5

TatjanaBN

Bodovi
218.2
Analize
46
Ankete
47
Komentari
139
161 11 2 139
284 20 1 151

Knjige su hladni, ali sigurni prijatelji (V. Hugo)

od TatjanaBN

6 1 1 3

Opravdana očekivanja

Kristian Novak, „Ciganin, ali najljepši“, Naklada OceanMore 2016.

Priznajem da sam s malom zadrškom iščekivala objavljivanje ovog romana. Nakon velikog uspjeha „Črne mati zemle“, uz visoko postavljenu letvicu, nije lako zadržati istu kvalitetu. Uostalom, još davno je Roger Martin du Gard napisao: „Teškoća nije bila u tome što smo bili netko, već kako da to i ostanemo.“

Na moje olakšanje, Novak je zadržao svoje visoke kriterije i nije popustio pod uspjehom prethodnog romana, niti pokušava živjeti na staroj slavi. Baš suprotno, prvi dojam nakon čitanja „Ciganina“ je da je u ovom romanu otišao korak dalje – od individualnog prema kolektivnom, od lokalne problematike prema globalnoj, a aktualnost one grane priče, koja se tiče izbjeglica s Bliskog istoka zapanjila me tim više ako se uzme u obzir da je ovaj roman počeo pisati prije velikog izbjegličkog vala 2015.

Kako se već može saznati i iz prikaza na ovitku, cijelu radnju pripovijedaju četiri lika. Milena, žena na pragu 40-tih, s propalim brakom i propalom karijerom iza sebe, povratnica u rodno selo. Nuzat, kurdski izbjeglica iz Mosula. „Konferencijski“ i prilično isfrustrirani policajac Plančić iz Zagreba, uključen u rješavanje ubojstva u Međimurju, posla za koji se ne osjeća dovoljno kompetentan. I Sandokan Ignac, Sandi, Ciganin iz zaseoka Bukov Dol (ili Đinjc, po bajaškom). U prvi mah i nije baš jasno što je zajedničko ovim likovima (osim veze Milene i Sandija, što otkrivamo već u prvim poglavljima), ali razvojem priče, prave krimi-priče, složene bolje nego u mnogim popularnim krimićima, pripovijesti ovih likova isprepliću se u jedinstvenu nit, a roman vuče i vuče na daljnje čitanje. Svako poglavlje pripovijeda netko od ova četiri lika, a kompozicija romana tako je složena da se isti pripovjedač nikad ne pojavljuje u dva uzastopna poglavlja, što daje odličnu dinamiku.

Jedna od glavnih kvaliteta ovog romana je u tome što osim dobro osmišljene krimi-priče daje i dobro objašnjenu  društvenu pozadinu. Odnos domicilnog stanovništva u Međimurju prema Romima, opis romskih naselja i vrlo snažan, iako težak, prikaz uzroka njihove izoliranosti, uvjerljivije nego što samigdje dosad mogla pročitati.

Ali osim ovih nacionalnih momenata (odnos Roma i domicilnog stanovništva plus  tematika izbjeglica s Bliskog istoka), kroz lik policajca Plančića Novak je zahvatio i hijerarhijske odnose u policiji, odnose policajaca s lokalnim stanovništvom, lokalne moćnike, te pogotovo snagu medija i društvenih mreža  u formiranju javnog mišljenja (prikazanih u scenama čitanja facebook-statusa u wc-u). Plančićeva poglavlja najviše donose taj aspekt krimi-priče. Moram priznati, usprkos Novakovom majstorskom načinu pisanja i postupnog  otkrivanja detalja, nisam se mogla oteti dojmu da su policajci ispali prilične šeprtlje (pa i ključno objašnjenje slučaja im je „palo s neba“, zahvaljujući „curi koja radi doktorat“). Kao da su se više bavili međusobnim prepucavanjima, nego rješavanjem pravog problema. Krajnji rasplet ostaje dosljedan cijelom tijeku romana i ne donosi razriješenje, više kiseli kompromis s povećom dozom licemjerja i gorčine.

Od četvero likova koji pripovijedaju priču jedan je, dakle, policajac iz Zagreba koji ima još malo veze s pravim, terenskim poslomi to ga frustrira. Drugi je Nuzat, Kurd iz Mosula, koji pripovijeda svoju priču o bijegu. Moram priznati, njegova priča mi je djelovala najdalja, najmanje osobna (iako ispričana u 1. licu), vjerojatno zbog  pomalo neujednačene dinamike pojavljivanja ovog lika kroz roman (Nuzatova poglavlja pristuna su u prva dva dijela romana, a nakon pojave krimi-zapleta  ovaj lik iščezava na dulje vrijeme). Dvoje likova koji apsolutno daju najveću težinu romanu su Milena, više u prvim dijelovima knjige, i Sandi, više u drugoj polovici. Milena, i sama sa svojim životnim brodolomom, vraća se u rodni Sabolščak kao đak-ponavljač, bez volje za novim početkom. Možda baš zato što je tako „po strani“ od seoskih zbivanja, može dati objektivniji prikaz te sredine. A ti prikazi najuvjerljiviji su u scenama iz frizeraja („zbor gospođa s pazusima“ osobito je dobra metafora za tu atmosferu).  Ne pamtim kad sam skoro naišla na tako uvjerljiv prikaz nemoći suočavanja pojedinca s većinskim stavovima.

Sandi, kao glavni predstavnik romske strane u romanu, u prvom dijelu ima uglavnom nijemu ulogu (bez puno riječi, samo kroz Milenino pripovijedanje), a svoj glas dobit će kasnije, u ispovijedima nalik snoviđenju, obraćajući se Mileninom djedu Japici, u uvjerljivo bolnim prikazima odrastanja u ciganskom getu i, kasnije, života na rubu kriminala (a često i preko ruba), sve u pokušaju održavanja egzistencije.  I ovdje je Novak uspješno izbjegao stereotipno opisno pripovijedanje, i dao je riječ samom liku, uz pravovremeno uveden efektan motiv pauka i njegove mreže.

Osim ova četiri glavna lika, kroz roman će prošetati još i brojni drugi, npr. romski seoski starješina koji odlučuje o svojim „podanicima“ i njihovoj budućnosti, lokalni moćnik  koji definira javno mnijenje, frustrirani i rezignirani policajci, seoske žene koje sjede ispod haube u frizerskom salonu, zlobno nazvane „gospođe s pazusima“. Novak je uvjerljivo aktualan, pa će tako svoje mjesto u romanu naći i zagrebački grafiti transkribirani na engleski („Mameetschu Tsigane“), pa čak i famozni šator u Savskoj. Najveći dio romana ipak je posvećen stvaranju slike seoske cjeline, naturalistički stvarne, mračne, ali i pritom ni najveći gad nije baš tako grozan, niti je nasilnik postao takav sam od sebe, već stjecajem životnih okolnosti.

Jedina zamjerka ovom romanu ne ide autoru, nego više uredniku. Međimurski dijalekt, tako originalno uveden u romanu „Črna mati zemla“, ima svoje bitno mjesto i u ovom romanu. Međutim, dok je „Črna mati zemla“ na kraju sadržavala rječnik dijalektalnih izraza, „Ciganin“ nema ništa slično (pojedine riječi ili rečenice na bajaškom prevedene su u zagradama na licu mjesta ,a kako takvih dijelova nema puno, to je bilo i najbolje rješenje). Iako dijalekt u ovom romanu nema tako značajnu ulogu kao u svojem prethodniku, ipak je dovoljno često zastupljen da bi zaslužio bar  popis najčešće korištenih  izraza, a što bi vjerojatno znatno olakšalo čitateljima s ne-kajkavskog govornog područja (naročito onima koji nisu pročitali "Črnu mati zemlu" i naučili neke izraze).

I za kraj – sasvim subjektivno – laknulo mi je kad sam tijekom čitanja shvatila da Novak nije iznevjerio očekivanja, već ih je ispunio, pa možda i nadmašio. Od početka sam navijala da knjiga bude dobra, jer sam u njezinom nastajanju i sama imala manju ulogu – i to u stručnom objašnjenju jednog od zaključaka istrage. Moja uloga tu nije bila osobito presudna, više kao putokaz, ali ipak mi je čast da sam makar i marginalno sudjelovala u nastajanju takvog djela i da svoje ime mogu naći u zahvali na kraju romana :-)

Ocjene (8)

Respektira (6): BoriciOmis, darel, marali, ucitajse, Marta, Vjeran

Slaže se (1): Vjeran

Ne slaže se (1): BoriciOmis

Komentari (3)

6

Od Vjeran

Ma da, to je to! Mene nije toliko smetao nedostatak kazala pojmova ali mogu se složiti s tobom. Nekome bi to jako puno značilo. Kad bih mogao, drugi respekt bih ti stisnuo zbog zadnjeg odlomka analize. Pozdrav i sretna ti 2017.!
5

Od TatjanaBN

Nije ni meni osobno smetao nedostatak rječnika, ali ipak sam pomišljala na čitatelje koje će dijalekt bez objašnjenja možda odbiti od čitanja... to je sasvim "tehnički" potez, nema veze s kvalitetom romana. Sretna i tebi 2017.!
10

Od darel

ti si i zvijezda izvan Imaginarija. veliki respekt :-)

od TatjanaBN

4 0 0 2

Jaume Cabré: Ispovijedam

Zvuči pomalo naivno ako kažem da me neka knjiga privukla zbog naslovnice, ali na ovogodišnjem Interliberu to je bilo tako - između ostalog, i zbog naslovnice. A na njoj je zid prekriven naslaganim knjigama, a dječak u košulji, prsluku i kratkim hlačama, zalizane kose na razdjeljak, proteže se na prste da bi dohvatio knjigu s jedne od najviših polica. Kad se tome pridoda i kratak sažetak na ovitku, u kojem se spominje skupocjena violina iz 18. stoljeća, i njezina uloga u sudbini različitih ljudi i obitelji kroz povijest, znatiželja je bila dovoljna da knjigu odmah kupim, bez čekanja na red u knjižnici.

Ovaj roman katalonskog pisca Jaumea Cabréa jedna je od onih knjiga koja me doslovno ostavila bez daha. Rijetko koja knjiga mi ostavlja tako jak dojam. Izuzetno opsežna (preko 700 stranica), čita se gotovo bez prekida, jedno poglavlje naprosto vuče drugo, a roman zadržava pažnju čitatelja i dugo nakon odlaganja na policu.

