5

Tom1988

Bodovi
140.6
Analize
159
Ankete
56
Komentari
449
240 15 1 449
639 53 5 539

“There is a man, playing a violin, and the strings are the nerves in his own arm...” ― James O'Barr

od Tom1988

3 0 0 0

ONOJ KOJA PUTUJE SAMA...

 

Stigla je kao zima, mrzovoljna oštra zima,
zaborav svog prolaska
zabijelila je opustošenim tlima.
Koraci joj miljama teški, odjek im je tuga,
u sjećanju koje mine
kadikad se sjeti izgubljenog druga.


I tad sunce obasja sav sumor njenog svijeta,
čežnja zablješti vrhovima
samotnih planina s kojih ujesen došeta.
Duga nad njom oživi, u očima radost zablista,
otopi se njenog srca led
i poteče kao voda prozirna i čista.

 
Sve dok ne padne noć, gluha nespokojna noć,
u kojoj dišu tek utvare
ljubavi koja je u njoj živjela jednoć.
Ledeni se pokrov širi drhtavim joj usnama,
i nitko ju više ne čuje,
jer ona je tiha rijeka koja putuje sama.

Ocjene (3)

Respektira (3): ljubi, darel, Marta

Komentari

od Tom1988

2 0 0 0

POZORNICA SNOVA (2.dio)


Htio sam se probuditi. Bio sam siguran da ako uradim nešto uznemirujuće, odmah ću otvoriti oči i ovaj san će nestati kao što je i došao.

            Otišao sam do autoceste i bacio se s mosta pred kamion. Nije se dogodilo ništa. "Pregazilo" me i nekoliko autiju, ali i dalje ništa. Kao da nisam ni postojao. Tada sam shvatio da zapravo nisam učinio ništa uznemirujuće; već godinama za mene je svaki dan nalikovao bacanju s mosta.

            Sve što bih uradio, kao da se nije događalo. Svaki korak naprijed nije me vodio nikamo. Kao da sam bio zarobljen u nekom prošlom trenutku.

            Iznenada mi se javila slika videokasete koja se odvrtila do kraja; film je završio i sve što preostaje je premotati kasetu na početak. Ako nema puta naprijed, kreneš natrag.

            Zvučalo je nategnuto, ali ako je ovo doista san, sve bi trebalo biti moguće.

            Sklopio sam oči i zamislio kako je trg izgledao prije desetak godina. Mali dućan koji je nekada bio na uglu. Slastičarnica koja je bila odmah pored, kao i kafić u kojem sam igrao biljar s prijateljima.

            Kad sam otvorio oči, stajao sam za biljarskim stolom i osjećao drveni štap u ruci. Osjećao sam i hrapavost stabla na koje sam se naslonio, te osvježavajuću bocu pive koju sam držao u ruci. Bio sam i mnogo godina mlađi, tada još uvijek sav odjeven u crninu koju ću nekoliko godina kasnije, donekle, zamijeniti malo svjetlijim tonovima. Crno će zauvijek ostati moja omiljena boja (šarena odjeća pripadala je dječaku koji mi se iz dana u dan činio sve daljim), a traper hlače tada su mi bile totalna nepoznanica, kao i većina drugih stvari uostalom. Bio sam šašavi, dugokosi i lagano pripit tinejdžer koji nije imao pojma o ničemu i to nije ni pokušavao sakriti. Snalazio sam se kako sam znao i usput se nastojao što bolje zabaviti.

            Negdje duboko u sebi, već tada sam znao da ovakvi dani neće potrajati vječno... Čak štoviše, promjena je čekala iza ugla, iako ja to nisam ni slutio.

            Prijatelj mi je prišao, lagano me udario u rame, pitao što čekam i vratio me u „stvarnost“. Osjećao sam kako mi se majica natapa znojem od ljetne vrućine, pa sam otpio pivu i udario kuglicu. Nisam ništa pogodio, ali biljar mi ionako nikada nije pretjerano išao od ruke. Moje ruke doći će na svoje tek godinama kasnije.

            Vratio sam se još par godina unatrag i našao se pred bakinom kućom, držeći platnenu vrećicu punu namirnica koje sam kupio u trgovini preko puta. Bili su ljetni praznici. Naši posljednji praznici zajedno. Sada sam bio još mlađi i šarenije odjeven, začešljane smeđe kose i bucmast od specijaliteta bakine kuhinje. Crninu sam tek trebao početi nositi.

            Jedan bijeli mačak izležavao se na stepenicama, pa sam ga primio i uspentrao se s njime do bake. Maks, sjetim se. Druga dva mačka, Dimnjačar i Rista, trčkarala su oko bake dok je na balkonu čistila gusku. Rista se naposljetku smjestio na cigleni zidić nasuprot nje. Sivka je trčkarala po dvorištu i naganjala kokoši.

            Odložio sam vrećicu, sjeo na klupicu pored bake i naslonio joj se na rame, zagledan u nebo, oblake, brežuljke i vlak koji je prolazio i tutnjio u daljini. Nasmijala se i pogladila me po kosi. Dok me sunce milovalo po licu, osjećao sam da mi se neka zvjerka prevrće u želucu, izgleda da smo baka i ja opet popili previše kave.

            Htio sam zauvijek ostati u ovom trenutku.

            Tada sam pomislio: što ako bih mogao spriječiti bakinu smrt? Što ako bih mogao spasiti i proživjeti najiščekivaniju večer u svom dosadašnjem životu? Što ako bih mogao spriječiti smrt prijatelja koji je umro na Badnjak? Što ako bih mogao ispraviti sve one pogrešne odluke koje je donio naivan i lakovjeran mladić? I, najbitnije, što ako bih mogao spriječiti njezino samoubojstvo?

            Toliko tih "što ako", ali mislim da ništa od toga ne bi spasilo mene. Nitko me ne može spasiti od mene samog. Osjećam da u sebi nosim bolest koja je toliko uznapredovala da ju ničija ljubav više ne može odstraniti.

            Ako bi svi ti ljudi preživjeli, tko kaže da se jednog dana ne bi dogodilo nešto podjednako loše i probudilo onu morbidnu stranu moje naravi? Ili možda se ne bi moralo dogoditi baš ništa; jednog dana jednostavno bih se probudio i svijet više ne bi bio isti.

            Svakog dana svijet završava za nekog, rekao je jedan pisac...

            Odjednom poželim da se nikada nisam ni rodio. Život mi se čini poput tereta koji više ne želim vući uokolo.

            Ako je ovo san, bih li mogao vratiti se skroz na početak? Iako sjećanja ne sežu tako daleko u prošlost... Ali možda sjećanja ni nisu potrebna. Možda je dovoljno samo poželjeti...

            Sklopim oči i zamislim da nikada nisam ni postojao.

            Kad sam otvorio oči, i dalje sam sjedio na klupici nedaleko ulaza u kuću. Ali bake nije bilo. Nije bilo ni mačaka. Kuća je izvana djelovala zapušteno i dvorište je bilo prazno. Na ciglenom zidiću bila je pepeljara puna opušaka. Ovo sumorno mjesto nimalo nije nalikovalo raju u kojem sam bio samo trenutak prije.

            Iza sebe začujem škljocaj brave i okrenem se. Iz kuće iskorači umorna i tužna starica, nimalo nalik nasmijanoj, dobrodušnoj baki koja je sjedila ovdje maloprije, u rukama noseći platnenu vrećicu s kojom sam ja nekada odlazio u kupovinu.

            Prije nego je krenula niz stepenice, zastala je i okrenula se prema meni. Znao sam da me ne vidi, ali činilo se kao da osjeća da sam ovdje... Kao da pokušava dozvati u sjećanje nešto što je zaboravila. Nekog koga je nosila u srcu.

            Shvatim da bi tako izgledao svijet u kojem se nikada nisam ni rodio. Svijet u kojem nas dvoje nikada nismo zajedno proveli onih predivnih 15 godina.

            Napokon, to je bilo nešto što me uznemirilo i probudilo.

            Ustao sam iz kreveta, stao pred ogledalo i pomislio da moram snimiti novi film.

            I taj će morati imati bolji završetak od prijašnjeg.

            Pa makar ga morao snimiti sam.

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, Marta

Komentari

od Tom1988

2 0 0 0

POZORNICA SNOVA (1.dio)

 

Snovi su oduvijek bili odraz onoga što sam u životu propustio i svega za čime sam čeznuo; nerijetko je to dvoje bilo neraskidivo povezano.

            Ponekad snovi budu jedini život koji nam preostaje, jer u njima ništa ne umire; snovi su kratki odbljesci vječnosti koja sve nas čeka na kraju puta. Snovi žive u nama i to je jedini svijet kojem ćemo u potpunosti pripadati.

            Kad god bi stvarnost postala nepodnošljiva, povlačio bih se u snove... Snovi su bili odjek svega što sam izgubio i uzalud pokušavao oživjeti.

            Noću bih ležao u krevetu i promatrao tamu, mjesec i zvijezde, te im puštao da me uljuljkaju u san. Nerijetko bi se snovi pretvorili u more, ali čak i u njima bih se, makar, osjećao živim. Osjećao bih da postojim.

