6

Vjeran

Bodovi
244.4
Analize
86
Prijedlozi
1
Ankete
139
Komentari
502
458 36 1 502
560 101 3 438

Sic transit Gloria Estefan!

od Vjeran

4 0 0 0

Daniel Quinn: "Ishmael"

OVO JE NAJVAŽNIJA KNJIGA KOJU SAM U ŽIVOTU PROČITAO!

Kao nužna posljedica dugog i intenzivnog čitalačkog staža jasno je da je podulji niz naslova na ovaj ili onaj način utjecao na mene. Ipak, među djela koja su me zaintrigirala na neki poseban način zasigurno ulaze Galeb Jonathan Livingstone, Stepski vuk, Životinjska farma i Gospodar muha. Osim velikih i važnih filozofskih poruka kojima ta djela obiluju, povezuje ih još nešto. Životinje!

Ishmael je gorila čime je prvi uvjet za prvoklasan filozofski doživljaj ispunjen. Za dobru filozofsku raspravu potrebna je i tema. Po mogućnosti važna, vezana za ljude, njihove međuodnose ili barem pojedinca i njegovo snalaženje u svijetu koji ga okružuje. A temu kojom se bavi Ishmael slobodno mogu nazvati Temom svih tema čime smo ispunili i drugi uvjet.

Kako bi svoja razmišljanja približio čitatelju, autor koristi prokušanu metodu kojom su se služili još Sokrat pa sofisti i Platon. Dijalog je jednostavno stvoren za tako nešto.

Kako je za dijalog potrebno dvoje/dvije/dvojica, onda se Ishmaelu priključuje pripovjedač koji iz svoje perspektive zapravo priča priču. Njegov identitet, kojeg autor ne otkriva u ovom već u jednom od narednih djela, zapravo i nije bitan. Mogao je to biti bilo tko od nas.

OVO JE NAJVAŽNIJA KNJIGA KOJU SAM U ŽIVOTU PROČITAO!

U početku, dok vas pripovjedač, a posebno Ishmael, ne uvuku u priču, možda ćete (poput mene, priznajem) biti vrlo skeptični obzirom da vam u početku um jednostavno nije dovoljno otvoren pa vas mogu smetati "očite izmišljotine i nelogičnosti" poput telepatske komunikacije i izrazito racionalnih i duboko kompleksnih misaonih procesa u jednog, doduše čovjekolikog, ali ipak majmuna. Uspijete li dovoljno otvoriti svoj um i izdržati tih uvodnih točno 28 stranica, a da ne odbacite knjigu, priča vas uvlači u sebe poput golemog vira kojem se nemoguće oduprijeti.

Iako vam ne bih htio ni na koji način kvariti doživljaj čitanja, neke stvari iz romana ipak moram baciti pred vas. Prije svega, roman se bavi pitanjem opstanka i opstojnosti ljudske vrste na ovoj Plavoj kuglici koju nazivamo Zemljom. Dodatno, posebno se potencira činjenica kako je tu opstojnost odn. opstanak u pitanje doveo upravo čovjek sam. Ulazeći u samu bit problema, autor vrlo jasno locira, argumentira i razlaže točku od koje je sve krenulo krivo i razloge zbog kojih je sve krenulo krivo.

U bipolarnom svijetu ljudi su "podijeljeni" na Ostavitelje i Uzimatelje, a osnovni motivator koji nas tjera na tu civlizacijsko-egzistencijalnu autodestrukciju krije se u Majci Kulturi. Ovo "Kultura" ovdje morate shvatiti poprilično široko, a autor u knjizi jasno definira taj pojam pa nećete imati problema s razumijevanjem ili krivom interpretacijom tog pojma. Uglavnom, Majci Kulturi suprotstavljena je Majka Priroda (ne ovako izrijekom ali shvatit ćete).

I kad se tako postave stvari onda je sasvim jasno da dijalog vode jedan tipičan pripadnik Uzimatelja kao sljedbenika Majke Kulture i gorila koji svojom snagom ali i pripadnošću jasno "zastupa" Majku Prirodu. Iako bi možda čimpanza, kao najčovjekolikiji od svih majmuna, na prvi pogled bio bolji izbor, upravo zbog snage i moći koju posjeduje, gorila je sasvim logičan zastupnik druge strane.

Kao što je logičan izbor upravo gorile, tako je sasvim jasan i odabir njegovog imena. Ishmael je, za one koji ne znaju, bio jedan od Mojsijevih sinova i to upravo onog kojeg je Mojsije trebao žrtvovati. Simbolika te priče sasvim je dovoljna da objasni zašto baš gorila i zašto baš Ishmael.

OVO JE NAJVAŽNIJA KNJIGA KOJU SAM U ŽIVOTU PROČITAO!

Ovdje vas ipak moram upozoriti na nekoliko stvari. Prvo, iako nije preopsežno, ovo djelo ćete teško "progutati u dahu". Razvijanje argumentacije i dubina misli zaokupit će u potpunosti vaše male sive ćelije. Malo je onih koji će moći održati punu koncentraciju i u potpunosti pratiti priču od početka do kraja. Moj ritam je bio poglavlje, maksimalno dva dnevno. Sadržaja je i u tom opsegu bilo sasvim dovoljno da mi tijekom dana okupira misli.

Drugo, za praćenje ovog filozofskog traktata morate biti otvorenog uma. Argumentacija je jasna, logički zaključci apsolutno drže vodu i racionalno gledano malo je toga spornog. Ipak, osobe jakih religioznih osjećaja mogle bi imati osjećaj neugode zbog onoga što je izneseno. Kako će se knjiga bližiti kraju, tako bi ta neugoda mogla biti sve veća.

Umjesto zaključka, meni je Ishmael potvrdio neka moja razmišljanja, usustavio ideje i promišljanja i uspješno popunio neke praznine odn. "nepokrivene" dijelove. Također, otvorio mi je oči i dao odgovore na neka moja osobna, intimna pitanja koja me sve više i sve češće nagrizaju.

Iako u pravilu ne obraćam previše pozornosti na one izvatke iz kritika koje se obično objavljuju na koricama knjiga, ovdje potpisujem baš svaku od njih. A jednu, onu sa same naslovnice, ću i citirati. Jer to je to!

"Od sada ću knjige koje čitam dijeliti u dvije skupine - one koje sam pročitao prije Ishmaela i one koje sam pročitao kasnije." - Jim Brittel, Whole Earth Review

Nažalost, svjestan sam da ova knjiga neće zaustaviti autodestruktivne trendove i da neće spasiti svijet (koji neumitno ide svome kraju, bar što se ove naše ljudske civilizacije tiče). Velika većina vas koji ćete pročitati to djelo, slegnut će ramenima i osjećati se nemoćnima da bilo što naprave/poduzmu/promijene. Ipak, nitko neće moći reći da nije čuo pitanje i da nije dobio odgovore na njega. Dakle, znat ćete!

Pa onda živite s tim!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

P.S. OVO JE NAJVAŽNIJA KNJIGA KOJU SAM U ŽIVOTU PROČITAO!

Ocjene (4)

Respektira (4): Marta, ucitajse, darel, Matea

Komentari

od Vjeran

5 0 0 2

Kristian Novak: "Ciganin, ali najljepši"

Za par dana bit će točno dvije godine kako sam se u pomalo inventurnoj analizi dotakao i navedenog autora. Nahvalio sam ga usput mu "dodijelivši" nagradu za "Knjigu godine".

Natjeralo me to da pročitam i njegov prvijenac - "Obješeni" kako bih pobliže upoznao tog izvrsnog autora. Ne, nisam se razočarao, Ali ipak, "Črna mati zemla" je značajno kvalitetnije djelo.

Čim sam  saznao kako mu je i treći naslov (napokon) izašao iz tiska te kako je dostupan "širokim čitalačkim masama u Hrvata" (prepoznajete sarkazam? branim se šutnjom ;-) ) krenula je potraga koja je ubrzo, zahvaljujući dobro obaviještenim izvorima, sretno okončana. Ipak, tijekom potrage u meni su se intenzivno miješale dvije struje misli i osjećaja. Prva, ona moderna, dinamična, energična i proaktivna jedva je čekala da se dočepam "Ciganina" i krenem u njegovo upoznavanje. Druga, ona tradicionalna, konzervativnija, opreznija brinula je oko mogućnosti da autor ne održi razinu visoko postavljene kvalitativne letvice definiranu prethodnim naslovom. Jer tada bi i razočaranje bilo veliko.

Kad je knjiga napokon bila u rukama, ove sam dvije struje poslao na GO i primio se čitanja.

"Ciganin, ali najljepši" zadržao je u sebi onu bit koju u sebi nosi "Črna mati zemla". Radnja se opet odvija u ruralnoj međimurskoj sredini, a u njenom su središtu kompleksni međuljudski odnosi koji se razotkrivaju do krajnjih dubina intimnosti pojedinca i grupe. Međutim, Novak je uspio stvari, i to na nekoliko "frontova", podići na višu razinu. Sada ulazimo u samu srž međuetničkih sukoba, a ljudske se sudbine isprepliću na potpuno nedokučive načine. Onda u fabulu ubacite i vrlo aktualnu i suvremenu problematiku migranata s bližeg i malo manje bližeg istoka kao i onih koji dolaze s juga odn. iz Afrike te njihovu sudbinu prikažete tako da je pripadnost Ciganima zapravo jako poželjna, onda dobivate čudnu i uvrnutu perspektivu društva u kojem živimo. I niste sigurni želite li biti dijelom tog društva. Ali o tome ćemo kasnije.

Novak svoju priču iznosi iz perspektive četiri glavna lika. Fascinira lakoća prebacivanja iz jedne u drugu glavu. Svaki je od tih likova priča za sebe, svaki je karakteriziran vrlo jasno, svaki je od njih mješavina dobrih i loših osobina, svaki je od njih "krvav pod kožom" točno onoliko koliko je to svatko od nas. I, naravno, oni se međusobno potpuno razlikuju.

Knjiga od gotovo 400 stranica podijeljena je u 7 "fobija" s ukupno 68 poglavlja. Svako je poglavlje pisano iz perspektive jednog od četiri navedena lika, a koja se izmjenjuju tako da nikad isti lik ne priča priču dva poglavlja uzastopce. Ovo romanu daje izrazitu dinamiku, a kratka poglavlja ohrabrit će vas da krenete u čitanje čak i ako tog trenutka nemate svo vrijeme ovoga svijeta. Ovo potonje je i vrlo perfidna Kristianova podvala. Jer kad počnete čitati, knjigu ionako nećete ispustiti iz ruku do samog kraja.

Nemojte reći da niste znali i da vas nisam upozorio. Brutalna realnost i realna brutalnost odnosa između Hrvata i Roma kao i okrutnost i licemjerje Hrvata prema Hrvatima, a Roma prema Romima zasigurno će dio naše javnosti potaknuti da autora ponovo izbaci iz kruga onih čija djela ulaze u popis lektire. Ono što je meni bilo posebno bolno jest ulazak u samu srž odnosa između Roma i "neroma". I postaje vam jasno kako je taj sukob toliko iskonski dubok i toliko nepremostiv da je pravo čudo da uopće još postoje mjesta na kojima postoji kakav-takav suživot. I postaje jasno da onaj romantično-idealistički stav raznih udruga za promicanje ovoga ili onoga, svih onih dobronamjernih "Generalića" koji ulažu znatne napore pokušavaju postići nepostižno, pada u vodu i pretvara se u posao koji čak i prema onom Sizifovom izgleda potpuno besmisleno.

Sukobljavajući Rome i Hrvate, autor jasno pokazuje kako su ta dva naroda toliko različita da je teško očekivati bilo kakvo stvarno razumijevanje među njima. Istovremeno, prikazujući način funkcioniranja hrvatskog naselja i romskog naselja, evidentno je kako je tim narodima zapravo toliko toga suštinskog zajedničko.

Kako bi se "zakuhalo" između dva naroda u priču se mora ubaciti neprihvatljiva ljubav dvoje ljudi. Kako bi se priči dalo službenu verziju u nju se ubacuje i država uprizorena kroz organ policijske vlasti koji mora potegnuti iz Metropole kako bi, u društvu svog kolege upitnog mentalnog zdravlja, pokazao lokalnim policajcima kako se zapravo obavlja taj posao. Kako bi se priči dala ozbiljna fatalistička nota (kao da ovo do sada već nije bilo dovoljno) u priču ubacujete i migranta/izbjeglicu/prognanika iz Mosula. I to je naših četvero glavnih.

Epizodista ima podosta ali titulu "sporedne uloge" sigurno zavrjeđuju još jedan emigrant, lokalni policajac, šerif hrvatskog sela te nekoliko stanovnika romskog naselja.

Pomno pazeći da vam ne otkrijem ništa (i time umanjim zadovoljstvo čitanja) mogu ipak pred vas baciti svoj dojam o Sandiju kao liku kojem je Novak posvetio možda i ponajviše truda i pozornosti. Od samog početka knjige bio sam siguran da će se malo toga dobroga, ako išta, dogoditi u romanu. Ipak, za Sandija sam navijao cijelo vrijeme.