Ispripovijedan većim dijelom u 1. licu (iako je i to diskutabilno, malo više o tome kasnije), glavni lik romana, Adrià Ardevol, filozof, humanist, povjesničar, poliglot, čovjek iznimne erudicije, prisjeća se odrastanja u sumornoj barcelonskoj obitelji 50-tih godina, u stanu punom antikviteta, uz bogate, ali hladne, gotovo bezosjećajne roditelje. Iako je po sposobnostima iznimno nadareno dijete, osobito talentiran za jezike, roditelji to uzimaju zdravo za gotovo i od njega očekuju samo savršenstvo i ništa osim savršenstva. Svatko ima svoj plan zacrtan za njega. Otac želi da mu sin nauči najmanje deset jezika (na majčino pitanje zašto, odgovara: „Zato što je pater Levinski s Gregorijanskog sveučilišta znao devet. Naš ga sin mora nadmašiti. (...) Zato što me nazvao nesposobnim pred drugim studentima.“) i da postane slavni humanist; majka pak želi od sina stvoriti slavnog violinista i šalje ga najprije na privatne satove violine, a kasnije na nastavu kod vrhunskog, ali i umišljenog violinskog  virtuoza. Ovakav odgoj zvuči kao recept za uništavanje djeteta. Ali to se nije dogodilo. Adrià, usprkos svojim roditeljima i mučnoj, nezdravoj atmosferi bez ljubavi u roditeljskom domu, odrasta u obrazovanu, emotivnu i toplu osobu.

Jedini Adriàovi prijatelji u djetinjstvu su dvije figurice, kaubojskog šerifa i indijanskog poglavice, s kojima razgovara sve do odrasle dobi, i ti djetinjasti razgovori njegov su način nošenja sa svijetom odraslih. Uz „stvarnog“ prijatelja  Bernata, violinista koji će uz njega ostati čitav život, čak i u povremenim svađama, čak i kad zavide jedan drugome na talentima koje onaj drugi ima.

Drugi aspekt romana, u vremenu i prostoru širi od odrastanja barcelonskog dječaka, tiče se povijesti izuzetno vrijedne violine majstora Storionija, Stradivarijevog učenika, koja je sumnjivim (kroz roman saznajemo kojim) putevima dospjela u vlasništvo Adriàova oca Felixa, nesuđenog svećenika, trgovca antikvitetima. Kroz priču o violini doznajemo ponešto o smrti slavnog francuskog skladatelja Jean-Marie Leclairea, ali i nešto o graditeljima violina iz 18. stoljeća, o velikom požaru iz 17. stoljeća, o Jachiamu Muredi iz Pardaca i njegovu bijegu pred osvetom, o inkvizitorima iz 15. stoljeća i njihovim progonima kroz cijelu Europu, o progonima Židova i nacističkim egzekutorima u logorima smrti 20. stoljeća, pa i o okrutnim eksperimentima provođenima na djeci. Svi su ovi događaji i likovi isprepleteni do te mjere da često nije odmah jasno o kojem vremenu (ili događaju) je riječ. Tome doprinosi i osebujno autorovo poigravanje pripovjednom perspektivom, koja često usred rečenice prelazi iz 3. u 1. lice, ili se autor usred odlomka prebacuje nekoliko stoljeća unatrag ili unaprijed. Osobito su u tom smislu dojmljivi razgovori inkvizitora i njegovog ispovjednika, koji se pretapaju u razgovor dvojice nacističkih upravitelja logora – sadržajno, ta se dva razgovora ne razlikuju, kao što se u suštini ne razlikuju ni opisi inkvizitorskog mučenja od opisa događanja u nacističkom logoru. Cabré  ovdje  na originalan način pokazuje kako zlo ima univerzalan jezik, neovisan o vremenu i prostoru.

Roman se može čitati na više razina – povijesnoj, obiteljskoj, osobnoj, ljubavnoj. Svaki čitatelj iščitat će iz njega ono što se njemu osobno čini najvažnije, najdojmljivije, kao iz kakvog Rohrschachovog testa. Povijesna priča o violini i drvu od kojeg potječe svakako je fascinantna, prikazi zla kroz stoljeća također, ali mene osobno najviše su se dojmila mjesta o Adriàovim roditeljima, te njegovo odupiranje roditeljskim perfekcionističkim ambicijama:

Ja nemam tremu: naprosto ne želim poći putem savršenstva. Ne želim se baviti poslom u kojem nema mjesta pogrešci ili nesigurnosti. (...) Previše volim glazbu da bih je ugrozio jednim krivo položenim prstom.

Cabreov stil je nevjerojatno privlačan – pripovijedanje je brzo, isprekidano, dinamično; dijalozi su kratki i odrezani, a ipak je toliko toga u njima rečeno. Brojnost likova koji su prošetali kroz ovu knjigu je tolika da je na kraju, radi lakšeg snalaženja, priložen popis, „Dramatis  personae“, s pobrojanim svim likovima iz svih razdoblja romana (Barcelona, Rim, Cremona, Girona, Auschwitz...). Usprkos izuzetnoj opsežnosti romana i velikom broju likova, Cabré sebi ne dopušta ni najmanji propust, pazi na svaki detalj i provodi ih do kraja knjige. Tako, na primjer, na samom početku, Adrià prisluškuje razgovor oca i njegovog prodavača i čuje oca kako u ljutnji izgovori „pprokleti život“, upravo tako, s dva p. Tijekom cijelog svog života, u različitim situacijama, Adrià će tu riječ izgovarati onako kako ju je čuo od oca – pproklet, i to ostaje njegova veza s djetinjstvom, kakvo god ono bilo. Ovakvih i sličnih detalja roman je prepun, i čine ga životnijim, stvarnijim, uvjerljivijim. Ne jednom sam zamišljala kako bi ovaj roman mogao biti izvrstan predložak za film.

Iako se većina situacija i zapleta razjasni do kraja romana, sam kraj je zagonetan, pomalo nelogičan za tako opsežnu knjigu, ali ne bez razloga – pisac i za to daje objašnjenje u kratkom pogovoru.  Što još reći? Teško je napisati suvisao i cjelovit prikaz ovakvog djela. Jedna od onih knjiga kojoj se treba samo prepustiti i uživati. A uživati treba i u činjenici da i u razdoblju  krize izdavaštva „Fraktura“ i dalje ima recept za vrhunska književna izdanja.

Ocjene (4)

Respektira (4): marali, Marta, darel, Vjeran

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Odličan prikaz, stvarno si me zainteresirala. Ali 700 stranica. Ufffff, valjda ću naći vremena. S tim da u tvom prikazu vidim vrlo tanko mjesto. Jako mi je nategnuto da netko izađe kako si ga prikazala iz obitelji kako si ju prikazala. Pozdrav!
5

Od TatjanaBN

Možda zvuči nategnuto, ali nije ni moj prikaz sveobuhvatan ;-) Ima nekih drugih mjesta u romanu koja su po meni više problematična, ali namjerno ih ne spominjem ovdje da ne otkrijem previše od radnje (a nisu toliko bitna za doživljaj knjige).

od TatjanaBN

3 0 0 0

Jim Crace: Žetva

Ljeto je, neodređene godine u neimenovanom kraju u Engleskoj. Naoko idilična atmosfera sela uz gospodsko zdanje, gdje seljani i gospodar žive u gotovo prijateljskom odnosu. Obrađuju zemlju, uzgajaju ječam, i nešto malo stoke. Cijeli njihov život vrti se oko zemljoradnje, a žetva i njezin završetak vrhunac su godine.

Roman započinje dramatičnim događajem – požarom u gospodarevoj kući.  U potrazi za krivcima, seljani i gospodar olako će okriviti došljake koji su se utaborili nedaleko sela. Kažnjavanje „krivaca“, iako u pripovijedanju proglašeno  blagim, u suvremenog će čitatelja prije izazvati zgražanje i osudu. Ali to je tek početak. Došljaci su tu samo kao daleki nagovještaj velike promjene koja uskoro čeka cijelo selo, pa i gospodara.

Pripovjedač, Walter Thirsk, nije porijeklom iz tog sela. Više puta to naglašava. Uklopljen, ali ne i prihvaćen, za cijelo vrijeme radnje romana stajat će pomalo po strani, ostat će u selu i onda kad više ne bude imao apsolutno nikoga na svojoj strani. U stvari, zbog svoje neodlučnosti i želje da ugodi drugima, on i ne zauzima stranu. Svjestan je pravih krivaca za požar, ali šuti jer ne želi izazvati sukob sa suseljanima. „Osjećam da  je bolje pustiti dramu da ide dalje svojim putem i zamre  s plamenom.“  Je li to zaista bolje, ostaje nerazriješeno, ali s obzirom na daljnji tijek radnje, baš se i ne bi moglo reći da je drama „zamrla s plamenom“.

U selu se ubrzo pojavljuje pravi, krvni nasljednik imanja koji, naravno, ima druge planove s njim. Točnije, ima „viziju“. Zvuči poznato? Nije slučajnost. Ovo je prije svega roman o pojavi kapitalizma, iako se u cijelom romanu ta riječ ne navodi ni na jednom jedinom mjestu.  

„Nemojmo se zavaravati mišlju da u modernome svijetu običan sustav poput našega, koji ide na ruku samo običnim ljudima (i to samo u uspješnim godinama) može pobuditi divljenje racionalnijih promatrača koji vjeruju da je „poljoprivreda koja ne zarađuje“ čisti apsurd.“

Malo dalje, u tekstu se spominju i nekakvi rezovi, i pitanje tko će ih provoditi. Vizija, rezovi, promjene, podmirenje izdataka – ovaj roman pun je takvih najava uz koje, naravno, idu i kolateralne žrtve, a to su u prvom redu ljudi koji od te zemlje žive i koji ne znaju za drugačiji način života.

Ova tema koja se pojavljuje u romanu  ima svoju  povijesnu podlogu  – pojava tzv. ograđivanja u Engleskoj početkom 17. stoljeća (Enclosure act) zaista je unijele drastične promjene u životu tadašnjih seljaka i pridonijela je masovnom iseljavanju ljudi sa sela (poznata fraza, koja je ušla i u srednjoškolske udžbenike: „Ovce su pojele ljude“). Kad se taj podatak uzme u obzir, moguće je i približno odrediti vrijeme radnje romana.

Walter će na vrlo neugodan način spoznati što znači život unutar zatvorenih granica – i što znači potreba da se te granice jednom ipak prijeđu. U romanu se spominje običaj da se seosku djecu nauči koje su granice njihovog univerzuma – udaranjem glavom u kamen međaš. Gospodar Kent  odavno im je poručio: „Ostanemo li unutar svojih granica, ništa nas neće sputavati.“ Da, ali te granice istovremeno i onemogućuju spoznaju vanjskog svijeta. Pa i sam Walter, koji je došljak u tu zatvorenu  zajednicu, u silnoj želji da bude prihvaćen od susjeda, nastoji zaboraviti svoju prošlost iz bijelog svijeta i gotovo je uopće ne spominje.