            Danju bih jedva dočekao noć. Bojao sam se ponovo zbližiti s ljudima jer mi njihova ljubav nikada nije ništa dobrog donijela; sva povezanost koju bih osjetio s njima činila se beznadnom i iscrpljujućom. Svatko me htio pretvoriti u osobu kakva su željeli da budem jer većina ljudi odbija shvatiti ono što nisu naučeni razumjeti... Strano im je sve što nije dio njih samih i s čime nisu navikli živjeti. Naučeni su svoje misli, žudnje i osjećaje projicirati na druge, ne prihvaćajući da svatko ima svoj život i pravo raditi s njime što god želi. Svatko osjeća, razmišlja i žudi na drugačiji način. Ponekad manje različit, često više, ali u konačnici nikada isti.

            Svi danas žude za jednakošću, umjesto da prihvate različitost.

            Često sam osjećao kao da sam ogroman kolač čiju smjesu ljudi žele oblikovati i mijenjati po volji, kako bih postao što prepoznatljiviji, ukusniji i probavljiviji. Sve dok im ne bih zapeo u grlu i onda bi pobjegli. Svatko bi na kraju uvidio da u meni nema mjesta za preinake.

            S vremenom sam prestao razgovarati s ljudima. Kad kažem razgovarati, mislim doista razmjenjivati stavove, ideje, čežnje i osjećaje. Koju god važnu i nesvakidašnju misao bih izrekao, vratila bi se natrag obezvrijeđena i lišena ljepote koju je imala prije nego sam ju pustio u svijet. Mnogi ljudi postali su robovi ambicija te nametnutih pravila ponašanja i uzornog življenja, nerijetko od rođenja sputani učenjima i očekivanjima drugih, a to me podjednako ljutilo koliko i otuđivalo. Tuđe ja pokušavali su prisvojiti i ukalupiti u svoje ja. Živjeli su prema načelima i težili ciljevima koji, danas više nego ikad, nikada ni nisu bili njihovi. Pod izlikom napretka i društvenog konformizma, postajali su žrtve duševnog konzumerizma. Možda su bili uspješni u poslu koji su radili, nerijetko je to doista i bio posao za koji su bili rođeni, ali istovremeno nikada nisu znali odvojiti vremena kako bi zaista spoznali sebe. Bili su prezauzeti obavezama i desetljećima marljivog rada kako bi zaradili penziju u kojoj, nerijetko, ne bi ni uspjeli uživati. Sve ostalo događalo se usput i kako bi naišlo, jer nisu željeli iskoračiti iz okvira u koji su smjestili svoju brižljivo isplaniranu svakodnevicu. Putovali su blještavom autocestom života kao i gomila drugih, te s čuđenjem promatrali one koji bi ponekad skrenuli na prašnjavi puteljak koji se gubio u daljini. Djecu su odgajali u istom duhu, projicirajući na njih sve što su brižljivo prikupili od drugih i što je često bilo potpuno pogrešno. I tako iz generacije u generaciju. Ako bi netko i pokušao iskoračiti iz tog ukletog egzistencijalnog kruga, često bi bivao neshvaćen, izopćen i izluđen. Iskoračiti iz gomile značilo je ostati sam. Sam i zaboravljen.

            Egzistencijalni eklekticizam izraz je koji bi ljude današnjice mogao podosta dobro opisati. Zamišljam ih da stoje pred ogledalom i, kako su stariji, u zrcalu sve više vide ono što ih je svijet naučio vidjeti i cijeniti; odraz njihove duše postaje tajna i njima samima. Nedokučiva tajna.

            Na kraju sam jednostavno naučio šutjeti. Svoje misli čuvao sam za sebe i pustio svijet neka ide svojim putem. Živio sam u prošlosti i s vremenom se na to naviknuo; nije bilo ničega što sam očekivao od budućnosti.

            Nije prošlo dugo i moja otuđenost od svijeta, nepristupačnost i nedostatak komunikativnosti, počela je smetati kolegama s posla i nije donosila dobre poslovne rezultate. Ali meni je bilo ionako svejedno. Izgubio sam svaki interes za rad i budućnost. Nekoliko tjedana kasnije ostao sam bez posla, te počeo živjeti od ušteđevine i naknade za nezaposlenost.

            Budio bih se u zoru, popio kavu, otišao u nabavku i vratio se kući kad bi se većina svijeta tek probudila. Cijele dane provodio sam zatvoren čitajući knjige i izlazeći tek kad bi pala noć. Oduvijek sam volio šetati noću jer bi svijet tada bio prazniji i tiši, a mjesečina i zvijezde su oduvijek činile da se osjećam opuštenije i snenije; bile su glasnici svijeta koji me čekao u snovima. Upravo iz tog razloga najviše sam volio zimu - tada su noći bile najduže.

            Sve dok se jednog jutra nisam probudio u svijetu u kojem je prošlost postala dio mene.

            Tog jutra otvorio sam oči i osjetio da se nešto promijenilo. Uvijek kad bih se probudio, osjetio bih uleknuće na starom madracu te toplinu jastuka i pokrivača. Ovoga puta nije bilo ni naznake da je netko proveo noć u krevetu. Ležao sam na krevetu, ali kao da ga nisam osjećao.

            Pomislio sam na utrnulu ruku lišenu osjeta, na kojoj se prsti nastavljaju normalno pomicati i promjena je naoko nevidljiva....

            Isto sam i ja sada osjećao, samo što se činilo kao da mi je cijelo tijelo utrnulo.

            Otvorio sam vrata kuće. Tek je bila svanula zora, a magla je prekrivala grad. Vani je moralo biti prohladno. Kažem moralo jer sam bos stajao u kratkim hlačama i majici ne osjećajući hladnoću. Kad bolje razmislim, nisam osjećao ništa.

            Svejedno sam se obukao i izašao na ulicu. Ušao sam u pekaru, stao pred blagajnu i čekao. Pekarica kao da me nije uopće primjećivala. Promrmljao sam dobro jutro, ali i dalje ništa. Prisjetio sam se i da u pekari svakog jutra osjetim miris svježe pečenog kruha, ali ovoga puta kao da nije bilo ničega. I nikoga. Kad je pekarica otišla pozadi ne zamijećujući moju prisutnost, posegnuo sam za toplim pecivom i shvatio da ga ne mogu primiti. Prsti mi nisu prošli kroz pecivo kao da sam duh; bilo je to prije poput fenomena fantomskog uda. Osjećao sam da je pecivo tu, ali istovremeno ga i nije bilo.

            Sanjam, konačno sam shvatio. Ovo je samo san. Najčudniji dosad, ali ipak san.

            Izašao sam na ulicu i punim zamahom udario šakom u glavu jednog amaterskog, samoprozvanog pjesnika koji mi je išao na živce. Naravno, ovaj je samo nastavio koračati, bilo je to kao da sam udario propuh. Na neki način, možda i jesam.

            Kako je vrijeme prolazilo, san mi se sve manje sviđao. Po otkucavanju crkvenog zvona i suncu koje se uspinjalo nebom, shvatio sam da vrijeme prolazi za sve osim mene. Bila je gotovo polovica dana, ali nisam osjećao glad, žeđ ni umor. Zapravo nisam osjećao ništa. Svijet kao da se nastavio odvijati, a ja sam bio ostavljen iza. U prošlosti. 

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, Marta

Komentari

od Tom1988

5 1 0 0

SPRDILAČKA....

Gledao sam nedavno film "Killer Joe". Poprilično psihotičan triler na početku kojeg je scena gdje se sin razmetni vraća kući, a vrata prikolice mu otvara gola maćeha. S obzirom da je ona na povišenom terenu, a posinak nekoliko stepenica niže, on zine u čudu jer mu se pred očima odjednom nađe njezina *** (i ne, ne mislim na potkoljenicu ;).

Otprilike moja reakcija nakon čitanja ovog ovog teksta.

Ta "Najopasnija aplikacija za pisanje" nema nikakve veze s procesom pisanja, odnosno barem ne onim stvaralačkim procesom. Mada kada bismo dodali jednu kvačicu i to pretvorili u "Najopasniju aplikaciju za pišanje", ne mogu a da ne zamijetim koristan aspekt primjene tog alata. Zamislite da vam se piša, a nemate gdje pišati ili ste jednostavno u nemogućnosti otići do najbližeg toaleta, to je uistinu nezgodna situacija. Ali ništa ne brinite, dovoljno je da 5 sekundi otrpite i više nećete osjećati ovu nagomilanu potrebu za zalijevanjem keramike, ona će jednostavno nestati.

Naravno, s vremenom bi vam mokraćni mjehur prsnuo - eksplozija kao iz vatrogasnog šmrka - i vi biste cijeli bili uneređeni.

Otprilike tako zamišljam NAZP koja, prvenstveno, ne pridonosi stvaralačkom procesu u pisanju. Da ne kažem da bi valjda svatko trebao pronaći SVOJ način pisanja, bez opterećenja i žurbe.

Na primjer, neki sjede za pisaćom mašinom s limenkom pive (ili galonom vina) na stolu. U naletu inspiracije nema toga što će ih maknuti od pisanja, pa čak ni gola žena koja, izvodeći u krevetu razne glasovne promjene i pohotno mašući svojim atributima, čeka da se gospon pjesnik ostavi pjesničkih slika i postane njezina apozicija, veznik u njezinom... Ok, postajem previše pravopisno perverzan i da, to bi bio stil Charlesa Bukowskog.


Postoje i umišljeni, samoprozvani pisci ili pjesnici koji zavide onima boljima na njihovoj produktivnosti i pokušavaju ih obezvrijediti. Na primjer, kad ne žele priznati svoju inferiornost ili jednostavno iz zavisti žele napakostiti boljima od njih, oni će se opravdati da ne žele žuriti stvaranje pa radije satima, danima, tjednima pišu jedan stih kako bi postigli savršenstvo riječi ili tamo neki neviđeni deseterac i tako spoznali umjetničku nirvanu (ili vragtepitaj što). U seriji "Hannibal" je bio jedan takav zlizani egocentrik koji je i šest mjeseci pisao jedan stih, jedan savršeni stih, jer on je umjetnik, veliki umjetnik... Odahnuo sam kad ga je Hannibal skuhao za večeru.

