4

NinaM

Bodovi
78.3
Analize
11
Ankete
10
Komentari
27
103 4 - 27
77 6 - 41

Za let si, dušo, stvorena.

od NinaM

7 1 0 4

Imaginarni prijatelji...

Riječ prijatelj visoko je cijenjena riječ u mojem rječniku, čuvam ju u posebnom pretincu i upotrebljavam u pomno odabranim trenucima misleći na nekoliko onih koji su toga vrijedni. Općenito treba proći dugo vremena dok nekoga ne nazovem prijateljem, zato uvijek postoji neki odmak, neka distanca dok se ne stekne povjerenje. Moram priznati da, iz ne znam kojeg razloga, ljudima ulijevam  povjerenje pa mi se otvaraju i češće nego bih ja možda htjela. Tu ne govorim samo o svojim prijateljima, nego i poznanicima te kolegama. Znam puno više o njima nego oni o meni. U kome je problem, ako ga ima, procijenite sami.

Vjerovanje u imaginarnu zbilju ono je što je pomoglo da čovjek opstane u ovom svijetu. Na kraju dana, svi smo mi društvena bića, a naša suradnja temelj je opstanka. Moja imaginarna zbilja ova je zajednica. I iako postoji neka distanca s moje strane (valjda se nikada nisam uključila u chat; više čitam nego pišem..), smatram vas prijateljima, imaginarnim (iako ste svi stvarni), ali prijateljima. Jer povezuje nas nešto što u meni tinja godinama, ali nikako da se rasplamsa, da ne kažem razbukta. Kad sam ovdje, pojave se one iskrice nade, zato želim zahvaliti onome čija je ideja sve ovo. :)

A vama svima, dragi moji imaginarni prijatelji, želim u novoj godini puno napisanih riječi, onih kojima ste rekli ono što ste željeli i kojima ste zadovoljni; želim vam radost objavljivanja vlastitih tekstova i zadovoljstvo čitatelja; želim vam da počnete vjerovati u sebe i rasplamsate tinjajuće žari; da radite ono što volite i budete uspješni u tome; želim vam da volite i budete voljeni; želim vam ljude u životu vrijedne toga da ih zovete prijateljima; želim vam bezbrižna jutra i mirne noći; više vremena za knjigicu, dekicu i kavicu; dječje rukice oko vrata; nečije nasmiješene oči; želim vam da se ponekad sjetite djeteta u sebi i učinite nešto neprilično svojim godinama; želim vam puno smijeha i druženja s obitelji i prijateljima; želim vam da naučite nešto novo ove godine, neku novu vještinu; neopisivo mnogo zagrljaja; intenzivne osjećaje sreće, one od kojih se nadimaju grudi, neka potraju; stvarajte divne uspomene i najljepše fotografije... I želim vam obilje zdravlja kao poticaj za sve gore navedeno.

Ocjene (8)

Respektira (7): Vjeran, Tom1988, Tina987, darel, ucitajse, TatjanaBN, naomica

Slaže se (1): Micamaca

Komentari (4)

5

Od ucitajse

Hvala na lijepim željama, koje ovim putem uzvraćam! :)
4

Od NinaM

Hvaaalaa..:)
6

Od Vjeran

Zanimljiv tekst. Da bi reč rekel! I tebi svako dobro, a uz obilje zdravlja želim ti i malo sreće. Jer, znaš i sama, na Titanicu su svi zdravi bili ;-) Pozdrav!
4

Od NinaM

Haahaha..braavo! Daa, fortunu sam zaboravila..:( odličan komentar za početak dana..hvala.:)

od NinaM

3 1 0 1

Za let si, dušo, stvorena...

Vjerujem da svatko od nas ovdje ima svoju posebnu bilježnicu u kojoj su ispisane riječi onih s čijim djelima živimo, u čijim se razmišljanjima pronalazimo, s čijim osjećajima poistovjećujemo. Čitajući i ovdje pišući nama najdraže citate, otkrivamo i dio sebe jer nismo ih baš sačuvali i ispisali bez razloga.

„Svi mi sastojimo se samo od šarenih dronjaka povezanih međusobno tako labavo da svaki od njih u svakom trenutku leprša kako mu drago, zato postoji podjednako mnogo razlika između nas i nas samih, kao i između nas i drugih.“ Michel de Montaigne

„Je li i drugima tako da se ne mogu prepoznati u svojoj vanjštini? Da vam se zrcalna slika čini kulisom punom tupog izobličavanja? Da užasnuti zamjećuju ponor između onoga kako ih opažaju drugi i načina na koji doživljavaju sami sebe? Da prisnost iznutra i prisnost izvana mogu biti međusobno toliko udaljene da jedva još mogu vrijediti kao prisnost s istim?

Udaljenost spram drugoga, u koju nas stavlja ta svijest, povećat će se još jednom kad nam bude jasno da se naš izvanjski lik drugome ne ukazuje na isti način kao našim vlastitim očima. Ljudi se ne vide kao kuće, stabla ili zvijezde. Vidimo ih u očekivanju da bismo im mogli pristupiti na određen način i time ih učiniti dijelom vlastite nutrine. Naša mašta izrezat će ih tako da pristaju našim željama i nadanjima, ali i tako da se na njima mogu potvrditi naši strahovi i predrasude. Mi sigurno i nepristrano ne dopiremo ni do izvanjskih obrisa drugog. Putem nam pogled skreću i mute sve želje i fantazme koje nas čine posebnim, neponovljivim čovjekom koji jesmo.“ Pascal Mercier

LEALDADE POR (Razlozi za odanost)

„Krivnja prema drugome; zajednički razvojni koraci; podijeljena tuga; podijeljena radost; solidarnost smrtnika; zajednički pogledi; zajednička borba; zajedničke snage; slabosti; zajednička potreba za blizinom; zajednički ukus; zajednička mržnja; podijeljene tajne; podijeljene fantazije; snovi; podijeljeno oduševljenje; podijeljen humor; podijeljeni junaci; zajednički donesene odluke; zajednički uspjesi; neuspjesi; pobjede; porazi; podijeljeno razočaranje; zajedničke pogreške.“ Pascal Mercier

„Ogriješi se mirne duše, ogriješi se o sebe samu i nanesi si bol, moja dušo, ali poslije više nećeš imati vremena da se poštuješ i respektiraš. Jer svatko ima samo jedan život, jedan jedini. Ali za tebe je on istekao, a ti u njemu nisi imala obzira prema sebi samoj nego si se pretvarala kao da se tvoja sreća tiče drugih duša... Ali oni koji pozorno ne prate kretanje vlastite duše nužno su nesretni.“  Marko Aurelije

I za kraj, omiljena Tinova...