Zašto? Pa zato jer je on bio možda i najsvjetlija točka u trulom i pokvarenom svijetu Novakovog Međimurja. A zapravo, u trulom i pokvarenom današnjem svijetu koji je negdje morao biti uprizoren pa ga je Novak smjestio baš u to vlažno i maglovito područje smješteno između dvije rijeke. U područje kojim dominira plodna ali teška, masna i crna zemlja. U područje u kojem su ljudi od davnina teško i mukotrpno radili kako bi mogli živjeti.

Tamo negdje pred kraj, kad se zaplet intenzivno počinje pretvarati u rasplet, Novak vas počne dovoditi u situacije da i te likove, koje ste već odavno stavili u ladicu "prokleti, bešćutni gad", počnete promatrati drugim očima. Da u švercerima koji debelo zarađuju na tuđim i tužnim ljudskim sudbinama počnete pronalaziti popriličnu dozu ljudskosti. I taman kad počnete na ladici križati bar jedan od ona dva navedena "epiteta", Kristian vas u novom odlomku natjera da počnete razmišljati i o trećem.

Način na koji je prikazan tok svijesti pojedinca koji lebdi u onoj zoni sumraka između života i smrti te uprizorenje takvog stanja fantastičan je. Želja pojedinca da iz tog međuprostora napokon izađe izrazito je jaka. A nadrealnost kojom je iskazan cijeli taj dio priče toliko je realna da vam u njoj zapravo ništa neće biti čudno. Ni pauk, ni leđa, ni čvorovi...

Teška i mračna knjiga prikazat će vam neke mračne elemente današnje svakodnevice na način koji vam je nepoznat i natjerati vas da svoje, čvrste i jasne stavove o nekim situacijama, počnete bar malo preispitivati pod utjecajem tog novog svjetla koje se na njih baca.

Nemogućnost da se neki problemi stvarno riješe, kao i bespomoćnost onih koji to i pokušavaju nesvjesni uzaludnosti takvih pokušaja mogli bi vas pogoditi. Egoizam, okrutnost, zvjerstvo koje ljudi iskazuju prema drugim ljudima mogli bi vas razjariti. Trafostanica ima svoj duboki značaj u svemu tome. A točku na "i" odn. glogov kolac u srce zabit će vam rasplet koji prokazuje svo licemjerje ne samo pojedinaca nego i društva u cjelini.

Izvanredan, ali stvarno izvanredan roman je onaj strah s početka ovog teksta pretvorio u željno iščekivanje novog Novakovog naslova. Nadam se da ćete i vi uživati u "Ciganinu" kao što sam to činio i ja.

Ali k'o boga vas molim, pustite da prođu ovi blagdani. Uživajte u miru i blagoslovu Božića. Poludite, rasplešite se i vatrometno dočekajte 2017. godinu. Raskitite bor.

A tek potom se primite Sandija i društva.

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (5)

Respektira (5): marali, ucitajse, Marta, darel, TatjanaBN

Komentari (2)

5

Od TatjanaBN

Izvrsna analiza, ali zadnju molbu neću poslušati - upravo čitam "Ciganina..." (započela baš jučer, na Božić) i uživam u tome što se ne mogu odvojiti od knjige, a čak imam i vremena za to :-)
6

Od Vjeran

Da, sad je kasno. Počela si i gotovo :-) Baš me zanima tvoj dojam o romanu. Iako, teško je nešto napisati, a ne otkrivati detalje. Uživaj, znam da budeš ;-)

od Vjeran

7 0 0 2

NE - NIJE!

Svi znamo kako je dodjela ove nagrade izazvala brojne reakcije. Također, svi znamo da je ovaj izbor proglašen vrlo kontroverznim. A ponajviše od svega, svi znamo tko je Bob Dylan.

Kako bi se ovo pitanje uopće moglo analizirati, a potom i iznesene stavove argumentirati, moramo za početak zaviriti u "pravila igre" Švedske akademije kako bismo mogli početi odgovarati na pitanje "Zasluženo ili ne?".

Pa kažu Šveđani da Nobela za književnost može dobiti onaj: "...den som inom litteraturen har producerat det mest framstående verket i en idealisk riktning.". Odn. "onome koji je napisao najizvrsnije djelo s idealističkim stremljenjima.". Akademija također kaže kako to ne mora nužno biti jedno djelo, već to može biti i dio pa čak i cjelokupan autorov opus.

Poezija nesumnjivo pripada književnosti. Ne treba gledati u same početke dodjele nagrade. Bacimo oko samo na zadnjih 25 izbora. Među dobitnicima ćete pronaći 5 autora koji su nagrađeni za svoj pjesnički rad. Podsjetimo se, Derek Walcott 1992., Seamus Heaney 1995., Wisława Szymborska 1996., Herta Müller 2009. i Tomas Tranströmer 2011. Konkretno, svake pete godine Nobel za književnost ide pjesniku.

Nadalje, Bob Dylan je kantautor. Dakle, osoba koja sama uglazbljuje (i izvodi) vlastite stihove. Stoga je on najprije pisac, pa kompozitor pa pjevač. Ukratko, da ne uglazbljuje i ne pjeva, bio bi pjesnik.

Dakle, sve drži vodu.

Ipak, sada dolazimo do onog najosjetljivijeg pitanja u priči. Je li naš dragi Robert Allen Zimmerman napisao najizvrsnije djelo i je li ono ispunjeno idealističkim stremljenjima?

Bob Dylan je u svojih preko 50 godina rada izdao 37 albuma. Uzmemo li da se na jednom albumu nalazi 10 - 12 pjesama (uzmimo prosječnih 11), to je 407 pjesama. Kad bi se ta djela objavila u jednoj knjizi, i kad bi svaka pjesma bila na svojoj stranici ta bi knjiga bila pozamašnog opsega. Dakle, opus je, morate priznati, respektabilan.

No, je li i najizvrsniji? Umjesto nabrajanja nagrada za koje je RAZ (alias BD) nominiran (i koje je osvojio) evo vam link pa gledajte i čitajte sami. Podvlačim nominaciju za Oscara iz 2000., dva počasna glazbena doktorata (od kojih je jedan "anonimnog" Princetona, a drugi škotskog St. Andrewsa), čak 40 nominacija za Grammyja (od kojh je osvojio njih 13!) te uvrštavanje u Grammyjevu kuću slavnih (uz obrazloženje kako je napisao djela od kvalitativnog i povijesnog značaja, a koja su prošla dvadesetpetogodišnji test vremena kao i Kuću slavnih rock'n'rolla i to kao autor 5 (od ukupno 500) pjesama koje su oblikovale taj glazbeni pravac.

Ako vam ovo nije dokaz izvrsnosti onda uštedite svoje vrijeme i ne čitajte dalje.

I tako dođosmo do idealističkih stremljenja. Od svih kriterija ovaj je možda i najupitniji. Ne zbog svoje opravdanosti već zbog evidentne subjektivnosti u prosudbi. Dobri poznavatelji njegovog opusa znaju kako je u svojim tekstovima Dylan izražavao neslaganje (blago rečeno!) s društvenim dogmama i politikom, kritički preispitivao pitanje religije i vjere (i to na općoj razini), a pjevao je, naravno, i o ljubavi.

Idealizam u tim tekstovima otkrijte sami. Čak i da uopće nisam upoznat s Robertovim autorskim djelima, meni je već sam pogled na teme kojima se bavio sasvim dovoljan.

Ono što pouzdano znam jest jak utjecaj njegovih pjesama na mene u ono davno, prošlomilenijsko vrijeme, kad sam bio mlađan momak ja.

Prije zaključne misli, dozvolite mi samo još jednu konstataciju. Da je konkurencija bila slaba, da nije bilo pravih kandidata, da Šveđani misle kako nitko nije zavrijedio postati laureatom Nobela za 2016. oni bi iskoristili mogućnost koju im daju propozicije i nagradu ne bi dodijelili. Da su to i napravili, ne bi im bilo prvi put obzirom da dobitnici za 1914., 1918., 1935., 1940., 1941., 1942. i 1943. ne postoje.

A zašto mislim da Dylan nije zavrijedio nagradu?

Zapravo, ne mislim da nije.

Ali, ako mene pitate, ona je morala doći u ruke Leonardu Cohenu!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (7)

Respektira (7): marali, ucitajse, sneler, Marta, darel, TatjanaBN, madderana

Komentari (2)

5

Od TatjanaBN

O ovoj temi nemam određeni stav, ali respekt (ma i 10 njih, da mogu) ide na sam tekst i činjenicu da je Imaginarij ustao iz mrtvih nakon više od pola godine :-)
4

Od marali

Daaaa, čim sam čula dobitnika nagrade, pomislila sam "pa kvragu, zašto to nije bio onda Cohen!".

od Vjeran

7 3 0 1

(Ne) pokušavajte ovo kod kuće! (J.J.Johnson: "Ova djevojka je drukčija")

"Ova djevojka je drukčija" roman je namijenjen prvenstveno srednjoškolskoj populaciji što ne znači da zadovoljstvo u njemu neće pronaći i oni koju godinu mlađi kao i oni koju godinu stariji. Obzirom da radi kao savjetnica mladih (u "našem jeziku" to bi bio školski pedagog ili psiholog) nije ni čudno da je za svoj prvijenac J.J Johnson odabrala problematiku srednjoškolaca.

Ovo je tipični teen roman koji bi bez problema mogao biti prenesen i na filmsko platno. Ima tu puno "obaveznih likova" iz srednjih škola diljem svijeta poput navijačica (tipično američka pojava), zlobne djevojke, štreberi, zgodni profesori i jedan lik koji odskače od svega toga. U konkretnom slučaju to je Evensong Sparkling Morningdew. No, ostanimo pri Evie, tako će svima, uključujući i nju samu, biti lakše.

Evie je odgojila majka, žive u energetski učinkovitoj kući koju su same izgradile, školovana je kod kuće od majke koja nema veliko formalno obrazovanje, ali je izgradila Evien karakter i posebnu ličnost koji se očituju u življenju u skladu s prirodom ali i potrebom za stalnim napredovanjem, jakim osjećajem za pravdu i visoku socijalnu osjetljivost te potrebi da se razmišlja svojom glavom, a za svoje se ideja spremna borriti sa bilo kim tko joj se suprotstavi.

Sve je to vidljivo kroz promišljanja samih čitatelji, a koji se mogu svesti na:

a) pametne monologe glavne junakinje putem kojih možemo zaviriti u njene misli,
b) vrlo zanimljive dijaloge s majkom, Rajasom, Jacindom kao i profesorima, a posebno s dr. Brooknerom,
c) iskrenu ljubav i pravo prijateljstvo kao važne karike u životu svakog čovjeka.

Dodatnu dimenziju romanu daju poticajni citati poznatih (i nekih manje poznatih) osoba. Oni se spominju na početku svakog poglavlja i na fini način zapravo najavljuju događaje koji su pred čitateljem. Ovdje se jednostavno mora izdvojiti činjenica kako brojni čitatelji upravo te navode tuđih misli ističu kao posebnu vrijednost, a nerijetko ih zapisuju u vlastitu evidenciju.

Oni cjepidlačnije nastrojeni čitatelji zazivati će dobrog urednika koji bi svojim intervencijama u djelo, dok je ono još u fazi rukopisa, ispravio neka mjesta u kojima se radnja evidentno "nateže" kako bi se vodila prema željenom cilju. Ima tu i pokoja logička "poteškoća" ili karakterna nekonzistentnost koje su se mogle otkloniti ili barem dodatno prikriti da su na vrijeme uočene.

Ono što ovakvim primjedbama daje dodatnu težinu, unatoč činjenici da je ovo roman za mladež, a ne neki ruski klasik, jest to da roman zapravo u središte pozornosti stavlja ozbiljnu, važnu i vrlo osjetljivu temu. Brušenje ovakvih "tankih" mjesta usmjerio bi čitatelja da promišlja o onom bitnom, o onom što je J.J.Johnson zapravo htjela postići ovim djelom. 

A doista je važno promišljati o pročitanom jer kad zaklopite korice nakon konzumiranja i posljednje interpunkcije onda vam kroz glavu prolazi kako smo svi mi u životu imali svoju Evie. I doista, nije se problem prisjetiti "naše Evie", one drage osobe koja je digla svoju revoluciju i jednostavno se izgubila u gomili jer nije imala niti dovoljno snage, niti dovoljno prijatelja da podrže njena uvjerenja. A onda krenu pitanja o tome što je sve moglo biti da smo se mi, pasivni promatrači tih događanja, aktivirali, umiješali i donijeli promjene. No, to su i pitanja na koja nikad nećemo saznati odgovor.

Evie se izdvaja od svih ostalih učenika. Ona odbija kompromis i ne pristaje se podmiriti s trenutnom situacijom: Evie zna da stvari mogu biti puno bolje. Ona to zna i ponosi se time. Jer ona je jednostavno drugačija! Možete li to reći za sebe?

