3

madderana

Bodovi
68.1
Analize
12
Ankete
16
Komentari
4
4 3 - 4
22 5 - 13

Za sada sam bez stava :)

od madderana

2 3 0 0

Bob Dylan- biti ili ne biti Nobelovac

Evo upravo sam na tu temu napisala ovo na svojoj stranici-

"Mislim da je cijeli svijet ostao nijem ( prije rečeno blago šokiran) kada je saznao tko je osvojio ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost.

Nagrada se tradicionalno dodjeljuje osobi koja je napravila najistaknutiji rad u području književnosti sa ideološkim pravcem, a Bob Dylan je 113. dobitnik ove prestižne nagrade i jedan od do sada najneuobičajenijih izbora. Razlog zbog kojeg je Bob dobio tu prestižnu nagradu, kako ističu u obrazloženju je uvođenje novoga pjesničkoga izraza u američku književnost.

Bob Dylan prije svega je pjevač, skladatelj i pjesnik. Često je kroz pjesmu pjevao o ljubavi, a ponajviše izražavao bunt protiv politike i društvenih dogmi njegova vremena, govorio o problemima religije i vjere općenito. Malo ljudi, za koje se može reći da imaju nekakav utjecaj u svijetu, želi govoriti i pobuniti se protiv "velikih" kako je on to radio u svojim pjesmama.

Ako do sada niste upoznati s njegovim pjesmama,možda je sada pravo vrijeme, jer iza većine njegovih pjesama stoji skrivena poruka, koja je namjenjena svima nama.

Možda bi svijet ipak trebao više ljudi kao što je Bob Dylan.."

Tako da se može reći da sam ja na strani Dylana..

Ocjene (5)

Respektira (2): ucitajse, darel

Slaže se (3): marali, Marta, Vjeran

Komentari

od madderana

3 0 0 1

Napravimo svoju revoluciju-Ova djevojka je drukčija

Eversong Sparkling Morningdew je drukčija. Ne samo zbog svog osebujnog imena, nego i zbog načina na koji je odgajana. Evie je tinejdžerica, odgajana u uvjetima u kojima rijetko koji tinejdžer živi. Ona i njena majka Martha žive u Kupolastoj kući koju su same izgradile , ne posjeduju Tv ali zato Evie posjeduje hrpu citata koje skuplja čitajući različite knjige i nikada nije išla u školu. E sad, ne bacajte odmah predrasude jer Evie se školovala kod kuće i usprkos neobičnom stilu života koji vodi s majkom, ona je pametna, samostalna, samouvjerena i spremna na nove izazove. A novi izazov je nešto na što se mnogi mladi ljudi (tinejdžeri) njenih godina zgražaju i jedva čekaju da završe- školu. Da, Evie je i u tome drugačija.


Naučena živjeti pod drugačijim uvjerenjima Evie odmah primjećuje stvari koje se dešavaju u školi. Škola je novi svijet za nju, svijet u koji očigledno nije bila svjesna da ulazi. Suočena s tim otkrićem, Evie se također suočava s novim problemima a kako ne poznaje pravila škole također se suočava i sa profesorima. Njezina oštroumnost, liberalnost i iznad svega osjetljivost na nepravdu nije nešto što se dobrodošlo prihvaća. Uznemirena zbog odnosa profesor-učenik, zabrane korištenja smartphonova za vrijeme odmora za razgovore ali je isto tako srdi što se ti smartphonovi mogu koristiti za internet , zabrana korištenja dvorišta za vrijeme odmora te zbog favoriziranja određenih osoba od strane školstva Evie odlučuje podići revoluciju.Ona nije tip djevojke koja bi trebala biti samo pasivni promatrač cijele te situacije, nego uvodi promjene. Ono što Evie ne očekuje je to da će i sama munja njene revolucije pogoditi uskoro i nju samu i naći se na udaru nezadovoljnih kolega i profesora.


Svi smo mi u životu imali svoju Evie. Moja Evie je bila draga osoba i kada je digla svoju revoluciju, jednostavno se izgubila u gomili. Nije imala dovoljno snage, niti dovoljno prijatelja da stane uz njena uvjerenja. Ponekad se pitam što je sve moglo biti , samo da smo se svi mi, pasivni promatrači umiješali i donijeli promjene. Jer, svaki put počinje prvim korakom. Koliko bi sada, 20 godina kasnije mogli učiniti da je svatko digao svoju revoluciju protiv ugnjetavanja, šikaniranja i lošeg sustava.


Evie se izdvaja od svih ostalih učenika, ne samo zbog pozitivnih razloga, i iako je u opasnosti njezin ugled, njezina budućnosti ona odbija kompromis, odbija se podmiriti s trenutnom situacijom jer ona zna da stvari mogu biti puno bolje.Ona je drugačija. I ona to zna i ponosi se time. Koliko osoba to može reći za sebe?


"Što god učiniš,može se doimati beznačajno,ali iznimno je važno da to učiniš."