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

Ocjene (4)

Respektira (3): naomica, marali, darel

Slaže se (1): naomica

Komentari (1)

5

Od marali

"Pusti ko listak nek te mota u ludi polet vihor lud".. o, da!!!

od NinaM

7 0 0 5

Michel Houellebecq: Pokoravanje

Razmišljajući o budućnosti, moramo voditi računa o sadašnjosti koja će postati buduća prošlost. Svi naši sadašnji akti imaju korijene u povijesti, a plodove u budućnosti. Neminovno je da će nam budućnost uvijek bježati, a prošlost uvijek trčati za nama. Ostaje nam samo da se pokorimo sadašnjosti, kakva god ona bila.

Kada učimo o povijesti svijeta, tri su pojma koja se uvijek isprepliću, prožimaju i uvjetuju: država, religija i kultura. Veliki pojmovi, velike definicije. Svaki povijesni događaj u svrsi je stvaranja ili proširenja države, širenja ili nametanja vjere, procvata ili gušenja kulture. Teško je odgovoriti na pitanja jesu li država i kultura uvjetovane religijom ili obrnuto. Isključivih odgovora u biti i nema, no sasvim je sigurno da ove tri konstrukcije ne mogu jedna bez druge.

U vremenu kada iz paštete iskače samo jedna svjetska religija, a države svijeta podijeljene na one pokorene i one koje u pokorenima vide samo zlo, u kulturnoj domeni pojavit će se jedan roman koji skandalozno po svoju domovinu predviđa budućnost. Iste godine, u pol ljeta, na Balkanu će policija osiguravati jednu kazališnu predstavu, rađenu po djelu istog skandaloznog autora, ali to nije tema ove priče.

Kada uguglate ime Michela Houellebecqa, možete vidjeti da se gotovo u svakom članku spominje riječ kontroverzan. Kao da mu je to srednje ime. Budući da je ovo moj prvi susret s njegovim riječima, nemam dovoljno materijala da se pridružim općem mnijenju. Ovo što sam pročitala ne djeluje mi sporno, već, dapače, lako moguće. Houellebecq u svom najnovijem romanu govori o jednoj državi, jednoj religiji i dvjema kulturama.

Glavni lik romana je Francois, sveučilišni profesor u svojim četrdesetima, koji predaje književnost na Sorbonni. Francois je samotnjak, bez obitelji i prijatelja, bez stalno prisutne družice u svom životu. Povremeno spava sa studenticama, a kada je primoran, popije kavu s nekim od kolega. Općenito ne pronalazi veliko zadovoljstvo u njegovanju međuljudskih odnosa. Intelektualni je vrhunac dosegao disertacijom o Jorisu Karlu Huysmansu, francuskom književniku 19. i 20. stoljeća, a uspoređivanje s njegovim životom i pisanjem prati Francoisa do kraja romana. Tako Houellebecq piše o Francoisu, a Francois o Huysmansu, a ponekad se čini da je riječ samo o jednoj osobi. Jer pisac je, prije svega, ljudsko biće prisutno u svojim knjigama. Francois vrijeme provodi na predavanjima i kod kuće, uz hranu iz mikrovalne i čašicu alkolhola, ili flašicu.

Godina je 2022., godina predsjedničkih izbora u Francuskoj. Tu je ljevica, tu je desnica, tu su Nacionalni front i Muslimansko bratstvo. Država je u moralnoj i gospodarskoj krizi. Incidenata je diljem države sve više, no mediji o većini toga šute. Građanstvo razmišlja i raspravlja o onome što bi se moglo dogoditi. Francois je u početku ravnodušan prema političkim previranjima, no razgovori s kolegama o vjerojatnom ishodu izbora potiču ga na razmišljanje. Osjeća se da će doći do neke velike povijesne promjene. Francoisu savjetuju da na neko vrijeme otputuje jer sveučilište ionako neće raditi. Muslimansko bratstvo na čelu s Mohamedom Ben Abbesom ušlo je u drugi krug izbora.

Vijest o konačnoj pobjedi muslimana Francoisa će zateći izvan Pariza. Promjenom vlasti nije se promijenila samo politička opcija, već i ona religijska, a s njom i kulturna. Islam je Houellebecq prikazao kao svojevrstan spas Francuske, kao novu, svjetliju budućnost. Danas, kada islam, nažalost, u većini slučajeva povezujemo s radikalizmom i fundamentalizmom, ovo djelo dolazi kao pravo osvježenje. Ne mogu reći da je u potpunosti proislamski napisano, no svakako daje neki novi pogled na stvari. Promjene su bile brze i korjenite. Pala je stopa kriminaliteta, drastično se smanjio broj nezaposlenih, i to zahvaljujući povlačenju žena s tržišta rada. Velika se pozornost usmjerila na obrazovanje. Vladajući su smatrali da oni koji kontroliraju djecu, kontroliraju i budućnost. Ali postojala je jedna caka – oni koji rade u prosvjeti, naravno, moraju biti muslimani. Svim profesorima ponuđena je mirovina bez obzira na broj godina; iznos će biti isti kao što bi bio sa stvarnim godinama potrebnim za odlazak u mirovinu. Druga opcija bila je prelazak na islam, ostanak na sveučilištu i tri puta veća plaća. Francois je bez razmišljanja podnio zahtjev za mirovinom. Tada počinje očajničko razdoblje;  životarenje sa suicidalnim primislima; česta razmišljanja o smislu takva života, bez obaveza i intelektualnih napora. Počet će se tražiti i u metafizičkom pogledu na svijet, ali pretjeranih zaključaka neće pronaći. Hoće li pronaći svjetlo na kraju tunela?

U izdanju sarajevskog Buybooka i bosanskim prijevodom ova knjiga me je zaintrigirala i najradije bih ju cijelu prepisala. Stilski vrlo zanimljiva; dugačke rečenice, gotovo bez proreda, ali tako jednostavne i sirove. Izvrstan psihološki prikaz glavnog lika. Svi stavovi i razmišljanja uglavnom su izneseni u dijalozima između Francoisa i njegovih kolega, a rjeđe i ispripovijedane kroz pripovjedača – Francoisa.  Otvorene su i problematizirane brojne teme: povratak patrijarhata, islam kao politika, islam kao religija, književnost kao glavna umjetnost Zapada, Zapad koji gasne, rekonstrukcija Rimskog Carstva pod okriljem islama itd. Ovo je političko-filozofski roman koji nema napetu radnju, ali ima napete misli. Za razliku od kršćanstva koje je svoje doba odživjelo u srednjem vijeku, predstavlja se jedna religija koja prihvaća ovaj svijet onakvim kakav jest, ali zahtijeva vlast i premoć. Ili će biti univerzalan, ili ga neće biti. Vrhunac je ljudske sreće u apsolutnom pokoravanju. Dakle, ili ćemo se pokoriti, ili nas neće biti.