Uglavnom, ne mogu baš smisliti "pjesnike" i "pisce" koji tjednima pišu savršeni stih ili rečenicu, ali čak i oni su mi ispred ovog Ebertovog dizajna.

Najopasnija aplikacija za pisanje. NAZP. Prva asocijacija mi je Steven Seagal. Ti sjediš za tipkovnicom, bjesomučno tipkaš, i tipkaš, a kad dođe onih 5 sekundi zastoja, iz kuta ekrana izroni velika Seagalova šapetina koja jednim moćnim zamahom pobriše sve što si dotad napisao. Ili se pojavi Chuck Norris koji kaže kako si ti nepopravljivo nesposoban i da on u 5 sekundi, samo s lijevom rukom, natipka 1000 rečenica o 1000 terorista koje je u tih 5 sekundi premlatio desnom rukom.


Moram se malo sprdati jer mi je uvijek smiješno koliko su ljudi nesposobni nešto postići sami pa uvijek naivno traže pomoć koja, nerijetko, ni nije pomoć, nego samo još jedan način zarade na njihovoj nemogućnosti da priznaju da jednostavno nisu sposobni za neki proces stvaranja (u ovom slučaju pisanja). Ne znam, pisanje bi valjda trebao biti slobodan proces. Ponekad pišeš danima u komadu, a ponekad danima ne napišeš ništa...

Recimo, zna mi se dogoditi da krenem pisati pjesmu, ali nisam zadovoljan pa odustanem. Ako ipak mislim da sam nešto koliko-toliko dobro napisao, onda to jednostavno sačuvam. Istovremeno mi je sve to pohranjeno u mislima, vrzma mi se glavom (pa sam totalno pogubljen na poslu, na putu do dućana ili zaboravim otići na wc) i sljedeći se dan ta zbrka, ti šumovi kako ja to kažem, već ipak počnu pretvarati u nekakvu smislenu cjelinu. A možda i ne... Možda se to dogodi tek nekoliko dana kasnije i ja tek za vikend napišem pjesmu. Uvijek imam pri ruci mobitel ili blokić pa da, ako me inspiracija uhvati na poslu ili negdje izvan kuće, to mogu nekamo ispisati. Ponekad pjesmu pišem nekoliko sati, nerijetko nekoliko dana, a bilo ih je i dosta koje sam pisao mjesecima jer bih uvijek osjećao da nešto fali. Mislim, nikamo mi se ne žuri. Pjesme uvijek imam potrebu doraditi (zglancati kak' ja to kažem) i nerijetko se dogodi da istu dorađujem i po sto puta... Opet, zato jer mi se ne žuri. Slično je i s pisanjem priča, premda mi za njih ipak treba manje vremena, manje ih moram dorađivati.

Nervozno lupkanje po tipkovnici mi također nikako ne odgovara pisanju, barem ne onom dobrom pisanju. Naravno, druga je stvar kad se radi o dosadnom seminaru, izvješću, papirologiji, dnevniku rada ili nekoj sličnoj stvari koja je pitanje obaveze i koja ti je nametnuta.

Pisati pritisnut rokovima ima smisla kad treba objaviti nekakav novinarski članak, ogled ili osvrt. Na primjer kad trebaš nešto istražiti, obraditi činjenice i na temelju toga napisati tekst. Mada ni onda baš ne vidim nekakvu potrebu za korištenjem NAZP-a. Što ako, recimo, kihneš dok pišeš članak? Ok, jedno kihanje ti oduzme oko 3 sekunde pa možeš s popljuvanim prstima brzo nastaviti tipkati. Ali što ako kihneš dvaput zaredom? Ne znam za druge, ali ja obično kihnem dva do tri puta u komadu. I onda ti objasni šefu redakcije Jutarnjeg lista da nećeš na vrijeme dostaviti članak jer si maloprije kihnuo.

Mislim da je bolja preporuka, u takvim "last minute" podvizima, skuhati lonac turske kave, i "piči Miško".

Kad je pak u pitanju tvoje umjetničko stvaralaštvo, rokovi te samo sputavaju i ograničavaju uspjeh. Ne mogu zamisliti da pišem pod stresom zbog datuma isporuke svoje sljedeće zbirke pjesama ili priča, ali srećom s time nemam niti neću imati problema. Pisci koji kažu da bolje pišu pritisnuti rokovima, barem po mojem mišljenju, pripovijedaju gluposti. Ja sam bolje učio na faksu pritisnut ispitnim rokovima, ali da bih bolje pisao pod prisilom - odnosno kad nemam ideje za pisanje, ali bliži se rok pa bolje da, makar iz guzice, izvučem inspiraciju - to nikako.

Za zaključak mislim da je ova NAZP ideja, oprostit ćete mi, za spobljuvati se. Za pisanje trebam, prije svega, tišinu, a zatim laptop i krevet i eventualno kavu, čaj ili vino, ovisi. Ne ide mi pisanje za stolom jer mi se guzica ukoči i previše me to podsjeća na učenje (kojeg nikad nisam previše prakticirao, ali svejedno, poveznica je tu) i ne mogu se baš opustiti. Nerijetko mi se dogodi i da zaspim tokom pisanja pa sanjam stihove ili rečenice, zanimljiv je taj osjećaj kad se probudim ujutro i nisam siguran što sam napisao, a što sanjao. Nekoliko puta sam se probudio sav zadovoljan zbog napisane pjesme, a dok sam prao zube počelo bi mi svijetliti da ja zapravo nisam ništa napisao pa bih se odmah bacio na posao. Mada mi se to već mjesecima nije dogodilo pa očito se nazire nekakva spisateljska blokada i vrijeme za NAZP...



Ili ipak ne.

I ako već netko želi brzinski pisati kratke tekstove u pet ili deset minuta bez pauze, onda nek sjedne (legne) za tipkovnicu i počne pisati. Kao da mu za to trepa NAZP, Nakaradna Aplikacija Za Prdonje.

Još će početi prodavati epruvete s krvlju najuspješnijih pisaca, a na etiketi natpis:

Strusite epruvetu ove inspirativne esencije i sljedećih nekoliko tjedana doživjet ćete literarni preporod. U slučaju za život opasnih nuspojava, prepustite nam autorska prava.

Vaša banka spisateljske krvi.

Ocjene (6)

Respektira (5): Vjeran, sthagon, darel, ucitajse, TatjanaBN

Slaže se (1): Vjeran

Komentari

od Tom1988

5 0 0 0

POVRATCI


Nas dvoje
već godinama
se pozdravljamo...

naposljetku,
uvijek se
vraćam
tebi.

U knjigama, u slikama,
u stihovima pjesama,
u samoći, tuzi, kiši
i vjetru...

u svim riječima tišinom ugušenim,
u svim čežnjama i osjećajima
koji ostanu visjeti u zraku
dok se ne rasprše poput
davno izgubljenog
zaboravljenog
odbačenog
sna...

u svemu što je bilo, što će biti i
što ispunjava prazninu
mojih dana...

uvijek se
vraćam
tebi.

Kad prijatelji prestanu biti prijatelji
i postanu dio bezlične mase
čija prisutnost nalikuje
zaostaloj emociji...

vraćam se
tebi.

Kad sve male i velike ljubavi
budu odagnane gluhim
spokojem noći...

kad se sve pretvori u ništa
i ništa bude jedino
što preostaje...

vraćam se
tebi.

Kad strepim od blizine ljudi, njihove
pustoši i njihove neumornosti
koju toliko beznadno crpe
iz svih krivih izvora
i ostavljaju na
svim krivim
mjestima...

a njihove riječi, njihova lica i njihove
oči toliko su nestvarne i prazne
zašto su im oči toliko prazne
ili možda nisu prazne
nego ja u njima
više ne vidim
ništa...

bojim se u ljudima potražiti nadu;
novu spoznaju i novu ljubav
jer njihova me ljubav
dosad samo
gušila...

izopačila, oskvrnula, otuđila
i povela spiralom
najcrnjeg
užasa...

Vraćao sam se ljudima
kad sam trebao
vratiti se
tebi.

***

San je djevojka tužnog osmijeha zaogrnuta beskrajem noći...
pogleda sjetno uprtog u nijemi bezdan mrtvog mora...
na hridinama obasjana uspavanom mjesečinom...
leđima okrenuta svijetu koji blijedi
poput posljednje zvijezde
bačene u ponor
sjećanja...

Niz obraze joj teku grimizne suze
a u dlanovima ispruženih ruku
kuca njeno umiruće srce
koje odjekuje javom i
odzvanja zorom
odbačenog
života...

***

Sunce je trulo i gnjilo i okrutno...
zora vrišti poput smaknuća
ponavljanog unedogled
a jutro zaudara kao
pregažena strvina
na užarenom
asfaltu...

Smrt je naduta stara kurva
kojoj crvi vire iz duplji
i štakori kidaju
meso...

Smrt je lijepa djevojka
razapeta na križu
i zapaljena na
lomači...

Smrt je raskomadana čeljustima morskih pasa...
Smrt je pribijena na bodljikavi stup...
Smrt je obezglavljena i
Smrt je smlavljena...

Smrt je sve što joj namijenim
u svojim morbidnim
mislima...