Sve u svemu knjiga daje nadu da postoji šansa da cijeli svijet može postati bolje mjesto, a počevši od svakog od nas ... mnogi ljudi će vam pokušati stati na putu, mnogi mogu pogrešno shvatiti naše namjere, možemo i sami biti optuženi za nešto loše, ali ako ne učinimo nešto i promijenimo sebe, ništa neće biti promijenjeno .Ako želite da stvari budu drugačije, sve treba krenuti od nas..


Koliko je nas spremno biti Evie? Koliko nas je spremno dići revoluciju?

Ocjene (3)

Respektira (3): Vjeran, ucitajse, darel

Komentari (1)

6

Od Vjeran

Odlomak koji počinje sa "Svi smo mi u životu..." je dio teksta kojeg bi svatko od nas trebao pažljivo pročitati, dobro razmisliti i odgovoriti na pitanje: "Jesam li ustao/la ili podržao/la...". A potom odgovoriti na pitanje: "A zašto nisam?". ;-)

od madderana

2 0 0 0

Dragi Djede....

Dragi Djede...

Moram li ti se uopće predstaviti?Ma ti znaš ko sam ja,ako znaš za svu dječicu jesu li bila dobra ili ne...Sad,nećemo ulaziti u o kakava sam ja bila,znam da ponekad progledaš kroz prste...;) Jest da nisam više djevojčica,al opet...

Prvo bih ti se htjela izviniti jer sam nedavno mom djetetu rekla da ne postojiš.Jednostavno me dijete uhvatilo i ja sam mu priznala. Mislim kako da djetetu više objasnim da donosiš poklone kroz dimnljak a mi ga nemamo ?!

Al vratimo se mi opet na mene...:)

De baci malo neke svoje čarolije na mog muža,jer je onaj tvoj prijatelj Nikola ubacio mom mužu u glavu da želim čarape??Mislim stvarno....Daj ti uredi da mi on uzme Marsovca,Crveni ustanak ili Kuću abecede..Onoj mojoj šogorici a njegovoj sestri reci da mi više ne donosi sapunčiće iz kućne radinosti nego Princa Lestata ili ako već voli da je netko sam svoj majstor bojanku Začararanu šumu...pa ću i ja nešto raditi cijeli dan.Bojice mi ne trebaju,uzeti ću od djece,hvala.

A ako ništa od toga ne uspije onda bih voljela da napokon dobijem knjigice koje mi fale a nalaze se u nekim trilogijama ili serijalima kao naprimjer Ejlinu pjesmu Djeci Zemlje koje uporno tražim...

Srce si i znam da ćeš nešto od toga iskemijati ...

A ja se već predbilježavam za sljedeću godinu...

Pusa!!

Ocjene (2)

Respektira (2): darel, JosipLabas

Komentari

od madderana

6 0 0 0

Legende

Malo kasnim s ovom analizom ali jednostavno nisam stigla,pa eto oprostite unaprijed.J

Roman prati događaje između malog mjesta u Rusiji  i Amerike i  jednom privatnom istražitelju Martinu Odumu koji dobiva u zadatak pronaći pobjeglog supruga koji nije htio dati svojoj supruzi vjerski razvod i time joj onemogućio ponovnu udaju.. Ali Martin nije samo istražitelj, on je i bivši Cia-in obavještajac, jedan od najboljih agenata agencije nazvanih Legende. Legenda je zapravo izmišljeni identitet agenta koji operira izvan Sjedinjenih Država. CIA-ino osmišljavanje legendi ima svrhu kreiranja osoba koje bi se bez greške ubacila u neprijateljske redove i dokazala svoje ime koje bi legenda nosio. Svakoj osobi bi se toliko promijenila osobnost, biografija, sposobnosti i ukusi da su došli do toga da se svakoj legendi određivalo kojim će jezikom govoriti te za što će biti posebno nadaren.

Zato nije ni čuda da je Martin, pa, pomalo izgubljen. On zapravo nije siguran da li je Marin stvarno legenda ili njegovo pravo ime. Što se njega tiče mogao bi također biti i Dante Pippen IRA-in bombaš i stručnjak za eksplozive ili čak Lincon Ditmann, trgovac oružjem i strastveni ljubitelj Američkog građanskog rata.

I dok Martin putuje s jednog kontinenta na drugi polako sljedeći tragove odbjeglog supruga, polako shvaća da u tim trenutcima ne traži samo nestalog supruga nego-vlastiti identitet.

Na pojam legenda susrela sam se tek nedavno, ne znajući da je vezan uz knjigu Legende, Roberta Litella. Vjerojatno ste i vi, kao i ja gledali istoimenu tv seriju na Fox-u sa Sean Beanom u glavnoj ulozi. Iskreno, uživala sam u cijeloj sezoni. Ona je imala sve što bi jedan dobar film ili serija špijunskih priča trebala imati-dramatičnost, obrate, intrigantne likove, višeslojnu priču, odličnu glumačku postavu i mnogo, mnogo akcije.

Ali da ovo ne ispadne recenzija serije vratimo se na ono što je nama zanimljivije–na knjigu.

