5

VeViJu

Bodovi
163.4
Analize
7
- - - -
9 - - 2

Za sada sam bez stava :)

od VeViJu

4 0 0 1

Karl Ove Knausgaard MOJA BORBA 1

Karl Ove Knausgaard piše o svom životu. Na to bismo mogli reći: „pa što, svi to rade, i ja sam vodio dnevnik“, no ovdje se radi o genijalno napisanom književnom djelu o životu sa svim detaljima, kakve smo i sami doživjeli, ali nekad ni sebi ne bismo priznali toliko intimne osjećaje, a kamoli napisali širom svijeta čitanu knjigu tako bolno iskrenu i riskantnu. Čitajući knjigu o norveškom piscu ne očekujemo pronaći toliku sličnost s vlastitim iskustvima i razmišljanjima. Toliko je toga poznato i surovo istinito da se možda ogledavamo oko sebe u strahu da će nam netko pročitati misli, kao što mi čitamo autorove.

Ova knjiga je prvi od šest naslova koji čine ciklus Moja borba i ovdje tek ulazimo u Knausgaardov svijet, velik i bogat kako samo život sposobnog promatrača može biti. Zapravo nas šetnja životom nekog drugog može podsjetiti koliko je pun zanimljivih detalja i naš život, a da toga nismo svjesni ili ne obraćamo pažnju na vlastite dojmove jer ih smatramo banalnima. Zato nas pisci poput Knausgaarda mogu ohrabriti primjerom da ni jedan život nije nesadržajan, pa ni naš. Njegova prva knjiga u ciklusu Moja borba podijeljena je na dva dijela. U prvom dijelu nižu se pojedinosti o autorovom životu za njegove tinejdžerske dobi, kad je već otkrio mladenački bunt i upoznavao lepezu emocija koju donosi. Njegova majka rijetko je prisutna jer živi i radi u drugom gradu i razvedena je od oca, pa se tek povremeno viđaju. Karl Ove živi s ocem od kojeg strepi. Otac je mrgodan i strog čovjek, učitelj je u školi i zato je tim više neobično što je toliko otuđen od sina. U takvoj ne baš idiličnoj sredini mladi se Karl Ove snalazi kako zna. Druži se s vršnjacima i prolazi mnoštvo situacija tipičnih ne samo za norveške tinejdžere. Često bih se ulovio da čitam o sebi u toj dobi, pa i kasnije. Tu su vucaranja s prijateljima po tulumima, dangubljenje po kvartu i okolici, samovanje u svojoj sobi, očekivanje onog nečeg velikog da se dogodi. Tu je stvorena autorova težnja da postane pisac, ma što to značilo. Uranjanje u svijet literature i amatersko filozofiranje s društvom, kao i duboko promišljanje o značenju onoga netom doživljenog učinilo je Knausgaarda budućim vrhunskim i nagrađivanim književnikom, mada u to vrijeme on nije mogao ni zamisliti tako nešto. Zanimljivi i zavodljivi dijelovi knjige su baš oni za koje se to ne bi moglo reći, kao npr. vrlo detaljan opis odlaska na proslavu Nove godine pri čemu se i nije dogodilo puno toga, ali važna je atmosfera i napetost koja se nadvila nad događaj.

Zatim, naglo, dolazi drugi dio knjige. Karl Ove je odrastao. Piše svoj prvi roman. Saznaje da mu je otac umro od alkohola. Slijedi do krajnosti detaljan opis dana u kojima njegov brat i on rješavaju detalje oko sprovoda i pospremaju kuću u kojoj su živjeli otac i baka. Ponovo nas Knausgaard suočava sa svim emocijama, pitanjima i borbama koje ima u sebi. Odatle i naslov serijala. Moja borba nema nikakve veze s Hitlerovom knjigom. Ova je borba sa samim sobom i borba da se prihvati svijet kojem je svejedno za tebe i sve što postigneš postigao si sam.

I ne, ne može svatko napisati takve rečenice, tako sugestivno remetiti kronologiju, tako koristiti digresije koje su zanimljivije od primarne teme, tako izazivati trnce.