Roman „Žetva“ vrlo je slojevit, osim prikaza seoske sredine i nagovještaja promjena u  njoj, propituje i odnos pojedinca prema zajednici, potrebu ispitivanja granica, prihvaćanje pravde ili nepravde. Ali osim po ovim društveno angažiranim pitanjima, čitatelju će ostati u pamćenju i po iznimno slikovitim, gotovo poetskim opisima prirode koja će ubrzo nestati. Na ovom mjestu treba istaknuti i izvrstan prijevod Marka Kovačića i Saše Dracha koji zasigurno doprinosi intenzivnom doživljaju.

Ocjene (3)

Respektira (3): sthagon, darel, Vjeran

Komentari

od TatjanaBN

6 4 0 9

Je li moguće previše čitanja?

Kompleksna  tema, koja u sebi sadrži barem dva pitanja (uz treće, u ovom trenutku sporedno).

Prvo, može li, kod djece školskog uzrasta, čitanja biti previše?

Drugo, treba li djeci koja puno čitaju (do te mjere da ih knjižnica proglasi „najčitateljem godine“), „vratiti djetinjstvo“?

Osvrnut ću se najprije na pitanje količine pročitanih knjiga.

Iako brojka od 248 knjiga godišnje zvuči pomalo zastrašujuće, mislim da odrasle, zabrinute za dječje mentalno zdravlje i njihovo sretno odrastanje, ipak navodi na krivi put. Prije svega, nigdje ne piše da se sve posuđene knjige moraju i pročitati. Drugo, zaboravlja se da su to osnovci. Ako pročitaju preko 200 knjiga u godinu dana, ne znači da su cijelu godinu čitali Dostojevskog, Prousta, Joycea i sličnu literaturu. Vjerojatnije  je da se – uglavnom – radi o knjigama koje se lako i brzo čitaju.

Uostalom, dijete koje puno čita ne čini to zato što ga roditelji na to tjeraju, nego zato što to voli. Može li čitanje prerasti u autodestruktivnu naviku? Ne vjerujem u to. Naime, čitanje tiskanog teksta nema adiktivna svojstva, već i iz razloga što ta aktivnost predstavlja određeni mentalni napor. Za razliku od nekih drugih, danas vrlo popularnih aktivnosti, koje zaista mogu razviti ovisnost (tu prije svega mislim na elektronsku zabavu uz cijeli dijapazon gadgeta kojisu prosječnom djetetu danas na raspolaganju), čitanje ne predstavlja takvu opasnost. O pozitivnom utjecaju čitanja na razvoj mozga da ne govorim.

Pitanje iz uvoda ove teme glasi i: „U kakve ljude odrastu pasionirani mali čitatelji? Introverte ili ekstroverte? Empatične ili bezosjećajne?“ Ovakva pitanja zapravo vuku korijen iz raširene teorije o dječjem mozgu kao o praznoj ploči, koju mi roditelji (ili: učitelji, odgajatelji, odrasli) ispisujemo kako bismo kreirali dijete onakvim kakvo bi, po našem odraslom i zrelom mišljenju, trebalo biti. Problem s tom teorijom  je  ipak u tome što djeca nisu prazna ploča, a njihov karakter, kao i stupanj introvertiranosti ili ekstrovertiranosti, dobrim dijelom je urođen, a ne stečen. Ne možete stvoriti ekstroverta tako što ćete introvertu oduzeti knjigu i potjerati ga među ljude. Ali možete na taj način stvoriti frustriranu osobu  koja se ne osjeća dobro u sredini koju nije sama odabrala, koja se  loše osjeća u svojoj koži i koja zbog svega toga donosi pogrešne zaključke o sebi i svijetu oko sebe.  Može li dijete čitanjem izbjegavati susret s realnim svijetom i „pravim životom“? Naravno da može, iako je to rijetkost. Ali hoće li se problem riješiti oduzimanjem knjiga i tjeranjem van, u „pravi život“? Neće.

A to me dovodi i do drugog pitanja s početka priče. Treba li djeci „vratiti djetinjstvo“.

Osobno, priznajem da sam razvila neku vrstu idiosinkrazije prema toj frazi. Prije svega, zato što ona sama po sebi ne znači ništa ako je ne stavimo u kontekst. A svatko tko govori o vraćanju djetinjstva djeci, govori iz nekog svojeg konteksta. Odrasli ljudi često su skloni idealizirati vlastito djetinjstvo, prisjećati se igara, zabave i druženja od prije 10, 20 i više godina. Zaboravljaju pritom da se vremena mijenjaju, a tako i djeca. Današnja djeca ne mogu imati isti tip djetinjstva kao njihovi roditelji naprosto zato jer su se vremena promijenila, a mijenjaju se i dalje. Naročito je to izrazito u gradskoj sredini, gdje je promet puno gušći nego nekad,gdje je tempo života i rada roditelja bitno drugačiji nego nekad, gdje obiteljski život izgleda drugačije nego nekad. Sviđalo nam se to ili ne, to je činjenica s kojom moramo živjeti.

I danas djeca većinom rado provode vrijeme vani na igralištu ili u parku, ako imaju tu sreću da su im takva mjesta blizu. Ali još više vremena provode uz elektroniku, i to je činjenica koju treba uzeti u obzir. Pa ako je izbor hoće li dijete npr. vreli ljetni dan na +35 i više provesti: a) vani na suncu; b) u sobi uz kompjutor/mobitel/tablet; c) u sobi uz knjigu, bez puno dvoumljenja biram c).

Hoće li čitanje knjiga djeci narušiti druženje s vršnjacima? I opet, ne vjerujem u tu teoriju. Kod većine djece, dobro društvo (pravih prijatelja, ne školskih bully-ja)  imat će prednost. A kod onog malog broja djece, koja daju prednost knjizi i osami, tjeranje u društvo neće riješiti potencijalni problem, samo će ga pogoršati.

Napokon, ne manje važno – djeca rastu i mijenjaju se. To što je netko u dobi od 13-14 godina pročitao 240 knjiga ne znači da će ih sa 17 godina pročitati 500. Već za godinu-dvije mogu mu interesi skrenuti u nešto drugo. A i ne moraju. Možda dijete naprosto voli čitati, i koristi tu divnu činjenicu da sad ima vremena i može čitati koliko želi. Koliko sam puta čula rečenicu „čitao bih, ali ne stignem“.

A što ima boljeg od toga da djetetu omogućimo da radi ono što zaista voli?

Da citiram Daniela Pennaca: „Ja nikada nisam imao vremena za čitanje, ali me ništa i nikada nije moglo spriječiti da pročitam roman koji sam volio.“

(Netko bi ovdje mogao reći, pa tako ih treba pustiti i da gledaju televiziju do iza ponoći ako to vole, ili da igraju kompjutorske igrice 6 h bez prestanka jer to vole, ili da jedu kilu čokolade svaki dan jer je vole. Može li se čitanje strpati u isti koš s navedenim aktivnostima? Ne može, jer, kako sam spomenula ranije, čitanje je aktivnost koja sama po sebi ne nosi adiktivni potencijal.)

O „vraćanju djetinjstva djeci“ mogla bih još dosta toga reći. Najčešće tu frazu slušam kad je riječ o djeci koja po nekom kriteriju odudaraju od standardno zamišljenog  stereotipa. Pa ako dijete ima želju da čita, da uči, da se intenzivno bavi nekom konstruktivnom aktivnošću, već će se naći dežurni dušobrižnici koji će zabrinuto komentirati „pustite djecu da budu djeca“. Zaboravljamo da ta fraza ima smisla u sasvim drugačijim okolnostima. Djetinjstvo treba vratiti djeci koja žive na rubu egzistencije, koja su prisiljena raditi kao odrasli, koja su zlostavljana ili žive usred rata. Njima   je djetinjstvo uskraćeno, a ne djeci koja s radošću idu u knjižnicu i posuđuju knjige i čitaju ih... zato što mogu i imaju tu sreću da mogu.

A sad još treće, manje bitno pitanje koje se tiče kriterija KGZ za izbor najčitatelja.

Kako stoji na webu KGZ, „prema statistici posudbe, svaka knjižnica u mreži KGZ-a utvrđuje identitet člana koji je u protekloj godini posudio najveći broj knjiga. To je ujedno i dijete koje su knjižničari zapazili kao marljivog i vrijednog člana koji puno čita, razgovara o knjigama, traži savjet pri izboru naslova, rado dolazi u knjižnicu i na vrijeme vraća posuđene knjige.“

Možemo uočiti više stvari.

Kriterij je što veći broj posuđenih knjiga, ali, kako sam već ranije spomenula, posuđeno ne mora uvijek značiti i pročitano. Pa baš u tome je čar posuđivanja knjiga u knjižnici – možemo dosta brzo uvidjeti sviđa li nam se knjiga ili ne, hoćemo li je pročitati do kraja ili ipak vratiti nepročitanu.

Drugo, dijete koje rado dolazi u knjižnicu, razgovara s knjžničarima i komentira pročitane knjige,sigurno nije zakinuto za pravi život, šutljivi introvert koji izbjegava komunikaciju s okolinom. Baš suprotno, to je dijete koje s lakoćom komunicira s odraslim osobama, i takvo dijete lakše će se snalaziti i u školi i drugim situacijama koje zahtijevaju određen nivo komunikacije.

Treće, dijete koje na vrijeme vraća posuđene knjige, očito vodi računa o obavezama i rokovima. Zar to nije nešto čemu težimo u odgoju? Ili ćemo ih „pustiti da budu djeca“ pa preuzeti njihove obaveze na sebe dok ne navrše 18?

Da (napokon) zaključim – mislim da se ne trebamo brinuti što u nekim knjižnicama postoje djeca koja jako puno čitaju. Čitanje ipak nije tako ekstremna i ovisnička aktivnost. Pustimo djecu da budu sretni čitatelji, ako to vole. A onu koja čitanje ne vole, treba pokušati zainteresirati za čitanje, iz već dobro poznatih razloga. No to je sad sasvim druga tema.