Robert Littellove "Legende" za mene su nekonvencionalan špijunski roman. Ona teži istražiti psihološke učinke pod pretpostavkom  različitih identiteta i različitih tajnih zadataka, ali unatoč pretencioznom  podnaslovu "roman opsjene", to nije sasvim takvo. Naslov riječi "roman opsjene", odnosi se na niz fiktivnih životnih likova i njihove povijesti,te borbe da čovjek napokon shvati i da prigrli činjenicu tko je zapravo on i koja je cijela njegova uloga. Hoće li se promijeniti i prigrliti neki drugi,bolji aspekt svog života,samo je na njemu.

Za mene je ovo jedan od boljih Litellovih špijunskih romana, Legende su zanimljiva mješavina dobrog staromodnog  špijunskog romana s analizom psihološkog utjecaja  ispod duboke  ljušture  čovjeka. Više od svojih drugih djela, Legende prelaze na teritorij kojim obično dominiraju Graham Greene i John le Carré. Rezultat knjige je vrlo lijepa iako duga i ponekad spora knjiga koja možda neće svakom čitatelju „sjesti“ koja daje značajan doprinos Littellovog opusa. 

Ocjene (6)

Respektira (6): marali, JosipLabas, Matea, sthagon, naomica, darel

Komentari

od madderana

0 0 0 0

Povratak u djetinjstvo...

Demon školske knjižnice roman je koji prati skupinu 12-godišnjaka koji istražuju tajanstvenu poruku koja se pojavljuje u knjizi koja je posuđena u školskoj knjižnici,a koja se i nakon brisanja ponovno pojavljuje.
Put ih vodi do tajanstvenog prolaza u kojem otkrivaju .....neću vam reći :)
Iskreno,knjiga me vratila u moje djetinjstvo..U vrijeme dok su se čitali Pet prijatelja, Družbe Pere Kvržice,Vlaka u snijegu,Emila i detektiva pa čak i Na zlatnom tragu.Bilo je to vrijeme kada je svaki događaj vezan uz knjigu otvarao mnoga pitanja i traganja za još jednom knjigom.Vjerujete li da i dan danas nakon 20-25 godina i dalje čuvam knjige koje sam čitala u to vrijeme?Sve su još kao i u to vrijeme očuvane i potpisane.U to vrijeme kao djeca uživali smo kada bi nam u posjet u školu dolazio neki autor neke knjige i danima sam žicala roditelje da mi daju novce da mogu kupiti knjigu.I bila sretna kada bi dobila potpis autora!
Gdje su sad ta vremena?Moje starije dijete je sada 8 razred i niti jedanput niti jedan autor nije došao u njegovu školu..Žalosno zar ne? I znate što je još žalosno?Od svih tih mojih knjiga moja djeca za lektire koriste samo 5%.A ja sam kao i moja generacija uživala u tim knjigama.
Današnjoj djeci više nije važno kakvu knjigu čitaju i da li uopće čitaju,tehnologija je uzela maha i njima je na pameti nešto drugo.Sada je važan Facebook,LOL i dr.igrice.Smatram da se zbog toga što vrijeme nosi svoje,svakoj generaciji treba ponuditi knjige koje bi u njima probudila želju za čitanjem.Nedavno je bila i rasprava da su današnje lektire predosadne djeci i da bi im se trebalo ponuditi nešto novo,zanimljivije.Upravo kao ovu knjigu.Ne moraju svi autori biti strani,vjerujem da postoji mnogo naših,domaćih autora kojima se treba obratiti pozornost.U ovo doba kada nas bombardiraju sa svim mogućim distopijskim,fantasy i paranormalnim romanima stranih autora lijepo je saznanje da i u našoj maloj zemlji postoji autorica koja je objavila jednu ovakvu knjigu za djecu.

Ocjene

Komentari

od madderana

0 0 0 2

Delikatnost, David Foenkinos

Delikatno – ono što zahtijeva osobitu pažnju, obzir, koji je osjetljiv, nježan, ljubak, mio, fin, ukusan, obziran, pažljiv, težak, neugodan. Autor uzima svako značenje te riječi i polako ga uvodi u samu srž romana.

Originalni naslov: La Délicatesse, David Foenkinos

Kad su se Nathalie i Francois upoznali jednog običnog dana na ulici, niti jedno od njih nije slutilo kako će im se dogoditi ljubav na prvi pogled. Jedan sok od marelice bio je presudan za njihovu zaljubljenost, te je njihova ljubav nakon tog susreta krenula jednosmjernim putem, a dok su se okrenuli već su bili u braku i uživali u zajedničkom životu. Njihov brak mnogi su nazivali savršenim i skladnim, a čak ni nakon mnogo godina provedenih u njemu niti jedno od njih dvoje nije izgubilo interes za ono drugo i njihova ljubav svakim danom bila je sve veća i jača. Sve se to jedan dan promijenilo dok je Nathalie čitala knjigu, a Francois se spremao krenuti na svoj dnevni ritual trčanja. Oboje nisu bili svjesni kako im je taj trenutak kojeg provode zajedno ujedno i zadnji. Ubrzo, Francois doživljava nesreću i nakon nekoliko dana umire.