Ocjene (4)

Respektira (4): Bastet, Matea, Marta, darel

Komentari (1)

10

Od darel

Dobro nam doša. super analize:-). koja produktivnost :-)

od VeViJu

0 0 0 0

Bill Bryson KOD KUĆE

Bill Bryson je poznat po nizu naslova o životu u raznim zemljama koje je detaljno proučio. Osim svoje domovine Engleske, on opisuje ostatak Europe, Sjedinjene Američke Države, Australiju, Afriku, nakon toga je obradio mikro i makro svemir u knjizi Kratka povijest gotovo svega, a sad se vratio kući. Hodajući svojom kućom u Norfolku prostoriju po prostoriju, kazuje nam obilje sitnica o povijesti prostorija i namještaja i predmeta karakterističnih za pojedine vrste prostorija od tavana do podruma. Tako, na primjer, u poglavlju Kuhinja doznajemo o vrstama hrane i njenom spravljanju tokom prošlih stoljeća, dok se u poglavlju Blagovaonica govori o običajima tokom objedovanja i evoluciji jedaćeg pribora kakvog danas znamo. Autor navodi da je svojevremeno postojalo 146 raznih vrsta pribora za jelo ovisno o vrsti hrane za koju je bio namijenjen, čudi se i sam nožu za ribu i otkriva zašto vilica ima četiri šiljka. Govoreći o soljenci, Bryson zalazi u podrobnu i vrlo zanimljivu povijest trgovine začinima.

I tako sobu po sobu saznajemo o svemu i svačemu čega smo svjedoci svaki dan, a da se rijetko, ako ikad zapitamo zašto je to tako. Nezaustavljivim tempom autor nas zasipa zgodama iz povijesti građenja zgrada, uređenja interijera i proizvodnje namještaja, oblikovanja vrtova, odgoja djece, proizvodnje tkanine, oblačenja i mode, već spomenutih prehrambenih navika, domaćih životinja i onih koje baš ne volimo u blizini kuće, ali ih se ne možemo riješiti. To su samo neke od tema kojima nas Bryson informira i  zabavlja.

Ovo definitivno nije povijest kakvu učimo u školi. Tamo su važne godine bitaka, politička previranja, vladari i ratovi. Rijetko se kad, ako uopće spominje život običnih ljudi, njihova zabava i njihovi snovi. U osnovnu školu išao sam za vrijeme državnog uređenja koje je zahtijevalo da nastava povijesti bude obojana stalnim podsjećanjem na nepravde klasnih sustava. To da je manjina bogatih iskorištavala veliku većinu siromašnih spominjalo se na svakom satu bez obzira o kojem vijeku smo učili. Sve je to bilo prikazano pomalo apstraktno i poslovično. Tek uz ovu knjigu shvatio sam sav užas života podređene klase. Ne tako davno, prije sto – dvjesto godina robovi u Americi i sluge u Europi bili su bića nižeg reda. Bez ikakvih prava, čak ni tretirani, već održavani da bi bili sposobni izvršavati svoje dužnosti životarili bi s radom kao jedinim ciljem postojanja. A njihovi gospodari, odnosno poslodavci utapali bi se u blaziranom obilju i međusobno si zagorčavali živote apsurdnim običajima. Bryson nas podsjeća i na takve gorke detalje kakve danas teško možemo zamisliti jer smo razmaženi demokracijom.

Također samo par generacija u prošlosti nije bilo takvih tehničkih pomagala kakve danas niti ne primjećujemo koliko smo navikli na njih. Bryson nam prikazuje život bez struje, kad su noći bile tamne i hladne, kad nije bilo tekuće vode, kad je higijena bila nepojmljiv luksuz, kad su danas bezazlene bolesti odnosile živote čitavih gradova. Uspoređujući tadašnji život s našim ne možemo se načuditi tragikomičnim poteškoćama na koje su nailazili naši preci. Knjiga je unatoč svemu obojana vedrim tonovima. Bryson je vrlo duhovit pisac. Neke njegove formulacije su upravo urnebesne. Isto tako taj je znatiželjan i učen pisac veliki humanist i očito je na kraju knjige da iza svega stoji poruka da trebamo biti sretni i zahvalni što živimo sada, a ne onda i da je na nama da takvo stanje održimo kako se ne bismo vratili u doba neznanja i bijede.

Još za čitanja ove knjige htjet ćete ju prepričavati bližnjima, a kad ju pročitate nudit ćete ju drugima kako biste imali zajedničku temu za ugodan razgovor.