Ocjene (7)

Respektira (7): BoriciOmis, ucitajse, TatjanaBN, darel, marali, Vjeran, RuzicaG

Komentari (5)

10

Od darel

Odlicno, i aktualno, s obzirom da cijelo ljeto bruji kulturna zajednica o njemu...
5

Od TatjanaBN

Izvrstan prikaz, i vrlo zanimljiv, zainteresirala si me!
5

Od ucitajse

"nema napetu radnju, ali ima napete misli" - s ovim si me potpuno pridobila za čitanje. Stavljam na popis! :)
4

Od BoriciOmis

ostaje pitanje: Zbog čega mi u Hrvatskoj moramo toliko dugo čekat na domaći prijevod, plus još to što se teško u knjižnicama može naći ovaj u izadnju BiH izdavača?
4

Od NinaM

Upravo to..nažalost, kasnimo i po tom pitanju.

od NinaM

7 0 0 0

Claire Bidwell Smith: Pravila nasljeđivanja

Dragi mama i tata,

prije svega želim vam  zahvaliti na svemu što ste učinili za mene. Činili ste neizmjerno, svakom sekundom svoga postojanja. Sada znam, više nego ikada, da je roditeljska ljubav bezuvjetna, da ste me voljeli i kada ja vas naizgled nisam; kad sam vas gurala od sebe dopuštajući ogorčenosti da preuzme kontrolu nad ljubaznošću. Žalim zbog svakog trenutka u kojem ste zbog mojeg ponašanja osjećali da ste zakazali. U toj drami obiteljskog života uvijek je lakše igrati ulogu djeteta. Sada to znam.

Mama, da sam znala da ću te tada posljednji put vidjeti, zagrlila bih te jače, a ne onako nespretno i nehajno, kroz prozor automobila, želeći da se što prije okrenem i odem. Ali, da sam to znala, ne bih te nikada ni pustila. Tata mi je poslije rekao da si bila presretna kad si me došla posjetiti u kampus. Nikada dotada nismo bile tako dugo odvojene. Uživala si više od mene, šetale smo, išle u kupovinu, kupila si mi košulju koju ću mjesecima poslije toga stiskati i topiti suzama. Kad se samo sjetim da sam jedva čekala da odeš... Znaš, pripremala sam samu sebe na trenutak kada ću saznati da si umrla. Naglas sam izgovarala rečenicu Mama je umrla. I ništa nisam osjećala. Ne možeš se na to pripremiti. A bila sam premlada da ne bih osjećala ljutnju prije svega. Znala si to, osjećala si kako te ignoriram i nikada nisi ništa rekla. Svi moji postupci godinama kasnije i odnosi koje ću ostvariti došli su kao rezultat činjenice da sam te izgubila. Pustila sam da me to definira. Tražila sam muškarce koji pate kao ja, koji će razumjeti bol koju osjećam. Opijala sam se, putovala, selila se tražeći mjesto na kojem ću se smiriti. Puno toga sam proživjela bez tebe, mama. Ali uvijek sam te pogledom tražila, pitajući se gdje si sada da vidiš gluposti koje radim.

Tata, kada se ugasilo sunce naše galaksije, jedno smo vrijeme tapkali u mraku. Svatko sa svojom boli, skrivajući se i bježeći jedno od drugoga. No, onda smo se počeli upoznavati. Nikada dotada nismo bili tako udaljeni, a opet tako bliski. Da nismo ostali sami, možda nikada ne bismo ni doista upoznali jedno drugo. Uživala sam u onim večerima kada bismo ostajali doma, zavaljeni ispred tv-a, u tišini. A onda si i ti otišao.

Puno sam vremena provela tražeći nekoga, a da nikada u tom razdoblju nisam pomislila da moram prvo pronaći sebe. Najteže je bilo suočiti se s činjenicom da nemaš nikoga kome si sve na svijetu. Biti sam među gomilom ljudi. Shvatila sam što to znači. A tuga...

Tuga i ja često smo same. Pušimo i plačemo.

Tuga me drži za ruku dok idem niz pločnik i ne smeta joj kad plačem jer pada kiša.

Tuga je poput ljubomorna prijatelja, podsjeća me da me nitko nikad neće voljeti toliko koliko me ona voli.

Tuga mi šapće da me nitko ne razumije.

 Tuga je posesivna i ne dopušta mi da ikamo idem bez nje.

Tuga je sila koja me obuzela.

Ali oduprijet ću joj se ja. I bit ćete ponosni mnome.

P.S. Potresni memoari posvećeni roditeljima koji su prerano otišli iz njezina života prva je knjiga autorice Claire Bidwell Smith. Podijeljena je na pet dijelova sukladno s pet stadija boli koje je zabilježila Elisabeth Kübler-Ross: poricanje, ljutnja, pregovaranje, depresija i prihvaćanje. Radnja skače iz godine u godinu, prateći autoricu od njezinih tinejdžerskih godina do odrasle dobi, no ne ide kronološkim slijedom. Danas je Claire psihoterapeutkinja specijalizirana za suočavanje s gubitkom, odnosno za proces žalovanja. Zašto epistolarna forma analize? Iskreno, ne znam objasniti. Jednostavno je izašlo u takvom obliku. Potresla me ova priča, stvarna je, ljudska i podsjeća da ne uzimamo nikoga zdravo za gotovo, posebno ne one kojima smo sve na svijetu.

Ocjene (7)

Respektira (7): Tom1988, marali, sthagon, darel, ucitajse, TatjanaBN, Vjeran

Komentari

od NinaM

2 1 0 2

Dan Brown: Inferno

Ovime sam trebala završiti, ali ići će na početak kao opravdanje ili upozorenje ili isprika: ova analiza nije upola dostojna djela i nisam zadovoljna, ali trenutno nudim samo to. Drugi put kad budem čitala ovu knjigu, a hoću, nadam se povezanijim mislima.

 Uvijek nakon što pročitam dobru knjigu, imam osjećaj da joj dugujem nešto prije nego ju vratim na policu. Ovu sam dobila na dar prije točno godinu i pol. Strpljivo me je čekala i sad, kao da mi vraća, ne mogu se odvojiti od nje dok joj nešto ne napišem.