Nakon njegove pogibije Nathalie provodi dane povlačeći se po stanu, odbijajući društvo i ubrzo cijeli svoj život podređuje svom poslu. I iako kaže kako je ne zanimaju ni muškarci niti udvaranje, Charles, njezin šef, ne može zamisliti da osoba poput nje nema nekog muškarca u životu te je na sve načine pokušava dobiti za sebe. I dok Nathalie uvjerava Charlesa da ne želi niti njega niti bilo kojeg drugog muškarca u svom životu, u svom uredu poljubit će mladog Marcusa.

A taj će jedan poljubac promijeniti sve.

Znate li što znači riječ delikatno?

Delikatno – ono što zahtijeva osobitu pažnju, obzir, koji je osjetljiv, nježan, ljubak, mio, fin, ukusan, obziran, pažljiv, težak, neugodan.

Delikatnost! Radi se baš o tim stvarima! David Foenkinos uzima svako značenje te riječi i polako ga uvodi u samu srž romana. Dugo nisam naišla na roman koji je uz samu priču tako blisko povezan s naslovom.

U delikatno značenje možemo uvrstiti i Nathalie. Ona je osoba kojoj sve ide od ruke, za sve obzirna i pažljiva. Voljela se smijati,voljela je čitati. A onda nakon smrti supruga zahtijevala je posebnu pažnju. Čitatelj će je kasnije smatrati zatvorenom i suzdržanom, ali istodobno i hrabrom osobom koja se pokušava na svoj delikatan način suočiti sa smrću voljene osobe. Jer dok proživljava dane nakon suprugove smrti zakopavajući se u posao, u nekim trenucima lucidnosti ne može, a da se ne zapita tko je zapravo mrtav – ona ili suprug?

“To joj se činilo apsurdnim jer ako je imala hrabrosti izdržati čitav dan, usredotočiti se na nevažne dosjee, zašto si nije mogla pokloniti te trenutke predaha?

Naprosto je bila tu, savršeno lucidna i gledala se kako glumi poput glumice na pozornici kakva kazališta. Podvojena, zapanjivo je promatrala ženu koja više nije bila, onu koja je mogla sudjelovati u životu…”

La Délicatesse, David Foenkinos

A onda i taj poljubac. Čitatelj će se zapitati zašto baš Marcus? Za njega bi mogli reći kako nije osoba ugodne vanjštine, netko tko je u životu imao malo djevojaka pa zato i malo ljubavnog iskustva, ali oduševljen što ga je osoba poput Nathalie uopće primijetila i poljubila. I dok se ona tog poljupca uopće ni ne sjeća, Marcus se baš zbog njega zaljubljuje u nju. I na svoj delikatan način odlučuje osvojiti njeno srce.

“Znao je da su otok patnje, otok zaborava i onaj još najudaljeniji, otok nade, povezani redovnom linijom.”

Marcus, zbog svog nježnog, pažljivog načina koji uvijek na kraju ispadne nespretan, ima upravo ono što jedna djevojka može poželjeti – on je delikatan promatrač koji polako ulazi u srce Nathalie. I dok polako. ali sigurno ljubav se pojavljuje kod ovo dvoje ljudi, Nathalie spoznaje kako njen savršen udvarač može biti njen zadnji izbor i da će najvjerojatnije neka luckasta osoba, a ne junak u konačnici osvojiti njeno srce.

“Shvatila je da upravo to želi više od svega – vratiti se svijetu muškaraca preko muškarca koji nije nužno stručnjak za žene, kako bi zajedno opet iznova proučili upute za upotrebu nježnosti.”

Roman je pisan na način da će čitatelj imati osjećaj da mu priču netko priča, kao da postoji pripovjedač koji mu stoji iza leđa i čita svaku riječ napisanu na stranici, a luckaste liste i detalji raštrkani između poglavlja daju romanu posebnu notu koju dugo nisam uočila u nekom djelu.

David Foenkinos čitatelju pruža priču o novoj ljubavi koja osvjetljuje tamne posljedice gubitka te nadu da i ranjena srca pronalaze utočišta na najčudnijim mjestima, podsjećajući kako ljubav može imati i tragični i komični dio, a ponekad i malo apsurda, ali to je onaj delikatan začin koji čini ljubav tako velikom.

Objavljeno na Čitajme.com

Ocjene

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Vjerojatno cjepidlačim ali ova je analiza objavljena u krivoj temi. Jedno je dnevnik čitanja, a drugo Kutak za poetsko-dramski trenutak. Nije neki problem ali publika je već navikla na svoje teme pa bi moglo proći "ispod radara". Pozdrav!
5

Od ucitajse

Zvuči zanimljivo, ali slažem se s Vjeranom, pripazi malo u kojim temama objavljuješ analize, jer analize se ipak pišu na određenu temu, pa ovako nepovezane s temom djeluju kao da su upale na krivi tulum. ;)

od madderana

2 0 0 2

Notni zapis ljubavi,Daphne Kalotay

Prošlo je dvadeset godina otkad su se Remy, studentica bostonskog konzervatorija, Nicholas uspješni skladatelj te Hazel, njegova prekrasna supruga, sreli. Dvadeset godina otkako im je taj susret promijenio život i dvadeset kako se svatko od njih bori sa svojim demonima.

