5

RuzicaG

Bodovi
123.0
Analize
79
Ankete
69
Komentari
329
421 13 - 329
518 28 - 334

"Više volim ludost koja me veseli, nego iskustvo koje me žalosti." Shakespeare

od RuzicaG

4 0 0 2

Prozor u dvorište (2.dio)

-          Brzo, Stanko, neko je najeba – zove mama tatu, a prema meni baci prekrivač. - Na, zamotaj se  samo da ti oči vire. Jesi čula?

U dvorištu je hrpa ljudi. Čuje se da razgovaraju, ali se ne razumije ništa. Tko zna što se dogodilo? Doktori se još ne vraćaju s nosilima. Vidjela sam na televiziji. Ako mu nije glava pokrivena, onda je živ. Ako je pokrivena, mrtav da mrtviji ne može biti. Koja ludnica! Kad sutra ... ups, ne idem u školu, jer me boli mums. Štetica. Baš sad kad je najvažnije.

-          Pitaj šta je – govori tata.

-          Ma oću! Neugodno mi je preko dvorišta vikat – govori mama.

-          Ja ću – govorim ja.

-          Ti šuti! – mama me lagano udari po glavi, kao jedan mali zaušnjak ali nije, jer me uši još malo bole, pa pazi.

Iz zgrade izlazi barba Jozo u šlapama. On je dobar. Uvijek mi dâ bombon. Zapali cigaretu i nešto priča ovima oko sebe. Oni ga slušaju, a slušala bih i ja. Tko zna zašto su policajci došli. Gledala sam kad su u seriji jedan put razbili gnijezdo lopova, ali je bio Vandam s njima. On je najjači za lopove.

-          Aj, mogla si  poviriti što je – govori tata.

-          Ajde ti. Ja zabadam nos u tuđe posle, a ti si fini gospodin. Baš neću, pa makar ne saznala ništa – ljuti se mama.

-          Ma nisam mislio tako, nego ako treba kome pomoći.

-          Pomaži ti! Baš me briga!

I gledamo mi i gledamo i ništa ne znamo. Kad bi barem barba Jozo svratio kod nas, onda bi znali. On voli svratiti na pićence, pa mi znamo sve, ali mene mama potjera u sobu, pa ja znam samo malo.

Bliiiim, bloooom. Još jedna hitna. Ajme, ovo je super. Bolje od filma. Možda je netko pustio u zgradu plin. Guš, guš, svi pužu prema izlazu, drže se za grlo, a hitna ih samo dočeka na dnu stepeništa, ti si dobro, ti u bolnicu, ti se nećeš spasiti, već si pomodrio. Možda su slavili rođendan, pa se otrovali  tortom. Ili je ptičja gripa? Barba Krste drži golubove na balkonu. Sigurno je ptičja gripa.

I ovi drugi trče s nosilima. Hrpa im napravi mjesta da prođu, pa se opet zbiju. Kad bi barem ovo bio film. Sad bi u titlovima pisalo što oni govore između sebe. Zašto ovo nije film nego je glupo mutavo dvorište? Opet se hrpa razmiče, pa izlaze dva tipa s nosilima.

-          Ko je ovo? – pita mama.

-          Ko će znat – govori tata.

-          Ja mislim da je barba Krsto. On ima tisuću godina – govorim ja.

-          Ne vidim je li mu glava pokrivena – govori opet mama.

Ubacuju nosila u auto. Čekam kad će svirati sirena. Ništa.

-          Gotov je, ko je da je  – govori tata. Mama se prekrsti i šuti.

Izlaze i druga nosila. Opet vrata. Tršššš ! Pali se crveno svjetlo. Bliiiim, bloooom, vijuuu, vijuuu.

-          Ovaj je barem živ – govori tata. Ja mislim da moj tata ima čarobnjačke moći kad zna tko je živ a tko mrtav.

Hrpa još stoji ispred zgrade. Ni policijski se ne miče. Unutra stoji policajac, a iz hrpe, sve jedan po jedan, ulaze. Kao mi kad se idemo cijepiti u ambulantu, samo što oni ne plaču.

-          Veliko je sranje. Policija uzima podatke – govori tata.

-          Jutros su se Jelica i Ljubavnik svađali.

-          Daj, molim te, ti i tvoje sapunice. Nekoga je prekinulo srce, a onaj drugi pao u nesvijest, to ti je cijela priča – govori tata koji se ne voli miješati, ali voli sve znati.

-          Koga? – pitam ja.

Netko zvoni. Mama poludi. Sad nećemo znati što je bilo dalje. Mrzim glupe posjete. Mama pita na parlafon „Tko je?“. Glorija, zakrči. Zzzzzzzz.

-          Ljudi moji, ovo je sve poludilo – koluta očima teta Glorija i stavlja ruku na prsi kao ono kad se u sapunicama trebaju onesvijestiti. – Da nisam vidjela na svoje oči, ne bih vjerovala.

-          Što je bilo? – gura je mama prema sjedalici, pa joj sjedne nasuprot. I tata sjedne za stol, a onda i ja iako je meni teta Glorija dosadna sa tim svojim pametnim razgovorima, ali možda će danas bit manje dosadna. Možda zna zašto su dolazili ovi vijuuuu vijuuuu.

-          Ne mogu vjerovati! Ljudi, ne moguuuuu vjerovaaaaatiiii ! – viče teta Glorija i maše sebi rukom ispred lica.

-          Daj, reci što je bilo – poteže je mama za rukav.

-          To je drama. Luuuudoooo.

-          Pričaj više! – mama je živčana. Viče na nju kao ono na mene kad neću pišem domaći, samo što meni reče „Umukni više“.

-          Ljubavnik odapeo na Jelici.

-          Zezaš? – mama.

-          Svega mi, ali nije odapeo odmah nego tek kad je došla hitna.

-          Rekao sam ja da nam je zdravstvo zakurac – udara tata šakom o stol.

-          Ajde ti u sobu. Ovo nije za tvoje uši – govori mama, a ja se odmah počnem derati da je tamo hladno i da sam bolesna. Potjeraju me na dvosjed, pa nastave tiho pričati.

Nešto čujem ali ne razumijem ništa.  Dolazi odnedavno kod Jelice ... zna cijela zgrada ... pozvonila Vanda ... nisu se mogli razdvojiti ... vidio od pasa ... ahahahaha ... Vanda zvala hitnu u inat ... zasvirala sirena ... razbili bravu ... ljubavnik pao u komu ... strah, ženo, strah ... Jelica na živce ... odveli je u bolnicu ... Vanda obukla  crninu ... došli novinari ... rekla da je bio srčani bolesnik... kao da svi ne znaju što je i tko je bio, Bog mu dao pokoj duši. 

-          Ko sad zajebaje – skače tata prema parlafonu.

Jozo ... Uđi, Jozo ... Zzzzzzzzzzzz

-          Potreslo me ovo – uzdiše barba Jozo, pa tata pita hoće li jednu orahovicu.

-          Može. Samo malo da me vrati u život. Da znaš kakav mi je ove godine limunčelo.

-          Ti uvijek o limunima – govori teta Glorija. – Što kažeš na ovaj cirkus?

-          Što će jadan čovjek. Prije ili poslije, sviju nas to čeka – govori barba Jozo.

-          Mene sigurno ne čeka. Nemam namjeru umrijeti na tuđoj ženi – govori tata.

-          Nećeš ti umrijeti ni na svojoj – govori mama. Ja bih voljela da tata ne umre nikad, nigdje.

-          Ti ga žališ, jer si kao i on – viče teta Glorija.

-          O čemu ti pričaš?

-          Pričam da mu je malo bila Vanda, nego je još išao i kod Jelice.

-          Išao je izmjeriti tlak – slegne barba Jozo ramenima, pa okrene dlanove prema gore, kao ono kad u crkvi reče „Blagoslovio vas Gospodin Bog, bla, bla bla“, pa mi svi okrenemo dlanove da uhvatimo što više blagoslova.

-          Išao u Jelice mjeriti tlak? Aloooo, čuješ li ti sebe? – viče teta Glorija.

-          E. Bilo mu je slabo.

-          I zašto baš u Jelice?

-          Ona ima tlakomjer još otkad joj je pokojna mater bila slabo.

-          Možebit si i ti išao kod nje mjeriti tlak? I? Jesi li ga napuhao? – pita teta Glorija, a barba Jozo samo odmahne rukom.

-          Ništa zasigurno nismo doznali. Možda i nije mrtav – rekla je mama kad su otišli. – Ajde, pogledaj na internet.

-          Što ću gledati na internet? – pita tata.

-          Možda tamo piše. Na 24 sata su najbrži.

Onda su gledali na internet. Tamo nije pisalo ništa, pa smo večerali i otišli spavati.

-          Koliko uzbuđenja danas, a nemamo pojma što se zapravo dogodilo – čuo sam mamu kako preko hodnika razgovara s tatom.

-          Sad ćeš saznati – odgovori joj tata iz kupatila.

Ja sam još malo čekala, a onda su se zatvorila vrata od njihove sobe i nisam saznala ništa. Uvijek sve kriju od mene.

Ocjene (4)

Respektira (4): darel, TatjanaBN, Marta, Vjeran

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Da, sviđa mi se i ova. Ali nekako su mi najjače tvoje mračne teme (vidi pod Abla, abla i slično). Dragi Lastane, je li problem u meni? ;-)
5

Od TatjanaBN

Sjajno! Kad mama viče "Pričaj više", kao da govori u ime čitatelja koji je nestrpljiv da čuje što je zapravo bilo. Jedino mi se mumps ne uklapa u današnje vrijeme. Iako, kako je krenulo s necijepljenjem, bit će ga i više, nije sasvim iščezao...

od RuzicaG

0 0 0 0

Prozor u dvorište (1. dio)

Imam jednu bolest što se zove mums. Još se zove i zaušnjaci, ali to mi je bez veze. Ne'š ti bolesti. To svaki dan dobivam od mame. Dobro je što ne trebam ići u školu. Loše je što trebam mirovati i nositi papuče.