Ocjene

Komentari

od VeViJu

3 0 0 1

William Landay BRANEĆI JACOBA

Ovaj roman mogao bi se svrstati u podžanr sudske drame, ali i psihološkog trilera. Manji dio radnje događa se u sudnici, no glavni je lik uspješni odvjetnik čiji je sin osumnjičen za ubojstvo svog vršnjaka. Otac, očekivano, nimalo ne sumnja u nevinost svog sina Jacoba jer Jacob je poput svih dječaka svoje dobi sasvim normalan, ima svoje navike i želje kao i svi drugi, pomalo je nekomunikativan, kao i sva druga djeca odrasla uz internet i društvene mreže. No, blag je, povučen i pristojno odgojen. Kako bi on mogao biti izvršitelj okrutnog ubojstva?

Tijekom romana doznajemo pojedinosti zbog kojih postajemo nesigurni što se zbilo. Pojavljuju se detalji koji bi se mogli protumačiti kao dokazi. Jacob posjeduje nož poput onog kojim je izvršen zločin, stradali dječak je znao maltretirati Jacoba i ostale vršnjake, sam Jacob je na društvenoj mreži objavio krvavu priču s detaljima neugodno nalik na stvarni događaj i to prije nego što se dogodio. Sve to opterećuje Jacobovog oca, ali ništa kao slutnja u postojanje mističnog zločinačkog gena. Jacobov djed je, naime, okorjeli kriminalac doživotno u zatvoru s ubojstvom na duši. Odvjetnikov otac je k tome vrlo nasilan i opasan čovjek u svakom pogledu. Je li moguće da je te karakteristike odvjetnik nekako prenio svome sinu, a da je sam cijelog života bio potpuna suprotnost svom ocu?

Progovara se o otuđenosti modernih urbanih obitelji i o neprihvaćanju odgovornosti za nemaran, poslom zatomljeni odnos roditelja i djece, te o pritisku prevrtljive okoline, koja naglo ocrnjenu obitelj praktički izopćava samo na osnovu medijskog prozivanja. Istraga traje, čeka se suđenje, mediji neobuzdano šire priče i pretpostavke. Medijima se, naravno, vjeruje i odvjetnikova se obitelj odjednom nalazi u nemilosti. Dojučerašnji dobri susjedi i roditelji djece s kojom Jacob pohađa školu sumnjiče, prijete i okreću glave od nepoželjne obitelji. Neobično je kako ljudi mogu preko noći bešćutno odbaciti svoje bliske poznanike. Čini mi se da je osnovna poruka romana pitanje „zašto se čudimo nepravilnostima naše djece kad smo i sami takvi, kad su nastala od nas?“

Do samog kraja knjige ne saznajemo pravu istinu, ali nameće se slutnja o nečemu mračnom.

Tu je i šokantan kraj, koji čitavoj priči daje novo značenje.

Vrlo spretno ispričana priča, koja se ne zaboravlja.

Ocjene (3)

Respektira (3): Matea, Buffybot, darel

Komentari (1)

6

Od Matea

Hvala na ovoj odličnoj analizi! Definitivno je moram pročitati!

od VeViJu

1 0 0 0

Umberto Eco NULTI BROJ

Veliki genij Umberto Eco napustio je ovaj svijet i za kraj nam ostavio kratko i slatko djelce uz koje ćemo se smijati. Njegov je neočekivani humor na tragu što Ephraima Kishona, što Monty Pythona. To je, pak očekivano, znajući koliko je Umberto Eco upoznat sa svim vidovima kulture, pa i one popularne. Legendarni stvaratelj Imena ruže ovaj nam put servira priču o pokušaju stvaranja časopisa kojemu je jedina svrha dobaviti novce lukavom, no ishitrenom poduzetniku, pa makar ne izašao niti jedan broj osim nultog. Tu se prostire divna prilika da Eco progovori o mnogim besmislenostima koje krase današnje novinarstvo.  Seciranje raznih rubrika kojima nas šopaju novine i časopisi sočan je materijal za ovu dirljivo smiješnu satiru. Razmislimo malo za što sve dajemo novce. Za grupicu šarlatana koji se pozivaju na amatersko poznavanje psihologije tržišta? Da ne bi ostalo samo na tome autor upliće i svojevrsnu romantičnu priču i iznenadnu teoriju zavjere o Mussolinijevoj pravoj sudbini.