Roman započinje prologom u kojem srednjovječna žena, zadovoljna zbog smjera u kojem joj je napokon život krenuo, ne susretne osobu koja joj je prije dvadeset godina razorila brak. Priča odmah odlazi u 1987. godinu na sam početak gdje upoznajemo Hazel i Nicholasa u prvim danima njihova braka. Nicholas je “čudo od djeteta”, svjetski virtuoz i već u svojim tridesetim godinama predaje glazbu po svjetskim konzervatorijima, a Hazel ga, kao dobra supruga, prati na svakom od tih putovanja. Kad Nicholas prihvati posao na bostonskom konzervatoriju, njih oboje nije bilo svjesno kako će im to biti zadnji dani braka jer Nicholas se zaljubljuje u studenticu Remy.

Kako roman odmiče, priča se dijeli na tri dijela, a sa svakim dijelom priča obuhvaća nekoliko godina vremenskog razdoblja u kojem se likovi mijenjaju i razvijaju. Nicholas je osoba koja je vjenčana za svoj posao, boem koji živi samo za glazbu. Kao mlada osoba postao je osoba poznata u svijetu glazbe, poštovana od strane kolega, zvijezda u usponu. Emocionalno ne pokazuje nikakav interes, ali nakon otkrivanja traumatičnog iskustva iz djetinjstva postaje jasno zbog čega se tako ponaša. On jednostavno proživljava život između nota, a najveći strah mu je taj da neće dovršiti svoje životno djelo.

Remy, s druge strane, do kraja romana iz sigurne i ambiciozne djevojke prelazi u osobu koja se osjeća kao “druga violina”, uvijek u sjeni, prihvaćajući ono što joj je poznato i ne trudeći se pokrenuti i težiti prema nečem novim i boljem za sebe. Njen osjećaj da je razorila jednu obitelj prati je kroz cijeli brak s Nicholasom, te je uvijek u strahu kako će se to dogoditi i njoj. Njena strast prema glazbi je izgubljena i to će se promijeniti tek na zadnjim stranicama romana kad nađe Nicholasovu simfoniju.

Najveću promjenu doživljava Hazel. Dok se na samom početku čini kao nesigurna osoba, uvijek u drugom planu te si ne može oprostiti izgubljeni brak i krenuti dalje, kasnije prerasta u samosvjesnu ženu koja uživa u životu i malim stvarima kojoj je život daje. Ona i u romanu prelazi fizičku promjenu zbog bolesti, ali čim prihvati svoj život onakav kakav jest, sa svim usponima i padovima, doživljava transformaciju, kako iznutra tako i izvana.

Neobično je bilo to što joj je više pristajala nova koža. Bila je lijepo blijeda,čista i svježa. Godili su joj njezin izgled i trenutačni život. Napokon je postala osoba koja je trebala biti.”

Sight Reading, Daphne Kalotay

Svi osjećaji koje likovi proživljavaju: ljutnja Hazel i njena bol pa onda i bolje razumijevanje njenog puta prema opraštanju, frustracija Remy i žalost zbog stanja u kojem se nalazi pa njeno otkrivanje istine o Nicholasovim osjećajima, te Nicholasova emocionalna nezrelost do trenutka dok nije osjećao krivnju, strah i žaljenje zbog svojih postupaka, autorica kombinira s glazbom te u nekim dijelovima čitatelj bolje razumije lik kroz opis glazbe nego da lik sam govori o vlastitim osjećajima. Kalotay fantastično upotpunjuje njihova umijeća (Remyinu i Nicholasevu glazbu, te Hazelino umijeće razumijevanja umjetnina) kad se likovi ne mogu izraziti riječima.

Tempo ovog romana prekrasno pokazuje kako glazba brzo ili sporo teče, note mogu ići gore ili dolje, a svaka simfonija ima svoje uspone i padove, baš kao što ih sadržava i svaki život.

 “Stvar je naime u pronalasku vremena. U našim životima – ne samo na papiru. Znate ako se ponekad čini da sve ide ubrzano naprijed,a potom je sve mirno i nepokrenuto?Kako se ponekad osjećamo da smo zapeli u vremenu,ili samo klipšemo iz jednog dana u drugi – a zatim se čini kao da nas je vrijeme iznenada preteklo ili nas požuruje,previše brzo? To je tempo. To je ono što mi izražavamo.

Ne samo kako brzo ili kako sporo teče glazba. Riječ je o tome kako brzo i sporo teče život.”

 Bez obzira na sva događanja, glazba struji kroz ovaj roman, kroz svaki dio života likova, a njihovi osjećaji, misli i ponašanje ucrtavaju se u crtovlje i stvaraju savršenu simfoniju života.