Smrt je u mojim pjesmama
i Smrt je nadohvat
ruke...


ali ništa od toga
tebe neće
vratiti.

Ocjene (5)

Respektira (5): BorisTraljic, ucitajse, marali, tinchy1983, darel

Komentari

od Tom1988

0 0 0 0

TIZIANO SCLAVI: HOTEL DUHOVA

Ovo bi prije bila pjesma koja me inspirirala da ju obradim na hrvatskom ;) Ista je bila, zbrda-zdola, objavljena u istoimenoj epizodi stripa Dylan Dog. Kažem zbrda-zdola jer je bila skroz suhoparno i amaterski prevedena, bez ikakve rime, forme, truda, ičega... a činila mi se predobrom te nezasluženo i sramotno uništena nemarom prevoditeljice pa sam svaki stih i strofu raskopao i obradio na neki svoj način jer ne podnosim kad neki balavi prevoditelj uništi fenomenalnu pjesmu. Znači, pjesma je od Tiziana Sclavija, poznatog talijanskog strip scenarista, pisca, pjesnika, itd., a ja sam se danima zabavljao dorađujući prijevod, da bih istu što bolje približio Sclavijevom izražaju... koji nerijetko nije toliko različit od mojeg ;)
___________________________________________________________________________________________________

HOTEL DUHOVA
(Tiziano Sclavi)


Ja sam portir u hotelu na sat,
cijeli život provodim za pultom...
I dok neki na katu vode ljubav,
ja ubijam vrijeme pišući
u očaju pustom.

Očaj je možda prejaka riječ...
Ne očajavam i ne nadam se.
Samo dosada koja mi je
ušla i u kosti, odavno
postalo je sve.

Više ne gledam ni ona uvijek ista lica,
njega ili nju dok po ključ sobe prilazi.
Glavu ne dižem sa svojih besmrtnih stihova,
koje naposljetku bacam u vatru
dok smrt dolazi.

Ovdje je smrt kod kuće, dolazi često,
samo radi svoj posao, dosadan kao moj.
A kada ode, ostaje njezin odraz,
poput sjene u ogledalu,
u tmini prijetećoj...

Ovo je nekad bio velik i luksuzan hotel,
a sad se raspada, kao i ja sa svojim uspomenama.
Postao je prašnjavi duh, utočište
je dušama živih i mrtvih,
već godinama...

Stojim iza pulta hotela na sat
gdje više nitko ne dolazi jer strah ovdje ne mine.
Strah od duhova, samih sebe i ljubavi,
što je na koncu isto: strah
od praznine.

Strah od velike praznine koja ispunjava ovaj život,
tu besmislenu stvar, ovaj golemi hotel na sat,
u meni koji olovku trošim bez cilja,
pišući iz dosade, smrti, ljubavi
i milja...

Stojim iza pulta jednog starog hotela,
rastrgan, poput svih, između sigurne smrti i
nesigurna života, čekajući tko zna što.
Ali čekam uzalud, početak nečeg,
što se već možda završilo.

Svi se pitaju ima li čega nakon smrti,
ali mene koji sam uvijek u potrazi za rimom,
nije briga što nas čeka poslije,
već me zanima što je bilo
prije.

Koji je vrag prije, prije smrti?
Dani poput ovoga, slični jedan drugom,
a mi tek sjene koje lutaju rubom,
u potrazi za životom koji će
boljeti manje.

Dođite, uđite samo, vi koji tražite ništa,
misterije, prikaze, magiju i čudovišta.
Ovdje gdje se um miješa i sve završilo je,
među duhovima možda
pronađete i svoje.

Um je labirint hodnika i soba
i ako si se izgubio nije dovoljan aspirin;
tražiš li što si propustio i nadaš se još i sada,
trebaš ga pretražiti cijelog, od tavana
do podrumskog jada.

I kada to najmanje očekuješ, čeka te nova ljubav
jer život je čudan, uistinu čudan...
Još jedna iluzija koja ti srce osvoji,
čekajući da se ljubav sa smrću
u rimu spoji.

Um je labirint, da, i to bez izlaza,
a čim uđeš, već si izgubljen...
Vrata za tvojim leđima zatvorila su se tek,
ali vratiti se više nećeš, lutat ćeš
zauvijek...

Sobe u starome i trošnom hotelu,
ljudi dolaze, odlaze i ostaju kratko
pa ne ostaje ništa ili gotovo
ništa, tek uspomene koje
peku žarko...

Radim u baru u jednome hotelu na sat
onima što vode ljubav nosim kavu na kat.
Ali ovo je pjesma koju sam napisao već...
večeras nemam volje, rastresenosti
ne mogu uteć'.

Kao da čekam nekoga tko će se vratiti
iz vječnosti u ovu drugu vječnost.
Ali, tko bi to mogao biti? Neki mrtvac kao ja,
koji traži poput svih, ono čega nema,
ono što se zaboravlja.

Ako ima nešto uzaludno, ovdje ili u svijetu,
to je pitanje zašto, jer odgovora nema.
Nema zašto ni za što, sve je već jednom bilo
u prošlosti ili budućnosti, i kakav smisao
je to ikad tvorilo?

Još jedna noć, i još jedan dan ode,
a za njima samo crna praznina ostade...
A mi se i dalje gubimo, kako to i oduvijek biva,
u vremenu bez vremena, u tajni koju
ono skriva...

Svi, i mrtvi i živi, dođite na slavlje,
na slavlje bez početka i bez završetka.
Zaboravit ćete, plešući, što vam sudbina piše,
da vam je ostalo još malo vremena
ili možda previše...

Vrijeme uvijek bježi, teško ga je naći,
vjeruješ u sadašnjost, nadaš se u budućnost...
Ili ne misliš na njega, prevarit' ga želi svatko,
ali tebe vara ono, mračno
i opako.

Skriveno u prošlosti, koja ne prolazi nikad,
uvijek teška i prisutna, možda jedina stvarnost.
I sjećanje je možda jedini život koji ne prolazi,
život koji si imao i koji ćeš imati,
koji dolazi i odlazi...

Riječi na papiru, papir poslije u vatri,
listovi ljubavi i mržnje u istom plamenu.
A u sjećanjima izgubiš pronađenu uspomenu,
dok vrijeme i dalje bježi, skriveno u
svoju igru prepredenu...

Igru prošlosti koja ne prolazi nikad,
nadi u budućnost, duhu sadašnjosti.
Ne znam što je bilo, a možda ni ti,
ali što bilo da bilo, više ni
ne želim otkriti.

Ja sam portir u praznome hotelu
i katkad mi se čini da je takav i naš svijet.
Pun sjena u prolazu prema praznini velikoj,
čovječanstvo koje besciljna luta
u boli prevelikoj.

Besciljno luta ne znajući zašto,
slučajno otvarajući vrata prema onom svijetu.
Između dva svijeta razlika i ne postoji,
uzalud čekaš da netko stvarnost
sa snom spoji.

Hotel u nepomičnom svijetu, iako se vrti, vrti,
vrti oko sebe i ruševina svojih...
I ja vrijeme varam ili ono vara mene,
i dalje pišem iako je kraj,
ostaju tek sjene.

Vratar sam u hotelu koji ne postoji,
i ja, poput svih, možda nisam živ.
I da mi vrijeme prođe, da tugu izbrišem,
stojim ovdje prepušten praznini...
i poput sjene pišem.

Ocjene

Komentari

od Tom1988

4 0 0 0

NE MOGU SE ODLUČITI ZA NASLOV ANALIZE...

... ALI NAKON MNOGO PETLJANJA, USPIO SAM JU SKRATITI I UKLOPITI U SAMO JEDNU ANALIZU ;)



U posljednjih tjedan dana pročitao sam "Mostove u okrugu Madison" (i nastavak "Tisuću seoskih putova"), trenutno sam na polovici epskog (730 stranica) romana "Koko" Petera Strauba (odlična knjiga, u maniri Stephena Kinga, veoma razrađene priče i likova koji pomalo podsjećaju na Kingove protagoniste iz romana "Ono"), a povremeno sam to čitanje presjekao s desetak stripova, podosta National Geographica, raznih udžbenika (znatiželja) i nekoliko novonapisanih pjesama... Doslovno sam se prežderao rečenicama i stihovima. Čak štoviše, prije nekoliko tjedana prestao sam pisati osvrte na pročitane romane i stripove jer ću otfikarit' od svog tog čitanja i pisanja. Tako da ovo nije osvrt na stripove ni na "Tisuću" "Kokovih" "Mostova" ( ni na National Geographic ili relativnu atomsku masu ili upotrebu frazema u svakodnevnom životu). I ne, ne hvalim se koliko sam toga pročitao, mrzim one koji imaju potrebu za hvalisanjem tako da niste na pravom putu, a evo i ja ću na trenutak skrenuti... Vezano uz "Mostove", ne mogu se suzdržati a da ne otkrijem jednu, vjerujem manje poznatu, zanimljivost. Naime, "Mostovi" (kao i njihov solidan i pomalo bespotreban nastavak), nisu istinita priča, premda ju je Waller takvom prikazao i mnoge držao u istom uvjerenju nekoliko godina. Drugim riječima, likovi iz romana nikada nisu postojali. Robert Kincaid, fotograf lutalica koji je "radio za časopis National Geographic", nikada nije postojao. Sredinom devedesetih, mnogi čitatelji htjeli su o njemu saznati više pa su zivkali uredništvo National Geographica, ustrajni da nabave brojeve časopisa s njegovim (naslovnim) fotografijama i člancima. U nekom trenutku je uredništvu Geographica to dopiz*** pa su javno objavili da je Kincaid izmišljen lik. Istovremeno, mnogi drugi čitatelji su, vođeni bezvremenskom ljubavnom pričom, odlučili u gradiću Madisonu potražiti grob Francesce Johnson. U nekom trenutku, ljudima koji tamo žive dopiz*** je da ih se stalno ispituje o nepostojećem grobu, pa su i oni javno obznanili da Francesca nikad nije postojala...