Spomenula sam ju u prethodnoj analizi i apsolutno može ići na popis knjiga iz kojih učimo (iako smatram da iz svake nešto naučimo). Napisana je prepoznatljivim stilom svoga američkog tvorca koji ne krije svoju očaranost svime što je europsko. Veliki dio knjige može se doživjeti kao turistički vodič grada koji je iznjedrio najveće svjetske umjetnike te postao kolijevkom rane renesanse – Firenze. U djelu se spominje preko trideset firentinskih lokacija, više ili manje opisanih, no svakako autentičnih. Brown je nekoliko puta posjetio Firenzu, istraživao umjetnost, razgovarao s povjesničarima, zapisivao natuknice koje će iskoristiti u djelu. I zaista, sve znanstvene činjenicei povijesni podaci izneseni u knjizi, stvarni su i točni. To je ono što volim kod ovog autora.

Roman prikazuje već poznatog hardvarskog profesora Roberta Langdona koji se budi u bolnici i  pokušava shvatiti što mu se dogodilo u posljednja dva dana te zašto ga je netko pokušao ubiti. Ne zna ni zašto se nalazi u Firenzi. Radnja, kao i u svim Brownovim romanima, paralelno prati unutarnje svjetove nekoliko likova koji svojim potezima dirigiraju tijek događaja do trenutka kada im se svjetovi spajaju, a slagalica se slaže. Uz Langdona tu je još jedan genijalni um, doktorica Sienna Brooks, koja pomaže otkriti uzroke nastalim posljedicama. Zajedno bježe pred progoniteljima, usputno čitatelje upoznavajući s renesansnim likovnim i književnim djelima te povijesnim ličnostima. Temelj djela, kako mu i sam naziv govori, leži u djelu Firentinca Dantea Alighierija – Božanstvena komedija, točnije njezinog trećeg dijela, Pakla. Zagonetke se kriju u stihovima, likovnim djelima, životopisima Firentinaca, tajnim prolazima...a prosječni čitatelj može samo ostajati u nevjerici zbog svog neznanja.

Genijalnost Roberta Langdona zapanjuje i inspirira. Prvo budeš ljut na sebe jer toliko malo o ovom svijetu znaš, ali onda ljutnju pretvaraš u oružje kojim ćeš malim pomacima, ali ipak pomacima, zadobivati teritorije i prisvajati moć. Zahvaljujući dostupnosti informacija, iz svoje ćeš sobe prošetati lokacijama spomenutim u djelu, uguglat ćeš sva ta umjetnička djela o kojima ne znaš ništa, istražit ćeš ponovno život i djelo Dantea Alighierija. Knjige Dana Browna potiču na učenje, a glavni lik dokazuje onu da je znanje moć.

Osnovno pitanje ovog romana je ono postavljeno Langdonu, a na koje nije dao odgovor:

Ako bi okretom prekidača bilo moguće pobiti pola stanovništva Zemlje, a time bi se spasila vrsta od izumiranja, bi li to učinio?“

Hipotetsko pitanje čiji odgovor dijeli ljude u dvije skupine: one koji bi to učinili i one koji ne bi. Još jedan genijalan um u ovom djelu bi to učinio, da spasi vrstu od izumiranja. Na rubu smo propasti čovječanstva, a naši svjetski vođe sastanče i naručuju studije o solarnoj energiji, recikliranju i hibridnim automobilima? Manjak ozona, manjak vode, zagađenje nisu bolest – to su sve simptomi. Bolest je prekomjeran broj stanovnika. Ako želite veću količinu pitke vode po glavi stanovnika, onda na zemlji mora biti manje ljudi. Ako želite smanjiti emisiju plinova iz vozila, potrebno je manje vozača. Ako želite da oceani povećaju riblji fond, onda manje ljudi mora jesti ribu!

Langdon će se, naravno, boriti protiv ovog pokušaja istrebljenja populacije, posjetit će i Veneciju i Istanbul, neće znati kome više može vjerovati...pratite ga u njegovom spašavanju ljudske vrste i pokušajte otkriti kojoj skupini ljudi pripadate. I još jedna stvar, nakon čitanja zapitajte se ima li pravih negativnih likova u djelu.

Ocjene (3)

Respektira (2): Tom1988, Vjeran

Slaže se (1): Vjeran

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Kao što me kao klinca J.M.Simmel oduševljavao svojim "angažiranim" romanima tako me i Brown oduševio ovim. Odličan ti je prikaz jer si onima koji su čitali sve rekla, a onima koji nisu ništa nisi rekla. Osim da moraju pročitati. Slažem se. Pozdrav!
4

Od NinaM

Hvala ti..nadam se da će tvoja i moja oduševljenost barem nekoga zaintrigirati..:)

od NinaM

6 0 0 4

Moje učiteljice

Životni učitelji bili bi oni koji nas uče životu i življenju, da ne kažem - preživljavanju. Zato dajem prednost odgojnoj ulozi. Obrazovna pada u drugi plan jer za život ne postoji jedinstvena formula niti recept. No, ipak životne učitelje pronalazimo u gotovo svemu što nas okružuje. Sve što radimo, sve što govorimo, sve što čitamo... pomalo nas odgaja. A sve što nas odgaja, pripada našoj životnoj školi.

Kako svaka škola, pa tako i životna, posjeduje knjižnicu, tako se i u mojoj našlo ponešto te odgojne literature. Svaka knjiga posjeduje  određenu moć. Jedna će te odvesti na mjesta koja si oduvijek želio posjetiti, druga će te vratiti u vrijeme u kojem si želio postojati, u trećoj ćeš upoznati svoju imaginarnu srodnu dušu, četvrta će opisivati tvoj život, peta će te prodrmati i preodgojiti. I tako unedogled. Knjige su opasna i čarobna stvorenja.

Neću ih navoditi nikakvom numerizacijom jer nemam prvu, drugu i treću najdražu i najbolju knjigu. Strah me toga, da se ne bi ona peta, sedma ili deseta naljutila. Dakle, poretka nema, samo kako mi padnu na pamet.

Knjiga koja me naučila cijeniti život i svaki novi dan započinje odlukom o samoubojstvu glavnog lika. Ponukana jednoličnošću svojih dana, strogom kontrolom svoga života i općenito nedogađanjem nečega vrijednog spomena, jedna Slovenka odlučuje si oduzeti život. Njezin pokušaj, međutim, nije uspio i roman se bavi njezinim boravkom u psihijatrijskoj ustanovi. Otvaranjem raznolike tematike, ulaskom u psihološku dubinu lika, kontrastnim prikazom života u ustanovi i neživota izvan nje, Coehlo nam daje jasnu sliku preobrazbe žene koja je sputana, ograničena i nesretna. I tek kada je Veronika odlučila umrijeti, zapravo je počela živjeti. Izvrsna knjiga koja me uvijek iznova podsjeti da život čine one besplatne stvari, da se živima osjećamo samo kad uistinu osjećamo, bilo ljubav, tugu, bijes ili orgazam.