Preuzeto i objavljeno na Čitajme.com

Ocjene (2)

Respektira (2): sthagon, MiraLaFu

Komentari (2)

10

Od sthagon

jesi uzivala u ovoj knjizi i zašto? meni se čini da je ovo nešto što nije za mene. previše izgubljenih i bespomoćnih likova.
3

Od madderana

Za mene solidna trojka..kraj mi je previse nabrzinu napisan i ne objasnjava neke stvari izmedju Remy i Nicholasa..

od madderana

0 1 0 0

Knjiga ili korice?

Iskreno ja sam škrtica.Ali ja se smatram pozitivnom škrticom..ako takvih škrtica uopce ima..Naime,mene svi vjerojatno znaju kao "onu curu s knjigom".Knjiga je uvijek uz mene..Ako znam da negdje idem a znam i da ću čekati,da knjiga mi je uvijek u ruci..E sad kad kažem škrtica..ja se vodim ovim načelom:ako je razlika između tvrdo ukoričene knjige i meko ukoričene do dvadesetak kuna uvijek uzmeme tvrdoukoričenu.Ali ako je neka velika razlika onda računam ovako tvrdoukoričena košta cca 180 kn,meko ukoričena cca 80 kn..Jel ne bi bilo bolje uzeti meko izdanje jer za razliku uzmem još jednu knjigu?Jednostavno meni nije toliko  važno da li je tvrdo ili meko izdanje,ja jednostavno uživam u knjizi a ne u koricama.

Ocjene (1)

Slaže se (1): JosipLabas

Komentari

od madderana

3 0 0 1

Može li se pobjeći od vlastite prošlosti ili ona čovjeka slijedi i u budućnost?

Ovaj snažan roman, smješten u Njemačkoj 1978. godine, priča je o onima koji su napustili istočni blok u želji za boljim životom na Zapadu.

Roman započinje intenzivno, u trenutku kad se Nelly Senff i njeno dvoje djece nalaze na samom prijelazu između Istočne i Zapadne Njemačke. Njezin nevjenčani suprug oduzeo si je život (tako su joj barem rekli jer tijelo nije vidjela) te je ništa ne veže uz Istočnu Njemačku.

Dolaskom u Zapadnu Njemačku smještena je u prihvatni centar Marienfelde. U centru susreće i druge likove: Krystynu Jablonovku koja je prebjegla zajedno s ocem kako bi se brinula o bolesnom bratu, Hansa Pische osobu za koju se sumnja da je špijun te koji je bio u zatvoru zbog uništenja Lenjinovog kipa, a za sebe kaže da je nesposoban za ljubav,s kojim će Nelly započeti čudno prijateljstvo, te John Birda agenta CIA koji je ispitivao Nelly prilikom dolaska u prihvatni centar te će se s njim ostvariti jedan romantični trenutak.

“Mi smo ovdje u prihvatnom centru, ne na Zapadu. Ti si možda otišla s Istoka, a ja iz tamošnjeg zatvora. Ali gdje si završila? Zar nisi primijetila da stanujemo u centru okruženom zidom, usred zemlje okruženom zidom. Zar misliš da je ovdje unutra, unutar zida, zlatni Zapad, velika sloboda?

Sama autorica otkriva zapadno licemjerstvo. Oni koji su očekivali bolju budućnost našli su se u nekom “limbu” između Istočne i Zapadne Njemačke. Sam kamp je otvoren zatvor s vlastitim zakonima, predrasudama i hijerarhijom, Poljake smatraju Romima, djeca su označena kao autsajderi jer drugačije govore, nemaju iste torbe kao drugi vršnjaci, te su sustavno od istih vršnjaka maltretirani. A svatko tko je došao u kamp odmah se smatra špijunom.

Zar ti nisi?

Zar nisam što?

Izdajica.

Što pod tim misliš?

Nismo li mi to? Ti, ja, oni tamo preko? Bez obzira jesmo li se preselili, prebjegli ili nam je oduzeto državljanstvo. Nismo ondje ostali, nismo se borili na licu mjesta.”

Stil pripovijedanja prisiljava čitatelja na osjećanje empatije za likove, njihove priče se isprepleću i to čini ovu priču efikasnom jer njihove priče ne treba preuveličavati. Veliki naglasak je na tome kako se malo promijenilo za one koji bježe jer će biti jednako bespomoćni kad se nađu i na drugoj strani.

Naša prošlost diktira našu sadašnjost, ne možemo joj pobjeći.”

 

Svidio mi se način na koji Franck objavljuje čitatelju godinu, na način da se cijelo vrijeme na radiju vrti pjesma Boney M „By the Rivers of Babylon“, a predsjednik SAD-a je Jimmy Carter. Stoga se može pretpostaviti da se radi o razdoblju 1978. ili  1979. godini. Od samog početka čitanja ova knjiga ima sumorni osjećaj koja vas prati iz stranice do stranice. Ovdje nema sretnih misli, a nepovjerenje, paranoja i pasivnost prikazani su u svakom liku.

Lagerfeuer, Julia Franck

Čitajući, ne možemo se ne zapitati zar je stvarno u to vrijeme bilo tako. Prvih par stranica su šokantne, i za samu osudu Istočnjaka, ali još je više bila šokantna Nellyina pasivnost samim događajima nakon što se u njima našla. Razumjela sam da je samim činom htjela zaštititi svoju djecu, svoju odlučnost da joj ništa ne ugrozi prelazak, ali ipak čitajući te stranice pasivnost u čitatelju izaziva trnce po cijelom tijelu.