To sve, naravno, ne mijenja činjenicu da su "Mostovi" odličan roman. Ali ne, ovo nije osvrt, opet me pucaju digresije (stranputice), a i čeka me "Koko" koji je upravo počinio ubojstvo u knjižnici (toliko o tome da su knjižnice sigurno utočište).

Eto, maloprije sam pročitao ovdje objavljenu analizu "Oduzmite knjige toj djeci!" koja, između ostalog, govori o kontraproduktivnosti pretjeranog čitanja. E sad, da citiram jednu svoju poznanicu, sve to ovisi o nečijim karakternim osobinama. Svatko ima svoj pogled na svijet - ili u ovom slučaju na knjige - i dok god je taj pogled njegov vlastiti, nemam ništa protiv toga. A i u svemu tome, naravno, ima i istine. S druge strane, moj pogled na čitanje i samim time knjige, dosta je drugačiji.

Bez zalaženja u detalje, do svoje 17 godine bio sam sav u čitanju knjiga i stripova. Potom sam smanjio čitanje istih i okrenuo se socijalizaciji, poboljšanju društvene strane života, tako se to nekako naziva, mada u mom slučaju to bi se moglo nazvati gubljenjem vremena. To razdoblje je trajalo otprilike 5 godina, tih 5 godina je bilo super i tih 5 godina nije bilo u redu... jer to nisam bio ja. U nekom trenutku mi je počelo nedostajati čitanje (i pisanje), a dosadila sva ta lutanja i divljanja - odnosno uništavanje javne imovine te narušavanje javnog reda i mira (mada ja bih to sve nazvao "Sve je lako kad si mlad") - pa sam se vratio knjigama i stripovima. Mnogima - pod mnogima mislim prvenstveno na prijatelje i djevojke - je to bilo pomalo neshvatljivo, a nekima je i smetalo. Pa sam se pokušavao prilagoditi i nekako to uravnotežiti. Ali kad satima pišeš i čitaš sve što je crno na bijelo i osjećaš da je to neodjeljiv dio tebe te istovremeno mnogo uzbudljivije od dosadnih, predvidljivih, bezličnih i monotonih razgovora punih floskula - ponekad mi cijelo čovječanstvo svojim životnim navikama nalikuje na jednu veliku floskulu - te izlazaka i proslava gdje trešti glazba koja poziva na otvaranje sezone parenja ukomiranih zbigecanih svinja... dođeš do zaključka da možeš raditi ono što želiš raditi ili dopustiti drugima da ti govore što i kako živjeti jer tvoj stav nije društveno prihvatljiv, previše si "out" a premalo "in" i prestani ubijati poštare u pjesmama, daj više položi taj vozački i oženi se...

Uglavnom, sada u retrospektivi, više mi se sviđaju dva mirnija razdoblja s knjigama, od zova divljine ispunjenog policijskim prijavama, mamurlucima, propalim ljubavnim vezama, prijateljstvima i općenito neuspješnim kontaktima s ljudima jer očito ne funkcioniram na frekvenciji zajedničkoj većini ljudi i to je sasvim u redu jer sviđa mi se moja frekvencija, a danas više ne mogu ni smisliti većinu ljudi i njihovu frekvenciju koja je puna ponora i potresa i vragtepitaj čega sve ne. Mada treba i to sve proživjeti pa barem znaš na čemu si i znaš da, barem u tom pogledu, ništa ne propuštaš.

Naravno, ovo što sam gore napisao je pogled s moje perspektive. Svatko ima svoje razloge zašto čita po cijele dane. Ili možda piše, slika, pjeva, sjedi u saborskoj fotelji (iako ovi potonji valjda ni ne znaju razliku između razloga i uzroka, a posljedice su kataklizmične). Svatko ima svoj način bijega i svakome je isti potreban; u suprotnom riskira da prošvika.

NAPIJ SE

Uvijek budite pijani.
To je to!
Velika zapovijed!
Kako ne biste osjećali
strašno breme Vremena
koje vam slama pleća,
i povija vas prema zemlji,
trebate se opijati bez predaha.
A čime?
Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja.
Ali opijajte se.
A ako se katkad probudite, 
na stepeništu kakve palače,
na zelenoj travi u jarku,
u sumornoj samoći svoje sobe,
kad je pijanstvo već
popustilo ili nestalo,
zapitajte vjetar,
val,
zvijezdu,
pticu,
sat,
sve što juri,
sve što ječi,
kruži,
pjeva,
sve što govori,
pitajte ih koji je čas;
i vjetar,
val,
zvijezda,
ptica,
sat,
odgovorit će vam: 
"Vrijeme je za opijanje!"
Ne budite mučeničko roblje Vremena,
Opijajte se!
Bez prestanka!
Vinom, poezijom ili vrlinom, kako vam volja!

- Charles Baudelaire

Pa eto, bez pisanja koje mi (donekle) utiša zbrku u glavi - i učini da prestanem izgledati kao da će mi iz ušiju početi izlaziti para, iz očiju sijevati munje, a iz guzice iskočiti sklopka - odavno bih prošvikao. Bez knjiga i stripova (i glazbe i mačkiju) koji me smire kad mi ljudi postanu nepodnošljivi i trebam odmor od njih, prošvikao bih dvaput. Naravno to me ne sprječava da nepodnošljive ljude koji, na primjer, dok razgovoraju sa mnom non-stop tipkaju po mobitelu, zamislim da su pupčanom vrpcom povezani s tim svevišnjim aparatom, a punjač im je uštekan ravno u guzicu te se oni svako malo stresu od svih tih notifikacija i "dobrih vibracija" koje prolaze njihovim živčanim završetcima. Dobivam ja svakojake vizije vezane uz ljude koji me živciraju ;)




Ocjene (4)

Respektira (4): ucitajse, TatjanaBN, Vjeran, BorisTraljic

Komentari

od Tom1988

3 0 0 0

SAN U TAMI


Zimski sumrak krvlju prelivenog beskraja...
Odbljesci ranjenog sunca na prozorima kuća...
Tišina večeri zarobljena u očima pospanog mačka...
Svijet na zalasku još jednog hladnog dana zaborava...

Užurbani koraci na ulici i mrmor beznačajnih riječi....
Umorno lice, ledeni obrazi i krvlju podlivene oči...
Lice otupjelo od života; lice smrti...
Lice bez imena i lice
bez lica...

Ulične lampe trepere kao svjetionici u magli sjećanja...
Tama silazi s noćnog svoda i oživljuje sjene...
Sjene što se šire poput pukotina u svjetlu...
Sjene što prolaze, drhte i šapuću...
Sjene što se stapaju s tamom
i postaju neraspoznatljivo
isprepletene...

Jezero je prekriveno tepihom ledenog daha zime...
Uspavano mjesečinom i hladnom tišinom noći...
Okupano sjajem probuđenih zvijezda
i prepušteno blještavom igrokazu
nanovo oživljenih snova...
Tek iluzija čarolije
na pozornici
života...

Svijet iz mašte ispresijecan pukotinama...
rascjepima na tankoj opni snova
koja popušta pred naletom
prvih treptaja svijeta
u kojem sav sjaj,
još jednom,
nestaje u
tami.

Ocjene (3)

Respektira (3): ucitajse, darel, sthagon

Komentari

od Tom1988

2 0 0 0

BRET EASTON ELLIS: AMERIČKI PSIHO


"Znaš li što je Ed Gein rekao o ženama?"
"..."
"Kad vidim lijepu djevojku kako šeće niz ulicu, pomislim na dvije stvari. Dio mene želi ju izvesti, razgovarati s njom, biti veoma pristojan i sladak i tretirati ju kako zaslužuje."
"A što drugi dio njega pomisli?" 
"Kako bi njezina glava izgledala nabijena na kolac."

I can't seem to face up to the facts
I'm tense and nervous and I can't relax
I can't sleep 'cause my bed's on fire
Don't touch me I'm a real live wire

- Talking Heads, Psycho Killer

Američki psiho. Mnogi su se upoznali s likom Patricka Batemana preko osrednjeg istoimenog filma (kojem dojam ipak podiže fenomenalni Christian Bale). Knjiga je, naravno, bolja od filma, a kad se uzme u obzir traljava filmska završnica, čak i puno bolja.

Istovremeno, ovo je vjerojatno i jedna od najkontroverznijih knjiga ikad izdanih. Moralo je proći mnogo godina prije nego je netko prihvatio izdati Ellisovu knjigu (odnosno prije nego je netko pronašao muda izdati ovu knjigu). Vulgarna, brutalna, perverzna, manijakalna i izopačena, ova knjiga je prije svega i jedna oštra kritika društva u kojoj Ellis kroz lik Patricka Batemana katalizira vlastiti gnjev i doslovno razara sve pred sobom, usput progovarajući o tome koliko smo zaglupljen i plitki narod postali, mamini i tatini sinovi, beskičmenjaci, paraziti i prije svega praznoglave olupine koje dopuštaju da društvo nama upravlja i formira nas.