Prijateljstvo...kao i ljubav, često neobjašnjiv pojam. Ne postoji nijedna dovoljno dobra definicija. Kako godine prolaze, ostaje ih sve manje, zato je veliko bogatstvo imati barem onog jednog koji je vrijedan toga da se riječ prijatelj piše s velikim P. Upravo o jednom takvom prijateljstvu govori mojih sljedećih nekoliko riječi. Dva dječaka, različit socijalni položaj, razorena država, razdvojenost, udaljenost, godine, smrt, iskupljenje. Divna knjiga o nevinoj dječjoj neopterećenosti ikakvim razlikama, o boli i grižnji savjesti, o osobnom iskupljenju. Gonič zmajeva, Khaleed Hosseini.

Općenito je poznata činjenica da je bogatu neoženjenu muškarcu žena prijeko potrebna. Svevremenska rečenica iako napisana početkom 19. stoljeća, a isto tako i svevremenski naslov, tematika i problematika muško-ženskih odnosa. Mogu li Ponos i predrasude stati na put pravoj iskrenoj ljubavi? Roman, u kojem smo svi pomalo Elizabeth i pomalo Darcy, prikazuje put ljubavi od prvog pogleda, prvih predrasuda, intelektualnih prepirki, povrijeđenog ponosa do prvog poljupca i konačnih osjećaja. Po meni, jedna od najljepših ljubavnih priča, uči te da nijedan ego ne može odoljeti pravoj ljubavi te da predrasude koje imamo spram ljudi nisu ništa drugo do osobni zid.

Ono što polaže temelje našoj osobnosti je obitelj. Tek kad se obitelj nađe u nesreći, spoznaje se njezina snaga. Divna obiteljska priča smještena u razdoblje poslije Drugog svjetskog rata isprepletena suvremenim događanjima i istraživanjima članice iste obitelji, govori o ratu, bolesti, ljubavi, snazi, izolaciji. Zamislite da ne smijete dodirnuti voljenu osobu. Zamislite da ste doživotno odvojeni od svoje obitelji. Zamislite da ste udaljeni od njih sat vremena, a ne smijete živjeti s njima. Zamislite da o odrastanju svoje djece saznajete iz pisama. Boli, zar ne? Usprkos tome, biste li ostali duhom snažni? Čitajući ovu knjigu saznala sam da je čovjek stijena koja se može oduprijeti svim naletima vjetra i valova i u svemu pronaći smisao i ljepotu. Otok, Victoria Hislop.

Knjiga koja me je naučila spontanosti i tome da ponekad trebamo izazvati sreću te ići protiv svoje volje jest roman Ljubav malim slovima Francesca Mirallesa. Sama radnja je spora i nezanimljiva, ali slijed uzročno-posljedičnih veza kroz koje lik putuje u cjelini daje dobru poruku. Ovo nije knjiga koja će vas ostaviti bez daha, ali meni se svidjela ideja da nekad kažemo DA umjesto NE i otkrijemo kuda će nas to odvesti.

Knjige koje smatram učiteljima s obrazovne strane su one Dana Browna. Intelektualni trileri koji te istovremeno drže u napetosti i obrazuju o područjima povijesti umjetnosti i simbologije. Sveprisutan lik Robert Langdon hardvarski je profesor koji znanjem rješava misterije i zločine, govori o tajnim društvima, simbolima te književnim djelima. Njegova djela kao što su Anđeli i demoni te Izgubljeni simbol obogaćuju čitateljev spektar znanja, pokazuju autorovu sklonost prema europskoj umjetnosti i povijesti te zaista pozitivno djeluju na intelekt. Trenutno čitam Inferno pa se možda zalomi još jedna analiza.

Također, u ovu bih kategoriju svrstala i romane koji se bave istraživačkim novinarstvom, predanim i detaljnim, a to je Larsonova trilogija. Oduševio me  lik Mikaela Blomkvista, šarmantnog vuka samotnjaka, ali i Lisbeth Salander, inteligentne društvene izopćenice. Izvrsno djelo, vrhunski stil pisanja, inspirira i djeluje. Svakako će ponovno na listu čitanja.

Eto. One me inspiriraju, nasmiju, muče, rasplaču, zaintrigiraju, potiču, odgajaju, obrazuju, drže budnom,  uspavaju... To su moje učiteljice.  Samo neke od njih. 

Ocjene (6)

Respektira (6): Tom1988, Vjeran, ucitajse, sthagon, marali, Matea

Komentari (4)

5

Od Matea

Lijepa analiza, svaka čast! :) Imam Veroniku, ali ju još nisam pročitala! Znači, vrijeme mi je da pročitam. :)
5

Od ucitajse

Lijepo rečeno. Slažem se uvodnim dijelom i dijelim tvoje mišljenje o Ponosu i predrasudama i Danu Brownu. A Otok mi je već duže vrijeme na spisku, potaknula si me da ga konačno uzmem u ruke. :)
6

Od Vjeran

Odlično, zanimljivo, argumentirano! Kod Browna me "Izgubljeni simbol" jako razočarao. Ali "Inferno" je odličan, a isplati se pročitati i "Digitalnu tvrđavu". Poučna na sasvim drugačiji, tehnološki način. Totalno drugačija od drugih. Pozdrav!

od NinaM

7 2 0 3

Putovanje kroz život

Iskusiti, jesti, osjetiti, istražiti, fotografirati, probati, čitati, ležati, odvažiti se, upoznati, pisati, piti, trčati, skakati, smijati se... putovati.

Samo kratak popis radnji, stanja i zbivanja koja me, dok ovako sjedim uz laptop i kavu, asociraju na putovanja. Obično dok traje ono slatko planiranje dok smo još doma, puni smo energije i entuzijazma za iskusiti nešto novo, biti ono što bismo voljeli biti i u mjestu gdje živimo, ali nekako nas tamo guše obveze, rutina i sve čari svakodnevice.

Nama kontinentalcima je i odlazak na more velika pustolovina. Barem bi trebala biti. Donesemo odluke kojih ćemo se strogo držati kada stignemo na odredište; uživat ćemo u svakom mogućem trenutku i bit ćemo svjesni sebe i prisutnosti svega oko nas, isprobavat ćemo nova jela i kušati razne lokalne specijalitete jer nam se sviđa ideja bivanja gurmanom, šetat ćemo uskim kamenim ulicama i diviti se blizini njihovih kuća, šetat ćemo obalom i slušati šapat valova, bavit ćemo se fotografijom jer nas to privlači i  toliko je lijepih prizora oko nas, bit ćemo otvoreni za upoznavanje novih ljudi i načina njihovih života, biciklom ćemo obići i ona manje pristupačna mjesta koja će našu avanturu učiniti još zabavnijom, imat ćemo vremena i za čitanje dok se izležavamo na plaži, jutra ćemo započinjati kavom na terasi uživajući u slanom morskom zraku, konačno ćemo pronaći više vremena za pisanje... Ta sloboda kojom nas more zarazi samim svojim pojmom i simbolikom, posebna je.