Ocjene (10)

Respektira (6): BorisTraljic, ucitajse, marali, Vjeran, darel, LostSoul

Slaže se (4): ucitajse, marali, Vjeran, LostSoul

Komentari (9)

« prikaži ranije
5

Od BorisTraljic

I u ovoj analizi se čitatelj pokušava dovesti u kognitivnu disonancu (abc pitalica). I da, puno važnije bi bilo upitati se: "Ima li dijete koje pročita 248 knjiga/g npr. OKP?" A ne lamentirati o čitanju koje "ne izaziva ovisnost". Gdje je Nobel!? :)
5

Od ucitajse

Zašto bi dijete koje pročita 248 knjiga godišnje imalo OKP?! Čitanje nije bolest, niti psihički poremećaj. Ne vidim temelj za ovu usporedbu. :/
5

Od TatjanaBN

OKP se ne manifestira kroz čitanje. Komentar o "mirisanju liječnika izdaleka" nisam potpuno razumjela, ali ako je trebao aludirati na moju profesiju - aluzija je pogrešna.
5

Od TatjanaBN

Što se tiče "lamentiranja o čitanju koje ne izaziva ovisnost", ne vidim po čemu je to lošije od lamentiranja o tome kako knjige djeci oduzimaju djetinjstvo :-)
5

Od BorisTraljic

Ukratko moj stav. Djetetu su za normalan psihofizički razvoj potrebne brojne aktivnosti. Ako jedna (najčešće su u pitanju sport i glazba) "prekrije" druge nastaju problemi. Za ovu "zajednicu" (čini mi se) je problem samo kad je čitanje "prekrivač".:)

od TatjanaBN

2 0 0 1

Jurij Viničuk: Tango smrti

Galicija, kraj između Poljske i Ukrajine, tijekom 20. stoljeća bila je poprištem intenzivnih događanja. Od istočne fronte u 1. svjetskom ratu (čiji su opisi hrvatskom čitatelju poznati npr. iz Krležinih remek-djela), pa do krvavih bitaka između nacističke i sovjetske vojske u prvim danima 2. svjetskog rata i njemačke okupacije koja je nedugo potom uslijedila. Etnička raznolikost stoljećima je bila jedna od glavnih značajki Galicije, do 2. svjetskog rata ondje je živjelo mnogo Židova, ali i Poljaka, Ukrajinaca, Čeha, Rumunja i drugih naroda.

U tu i takvu Galiciju, točnije u grad Lavov, smješten je roman „Tango smrti“ suvremenog ukrajinskog književnika Jurija Viničuka. Radnja romana odvija se u dva paralelna vremena – u razdoblje između 1920. i 1940., te u suvremeno doba (nakon raspada SSSR). Jednostavnom, a sistematičnom dosjetkom, poglavlja u knjizi grupirana su tako da su ona, koja se zbivaju u suvremeno doba označena arapskim brojevima (od 1 do 31), a ona koja se odvijaju u prošlosti, slovima od A do Z. Ova poglavlja se nižu naizmjence, tako da se detalji zapleta otkrivaju postupno i paralelno, a napredovanjem radnje dvije fabule se isprepliću i više nego što bi se na početku moglo naslutiti. Glavni lik je, bar na početku, sredovječni filolog Mirko Jaroš, stručnjak za mrtve jezike, prvenstveno arkanumski jezik i književnost. Zajedno s njegovom osobnom (obiteljskom) pričom pratimo i svojevrsnu krimi-priču o istraživanju arkanumske Knjige smrti. Pokazuje se, naravno, da Jaroš nije jedini zainteresiran za tajanstveni rukopis. Autor je ovdje ubacio i diskretnu političku aluziju, naznačujući da su tajne službe svih država slične – radilo se o KGB-u ili, u suvremenoj Ukrajini, SBU.

Međutim, s povijesne strane, interesantniji je dio romana onaj koji se dešava u prošlosti – a koji pripovijeda jedan od četvorice nerazdvojnih prijatelja. Orest, Josko, Jas i Wolf – Ukrajinac, Židov, Poljak i Nijemac – vjerno ocrtavaju multikulturalnost Lavova i nekadašnji život u ovom gradu koji je tijekom povijesti često mijenjao vladare. Pa je tako, nakon 1. svjetskog rata, pripao Poljskoj, kao i veći dio Galicije, pri čemu su Ukrajinci postali svojevrsni građani „drugog reda“ (što se naročito vidi iz odnosa prema ukrajinskom jeziku). Ova poglavlja pisana su u 1. licu, a pripovijeda ih Orest, Ukrajinac, specifičnim bezbrižnim, pomalo infantilnim stilom, koji kao da ublažava gorčinu događanja koja slijede. Pa čak i kad se politička situacija zahuktava, a Lavov postaje poprištem uličnih borbi između Nijemaca i Sovjeta, Orest ne gubi svoj bezbrižan ton, čime pripovijedanje ponekad poprima groteskne razmjere (na primjer, u scenama organizacije sprovoda slučajno ubijenih vojnika). Tek na samom kraju ton njegova pripovijedanja postaje nešto ozbiljniji, ali „rukopis“ se ondje prekida, a drugi pripovjedač, Josko, preuzima njegovu ulogu, i to samo kako bi povezao dvije fabule, prošlu i sadašnju, i doveo ih u konačnu vezu. Upravo zbog ovakvog paralelnog pripovijedanja radnja ostaje napeta i drži čitateljevu pažnju do samog kraja, usprkos nekim dijelovima koji fabulu mjestimice usporavaju (npr. scene lutanja zatvorenim odjelima lavovske knjižnice).

Glazba igra značajnu ulogu u ovoj priči, pa ne iznenađuje da je jedan od likova glazbenik, violinist. Uostalom, to je jasno već iz pogleda na naslovnicu knjige sa slikom violine. Tajanstveni tango smrti, melodija koja se provlači kroz cijeli roman, povezuje se s reinkarnacijom duše nakon smrti, ali samo u određenim uvjetima. Ideja o pomalo okultnoj vezi glazbe i „tonalnosti organa ili dijelova tijela“ pripisuje se  fiktivnom lavovskom ljekarniku Johannu Kalkbrenneru iz 17. stoljeća.  Otkrivanje tajne njegova rukopisa u središtu je obiju fabula, a glazbenička (violinistička) interpretacija njegova tanga ključ je koji će naposljetku povezati sve fabularne niti u zajednički rasplet.

Viničuk je u jednom romanu spretno povezao povijest, glazbu, književnost i politiku, ubacivši pritom i jednu stvarnu osobu – naime, jedan od likova je suvremeni ukrajinski književnik Andrij Kurkov (u nas poznat po romanu „Preživjeti s pingvinom“). Kako možemo doznati iz bilješke s kraja knjige, u nekim Kurkovljevim romanima kao jedan od likova javlja se Jurij Viničuk, pa možemo zaključiti da je riječ o uzajamnim dosjetkama dvojice autora.

Unatoč brojnim ljudskim likovima i zamršenoj fabuli, glavni lik ovog romana ipak je sam grad Lavov, kroz čije opise možemo doslovno pratiti topografiju jednog grada. Sentimentalna prisjećanja jednog od likova daju nam naslutiti koliko se grad izmijenio u 50-ak godina svoje novije povijesti. Istinska ljubav prema ovom gradu osjeća se od prve do zadnje stranice i daje poseban ton ovom neobičnom, istovremeno bajkovitom i povijesnom romanu.

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, NinaM

Komentari (1)

10

Od darel

Jedna od korisnica cije preporuke automatski idu na moj popis must-reada :-}

od TatjanaBN

6 0 0 1

Taj mali akademski svijet

Ime Davida Lodgea nije nepoznato hrvatskoj čitateljskoj publici, koja je već imala prilike upoznati prijevode njegovih romana (Razmjena, Misli..., Krasan posao). Utoliko su veća očekivanja od novoobjavljenog prijevoda romana „Svijet je mali“ koji, iako je napisan još 1984., ni danas, nakon preko 30 godina, ne gubi na aktualnosti. Baš naprotiv, iako junaci ovog romana nemaju na raspolaganju e-mail, internet ili mobitele, upravo je zapanjujuća Lodgeova sposobnost uočavanja običaja i trendova koji nisu samo hir jednog vremena, već su postali vječni. Tu u prvom redu mislim na znanstvene simpozije. Radnja romana i počinje jednim simpozijem, onim u izmišljenom gradu Drljingamu (u originalu: Rummidge), a tijekom romana isti likovi će se susretati na još bar pet različitih simpozija, različitih organizatora, na kojima će se čitati uglavnom ista izlaganja bez obzira na temu skupa. Zvuči poznato, naročito ako radite ili imate nekog drugog posla sa znanstvenom zajednicom, svejedno koje struke (uz napomenu da su Lodgeovi sveučilišni profesori mahom lingvisti ili književni teoretičari).

Likova u knjizi je mnogo, i u prvi mah je pomalo naporno pohvatati tko je tko. Ali Lodge ne dopušta zapostavljanje nijednog lika, svatko ima svoje mjesto u fabuli, i svaki je karakterno ocrtan na specifičan način, ma kako to sažeto bilo. Jedan od središnjih likova i pokretača radnje je mlad i nadobudan Persse McGarrigle, profesor književnosti s izmišljenog sveučilišta u Limericku. Njegovo prisustvo na prvom od brojnih simpozija spomenutih u romanu zapravo je poslužilo autoru da ocrta i lice i naličje takvih događanja, ali da ujedno i poveže ostale likove. A među njima su Philip Swallow i Morris Zapp, već nam poznati likovi iz prethodnog romana „Razmjena“ (u svojim odnosima oni se i referiraju na događanja iz „Razmjene“, ali njezino prethodno poznavanje nije preduvjet za praćenje ovog romana). Zatim, njihove supruge, Hillary i Desiree. Tu je i Robin Dempsey, ljuti protivnik Philipa Swallowa i patološki ljubomoran na njega (osobito su zabavni prizori kad se Dempsey ispovijeda kompjutorskom programu koji simulira razgovor), zatim osebujna talijanska profesorica Fulvia Morgana, ostarjela profesorica Sybill Maiden, legenda književne kritike Rudyard Parkinson, i mnogi drugi. Tu je i romanopisac koji je izgubio inspiraciju, njegov japanski prevoditelj (autor si je tu dao oduška da se zabavi na račun japanskog prevođenja engleskih frazema), sveučilišni profesor iz Australije o kojem doznajemo samo da nikako ne uspijeva napisati svoj referat do kraja, ali tu su i likovi iz drugih miljea – djelatnica na Heathrowu (koja u rukama drži i više konaca nego što bi se isprva činilo), dvije eskort-dame, svaka sa svojom funkcijom u razvoju radnje, informatičar koji se dobro zabavlja na račun ljubomornog profesora...