Nakon čitanja roditelji će rado svojim nasljednicima gurnuti roman u ruke. Zašto? Zbog zanimljivog i duhovitog pripovijedanja svega onog što je do sada napisano. Zbog toga što djeca kao Evie mogu biti uzori našoj vlastitoj. Njihovo neprihvaćanje etiketa, razmišljanje svojom glavom, inteligencija i oštroumnost karakteristike su koje bismo i mi trebali i razvijati i njegovati kod svojih srednjoškolaca.

Zaključno, knjiga je vrijedna čitanja. Apsolutno. Ali topla je preporuka da knjigu istovremeno pročitaju roditelji i dijete. I da nakon toga sjednu za stol (uz pizzu, palačinke ili neku ekološki uzgojenu mrkvicu) odgovorno porazgovaraju o pročitanom. Jer ova dobra knjiga jednostavno zahtijeva ne samo kritički osvrt na sadržaj već i ozbiljan razgovor na relaciji roditelj - dijete.

Ocjene (10)

Respektira (7): sthagon, marali, sofia, Matea, RereG, ucitajse, darel

Slaže se (3): sofia, RereG, madderana

Komentari (1)

6

Od Vjeran

Ovo je skupna recenzija korisnika Imaginarija. Posebno pozivam autorice svojih osobnih osvrta da prokomentiraju ovako sumirani tekst. Pustite respekte i "lupajte" po crvenom ili zelenom. Bit će to najbolji putokaz za neke nove ovakve prigode. Pozdrav

od Vjeran

4 0 0 3

Jede li revolucija vlastitu djecu? (J. J. Johnson: "Ova djevojka je drukčija")

"Prošlo je više od tjedan dana od kako sam pročitao (da pročitao - progutao!) roman. Nakon čitanja bio sam toliko vruć da mi nije na pamet padalo prihvatiti se tipkovnice. Primijenio sam onu: "Jutro je pametnije od večeri" i do jutra zaboravio na pročitano. Da, moš' mislit!"

Pažljiviji pratitelji Imaginarija zaklet će se da su ovaj tekst već negdje vidjeli. I u pravu su. Ne, ne plagiram sam sebe i nisam u očajničkoj potrazi za inspiracijom. Jednostavno je ovo roman koji me prisilio na primjenu identičnog principa. Istina je da sam roman pročitao gotovo u dahu. Istina je da su me odmah po apsolviranju zadnjeg slova (odn. točke za cjepidlake poput mene) svrbjeli prsti, a oko tražilo najbližu dostupnu tipkovnicu. Ali zaustavio sam se na vrijeme. I dobro sam činio.

Naime, u citiranom uvodnom odlomku, odmak od djela nije dao baš nikakav efekt. U slučaju naše drage Evie pokazalo se to pravim potezom. Jer značajno je ublažio grubu sliku.

Stjecajem okolnosti, na uvid sam ekskluzivno i pretpremijerno dobivao na Imaginariju objavljene recenzije romana. I koliko mi je to bilo fora, toliko mi je počelo stvarati teret jer sam počeo stvarati svoju sliku o djelu koje nisam niti počeo čitati. Nizali su se afirmativni prikazi. Redali se argumenti za takvu sliku. Citirali se ili prepričavali dijelovi romana sve u svrhu argumentacije iznesenih pogleda.

Moj pogled na roman je u konačnici bio bitno drugačiji. No, krenimo od nečeg što je univerzalno.

Činjenica je da je ovo roman za tinejdžerski uzrast. Dakle, ciljana populacija su dame i gospoda u dobi od 13 do recimo 20 godina. S tim da je roman pisan iz pogleda ženskog lika pa onda prikazuje događanja iz te perspektive, a to pak znači da će ga bolje razumjeti čitateljice od čitatelja. Jasno, tu nema ničeg spornog. Iako nisam neki puritanac, knjigu ne bih preporučio mlađima od 12 godina obzirom na nekoliko opisa koji bi se moglo definirati kao, hm, recimo sočne.

Nadalje, roman je pisan u formi kratkih poglavlja (njih 33 na 208 stranica teksta odn. nešto više od 6 stranica po poglavlju), a svako od njih započinje citatom koji, manje ili više uspješno, opisuje događanja u tom poglavlju. Pažljivijeg čitatelja ti će citati odmah natjerati na razmišljanje i stvaranje vlastitog tumačenja, a potom i odnosa prema navedenom citatu. Takav proaktivan odnos čitatelja prema djelu apsolutno podržavam. Također, siguran sam da će razni čitatelji izdvajati razne citate kao one koji su im najzanimljiviji, najpoticajniji, najintrigantniji što romanu dodatnu zanimljivu dimenziju. Kratka poglavlja olakšavaju čitanje ali i značajno dinamiziraju radnju pa vam se cijela priča vrti pred očima kao ubrzani film. Posljedica? Ne ispuštate knjigu iz ruke.

Pisan iz prvog lica, roman je linearan. Radnja nije razgranata nego cijele vrijeme prati Evie i sve što se oko nje događa. Prednosti i nedostaci takvog pristupa su poznati i jasni. Ipak, kad pričamo o čitateljima u ranije navedenoj dobi, preferiram kompleksnije razrađenu radnju koja prikazuje neke paralelne događaje ili pak preskače u vremenu odvijanja radnje. Za mene osobno je upravo to jedna od ključnih razlika koje bi trebale odjeljivati dječje romane od onih za već zreliju populaciju.

Ne bih vam otkrivao radnju ali već i vrapci na grani znaju da Evie svojim dolaskom u školu pokreće događaje koji će ubrzo prerasti u potpuno i nekontrolirano ludilo. Završetak romana objeručke će prihvatiti producenti iz "Svete šume".

Za mene je to jedan od problema koje djelo u sebi nosi. Naime, ne mogu se nikako oteti dojmu kako ovom intrigantnom i zanimljivom kosturu kronično nedostaje kvalitetan urednik koji bi se pobrinuo da i ostatak tijela bude jednako dobar.

Brzinu i intenzitet padanja u totalni kaos jedne uređene institucije još i mogu zamisliti. Uostalom, kad stvari krenu krivo onda taj pravac u pravilu poprima nezamislive razmjere. Tromost sustava doduše kaže da se uređena sredina (ma na kojim, čak i umjetnim, osnovama to uređenje počivalo) ne može "rasuti" u roku odmah ali hajde. Nije to bitno, čak je i moguće.

Ali siguran sam da je za popravljanje stvari kad one odu potpuno krivo (a otišle su, vjerujte mi) potrebno puno više vremena i energije od onog za njeno "kvarenje".

Promjene koje je Evie tražila, a u konačnici i (recimo) dobila jednostavno ne može izboriti pojedinac sam. Ma koliko kvalitetan bio, ma kakve organizacijske i liderske sposobnosti posjedovao, ma koliko detaljno razradio viziju koju u glavi nosi. Bez suradnika koji su spremni "poginuti" za tebe to jednostavno ne ide. Točka!

Naša Evie ima dva i pol prijatelja. Kad sve ode u kaos ona ostane na onoj polovici. Ako i na njoj. Dvoje najbližih, svatko na svoj način, okrene joj leđa u kritičnim trenucima. Da bi na kraju, vrlo nategnuto, oboje prošli kroz katarzu (opet svatko na svoj način ali gotovo istovremeno). Ne mogu ne povući paralelu između Evie i Pottera. Harry se, osim u vrlo kratkom periodu njegove sedmonaslovne avanture, uvijek mogao osloniti na Hermionu i Rona. Oni ga nisu napuštali ni kad je bila baš ono, ozbiljna frka. Evie je upravo u tim trenucima ostajala sama.

Likovi su zanimljivo profilirani. Ali ima u tom profiliranju sitnijih nedosljednosti, a one su posebno vidljive kod ravnatelja škole, dr. Folgera. Iako mu je Evie u munjevito kratkom roku unijela potpuni nered u školu koju vodi, cijelo se vrijeme kroz roman provlači njegovo razumijevanje Evienih nastojanja i simpatiziranje nje kao osobe. Jasno, ponekad to nije tako eksplicitno izrečeno, ima dijelova u koje možete uprijeti prstom i pokazati mi kako moja tvrdnja ne stoji. A opet, čitajući između redova jasno je da je tako. I sve se to može opravdati. Nije u romanu navedeno ali dajte da pustim svojoj mašti na volju. Recimo da je dr. Folger u svojoj mladosti bio poput Evie. Uostalom, završio je fakultet kojeg Evie priželjkuje (činjenica iz knjige). I recimo da u njoj vidi mladog sebe i da ju razumije. Ali ako je tako, zašto onda školu vodi kako vodi? Zašto onda Evie ima toliku potrebu za djelovanjem i promjenama? Ako je to posljedica njegovog sazrijevanja, onda ne samo  da bi to trebao našoj Evie dati do znanja, već ispada da su težnje za promjenama rezultat "mladosti - ludosti" dok sazrijevanjem čovjek shvati da se zalagao za krive stvari i da je postojeća stvarnost dobra. Što ponovo dovodi u kontradikciju Evie i njena nastojanja s njegovim simpatiziranjem nje kao takve.

U konačnici, ideja školovanja kod kuće vrlo je zanimljiva i meni osobno privlačna i iz stručnog aspekta. Nama nepoznat, taj koncept doista postoji (osobno znam za Australiju i Norvešku, a očito vrijedi i u SAD-u). Problem nastaje u trenutku kad roditelji procijene da više ni uz pomoć tehnologija i medija javnog priopćavanja (Australci imaju "radio školu") nisu u stanju davati svom djetetu potrebna znanja i vještine. To je trenutak kad se dijete treba uključiti u formalni obrazovni sustav. Razina usvojenosti "kućnih znanja" određuje se inicijalnim ispitivanjem kako bi se detektiralo mjesto (odn. razred) u kojeg se dijete uključuje.

Istu je priču prošla i naša Evie i uključila se točno tamo gdje bi bila i da je u sustav ušla od samih početaka. Dakle, usvojila je sve ono što se smatralo da treba usvojiti. Super! U kojem se to kontekstu događalo? Evie nikad nije upoznala oca. Živi sa svojom majkom koja je također vrlo, hm, nekonformistički raspoložena. Martha nije visokoobrazovana, radi na marginaliziranom poslu u jednom od američkih velešpeceraja. Njena marginalizacija posljedica je upravo Marthinog nekonformizma i stalne borbe protiv raznih nepravdi, a koja je unaprijed osuđena na propast jer Marta nema niti jednog pomoćnika, prijatelja, istomišljenika, subverzivnog suilegalca. Ona čak i na radnom mjestu smišlja subverzivne akcije poput jasnog razotkrivanja nezdravih ili neetičkih proizvoda stavljanjem naljepnica na određene proizvode i šaljući time svoje poruke javnosti koja gura kolica istovremeno ih trpajući svime i svačime.

Istina, žive u pasivnoj kući, a dio potrebnih namirnica proizvode same (mlijeko, povrće, med...) što ih čini nešto neovisnijima od vanjskog svijeta. Ali je li to realno. Je li moguće da jedna takva Martha, neškolovana, marginalizirana, revolucionarno nastrojena uspije svom djetetu pružiti kućnu naobrazbu na razini trećeg razreda srednje škole. Istina, mladi Amerikanci nemaju tako zahtjevan program kao naša mladež. Ali ipak...

Još da je Martha visokoobrazovana ali marginalizirana zbog svojih ideja i stavova koje propagira, to bi imalo smisla. Onda bi svom djetetu slala jasne poruke o tome kako se može biti drugačiji ali da to ima svoju cijenu. Ovako ispada da je cijela priča velika kritika obrazovnog sustava koji nam zapravo nije potreban jer to možemo i sami. Doma. Bez obzira na vlastito školovanje.

Krajnja poruka knjige o isplativosti borbe za svoje ideje zanimljiva je na idealističkoj razini i sigurno nam se jako sviđa. No, kako biste reagirali kada bi se vaše dijete pretvorilo u Evie? Biste li ju pustili?

---

Zaključno, knjiga je vrijedna čitanja. Apsolutno. Ali topla je preporuka da knjigu istovremeno pročitaju roditelji i dijete. I da nakon toga sjednu za stol (pizza? palačinke?) i ozbiljno i odgovorno porazgovaraju o pročitanom. Jer ova dobra knjiga zahtijeva ozbiljan kritički osvrt na sadržaj.