Ellis je spominjao da je lik psihopata Patricka Batemana utemeljen i na njegovom ocu koji ga je često maltretirao, ali kasnije je rekao da je taj lik i odraz njega samog, točnije boli kroz koju je prolazio u periodu pisanja pojedinih knjiga. Knjiga je istovremeno fiktivna, ali mnoga razmišljanja su autobiografska i stravično realistična te se doista tijekom čitanja čovjek zamisli i zapita: Koliko se puta lik Patricka Batemana pojavio u povijesti? Koliko je puta netko krenuo provoditi svoju osobnu pravdu, razočaran od društva koje ga je iz dana u dan činilo sve gnjevnijim? Naravno, ne baš u razmjerima u kojima to Bateman čini, ubijajući beskućnike, prostitutke, prolaznike koji mu se ne svide, ali i bogataše s kojima je provodio većinu vremena, istovremeno prezirući svaki djelić njihove persone i životnog stila koji su istovremeno i njemu nametali. 

Bavim se, oh, većinom umorstvima i egzekucijom. Ovisi.

To je zapravo jedna od stvari u kojima Ellis dominira: bespoštednom ismijavanju yuppieja (mladih dotjeranih bogataša s velikim plaćama i životima punima luksuza) koji od sve te arogantnosti i samodopadnosti nisu sposobni ni jedni drugima zapamtiti imena, a kad netko bude krivo prozvan, taj to ni ne primijeti jer je toliko zauzet onime što on sam želi reći da uopće ni ne sluša druge. Iako možda ne do takve krajnosti, to bi danas nekako vrijedilo i za širu populaciju. I da sprdnja bude veća, upravo ta zamjena imena će posljedično psihopatu Batemanu dati alibi i omogućiti mu da nastavi s ubijanjima, potpuno lišen ikakve odgovornosti. A nakon što izbode beskućnika ili uz vrckave zvuke Hueyja Levisa otfikari glavu jednom dobrom prijatelju, jedino grižnja savjesti koju će osjećati biti će zbog nevraćenih videokaseta.

Bez da previše otkrivam, reći ću samo da su mnogi završetak knjige pogrešno shvatili, istovremeno se previše  povodeći za onim filmskim, pretjerano oniričkim završetkom kojeg je i sam Ellis jasno odbacio. "Ovo nije izlaz" je rečenica koja se ponavlja i u drugim Ellisovim radovima i znači upravo to: sve ovo će se nastaviti jer postajemo sve više tupi, licemjerni, sebični i lišeni ikakve dublje samospoznaje i želje da iskoračimo iz živog pijeska svojih brižljivo nametnutih i ograničenih svjetonazora, društvenih pravila, bezdušne svakodnevice ispunjene letcima i reklamama o zdravoj prehrani, uspješnom životu i priručnicima koji tvore kolaž prihvaćenih osobina koje nas čine popularnima i socijalno prihvaćenima, materijalna strana života bitnija je od samih ljudi, naša odjeća i usiljen osmijeh, riječi i djela važnija su od naše nutrine, bogati se mogu izvući sa silovanjem, ubojstvom (ubojstvima) i ništa se više ne može promijeniti, a zatvaranje ove knjige ne donosi nikakav završetak jer ovaj svijet je stvaran svijet, upravo sad se odvija oko nas i nastavit će se jer, na kraju dana, svi doista dobivamo svijet koji zaslužujemo. Svi smo postali nemarni, sebični, a najsebičniji su možda upravo oni bogataši koji pokreću tamo nekakve humanitarne akcije samo zato jer imaju gomilu novca s kojim ni sami ne znaju što uraditi pa, ajde, učinit će onda neko dobro djelo kako bi malo utišali savjest, završili na naslovnicama novina i usput povećali prodaju svog najnovijeg glazbenog albuma, filma knjige ili koje li već linije proizvode; ništa nego, u mnogim slučajevima, sebičnost pod okriljem dobročinstva. Neizostavno, takav svijet će stvarati nove psihopate, nove Batemane, i kada netko od njih pobije nedužne prolaznike, prijatelje ili vlastitu obitelj, svi će se zgroziti i postavljati uvijek isto glupo pitanje: Kako se to moglo dogoditi? Kako je takav manijak mogao proći neprimijećeno? Kako je država to mogla dopustiti? Umjesto da se malo osvrnu oko sebe ili stanu pred ogledalo; možda ugledaju nešto drugo osim šminke i dobre frizure.

Sve se svodi na sljedeće: Osjećam se kao govno, ali izgledam odlično.

Bateman na površini pokušava prihvatiti konformizam i prihvatiti bogataški život koji mu je od rođenja nametnut, odnosno težiti rezervacijama u najskupljim restoranima, biti bezobrazno sitničav oko svega što novac može kupiti, vježbati u teretani, prihvatiti najnovije trendove, težiti društvenim pravilima i socijalizaciji s njemu jednakima, ali istovremeno to ga iznutra izjeda i čini sve praznijim, nestvarnijim i mrtvijim. U njemu nema više ničega što bi mu pobudilo grizodušje, krivnju, savjest, suosjećanje ili bilo kakav drugi zemaljski osjećaj jer u njemu vene i posljednja iskra čovječnosti što ga dovodi do kompletne depersonalizacije i čini savršenim psihopatom. A istovremeno, ljudi oko njega ništa ne primjećuju jer ionako su naviknuti ne primjećivati ništa osim sebe samih.

Mnogi se primaju za glavu kad ovo izjavim, ali osobno mi je ova, uz Christanovu "bemteumozak", najbolja knjiga ikad pročitana. Ellis je uradio ono što se mnogi drugi pisci u to vrijeme nisu usudili učiniti: bez ustezanja zakoračiti u najcrnje ponore izopačenosti i krvoprolića, istovremeno ne pokušavajući Batemanov svijet učiniti fiktivnim nego baš suprotno, prikazati ga sasvim mogućim i monstruoznim do nezamislivih granica. Mnogi će kasnije, većinom relativno bezuspješno, pokušati imitirati Batemanov lik, ali nitko to neće uspjeti postići toliko zastrašujućom uvjerljivošću,  atrocitetom i prije svega intenzitetom kakav je Ellis posjedovao.

... postoji ideja Patricka Batemana, neka vrsta apstrakcije, ali ne postoji pravo ja već samo entitet, nešto iluziorno, i premda mogu sakriti svoj hladan pogled, a ti protresti moju ruku, opipati moje meso dok pritišće tvoje i možda čak osjetiti da su naše životne navike vjerojatno usporedive: ja jednostavno nisam tu.

Naši životi nisu povezani. Ta teorija je glupost. Neki ljudi uistinu ne bi trebali biti ovdje.

Eto, roman koji ne bih preporučio nikome, ali za koji istovremeno mislim da bi ga svi trebali barem probati pročitati. Trenutno se ne mogu sjetiti jedne jedine osobe koja mi je rekla da joj se ovaj roman svidio, vjerojatno zato jer ljudi često odbijaju pogledati preko krvoprolića, vulgarnosti i perverzija kojima roman obiluje, pa propuštaju uvidjeti da je ovo prije svega socijalna kritika koja danas više nego ikad odražava društvo u kojem živimo.

In Athens all the youths are crying from the gas.
I’m by the hotel pool working on a tan...

People ask me how we are
We are, I say, mostly lost.

-Nick Cave

 

Ocjene (2)

Respektira (2): LostSoul, marali

Komentari

od Tom1988

4 0 0 2

DONNA TARTT: ČEŠLJUGAR

Zbilja sam bio zagrijan za ovu knjigu, osobito nakon što sam na internetu pročitao da ju je preporučio Stephen King. Općenito nemam problema s poduljim romanima, nerijetko im čak i težim (traju dulje ;). Istovremeno mi odgovara i ovakva dramska tematika tako da ne mogu reći da ova vrsta knjige nije po mom ukusu.

Češljugar“ je prva knjiga koju sam čitao od Donne Tartt, i vjerojatno posljednja. Piše li autorica dobro? Apsolutno, ona piše vrhunski, barem što se tiče odlične karakterizacije likova i uvjerljivo iskazanih misli i osjećaja, životnih spoznaja, ljubavi, stahova, raznih promišljanja i propitkivanja itd. E sad, problem je da kad se ide pisati knjiga ovolikih, epskih proporcija, mnogi autori izgube fokus. Je li Donna izgubila fokus? Ne znam, nisam knjigu pročitao do kraja, premda mogu reći da je radnja vezana uz dječaka - koji je preživio teroristički napad u kojem mu je majka umrla – sasvim realistična i čitatelja tjera na promišljanje. Ostali likovi su također izvrsno portretirani, uvjerljivi, doista ih je lako zamisliti kao stvarne osobe i s te je strane razumljiva Donnina posvećenost detaljima.

Unatoč tome, odustao sam nakon, otprilike, 160 stranica. Jednostavno se radnja presporo odvijala i sve me manje zanimalo kamo sve to uopće vodi. Pored toga, Donna ima doista osebujan stil pisanja i njezin vokabular je doista zavidan, pogotovo kad je umjetnost u pitanju gdje ona pokazuje svu raskoš svojeg poznavanja tog svijeta. A čitatelj koji nije baš obrazovan na tom području, sve one pojmove i opise koje ne razumije i ne uspijeva percipirati u mislima, može jednostavno ignorirati, nastaviti čitati i ne zamarati se s time. Ako to uspije, dobra je mogućnost da će pročitati knjigu do kraja, pod uvjetom da su ga likovi i dosadašnji tijek radnje dovoljno zaintrigirali. Ako je pak jedan od onih koji su opsjednuti sitnicama i sve (u redu, gotovo sve) želi razumjeti, onda će nerijetko morati zaviriti u rječnik. To pomalo ubija doživljaj čitanja, a kad se tome pridoda da neke riječi (izrazi) ponekad traže slikovnu interpretaciju, onda na snagu stupa i google. Posljedično to može dovesti do gubljenja interesa za knjigu, kako je bilo i kod mene. Volim ja otkrivati nove riječi i ponekad ljudima dosađivati s njima, ali nisam baš toliki ljubitelj umjetnosti (respald, čepnica, šip, bikromat...?) i ne bi bilo naodmet da je Donna nekako ubacila i pokoje objašnjenje. Mislim, očito nije spisateljica koja štedi na rečenicama.