Osim što se dobro narugao akademskoj eliti koja, osim putovanja s jednog simpozija na drugi, kao da i nema drugog posla u životu (kako reče Morris Zapp: „Znanstvenici su danas poput vitezova lutalica iz starine: lutaju svijetom u potrazi za pustolovinom i slavom“), autor se ovdje poigrao i s romantičnim zapletima. Zaista, roman vrvi raznim oblicima veza – od idealizirane mladenačke ljubavi, do obnovljenih preljubničkih veza iz prošlosti ili slučajnih „veza za jednu noć“ (a javlja se i sporedan, i nevjerojatno zabavan epizodni lik studentice koja seksom ucjenjuje profesore). Ipak, ne zapadajući ni u jednom trenutku u banalnost, autor je i taj dio fabule uspio spretno povezati s teorijom književnosti. I zaplet i rasplet romana velikim dijelom oslanjaju se na slučajnosti, ali tu i opet dolazi do izražaja naslov romana, koji ne podsjeća slučajno na toliko puta izrečenu frazu o „malome svijetu“.

Roman je prožet suptilnim humorom koji će vas, ako pažljivo pratite radnju i likove, mjestimice nasmijati do suza. Ostavlja dojam izvrsne, duhovite i opuštajuće literature, i ponovno daje dokaz da humor u književnosti ima mnogo lica. Onome tko je već čitao djela Davida Lodgea ovo i neće biti neka novost, a onima koji se s njim prvi put susreću mogu reći samo – svakako pročitajte, tražit ćete još! Na kraju moram još dodati da užitku čitanja doprinosi i izvrstan prijevod Gige Gračan. U vrijeme kad se prijevodi strane književnosti često štampaju na brzinu, bez prave provjere i lekture, ovakva izdanja su pravo osvježenje.

Ocjene (6)

Respektira (6): ucitajse, MiraLaFu, darel, naomica, marali, NinaM

Komentari (1)

5

Od ucitajse

Nisam se još imala prilike (čitalački) susresti s Lodgeom, ali ovime si me zainteresirala da naš prvi susret malo ubrzam. :)

od TatjanaBN

6 0 0 0

Popis za 2015.

Stara tema koja nikad ne može biti nezanimljiva, jer pročitane knjige su svake godine drugačije. Pa tako, iako sam i prošle godine napisala sličan tekst, ne vidim razloga da ga ove godine izostavim – možda moje preporuke nekome budu korisne, netko se možda neće složiti, a meni će dobro doći da podvučem crtu pod ovogodišnje čitalačko iskustvo.

Što se  tiče količine pročitanog, držim kontinuitet zadnje tri godine na 60-ak novo pročitanih knjiga godišnje. Ne računam ovdje knjige kojima se ponekad ponovo vraćam, ili poneku dječju knjigu koju progutam onako usput. Među svim tim knjigama, bilo je nekih izvrsnih, koje vrijedi preporučiti (o nekima sam već i pisala na Imaginariju), neke su bile osrednje, neke samo dosadne. Nisam pročitala nijednu zaista lošu, ili knjigu koja bi me živcirala (sad mi je malo žao zbog toga, jer nemam što kritizirati, a i tekst bi mi mogao ispasti dosadan ako samo hvalim, a nema protuteže – no što se može).

Slijedi moj ovogodišnji izbor – knjige koje vrijedi spomenuti, preporučiti ili pohvaliti.

1.  David Mitchell: Tisuću jeseni Jacoba de Zoeta
O ovom romanu već sam pisala i zasebnu analizu na Imaginariju. I nakon godinu dana, još uvijek me fascinira Mitchellov pristup meni isprva ne baš osobito zanimljivoj temi, način kako gradi priču, karakterizira likove, približava čitatelju jedan posve različit svijet od onog na koji je navikao. Iznimna knjiga, preporučujem ponovo!


2.  Dave Eggers: Circle
I o ovom romanu već sam pisala na Imaginariju, a spominjem ga ponovo jer, iako nije riječ o remek-djelu sa strogo književne strane, smatram da ga je neophodno pročitati u doba digitalizacije i sve većeg utjecaja društvenih mreža. Pomalo tjeskobne i zastrašujuće atmosfere, ponekad i s previše sličnosti sa stvarnim svijetom.

3. Ivica Prtenjača: Brdo
Iako kratak, ovaj romančić osvaja atmosferom i lijepim stilom pripovijedanja. Temu koju bi inače bilo lako banalizirati, autor je uspio obraditi na originalan način, tako da stvarno predstavlja užitak čitanja.

4. Kjell Westö: Privid 1938.
Sjajan roman koji pruža uvjerljiv, gotovo faktografski uvid u Finsku uoči izbijanja 2. svjetskog rata, a ujedno daje i dosta dobar uvid u finsku povijest s početka 20. stoljeća, tj. činjenice koje su prosječnom hrvatskom čitatelju nepoznanica. Ali nije samo faktografija vrijedna u ovoj knjizi, tu je i priča koja ostaje napeta do zadnje stranice iako se ne dešava tako mnogo, likovi koji ostaju u pamćenju i dugo nakon čitanja, u cjelini, izvrstan i kvalitetan roman.
 
5.  Rumena Bužarovska: Osmica
Zbirka priča suvremene makedonske autorice, koja po nekim kritičarima podsjeća na Alice Munro i Raymonda Carvera. Bez obzira na sve usporedbe, ove priče zaista su izvrsne, iako se ponekad nisam mogla oteti pomisli da autorica želi mučiti svoje ženske likove ili ih izložiti što većem poniženju. Ponekad je taj dojam narušavao uvjerljivost pripovijedanja, ali usprkos tome, preporučujem zbirku kao vrlo dobru literaturu.
 
6.  Ivica Ivanišević: Ulaz za djecu i vojnike; U sedlu je tijesno za dvoje
Ivica Ivanišević za mene je otkriće godine. „Ulaz za djecu i vojnike“ je zbirka kratkih proza, ne mogu reći da su to priče, jer nemaju fabule, ponekad se jedan tekst sastoji od samo 1-2 rečenice. Tekstovi koji se pamte, zapisuju kao aforizmi, u kojima se uživa, kojima se smijemo ili povladavajući klimamo glavom. „U sedlu je tijesno za dvoje“ autorov je prvi roman, radnjom smješten u 60-te godine, ispričan jednostavno, duhovito i simpatično, tako da doslovce treba uživati u svakoj stranici i svakoj replici.


7. Daniel Kehlmann: F
Još jedan izvrstan Kehlmannov roman koji se dotiče više tema, ali u fokusu su mu obiteljski odnosi i profesionalne preokupacije pojedinaca. Priča o tri brata, svaki je otišao na svoju stranu, ali svima im je zajedničko da se moraju nositi s osobnim neuspjehom. Roman je prilično slojevit i zaslužuje i drugo čitanje.
 
8.  Petra Soukupova: Na more
I ovaj roman mi je bio pravo otkriće, fascinantan od prve stranice, u prvom redu zbog osebujnog načina pripovijedanja. Pomalo ravnodušan, distanciran stil kroz koji likove promatramo kao na nekom filmu, iz daljine, uz povremene naznake što se moglo dogoditi, a nije se dogodilo, ili što bi se moglo desiti u budućnosti. Ujedno i primjer kako roman s minimalno radnje može pružiti dubok i pomalo bolan uvid u obiteljske odnose i činjenicu koliko malo roditelji mogu utjecati na razvoj karaktera svoje djece, ali mogu jako utjecanti na njihov doživljaj samih sebe i svijeta oko njih.
 
9.  Jurica Pavičić: Žena s drugog kata
Još jedno malo remek-djelo, roman s krimi-pričom u kojoj odmah na početku znamo tko je ubojica. Ali to nimalo ne umanjuje doživljaj priče i užitak čitanja – naprotiv, roman se čita u dahu. A osim priče, nudi i suptilnu analizu društvenih i obiteljskih odnosa, pogotovo nekih običaja duboko ukorijenjenih u društvo, do te mjere da se čine normalnima, a ne moraju uvijek biti.

Ocjene (6)

Respektira (6): killcrv, darel, marali, ucitajse, JosipLabas, RuzicaG

Komentari

od TatjanaBN

8 0 0 4

Kao i svake godine...

Neću brojati koji mi je ovo Interliber u životu, jer se ne sjećam ni onog prvog. Valjda je to bilo još u doba Jugoslavije. Kako sam već napisala u prošlogodišnjoj temi, Interliber je za mene događaj koji se ne propušta (osim u slučaju više sile tipa bolest ili službeni put), pa sam ga i ove godine pohodila puna optimizma.

Znala sam što mogu očekivati – gužvu, ne osobite popuste, dosta novih izdanja i poneko staro, štandove s kuharicama i self-help literaturom na više mjesta. Zapravo me ovogodišnji Interliber ugodno iznenadio. Gužvu sam nekako uspjela izbjeći (valjda nisam bila ondje u udarne dane), popusta je bilo, negdje i više nego što sam očekivala, a kuharice i self-help sam ovaj put uspjela ne percipirati. Ipak, razočarale su me najave novih izdanja kojih na kraju nije ni bilo. Najnoviji roman Harper Lee, o kojem se raspravljalo naveliko i u našoj i u svjetskoj štampi, pojavit će se tek za nekih mjesec dana, a i prijevod novog Franzenovog romana objavljen je samo u mekom uvezu, koji na prvi pogled ostavlja dojam da će se raspasti i bez puno prelistavanja. Inače ne smatram vrstu uveza presudnom u odabiru knjige, ali kad je riječ o pozamašnom djelu od preko 500 stranica, onda bih, ako već nema tvrdog, rado vidjela bar kvalitetniji meki uvez, koji se neće raspasti već pri strožem pogledu.

S obzirom da me moji bližnji pred kraj godine obično opsrkbe knjigama za rođendan i blagdane (tako je to biti rođen u prosincu!), nisam se trudila puno kupovati za sebe. Umjesto toga, ovaj put sam opuštenije obilazila štandove s dječjom literaturom, i pomagala sinu u kreiranju vlastitog književnog ukusa. Naročito mi je drago što je na Interliberu ove godine bio i s nastavnicom hrvatskog. I da, školska djeca nisu uvijek nezainteresirana za knjige i književnost ;-)  ima ih i koji jedva čekaju da dovuku nove knjige doma, čak i ako nemaju pojma što su zapravo kupili. Ali bolje da su im u fokusu interesa knjige, nego lagodna instant-zabava na ekrančićima mobitela.

Kako je naslov ove teme ipak „Popisi za Interliber“, navest ću i naslove koji su zaokupili moju pažnju, i mislim da su vrijedni čitanja, sad ili u nekom drugom trenutku:

Jonathan Franzen: „Čistoća“ – najnoviji prijevod najnovijeg romana jednog od najznačajnijih američkih pisaca današnjice. Nakon „Slobode“, nekako ne mogu očekivati Franzenovu lošu knjigu, pa jedva čekam da mi „Čistoća“ dopadne u ruke.

David Lodge: „Svijet je mali“ – s obzirom da me Lodge oduševio prije nekoliko godina, jedva čekam da pročitam i ovaj roman, s podnaslovom „akademska romansa“.