Svi ljudi koji su prebjegli ili koji su podnijeli zahtjev za izlazak iz Istočne Njemačke, odmah su rangirani kao osobe najniže klase. Nelly, na primjer, je diplomirana kemičarka, a nakon što predaje zahtjev za izlazak iz Istočne Njemačke odmah je prebačena na rad na groblju. Isto tako, čitatelja će iznenaditi da su ljudi uopće mogli podnijeti zahtjev u jeku Hladnog rata. No, samim tim ne iznenađuje što su svi koji su zatražili izlazak iz Istočne Njemačke odmah obilježeni kao potencijalni špijuni.

Usprkos istočnonjemačkom ponašanju, podjednako rastužuje ponašanje i Zapadne Njemačke gdje će čitatelj očekivati da priča napokon krene u nekom sretnijem smjeru, no ni tamo se ne dešava nikakav pozitivan pomak… I u Zapadnoj Njemačkoj gdje su odmah svi iseljenici smješteni u prihvatni centar nije bolje, uobičajena procedura je ispitivanje svakog čovjeka te njegova izopćenost od strane zapadnjaka.

Svaka osoba koja je smještena u centar čini se poremećena ili ekscentrična na svoj način, kao da im je život u komunizmu deformirao karakter i ponašanje. Gotovo da je svima normalno kad netko pokuša ili uspije u pokušaju samoubojstva, djeca uživaju u čitanju knjiga o smrti i sakaćenju, nitko ne reagira ni na koji način osim pasivnog promatranja događaja oko sebe.

Roman Julie Franck postavlja pitanje čitatelju može li se pobjeći od vlastite prošlosti ili ona čovjeka neprestano slijedi i u budućnost. Nažalost, ponekad je čovjekov duh slab i samim tim podložan prihvaćanju stvari onakvima kakve jesu, umjesto borbe za svoj život i vlastiti opstanak. Malo je takvih ljudi koji iz pakla izađu neoštećene duše!

Preuzeto i objavljeno na Čitajme.com.

Ocjene (3)

Respektira (3): darel, MiraLaFu, Vjeran

Komentari (1)

6

Od Vjeran

Prvo, respekt za odličan prikaz očito mračnog i teškog djela. To što bih ja radije da je na Čitajme.com napisano kako je prikaz preuzet s Imaginarija je ipak moj problem. Ali siguran sam da je prikaz objavljen u neadekvatnoj temi. Rješivo. Pozdrav!

od madderana

4 0 0 4

Možda nebo zna-Guillaume Musso

"Možda nebo zna" roman je koji nam govori priču o Juliette i Samu.

Njihov susret bio je iznenadan i magičan.Jednog zimskog jutra jednostavno su naletjeli jedno na drugo.Ali oboje su lagali.Juliette da je odvjetnica jer je bila razočarana svojim životom u New Yorku i zbog toga što nije ostvarila svoj san,a Sam da je oženjen jer se borio s boli koju je ostavila njegova supruga ubivši sebe i njihovo nerođeno dijete.
Usprkos lažima oni se zaljubljuju i provode strastven,nezaboravan vikend.Ipak Juliette se mora vratiti u Pariz,a Sam odlazi s njom u zračnu luku da je isprati.U tom presudnom trenutku,Sam ne može da nađe prave riječi da Juliette zadrži pored sebe.
I tek što je avion uzletio,eksplozija odjekne nebom..
Sam,očajan jel je još jednom ostao bez žene koju voli ni ne sluti da to nije kraj njihove priče...

Vjerujete li da je u vašem životu sve predodređeno?
Da postoji neka "knjiga" u kojoj piše kada ćete se roditi,koga ćete sresti u svom životu te naposljetku i kada ćete i na koji način umrijeti?
Jer teško je zamisliti uz sve što nam se događa u životu da nam tajanstvena sudbina vuče niti našeg života a da ta ista sudbina ne vodi računa o našim snovima i planovima.
Radije bih vjerovala da nam je dato da živimo po svojoj volji ali da su nam samo neki dijelovi našeg života zacrtani,jer sigurno se svatko u svom životu sječa neke priče u kojoj je djelovala sudbina.
Evo ja se na primjer uvijek sjetim priče moje mame koja je uvijek pričala kako ju je prijateljica nagovorila da krene s njom u Osijek i da nije krenula vjerojatno nikad ne bi ni srela mog tatu.
A da nije srela mog tatu,pa...znamo gdje to dalje vodi...ne bi ni mene bilo..
Sudbina- rekli bi,zar ne?
Jer život upravo ovisi o tim trenucima!