Protagonist Colonna sredovječni je pisac koji je izgubio iluzije o uspjehu. Jednostavno su mu se u životu postavljale okolnosti koje su mu priječile ostvarenje uspješne karijere. Poluzainteresirano pristaje na prijedlog da za pristojan novac napiše knjigu u ime svog poslodavca Simeia. Knjiga bi opisivala pokretanje časopisa. Ta knjiga bi zapravo bila samoj sebi svrha jer niti ne postoji ozbiljna namjera da se časopis zaista pokrene. No to znaju samo Colonna i Simei. Tako se oformi redakcija i upoznajemo šaroliku grupicu nadobudnih urednika koji žele utjecati na što bolju prodavanost časopisa. E, onda postaje zabavno. Većina prijedloga za sadržaj časopisa su definicija klišea u novinarstvu. Ono ostalo su apsurdno smiješne rubrike o neobičnim riječima, nevjerojatne napuhane vijesti, lažni demantiji pisani u svrhu razonode i stilske vježbe...

Monty Python, kažem vam.

Colonna među ostalima upoznaje Braggadocia i s njim uspostavlja donekle prisilan odnos na Braggadocievo inzistiranje. Oni se nalaze izvan redakcije, na piću i razgovaraju o koječemu, a ti su razgovori vješto pisani Ecovom rukom i čine okosnicu romana. Upravo je nevjerojatno kako radi autorov um. On detaljno citira potpuno nevažan razgovor, npr. o nabavljanju idealnog automobila, a da to ne bude nimalo dosadno iako nema nikakve veze s glavnom temom romana. Čak želimo da razgovor potraje jer je vrlo ugodno čitati tečne Ecove rečenice, pri čemu nam se likovi koji ih izgovaraju suptilno predstavljaju. Malo, pomalo Braggadocio će se pokazati kao gotovo paranoični teoretičar zavjera i u velikom dijelu romana izlaže detaljnu teoriju po kojoj se Mussolini izvukao i izbjegao svoju sudbinu o kakvoj smo učili u školi.

Colonna se zbližava s Maiom, ambicioznom novinarkom, koja ne shvaća da je cijela priča sa časopisom varka. Iako je Colonna samac koji se kloni žena, poslovno prijateljstvo s mladom kolegicom preraste u nježnu romantičnu vezu, nimalo patetičnu, opet, kakvu samo Eco zna predstaviti. Colonna i Maia tijekom knjige postaju svjedoci događajima koji izmiču očekivanjima te se zajedno s njima pitamo nije li paranoja samo druga riječ za biti u pravu.

Zabavno, pametno, sjetno jer nam više nema Umberta.

Ocjene (1)

Respektira (1): Marta

Komentari

od VeViJu

0 0 0 0

Ruth Ware U MRAČNOJ, MRAČNOJ ŠUMI

Ovo je još jedan primjer kako roman s relativno banalnom i na trenutke neuvjerljivom pričom može imati svoje vrijednosti na drugim poljima. Pomalo poput Agathe Christie iz doba pametnih telefona i društvenih mreža, Ruth Ware smješta grupu ljudi u izolirani prostor. Dogodi se zločin i sumnjivi su svi, pa i naratorica, koja ni sama ne zna što se dogodilo uslijed djelomične amnezije. Njeno prisjećanje na događaje koji su doveli do trenutka kad ona leži u bolnici ujedno čini priču, a neki naizgled sporedni detalji važni su kao ključ za otkrivanje počinitelja. Tako i mi kao čitatelji možemo pažljivo čitajući otkriti tko je kriv.

Složio sam se s kolegicom s kojom sam pričao o knjizi da su motiv za zločin i njegovo izvođenje malo nategnuti, ali bez toga ne bi bilo radnje. A ono što je dobro su neobični likovi, dobro i detaljno profilirani. Svi iz grupe su na neki svojstven način uvrnuti i to ih baš čini realnima jer nisu bezlični i sivi. Njihove neuroze, opsesije, promjene raspoloženja, nestrpljivost, emocije ili nedostatak istih čine se tako poznatima iz naše svakodnevice.

Glavni lik je spisateljica Nora (jeste li primijetili koliko su često glavni likovi pisci, govoreći o poistovjećivanju autora s njihovim glavnim likovima). Ona živi povučeno u svojevoljnoj osami i nema potrebu družiti se s ljudima tek tako, reda radi. Tome je uzrok ljubavni brodolom koji je kasnije bitan u priči. Nora živi mirnim, sređenim životom u kojem se osjeća ugodno i zaštićeno. Jedna od njenih aktivnosti je trčanje po okolici čime održava formu. Njenu rutinu poremeti mail kojim je pozvana na djevojačku večer bivše prijateljice iz škole koju nije vidjela desetak godina. Ona oklijeva odazvati se i tu je potpuno razumijem. Točno se mogu suživiti s tom situacijom. Ono što mi je neuvjerljivo je što Nora napokon pristaje odazvati se pozivu. Ja ne bih. Ali, kako rekoh, onda ne bi bilo zanimljive priče. Višednevna zabava održava se u staklenoj, prozirnoj kući daleko od naseljenog mjesta, u mračnoj, mračnoj šumi. Od tuda naslov. I od zloslutne dječje pjesmice na početku knjige.