Mala digresija - prije nekoliko godina pročitao sam Kingovu, također dosta opsežnu knjigu "Duma Key". Isto je dosta bila povezana s umjetnošću, osobito slikarstvom, mada na jednoj sasvim drugoj razini, ali King je to ipak učinio razumljivim i nama ostalim smrtnicima i nije mi bio nikakav problem pročitati knjigu do kraja. Opet kažem, nije da ova vrsta knjige nije po mom ukusu, a i oduvijek me privlačila ovakva tematika odrastanja i traženja životnog puta.

Ali čak i ako sve to stavimo na stranu, najviše me smorilo to što radnji doista fali dinamike, osobito nakon Theovog privremenog preseljenja u prijateljevu obitelj. Zanimljivi trenuci u romanu (Theov povratak u školu i reakcije prijatelja; razgovori sa školskim psihologom, učiteljima, policijom; susret s Hobiejem i bliskost s ranjenom djevojčicom...) su mi postajali kao one linije na EKG-u; kao vertikalni skokovi iz horizontale odugovlačenja, čak i monotonije. Naposljetku sam uvidio da ne uspijevam pročitati ni desetak stranica bez da mi pažnja ne pobjegne nekoj drugoj knjizi, stripu, seriji, mačku, bilo čemu. I to je bilo to. Daleko je ovo od loše knjige, ali subjektivno mi nije bila dovoljno zanimljiva da bih na nju utrošio 650 stranica vremena.

Uostalom, čim sam uzeo odličnu Binetovu knjigu "HhhH", razlika je bila ogromna, doslovno ju nisam uspio ispustiti i imala je dozu pripovjedačke svježine, pa čak i originalnosti koja, osobno, nadilazi ovaj roman. Netko bi sad rekao da je ovo jedna od knjiga koja će nagraditi čitateljevo strpljenje, ali odavno sam prestao padati na takve preporuke; tko me ne pridobije nakon sto stranica gubi moju pažnju, osobito dok tolike bolje knjige čekaju na policama da budu pročitane.

Uglavnom, "Češljugar" zasigurno jest knjiga koja će se prvenstveno svidjeti ljubiteljima umjetnosti i čitateljima kojima odgovara polagano vođenje radnje, bez neke veće napetosti, sve to ispunjeno digresijama i retrospekcijama, i onima koji su navikli na opsežno pripovijedanje, imaju strpljenja te im, naravno, odgovara ovakva priča. Doista, ovaj roman nosi i mnoge elemente još opsežnijeg, Kingovog životnog djela "Ono", ali me ni izbliza nije toliko oduševio.

„Češljugar“ mi djeluje kao knjiga o kojoj bi svi oni učenjaci mogli voditi rasprave, koja bi mogla postati popularna na fakultetima i zasigurno nastaviti osvajati priznanja. Kako god bilo, takva razvikanost mi ionako nikad nije bila mjerilo kvalitete (kako je ono jednom netko rekao: "Remek-djelo je knjiga o kojoj svi govore, a nitko ju ne čita"), a radnja same knjige bila je prespora i, možda prije svega, previše neujednačena (EKG) da bi mi zadržala pažnju.

P.S. Zbilja sad nemam volje uraditi osvrt i za Binetovu knjigu, "HhhH", koja je pisana o zločinima i teroru koje su predvodili nacisti Himmler i njegova desna ruka Heydrich, a sve to pod pokroviteljstvom možda najokrutnijeg "žvakača tepiha" ikad rođenog (naravno: Hitlera). Ali mi je knjiga bila sušta suprotnost ovoj; iznimno zanimljivo ostvarenje u potpunosti utemeljeno na istinitoj priči o Pokretu otpora, početku Drugog svjetskog rata, likvidaciji milijuna Židova, hrabrosti, ljubavi, borbi, patriotizmu... Jedna dovitljiva, originalna, vrhunska proza u koju je uložen iscrpan istraživački trud, odnosno godine i godine proučavanja i posvećenosti lako moguće najokrutnijem događaju u svjetskoj povijesti, a sve to popraćeno pripovjedačkim pristupom koji je nekakva, čak bih rekao neviđena mješavina romana i žurnalizma, neumorne potrage za istinom i još veće ljubavi prema povijesti, a sve je to veoma emotivno ispripovijedano i čini nadasve poučno i uzbudljivo djelo. Istovremeno predstavlja i zid srama, odnosno bespoštedno raskrinkavanje kukavica, ali je i rekvijem junacima, Gabčiku, Kubišu i Valčiku. Da stvar bude bolja, ja ni nisam neki obožavatelj povijesnih romana, a ovo mi je zasigurno ponajbolji roman koji sam pročitao u dugo vremena.

P.S. (2) Možda sam ipak trebao pisati osvrt o Binetovom romanu, tek sad vidim da je vrijedniji spomena, a zasigurno dobiva manje pozornosti.

Ocjene (4)

Respektira (4): tinchy1983, TatjanaBN, ucitajse, darel

Komentari (2)

5

Od ucitajse

Ti si već peta osoba za koju čujem da je odustala od ove knjige. Meni je bila baš dobra, ali istina je da joj treba dati vremena, dugo treba da se nešto dogodi i radnja nekamo krene. Inače nisam baš fan sporih radnji, ali ova me ipak pridobila. :)
5

Od TatjanaBN

Tek sad sam našla vremena pročitati analizu. "Češljugara" nisam još čitala, ali u potpunosti se slažem s pohvalama izvrsnom Binetovom romanu "HHhH" :-)

od Tom1988

1 0 0 2

ALAN MOORE: WATCHMEN

Ulomci iz stripovskog remek djela Alana Moorea, "Čuvari", a strip je u Hrvatskoj nedavno izašao u izdanju Fibre. Snimljen je i istoimeni (solidan) film...


All we ever see of stars are their old photographs...

It's funny, but certain faces seem to go in and out of style. You look at old photographs and everybody has a certain look to them, almost as if they're related. Look at pictures from ten years later and you can see that there's a new kind of face starting to predominate, and that the old faces are fading away and vanishing, never to be seen again.

We gaze continually at the world and it grows dull in our perceptions. Yet seen from another's vantage point, as if new, it may still take the breath away.

In an era of stress and anxiety, when the present seems unstable and the future unlikely, the natural response is to retreat and withdraw from reality, taking recourse either in fantasies of the future or in modified visions of a half-imagined past.

Real life is messy, inconsistent, and it's seldom when anything ever really gets resolved. It's taken me a long time to realize that.


I sat on the bed. I looked at the Rorschach blot. I tried to make it look like a spreading tree, shadows pooled beneath it, but it didn't. It looked more like a dead cat I once found, the fat, glistening grubs writhing blindly, squirming over each other, frantically tunneling away from the light. But even that isn't the real horror. The horror is this: in the end, it is simply a picture of empty meaningless blackness.

Why do we argue? Life's so fragile, a successful virus clinging to a speck of mud, suspended in endless nothing...


I stood in firelight, sweltering. Bloodstain on chest like map of violent new continent. Felt cleansed. Felt dark planet turn under my feet and knew what cats know that makes them scream like babies in night.

Looked at sky through smoke heavy with human fat and God was not there. The cold, suffocating dark goes on forever and we are alone. Live our lives, lacking anything better to do. Devise reason later. Born from oblivion; bear children, hell-bound as ourselves, go into oblivion. There is nothing else.

Existence is random. Has no pattern save what we imagine after staring at it for too long. No meaning save what we choose to impose. This rudderless world is not shaped by vague metaphysical forces. It is not God who kills the children. Not fate that butchers them or destiny that feeds them to the dogs. It’s us. Only us.

We have laboured long to build a heaven, only to find it populated with horrors.

We're all puppets. I'm just a puppet who can see the strings.


And once you realize what a joke everything is, being the Comedian is the only thing that makes sense.

Ocjene (1)

Respektira (1): tinchy1983

Komentari (2)

4

Od tinchy1983

Nemaš pojma kak volim Čuvare. A pojma nisam imala da je ovo kod nas na tržištu...shame on me!
5

Od Tom1988

Tinchy, pa i ti si živa ;) Fibra ti posljednjih nekoliko godina izdaje odlične stripove, oni su mi trenutno jedini izdavač koji me uvijek iznova oduševljava (npr. od gorespomenutog Moorea su izdali "V for Vendetta", Sandman "Neila Gaimana... ;)

od Tom1988

2 0 0 1

THOMAS HARRIS: CRVENI ZMAJ & KAD JAGANJCI UTIHNU

And behold a great red dragon, having seven heads and ten horns, and seven crowns upon his heads. And his tail drew the third part of the stars of heaven, and did cast them to the earth...