Pogledala sam sve crtiće i slikovnice i stripove. Sad mi je dosadno. Klečim na dvosjedu i gledam kroz prozor. I to je dosadno. Puhnem u staklo, pa crtam prstom po magli. Čekam kad će mamin zaušnjak. Ona mrzi kad ja njoj šaram po prozoru. Najviše kad je jedan put došla teta Jelica, pa njih dvije pričale i napravila se ona magla, a na njoj piše „Jelica glupača“. Mama sad ništa ne govori. Samo se pravi da ne vidi, a to nije moguće, jer ona sve vidi. Vidila je i kad sam jedan put, prije mumsa, uzela bombonijeru što ju je spremila u svoj ormar. Bila sam glupa. Nisam skrila papiriće.

Sad se ja mislim zašto me mama nije klepnula po tikvi. Možda je taj mums ono nešto kao rak što ga je imala Iris iz drugog be, pa smo svi plakali kad je umrla. I ja sam plakala.

Nije u redu što su me zatvorili u kuću. Trebali bi me pustiti van da se još izigram, jer kad odapnem, samo ću biti mirna i pjevati s anđelima. Sigurno ću postati anđeo. To djeca uvijek postanu, i onda kad nisu bili dobri. Ne bih ja htjela umrijeti. Ja bih se igrala.

I tako sam vozila autiće po daski ispred prozora. Aaaaaaaa, kriiiiik, krš! Malo puhala u staklo, a onda sam vidila da iz susjedne zgrade izlazi teta Vanda i vodi Mira. Miro mene voli. Uvijek mi poliže ruku. Mašem ja Miru. Miro samo njuška, pa digne nogu i popiški se. Onda dođe teta Jelica i teta Vanda počne nešto vikat. Ne čujem ništa. Kao Čarličaprin. Polako otvorim prozor. Onda čujem.

-          Jesam li ti rekla da ne otvaraš prozor? Neće ti proći zaušnjaci, pa nećeš moći imati djece – viče mama iz kuhinje.

Nije  pošteno. Mama stalno nešto izmišlja. Kako ja mogu imati djecu i što će mi? Sama je kriva što je stavila dvosjed ispred prozora.

-          Sad ga đava odnja, Senka, jesi mogla kupit još koji?– reka je tata dok su gledali gdje će ugurati dvosjed.

-          Bit će to dobro kad se navikneš – govori mama.

-          Odlično. Kao skladište Crvenog križa. Moram maknuti stolić za doći do kauča, a to što nas zovu Višesjedi ...

-          Tko nas zove Višesjedi?

-          Cijela ulica. Sprdaju se s nama. Gospeti, unosili su ovu tvoju garnituru kao da opremaju villu od Sanadera.

Teta Jelica i teta Vanda se svađaju, a Miro laje. Možda i ne laje nego samo skače, jer ja ne smijem otvoriti prozor da ne dobijem još zaušnjaka. Teta Jelica pokazuje srednji prst. Rekla je naša učiteljica da to nije lijepo kad ga je Bartul pokaza Aniti. Teta Vanda stavlja ruku na srce. Mislim da neće pjevati himnu, nego ona to tako. Miro skače i poteže uzicu, jer je protrčala mačka što joj teta Jelica daje jesti kad ostane od ručka, pa se mama i tata rugaju da mačka ima željezni želudac. Možda stvarno ima.

Teta Vanda se vratila u kuću, a teta Jelica zove mačku. Nije došla mačka. Došao je teta Vandin muž što ga zovu Ljubavnik. On mlatara rukama ispred tete Jelice.

-          Mama, svađaju se – vičem.

-          Tko se svađa?

-          Teta Jelica i Ljubavnik.

-          Čekaj – dotrči mama, pa baci prekrivač preko mene i malo otvori prozor.

Bravo, mama! Sad čujemo Ljubavnika kako viče na tetu Jelicu, ali ona ga ne čuje jer i ona viče na njega. Teta Jelica viče puno ružnih riječi, a Ljubavnik da će joj zavrnuti vratom kao kokoši.

-          Senka, jeben ti ćakule. Šta ovo smrdi? – viče i tata s kauča.

-          Ajme, izgorila jetrica – trči mama u kuhinju, a meni drago. Neka je izgorila! Mrzim jetricu.

Popodne mama ispeče mramorni. Tata kaže da mu je baš pogodila čvrstoću. Onda se mama ljuti i uzme tanjur ispred njega, a tata se smije. To se oni tako malo zafrkavaju, pa tata stavi CD i onda  plešu, ali ako stavi onoga Azru, ne plešu nego samo pjevaju. Najdraže mi je kad dođe ona pjesma gdje njih dvoje, kao dva debila, pjevaju „Istresi kurčinu do kraja“ i ništa ih nije sram što pjevaju grube riječi, a ja kad rečem „Šit“, odmah viču da kako to govorim.

Na televiziji je sapunica i mama voli gledati u mraku da ne vidimo kad počne plakati. I tako mi gledamo, tata hrče i onda se izvana začuje sirena i po sobi počne migati ono crveno svjetlo što se pali gasi. Onda počne i plavo. Ludilo! Ovo kao u Tražim zvijezdu.

-          Ajme, nešto se dogodilo – skače mama sa dvosjeda, a ja odmah zauzimam njeno mjesto i gledam kroz prozor.

Više se ne čuje sirena. Samo su prva pomoć i marica ispred kuće preko puta. Izlaze dva  iz prve pomoći i vade nosila, pa ulaze u zgradu. Izlaze i oni iz marice i žure za njima.

Ocjene

Komentari

od RuzicaG

6 0 0 6

Zmija u njedrima

Pričali su mu. Bio je premlad da bi se sjećao. Imao je tek trideset i tri dana. Žena, djevojka, djevojčica, nikad se nije saznalo, ga je ostavila pred vratima crkve. Ne na kamenoj klupi pred glavnim vratima. Ostavila ga je na travi i kamenu, pod žućkastim svjetlom koje se lilo kroz prozor i utrnulo kad je noć zašla u tišinu. Na prekrivaču, komadu istrošenog vojničkog gunja, pribadačom pričvršćen papir, otkinuti list iz knjižice Čuda Isusova, rukopisom kakvim je pisao učitelj i sva djeca u selu, pisale su riječi “Ime mi je Josip. Rođen užežin svetog Josipa”

Danas, dok sjedi sam u hladnoj sobi, sam i zaboravljen, misli na svoju majku. Zamišlja je mladu, uplakanu i ranjivu više nego je on sam ikad bio. Dao bi sve, a toga i nema puno, da ju je mogao upoznati, da ju je mogao pitati zašto, o, zašto baš njega i baš pred vratima crkvene kuhinje.

Ujutro ga je pronašla sestra Agneza. Unijela je iskrzanu košaru i stavila je na stol. Kasnije će tu sestre rezati mrkvu, krumpire, kupus i nešto mirišljivih biljaka. Sada je stol bio izriban i prazan, pa je dijete još čudnije izgledalo u toj hladnoj , mirnoj i čistoj kuhinji u prvim jutarnjim satima.

Dijete se promeškolji. Ručicom protrlja nosić, pa otvori oči. Sestra Agneza se osmijehne.

-  Budila se beba – prošapće i počne podizati prekrivač.

Na prsima, hladna i sklupčana, nesvjesna tuge i radosti koja se protegla od sutona do zore, ležala je zmija. Privučena mirisom mlijeka, promigoljila je kroz mokru travu, zavukla se pod pokrivač, palacnula jezikom po mekanim djetetovim usnicama , sklupčala se i smirila.

Znao je da se trebao zvati Josip, da je to ime koje mu je namrijela majka koju nikad nije upoznao i koja je do danas ostala prazno mjesto u njegovom srcu. Sestra Agneza, a kasnije i fra Karlo, su mu govorili da mu je ime Jure suđeno. Legenda o zmiji je krenula selom. Možda je i njegova majka bila među onima koji su je čuli. Je li joj bilo drago što je siguran i sit u fratarskom sirotištu? Je li je prožeo osjećaj užasa kad je shvatila da je gotovo ubila svog sina? Nije saznao i nikad neće saznati.

Kod kuće, crkvu i župni dvor je zvao kućom, mu je bilo dobro. Ili barem ne lošije nego ostaloj djeci. Ispočetka je imao sestru Agnezu. Učila ga je prvim koracima. Kasnije, kad je počeo sricati slova, brigu o njemu je preuzeo fra Karlo. Do trinaeste je pročitao sve što se moglo pronaći u fra Karlovoj knjižnici.

-          Vrijeme je da te pošaljemo u svijet. Pametan si, vrijedan, dat će Bog da postaneš čovjek – rekao je jednog jutra fra Karlo.

Remeta ga je otpratio do grada, uveo kroz vrata Sjemeništa i rekao :

-          Nemoj nas osramotit. Pogotovo ne fra Karla. Ti si mu sve što ima, – pa se prekrstio i nadodao, – osim Boga.

Mjerio je život krupnim koracima i sitnim skokovima. Grabio ga kao zrak kojeg hvata stradalnik  u nemirnom moru, grebao, grčio se, čupao, molio i proklinjao Boga, a onda se, s diplomom u ruci, vratio u selo. Tamo su ga čekali učiteljski stan i jedan, napola pun, razred djece. Život se smirio.

-          Moj Jure, blago si ga tebi. Nagradija te dragi Bog. Još samo da nađeš štagod poštene ženice – govorile su mu u prolazu žene dok se za njima vukao trag smijeha.

-          Lako je tebi. Ni mušice ni nevrimena. Svaka ti je jesen sigurna. Plaća iđe, dica pristižu, ti prst u uvo do penzije – govorili su muškarci, subotom uvečer u konobi, okupljeni oko bukare, vatre i priče.