Vjerujete li u život poslije života?
Da li bi voljeli komunicirati s osobama koji su umrli,iznenadno nas ostavili ostavljajući mnoga pitanja iza sebe.Što mislite što bi vam rekli?Da li bi vam poručili smisao svega ovoga ili rekli:"Stisni zube-kreni dalje!"
Ja osobno čisto sumnjam da smo ovdje bez razloga.Jednostavno odbijam da smo ovdje i da nas u trenu više nema..Da odlazimo u ništavilo..Ja vjerujem i ne želim drugačije vjerovati da život kao i smrt ima neki određeni put i smisao.

Ovo je djelo koje se s uzbuđenjem čita,a nakon što pročitate knjigu još ćete danima razmišljati o njoj baš zbog mnogobrojnih pitanja koja knjiga nameće.

Guillaume Musso možda ima odgovore na sva ova pitanja!

Ocjene (4)

Respektira (4): RuzicaG, MiraLaFu, ucitajse, darel

Komentari (4)

5

Od ucitajse

Zvuči zanimljivo. Nisam još čitala ništa od Mussoa, možda je vrijeme da počnem :)
3

Od madderana

I meni je ovo bila prva knjiga...I moram priznati Musso mi se baš svidio..:)
3

Od Tina987

Ovaj naslov nisam jos procitala, ali nakon ovako divnog osvrta svakako jedva cekam nabaviti ga i prionuti na citanje :)

od madderana

0 0 0 1

Transantlantik-analiza

Transatlantik

Colum Mccann

Newfoundland, 1919. Dva avijatičara − Jack Alcock i Arthur Brown − zaputila su se u Irsku u prvome povijesnom pokušaju neprekinuta preleta Atlantika, polažući vjeru u modificiran bombarder ne bi li zaliječili rane koje je otvorio Veliki rat. 

Dublin, 1845. i 1846. Na međunarodnom nizu predavanja kojima potkrepljuje svoju subverzivnu autobiografiju, Frederick Douglass otkriva da Irci podupiru njegovo zalaganje za ukidanje ropstva − premda, dok glad hara ruralnim predjelima, siromasi trpe nedaće koje bi zgrozile čak i američkoga roba. 

New York, 1998. Ostavivši kod kuće mladu ženu i novorođeno dijete, senator George Mitchell putuje u Belfast jer ga je dopao zadatak da, kao sin oca irsko-američkoga podrijetla i majke Libanonke, u Sjevernoj Irskoj moderira zloglasno ogorčene i raspaljive mirovne pregovore neizvjesna ishoda. Sva ova tri razdoblja su istinita a sam McCann oko ovih tri priča zapetljava svoju- izmišljenu.  Na samom početku u svakom razdoblju postoji samo neka naznake žene(veći je naglasak na muškarce) koja se povlači kroz priču.Što se više odmičemo kroz sam roman muški likovi padaju u zaborav a ženski likovi sve više dolaze do izražaja. Lily Duggan mlada je sluškinja koja radi u kući u kojoj je smješten Douglass.Ona je,upoznavši Douglassa ispirirana njegovom borbom za prava crnaca te se odlučuje za veliki korak-odlazak u Ameriku. Njezina kći Emily  novinarka je koja se probila u svijetu muškaraca  i njena kći Lottie(Lottie je plod veze njene majke i oženjena muškarca) svjedoci su Alcockova i Brownova leta.Lottie se na kraju trećeg dijela zajedno s  kćerkom susreće sa Mitchellom.
Kako uopće započeti s ovom knjigom?Na početku me knjiga užasno živcirala svojim kratkim rečenicama te mi je u više navrata došlo da je jednostavno ostavim  (ponekad sam imala osjećaj da čitam članak nekih novina a ne roman)ali imajući u obzir da je Colum suradnik časopisa i novina  bilo mi je jasno i odakle takav stil pisanja.Pošto sam osoba koja se ne predaje lako i koja završava sve što započne tako sam završila i ovu knjigu.Iskreno,kad sam pročitala zadnju stranicu knjige drago mi je zbog toga..
Jer za mene ovo zapravo nije priča o prelasku Antlantika,o borbi za neovisnost Irske nego o samom preživljavanju nekoliko generacija  žena jedne obitelji.Žene u ovoj obitelji su snažne i ispred svog vremena te bih ja osobno nazvala heroinama svog vremena!

Ocjene

Komentari (1)

5

Od ucitajse

Bilo bi mi draže da si radnju romana ukratko prepričala svojim riječima, budući da se ovaj sinopsis s početka ionako može pročitati na koricama. Fali mi i nekakav zaključak, iako iz napisanog pretpostavljam da ti se knjiga na kraju ipak svidjela? :)

od madderana

0 1 0 2

Pa ti čitaj...

Mjerenje temperature čitanja...nije loše osmišljeno,barem za one laganog štiva...

Imam prijatelja koji  čita hororce

"Imao bi strah od Stivena Kinga i njegovih čudovišta a toliko ih volim..."-kaže mi osoba koja ima Kingovih 50-ak knjiga.

Dođe mi da se zamislim.Mjerenje temperature čitanja?

Može..al samo za one "čvrstih"živaca :)

Ocjene (1)

Slaže se (1): darel

Komentari (2)

10

Od darel

welcome:-). upečatljivo!

Aktivnosti

Više

Chat (2)

Uključi se