Thomas Harris američki je pisac koji se najviše proslavio serijom romana o Hannibalu Lecteru, bivšem psihijatru koji se nerijetko poigravao svojim pacijentima, ponekad ih je i navodio na ubojstva, a one koji bi mu baš dojadili često je znao i pojesti... Mislim da Lecterov lik ne treba posebno predstavljati, većina ga je upoznala preko filmova. Samo da odmah spomenem još jednu zanimljivost o Thomasu Harrisu - živi povučenim životom i nije davao nikakve intervjue od davne 1976. (nedugo nakon prvog objavljenog romana "Crna nedjelja", koji je također izdan kod nas) pa se ni ne zna mnogo o njemu. To mu je kod mene odmah dalo prednost u odnosu na druge, zasad još nečitane, pisce.

Prva dva romana iz serijala, "Crveni zmaj" (V.B.Z izdanje) i "Kad jaganjci utihnu" (Večernjakova biblioteka), podjednako su dobri psihološki trileri. Mislio sam prije pisanja osvrta pročitati i preostala dva nastavka koji sačinjavaju kompletan serijal, "Hannibal" i "Hannibalov postanak", ali to bi onda ipak bio predug osvrt i vjerojatno bih riskirao da isti postane predug i pomalo naporan za čitanje. Ova dva romana stavljam u istu analizu jer imaju neke stvari zajedničke, osobito jednu veoma nepreporučljivu.

"Crveni zmaj" mi je osobno bila jako predvidljiva knjiga. Često sam pogodio tko će biti ubijen, točno sam pogodio zaplet, skriveno značenje nekih dokaza, preokrete u radnji (osobito onaj najveći, posljednji) i rasplet. Ali ne, ne, nisam vidovit i zapravo je knjiga vrlo nepredvidljiva.

Zaplet i sam lik Willa Grahama, FBI-evog savjetnika koji je poznat po svojoj izvanrednoj sposobnosti percepcije zločina očima ubojice, jedan je od najoriginalnijih likova iz područja trilera. Zanimljivo i uzbudljivo je gledati Willovu analizu mjesta zločina i tijeka ubojstava, taj njegov iskorak u tamu koju skrivaju umovi najvećih psihopata, poistovjećivanje s nagonima, manijom i izopačenostima koji se tamo skrivaju, ali i posljedice koje takav posao ostavlja na njega, čineći ga nerijetko rastrojenim i uvijek sumnjičavim prema svemu, a nerijetko i prema samome sebi, uvijek u strahu da bi mogao i sam postati jedan od luđaka koje toliko dugo proučava; osobito ako ga netko, poput "dobrog" starog dr. Lectera, gurne u tom smjeru.

Upravo to odlično dolazi i do izražaja u veoma dobroj seriji "Hannibal", koja posuđuje većinu likova i događaja iz Harrisovog serijala i gdje je prvenstveno fokus na odnosu između Lectera i Grahama, ali se radnja odvija prije hvatanja doktora Lectera te je serija većinom napravljena kao uvod u "Crvenog zmaja". Kažem većinom jer u drugoj polovici posljednje sezone, serija se neizbježno spaja s radnjom "Crvenog zmaja" i velikim djelom prati događaje iz tog romana. Eto zašto mi je to bila toliko predvidljiva knjiga - sve sam već prethodno gledao u seriji. I dalje je bilo nekoliko iznenađenja, ali cijelo vrijeme sam imao hrpu spoilera u mislima. Mada me to ne sprječava sagledati koliko je ovo zapravo dobro osmišljen, razrađen i kvalitetno napisan roman te mi ga je svejedno bio užitak čitati. Vidi se kakav obiman posao je Harris uradio pripremajući ovu priču, vjerojatno mnogo vremena provodeći zakopan u razna istraživanja vezana uz psihologiju ubojica, ali i proces same istrage i analize prikupljenih dokaza, koji su ovdje veoma minuciozno, realistično prikazani i istovremeno uvijek na zanimljiv način, bez usporavanja radnje. Poglavlja su također odlično, sažeto koncipirana zbog čega je lako pratiti radnju i nastaviti čitanje nakon pauze ili se vratiti unatrag i prisjetiti nečeg.

Lik psihopata koji, inspiriran Blakeovom slikom Velikog crvenog zmaja i žene ogrnute suncem, masakrira sretne obitelji, također je veoma upečatljiv u svoj svojoj izopačenosti, homicidnosti i ludilu. Osobito su dobra poglavlja posvećena njegovom djetinjstvu i strašnim događajima koji su, godinama kasnije, utjecali na njegov... hm, postanak.

Nemam tu baš previše primjedbi na Harrisa, premda je ipak bila jedna stvar koja mi je narušila čitanje, nevezana uz njega. Ali o tome ću na kraju, s obzirom da je isti slučaj i s "Kad jaganjci utihnu". Za razliku od "Crvenog zmaja", istoimeni film sam gledao prije mnogo godina i odgađao ga do nakon čitanja romana (što bi bilo nakon pisanja ovog osvrta), pa mi ovaj put ništa nije narušilo nepredvidivost radnje.

U ovaj roman Harris uvodi lik Clarice Starling, mlade agentice koja još nije ni diplomirala na Akademiji, a već je zbog odgovarajućih karakteristika i zapaženih rezultata odabrana da obavi intervju s Hannibalom, zbog sumnje da "dobri" doktor posjeduje važne informacije o serijskom ubojici koji tjednima otima žene koje potom ubija i dere im kožu.

Za razliku od "Crvenog zmaja", u ovom romanu je Lecteru dana mnogo veća uloga i tek taj roman je njegov lik, kako u svijetu filma tako i svijetu knjige, učinio poznatim široj publici. Produbljuje se njegova osobnost i detaljnije ga se prikazuje kao natprosječno inteligentno, manipulativno i homicidno čudovište kakvo on doista jest. Ali istovremeno, Harris ga prikazuje i kao čovjeka koji veoma drži do manira, iskrenosti, pristojnosti i sveukupno dobrog ponašanja te osobito prijateljstva, što njegov lik čini dodatno zanimljivijim. 

Opet, Harris je s "Buffalo Billom" (nadimak koji je dan ubojici zbog njegove sklonosti deranju kože) stvorio pamtljiv lik ubojice koji također teži svojevrsnoj preobrazbi. Ipak me se malo više dojmio lik psihopata opsjednutog Crvenim zmajem, ali prednost ovog romana je u većoj ulozi koja je ovaj put dodijeljena Lecteru, zbog čega je i on podjednako nositelj radnje i sve čini intrigantnijim i napetijim. Ipak ostaje zamjerka da je prvi dio romana malo prespor, čini mi se da je predugo trebalo da se radnja pokrene. Ima i to nekog opravdanja u smislu uvjerljivog postavljanja radnje i detaljnijeg upoznavanja likova Lectera i Clarice Starling, ali ona prava stvar kreće u drugoj polovici romana, kad radnja postaje dinamičnija i, da tak' kažem, s riječi se prelazi na djela.

Kao i u prethodnom romanu, radnja je vrlodobro osmišljena i poglavlja su podjednako dobro koncipirana, a Harrisov prikaz odnosa između Starling i Lectera nije ništa lošiji od prethodnog gdje je Will surađivao s Hannibalom. Lecter je kao lik skroz nepredvidljiv, a i sam čitatelj može osjetiti jezu koja prođe Starlingovu dok prilazi ćeliji "dobrog" doktora ,koji vreba na svaku riječ i priliku da razgovor preokrene u svoju korist.

"Ništa mi se nije dogodilo, policajko Starling. Ja sam se dogodio. Ne možete me svesti na gomilu utjecaja."

Nevezano uz Harrisa, ono što je zajedničko objema knjigama je osrednji do katastrofalan prijevod, pogotovo lektura. Na stranu pravopisne pogreške, u "Kad jaganjci utihnu" (Večernjakova biblioteka) naći ćete rečenice tipa:

"Pročelje crkve urušilo se na šezdeset i pet stupnjeva..."

Naravno, u izvorniku piše šezdeset i pet staraca. Nadalje, dijalozi, osobito u "Jaganjcima", ponekad nisu bili pravilno odijeljeni pa nisam bio siguran tko što govori, a prijevod nekih riječi je toliko nemaran da ti ni nije jasno o čemu se tu radi. Primjerice, senatorica ulazi u sobu, ispituje Hannibala i spušta podmetač. Potom ustane, uzme podmetač i privine ga na prsa. Poslije ga pošalje ispod vrata u hodnik. Naravno, odmah pomislim na podmetač za stolac, što drugo? Ali što sad ova stalno spušta i podiže taj podmetač, da bi ga na kraju privinula uz prsa? I onda ga pošalje ispod vrata?! Naravno, radilo se o onoj metalnoj podlozi na koju su pričvršćeni dokumenti za potpisivanje. Kao da je bio problem umjesto "podmetač" staviti "dokumentaciju", "papire", ma bilo što razumljivije.

Veoma dobre knjige koje su kvalitetno pisane, ali pomalo osakaćene neprofesionalnim prijevodom i lekturom. Mislim da su iste kod nas izašle i u drugim izdanjima ("Crveni zmaj" nedavno u izdanju Znanja, a "Jaganjci" u starijem izdanju Mladinske knjige ) pa radije probajte njih, možda je tamo prijevod bolji.

"Strah dolazi s imaginacijom; to je kazna, to je cijena imaginacije."

Ocjene (2)

Respektira (2): ucitajse, RuzicaG

Komentari (1)

5

Od RuzicaG

odlična analiza, ali dala sam sebi zabranu čitanja krimića, pa će provjera pričekati :)

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se