Jurica Pavičić: „Žena s drugog kata“ – kritike ovog krimića su zasad vrlo pozitivne, Juricu Pavičića poznajem po izvrsnim tekstovima i nekoliko odličnih knjiga, ne može biti loše.

Ivica Ivanišević: „U sedlu je tijesno za dvoje“ – nakon „Ulaza za djecu i vojnike“, koji mi je pravo otkriće ovog ljeta, očekujem dosta i od autorovog prvog romana.

Zoran Ferić: „Na osami blizu mora“ – budući da iznimno cijenim ovog autora, još od one njegove antologijske pripovijesti „Potrči doktora“, i njegov pomalo morbidan smisao za humor, svakako namjeravam pročitati i ovaj njegov roman.

Uz napomenu da se do kraja ove godine očekuju već spomenuti prijevod romana Harper Lee („Idi, postavi stražara“) i prijevod zadnjeg romana Davida Mitchella („Bone clocks“), nekako imam dojam da nakladništvo u Hrvatskoj ipak još nije propalo. Nadam se da ni neće.

Ocjene (8)

Respektira (8): marali, NinaM, RuzicaG, darel, Tom1988, Vjeran, naomica, ucitajse

Komentari (4)

5

Od ucitajse

Baš sam čitala članak o gostovanju Lynn Shepherd na Interliberu, pa primijetih kako ove godine, osim nje, nije bilo drugih inozemnih pisaca. Možda je i s tim povezan mali broj novih naslova. Franzen i Pavičić su i na mojoj listi za skoro čitanje. :)
10

Od sthagon

Kako se to pomaže sinu u kreiranju vlastitog književnog ukusa?
5

Od TatjanaBN

Pa, recimo da zajedno obilazimo štandove, izabiremo knjige i komentiramo ih nakon što ih pročita. Sad je još u dobi kad mu to nešto znači, kasnije će to raditi sam za sebe.
5

Od marali

E, TatjanaBN hvala na preporukama. Ove godine sam totalno out svega, čak ni ne stigoh u gunguli žurbe otići na Interliber. U biti, moj prvi propust tog sajma otkako pamtim, i to mi je silno žao. :-( Ferića prvog stavljam na listu.

od TatjanaBN

6 2 0 4

Na Zapadu ništa novo

 Roman njemačke autorice Julie Franck, „Zapad“, u hrvatskom je prijevodu objavljen početkom ove godine. Uobičajeno, isprva ga nije bilo na policama u knjižnici, tako da sam već gotovo i zaboravila na njega, i naletjela na knjigu baš ovih dana. Pokazalo se da prikladniji trenutak za čitanje ove knjige nije moguće ni zamisliti. U vrijeme kad tisuće ljudi ostavljaju sve za sobom kako bi potražili bolji i mirniji život u navodnom europskom Eldoradu, nije zgorega pročitati roman o izbjeglicama iz istočne Europe, koji su 70-tih godina 20. stoljeća pokušavali ostvariti bolji život u toj istoj obećanoj zemlji Zapada, SR Njemačkoj. Paralela je gotovo zastrašujuća.

 Kroz roman upoznajemo nekoliko likova, svakog sa svojom životnom pričom, ali te priče nisu čitatelju servirane kao na tanjuru, već ih saznajemo kroz dijaloge, unutarnje monologe, kratka prisjećanja na prošlost i reagiranja na sadašnjost. Svako poglavlje ispričano je iz perspektive jednog od 4 glavna lika. To su: Nelly Senff, samohrana majka s dvoje djece, čiji je nevjenčani suprug nestao na misteriozan način (službena verzija: samoubojstvo); Krystyna Jablonowska, poljska glazbenica koja je svoj život i život svoje obitelji podredila liječenju smrtno bolesnog brata; introvertirani bivši glumac Hans Pischke; te John Bird, agent CIA-e koji ispituje pridošlice po dolasku na velebni Zapad. Jer ondje je svatko tko dolazi s Istoka potencijalni špijun (ipak smo u 70-tima, i usred Hladnog rata).

 A pridošlice, migranti, izbjeglice, bez obzira kako ćemo ih nazvati, ne mogu samo tako prijeći granicu. Da bi prešli s Istoka na Zapad, moraju proći dugotrajne, ponekad i ponižavajuće procedure (vrlo mučan opis  već u prvom poglavlju), a potom ih se smješta u Prihvatni centar. Ondje žive u zajedničkim stanovima sa sustanarima koje ne biraju sami, koriste zajedničku kuhinju, nemaju kućanstvo ni dom u pravom smislu riječi, hranu nabavljaju na bonove, dobivaju rabljenu odjeću, a potraga za poslom je gotovo uzaludan trud. Nelly je kemičarka, doktorica znanosti, ipak, jedini posao koji joj je ponuđen je – pomoćnica u trgovini pićima. Krystyna je akademska glazbenica, no svoj instrument (violončelo) je morala prodati kako bi platila dokumente za prelazak granice, i sad radi u restoranu brze hrane. Hans Pischke ne radi ništa i uopće ne izlazi iz prihvatnog centra. Nellyna djeca pohađaju lokalnu školu gdje doživljavaju brutalno zlostavljanje vršnjaka.

 Julia Franck i sama je kao djevojka emigrirala iz Istočne Njemačke na Zapad. Za pisanje ovog romana vjerojatno nije morala puno izmišljati. Atmosfera sivila, beznađa i apatije savršeno je pogođena. Migranti – jer oni to jesu, iako ih se na ponekom mjestu u romanu naziva i izbjeglicama – ne uspijevaju se uklopiti u blještavilo života na Zapadu, sva njihova zbilja je prihvatni centar, čiju rampu ne smiju prelaziti bez javljanja portiru, a noću su im izlasci zabranjeni. Pokušaji da svoj život učine nešto boljim uglavnom ostaju samo na maštanjima. Lokalno stanovništvo ih ne prihvaća, smatra ih glupima ili čak zaraznima (pa tako Nellyna djeca u školi dobivaju posprdan naziv „istočna kuga“). Strah od zaraze tumači se objektivnim okolnostima, „političkom izoliranošću“ grada (zapadnog Berlina), što ipak prelazi u paranoju od virusa koji se možda uzgajaju negdje u laboratorijima diljem Rusije. Srž cijele situacije ipak je sadržana u nekoliko rečenica koje Hans upućuje Nelly negdje pred kraj romana:

„Mi smo ovdje u prihvatnom centru, ne na Zapadu.“ Hans je prekrižio ruke. „Ti si možda otišla s Istoka, a ja iz tamošnjeg zatvora. Ali gdje si završila? Zar nisi primijetila da stanujemo u centru okruženom zidom, usred zemlje okružene zidom. Zar misliš da je ovdje unutra, unutar zida, zlatni Zapad, velika sloboda?“

 O ravnodušnom i nezainteresiranom stavu Zapada prema Istoku možda najbolje govore scene iz bolnice, kamo Nellyin osmogodišnji sin dospijeva nakon što su ga vršnjaci u školi brutalno pretukli. Dok liječnik sumnjičavo ispituje Nelly, sumnjajući na obiteljsko zlostavljanje, majka jednog od počinitelja dovodi sina u odgojno-poučnu ispriku, ali ta „isprika“ nije ništa više od pukog ispunjavanja forme. S druge strane, Nellyna pasivnost u cijeloj situaciji upravo je zastrašujuća.

 Ovakvih i sličnih prizora u knjizi je mnogo, moglo bi ih se prepričavati do unedogled, kao kakve parabole o odnosu domaćih i došljaka. Ovo nije roman koji kritizira, ni totalitarni Istok, ni ravnodušni Zapad, već u središte postavlja odnose tih dviju sredina. Pad Berlinskog zida promijenio je mnogo toga na političkoj karti Europe, ali, kako možemo vidjeti iz aktualne situacije s bliskoistočnim izbjeglicama, u glavama ljudi nije se promijenilo gotovo ništa. Vjerojatno ni neće. A knjiga poput ove mogu i nama poslužiti da se pogledamo u zrcalo, bez obzira što nam se možda ne sviđa ono što bismo u odrazu mogli vidjeti.

Ocjene (8)

Respektira (6): NinaM, monstrum, darel, BoriciOmis, sthagon, ucitajse

Slaže se (2): NinaM, darel

Komentari (4)

5

Od ucitajse

Aktualna tema za čitanje o kojoj, baš kako si rekla, trenutak ne bi mogao biti prikladniji. Stavljam na popis za knjižnicu!
10

Od darel

Slazem se s prethodnim :-)
4

Od NinaM

Oo da.."obećani" Zapad. Nevjerojatno kako nas knjige znaju odabrati u pravo vrijeme. Pročitala...i da, to je to. Rečeno je sve u analizi. :) Ostane samo gorak okus zbog toga što se gotovo ništa od tada nije promijenilo.

od TatjanaBN

6 0 0 2

Trebamo li? Ili: možemo li uopće?

Na pitanje iz naslova teme odgovaram protupitanjem: ne „trebamo li“, nego možemo li uopće djeci nametati svoj izbor knjiga? Moj odgovor je – baš i ne možemo. Zašto, nije teško pogoditi. Vjeran je u svojoj analizi već objasnio razliku između odrastanja današnje generacije djece i generacije njihovih roditelja. Ali nije samo to razlog.

Istina je, da neke knjige namijenjene djeci, koje su prije 30-ak  godina bile gotovo kultne, današnjoj djeci ne znače ništa. Ali to ne vrijedi za sve dječje knjige. Neke ostaju vječno interesantne, pa i generacijama koje odrastaju okružene gadgetima i elektronikom. Istina, moj statistički uzorak je smiješno zanemariv (n = 1), ali  morat ću se osloniti na ono što imam, a ne izmišljati teoriju o onome što ne mogu konkretno potvrditi (tako mi i treba, kad ne radim u školi, kao tolike prijašnje generacije u mojoj obitelji).

Također, na svojem jedinstvenom oglednom primjerku današnje mlade generacije ne mogu donijeti nikakav zaključak, jer je još daleko od stvaranja pravog čitateljskog ukusa. Recimo da smo, i on i ja, na nekakvom dobrom putu, ili se barem tako nadam. Počelo je onako kako je Vjeran i opisao – slikovnice, pa roditeljsko čitanje, a negdje s početkom škole, i samostalno čitanje duljih, „pravih“ knjiga. I odmah moram reći – slikovnice same po sebi ne znače puno u razvoju čitateljskog ukusa, njihova je uloga prvenstveno u razvijanju čitateljskih navika. Da ne duljim, pisala sam već o tome negdje na Imaginariju. Ali na ovoj temi riječ je o djeci koja samostalno čitaju.