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

P.S. Intrigantno je da netko tko se, kroz svoje junake, zalaže za javno istupanje i otvorenu borbu krije svoj identitet k'o zmija noge. Što se krije iza onog J.J. zna očito samo ona sama, Google to nije uspio riješiti. Meni čudno ;-)

Ocjene (4)

Respektira (4): ucitajse, darel, TatjanaBN, madderana

Komentari (3)

6

Od Vjeran

Ovo je moja vlastita recenzija romana. Onu zajedničku, objedinjenu objavit ću posebno. I sigurno neće biti ovako "crna" ;-) Pozdrav!
5

Od TatjanaBN

Odličan tekst, ali naročito mi se sviđa komentar o školovanju kod kuće, jer sam tako nešto već mogla naslutiti iz dosad pročitanih prikaza ove knjige.
5

Od ucitajse

Jako zanimljivo. Već su me i ranije recenzije ove knjige zainteresirale za nju, a sad me još više zanima. :)

od Vjeran

5 1 0 3

Niz pitanja i pokoji odgovor

(NEPOTREBAN) UVOD

Teško je pisati kad znate da su već objavljene dvije sjajne analize u ovoj temi. Još je teže pisati kad se s ponajvećim dijelom sadržaja tih dviju analiza apsolutno i potpuno slažete. Najteže je izbjeći nepotrebno ponavljanje rečenog, a da napisani tekst ipak prikazuje zaokruženu cjelinu. Poznat po bježanju od izazova, dohvaćam se tipkovnice.

DJETINJSTVO

Ako i nije najljepši, onda je najopušteniji dio ljudskog života. Tako bi barem trebalo biti. Brige se svode na izbjegavanje poriluka i maksimiziranje pizze. Na "Ja ga/ju hoću, a on(a) mene neće...". Na izbjegavanje odgovaranja fizike i pokušaj maksimizacije ocjene na sve moguće i nedozvoljene načine ako se izbjegavanje izjalovi. Učenje, igra i zabava dominantne su aktivnosti. Pubertet je još uvijek bezbrižan, adolescencija je ona prijelazna faza iz bezbrižnog djetinjstva u odgovornu ozbiljnost odrasle osobe.

Istina je kako svako vrijeme nosi svoje, istina je kako se vremena mijenjaju. Istina je kako djetinjstvo naših djedova i baka nije usporedivo s našim. Istina je i da djetinjstvo naše djece nije usporedivo s našim. A opet, ima jedna stvar koja me opako žulja. Onako, intuitivno, na prvu, tko je imao bezbrižnije i lagodnije (sretnije?) djetinjstvo - vi ili vaše bake? Usuđujem se utvrditi kako se značajna većina ispitanika odlučila za "ja" odgovor. A sada vas pitam, tko je imao sretnije djetinjstvo - vi ili sadašnja djeca? Jasno, uvijek postoje iznimke. Ali generalno gledano, siguran sam da današnja djeca imaju djetinjstvo ispunjeno pritiscima, očekivanjima, opterećenošću svim i svačim. Dakle, manje opušteno i bezbrižno djetinjstvo.

Očekivanja su velika, izazovi ogromni. Iz perspektive roditelja dvoje djece dijelim s vama svoje iskustvo i svoju dilemu. Je li bolje sad ih opteretiti stranim jezicima, sportskim aktivnostima (Mens sana in corpore sano), radom na računalu (ne mislim na igranje igara već na praktično, operativno znanje nekakvog tekst procesora, tabličnog kalkulatora, prezentacijskog programa, korištenje elektronske pošte, koncipiranje podataka na čvrstom disku, važnost sigurnosne kopije, odgovorno ponašanje i u smislu antivirusne zaštite i u smislu poštivanja autorskih prava...) i time im proširiti vrata životnih mogućnosti koja će se otvoriti za koju godinu ili je bolje pustiti ih da uživaju u igri, druženju s vršnjacima, a kasnije nek' gledaju u leđa onima iz prvog dijela rečenice?

Smatram kako djeci treba vratiti djetinjstvo. Siguran sam kako put kojim ide ovaj svijet nije ispravan. Siguran sam da smo se pogubili u žestokoj utrci za stjecanjem materijalnog. A opet, sve je postavljeno tako da ne možete iskočiti iz tog jurećeg vlaka. Nema tome tako davno kad sam priznao vlastiti poraz i kad mi je postalo jasno da ću svojoj djeci ostaviti svijet lošijim nego što sam ga preuzeo od svojih roditelja. Pomiriti se s time da tu ionako ne mogu ništa učiniti je strašno. Ali isto tako znam da sam pokuša(va)o svim silama. Nisam uspio.

PREVIŠE ČITANJA

Nazovimo najzdraviju namirnicu na svijetu NNS namirnicom. Zamislite da jedete samo nju. Je li to dobro? Hoćete li time riješiti sve zdravstvene probleme? Zamislite da ste nerazdvojni od partnera/partnerice. Stvoreni ste jedno za drugo i život bez nje(ga) vam je nezamisliv. I sad si zamislite da ste stvarno nerazdvojni. Pa zajedno obavljate i kave s frendicama i šank priče s frendovima. Zajedno šopingirate po nekim outlet krpicama, a potom zajedno sucu spominjete užu i širu rodbinu na lokalnom stadionu. zajedno glačate, zabijate čavle, kuhate, mijenjate ulje u automobilu. Zajedno idete na WC. Ako ste ovo vizualizirali, pitam vas. Jeste li i dalje baš tako nerazdvojni? ;-)

U ovom slučaju priča se svodi na pravu mjeru. Istina je, introvertiranu osobu doista nećete "popraviti" tjeranjem u društvo. Ali, da ste roditelj djetetu koje samo čita i čita i čita i čita..., biste li to prihvatili? Biste li s tim bili sretni? Ili biste počeli sagledavati posljedice toga i zamišljati kako će vam dijete funkcionirati za 5, 10, 20... godina? Sretan sam da moji klinci (da klinci!) ne bježe od knjige. Još sam sretniji da moji klinci "bježe" od kuće i vrijeme provode na svježem smogu kad god im ostale obveze to dozvoljavaju.

Niti jedan ekstrem ne valja (bar mi niti jedan ne pada na pamet). Lijepo je znati da još uvijek postoje djeca koja u knjizi pronalaze istinsko zadovoljstvo. Ipak, i role i bicikl imaju svojih prednosti i mogućnosti za krasne doživljaje. Uostalom, nije li život u literarnom svijetu (gutanje knjiga) isto ono što nas smeta kod virtualnog djetinjstva naših klinaca? Jer, u konačnici, i jedni i drugi pobjegoše od stvarnosti.

NAJČITAČ

Ako je prethodni odlomak bio posvećen pitanju prave mjere onda se ovaj bavi pitanjem forme i sadržaja. Dijete je pročitalo 248 knjiga. Super! Je li ih stvarno pročitalo? Kako ih je pročitalo i što je doživjelo tim čitanjem? Što je naučilo iz tih knjiga? Bilo bi zgodno vidjeti odgovore ovih naših dvoje Najčitatelja na dva pitanja. Koje te se pročitano djelo (ili njih 5 ako je problem navesti samo jedno) najviše dojmilo? Zašto? Ako čitanje postane samo sebi svrhom, ako se ovo pretvori u suludu utrku za gutanjem naslova onda smo opet putem pogubili sadržajni dio čitanja kao važne djelatnosti. Maštanje, vizualizacija, razumijevanje pročitanog, poistovjećivanje s likovima, analiziranje, kritičko promišljanje nestaju pometeni suludom utrkom za brojem naslova.

S druge strane, možda u toj knjižnici postoji dijete koje je pročitalo 52 naslova tijekom godine. Od tih 52 njih 16 je posudilo u knjižnici. 21 je izvuklo iz kućne biblioteke, a 14 je dobilo na poklon od rodbine i prijatelja. Ovu jednu je posudilo od prijateljice na njenu preporuku. O svakom od tih naslova navedeno je dijete napravilo bilješke i spremno je satima razgovarati o pročitanom analizirajući sadržaj, likove, radnju, opise...

Trebam li vas uopće stavljati u žiri?

Vratimo se malo na naše Najčitatelje. Recimo da svoj ritam zadrže tri godine. Iza njih je ostalo gotovo 750 naslova. I sad ih pitajte nešto konkretnije o jednom od pročitanih naslova. Što mislite kakav ćete odgovor dobiti? A onda im isto pitanje postavite za 10 godina. Odgovor?

Najčitač jednostavno je sadržajna, a ne kvantitativna kategorija. I svatko tko ulazi u takvu avanturu mora znati što ga čeka. Objektivizacija kriterija je ne samo poželjna već i nužna kako biste bili sigurni da je nagrada otišla u prave ruke. Ne učinite li to, ne budu li kriteriji mjerljivi, imat ćete "100 problema" nakon proglašenja pobjednika. I onda kad to sve napravite, opet ostane gorak okus u ustima i povlače se brojna pitanja. Nije li, uostalom, i ova tema proizašla iz toga?

IDEJA NATJEČAJA KAO TAKVA

Temeljem svega izrečenog, ovu priču valja gledati iz aspekta pokušaja popularizacije čitanja. U tom kontekstu, a svjestan toga koliko malo čitamo, svaka akcija s tim ciljem ima puno opravdanje i moju podršku. Kriteriji su uvijek problem i već iz ranije navedenog primjera jasno je da će nagradu pokupiti dijete koje je osuđeno knjige tražiti u Gradskoj knjižnici odn, da dijete koje je u svom domu okruženo knjigama neće toj nagradi ni prismrdjeti.

Ipak, priču treba gurati i dalje. Kriteriji su problem i to treba jasno i glasno reći. Ali opet, valja učiti na greškama i tražiti poboljšanja. Ako se to radi dobro, za nekoliko godina Najčitatelj će biti puno bliže onom pravom, sadržajnom Najčitatelju. Jasno, nikad to neće biti apsolutno točno. Ali ćemo se pravom izboru približavati svjesni nužne asimptotičnosti tog odabira.

Možda je rješenje u "kontrolnim točkama" odn. u obaveznim naslovima koje treba pročitati. Da, znam, vuče na lektiru. Ali opet, morate se pobrinuti da djeca pročitaju i dječje klasike poput Emila i detektiva, Junaka Pavlove ulice, Mačka Džingiskana, Smogovaca... Možda je rješenje da se natjecatelji koji su pročitali "kontrolne točke" nađu svi zajedno i putem kviza iznađu Pobjednika knjižnice. A potom se svi pobjednici knjižnica nađu u velikom finalu gdje će se ponovo izravnim suočavanjem pronaći konačni pobjednik. A konačnog pobjednika daje obračun troje (dvoje, četvero, nebitno) u kvizu najuspješnijih koji bi za glavnu nagradu morali dati svoju preporuku djela za čitanje. A konačnog bi pobjednika odredila publika glasovanjem za najbolji prikaz tako prezentiranih naslova. Skupo? Ma nije. Možda bi knjižničari tijekom godine imali malo više posla osmišljavajući pitanja za kviz. Ali trošak sigurno nije velik. Da ne pričamo kako bi za izravno sučeljavanje interes mogao biti velik. Pa bi imali gledalište, bodrenje, navijanje. Pa bi bar jednom godišnje imali punu knjižnicu ljudi. Pa bi možda netko na izlasku iz knjižnice ozarena lica i posegnuo za knjigom. Da ne pričamo o velikom finalu u kojem bi sudjelovali pobjednici iz Zagreba, Splita, Rijeke, Osijeka...

Natječaj svakako. Priželjkujem ih i više. Ali razrada kriterija je apsolutno nužna.

NAGRADE

I još jedan detalj. Oni koji su pročitali najviše knjiga za nagradu dobivaju knjige. Ne bi li bilo bolje da im se nagradom poruči kako nije knjiga jedino na svijetu? Zašto to ne bi bio izlet u nacionalni park ili park prirode po izboru pobjednika? Zašto to ne bi bila ulaznica za neku od predstava Dubrovačkih ljetnih igara, Splitskog ljeta ili Motovun film festivala (s uključenim turističkim obilaskom)? Zašto to ne bio obilazak Muzeja Vučedolske kulture ili Muzeja krapinskih neandertalaca? Ova zemlja, ovaj grad, imaju toliko toga za ponuditi da je to čudo jedno. A istovremeno bi se te čitače ipak malo odmaknulo od knjige.

I pokazalo im da izvan korica također postoji uzbudljiv i zanimljiv svijet.

Koji im je na raspolaganju, ovdje i sada!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (6)

Respektira (5): BorisTraljic, marali, ucitajse, darel, TatjanaBN

Slaže se (1): madderana

Komentari (3)

5

Od TatjanaBN

Slažem se s mišljenjem o cijelom natječaju i utrci za gutanjem naslova.
5

Od ucitajse

Sviđa mi se tvoje viđenje natječaja za Najčitatelja i apsolutno se slažem da bi tu trebalo uvesti još kriterija, a ne se fokusirati samo na brojke, pogotovo kad se broje samo posuđene knjige. Sjajna analiza :)

od Vjeran

1 0 0 0

Boris Dežulović: "Jebo sad hiljadu dinara"

Jeste li gledali Crash, kod nas preveden kao Fatalna nesreća? Te 2006. iznenađujuće je pokupio Oscara za najbolji film pred nosom glavnog favorita. Ali, ovo nije analiza o događajima s crvenog tepiha pa detalje (ako vas zanimaju) možete naći na jednom od prethodnih linkova.

Iako je glavna tema koju film obrađuje, rasizam u modernom američkom društvu, meni je kroz glavu prošla i zgodna scenarističko-redateljska ideja koja u filmu prati niz potpuno nepovezanih ljudskih sudbina koje se u jednom trenutku nepovratno isprepletu. Fatalizam koji se kroz priču provlači toliko je očit da je kod nas i ubačen u prevedeni naslov filma.