Razumio je sve to Jure, onako mozgom, mislima, ali srce, srce je bilo nezadovoljno. Nije se radovalo. Nije se imalo čemu radovati. Škola, knjiga, đaci, sve su to bile radosti za običnog čovjeka, ali ne i za Juru. Njemu je trebalo duhovne hrane, strasti, snova. Ponekad, ali samo ponekad, dok bi u dugim noćima bdio nad knjigom, pomislio bi “ Pa ovako mogu i ja”, zatreperilo bi srce, ugrijalo mu grudi i smirilo se.

Jedne je večeri uzeo olovku, pa pisao i pisao sve dok zora nije zarumenjela prozore. Trgnuo se kao iz transa, zatresao glavom, istegao ruke u vis i pomislio “ To je to.”

Pisao je Jure, najčešće noću kad selo zamre, kad se čuje disanje svemira, dok Mjesec baca srebro na trešnju rascijepljenog debla. Kako je vrijeme prolazilo, noći su mu postajale sve kraće a ideja za priče je bilo sve više. Ponekad bi se zabrinuo da ih neće stići sve zapisati, a ponekad bi ga prestravila misao da će ih jednog dana ponestati.

Godine su prolazile, selo govorilo “Jure je poludija.”, listovi papira se gomilali u kutijama, a priče tekle iz nepresušnog izvora.

Sjedio je jedne noći pod žutim svjetlom žarulje. Pripremio je papir i olovke. Večeras će napisati priču o svojoj majci. Već je sve smislio;  početak,  zaplet i kraj, lijep kraj. Zaslužuje on to. Zaslužuje se napokon pronaći.

Napisao je naslov. Moja majka. Ruka mu zadrhti, pogled se zamuti, a vrh olovke zastane iznad papira. Pogleda kroz prozor. Hladna i bistra noć, Mjesec baca oštre sjene po dvorištu. Sutra je Prvi maj, sveti Josip radnik. Trepne, obriše oko, pa se vrati priči. Po prvi put se zabrine nad papirom. Ne može dalje. Ne zna dalje. Olovka padne na stol. Na prsima osjeti hladnoću. Baš kao prije sedamdeset devet godina. Začuje tihi plač.

-          Ljubavi moja mala, neka te dragi Bog čuva. Uvik ću te volit i falit ćeš mi puno, puno.

Na čelu osjeti topao dah i mekane usnice.

Pronašli su ga poslije dva dana, zavaljenog u sjedalici. Pred njim papir. Na papiru tri riječi. Moja majka zmija.

Ocjene (6)

Respektira (6): marali, Tom1988, Marta, Vjeran, darel, TatjanaBN

Komentari (6)

« prikaži ranije
5

Od Tom1988

Lijepa melankolična priča. Volim te životne introspekcije, pogotovo kada netko opisima oživi svijet onako kakav on uistinu jest, a tuga je često njegove najveće prokletstvo, ispod onog nasmijanog lica i uspješnog života, svi u sebi nosimo tužne priče
5

Od Tom1988

koje nas iznutra razdiru i, ponekad, ubijaju. A pisanje je samo jedan od načina suočenja s njima... ok, sad već previše filozofiram. Pozdrav!
4

Od marali

Ja sam se naježila! :-O Nisam očekivala takav kraj, ali da je drugačiji ne bi ni valjao!
10

Od darel

nenadmašno opisuješ unutarnja stanja likova! upečatljivo, nezaboravno
5

Od RuzicaG

hvala, ljudi! sad ću staviti jednu malo smješniju da se ne rasplačete previše :)

od RuzicaG

4 0 0 0

Vrata pakla (1)

priča iz zbirke priča Zagreb noir  objavljena u Hrvatskoj i SAD

Moram saznati istinu prije nego ciroza povuče svoj posljednji potez.  Kukavički sam se skrivala iza opravdanja da je prošlost svršena i da je treba ostaviti na miru. Četrdeset sam godina živjela pokušavajući izbjeći pitanja, a sada više nemam što izgubiti.

Tramvaj se zaustavlja na Trgu. Izlazim. Pločnik je mokar. Kiša je tek prestala padati. Okrećem se i gledam Trg pored kojega sam provela najljepše i najružnije dane svog ništavnog života. Sve se promijenilo, a opet je, na neki način, sve ostalo isto.

Tu su zgrade u koje sam gledala iz podstanarskog sobička u noćima kad sam ostajala budna radi učenja i kad je svijet čekao da jedna mlada studentica ekonomije postane njegov akademski građanin.  Da, tako je bilo sve do onog dana.

Pripaljujem cigaretu i duboko uvlačim duhanski dim u pluća. Liječnik mi je zabranio. Zabranio je on i mnogo više, ali ja se, još ovih nekoliko mjeseci što su mi preostali, ne želim odricati svojih poroka .  Dim peče grlo. Kašljem sipljivim kašljem. Bacim cigaretu na mokri pločnik. Zacvrči i ugasi se.

Prelazim preko tračnica. Kip i fontana nisu bili ovdje nekad.  Dvije tuste žene ulaze u Gradsku kavanu. Priuštit će sebi trenutak odmora prelomivši dan između šefa i supruga, posla i doma, čekića i nakovnja.  Prolazim pored njih. Nekad sam se pitala vide li na meni moju nakaznost, ali ti su dani odavno prošli. Ostavila sam ih ovdje prije četiri desetljeća.

Ulazim u Katedralu. Tihi polumrak smiruje mi misli. Pokušavam moliti, ali molitva ne pomaže. Ništa mi više ne pomaže.

-          Hvaljen Isus – tiho me pozdravi svećenik.

-          Hvaljen Isus – odgovaram.

-          Trebate li ispovijed ? – sladunjavo mi se smješka.

-          Možda bih i trebala kad bih znala što ispovjediti. Ali, svejedno, sad je kasno za sve –  krenem dugačkim putem prema izlazu.

Dan se smračio. Boje su sve bezbojnije. Kišica rominja. Uspinjem se prema tržnici. Tu sam nekad svakodnevno obavljala kupovine za Elzu. Gospođu Elzu. Zvala sam je gospođa iako ono što se odvijalo između nas nije bilo ni malo gospodski.

Stajala je na vratima moje sobe u svilenoj kućnoj haljini. Pojas je lagano privezala oko struka. Podigne ruke i izvadi češljić iz kose. Plavi se izblajhani pramenovi poput gumenih krakova spuste na ramena. Krene polako prema krevetu i sjedne pored mene.

-          Teško je biti daleko od obitelji – reče.

-          Navikla sam.

-          Znam vrlo dobro kako je biti samom – uzdahne.

-          Puno učim. Proleti vrijeme – odgovarala sam pristojno kao svaka dobra djevojka.

Milovala mi je rame. Godio mi je dodir poslije mjeseci odvojenosti od svih koje volim i koji vole mene. Nisam se pomaknula ni kad joj je ruka kliznula niz moja leđa i zaustavila se na struku. Privukla me k sebi. Naslonila sam glavu na njeno rame. Ljubila mi je kosu. Osjećala sam se zaštićeno, a kad mi je počela milovati lice, kroz mene je prošao val topline. Osjetila je moj drhtaj. Lagano me uhvatila za bradu i okrenula mi lice prema svome. Spustila je usne na  moje čelo, a zatim klizila sitnim poljupcima niz hrbat nosa.  Besramno sam trgala odjeću sa sebe, ljubila je kao što nikoga  prije, a pogotovo kasnije, nisam, poticala sam je da mi pruži užitak za kojega do tad nisam ni znala da postoji.

-          Martine – rekla je navečer suprugu – možda ne bi bilo loše kad bih kuhala za studenticu. Dosađujem se po cijeli dan, a dinar viška nikad nije naodmet.

Majka je bila zadovoljna, otac je malo prigovarao zbog novca, a ja sam bila pošteđena grozota studentske menze.

Tržnica je mračna i pusta. Hodam između štandova . Ni sama ne znam što me privuklo ovdje. Podigla sam kragnu kaputa ne bih li se zaštitila od kiše. U sjeni nadstrešnice stoje tri lika. Možda nije ni vrijeme ni mjesto da im priđem, ali ionako nemam što izgubiti. Osim ovog jadnog života na izdisaju.

-          Imate li vatre ? – upitah vadeći cigaretu.

Jedan od njih spusti bocu na štand i bez riječi izvadi upaljač.

-          Znate, nekad sam stanovala u blizini – pokušam još jednom. Trojica šute.

-          Tu, na Trgu – pokažem cigaretom u smjeru Trga. – Davno je bilo. Studirala sam ovdje.

-          Rekel sam ti ja, Dragec, da ova kiša ne bu stala.

-          Ne bu.

-          Ja živim u Šibeniku. Dolje je još ljeto – pokušavam, iako je očito da me ne prihvaćaju u društvo.

-          Ja bum moral krenut – reče jedan i ispije pivo do kraja, pa bocu spremi u džep kaputa.

Spuštam se širokim mračnim stepenicama prema Trgu. Pečenjar vadi kestenje iz vatre i zamotava ga u čađavu krpu. Miris pečenog kestena u jesenju večer me podsjeti na Elzu.

Sjedile smo za kuhinjskim stolom i jele kestene. Slaba je žarulja bacala otužno svjetlo. Čulo se Martinovo hrkanje iz spavaće sobe.

-          Ne mogu više ovako. Moramo ga se riješiti – reče Elza.

-          Ali... ali... zašto?

-          Volim te. Ne mogu zamisliti život bez tebe.

-          Mislila sam da sam vam samo zabava – pokušala sam sebi osigurati odmak.

-          Ti meni zabava? Pa ja te volim više od ikoga – zaplakala je i bacila se na mene.