Kako sam već spomenula, neke dječje knjige ostaju vječne. Prvo mi padaju na pamet Kästner i Kušan. I dok su meni osobno „Emil i detektivi“ nekad bili ne osobito zanimljiva knjiga, moj sin ih je progutao u dahu, i to više puta (zadnji put za lektiru, i još nekoliko puta prije nego je knjiga uopće došla na red za lektiru). O Koku i društvu da ne govorim (priznajem, određenu ulogu su u pravo vrijeme odigrale i izvrsne ekranizacije u režiji Kušana mlađeg). Što se tiče „Junaka Pavlove ulice“, koje je Vjeran također spomenuo u svojoj analizi, moram primijetiti da ta tema nije svima strana i nepoznata ;-)  Dječačke „bitke“ i međusobni odnosi aktualna su tema i dan-danas, samo ovisi o trenutku u kojem se dijete upoznaje s njom, a i s ovom knjigom.

Moje dijete spada u one rijetke ptice koje se načelno vesele lektiri. Bar je tako bilo dosad, pojam lektire nije mu ubio želju za čitanjem (o pisanju lektire dalo bi se raspravljati!). Ali kad pogledam u izbor lektirnih naslova, ponekad mi dođe da se uhvatim za glavu. Neka djela, koja su u lektiri za niže razrede osnovne škole, zalutala su u taj popis još davno prije i tako je ostalo, kao po nekoj inerciji. Neka djela su današnjoj djeci potpuno neprimjerena i dosadna, iako, apsolutno gledano, vjerojatno imaju umjetničku vrijednost. Tu bi stručnjaci imali sigurno štošta za reći. S druge strane, primjećujem da se u lektiru uvrštavaju neka djela suvremenih dječjih autora (preciznije, autorica!) koja su djeci na prvu loptu atraktivna, ali sama po sebi nisu baš nešto (ili se meni tako čini). Pripisat ću to težnji razvoja čitalačkih navika u najmlađih. Dakle, mogu primijetiti težnju da se u lektiru za niže razrede uvrštavaju raznolika djela, i više i manje privlačna, i klasici i oni drugi, i to zasad nekako funkcionira.

Moje vlastito iskustvo tu staje jer mi viši razredi osnovne tek predstoje J . A što se tiče srednjoškolske lektire, tu je stvar jasnija. Ako je jedna od svrha nastave hrvatskog u srednjoj školi učenje povijesti književnosti, onda se naprosto mora proći kroz kapitalna djela svjetske i hrvatske književnosti, kao ogledne primjerke i u svrhu razvoja opće kulture. Mladi ljudi od 15-16-17 godina baš u toj dobi postaju spremni prihvatiti nove izazove koje im pružaju takva djela. Jedan naš uvaženi pisac negdje je napisao da nitko ne posuđuje hrvatske realiste osim srednjoškolaca koji ih moraju čitati za lektiru. Možda, ali znači li to da ih treba izbaciti iz te iste lektire? Ne bih rekla. A ipak, može li se lektirni popis skratiti? Vjerojatno može. Mora li gimnazijalac pročitati u integralnom obliku „Juditu“ ili „Osmana“? Vjerojatno ne mora. Ali po mojem mišljenju, šteta bi bilo uskratiti gimnazijalcima jedinstveno iskustvo koje mogu steći čitajući Dostojevskog, Kafku ili Camusa. U toj dobi, argument „meni je to dosadno“ više ne drži vodu. Ne moraju se svima sviđati sve knjige koje treba pročitati, ali treba naučiti to argumentirano izreći. Tome bi nastava hrvatskog i trebala služiti (a ne samo brojanju riječi u eseju koji će se pisati na državnoj maturi!).

Školski programi ionako su pretrpani, o tome se većina slaže. Iz tog razloga, nikako se ne slažem s idejom da se u lektiru uvrštavaju „šund“ romani. Možda kao slobodni izbor, kao tema za slobodnu i argumentiranu raspravu, ukoliko nastavniku ostaje vremena. Ali ne kao nešto zadano.

A što je s čitanjem izvan školske lektire? To je tema koja mi je itekako aktualna, ali nemam pravi odgovor. Da svoj izbor ne smijem nametati, to mi je jasno još odavno. Da mogu diskretno sugerirati, također znam odavno, pa to i pokušavam. Ipak, i kod vlastitog djeteta ponekad je teško dokučiti što ga zapravo privlači određenoj knjizi, a druge odbija. Zašto je opčinjen knjigama o Percy Jacksonu, gutajući potom grčke mitove u jednom izdanju, a antologijsko izdanje Gustava Schwaba zaobilazi u širokom luku. Što je toliko privlačno u „Tajnama...“ Hrvoja Kovačevića (koje osobno ne smatram osobito kvalitetnom literaturom, ali ajde, mogu proći), dok neke druge dječje krimiće ne želi ni pogledati. To su uglavnom pitanja bez odgovora, odnosno, odgovor možda saznam jednom kasnije. Zasad mi je bitno da čita, da o knjigama razgovaramo, da se ide u knjižnicu. U nadi da će se, uz dovoljan broj pročitanih kvalitetnih knjiga, razviti u čitatelja sa stavom, koji će kasnije jasno moći razlučiti dobru od loše literature, i čijem čitateljskom ukusu neće naškoditi i pokoji „šund“ naslov kojeg će ponekad pročitati.

Ocjene (6)

Respektira (6): ucitajse, darel, marali, NinaM, RuzicaG, Vjeran

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Držim fige da prelazak u više razrede OŠ prođe što bezbolnije. I to ne samo iz lektirne perspektive. Pozdrav!
5

Od ucitajse

Što se tiče lektirnih naslova, zaista ih ima svakakvih. Za neke ni meni nije jasno kako su se našli na popisu lektire. Kako bilo, nadam se da će se veselje spram lektire nastaviti i u višim razredima ;)

od TatjanaBN

6 0 0 6

Amazon.com: iskustvo ne baš revnog korisnika

O principima internet-prodaje i budućnosti internetskih i „pravih“ knjižara ne bih ovom prilikom. Ne osjećam se dovoljno kompetentno po pitanju tržišta, trendova i budućnosti. Osim toga, Vjeran i Tom1988 su sve bitno na tu temu rekli puno bolje nego što bih se sama mogla izraziti. Ali mogu napisati osobno viđenje korištenja najveće svjetske internet-knjižare.

Ne sjećam se više kad sam otkrila Amazon, znam da mi je u to vrijeme predstavljao dragocjen potencijalan izvor stručnih knjiga. Kao što i u „prave“ knjižare češće zalazim prelistavati, nego što zaista kupujem knjige, slično je bilo i s Amazonom – često bih navraćala, pregledavala da vidim što ima, ali rijetko bih zaista kupovala. Nedostatak je sigurno bio i taj što nema prelistavanja knjiga (u međuvremenu, vidim da za sve više knjiga postoji mogućnost „look inside“, ali to se svodi na 5-6 stranica sadržaja i uvoda, dakle, opet ništa korisno – kakvo je to prelistavanje koje ti ograničava prodavatelj?). A onda, tu je i pitanje jezika. Na stranu stručne knjige, koje redovito čitam na engleskom, ali beletristiku, naročito s ne-engleskog jezičnog područja, radije čitam u prijevodu. Ne vidim trenutno nijedan razlog zašto bi engleski prijevod sa, na primjer, nizozemskog, finskog ili ruskog, bio kvalitetniji od hrvatskog (osim ako je posrijedi uobičajeno raširen stav da je sve što dolazi iz inozemstva bolje, kvalitetnije, naprednije).

Kupovati knjigu na temelju popularnosti? To mi nikad nije  bio kriterij. Kao što mi je besmisleno o kvaliteti filma govoriti kroz količinu zarađenog novca, tako mi ni broj prodanih primjeraka o nekoj knjizi ne govori ama baš ništa (uostalom, oko koje je ono knjige prije par godina izbio skandal s dodjelom nagrade „Kiklop“ za hit godine?) Isuviše često sam se uvjerila da mi se knjiga, iza koje stoji dobra reklama i propaganda, ne mora uopće svidjeti. Može, ali ne mora. A prava otkrića za mene su i dalje izdanja „malih“ izdavača koji mi često otkriju neke autore za koje inače nikad ne bih čula.

Amazon mi je, više nego za knjige, služio kao dućan za sve i svašta. Prije svega, za nabavku CD-ova. Dobar izbor CD-ova klasične glazbe u Zagrebu je bilo moguće nabaviti u samo jednom dućanu, a nedavno se i taj zatvorio. Dakle, internet-kupovina glazbe iz inozemstva pokazala se boljim izborom. Malo kasnije, prešla sam i na note (iako u zadnje vrijeme i tu dajem prednost „pravoj“ notnoj knjižari u centru grada, malom dućančiću iz snova kakvog muzikofila, u kojem su police prepune od poda do stropa, a ono čega nema – može se naručiti). Bilo je tu i dvd-ova, naročito digitaliziranih verzija nekih starih filmova koje nisam mogla nabaviti drugačije, nego preko Amazona, ili da čekam da ih prikažu na televiziji. Kad sagledam pravu bilancu, proizlazi da sam s Amazona najviše nabavljala glazbu, nešto manje filmove, a od knjiga – slikovnice za sasvim malu djecu. Ali i te slikovnice u našoj su kući već odavno izvan upotrebe. Dijete je naraslo i gradi svoj vlastiti čitalački ukus. A meni i dalje na e-mail stižu Amazonove preporuke za slikovnice primjerene uzrastu 2-4 godine. Hja...

Ima još jedan, potpuno subjektivni razlog zašto ću knjigu radije kupiti u knjižari, nego preko interneta. U knjižari, darujem sebi užitak prvog kontakta s knjigom, prelistavanja, pa ponekad i osobnog kontakta s prodavačima. Kad kupujem preko Amazona, neće mi u poštanski sandučić sletjeti knjiga, nego onaj žuti papirić, s kojim imam rok od 5 dana da odem na poštu (koja mi, naravno, nikad nije usput), čekam u redu, slušam gunđanja poštanskih službenica, nakon svega, izlazim iz zgrade pošte s kartonskim zamotuljkom, ispred zgrade nema pločnika, guram se među dostavnim vozilima pazeći da me neki motor ne zakači, tramvaja obično nema ni u jednom smjeru koji mi treba, i, zaključno, ti odlasci na poštu ne predstavljaju mi baš nikakav užitak.