Upravo to praćenje ljudskih sudbina poveznica je između navedenog filma i romana iz naslova ove analize.

Borisa Dežulovića pratim još iz vremena satiričkog podlistka koji je na 4 stranice izlazio u Slobodnoj Dalmaciji srijedom. Brutalni humor i vrhunska satira natjerali su me da ekipu iz studija VIva LuDež (čiji je Dežulović onaj šećer na kraju) pratim i u kasnijim selidbama kroz bespuća hrvatskog neovisnog satiričkog novinarstva sve do (ne)slavnog kraha neovisnog tjednika Feral Tribune.

Ukratko, nikad Dežulovića nisam doživljavao kao romanopisca pa me ta činjenica pomalo iznenadila. Jebo sad hiljadu dinara njegov je drugi roman i prvi ratne tematike. Obzirom na vlastita ratna iskustva tijekom Domovinskog rata, izbjegavao sam tu tematiku ne želeći previše buditi duhove iz prošlosti. Ipak, nakon više od 10 godina od objavljivanja romana i preko 20 godina nakon mog službenog raskidanja hodanja s uniformom hrvatskog vojnika, vrag mi nije dao mira.

Već od prvih redova Boris vas „uvati u đir“. Navodno ispričana po istinitom događaju (provjeravao sam, nisam pronašao dokaze), priča je to o, hladnim tehničkim vojničkim rječnikom rečeno, incidentu kod Muzaferovih Kuća. Roman je ratni, a pisan je kao crna komedija zabune.

I doista, već od prvog poglavlja jasno je kako ova priča jednostavno ne može imati sretan kraj. A opet, Dežulovićev način prikazivanja događaja tjera vas da grcate od smijeha. Evo recimo jednog odlomka i obećavam da neću više. Ali čisto kao ilustracija onoga o čemu vam pričam.

„Nitko od njih nije, naravno, imao pojma da su amblemi i trake s prijetećim mudžahedinskim pozivom na sveti rat zapravo logotip nekog libanonskog restorana čuju je posjetnicu Afan Kinez bio donio s jednog od svojih putovanja. To se otkrilo tek kad se s fakulteta u Afganistanu vratio najpoznatiji koviljački student Enver Juraga, i kad je zajedno s onim Holanđaninom što su ga zvali Van der Muhamed doveo grupu pravih afganistanskih talibana, onih s haljinama i kozjim bradama. Talibani su umrli od smijeha kad su vidjeli trake svoje bosanske braće, nakon čega je Kineza po cijeloj Koviljači tražila četa bijesnih bradatih mudžahedina s Vilaje, sa zastrašujućim zelenim trakama oko glave duž kojih je na perfektnom arapskom pisalo „Kod tri vesele ovčice“.

Ukratko, Boris isprepliće radnju s nizom sličica iz prošlosti kojima nam nastoji približiti svakog od 12 glavnih i još niza sporednih likova iz priče.

I kako radnja napreduje, kako se roman razvija vama je sve jasnije kako je tragičan kraj neizbježan. Ponavljam, grcate od smijeha dok se mozaik kojeg Dežulović pred vama prostire, slaže na način koji vas tjera na razmišljanje o potpunoj besmislenosti rata.

Hajde, to što dvije grupe vojnika suprotstavljenih strana rezoniraju na identičan način još se možda i može razumjeti. Ipak je to sve vojna doktrina i elementarna logika. A opet, kad pobliže upoznate naše junake onda shvatite da o vojnoj doktrini (kao i o puno toga još) oni nemaju blagog pojma. Da o logici i ne pričam.

Međutim, kada počnete hvatati detalje njihovih životnih priča, pa kad vidite koliko im je toga zapravo zajedničkog i kad shvatite koliko su im se često životi susretali u civilnim tj. „ranijim životima“, ne možete se oteti dojmu kako je sve to skupa totalno ludilo i kako bi svima bilo najpametnije da skinu sa sebe te uniforme, odbace oružje i zagrljeni odu do prve birtije (ne, vjerujte mi, knjižnica nije dobro mjesto za njih) i tamo raspredu priče o tome tko je gdje, kada i s kim igrao nogomet, a tko se s kim, kada, gdje i zbog koga potukao.

Da slučajno dojam ne bi bio preslab brinu se likovi tipičnih ratnih profitera koji vlastiti probitak grade na tragičnim događajima i sudbinama ljudi zahvaćenih ratnim događanjima. Saznat ćete kakve veze imaju umjetni nokti s janjećim dijelovima tijela. Možda će vam čak i biti smiješno. Na prvu loptu sigurno hoće. A onda, kad na vidjelo dođe onaj „aftertaste“, mučnina vas mora preplaviti.

Dežulović vas majstorski vodi prema vrhuncu priče. U jednom trenutku više nije pitanje što će se dogoditi – to znate. Pitanje postaje što će do toga dovesti? Što će biti onaj okidač, ona kap koja će preliti čašu? Tražit ćete razlog, u više navrata Boris će vas natjerati da vam kroz glavu prođe; „Evo ga, to je sad to. Sad više nema nazad!“.

I naravno, kad se TO napokon dogodi, dogodit će se zbog nečega o čemu niste mogli niti sanjati. Ali dogodit će se.

Klasični antiratni roman koji ogoljuje ljudsku glupost i potpuno obespredmećuje bilo kakav vojni sukob ili ratnu aktivnost. Roman koji s čitateljem komunicira na više razina i roman koji će vas još dugo nakon što ste ga pročitali tjerati da o njemu intenzivno razmišljate. (Malo upozorenje, na onoj prvoj, površnoj, elementarnoj razini, budite spremni na vrlo prizemna razmišljanja i vrlo, hm kako to reći, nepristojan rječnik. Ali vojska je jednostavno takva. I da, puno se toga vrti oko seksa. Ali vojska je jednostavno takva.)

Staviti u istu rečenicu Dežulovića i Hemingwaya čisto je bogohuljenje. I da, Boris još mora jaaaako puno žganaca pojesti da bi uopće mogao ući u istu prostoriju s Ernestom. Ali ima nešto što Dežuloviću daje prednost. On piše o događajima s ovih prostora, o ljudima s ovih prostora. On pozna njihov mentalitet, on pozna to društveno okruženje. A poznaju ga i čitatelji. Hemingway svoje antiratne romane stavlja u drugi kontekst. Kontekst koji nam nije toliko blizak. Ernest svoje likove vodi kroz neka civilizacijska dostignuća i promišljanja koja mi ovdje nekako baš i nevoljko prakticiramo.

I zato ćete se s Borisovim likovima vrlo brzo zbližiti. I svakog od njih ćete odlično poznavati i još bolje razumjeti.

Što cijeloj priči ipak daje dodatnu dimenziju.

A kad shvatite da bi vas ovaj roman mogao odvući u mračne dubine promišljanja o besmislu i ljudskoj gluposti, posegnite za Marsovcem. On će vas sigurno izvući ;-)

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški.

P.S. Ako je vaš odgovor na prvu rečenicu ove analize bio negativan, promijenite to odmah. Isplati se!

Ocjene (1)

Respektira (1): BorisTraljic

Komentari

od Vjeran

7 0 0 2

Andy Weir: "Marsovac"

Osjećam se poput rimskog cara (recimo, Cezara), koji stoji u svojoj počasnoj loži. Prepuni Koloseum pogledom prati smjer u kojem će otići vrh mog palca. Dvodnevna borba prepuna uzbuđenja i neočekivanih obrata završila je prije nekoliko trenutaka. Krike, zvukove borbe, urlike razdragane mase, zveketanje čelika o čelik zamijenila je apsolutna tišina. Da nismo u starom Rimu, bio bih siguran da je netko pritisnuo "mute" na daljinskom.

Od svih pogleda, jedan se razlikuje svojom prestravljenom molećivošću. Iz pijeska arene (pijeska arene, kužite pleonazam?), A. Weir nije toliko fokusiran na palac. Nastoji uspostaviti kontakt očima računajući na moje omekšavanje.

Moja osjetila izoštrena su do razine da mogu vidjeti pjenu na ustima ili kapi znoja na svakom od gledateljima. Osjećam vonj sasušene krvi, odličnog vina (navodno iz naše provincije Dalmatie, neki Pharos). Mogu čuti njihove misli. Znam za koga navijaju. Zapravo, očekuju jedinu moguću odluku. Jer palac jednostavno mora otići u fejsbukovskom smjeru. Čak i moji Pretorijanci šapuću "vitae, vitae, vitae...". Borba je bila veličanstvena, još će se dugo o njoj pričati ulicama Rima. Glas o njoj doći će i do slavnih Pompeja. A siguran sam i da Kleopatra, o kojoj razmišljam više nego što bih smio, već prima SMS-ove na svoju pametnu kamenu pločicu o tijeku i ishodu borbe.

I svjestan sam odgovornosti ali i moći koja mi je podarena. Odluku moram donijeti sam. Odluku o životu ili smrti. I ništa me u tom promišljanju ne smije omesti, ništa vanjsko ne smije utjecati na mene. U trenutku kad je živčani impuls došao na pola puta od mog mozga do mišića odgovornog za rotaciju palca nemilosrdna budilica još je nemilosrdnije označila početak novog radnog tjedna...

Roman od 350 i kusur stranica pročitao sam u dva dana. Obzirom na raspoloživo slobodno vrijeme, jako brzo. I jedini ozbiljan problem tijekom čitanja bilo je donošenje odluke o tome na kojem ću mjestu prekinuti čitanje. Jer ideja romana je odlična. To je zapravo još jedan spomenik ljudskoj pameti, snalažljivosti i snažnoj nagonskoj volji za životom. To je zapravo još jedan doprinos raspravi o tome na što smo sve spremni i za što smo sve sposobni kako bismo uspjeli samo u jednom - živi dočekati sutrašnje jutro. To je zapravo još jedan Robinson Crusoe, to je još jedan Chuck Noland.

Naš se heroj zove Mark Watney, po zanimanju je inženjer strojarstva, a "pomalo" se kuži i u botaniku. Zbog njegovih zlatnih ruku, proaktivnog ponašanja i širokog znanja svaka bi ga majka željela za zeta. Zbog ciničkog sarkazma (ili sarkastičnog cinizma, nisam sasvim siguran) kojeg obožava koristiti, slika o njemu može poprimiti i drugačije tonove. A opet, u okolnostima u kojima se našao teško je očekivati nešto puno bolje.

Uglavnom, naš je Mark odabrao pomalo neuobičajen pusti otok na kojem će ga brodolom (zapravo oluja, a zapravo neki fukushimski splet niza nesretnih okolnosti) odvojiti od ostatka civilizacije. Ostati sam na Marsu, dok se posada s kojom ste do njega "doplovili" uredno svojim brodom vraća prema matici Zemlji, a usput vam je pokupila i (jedini!) čamac za spašavanje te znajući (iz egzaktnih podataka!) da ste definitivno, nepovratno i nepopravljivo mrtvi, stvarno je domišljata scena.

Neću vam otkrivati detalje, niti bih vam želio pokvariti uživanje u knjizi (ako se na njega odlučite). Ali neke stvari jednostavno moram napisati.

Ima ta knjiga podosta problema.

Jedan od njih je - žanr. Naime, kako čovjek još nikada (barem koliko je meni poznato) nije kročio na Mars, ispada da je ovo ZF. I doista, knjiga je puna tehničkih opisa, prikaza složenih kemijskih procesa te primjene fizikalnih zakona. Pripadam među one kojima su prirodne znanosti  bliske i razumljive (do određene mjere, naravno, ne pitajte me ništa o ovom Higgsovom bizonu ili kako već). Pa ipak, neki su mi procesi i postupci opisani u knjizi bili toliko "svemirski" da ih nakon nekog vremena nisam niti pokušavao do kraja razumjeti. Kako će to doživjeti oni kojima fizika, kemija, biologija i/ili matematika baš i nisu bili izvori neke sreće, ne želim niti zamišljati.

Da ne kažem kako je opisivanje nečega što uopće ne možete vizualizirati potpuno bespotrebno. Jer stvarno, kako vi zamišljate izgled MDV-a, MAV-a, Haba, marsovskog rovera, Pathfindera... Budete li željeli pratiti opise i stvarati si jasne slike u glavi, imat ćete gadnih problema.

I sve je to super. Vjerujem da dio tih svih tehnologija zapravo još uvijek pripada u ZF i da ih još uvijek nemamo u primjeni. Ali, opisano je kao da je moguće - pa recimo da i je. Jest, oni koji nisu ludi za tehnikom malo će se patiti ali radnja je dovoljno zanimljiva da ćete to već nekako pregrmjeti. Ali postoje neke situacije koje jednostavno osjećate da su "nategnute". Od 6 članova posade, od kojih svatko ima dvije jake specijalnosti i još pokoju "slabiju", jedini je Mark svojim znanjem sposoban organizirati i u dhjelo provesti sve ono što je bilo potrebno da se brza smrt na Marsu pretvori u dugotrajnu avanturu sa stalno neizvjesnim ishodom. No, dobro. Rekli bi matematičari da je vjerojatnost za to 1/6. Kad bih takve izglede imao na Lotu, igrao bih svakodnevno. Tri put! dakle, nije baš nemoguće.