Te su noći počele moje nesanice. Ležala sam u mraku i razmišljala. Po glavi sam vrtjela razne scenarije i nijedan mi se od njih nije sviđao. Nimalo mi se nije sviđao. Što ako Elza napiše pismo mojima? Što joj znači da se moramo Martina riješiti?

Učenje mi je išlo sve teže, a jutarnjih ljubavi sam se počela gnušati. Pokušavala sam izbjeći Elzu. Iskradala sam se iz stana prije nego bi ona ustala. Dane sam provodila na fakultetu, a noći po birtijama. Spavala sam malo. Prodala dio knjiga. Zavlačila se u najmračniji kut i pila. Samo me piće moglo prisiliti da ne odgurnem Elzu kad bi se noću uvlačila u moj krevet.

Pružim pečenjaru novčanicu i uzmem vrećicu kestenja. Polako hodam Trgom i još polaganije jedem. Odgodit ću na nekoliko trenutaka ono neizbježno. Samo odgoditi, ne i izbjeći. Na kraju svega me čeka Elza. Zbog nje sam i došla u Zagreb.

Trgovci spuštaju rolete i stavljaju lokote na trgovine. Radni je dan za mnoge završio, a noć počela. Rijeka ljudi se smjenjuje; jedni odlaze kućama, a drugi traže provod izvan njih. Priključim se ovim posljednjima. Žudim za nečim žestokim što će mi olakšati misli. Više mi ni tablete ne pomažu  ako ih ne zalijem nečim. Na Cvjetnom trgu je gužva. Jedva pronalazim slobodan stol. Naručujem konjak. Dvostruki.

Martin je povremeno odlazio na službeni put. Tih nekoliko dana se ne bih trijezna vraćala. Trebalo mi je sve više alkohola da podnesem Elzine zagrljaje. Što mi se više gadila, bila je sve nasrtljivija.

-          Ljubavi, znaš da te volim. Zašto si ovako hladna prema meni ?

Kolabirala sam u sred predavanja. Prva pomoć, neurolog, psiholog, psihijatar. Tri mjeseca na psihijatrijskom odjelu. Dijagnoza: šizofrenija. Lijekovi i povratak kod gospođe Elze. Dva tjedna sam se oporavljala pod njenim budnim okom, a onda se vratila u moj krevet.

Sjedila sam pored otvorenog prozora i pokušavala shvatiti ono što čitam. Ljetna je žega bila na vrhuncu. Grad je nepomično stenjao. Ljudi su se skrili ili otputovali. Elza je ušla u sobu. Bez riječi je stala iza mene i počela mi masirati ramena. Ne znam je li to bilo zbog tableta ili je vrijeme ublažilo moje gađenje, našle smo se na izgužvanim plahtama.

-          Ponovno si ona stara – nježno mi je milovala dojku.

-          Negdje gori – rekla sam njušeći zrak.

-          Isuse! – skočila je prema vratima i otvorila ih. 

Ocjene (4)

Respektira (4): marali, BoriciOmis, BorisTraljic, NinaM

Komentari

od RuzicaG

5 0 0 1

Božićni bon

Recimo da živim dobro. Recimo. Sin se udao, odselio, zaposlio. Gotovo da ga i ne viđam. Kćeri sam ostavila stan. Mislim, lakše će meni biti u podstanarstvu nego njoj s troje djece. Muža se ni ne sjećam. Otplovio je davno, iskrcao se negdje u Južnoj Americi. Nije bitno. Više uopće nije bitno.

Dobila sam taj božićni bon . Mislim, četiristo kuna je ništa. Boca viskija i bombonijera. Četiristo kuna je puno ako si ja, pa ih znaš rasporediti. Malo ovoga, malo onoga, tri cigle kave, kilo šećera, komadić boljeg sira, paket troslojnog papira, kalodont, omekšivač, tristo čuda. Previše. Morat ću dio ostaviti kod prodavačice. Ne mogu toliko nositi odjednom.

Ispred mene mladi otac. Paket mlijeka, Čokolino, boca vina, voštane svijeće. Smješkam se. Ah, ti mladi bračni parovi! Djetetu Čokolino i spavanje; njih dvoje uz svijeće i vino. Ne bih se čudila da dogodine bude kupovao  pelene.

Starija žena me pita mogu li je pustiti preko reda. U košari joj paket jeftine tjestenine, 3,99 i tetrapak pasirane rajčice, 2,99. Koliko nam je puta pašta šuta bila i ručak i večera. Dobra su mi bila djeca. Skromna. Shvaćali su situaciju. Jedna plaća, nas troje. Sramim se obilja u mojim kolicima, pa se brzo mičem ženi s puta i puštam je preko reda.

Na susjednoj blagajni sredovječnjak  u šuškavoj trenerci, zeleno ljubičasta, reklamira pivo. Prodali mu pokvareno pivo. Prodavačica ga pokušava uvjeriti da je sve u redu. To je radler. Dolazi šefica. Uzima otvorenu bocu i odnosi je. Čovjek nervozno bubnja prstima po blagajni. Vraća se šefica. Čovjek grabi bocu i odlazi bez riječi i bez vrećice. Samo pivo i on.

Dolaze dvije srednjoškolke. I one bi preko reda. Ajte, djeco, vama se žuri! Meni je svejedno. Nitko me ne čeka kod kuće osim praznog frižidera. 

Ocjene (5)

Respektira (5): BoriciOmis, ucitajse, marali, darel, TatjanaBN

Komentari (1)

5

Od TatjanaBN

Kako red na blagajni može biti inspirativan :-) Svaka čast!

od RuzicaG

11 0 0 4

Kako ukrotiti talent

Kao što se razlikuju pisanje priče i pisanje romana, tako se razlikuju i studij književnosti i škola pisanja fikcije. Studij književnosti je dobra podloga za pisanje. Tamo će vas natjerati pročitati barem dio kapitalnih djela, naučiti (hmmm) gramatici i pravopisu što uopće nije bitno ako imate svog urednika. Neka se on znoji nad ispravkama, a vi možete ćekati pijevajuči. 

Kako ogroman broj ljudi nema svog urednika, mišljenja sam da barem donekle morate znati gdje se pišu ć i č ili ije i je. Znam, reći ćete, nemam ja toliku glavu koliko ima tih kombinacija. Zato imamo http://hjp.novi-liber.hr/index.php?show=main koji pomaže da se u cijelosti posvetimo pisanju. To smo riješili. Idemo dalje. Neće vam biti drago čuti što imam za napisati, ali nisam ovdje  bila odavno, pa pretrpite. 

Dobru priču će prije napisati pisac s malo talenta i puno rada, nego pisac sa puno talenta i malo rada. A rad se sastoji od ovoga : 

-          Čitati, čitati i opet čitati – možete čitati knjige tipa Odbjegla grofica, Obeščašćena nevinost, U gradu zombija, Krvava kvaka i slične, ali neka vam to budu rijetke iznimke da proučite kako ne biste htjeli pisati. Osim ako nemate nekoga tko će vam ta vaša djela platiti i tko će vas objaviti pod pseudonimom. Ako već imate takvih, a ne možete zadovoljiti sve rokove, javite mi. Imam odličan pseudonim, a i dobro mi dođe kao vježba i za raspisivanje ruke. A sad najozbiljnije, čitajte prvi put za užitak, a onda ponovno. Sad polako čitajte, raščlanjujte, uspoređujte i pokušajte napisati svoju priču dok ste još pod dojmom pročitanoga. Tu dolazimo na drugi dio priče. 

-          Pišite, pišite sve i o svemu - dobro je voditi dnevnik, pisati blog (tu odmah imate povratne informacije tipa divno i krasno) ili samo pisati. Kad napišete prvu ruku priče, budite uvjereni da to nije priča. Na to je Bolano mislio kad je rekao da treba istovremeno pisati nekoliko priča. Prva ruka je pričanje priče samom sebi ( i to je rekao netko pametniji od mene) i dobro ju je napisati u jednom dahu. Tek poslije dan, tjedan ili mjesec vraćamo joj se i uređujemo. Vidjet ćete onda koliko je u njoj gluposti, ponavljanja, nepotrebnih pasusa, nepotrebnih riječi, pogotovo pridjeva i priloga. Da biste znali što bolje uređivati, treba nešto i naučiti. Tu dolazimo do škole. 

-          Škola pisanja fikcije – ako imate sreću, predavač će vam biti dobar, načitan i s jednakim žarom će slušati vaše priče koliko god mu tema ne bila bliska ili draga. Opet ako imate sreću, s vama će biti freakovi koji će razumjeti vaše čudaštvo i sklonost čitanju i pisanju pored tolikih mreža na kojima je dovoljno napisati W’ts up! i sve svakome bude jasno. Još ako su voljni oštro i bez pardona obrušiti se na vaše nježno čedo, eeeee, tu ste na dobitku. Nemojte zaboraviti, od onih čije vam se pisanje sviđa, tražiti popis knjiga za koje oni misle da su odlične. Ne mrdajte iz te škole dok god ne izvučete i zadnju korist. Lako je moguće da predavač poznaje pisce, urednike i izdavače i da će vas nastojati povezati s njima. Tu dolazimo do objavljivanja. 

-          Šaljite priče na natječaje – Poludim kad netko kaže da piše za svoj gušt. Pa šta onda govoriš da pišeš. Šta mene briga za tvoje priče koje su toliko fine da ih ne želiš podijeliti sa ostalima. Svi vi ladičari, vadite priče iz ladica i šaljite ih okolo. Ovo mi ne ide baš u prilog, ali dobro, nema veze. Imate tih natječaja po internetu više nego što imate priča. Uglancajte i šaljite. Odbit će  vas jedan put. I drugi put. I  treći. Ali jedan će vas put objaviti i bit ćete u oblacima sve dok vas ne odrebate na sljedećem. To vam je život pisca. Nimalo romantičan kao u knjigama. Isplativ jedva za kavu, ali nema tog novca koji se može mjeriti s rečenicom Odlična priča. 