O Amazonu se puno piše.  Dosta se govorka i o njihovom odnosu prema radnicima, o uvjetima rada, koji su, sudeći po novinskim napisima, daleko od idiličnih. I to je faktor koji može djelovati odbojno. Uostalom, davno je kod mene prošao onaj zanos novotarijom „vidi čega sve tu ima!“ (ako ga je ikad i bilo). Sad Amazon koristim povremeno, kao servis koji može biti od koristi, ali neće mi zamijeniti užitak obilaska knjižara ili, još bolje, Interlibera. U međuvremenu, vidim da i dosta domaćih izdavača (koji nekako uspijevaju preživjeti) nudi kupovinu preko interneta. Nude i čitanje besplatnog poglavlja online. Drugim riječima, nudi se svašta. Ne može se reći da baš u svemu totalno zaostajemo za svjetskim trendovima.

Ocjene (6)

Respektira (6): ucitajse, darel, marali, Vjeran, RuzicaG, NinaM

Komentari (6)

« prikaži ranije
10

Od darel

Fantasticno si opisala razliku kad po paket ides na postu i sva popratna iskustva. Ne da se to usporediti s knjizarom...
5

Od ucitajse

...a da bi stvar sa žutim papirićima bila još bolja obično taj dan možeš pošiljku podići u jednom pošt. uredu, a sljedeća 4 dana ju presele u neki drugi (skroz logično, nema što O.o). Taj dio kupnje preko Interneta se ni meni ne sviđa.
5

Od ucitajse

Usput, slažem se da je knjige s neengleskog jezičnog područja bolje pročitati na hrvatskom, ali problem je kod nas što je gomila takvih naslova nažalost prevedena s engleskog prijevoda :(
5

Od TatjanaBN

Mislim da to ovisi prvenstveno o izdavaču. Fraktura, izdavač kojeg osobito cijenim (i ne samo ja!), objavljuje prijevode s izvornih jezika. A ima ih još.
5

Od ucitajse

Slažem se, zato mi Fraktura i je među najdražim izdavačima :)

od TatjanaBN

9 0 0 5

Hrvatski pisci na ekranu (malom ili velikom)

O ekranizacijama književnih klasika već se pisalo na Imaginariju, ali ova tema je nešto specifičnija: odnosi se na ekranizacije domaćih autora. Moram odmah reći da su mi one čak i malo draže. Oduvijek imam neku neobjašnjivu i posve subjektivnu sklonost domaćim filmovima, čak i kad su loši (tada ih s užitkom kritiziram!). Ekranizacije književnih djela, pogotovo klasika, rado gledam same po sebi. Prema tome, ekranizacije hrvatskih autora trebale bi mi biti poseban užitak.

Od stvarno dobrih filmskih uprizorenja naših autora,  na početku spominjem dva klasika, ekranizacije dviju pripovijedaka Slavka Kolara. Naravno, riječ je o nezaboravnoj „Brezi“ Ante Babaje, ali i o još jednom malom remek-djelu, filmu „Svoga tela gospodar“ Fedora Hanžekovića. Oba filma su vrhunska umjetnička djela, ne nužno po točnosti prenošenja sadržaja (uostalom, u „Brezu“ je Babaja uveo i likove iz nekih drugih Kolarovih pripovijedaka), već po preciznom prenošenju atmosfere, kad se doživljaj viđenog na ekranu uspijeva izdići iznad doživljaja pročitanog. (Ovog trena pada mi na pamet genijalna psihodelična scena iz „Svoga tela gospodar“, kad se Mladenu Šermentu priviđaju krave na njivi koje ga okružuju i ne daju mu proći).

Po kvalitetnoj atmosferi, ali i po dobrom odabiru glumaca, karakterističan je i film Krste Papića „Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja“. Iako nije riječ o ekranizaciji romana, nego kazališnog komada, ipak film donosi nešto što na kazališnoj pozornici ne možemo doživjeti. Tu u prvom redu mislim na fantastičnu uvodnu špicu, kad vlak putuje kroz pustoš Dalmatinske zagore, uz karakterističnu popratnu glazbu – taj doživljaj zabačenosti, osamljenosti i pustoši (i u geografskom i u duhovnom smislu) je toliko jak da ga fizički možemo osjetiti. Ne mogu reći da mi je ovaj film apsolutno drag u svim detaljima, s nekim redateljskim rješenjima se baš i ne slažem (npr. scenu u kojoj učitelj dijeli uloge, koja je u Brešanovu tekstu čisto poigravanje riječima i nasmijavanje čitatelja, Papić je pretvorio u sudbinski trenutak koji mi se čini pretjeranim), ali je u cjelini vrlo uspješan, a osim izvrsne uvodne špice, moram istaknuti ovdje i sjajnu završnu scenu koja prikazuje narodski mentalitet uvjerljivije nego tisuću riječi.

Ima među hrvatskim filmovima jedan o kojem obično i ne razmišljamo kao o ekranizaciji, jer je toliko nadmašio svoj književni predložak da ga je gotovo strpao u zapećak. Naravno, riječ je o antologijskom filmu Kreše Golika „Tko pjeva, zlo ne misli“, filmu kojeg mnogi smatraju najboljim hrvatskim filmom svih vremena. Uz taj film sam odrastala, znam ga gotovo napamet, pa me čitanje originalnog predloška, naime, novele Vjekoslava Majera „Dnevnik malog Perice“, gotovo šokiralo. Ono što je Golik prikazao kao simpatično, lagano podrugljivo, ali duhovito i bez zlobe, u Majera je nekako odbojno, ružno, gotovo gadno. Kao da se Majer trudio istaknuti malograđanštinu uz iskrivljenu grimasu, a Golik uz smiješak pun simpatije (pa tako Franjino stalno pijanstvo ne gledamo s gađenjem, nego više sa smijehom). Osim ovog duhovitog i simpatičnog pristupa, Golik je napravio i jednu od najljepših posveta Zagrebu kakva je ikad postojala, pa doslovno možemo prepoznavati lokalitete Gornjeg grada iz filma (navodno postoji i inicijativa da se za turistički posjet obnovi i uredi dvorište kuće u kojem je sniman veći dio filma).

Kad je riječ o filmu koji je posveta Zagrebu, spomenut ću ovdje svoj omiljeni hrvatski roman i njegovu ekranizaciju. To je Marinkovićev „Kiklop“. Odmah moram naglasiti: ekranizacija Antuna Vrdoljaka nije vrhunsko remek-djelo, naročito ne u glumačkom smislu (glavni lik me se ne filmu nije nimalo dojmio). Ali zahvaljujući izvrsnoj ekipi, film je izvukao iz romana vrlo uvjerljiv prikaz Zagreba uoči eskalacije 2. svjetskog rata. Ne znam što je tu odigralo veću ulogu – vizualna (snimatelj Tomislav Pinter) ili glazbena komponenta (skladatelj Miljenko Prohaska). Iako me, kako rekoh, izbor glavnog glumca  i nije fascinirao, „Kiklop“ nudi i neka vrhunska glumačka ostvarenja u sporednim ulogama. Prvo mi padaju na pamet sjajni Maestro Ljube Tadića (nemoguće ga je drugačije zamisliti tijekom čitanja), odličan Ugo (Rade Šerbedžija), ali i savršeno odigrana mala epizodna uloga vojnog liječnika-pukovnika (Rade Marković) koji govori i gestikulira točno onako kako ga zamišljamo čitajući tu scenu. Zbog prikaza atmosfere, izvrsne fotografije i glazbe koja stvara mjestimice zaista tjeskoban ugođaj (kakav vlada kroz cijelu knjigu), „Kiklop“ mi je posebno drag film, čak i ako nije savršen u svim aspektima.

Ekranizacije lektirnih naslova čine pak posebnu grupu. Već sam spominjala ranije u jednoj drugoj analizi sjajnu ekranizaciju romana „U registraturi“ (r. Joakim Marušić), seriju u kojoj možemo uživati u svim vremenima – jednako mi je bila dobra i onda kad sam je prvi put gledala, i danas. Popularni dječji filmovi kao što su „Vlak u snijegu“ ili „Družba Pere Kvržice“ (doduše, ovaj potonji navodno nije izazvao toliko oduševljenje) dobili su zadnjih godina i hvalevrijednu konkurenciju u vidu ekranizacija Kušanovih dječjih romana „Koko i duhovi“ i „Zagonetni dječak“ (treći film iste ekipe, „Ljubav ili smrt“, nisam imala prilike gledati, pa ne mogu dati svoje mišljenje). Ali ima i suprotnih primjera. Jedan od takvih razočaravajućih filmova bio mi je inače hvaljen „Duh u močvari“, koji me neugodno iznenadio amaterskom razinom glume (osim Ive Gregurevića, koji je sjajan gdje god se pojavio, sve ostale uloge, uključujući i dječje, bile su mi artificijelno i neprirodno odglumljene). Drugi je „Šegrt Hlapić“ o kojem sam već pisala, pa da se ne ponavljam – ukratko, film pun minusa, u prvom redu redateljskih. Ipak, u slučaju šegrta Hlapića, treba pozdraviti već i taj trud da se iz dječje mašte napokon uklone Hlapić i društvo u obliku miševa.

A svrhovitost ekranizacije hrvatskih autora... to pitanje moglo bi se proširiti na temu svrhovitosti hrvatskog filma uopće. Ipak, mišljenja sam da ako je film kvalitetno napravljen, naći će put do publike, a književni predložak u tome može biti samo dodatni plus. Što se tiče budućeg filma „Črna mati zemla“, tu sam jako rezervirana. Kad nas knjiga previše oduševi (a mene je taj roman zaista duboko fascinirao i potresao), i najmanji detalj je važan u stvaranju konačnog dojma, i film ima puno šanse „zabrljati“ na tom polju. Nadajmo se da ovdje to neće biti slučaj.

Ocjene (9)

Respektira (9): Tom1988, MiraLaFu, BoriciOmis, Matea, RuzicaG, marali, Vjeran, darel, ucitajse

Komentari (5)

10

Od darel

Ocekivala sam 2, 3 filma, a ti ih sipas kao iz rukava. Manje nisam od tebe ni ocekivala. Umrla sam od smijeha na miseve i Hlapica. Veliki pozdrav
6

Od Vjeran

Odlično i sveobuhvatno! A umjesto (ne)slaganja odgovorit ću ti analizom ;-) Pozdrav!
5

Od TatjanaBN

@darel, pa je li u uvodu bilo pitanje o "top 5 ekranizacija" ili ne? Ako nije pet, kao da nisam spomenula nijednu!
6

Od Tom1988

Nisam baš neki fan naše kinematografije, a film "Šegrt Hlapić" sam nakon gledanja prozvao "Šminker Hlapić", makar čini mi se da je djeci od 5.-8. razreda jako dobar dojam ostavio pa barem to.
6

Od Tom1988

Pobrkalo mi se... djeci iz 3. i 4. razreda ;) Ovi stariji su gledali Spidermana ;)

Aktivnosti

Više

Chat (2)

Uključi se