Ima takvih situacija još, neke od njih sam točno osjetio tijekom čitanja. Ali neke su nelogičnosti jednostavno nezamislive. Daleko najveći gaf je onaj s korištenjem letjelice koja prolazi pored Zemlje na svom putu prema Marsu. Jer to je letjelica koja se s Marsa vraća na Zemlju. Kužite? Ono, koristim vozilo koje prolazi pored Splita na svom putu prema Rijeci da bih nešto dostavio do Rijeke. A vozilo koje koristim se iz Rijeke vraća za Split. Sad kužite?

Ukratko, ako je ZF, onda je previše detalja nategnuto, namješteno ili jednostavno nelogično.

Doduše, knjiga bi se mogla nazvati i "svemirskim trilerom". Ali za to ima premalo dinamične radnje, a previše tehničkih opisa i detaljiziranja.

Likovi su, osim par njih, vrlo površno prikazani. Čak ne mogu napisati crno-bijelo jer crnih ovdje jednostavno nema. Teddy, direktor NASA-e, ljudsko je biće, krvavo pod kožom. Mark je genijalac! Svi ostali su, u većoj ili manjoj mjeri, superheroji. Čovjek bi računao da će Mark imati barem jednog neprijatelja ili barem neko čangrizavo stvorenje koje bi situaciju tu i tamo malo otežalo. Nažalost, 0 bodova. A nije da nije bilo prostora. Posebno je iritantna ljubav udruženih američkih i kineskih znanstvenika kojima je znanost i istraživanje jedino važno. Što je načelno u redu. Ali sve se bojim da bi onako benevolentna razmjena tehnologija uspjela u stvarnom svijetu. Da, možda i bi. Između Amera i Kanađana. Ali Kineza, bojim se da ne.

Jedan je detalj samo uzgred spomenut u knjizi, a može imati dalekosežne posljedice. Ovo je doduše već pitanje duboke filozofske i ine rasprave. Ali Mark je, znajući to, po Marsu uredno posijao život. Da, njegov zemaljski oblik. Ali život! I nikom ništa. Ma što se u konačnici  dogodilo s Markom, život je tamo ostao (sa svom svojom voljom za samoodrživošću). I nikom ništa? Hmmmm, nije li to još samo jedan dokaz u prilog teze o čovječanstvu koje gazi sve pred sobom i radi sranja na svakom planetu na kojeg mu noga kroči.

Da ne pričam o tome na koliko se sve mjesta na pustom marsu može pronaći nešto što je tamo dostavljeno ljudskom rukom (a potom i ostavljeno). Rekli bi neki - sve je to važna i nužna oprema sa sofisticiranim tehnologijama. A zapravo se sve to  može komotno utrpati pod svima dobro poznat pojam - smeće.

No, da ne ispadne da samo kritiziram, ima tu i impresivnih mjesta. Ono što vas jednostavno mora natjerati na razmišljanje je činjenica da nas je način života ove moderne civilizacije jako, jako razmazio. Moral, etika, viši ciljevi krasno funkcioniraju u takvom okruženju. Ali kad se nađete u situaciji u kojoj vam život visi na tankoj i pucanju lako podložnoj niti, onda vam se način sagledavanja stvari, životni prioriteti i moralni kodeks naglo okrenu naopačke. Možete li uopće zamisliti da uredno pospremate svaku kap vlastitog urina ili svaki komadić vlastitog izmeta kako bi ih složenim postupcima mogli pretvoriti u vodu i/ili hranu?

Možete li zamisliti kako preko godinu dana provodite u istoj garedrobi. Kako preko godinu dana niste bili pod tušem? I ako vam sve ovo nije bilo dovoljno šokantno, možete li zamisliti da, zbog gole egzistencije, jedete ljudsko meso? 

I jeste li sigurni kako biste stvarno reagirali kad biste se našli u takvim situacijama? Jeste? Hm, baš ste sigurni...

Mogao bih o knjizi još dugo ali vrijeme je za privođenje kraju. Još ću samo spomenuti veliko nezadovoljstvo razinom lekture i korekture. Ne znam zašto. Pretpostavljam da je zbog utrke za objavljivanjem naslova u isto vrijeme kad se počeo prikazivati film. A sve kako bi se knjiga prodala u što više primjeraka. I sve je to razumljivo, legalno i legitimno. Ali knjiga sadrži puno, puno previše stilskih i tiskarskih pogrešaka za moj ukus. Šteta! 

Iz svega navedenog jasno se vidi razlika između književnih evergrinskih klasika i kratkotrajnih bljeskovitih hitova potrošačkog društva. Roman je super dok god se zadržavate na njegovoj površini. Krenete li grebati malo dublje, svašta biste mogli naći.

Konačan sud? Pa ja znam kuda je otišao moj palac. Ali on ionako govori samo o mom sudu, o mom dojmu. Predlažem kompromis. Posudite knjigu i pročitajte ju u miru. Uživat ćete. A po konzumaciji zadnje stranice samo odlučite je li naslov vrijedan posjedovanja.

Ili će ostati samo "avantura za jednu noć".

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (7)

Respektira (7): JosipLabas, Tom1988, NinaM, tinchy1983, darel, ucitajse, marali

Komentari (2)

5

Od ucitajse

Moj Marsovac me već neko vrijeme čeznutljivo gleda s police, a nikako da ga stignem pročitati. :/ No, doći će na red, kad tad. Prije kad nego tad. :) Dobrodošao natrag, baš su mi nedostajale tvoje analize, koje jednostavno uživam čitati :)
5

Od Tom1988

"... premalo dinamične radnje, a previše tehničkih opisa i detaljiziranja...." Izbirljiv sam oko tih zf romana, a kod ovog mi se otpočetka ovakva sumnja motala po glavi (ne volim tehničko detalj.) pa izgleda da nisam pogriješio s preskokom :)

od Vjeran

5 2 0 2

Dajte mi fotelju!

U vlastitu obranu odmah moram konstatirati kako mašta nije problem. Kad je knjiga u pitanju, imam najmanje dva eksplicitna dokaza te tvrdnje. Pisao sam o tome prije gotovo dvije godine, a bome i prije skoro godinu dana. Obje maštarije naišle su na silno odobravanje Imaginaraca. U praksi niti jedna od tih maštarija nije stanje pomaknula ni za milimetar. Uzalud dijelim Nobela u Zagrebu, uzalud organiziram apsolutno najveći svjetski sajam knjiga, uzalud...

Ponavljam, mašta nije problem. Ali kakva korist od maštarenja ako realnost ne daje ni malo šanse da se ta snatrenja i ostvare? A da je knjiga u ozbiljnim problemima, to nažalost, nije sporno. Dio uzroka je globalan, univerzalan, svugdje važeći. Uglavnom ga pripisujem suludo jurećem ritmu suvremenog života koji ne dozvoljava "bahaćenje" slobodnim vremenom obzirom da ga ima vrlo malo ili nimalo. Rezultat? Da, rado bih ja čitao Tolstoja. Rado bih uživao u Ratu i miru. Ali ako računam da mi treba minuta po stranici tada na čitanje moram potrošiti "samo" 1.575 minuta odn. 26 sati i 15 minuta. Pa toliko vremena za knjigu nemam niti na godišnjem odmoru. I onda posegnem za jednostavnim rješenjem - svemogućim Internetom. Nađem neku prikladnu "skraćenu verziju" i pročitam Tolstoja na tabletu sjedeći na WC-u.

A taj Internet jedan je od glavnih vojnika specijalne postrojbe koja brine da se ne dosjetimo jadu, prokužimo kuda nas to vodi ovakav ritam života kojeg živimo i odlučno se usprotivimo toj jurnjavi u banalnost i potrošačko mahnitanje. Da, ta specijalna jedinica naziva se - tehnologijom. Pa onda imamo Internet, imamo filmove, imamo sve ono što nam omogućava uštedu vremena kojeg, kako rekosmo, ionako nemamo.

To što nas takav način uživanja pretvara u pasivne konzumente osuđene da djelo promatramo tuđim očima, pa ga onda kroz njih i doživljavamo, ne zamara nas previše. To što umjesto vlastitog doživljaja, razvoja vlastite misli, kritičkog odnosa prema djelu, osobnoj interakciji s likovima i radnjom, preuzimamo zdravo za gotovo tuđu interpretaciju uopće nas ne brine.

Svemogući Internet polako ulazi u svaki prostor. Uđite u bilo koji kafić. Prvo ćete naručiti piće, a odmah potom zatražiti pristupnu lozinku za lokalnu WiFi konekciju. Hm, ili će biti obrnuto? Prvo lozinka, onda piće. Jer u kafiće u kojima nemate mogućnost konekcije ionako ne ulazite. Pa što ćete tamo...

Nekad se čitalo u sredstvima javnog prijevoza. Ako ništa drugo, da vrijeme putovanja brže prođe. Danas se i u gradskim autobusima možete povezati s Mrežom Svih Mreža. I to besplatno. Mislite da je to samo lokalno. Ma naravno da nije. Kako onda ne iskoristiti mogućnost provjere svoje elektronske pošte ili povezivanja sa društvenomrežnim prijateljima? Ono, baciti oko i vidjeti tko je što pojeo, tko je gdje bio, tko je s kim pio kavu. Ili pak ispružiti ruku, kreirati jubilarni 1750. "selfie" i po hitnom ga postupku postaviti na svoj zid, krov ili već. Knjiga? Ma bi, stvarno bi. Ali jednostavno ne stignem...

U uvodnom tekstu teme spomenut je i onaj drugi uzrok, sasvim lokalni. U ovakvom socio-ekonomskom trenutku malo je onih koji imaju silnu potrebu za kulturnim uzdizanjem. Malo je onih koji pate za knjigom. Malo je onih koji kupuju nova izdanja. I to je razumljivo. U trenucima kad su najposjećeniji restorani u zemlji pučke kuhinje, u trenucima kad se kontejneri s otpadom pretvaraju u servirani švedski stol, u tim trenucima teško je brinuti o duhovnim potrebama, o nadgradnji. Uostalom, priznajte da bi vam bilo neugodno kad bi vam, na premijeri dugo iščekivanog Verdijevog Nabucca, a usred arije poznate kao Zbor židova, počelo kruliti u želucu.

Pa vi sad budite ministar kulture. U zemlji u kojoj svaki treći građanin pljuje na ulici. U zemlji u kojoj je normalno da saborski zastupnici "brkaju" mudrace i madrace. U zemlji u kojoj si gradonačelnici, u javnosti, lijepe kriške pršuta na čelo. U zemlji u kojoj je normalno da svoje vozilo parkirate ovako.

 

Iako knjiga definitivno spada pod kulturu, nekako imam osjećaj da bi veće šanse za popularizacijom knjige i čitanja imao onaj prosvjetni ministar. I kad bih stvarno imao tu moć onda bih upravo na tom segmentu ponajviše poradio. Preodgajanje je dug, mukotrpan, zahtjevan i rezultatski vrlo upitan proces. Dobro to znaju oni koji se bave andragogijom. Stoga na ovaj "odrasli" dio populacije ne bih trošio previše. Niti novaca niti vremena. Bacio bih se na one koje tek valja formirati. Vrtiće bih zatrpao slikovnicama, a za one predškolce našla bi se i pokoja prava knjiga. Odgajatelji(ce) bi morale čitati, puno čitati. A vrlo brzo bih prešao na to da se sam kraj ne pročita već da se klince potakne da oni smisle svoj kraj. Svako bi dijete u petak iz vrtića otišlo s nekom slikovnicom. U ponedjeljak bi se razgovaralo o pročitanom i crtali bi se doživljeni prizori. Nakon nekog vremena tražio bih od djece da počnu rangirati ono što je pročitano.

Lektirne bih naslove dobro "prozračio", a pristup lektiri nastavio na vrtićkim temeljima. Razgovaramo, rangiramo, sučeljavamo mišljenja, argumentiramo stavove, dokazujemo ih segmentima iz djela.

Da, potencirao bih Zemlju Znanja. Ali ne ovu, deklarativnu kakvu prakticiramo sada. Već onu stvarnu. Ne bih bježao od tehnologije. Internet može poslužiti kao odličan izvor informacija gdje se i što može pronaći. A kod Premijera (ipak mi je on šef) bih inzistirao da struka preuzme ključno mjesto kod upravljanja određenim pravcem djelovanja. Jer tek tada bi Znanje postalo stvarno važno. Kad bi stručnjaci napokon postali važniji od rođaka ili poltronskih ulizica, tada bi se cijelom društvu poslala jasna poruka o važnosti Znanja. A to se Znanje još uvijek nalazi dominantno u knjigama. I ovog je časa najmanje važno čitaju li se te knjige na Kindleu ili se na zaslonu računala "skrola" pdf nekog znanstvenog članka. Čitanje je važno. A kad bismo došli do toga, kad bi svima bila jasna važnost i vrijednost knjige i čitanja, onda bi i knjiga "lakše disala". Onda bismo umjesto WiFija u javnom prijevozu mogli organizirati akcije poput ove. Pa bi u tramvajima, autobusima, trolejbusima, uspinjačama, žičarama, vlakovima, avionima imali ovakve prizore.