-          Čitanje priručnika o pisanju – nisam ih previše pročitala, ali redovito pratim stranice o pisanju. Evo ih nekoliko :

http://writerswrite.co.za/

http://www.novel-writing-help.com/why-write-a-novel.html

http://www.art-anima.com/o-pisanju

https://www.writingclasses.com/toolbox/tips-masters

http://blog.nathanbransford.com/2011/05/blog-directory.html#Writing%20Advice

Pisanje je čisti zanat. Priča ima svoje zakonitosti. Sve se u njoj mora slagati. Ne možete napisati priču koja dolazi ni od kud i odlazi nigdje i da se između desetak mutnih likova pofajta. Ili priču o unutrašnjem životu gdje nam iznosite kako je vaš lik u velikoj patnji, sve onako u metaforama i lijepim lirskim slikama i kad završimo s čitanjem puna nam je glava Mjeseca, anđela i fluida, a o liku ne saznasmo ništa. Ili, meni najdraže, one u kojima upoznajemo nekoliko likova, saznamo i kako izgledaju i kako su obučeni i kakva su njihova razmišljanja o dnevnoj politici, nepravdi, miru u svijetu, a onda sve završi loše izvedenom poantom u formi vica.

Da biste dobro pisali, morate ispeći zanat. Čitajte i analizirajte, pišite, brišite, nadopisujte, mijenjajte, neka vas ne bude strah brisati vaše vrhunske rečenice, doć će druge, opet čitajte i opet čitajte. Ako naučite zanat, priča će biti dobra. Ako, k tome, imate i talenta, priča će biti odlična. Samo rijetki mogu napisati izvrsnu priču. Neka vas to ne ometa. Dobra je i odlična priča.

Ovako pišu veliki  https://flightline.highline.edu/tkim/Files/Lit100_SS2.pdf

Ocjene (11)

Respektira (11): monstrum, brainiac, Matea, MiraLaFu, ucitajse, NinaM, Vjeran, marali, TatjanaBN, BoriciOmis, darel

Komentari (4)

6

Od Vjeran

Divno. Krasno! ;-) Pozdrav!
5

Od ucitajse

Str8 2 th poin'! Šalim se, odlična analiza! :D I poučila si me i nasmijala.
5

Od RuzicaG

koga zanima, na linku Art-anima imate jako dobrih savjeta

od RuzicaG

7 0 0 4

Kufer ka kufer

Kufer ka kufer

Tega je dana bilo puno vruće. Svit se potija i parija ka da je sad ná izaša iz mora. Jerko Madir je stâ na stanicu i čeka feratu. Vraćala se njegova žena Tonka iz Zagreba. Bila je sestri u vižite. Nisu se vidile da bi tri godine i ka šta je i red ostala je gore petnajst dan. Ni Jerku žaj šta je ona toko stala nego šta je njega ostavila samoga. Svaki dan je gleda u kalendar i brojija kad će mu se njegova Tonka vratit.

Skuvala je ona njemu teća i tećica, ma je to sve izi u tri dana. Kašnje je friga jaja, ji sengviče, bija je dva puta kod sestre i jedan put kod brata na obid. Za pravo reć, govorili su oni njemu da dođe svaki dan. Šta ima za nji, bit će i za njega, ali se njemu ni dalo. Jemali su niku divju dicu. On nikad ni volija tuđu dicu. Svoje ni ni jema, pa se ni tija zezat ni sa tuđon.

Jedan dan ga je zvala susida Đule. Ni bila loša žena, ali lajava do Boga. Prisija mu je obid i jedva je čeka kad će se deliberat, gleda je na sat, puva, govorija da je kasna ura, ali ona ni čut. Stalno mu je nadolivala žmul i govorila, stoj još malo, di ti se žuri. Ni mu se nigdi žurilo, ali ni vidija uru kad će uteć. I bi bi uteka da se moga dignit na noge. Uvatila ga mala snaga; noge su mu drćale ka dvi štapice, a u glavi mu se mantalo.

-          Bogumili, šta ti se dogodilo, moj čov'če – pripala se Đule.

-          Ne znan. Bi san dobro, sad me ništo škonšumalo.

-          Nije ti valjda naškod'la kaštradina ? To moj Iko sam bikarija, sam sušija, blago Božje je u njojzi.

-          More bit da i je. Nisan van ja naušan na taku spizu. Malo mi se kukuja u štumik.

-          Jadna ti san ka i jesan, još ćeš mi ovdeka otegnit papcin – zakuka Đule.

-          Samo ću malo odanit, pa gren doma. Bit ću dobro – prostenje Jerko.

-          A moga bi  prileć na kaučona.

Kaučon je Đule zvala bokun skrpjenog otomana, gobavog i conkulastog. Gingolava se ka brodica dok se Jerko spušta na njega. Lega je i ispružija noge, ali mu ni bilo ništa boje. Ćutija je kako ga po škini žuja nika goba, reć bi da je šušta popustila. Namišća se šta je boje moga, a Đule mu je donila jedan mali kušinet i pokušavala ga utiskat ispo glave mu.

-          Ajme meni, majko moja – stenja je Jerko. 

Iko se vratija s posla i  jušto je uliza u hodnik kad je čuja stenjanje. Zinija je ka kanjac i osta s rukon u zraku jerbo je baš tija stavit kapu na višalicu. Pritvorija se u uvo i disa plitko da se ne bi otkrija.

-          Čekaj, triba ga malo boje gurnit – gurala je Đule kušinet.

-          Ma dobro je tako,  brzo ću ja.

-          Nije meni žurbe. Možeš kol'ko oš – sad se uspuhala i Đule, jer je Jerko bi kus čovika i ni bilo lako podignit mu pleća da more namistit kušinet.

Ma jesi vidija kurbetine šta ona meni čini dok ja radin, misilija je Iko. Zaškarpunija se ka kukurik, stisnija šake i zaškripja zubima. Sad ću in se krvi napit oboma, mislija je dok se okrića po hodniku ne bi li vidija s čime bi i' moga mlatnit. Dopokon je ugleda jednu veliku crnu lumbrelu šta je dobija jedne godine ispod bora, a ni je nikad nosi jer se ni nauči kad je bi dite, a sad je već bilo kasno.  Zgrabija je lumbrelu, diga je u arju ka mač i tiho se libija put kužine.

-          Evo, jel' ti vako odgovara ? – čulo se puvanje.

-          Vas san se upotija. Dobro je.

-          Proklet ... – uleti Iko u kužinu i smrzne se.

-          Đava te odnja luda, šta s' me pripa ! – drekne Đule, a Iki padne lumbrela po podu. Ruka mu ni pala. Ostala je u arju ka da će počet dirigirat.

-          Šta radite ? – prošapje.

-          Šta ćemo radit ? – uvati se Đule rukama za kukove. – Jerko se obleja, a ja ga triznin. Eto šta radimo.

Poslin ovega Jerko ni jema ni force ni obraza izlazit iz kuće. Dva dana se sakriva ka najgori razbojnik i bi je gladan jerbo je izi kruv i sve šta se more izist bez kuvanja, a onda je, kad višje ni moga izdurat glad, iša skuvat manistru. Sve se to njemu zgrumenjalo i zalipilo, ne bi je prajci mogli jist. Jedva je dočeka da svane, obuka se na brzinu i prošuja priko skala.

Sunce je taman povirilo iza Mosora kad je Jerko doša na kolodvor. Jema je još dobru uru čekat vlak, pa je seja i naručija kafu. Srkucka je crnu tekućinu i pogledava na sat, a kad je falilo još dvajest minuti, diga se i krenija put perona.

Činit će Tonku da stanu kod mesara i da mu odma kupi bokun mulama za juvu i lešo. Mogla bi mu skuvat i malo šalše i dva kumplira. Kad mu je zamirisala pečena paprika, zasvirala čriva i potekla slina na justa, vlak je uliza u stanicu. Malo ga je mantalo dok se penja unutra, pa je duboko uzdanija da se okripi friškon arjon i počeja tražit Tonku.

Taman je namišćala kosu u kupeju. Uletija je unutra, zgrabija ručicu od kufera i potega. Bija je težak ka olovo. Jedva se pomaka pô pedja. Ajme meni, šta san debul,  pomislija je i nastavija potizat. Kad je kufer kliznija s police deboto ga je poklopija. Malo se zanija u stranu i spustija ga na pod.

-          Šta ti je ovo unutra ? Stine ?

-          Šta će bit ? Roba i postole – odgovorila je Tonka ne previše kuntenta šta ga vidi neobrijanog i škicanog.

Vuka je kufer uskin prolazon i jedva se mimoiša s jednon šinjorinon. Tonka joj je rekla zbogovan, pa je po temu zna da su skupa putovale. Šinjorina je samo zaklimala glavon i nasmijala se, onako kiselo, ka da se još ni probudila. Jedva se kala s vlaka i bi bi pâ i on i kufer da se ni drža za ručicu.

-          Koju si gospu natrpala unutra ? – zagrinta je.

-          Nisan ništa. Ono šta san i odnila. I još manje, jerbo san in ostavila suve smokve i rogačušu.

-          Za ovo nosit triba dizalica. Ti i tvoje postole.

-          Ma je ! Ko zna kojega si vraga činija dok me ni bilo kad si tako onemoća – pogledala ga je sumnjičavo.

-          Evo, popizaj !

-          A je, težak je. A da nisu ... – zastala je i malo se ka zamislila. – To su sigurno natrpali oni svoji lipi kobasica i šunke, a more bit i koju bocu.

-          Ja bi reka da su natrpali gize.

-          Ajde, muči i nosi ! Bit će ti drago kusat. Znaš da su uvik bili dobre ruke.