Sve to nam priča sama Nora, tako da roman čitamo u prvom licu. Ono što roman čini uzbudljivim i zagonetnim je činjenica da se Nora ne sjeća svega zbog amnezije koja je posljedica traume prilikom automobilske nesreće. Ona leži u bolnici i pokušava se sjetiti što se dogodilo. Ne zna li to ona, ne znamo ni mi. Čini mi se to dobrim trikom da se pomiri pisanje u prvom licu i cjelokupna neizvjesnost radnje pri čemu ni pripovjedač ne zna je li kriv za zločin.

Pri kraju se roman pretvara u punokrvni triler s trčanjem, bježanjem, skrivanjem i nadmudrivanjem, no tu ću stati i prepustiti vas da sami uživate.

Ocjene

Komentari

od VeViJu

0 0 0 0

Mary Kubica DOBRA DJEVOJKA

Većina radnje događa se u kućici na snijegom prekrivenoj osami. Tamo je odvedena oteta djevojka Mia. Njen otmičar Colin oteo ju je za otkupninu radeći za lokalnog gangstera, a onda se predomislio i promijenio planove. Istovremeno detektiv Gabe Hoffman, vodeći istragu, pokušava otkriti namjere otmičara i pogoditi gdje tražiti Miu.

Primjećujem nekakav trend pojavljivanja trilera koji imaju jednostavnu i često već poznatu radnju, no ono što ih čini zanimljivim je način na koji je ta radnja iznesena. Ovaj put priču iznose tri lika, ali ni jedan od njih nije Mia, žrtva otmice, što bi bilo očekivano. Umjesto toga poglavlja su nazvana po likovima čije je subjektivno gledište pisano u prvom licu, često u prezentu. Ti likovi su Colin, otmičar, detektiv Hoffman i Mijina majka Eve. Svi oni naizmjeničnim poglavljima polako ispredaju detalje koji čine priču.

Posebno mi se sviđaju Gabeova poglavlja jer pomalo podsjećaju na noir detektivske priče u kojima zaplet i nije toliko važan kao atmosfera apatije i sjete uslijed nesretnih životnih okolnosti svih likova. Istražitelj upoznajući i ispitujući Mijinu obitelj pomalo otkriva okolnosti koje su dovele do Mijinog otuđivanja od njih. Mia je, naime, živjela odvojeno od njih uz minimalan kontakt. Tu se progovara o, na žalost, prečestom nerazumijevanju između roditelja i djece, pogotovo kad djeca ne ispunjavaju roditeljska očekivanja, a ta očekivanja nastaju jer je roditeljima ugled u društvu važniji od sreće vlastite djece.

Poglavlja koja pripovijeda Eve, Mijina majka, otkrivaju je kao povučenu, tužnu osobu koja živi u sjeni moćnog supruga i koja nije sigurna što se dogodilo s njenim životom. Ona je samo htjela normalan život ispunjen ljubavlju unutar njene obitelji, a to joj je izmaklo na neki način.

Ipak, najvažnija su Colinova poglavlja. Kroz njegovu naraciju u prvom licu otkrivaju se njegove misli i doživljaji svijeta koji su vrlo mračni, ali imaju svoju logiku. Colin, iako je otmičar i sitan kriminalac, gotovo je simpatičan jer nije sam odabrao voditi takav život već je nastao takav zbog teškog djetinjstva bez ljubavi. Njegov odnos s Miom neobično se razvija u izoliranoj kućici, ali ne želim otkriti sve.

Još jedna stvar koja čini uzbudljivost ovog romana je blaga kronološka nelinearnost. Poglavlja su naslovljena osim imenom naratora, riječima 'prije' i 'poslije'. Tako neke događaje doznajemo unaprijed, ali to ne kvari ključni dio priče jer su ti dijelovi prikazani pomalo nejasno i tek daju naslutiti što se dogodilo. Tu je autorica prilično spretna. Spomenuti prezent također pojačava dinamiku zbivanja. Osjećamo se kao da smo iza leđa naratoru i percipiramo zajedno s njim.