 

A onda bi, malo po malo, i one ZF vizije s početka teksta mogle početi dobivati konkretnije obrise.

Na opći užas onih uličnih pljuvača, autoparkirača, pršutopostavljača, saborskih bukača.

A na opće oduševljenje nas ostalih!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (7)

Respektira (5): marali, MiraLaFu, TatjanaBN, darel, ucitajse

Slaže se (2): marali, ucitajse

Komentari (2)

4

Od marali

Da bih riječ rekla... :-)
6

Od Vjeran

Kao as na desetku došao mi je ovaj tekst. http://monitor.icef.com/2015/09/japanese-government-asks-universities-to-close-social-sciences-and-humanities-faculties/ Prvo, sam sadržaj, a drugo onaj početak članka "Za one koji su kratki s vremenom". Joj!

od Vjeran

2 2 0 0

Charlijevi "anđeli"

Na samu pomisao na riječ "sloboda" glavom prostruji tisuće misli, tisuće bljeskova, tisuće asocijacija, tisuće konkretnih primjera. Kad bih samo rečenicu-dvije posvetio svakoj od njih, ne bi mi bilo dovoljno ni 1.000.000 znakova. A kad bih i krenuo u tu avanturu, sigurno bih se putem pogubio pa biste, umjesto jasne, tečne, strukturirane i argumentirane analize dobili kakofonični, nečitljivi "cušpajz".

A opet, pitanje je toliko važno da jednostavno vapi za razmatranjem. Hoće li ta razmatranja rezultirati konačnim, univerzalnim i svima prihvatljivim odgovorom? Ne, neće. Ali već poticanjem nekoga da svoje sive ćelije izvjesno vrijeme zaposli ovom tematikom moglo bi dati neke rezultate, moglo bi uzrokovati neki pomak.

Za početak, slobodom se ni dan-danas ne mogu podičiti svi stanovnici ove naše plave kuglice. Za dio svjetske populacije ona je još uvijek samo misaona imenica. Jesu li toga svjesni oni drugi? Oni koji se diče svojom slobodom?

Nadalje, dobar dio onih koji se danas diče slobodom, smatraju to postignuće kao nešto samorazumljivo i posve normalno. No, da bi se do tog civilizacijskog postignuća došlo, mnogi su morali patiti, mnogi su morali žrtvovati sve, mnogi su morali zaglaviti. Napisani su "Korijeni", napisana je "Čiča Tomina koliba", napisan je Veli Jože, napisana je "Galiotova pesen", napisani su stihovi koji možda i najbolje odražavaju ovo o čemu nastojim nešto suvislo napisati. Znate ono Miljkovićevo:

"Hoće li sloboda umeti da peva,
kao što su sužnji pevali o njoj."

Ukratko, sloboda je jedna od tekovina moderne civilizacije za koju se valjalo krvavo izboriti, a mnogi još ni u tome nisu uspjeli. Pitajte samo ove nepregledne kolone ljudi koje se od Tovarnika kreću prema Dobovi.

Sloboda govora je samo jedan segment slobode. Slobodan čovjek po definiciji ima slobodu govora i u tome nema ništa sporno. Na prvi pogled, ograničavanje slobode govora je oksimoron. Jer čim nešto ograničavate onda to više nije slobodno. Postavimo li stvari tako, nameće se samo jedan jedini mogući odgovor na naslovno pitanje ove teme. I to onaj sasvim negativan.

Ali...

Sloboda je naše pravo. A vrlo često zaboravljamo "sitnicu" koja rezultira mnogim negativnim posljedicama. Naime, prava proizlaze iz obveza. Jasno, vrijedi i obrnuto. To vam ga dođe kao onaj yin i yang koncept. Jedno bez drugog jednostavno ne ide.

Brojne su definicije demokracije. Jedna od njih kaže kako demokracija omogućava slobodno ponašanje pojedinca do razine zadiranja u nečiju tuđu slobodu. Filozofska je rasprava o tome koja je to točka u kojoj se iz nezadiranja prelazi u zadiranje. Apsolutne istine ili univerzalnog pravila nema. Ali mora postojati svijest o tome da niti jedan pojedinac nema pravo ostvarivati svoje slobode na uštrb nečijih drugih.

Da, pitanje je naizgled kompleksno. Naročito zato jer nema čvrstih pravila. Evo vam primjer. Hodam ulicom, sretan zbog (navesti razlog koji vas ispunjava izrazitom srećom) i pjevam iz sveg glasa. Je li to u redu ili nije? Naravno, ne pjevamo svi kao Pavarotti, ima nas koje rodbina i prijatelji preklinju da ne pjevamo. Ali stvarno, zamislite da gledate kako prema vama hoda sretan čovjek i od sreće pjeva na sav glas. Reve k'o magarac, ali ipak, priznajte da bi vam na licu bio smješak. Dakle, u redu je? Ma slažem se, naravno da se slažem.

Pod pretpostavkom da je vrijeme radnje negdje u periodu između 08:00 i 23:00. Ali da mi u 03:00 pod prozorom pjeva i sam Pavarotti nikakvog odobravanja s moje strane ne bi bilo. Dapače...

Duboko sam zgrožen oružanim napadom na redakciju časopisa Charlie Hebdo. Ničim, ali apsolutno ničim ne može se opravdati takav čin. Međutim, ima jedna stvar koja me silno smeta, a to je upravo nepoštivanje prava na nečiju tuđu slobodu. Svi znate priču. Islam ne prikazuje lik proroka Muhameda. Muslimanima je to važno, jako važno. I to svi znaju. Čiju su slobodu oni tim svojim stavom povrijedili? Ničiju! U želji da izrazi neslaganje s načinom kako je dio muslimanskog svijeta izrazio neslaganje objavom filma "Nevinost muslimana", francuski tjednik Chaplinovskog imena objavljuje karikaturu koja prikazuje proroka Muhameda.

O kojoj to sad slobodi govora pričamo? SAD objavi film u kojem Muhameda prikaže kao ubojicu i pedofila iako za to nema nikakvih dokumentiranih zapisa ili bar tragova. Kako biste vi reagirali da netko dirne u nešto što je vama sveto i da to učini na vrlo ružan način, a da za to nema baš nikakvu podlogu? I onda kad odreagirate, dobijete novu porciju svetogrđa, ovaj put s druge strane Velike Bare.

Kad bi se tako nešto događalo vašem djetetu u školi, kad bi ga netko provocirao "lupajući" ga po nečem njemu važnom i svetom, bez ikakvog vidljivog razloga ili povoda, sigurno biste tog provokatora nazvali zlostavljačem i poduzeli biste sve da zaštitite svoje dijete. Nije li ovo isti slučaj? Nije li Charlie Hebdo ipak otišao predaleko?

Da se razumijemo, ne osporavam pravo na vlastiti pogled, pravo na neslaganje s nekim ili nečim. Ali siguran sam da se neslaganje može izraziti bez provociranja, vrijeđanja ili omalovažavanja.

Svaki je naš čin podložan verifikaciji. Svjesni smo da iza svakog našeg djela stoji odgovornost. Odgovoran pojedinac ponašat će se tako da se iza toga ne vuku nikakvi repovi. Neodgovoran pojedinac osjetit će na vlastitoj koži posljedice takvog ponašanja. Nema toga tko namjerne provokacije i neodgovorno ponašanje smije zamaskirati pozivom na slobodu govora. Jer to je jednostavno neodgovorno.

U tom kontekstu valja promatrati i ovogodišnji sajam u Frankfurtu. Cijela priča oko fetve izdane zbog Rushdijevih Sotonskih stihova dovoljno je kontroverzna. U suštini, problem je u interpretaciji onoga što je Salman napisao. Naime, dio je muslimanskog svijeta u liku zlog imama "prepoznao" Rushdijevu interpretaciju Muhameda. Umjesto da razmisle o posljedicama ekstremističkog poimanja stvari, a što je Salmanu vjerojatno bilo na pameti dok je pisao, oni svoju interpretaciju proglase apsolutnom istinom i dignu veliku frku. Apsurdno je da time zapravo samo potvrđuju stav kojeg je Rushdie iznio kroz lik navedenog imama. Drugi dio Muslimana smatrao je kako je lik zlog imama zapravo prikaz njihovog ajatolaha Ruholaha Homeinija koji je u konačnici i izdao čuvenu fetvu. Taština je doista nezgodna stvar.

I sad smo tu gdje jesmo. Osobno, ne mislim da organizatori sajma uopće trebaju preispitivati svoju odluku. Ako su odlučili da Rushdie počasni gost, onda tako treba i ostati. Ali imaju obvezu (a ne sumnjam da je to već riješeno, Nijemci ne griješe u tim stvarima) zadržati dignitet i adekvatnu civilizacijsku razinu svih događanja na sajmu, pa tako i ovog dijela vezanog uz počasnog gosta.

A Muslimani? Svi oni koji sad pozivaju na bojkot zapravo bi morali poraditi na otvorenosti i tolerantnosti prema drugom i drugačijem. I ne bi smjeli bojkotirati sajam. Dapače, upravo sudjelovanjem mogu poslati drugačiju poruku. A žele li promovirati svoju vjeru i kulturu, svoje civilizacijske dosege i postignuća, nema boljeg načina od prezentacije na najvećoj svjetskoj smotri izdavaštva.

A svi mi bismo morali razmisliti o svom ponašanju i o granicama koje, unatoč svim slobodama na ovom svijetu, ipak ne bismo smjeli prelaziti. U obitelji, na poslu, među prijateljima, znancima, kolegama.

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (4)

Respektira (2): BoriciOmis, darel

Slaže se (2): BoriciOmis, darel

Komentari

od Vjeran

5 2 0 3

Smisao života, Svemira i svega ostalog? Imamo odgovor!

Kao ljubitelj dobre knjige, a ne obožavatelj pojedinog književnog pravca, ne mogu se baš pohvaliti stotinama apsolviranih ZF naslova (nastojeći pisati hrvatskim jezikom, ovaj pravac nazivam znanstvenom fantastikom pa je stoga i kratica odgovarajuća). Stoga se moja ZF lista svodi na ne previše ali ipak jakih naslova. Kao klinac progutao sam prvo Hitrecov "Eko Eko", "palio" se na romane Julesa Vernea, uživao u Asimovljevoj zbirci priča  Ja, robot, pronalazio nepresušno zadovoljstvo u šetanju Svemirom kroz sve četiri Clarkove Odiseje u Svemiru, a Kubrickov film i dan-danas držim antologijom svjetske kinematografije. Ali, ma koliko ta djela ostavila na mene dubok dojam jedno me je djelo, mogu slobodno reći, čak i pomalo formiralo kao osobu.

Doduše, kad kažem djelo trebam biti vrlo oprezan jer radi se o trilogiji u pet knjiga. I sad, tko zna - zna. A tko ne zna, taj ukazuje na manjkavost u mojoj elementarnoj naobrazbi.

Uglavnom, jedan je naslov sastavni dio mene. Jedan je naslov iz moje kućne biblioteke već nekoliko puta uvezivan od prečestog čitanja. Jedan je naslov izvor pozitivne energije i snage u trenucima kad mi je ona tako nasušno potrebna. Uostalom, pogledajte mi avatar (a takav je od početka).

Na čemu je Douglas Adams bio dok je pisao ovo "djelce" nije mi dokazano znati. Ali da je bio čist - nema šanse! Već sam naziv djela, "Vodič kroz galaksiju za autostopere", ukazuje na jedinstven mentalni sklop koji je ga je proizveo.

U klasičnom ZF-u, autor nas prebacuje Svemirom iz jedne galaksije u drugu brzinom kojom vi sebe ne možete prebaciti iz hodnika u sobu. No, to mu nije dovoljno, on tu ne staje. Pa se onda s čitateljima poigrava tako da radnju i likove prebacuje iz jednog vremena u drugo. Ništa Adamsu nije sveto pa su bravure koje izvodi i maštovito spaljene i spaljeno maštovite. U njegovom svijetu nije lako biti čak ni Bogom. Priželjkujete si takve moći? Pitajte Boga Kiše što misli o tome. Može li čovjek letjeti? Može, naravno da može! Samo treba znati u čemu je štos (baciti se na tlo i promašiti ;-) ) i uz malo vježbe letjet ćete poput ptice. Možete li zamisliti što se događa u glavi (i to u onom podsvjesnom djelu) potomka velikog Džingis-kana u 107. koljenu?