Trista metri, koliko in je tribalo da doć do kuće, su odali dobri uru vrimena. Jerko je višje sidija na kuferu nego šta ga je nosija. Uspuvan i upoćen se zaustavija isprid portuna. Sad bi bija najsritniji da more zgrabit kufer i pritrčat s njin onih šesnajst skala, uletit u stan i dobro zakračunat vrata. Još je mislija na oni dan kad je deboto izgubi glavu. Penja se skalinu po skalinu i molija Boga da priživi, a onda se Đule stvorila iza njega.

-          A vidi ga kako se vuče ki glistina. Daj to kuvera, ja ću ti ga odnit. Diko moja, tebi triba samo dat olovku i čuvat te ki oči u glavi – vikala je Đule dok mu je otimala kufer.

-          Ne triba – reka je tiho i ni je moga pogledat u joči.

-          Daj to vamo, kad t' kažen ! – zgrabila je ručicu i potegla. – Is'sa ti, baš je težak.

Tonka je bila umorna ali ne i nepristojna, pa je Đulu pozvala na kafu. Đule ni bila umorna i bila je kurjožna višje nego šta je potriba, pa je odma iskoristila situaciju. zasila u kužinu i činila Tonku da jon priča kako jon je bilo i šta je činila, a Jerko je svaki čas pogledava prema kuferu, gladan, umoran i na rubu afana.

Za ne falit, Tonka je odma stavila kuvat juvu, pa kad je zavonjalo, želudac mu se stiska a čriva pivala. Ni vidija sekund kad će Đulu vrag odnit, a onda će on otvorit kufer i navalit na delicije. Najprije će okinit fetu dvi šunke, onako lipo tanko sa onin dugin nožen šta ga je čuva za rizat pršut. Onda će otvorit teglu sa pečenin paprikama, pa će  izvadit jednu dugu crvenu, dignit je poviše glave i samo spustit u grlo. Obriše palcen i kažiprston rubove usana i mljacne. Đule je baš pričala kako se obloka kod nje u kužini, a on ni jema kuraže reć da mu je naškodila kaštradina. Ni navika na žestoku spizu, a malo je višje i izija jerbo je bi gladan.

Kad je već izgubija svaku nadu da će priživit, Đule je rekla da gre doma. On se skočija otvorit jon vrata i stâ je još deset minuti u hodnik čekajući da Đule prinese šta se sve dogodilo po susistvu dok je Tonka bila u Zagreb. Dopokon je zakjuča vrata za njon, doša do pô hodnika, a onda se mora vratit i ponovo ih otkjučat, jer se Đule sitila da još ništo ima reć. To ništo je trajalo dobri pet minuti, dok njegova Tonka, Bog je blagoslovija, ni rekla da se mora poć popišat.

Skočija je na kufer ka lav. Odrišiva je kaiše s kojima je bi zavezan, ali ga ni moga otkjučat jer je kjuč bi kod Tonke u kondutu,  pa jon je mlatija po vratima da izlazi i, kad je ona izašla, učinilo mu se da je granilo sunce.

-          Brzo, brzo – požuriva je sam sebe dok je otkjučava. – Ajme šta ću se sad nafabokat !

-          Ko zna šta su sve poslali – guštala je i Tonka i sve se oblizivala jer su joj, kad se sitila svega šta je kod sestre u zadnje dvi šetimane složila u trbuj, počele curit sline.

Brava je škljocnila i Jerko je polako, ono ka kad dižeš kartu sa tole i misliš se „ajme sriće ako je aš“, e tako je Jerko podiza pokriv od kufera; i kako se kufer otvara i pokaživa svoj sadržaj, tako su se Jerku oči širile.

-          Asti Gospe ! Šta je ovo ? – reka je u nevjerici.

-          Knjige, moj Jere, knjige.

-          Ol' si i ti poludila ? Činila si me vuć knjige priko grada ? A di je spiza ?

Tonka je mučala i gledala u kufer. Jerko je beštima. Bi je toliko bisan da bi sad poludija i na ženu i na onu malu šta se mimoiša s njon u vlaku. Ko zna di je sad mala ? Koliko će in tribat vrimena dok je nađu ?  A šta ako in izidu onu lipu šunku šta miriše, šta miriše ...

-          Tonka, šta vo smrdi ? – podigne nos i počne njušit arju ka pas.

-          Ajme meni ! – krikne Tonka. – Izgorila mi juva.

Ocjene (7)

Respektira (7): JosipLabas, darel, marali, MiraLaFu, TatjanaBN, Vjeran, sneler

Komentari (4)

6

Od Vjeran

Unatoč tome što me Gugltranslejtor poslao k vragu i rek'o da ga pustim na miru, dobro sam se i višekratno nasmijao. Vizualizacija je gadna stvar ;-) Pozdrav!
5

Od TatjanaBN

Jako dobro! Usput sam naučila i što je kaštradina (nikad prije čula za to) :-)
5

Od RuzicaG

ahahaha, moja greška, drugi put stavljam mali Rječnik ispod priče, sorry :)
10

Od darel

Ja sam se cak izvjestila, zahvaljujuci Ruzici, bolje sam razumjela nego sto sam se nadala. I par puta odvalila od smijeha.

od RuzicaG

7 0 0 3

Može

može li hrvatski autor napisati hit za svjetsko tržšte ?

može, naravno da može

piše se svašta

i objavljuje se svašta

i čita se svašta

kritika: gotovo da i ne postoji, barem ne ona kojoj bih vjerovala

izdavači: lagano umiru, da nije učenika, već bi odavno riknuli

agenti: ehehehe, u tom grmu leži zec, agent je glavna spona između pisca, izdavača, tržišta, stranog ne našeg. Agent je ta čudna pojava, kod nas gotovo nepoznata. Srećom, ima ih. Mladi su i nabrijani i tek se profiliraju i daju  nadu da će kad tad neki naš autor imati hit knjigu na stranom tržištu

urednici: ima dobrih urednika, ima i loših urednika, čula sam da jedan nije čak, ne ispravio, nego ni pročitao knjigu čije je uređivanje potpisao.

prodajna mjesta: to je posebna priča i ako bih ikad objavila knjigu, volila bih da se prodaje na kioscima, jer su knjižare preselile daleko i treba tri dana jahanja da bi se dočepao neke knjige

naši pisci: to sve pametno, načitano, cijele traktate oni nama uvaljuju samo da nas uvjere kako je pisanje pametan i mukotrpan posao, a nije, barem kad su bestselleri u pitanju

promocije: šta se novina tiče, piši propalo. Kultura je teški balast za novine. Na Fejsu moraš reklamirati sam sebe, ono baš da ti se smuči. Vrhunac promocije je kad čitaš u knjižnici, recimo, Čižmešija Donja ispred tri penzionera, knjižničarke, čiste i desetak šta prijatelja šta rodbine koji ti nisu imali obraza reći da ih tvoja knjiga ne zanima, ali će znati kasnije zatražiti protuuslugu.

O čemu sam ono trebala pisati ? O hit knjizi u zemlji gdje se bestsellerom smatra knjiga koja je prodana u više od 1000 primjeraka ? Chuck Palahniuk je na turneji sa novom knjigom Beautifull you. Ne po knjižnicama u Zakovicama ili Beskrajini Gornjoj nego u velikim dvoranama i moraju se rezervirati karte, ali to je glupa Amerika.

Laka vam noć, a ja odoh pisati hit na novom laptopu kojega sam zaradila pisanjem i ima sva slova za razliku od ovog starog.

Ocjene (7)

Respektira (7): NinaM, TatjanaBN, Vjeran, ucitajse, BoriciOmis, MiraLaFu, sthagon

Komentari (3)

10

Od sthagon

Ruzice, ovo je vise komentar. Od tebe ocekujemo pravu inspirativnu analizu na ovu temu. Nisi ti tu neki prolaznik.
5

Od RuzicaG

sorry,sthagon, nemam vremena, uređujem jedan budući bestseller :)
10

Od sthagon

Onda moramo o tome temu napraviti :)

od RuzicaG

9 1 0 3

Pazite što čitate djeci

Biste li mi vjerovali kad bih vam rekla da sam nekad davno, ali stvarno davno, svakog jutra na putu prema uredu kupovala barem jednu tiskovinu? Uglavnom je to bio strip, utorkom i petkom, čini mi se, i po nekoliko njih. Neki su bili u nastavcima, neki nisu, i bili su jako jeftini. Čak ni strip albumi nisu bili po zlato. Nisam ih se odrekla ni kad sam postala majka i mislim da je to razlog što u kući sad imam jednu Vučinu, ali to je već tema za malo žešću raspravu. Vjeran me potiče da napišem nešto o hrvatskoj hit knjizi ( kakav oksimoron, kakva budalaština u zemlji gdje je bestseller svaka knjiga koja se proda u više od tisuću primjeraka) jer sam, navodno, insajder. U stripu sam, ustvari, insajder, jer je moja kćer sa čitanja prešla na crtanje i taj me nesretni strip, najniži u hijerarhiji svih umjetničkih izričaja, prati kao Ukleti Holandez. No, nastavimo s pametnijim razmatranjima.

Prije rata je veliki dio tržišta stripa držala Srbija. Iz Gornjeg Milanovca je dolazila većina stripova.  Normalno da je rat odmah udario po najslabijemu. I tako smo ostali na Alanu Fordu, Texu, Natanu Neveru i još šačici junaka. Princ Valijant, Marsupilami, Gašo, Kalif umjesto kalifa, Disney i još puno toga je nestalo kao da nikad nije ni postojalo, a i ovi koji su se kod nas objavljivali su nekako umukli. Inter arma silent musae. To mi je argument da je strip važan dio umjetničkog izričaja i ima slučajeva i to dosta kad je umjetnički vrijedniji i od knjige. Pogotovo nekih knjiga.