I tako, svake godine isti plan koji se s više ili manje uspjeha provede, baterije se napune, osjetiš se vrijednim življenja na ovom svijetu jer si konačno živio malo. Vratiš se doma, more i brda zamijeniš ravnicom, terasu s otvorenim nepreglednim krajolikom balkonom koji gleda u zid susjedne zgrade, sve mogućnosti ovog svijeta rasporedom i obvezama. Svakodnevica potroši baterije u svega nekoliko dana i ponovno životarimo do sljedećeg punjenja. I Duracell traje duže.

Ali postavlja se pitanje zašto nam svaki dan ne bi mogao biti kao da smo na putovanju (k'o što i jesmo)? Zašto ne stavimo znak jednakosti između riječi život i putovanje? Ta svako nam novo buđenje pruža priliku da isprobamo neki novi recept za predstojeći dan. Kažu da ako nešto zapišemo, ima trajnu vrijednost, a ako zapišemo svoje ciljeve, da će se lakše i brže ostvariti. Zašto si ne bismo na kraju dana napisali recept za idući? Naravno, bit će uvijek stvari koje ne možemo predvidjeti ni utjecati na njih, ali treba ih prihvatiti i prepustiti se. Malo je nas u mogućnosti zaista putovati i vidjeti svijeta, no u okolini većine sigurno postoje mjesta koja nismo vidjeli, nismo istražili, mjesta na kojima ćemo osjetiti onu puninu života. Ne moramo ići daleko da bismo osjetili bit putovanja. Putujmo kroz život, svakim danom, korak po korak. Sve one glagole i planove s početka ovog teksta zamiješajmo zajedno i ma gdje se nalazili, oni će postići svoju svrhu. Kažem, upoznala bih nove ljude, a ne znam čime mi se prvi susjed bavi? Isprobala bih nova jela, a držim se onih 10 recepata koje znam? Privlači me fotografija? Pa ne postoje samo na moru lijepi krajolici.

Naravno, znam da je teriju teško pretvoriti u praksu i unutarnja motivacija je nešto što rijetko dođe. Ali ponekad vrijedi pokušati ići protiv sebe. U posljednjoj knjizi što sam čitala (čija analiza još nije došla na red J) naišla sam na rečenicu: Valja učiniti suprotno od onoga što od tebe traži tijelo. To čini čuda. Jednostavno kada bismo rekli NE, ponekad recimo DA i pogledajmo kuda će nas odvesti.

Poprilično sam skrenula s teme, a ne znam ni kuda bih sad s ovom analizom. Naravno da volim čitati o putovanjima, ali ne moraju nam nužno putopisi predstaviti neke zemlje i kulture. O tome nam svjedoči svaka knjiga koju pročitamo. Zavoljela sam švedsku hladnoću i mrak preko Larssonove trilogije, a Hosseini mi je dočarao život u Afganistanu i približio ljude koji ne nose pušku oko ramena. Svaka nas knjiga obogati za spoznaje o određenom društvu, kulturi, običajima, povijesti, vrstama ljudi i načinu njihova života i promišljanja, a upravo je to ono što nas i na putovanjima zanima, uz, dakako, osobna osjećanja i iskustva.

Nedavno sam negdje naišla na jedan od mnogih popisa mjesta koja svakako moramo posjetiti before we die. Od 50 mjesta na popisu bila sam na 2. Krasan score! Odlučih da neću razmišljati o popisu mjesta na kojima nisam bila, nego ću sastavljati svoj, vlastiti popis mjesta na kojima SAM bila. A onaj prvi.. ako me život odluči počastiti još kojom uspomenom s tog popisa, neću se buniti. Dotad, bit ću putnik u vlastitom životu.

Ocjene (9)

Respektira (7): RuzicaG, gogz316, TatjanaBN, marali, Magdalena, WITCH, Vjeran

Slaže se (2): gogz316, WITCH

Komentari (3)

6

Od Vjeran

Zanimljiva introspekcija uz jednako tako zanimljiva načelna promišljanja. Respekt si zavrijedila, a za diskusiju je ovo bitno premali prostor. Pozdrav!
4

Od NinaM

Haha, svjesna sam da ima ovdje toga o čemu bi se dalo raspravljati..zaboravih pripomenuti da su mi baterije trenutno pune pa otud ovaj nalet..:)
4

Od WITCH

Život i jest naše najveće putovanje - zato moramo težiti za onime što nas raduje i ispunjava, svakim danom, satom, minutom i sekundom - kaže se da se život ne mjeri brojem udisaja, nego trenucima od kojih ti zastaje dah! Neka ih je što više!! :-D

od NinaM

8 0 0 4

Ayse Kulin: Njeno ime - Aylin

Znate onaj osjećaj kada nakon što pročitate knjigu, ne želite ju još vratiti natrag na policu? Želite se još malo družiti s njom, popiti još koju kavu prije nego ju vratite u društvo njezine obitelji i prijatelja. Možda ćete se vratiti nekoliko stranica unazad, ponovno pročitati pojedine odlomke, posljedicama pronaći uzroke. U određenom razdoblju svoga života sigurno ćete posegnuti ponovno za njom i potražiti ono nešto čime vas je prvi put osvojila.

I kad budem jednom ponovno otvorila stranice ove knjige, neću se sjećati ni naracije, ni stilskih osobitosti, umijeća komponiranja rečenica ni bilo čega drugog što se odnosi na tehniku pisanja. Sjećat ću se samo jednog imena: Aylin. Tursko ime koje znači hrast, a hrast simbolizira čvrstoću, otpornost, ustrajnost, vrline tako svojstvene njoj. Nisam se, dakle, zaljubila u knjigu već u glavnu junakinju; ženu koja je u svojih 57 godina doživjela i proživjela stvari koje netko ne bi stigao ni za tri života: Aylin Devrimel Nadowska Cates. Kasnim punih 17 godina s čitanjem ove knjige, ali svejedno je stigla u pravo vrijeme.

U vremenu kada smo preplavljeni svime što je tursko zahvaljujući malim ekranima, čitati i turske autore u najmanju je ruku pomodno. Šalu na stranu, one dobre turske dramske serije prenijet će vam emociju koja se u današnje vrijeme rijetko viđa i doživljava. Ta emocija će vas natjerati da se zaljubite u njihovu orijentalnu glazbu zbog koje je knedla u grlu još veća. Naposljetku, ako ste lingvofil poput mene, osvojit će vas i njihov zvučni jezik. I niste se okrenuli, već ćete poželjeti doznati više o njihovoj povijesti, kulturi i tradiciji. Ako se pak ta želja ne pojavi, iz serija se stvara dojam da se tu radi o jednoj krutoj tradicionalnoj državi koju vode patrijarhalna načela. A onda se tamo 1938. rodi jedna Aylin, žena daleko ispred svog vremena, koja će rodnu zemlju i sva njezina načela  zamijeniti sebi odgovarajućim, modernijim Zapadom.