U ovom je trileru minimum fizičkog nasilja, no ono zbog čega brinemo za likove i to ne samo za otetu Miu je nesreća i usamljenost koji su ih snašli i zbog kojih pate neshvaćeni od okoline. A tu je i epilog koji me je dočekao potpuno nespremnog i zbog kojeg sam knjizi morao priznati originalnost.

Ocjene

Komentari

od VeViJu

1 0 0 0

Christopher Ryan i Cacilda Jetha SEKS U ZORU

Antropološka studija Seks u zoru rasvjetljava sličnost homo sapiensa s najbližim srodnicima čovjekolikim majmunima, posebice s nedavno otkrivenom vrstom bonobo čimpanze. Čovjek s tom malobrojnom i povučenom vrstom dijeli mnoge karakteristike u anatomskom i bihevioralnom smislu. Do njihovog otkrivanja najbližim su srodnicima čovjeka bili smatrani gorile, orangutani i čimpanze i njihovim proučavanjem došlo se do zaključka da su to, ma koliko slični ljudima, ipak divlje životinje čija agresivnost i društveni ustroj baš i nisu modeli ponašanja ljudskog društva jer ljudi se ponose svojom civiliziranošću i humanošću. No, je li to baš tako?

Znanstvenici kroz stoljeća skloni su interpretirati zaključke svojih proučavanja tako da oni odgovaraju njihovoj primarnoj tezi, a to je u ovom slučaju teorija da su ljudi razvitkom uma nužno uvjetovali i spolno ponašanje. Mnogi obrasci ljudskog ponašanja određeni su civilizacijskim i kulturnim nametanjima. Tako i kultura seksualnosti i braka. Autori ove knjige predstavljaju nam drugačije viđenje. Prema njihovim dokazima čovjek se ne ponaša „prirodno“ bivajući monogaman i inzistirajući na odgoju i uzdržavanju samo vlastite djece. Knjiga obiluje primjerima izdvojenih ljudskih kultura u kojima postoji kontrolirani obostrano prihvaćeni promiskuitet i ti ljudi se ne ponašaju kao prljavi, primitivni divljaci. Naprotiv, kod njih se prepoznaje uzajamna nježnost i sklad. Nema spolnih i klasnih nejednakosti, zdraviji su i duže žive s manje stresa. Njihova djeca su tretirana kao pravo blago, što u 'naprednijim' kulturama često ostaje samo na riječima. Naravno da su takve kulture po svom susretu s uobičajenim, tradicionalnim i religijsko-dogmatskim društvima bile asimilirane i agresivno mijenjane da bi odgovarale običajima tih većih civilizacija. A kad se radi o majmunima koji s ljudima dijele više jednakog genskog materijala nego npr. dvije podvrste zeba međusobno, ne dolazi u obzir da ih se uopće uspoređuje s uzvišenom ljudskom rasom.

Suradnici Christopher Ryan, svojim tekstom i Cacilda Jetha svojim istraživanjima i grafikonima na uvjerljiv način, duhovito i s mjerom za ukus, grade ovu zanimljivu knjigu koja otvara oči. Jasno mi je da ova i slične knjige neće promijeniti svijet. To nije ni moguće i diskutabilno je da li bi bilo i dobro i zdravo jer je čovječanstvo previše kruto vezano za ekonomsko političke temelje. Vjerujem i da će se ova knjiga svidjeti onima koji i prije čitanja takvih djela već imaju formiran sličan stav o antropološkim temama. Oni drugi vjerojatno neće ni pokušati saznati o čemu se tu radi ili će se informirati o sadržaju s već izgrađenim odbijanjem i prezirom. Međutim, dobro je da postoje ovakvi naslovi jer važno je zadovoljavati znatiželju i svakoj tvrdnji pristupati sa svih mogućih strana. Ipak smo izašli iz srednjeg vijeka.

Knjizi Seks u zoru treba pristupiti otvorena uma i spremni na mnoga zapanjujuća i šokantna, no korektno dokaziva izložena saznanja o sukobu čovjekove biologije i društvenih dogmi. Ovo je pametna i duhovita poslastica za one koji prihvaćaju znanstveno razmišljanje potkrijepljeno argumentima.

Ocjene (1)

Respektira (1): Marta

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se