Ono što je u cijeloj priči važno je to da Adams, ispod sloja otkačene maštovitosti, suludih situacija, duhovitih dijaloga i nezamislivih likova, zapravo servira ozbiljnu kritiku modernog društva. I to radi odlično. Zapaža stvarne probleme, ukazuje na njih. Ima tu onih, recimo manje važnih poput trivijalne okrutnosti koju iskazujemo u modernim restoranima kad prstom određujemo koju ribu/raka iz akvarija/bazena želimo da nam kuhar pripremi (pa smo sigurni da riba/rak nije mogla biti svježija nego što je), a što nam autor prispodobljuje kroz kravu-konobaricu u Restoranu na kraju Svemira (Koji dio mene želite pojesti?). Ali ima i onih velikih i jakih, a koji se tiču cijelog čovječanstva. Koncept NTP-a kojeg Adams tako brutalno razrađuje, nije ništa drugo nego posljedica otuđenja ljudi od ljudi i način kako da pri tome otuđenju smanjimo vlastito grizodušje.

Douglas Adams vrlo znakovito čak i samog predsjednika Galaksije prikazuje kao marionetu koju su na taj položaj postavili "ljudi iz sjene", a koji zapravo vuku konce. Posljedice nastojanja za posjedovanjem i korištenjem androidnih robota prikazat će vam Marvin. Doduše, on time neće biti nimalo oduševljen, baš suprotno. Ali vas će opet natjerati na razmišljanje.

Jedna od meni osobno najjačih scena jest ona u kojoj se ukazuje na složenost procesa donošenja odluka koji pak u kombinaciji s nemogućnošću određivanja prioriteta dovodi do kobnih posljedica. Jasno, Adams i tu priču svodi na totalni apsurd ali ako se uspijete odmaknuti od samog teksta lako je uvidjeti ozbiljnost onoga na što se ukazuje.

Uostalom, već uvodna scena brutalno ukazuje na probleme s administrativnim procedurama koje nemaju milosti niti razumijevanja za "običnog", "malog" čovjeka koji te procedure niti poznaje, niti razumije, niti ih ima potrebnu provoditi, a onda mu se to na hladan i bešćutan način obije o glavu. Htjedoh vam detaljnije prezentirati konkretizaciju te misli, ali odustah. Zašto? Pa zato jer ćete odgovor naći na samom početku prve knjige. I to je odličan lakmus za vaše određivanje prema Adamsovom (remek)djelu.

Dakle, ako vas prva dva-tri poglavlja ne uspiju totalno uvući u priču onda to sve pustite na miru i nemojte se mučiti. Uglavnom, imate li iole otvoren um za svijet izvan realnog, a ovu knjigu niste pročitali mogu reći samo jedno - smjesta u knjižnicu! Vas druge mogu samo pitati: "Kako izgleda Savršeno Normalna Živina?" ili "Zašto je lik Agrajaga "obavezno poznavati" zahtjev u vašoj općoj kulturi?".

Na sreću, knjiga je tako pisana da ni Tarantino, Lynch, Burton i Spielberg zajedno ne bi mogli snimiti iole gledljiv film prema književnom predlošku.

Stoga, ako sam uopće nekoga uspio zainteresirati za Vodiča, ne činite grešku. Ne gledajte film. Nego knjige u ruke i idemo, redom redimice.

A ja ću se i dalje svake godine pripremati za dostojno obilježavanje "Svjetskog dana ručnika", a svojim životom ploviti na konačnom odgovoru na konačno pitanje. Jer to je bar lako - 42! I ne dajte da vas ljudi brinu. Gledano iz perspektive Svemira uglavnom su bezopasni ;-)

 
     
   
     
 

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (7)

Respektira (5): marali, ucitajse, Tom1988, darel, JosipLabas

Slaže se (2): ucitajse, darel

Komentari (3)

5

Od Tom1988

Tog Asimova nikako da se dočepam, i to početne trilogije Serijala o Zakladi, dok nove ZF pisce ne mogu smisliti, koju god knjigu da uzmem, brzo odustanem (zadnji takav bio je H. Howey). Bujoldica i Verne su mi valjda jedini skroz po volji. Pozdrav ;)
5

Od ucitajse

Jedan od meni najdražih ZF naslova. Odlična analiza! :)
4

Od marali

Ah, ništa, preostaje mi ipak da se ponovno bacim ( u "pogon beskonačne nevjerojatnosti") na čitanje drugog dijela gdje sam zapela i doguram do zadnjeg! Odlična analiza kao i uvijek :-)

od Vjeran

7 6 0 4

Kiklopu je iskopano oko!

Obzirom da, iz nebrojenog broja vama sasvim poznatih razloga, podržavam bilo kakvu akciju usmjerenu prema popularizaciji „knjige u Rvata“, u sasvim dobronamjernoj i zapravo afirmativnoj analizi upozorio sam na veliku grešku koju su osmišljivači i dodjeljivači Kiklopa počinili nedodjelom skulpture naslovu koji ju je, prema unaprijed raspisanim kriterijima, zavrijedio. Vođen onom popularnom „Tko radi taj i griješi“ (s tim da onaj koji ne radi niti ne griješi, a onaj koji ne griješi dobiva priznanja), računao sam da u hrpi dobrih poteza koje su pokretači nagrade povukli tom književnom šahovskom pločom mora doći i onaj jedan lošiji.

Nažalost, povukli su i drugi. Ovaj puta još i gori. I ako je onom nedodjelom nagrade „neodjevenoj nelaži“ Kiklop bio zaslijepljen, ovim je činom najpoznatiji Polifem zapravo oslijepljen.

Bolna istina koje smo svi mi itekako svjesni, a naročito oni među nama koji od izdavaštva i knjige nastoje (pre)živjeti, kaže kako je izdavaštvo u Lijepoj našoj „u banani“. Nagrada „Kiklop“ zamišljena je kao podrška upravo toj djelatnosti. Zamišljena je kao potpora onima najboljima, najvrijednijima i najkvalitetnijima. Prije svega za njihov kvalitetan rad i doprinos poboljšanja statusa knjige u ovoj našoj „Zemlji Znanja“, a čiji pripadnici u pravilu vragotamjanski bježe od knjige. Jednako tako, nagrada može poslužiti laureatima kao promidžbeni vjetar u leđa jer će se uvijek naći onih kojima će upravo nagrada biti razlog za kupnju. Nagrada može poslužiti i kao motivator onima kojima je izmakla iz ruke da u narednim godinama izvuku iz sebe nešto još bolje, nešto još jače pa da i oni, u što bližoj budućnosti, ugrabe prigodu za govor zahvalnosti tijekom kojeg će grčevito u ruci držati jednooku statuu.

I sve je to super. Plemenite i korisne ideje od kojih su koristi imali i izdavači i autori i organizatori, a u konačnici i publika.

Kako izdavači i „Sa(n)jam knjige“ nisu sklopili nikakvu bračnu zajednicu, ne mogu se ovdje pozivati na onu „…u dobru i zlu…“ ali se mogu prisjetiti još jedne narodne, a koja ukazuje gdje se testira kvaliteta zlata, a kako provjeravaš nečije prijateljstvo. Umjesto da, u vjerojatno najtežim vremenima za hrvatsku knjigu, pokaže kako je pulski sajam prijatelj u nevolji, organizatori okreću leđa utopljeniku kojem je svaka slamka važna. Umjesto da istarski knjigoljupci ponosno i ove godine izvuku najbolje od najboljeg i ponosno to predstave hrvatskoj javnosti, umjesto da posebno odabranim riječima (pa makar u njima bilo i gargantuovskog pretjerivanja) teatralno predstave ovogodišnje laureate, umjesto da na sva usta hvalospjevima obdare godinu „vrlo smanjenog ali zato izrazito kvalitetnog izdavačkog uroda“, umjesto da novom kategorijom „Izdavački heroj godine“ obdare sve one HR izdavače koji još uvijek vješto izbjegavaju „stečajnu obustavu proizvodnje“, umjesto da stanu uz bok teško bolesnom pacijentu (od kojeg i oni, gle paradoksa, zapravo žive i koji i njima daje smisao postojanja) oni mu okreću leđa. Sva sreća da na odlasku iz te bolesničke prostorije nisu isključili aparate koji našeg stradalnika održavaju na životu.

Bez obzira na obrazloženja koja se mogu čuti i pročitati, organizatori su ovim činom teško i debelo pogriješili. Naime, i u ovako okljaštrenoj i poharanoj proizvodnji knjiga sigurno se mogao pronaći onaj jedan urednik, onaj jedan roman, onaj jedan debitant, onaj jedan pjesnik, onaj jedan esejist, onaj jedan publicist, onaj jedan… Možda je upravo ovog „Kiklopa“ trebao dobiti najbolji debitant koji se pojavio na književnoj sceni unazad 50 godina. Možda je ovim ignoriranjem, u pojam ubijen budući Nobelovac. Da, možda pretjerujem. Ali, jeste li u to baš ono 100 % sigurni?

Naravno, u malobrojnoj ovogodišnjoj produkciji možda se dogodilo da nije objavljeno niti jedno novo leksikografsko djelo. U tom slučaju sasvim je normalno da se nagrada ne dodijeli. Ali samo u toj kategoriji. Moguće je i da je objavljena samo jedna knjiga za djecu i mladež. Iako je kao takva po definiciji i najbolja dozvoljavam mogućnost da dodjeljivači procijene kako njena kvaliteta nije na razini koju sama nagrada podrazumijeva pa da se ona ne dodijeli ni u toj kategoriji. Uostalom, ni Nobel se ne dodjeljuje uvijek. Ali nikako se nije smjelo dogoditi da se ona uopće ne dodijeli niti u jednoj kategoriji.

Što je organizator dobio tim činom? Ukazao na loš položaj knjige? Upozorio javnost na tragičan odnos prema knjizi? Koju je poruku htio poslati? I koju je poruku zapravo poslao?

Prvo, javnost zapravo uopće ne mari za knjigu. Jer da nije tako, onda bi i izdavači danas bili u bitno boljoj poziciji. Stoga javnost nije ni dotaknuta takvim obrazloženjem. Drugo, onaj manji dio javnosti koji još koketira s knjigom i čitanjem dobio je poruku kako nam je izdavaštvo u takvom sra, pardon, stanju da godišnja produkcija ne zavrijeđuje baš nikakvu pozornost. Stoga ni u tom dijelu javnosti ova akcija neće postići nikakav učinak koji bi vodio boljem položaju i popularizaciji knjige.

Pripremajući se za pisanje ovog teksta pokušao sam doći do temeljnih dokumenata na kojima bih temeljio ovaj tekst. Stoga sam potražio Statut nagrade „Kiklop“ kao i Pravilnik dodjele te nagrade. Znate što sam našao? Ovo. I ovo! Kako sam „Carevo novo ruho“ pročitao još kao klinac mogu slobodno ustvrditi „Kiklop je gol!“.

Ako mene pitate, nagrada nije mrtva. Ali izgubila je silan kredibilitet kojeg je stekla u mojem očima sve ove godine. Osobno ću, ne bude li se dogodilo nešto ključno, dijeliti Kiklope na one koji su dodijeljeni prije i poslije 2015. I oni „prije“ imat će svoju težinu (kao i osobe na onim reklamnim slikama „prije“), a oni „poslije“ (kao i na istim onim reklamnim slikama ;-) ) jednostavno neće.

Što je to ključno što se mora dogoditi? Mora se promijeniti kompletna garnitura koja je vezana uz organizaciju, (pr)ocjenu i dodjelu nagrade. Jer ta je ekipa, u mojim očima, izgubila značaj ovim tako prokleto pogrešnim i tako prokleto velikim korakom.

Ipak, uvjeren sam da organizatori ne trebaju ni malo biti zabrinuti zbog ovih mojih teških riječi. U ovoj zemlji, u zemlji kojom dominiraju nojevi čija je glava gutnuta duboko pod zemlju neodgovorni pojedinci (ne mislim ovdje samo na Kiklopa i knjigu, već sasvim generalno) mogu raditi što god žele svjesni da za svoja djela neće snositi apsolutno nikakvu odgovornost.

Na svoju diku i čast.

Ali i našu!

Nek' pogledi vam budu friški, pozdravlja vas moljac knjiški!

Ocjene (13)

Respektira (7): MiraLaFu, sneler, ucitajse, RuzicaG, NinaM, darel, TatjanaBN

Slaže se (6): MiraLaFu, sneler, ucitajse, NinaM, darel, Losonsky

Komentari (4)

4

Od NinaM

Ooo da..slažem se sa svakom. Bravo!
5

Od RuzicaG

ma ne znam, otkad su se uskokodakali oko Nives, nemam više neko naročito mišljenje o njima, trebali su bez riječi dodijeliti nagradu i krenuti dalje. Uostalom, sami su određivali pravila.
5

Od RuzicaG

Vjerane, dobro pišeš, ali tvoj najveći talent je davanje naslova. Cijelo popodne se smijem. Jadni Kiklop :)))))))))
6

Od Vjeran

:-D Hvala Ružice! S tim da sam za ovaj tekst imao brojne kandidate, konačan odabir pao je upravo na ovog. Ali ni drugi nisu bili ništa lošiji ;-) NinaM, hvala i tebi! Pozdrav!

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se