I neću iznositi tijek njezinog života, za to je potrebno uzeti u ruke tekst koji je Ayse Kulin dovršila davne 1997. Reći ću samo da je Aylin bila žena koja je zračila posebnom energijom i toplinom pa se zaljubljenost u nju događala sama od sebe, neovisno o tome jeste li muškarac ili žena. Privlačila je ljude k sebi te postajala njihova droga. Žena koja je bila iznad konvencija, iznad religija, nacionalnosti i svih drugih okova u koje se stavljamo; žena koja je bila jedna od najpoznatijih psihijatrica u New Yorku, koja je ozdravljala najduševnije bolesnike kršeći sva pravila struke svojim ljudskim pristupom i ponašanjem. Žena koja je hranila beskućnike i davala im novac za piće, koja je ulijetala u ulične fizičke sukobe da bi zadovoljila pravdu; žena koja će postati časnica američke vojske, žena koja je uvijek tražila i trebala više od života. Ponavljanja riječi žena nisu slučajna. Iako je živjela u drugoj polovici 20.stoljeća kad žene već imaju pravo obrazovanja i glasa, svejedno treba naglasiti tu njezinu postojanost i održivost u svijetu muškaraca.

Ako vas oduševljavaju i inspiriraju obrazovane, emancipirane žene koje pariraju muškarcima u svim područjima ili ako ste jedna od njih, svakako pročitajte priču o životu jedne takve. Naravno, ako već niste.

Ocjene (8)

Respektira (8): Magdalena, WITCH, Thalia_Core, ana-b, MiraLaFu, Vjeran, RuzicaG, mandarina

Komentari (4)

4

Od mandarina

Mene si zainteresirala...Na prvu sam pomislila istina na još jednu trusku sapunicu (a bas sam maloprije procitala "Opasnost jednostranih prica" kad smo kod toga...:-)), ali ova zadnja dva pasa pokazuju da nisam ni blizu sa pretpostavkom.
5

Od MiraLaFu

zanimljiva analiza zanimljivog djela kako se čini, obavezno čitam ovu knjigu :-)
3

Od ana-b

Vrlo lijep opis žene. Iscrpna i sadržajna slika. Od Marije Terezije, ali i iz ranije prošlosti kojoj pripadaju Nefertiti, Kleopatra...volim čitati o ženama, odlučnim, energičnim, dobrim... Hvala na preporuci.
4

Od Magdalena

Vrlo zanimljivo, stavljam ju na svoj popis. =)

od NinaM

13 1 0 7

Hrana za dušu

U najvažnijoj knjizi svih vremena zapisano je da je Riječ tijelom postala i prebivala među nama. Davno joj je odana počast za sve vijeke. Stoljećima kasnije netko će u svom maturalnom radu napisati da su riječi te koje hrane našu dušu. Doista, ništa ju drugo ne može učiniti sitijom, potpunijom ni radosnijom. Riječ koju napišeš. Riječ koju pročitaš. Riječ koju izgovoriš. Riječ koju čuješ. Riječ koju prešutiš. Svaka je od njih zaslužila dobiti vlastitu rečenicu.

Od svih navedenih biram one vizualne. Dakle, na prvom mi je mjestu Riječ koju pročitaš. Ne sjećam se točno kada se i kako ta ljubav rodila, isto kao što se ne sjećam prvih samostalnih koraka. Mislim da ti to jednostavno bude u krvi: naslijediš ljubav prema čitanju. Kasnije se pokaže da je to naslijeđe bogatije od bilo kojeg drugog. Rekla bih da djeca koja hrane svoju dušu pročitanim riječima od najranije dobi, sazriju brže. Jednom mi je profesor na fakultetu rekao da imam dušu stariju od svoje dobi. Tada nisam znala kako bih to shvatila, ali danas znam da je to zato što sam ju zdravo hranila. I toliko sam zastranila u čitanje da mi je draže izražavanje osjećaja putem SMS poruke nego oči u oči. Luda, neki bi rekli. A kako nema reakcije bez akcije, uz pročitanu se riječ usko veže i Riječ koju napišeš. Ako nigdje, onda barem u onom izražavanju osjećaja i korespodenciji. Postoje ljudi koji nisu toliko vješti u usmenoj komunikaciji. Ako ih ikada sretnete, recite im da vam napišu koju. Iznenadili biste se.

Živimo u svijetu masovne produkcije svega, pa tako i riječi. Možda ljude privlači sama ideja pisanja. List papira, kasni noćni sati, tinta, mračna prostorija, dim cigareta, konjak, patnička duša. Ili pak topla prostorija, tipkovnica, šalica kave, kišno poslijepodne, ranjena duša. Bilo kako bilo, u moru ispisanih riječi i autoru samom ponekad je teško prepoznati i iskristalizirati vrijednost. Zato je tu nešto što se zove Imaginarij.

Kupujem jedan časopis gotovo svaki tjedan, iako se svakih nekoliko brojeva ponavljaju teme, ali taman toliko vremena prođe da se opet nađu na mom dnevnom redu. Tako je prije nekih mjesec dana došla na red tema psihoterapije u kojoj se promicalo pisanje kao najbolji oblik iste. I već pred kraj teksta ugledah riječ Imaginarij. Saznah da postoji neka društveno-književna mreža, platforma za one koji žele podijeliti svoje misli i osjećaje ili jednostavno pisati o knjigama. Odmah sam zatvorila časopis i krenula kod čika Gugla. Progutala sam nekoliko tekstova gotovo u jednom zalogaju, a onda nekoliko dana razmišljala što ću. Registrirati se ili ne. Letjeti ili puzati. A onda se sjetim Tina i on mi kaže: „Za let si, dušo, stvorena.“ Tako poletjeh i još sam u visinama, a vi me držite gore. Krila mi nisu još razvijena pa mi nemojte zamjeriti na nespretnosti. Hranim svoju dušu vašim tekstovima, ali i komentarima.

Znam da je ova tema otvorena za sugestije, ali ja ih nemam. Znate kad se zaljubite u neku osobu pa joj ne vidite mane u početku? E to.