U stripu crtež može biti i loš i jednostavan, ali, ako je priča dobra, imamo strip. Ako je crtež dobar, a priča loša, imamo malo i ništa. Ako je dobar i crtež i priča, onda je to slavlje i užitak veći od čitanja beletristike. Moje je mišljenje da je puno lakše napisati roman nego napraviti dobar strip, jer za rad na stripu potrebno je dobro vladati crtežom, dobro pisati i biti dobar scenarist. Kad sam dobre volje napišem pristojnu karticu za sat dva, a crtanje table stripa traje i po tri četiri dana: skica, tuš, sjenčenje, bojanje, upisivanje teksta u oblačiće, ispravljanje, ne bih to mmogla ni u sto života.

Vratimo se na rat. Strip je nestao. Gotovo da je bilo sramotno reći da si ljubitelj stripa. Bila je šačica zaljubljenika koji nisu odustajali i hvala im na tome. Danas su došli neki novi klinci. Rekla bih da je preskočena cijela jedna generacija. Strip ih nije ni okrznuo. Kakva šteta! Budite pošteni, pa recite koliko vas ne bi nikad zavoljelo knjigu da joj nije prethodio strip. Ne sjećam se da sam ikad knjigu čitala potajice, ali strip je bio gost kod svakog udžbenika iz dosadne povijesti, malo ratova, malo Rip Kirbyja i uspila sam preživjeti osnovnu školu.

Danas imamo dva festivala stripa: Crtani romani Show i Mafest i to me jako veseli i daje nadu da će se situacija popraviti. Dosta naših strip crtača radi za strane tvrtke, uglavnom Marvel i Francuze, što se, nažalost, ne bi moglo reći i za pisce (još me progoni prošla tema, ali ne mogu puno o njoj, ustvari i nemam puno za reći osim da je kod nas sve naopako nasađeno, neću dalje da se ne iznerviram).

Vratimo se mi stripu. Tu mi je puno ugodnije. Strip kod nas je u usponu. Začuđujuće puno mladih ljudi crta i to odlično crta. Nadam se da će u dogledno vrijeme ta silna energija uspjeti stvoriti i kvalitetnu logistiku i da će napokon strip dobiti mjesto koje zaslužuje.

Ako može na kraju mali savjet: ne tjerajte djecu na čitanje lektira, dajte im strip u ruke. Neka najprije zavole čitanje. Potaknite vaše knjižničare da nabavljaju stripove. Stvarno je to sa stripovima u knjižnicama koma. Ima ih jedva u tragovima i nadam se (jesam i ja naivna) da će ih Ministarstvo više otkupljivati ako knjižničari naprave pritisak. Ma dobro, nije baš ovih dana popularna riječ pritisak, ali mislim to su pismeni ljudi, šta ih košta poslati mail dva prema Ministarstvu vezano uz natječaj za otkup knjiga za knjižnice, jer tko od nas može izdvojiti između 120 i 350 kuna za jedan strip album ma koliko god žarko želio da njegovo dijete zavoli strip.

Možda bi bolje bilo da sam igrala nogomet dok mi je kćer bila mala nego što sam čitala stripove. Hoću reći, ona se danas bavi najneprofitabilnijom umjetnošću kod nas, a isto bi joj bilo i da piše prozu :)

Evo jedan link da vidite kako sam sebi iskomplicirala život :)

https://www.facebook.com/VucineSonjaGasperov?fref=ts

Ocjene (10)

Respektira (9): Tom1988, marali, JosipLabas, Losovius, MladenV, ucitajse, sthagon, BoriciOmis, Vjeran

Slaže se (1): LucaK

Komentari (3)

6

Od Vjeran

Super! Jako sam zadovoljan. A sad ona druga tema :-P Pozdrav!
4

Od BoriciOmis

slažem se da ne može svatko napravit strip, za to triba imat baš mota; ali, nikako ne mogu to stavljat u isti koš s književnošću :P ; da, ima loših knjiga, ali isto tako ima i loših stripova ;)
2

Od Losovius

Ono s čime se apsolutno slažem je da strip iznimno dobro utječe na razvoj ljubavi prema čitanju, ali potiče i razvoj mašte uz sliku. On je na neki način važan nastavak slikovnica i trebalo bi ga nekako inkorporirati u pedagoške procese

od RuzicaG

5 0 0 0

Paul Auster : Timbuktu

kako mi je ovih dana život bio prilično dramatičan, ali bez knjige ne mogu, uzela sam ovu tanku knjigicu

pas na naslovnici

mislim, što čovjeka može utješiti bolje od pasje ili mačje priče

bilo mi je malo sumnjivo što je i ime Paula Austera na naslovnici

ali, opet, možda se i on htio malo utješiti uz pisanje o čovjekovom najiskrenijem prijatelju

kako sam ja naivna osoba

dobro, knjiga je pisana iz pseće perspektive

može se pročitatati onako na prvu loptu

aaaaa, jadni pas, aaaa teške sudbine

umire mu vlasnik i on se snalazi sam u nepoznatom gradu

ali to nije sve, to je tek vrh sante

pas razmišlja

o životu, o ljudskim odnosima, o ljubavi i o puno toga još

nisam ljubitelj angažirane proze ni dociranja ni kritike društva

ali Auster to sve tako inteligentno i bešavno skroji

i kad sam shvatila o čemu se radi

već je bilo gotovo

zagucala sam udicu

velika preporuka

 

Ocjene (5)

Respektira (5): ucitajse, darel, MiraLaFu, Vjeran, TatjanaBN

Komentari

od RuzicaG

5 0 0 5

Dnevnik čitanja Siječanj - Veljača 2015.

Otkad sam postala Pisac (kasnije ću vam sve objasniti, na nekoliko stranica teksta) moj život se pretvorio u kaos. Mislim, pisci trebaju pisati iz iskustva, ali mene to iskustvo zasulo kao malo kad. Aj, recite iskreno, bi li i lud poludija ?

stara teta u Domu, toliko je loše da je Dom bio jedino rješenje

kolegica slomila ruku, radim svoj i njen posao, plaća ni makac, ne pitajte ništa

pasicu napao staford, ima nekoliko šavova, sad je već dobro, ali gazdarica joj nije

gazdarica od pasice je moja kćer koja se umiješala u ljuti boj i , u žaru borbe, pala i slomila rame. I ona je sad dobro, zamotana od vrata do struka, izležava se, čita stripove, gleda filmove i čeka hranu

pogodite kome nije dobro

jedina svijetla točka u svemu je što sam na poklon dobila Kindle. Jesam li o tome već govorila, ahahaha? Kindle je savršenstvo. Čitala po noći na autobusnoj stanici. Moj život više nikad neće biti dosadan. Sad lagano prelazim na popis onoga što sam, u cijeloj ovoj zavrzlami i neredu, čitala.

Joseph Conrad : Srce tame

Lijep stil, dobra rečenica, odlični opisi, zanimljiva i napeta radnja, ali da nije posljednjih dviju stranica, knjiga bi mi ostala u sjećanju kao jedna od mnogih dobrih knjiga. Baš te posljednje dvije stranice čine obrat i svemu prethodno napisanom daju težinu. To je ona situacija kad, poslije počinjenog zločina, susjedi o počinitelju daju izjave da je bio dobar i miran čovjek.

John Irving : Svijet po Garpu

Roman u kojem pratimo život jednog pisca. Ni po čemu spektakularan život. Aj dobro, ima malo štofa, ali da sam ja na njegovom mjestu, rekla bih da se tu nema o čemu pisati. Irving ima. I zna. Pravo je čudo kako taj čovjek postiže napetost. Postoji jedna scena (ima ih koliko hoćeš, ali zadržat ću se na ovoj) kad Garp priprema ručak. Tjestenina sa šalšom od rajčica. To je toliko jednostavan recept, a meni su živci skakali dok sa čitala, jer sam cijelo vrijeme očekivala kako će prevrnuti tavu ili će mu zagorjeti luk ili će se dogoditi već neka druga katastrofa. Naravno da je u sred pripremanja zazvonio telefon. Preporučujem knjigu iako je malo obimnija, ali brzo se čita i napetost ne prestaje do samog kraja.

Michael Cunningham : Sati

Pravo iznenađenje. Izvrsna knjiga. Opisuje dan u životima triju žena. Jedna od njih je Virginia Woolf. Savršen uvod u Gospođu Dalloway.

Virginia Woolf : Gospođa Dalloway

Čitala kao srednjoškolka. Svidila mi se. Bilo je tu savršenih misli, izvrsnih opisa, osjetila sam da je roman više od romana, ali sve se to meni pretvorilo u jedan veliki puding. Više nisam znala ni gdje je tko ni tko je tko. Ovaj put je čitanje bilo sasvim drukčiji doživljaj. Velika preporuka svima koji nisu čitali, a i onima koji su je čitali davno. Mlađim čitateljima bih preporučila Sate kao uvod.

Herman Koch : Večera

Počinje polagano, sasvim polagano. Dva para u restoranu. Večera se servira pred njih, Svaki čas sam očekivala da će se pojaviti Gretić ili Janković i preuzeti opisivanje pojedinog jela umjesto onog iritantnog natkonobara. Toliko je puta Koch opisao taj njegov upereni prst da mi je počeo ići na živce. Ne Koch nego konobar. I tako, večera teče, saznajemo tko je tko, pozicije se polako otkrivaju, razotkrivaju se stravične tajne (ne samo čitateljima, nego i sudionicima večere) i sa svakim novim jelom meni se sve više povraća. Mračna knjiga koja počinje bezazleno, završava krvavo.

James Bowen : Fantastični mačak Bob

Nećete u knjizi pronaći ni lijepih opisa prirode ni mudrih rečenica, ali će vam biti toplo oko srca. Mladi ovisnik na odvikavanju susreće napuštenog i ranjenog mačka Boba. Sve ostalo je čista Pepeljuga.

