za drugog prirodna osobina: mlada, lijepa, samostalna žena ne može biti sretna bez braka, ona treba nekoga da njome vlada.Tako, kad dođe na tehnički pregled vozila, gledat će je svisoka jer ona o autu ništa ne zna. Kad dođe na razgovor za posao, prvo će je poslodavac dobro odmjeriti. Kad prođe cestom u kasni sat, mora biti na oprezu hoće li je netko napasti samo zato što izgleda kao žena. Ako radi u bolnici, možda muški pacijent neće htjeti da ga pregleda upravo zato što je "niže biće". U nekim kulturama će je ubiti jer ne radi ono što se od nje očekuje. Cijela kultura nas uči da smo manje vrijedne, da ne možemo biti i lijepe i pametne, da ne smijemo biti seksualno aktivne, najviše biti s njih par a da ne prelazi brojku deset jer to je jednostavno zabrinjavajuće i žena izgubi na vrijednosti. Glupi primjer: pjevačica Taylor Swift. Muškarci mogu pisati o tome s kim su bili, mogu nizati žene koliko god žele, ali njoj se konstantno prigovara što radi istu stvar.

Diskriminacije ima na svakom koraku i nije je teško prepoznati. Zato će se kad Grabar Kitarović muža potapša po glavi o tome govoriti na sva zvona, o čemu ne bi bilo ni riječi da su uloge obrnute. I apsolutno se slažem da su sve žene žrtve, jer žrtve su određenog načina razmišljanja kojem se ili prilagode ili su podložne stalnim komentarima iako nisu krive ni za što osim za to što su žene. I u jednom i u drugom slučaju teško im je razviti svoju osobnost i biti slobodne, biti ono što jesu a ne nekakav socijalni konstrukt, već oblikovane, upakirane i predane. Nije to zdravo. Ni za žene ni za muškarce ni za djecu, ni za opstanak cijelog svijeta koji se guši u problemima.

A tko zapravo vlada svijetom? Možda je čudno koga ću citirati, ali Pharrell Williams u jednom intervjuu rekao je jednu zanimljivu stvar: da žene odluče prestati rađati, kaže on, to bi bio kraj civilizacije kakvu znamo.

Ocjene (9)

Respektira (8): RuzicaG, gogz316, ucitajse, marali, darel, OdsutnostMP, TatjanaBN, Vjeran

Slaže se (1): gogz316

Komentari (4)

6

Od Vjeran

Ajde napokon. Hvala što si se odazvala na ovu temu. Zarekao sam se da se neću ovdje petljati. Ali tema je toliko kompleksna da zapravo traži "okrugli stol" nakon kojeg opet nećemo biti ništa pametniji, samo obogaćeni tuđim iskustvima. Pozdrav!
10

Od darel

respekt, kao i obično, nije dovoljan. odmah ti šaljem zbirku!
5

Od MiraLaFu

hvala ti, darel, veselim se zbirci! :-)
4

Od gogz316

Fantastična analiza kojoj ne treba ništa dodati ni oduzeti. A slažem se sa Vjeranom; čini mi se da bi taj okrugli stol bio vraški zanimljiv.

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se