Ocjene (14)

Respektira (13): gogz316, sneler, mandarina, visel, Tom1988, Sandra-Anina, darel, Vjeran, Mirka, RuzicaG, MiraLaFu, marali, sthagon

Slaže se (1): gogz316

Komentari (7)

« prikaži ranije
6

Od Vjeran

Neka tebe ovdje s nama. Uživaj! Pozdrav!
10

Od darel

baš lijepo, draga Nina...
4

Od NinaM

Hvala vam..lijepo je letjeti u društvu svih vas.:)
4

Od mandarina

Meni se nekako cini da se (uglavnom) danas ljudi koji otkrivaju svoje osjecaje gledaju poput kakvih naivnih budala-pa mi je drago da sam u drustvu istih :-) Nina koji je to casopis?
4

Od NinaM

Ne znam smijemo li reklamirati..:) radi se o časopisu Lisa. Za malo novca dobiješ malo zdravlja, malo recepata, malo psihologije, malo putovanja i puuno pozitive.:)

od NinaM

9 0 0 7

Udarci bičem

Znaš, nikada ti ovo neću reći. Riječi koje ću napisati, preteške su da bi se izgovorile, a ja sam preslaba da bi bila gruba. Ali ipak, istina je takva kakva jest.

Potpuno sam svjesna činjenice da me nikada nisi pretjerano volio. Uvijek sam bila ona druga; ona ne toliko vrijedna, ne toliko lijepa, ona kojoj si oduvijek nalazio zamjerke. Te su me zamjerke tjerale naprijed, kao konja udarci bičem. Guta svoju bol i nastavlja dalje. Kako su godine prolazile, naučila sam izbjeći ožiljke. Tvoj bič bi me pecnuo, ali koža je postajala deblja. Tek neki površinski trag i tek pokoja suza. Tiha suza, nikada da ju ti vidiš. Bilo bi to još jedno priznanje tebi, a to ti nisam htjela pružiti. Voljela bih reći da nam je zajednički život bio čista suprotnost onome iz pjesme Family portrait, ali nije. Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima potpuno je namjerna.

Danas više ne primam udarce. Toliko si me očvrsnuo da me je teško povrijediti. No, ni ti ih više ne zadaješ. Uloge su se promijenile. Ponekad se gorčina u mom srcu formira u takav ravnodušni sarkazam da graniči s drskošću. Ne reagiraš na to, ali znam da te pecne, ako ne i zaboli. To je moja neka osveta za sve. Za svaki put kad nisi bio tu, duhom ili tijelom, za svaki put kad nisi želio biti tu. Nekad sam mislila da bi bilo bolje da si jednostavno otišao. Onda bih znala da ne mogu računati na tebe.

Znam da bi volio vratiti vrijeme i promijeniti prošlost, izbrisati ožiljke, iscijeliti rane. Trudiš se ostvariti odnos koji smo možda nekad imali, a ja ga se ne sjećam. I ja bih tebe htjela jednom zagrliti, onako iskreno, iz potrebe. I reći ti da te volim. Sačekaj dok isperem ovu gorčinu iz duše koju pretačem na papir, ali, molim te, nemoj nikud otići.

Ocjene (9)

Respektira (9): Mirka, RuzicaG, Nemesis, darel, mandarina, Sandra-Anina, marali, Tom1988, sneler

Komentari (7)

« prikaži ranije
4

Od mandarina

Meni se isto prica svidjela-ravno u glavu i pravo da kazem nisam ocekivala topli kraj-svidja mi se kako si zavrsila-sacekaj nemoj nikud otici ali moram se ocistiti..lipo, jako..
10

Od darel

slažem se s mandarinom, totalno dobar završetak:-)...
6

Od RuzicaG

jako dobro ispričano, bravo
3

Od Mirka

Predivno, nikad ne znaš kada tamničar postane zatvorenik i obrnuto tokom godina to postane nevažno. Važno je ono na kraju... ne otići. Neobični smo mi ljudi, sasvim neobični. :)
3

Od ana-b

Iskrena, topla i česta životna priča. Suze i govor duše kroz riječi. Melem za tugu, samoću i izgubljene snove.

od NinaM

8 0 0 4

Sruši zid, prokrči put

Stojim pred zidom, pred ogledalom, pred sobom. Gledam se u oči. Djeluju umorno i pomalo tužno. Pogled mi je prazan.

Iza mene šarenilo boja mojih knjiga. Ispred mene jednobojni zid. JA. Ciglice slagane od osjećanja manje vrijednosti, neliječenih kompleksa, potiskivanja osjećaja i nemogućnosti izražavanja istih. Red po red, u visinu. Preko njih sloj neke neutralne boje, da se ne vide njihovi obrisi, mada se zna da su tu.

Nečije ruke uzimaju kist i bojaju zid veselim tonovima. Crtaju sunce, vratašca, cvjetiće, smajliće, srceta. Zna se moj zid smijati. Svo vrijeme dok su crteži na njemu, čini mi se da su poljuljani njegovi temelji. Ne djeluje više tako hladno. Njegova ravnodušnost se topi, strahovi blijede. Sviđa mu se to novo izdanje sebe. Ali ipak se boji da će njegova poljuljanost jednoga dana biti tolika da će izgubiti tlo pod nogama. Tada bi morao skupljati nove cigle. Ali ovog puta možda uzme one šarene, iscrtane. Možda ih ne bi slagao u visinu, da ne zakrči put onima koji mu se požele približiti, da ne bude sam prepreka svojim snovima. Slagao bi ih u dužinu, jednu pokraj druge. I tada se više ne bi zvao ZID, već PUT.

Za rušenje zidova koje često sami izgradimo, za čitanje knjiga u kojima se pronalazimo, za pisanje koje nas oslobađa...

Jer čovjek nije do kraja budan, ako ne piše. I nema pojma tko je. (Pascal Mercier)

Ocjene (8)

Respektira (8): Mirka, RuzicaG, mandarina, Thalia_Core, Sandra-Anina, Nemesis, Tom1988, sneler

Komentari (4)

10

Od Thalia_Core

Jako lijepo. Stvarno svi pišete zbilja inspirativno i svaki tekst u sebi ima nešto posebno...
4

Od mandarina

Super! Ne treba ti po meni ova "posuđena" na kraju -tvoj tekst sam za sebe je dovoljno jak. Bas su ti dobre ove dvije minijature-malo citam unazad da nadokadim i bas mi se ovo svidjelo. Posebno ovo ZID-PUT...odlicno!
4

Od NinaM

Dugo su mi tekstovi stajali neprocitani pa su mi sad vaše pohvale udarac na moju samokriticnost. Pozitivni,naravno. Hvala vam..:)
3

Od ana-b

.....za nadu i toplinu ljudske duše. Rečenice u kojima se lako pronaći. Lijepo napisano.

Aktivnosti

Više

Chat (2)

Uključi se