Knut Hamsun : Glad

Govore da je ova knjiga prethodnica Joyceu i da je autobiografska. Na stotinjak stranica je opisano gladovanje i skretanje s pameti mladog pisca bez posla. Toliko je dobro napisana da sam sljedećeg jutra, na poslu, ustvari u sred posla, promislila „tko zna je li onaj jadnik nešto pojeo“. Ono što me jako iznenadilo u svom tom jadu je optimizam glavnog lika. Pročitati, pročitati, pročitati.

James Canon : Priče iz grada udovica i kronike iz zemlje muškaraca

Uspoređuju ga s Marquezom. Ne vidim velike sličnosti. Prva polovina knjige je iznimna. Izvrstan stil, pametni zapleti, odličan tempo. Likovi savršeni. Druga mi izgleda kao da je odrađena. Možda je tome tako jer je glavni antagonist  sišao s pozornice. Kraj mi se ne sviđa.

Elisabeth Hermann : Selo prokletih

Pristojan krimić . Lako se čita, brzo zaboravlja.

Olga Tokarczuk : Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju

Tko voli krimiće, misteriozna ubojstva, mračna raspoloženja, oduševit će se. Tko preferira stil pisanja, oduševit će se. Preporuka. Velika.

Tom McCarthy : Ostatak

Ideja je izvanredna. Stil također. Kad ne bi postojala posljednja trećina, gdje mi je stvarno dosadilo to njegovo cjepidlačenje, knjiga bi bila vrhunska. Tipu padne na glavu nešto iz zraka, dobije veliku, ali stvarno veliku odštetu i ( kako tip nije ja niti ima moju djecu) ne zna što će s njom, pa uloži u dionice. S vremenom mu se javi ideja neke zgrade i zvukova i mirisa u njoj, pa je pronađe, iseli stanare, preuredi je i u njoj uprizoruje svoja sjećanja. Sve detaljno opisano i zanimljivo. Kasnije ide drugo uprizorenje. Također detaljno opisano i zanimljivo. Onda treće. Još uvijek je zanimljivo, ali malo manje. Na četvrto uprizorenje sam prozviždala. Valjda je baš zbog toga prozviždavanja knjiga proglašena kultnom. Ne znam bih li vam je preporučila. Ipak bih.

Zagreb noir – razni pisci

Taaaadaaaam ! Eto ! Upala sam među pisce. Mislim, ne ja nego moja priča. Ne mogu komentirati zbirku. Nepristrana sam. Ne mogu ni priču staviti ovdje. Barem dok ne bude objavljena u Americi. Dobro ste pročitali. Ide preko oceana, a ja ću od jeseni pa nadalje stalno spominjati kako mi je priča prevedena i objavljena u Americi. I da, hvalite me usta moja, prevoditelj mi je napisao da se nada da nema previše autobiografskih detalja u priči. Malo sam razmišljala i zaključila da ima samo jedan. Bila sam u više posjeta Zagrebu i šetala Trgom.

Ocjene (5)

Respektira (5): JosipLabas, ucitajse, MiraLaFu, TatjanaBN, Vjeran

Komentari (5)

6

Od Vjeran

Hm, baš me zanima kolika bi ova lista bila i kako bi bila predstavljena da se nije dogodilo sve ono iz uvoda. Divim ti se i iskreno čestitam na "američkoj" objavi. Pozdrav!
5

Od RuzicaG

hvala na čestitkama, a lista bi sigurno bila manja jer bi možda nešto i napisala, ovako su muze otišle, raskalašile se, nemam pojma kad ću ih opet okupiti :)
5

Od TatjanaBN

Čestitam na objavljenoj priči! Od nabrojanih knjiga, čitala sam samo McCarthyev Ostatak i zapamtila ga kao jednu od najluđih knjiga koje sam ikad pročitala. Psihološki pomalo zastrašujuće, ali odlično i originalno.
5

Od MiraLaFu

Čestitam na objavi :-) I hvala za ove prikaze koji su meni uvijek gušt za čitati! Možda se odvažim opet uzeti "Gospođu Dalloway" u ruke.
5

Od ucitajse

Čestitam na objavi priče! :) S tvoje liste čitala sam jedino mačka Boba, meni se svidio i baš mi je, kao što si rekla, bilo toplo oko srca :)

od RuzicaG

6 0 0 11

Prosinac - siječanj

Kristian Novak : Obješeni

Eh, teško mi je ovo napisati, ali ne mogu protiv sebe, pa makar se neki i naljutili. Roman je dobar, ali samo dobar. Da je imao, pretpostavljam, urednika, bio bi odličan. Sam početak me nije privukao. Nemam ništa protiv seksa u romanima, umjetničkim djelima općenito, ali poslije svih onih nijansi, zavezanih, zatočenih i inih seksualnih eskapada kojima nas u posljednje vrijeme bombardiraju, da se nije radilo o Novaku, zatvorila bih knjigu već poslije nekoliko stranica. Prva polovina knjige ide kako tako. Sve je tu. Sve je ok, ali nema Novaka. Onda čovjek progovori. Direktno me poziva i priča sa mnom. Obožavam piščeva obraćanja čitatelju. I onda krene roman. Kao da je skinuo okove i nije ga briga je li nam sve razjasnio (što je u prvom dijelu znalo biti iritantno) i šiba baja po svome. Tako mi je drago da sam dobila ovu knjigu. Bilo je pravo čudo gledati kako se Novak pretvara iz gotovo bojažljivog pisca u punokrvnog Novaka kakvim se kasnije potvrdio u Črnoj mati zemli. Preporuka.

Zoran Pilić : Nema slonova u Meksiku

Nije tajna da volim Pilićevo pisanje. Kod njega je sve dvaput mjereno, pa tek onda krojeno. Ovo je zbirka, i to dobra, priča. Neke su mi malo manje drage, a neke su upravo izvanredne. Nema kod njega praznog hoda. Sve je baš kako treba biti, bez viška i bez manjka. Preporuka.

Yiyun Li : Zlatni dečko, smaragdna djevojka

Zbirka priča. Hvaljena je kao vrh vrhova. Mene se baš i nije dojmila.

Robert Graves : Zdravica za Avu Gardner

Također zbirka priča. Ljudi, ovako izgleda kad majstor od pera piše priču. Tko se bavi pisanjem , ovo je tekst kojim se bildaju pisaći mišići.

Damir Karakaš : Blue moon

Može se pročitati. Nije loša. Samo nekako nedorađena. Ima izvanrednih scena, ali sve skupa djeluje pomalo skrpano. Sorry, Karakaš, drago mi je kako pišeš, ali ovo nije baš najbolje od tebe.

Michel Faber : Ispod kože

Odlična napeta distopija o bićima iz svemira koji kradu autostopiste za svoje potrebe. Solidno napisana, zanimljiva i, budete li čitali prijevod kojeg sam ja čitala, obećavam vam da ćete se iznervirati.

Sad nastupa red druženja, red hrane, redovi gledanja filmova, ništa čitanje, a onda je stigao Kindle. Ako ugledate nekoga tko po noći čita na autobusnoj stanici, to sam ja. Nosim ga kao što kauboj nosi svoj revolver.

Camilla Lackberg : Ledena princeza

Volim sjevernjačke trilere, ali jednostavno nemam vremena, pa ih samo povremeno čitam. Nekako su mi svi na isti kalup, ono, brutalno ubojstvo, istraga i tako, a ima toliko knjiga koje moram pročitati. Ovo je solidan roman. Likovi su dobro napravljeni. Zaplet je dobar. Napeto je. Sve je dobro osim prijevoda.

Adam Johnson : Sin Gospodara siročadi

Sjeverna Koreja. Dobro. Zanimljivo. Napeto. Uglavnom. Računajte da ima oko 450 stranica koje nećete ispuštati iz ruku.

Seth Macfarlane : Tko preživi, pričat će

Klasični kaubojac. Nije baš da ih obožavam. Za one koji pišu, školski je primjer kako se slaže roman. Ono što me oduševilo je stil pisanja. Od prve do posljednje stranice, roman je pravi urnebes. Velika preporuka.

Nathan Filer : Šok od pada

Ovo se čita obavezno. Ne želim vam spojlati, jer sve što bih napisala, bi bio spojler. Neobičan način pripovijedanja. Neuobičajena tema. Fantastična analiza lika. Sve, baš sve je na svome mjestu. Velika, velika preporuka.

Hjalmar Sodenberg : Doktor Glas

Ovo je , za mene, definitivno knjiga 2015.g. Na 144 stranice je, uz mali milijun briljantnih mini eseja, sažet cijeli život glavnog junaka, priprema na izvršavanje zločina sa svim onim za i protiv, slika tadašnjeg društva, fantastični opisi Stockholma. Knjiga je objavljena 1905.g. i izazvala je skandal, ali se čita kao da je objavljena prekjučer. Sve se mijenja osim čovjeka. Tko ovo ne pročita, svadit ću se s njim, ahaha. Stavila bih citat, ali onda bi je trebalo cijelu prepisati. Velika, ogromna preporuka.

Ocjene (6)

Respektira (6): Agness, MiraLaFu, ucitajse, TatjanaBN, Vjeran, Eleonora

Komentari (11)

« prikaži ranije
5

Od RuzicaG

naravno da sprema, jer da nije tako, imao bi sa mnom posla :)
6

Od Vjeran

Nego, onako usput, uz sve ove knjige, posao i pobrojane ukućane (neovisno o redoslijedu) nije ni čudo da uređivanje stoji na sporednom kolosijeku :P Pozdrav!
5

Od ucitajse

Slažem se za Ledenu princezu, a posljednje 4 su i na mojoj listi, moram malo požuriti s čitanjem :)
3

Od Agness

Odlično osvrt, kao i uvijek.
10

Od darel

šapnula buba-mara na chatu da svi vide, hahaha... hvala, Ružice, barem 3 su mi otišli na popis!

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se