5

marali

Bodovi
103.3
Analize
26
Ankete
114
Komentari
180
521 75 - 180
150 12 - 102

It's better to burn out than to fade away!

od marali

3 0 0 1

Inspirativni citati

"Nije li događaj utoliko značajniji i dragocjeniji što je više slučajnosti potrebno da do njega dođe? Samo slučaj nam može izgledati kao poruka. Ono što se događa silom prilika, ono što očekujemo, ono što se ponavlja svakog dana, to je nijemo. Samo slučajnost nam govori. Nastojmo čitati iz nje kao vračara iz šara koje ostavlja kaveni talog na dnu šalice. U nužnosti nema čarolija, a slučajnost ih je puna."

jer

"Ljudski život se događa samo jednom i zato nikad nećemo moći ustanoviti koja je naša odluka bila dobra, a koja loša zato što smo u određenoj situaciji mogli odlučivati samo jednom. Nije nam dan neki drugi, treći ili četvrti život da možemo usporediti različite odluke."   M.Kundera 

stoga 

"Ne jadikuj mnogo nad sitnim bolovima jer bi te sudbina mogla početi liječiti - krupnima"     I.Andrić  

"Sve teče. Sve je u pokretu, ništa nije vječno. Zato ne možemo dva puta stupiti u istu rijeku. Jer kad stupim u rijeku po drugi put, ni rijeka ni ja više nismo isti."                     Heraklit 

"Nije potrebno napustiti vlastitu sobu. Samo sjedite za stolom i slušajte. Nije potrebno čak ni slušati, samo čekajte. Nije potrebno čak ni čekati, samo naučite biti tihi, mirni i sami. Svijet će vam se sam ponuditi bez maski. Pred njim neće biti izbora; u ekstazi će se baciti pred vaše noge." F. Kafka

"Sreća u ovome životu ovisi manje o tome što nam se događa,
a više o načinu na koji to prihvaćamo." E. Hubbard 

jer

U stvarnom svijetu kao i u snovima ništa nije onako kako se čini...                                

Ne zaboravimo da je na koncu konca divno biti čovjek i živjeti. Biti običan čovjek. Gledati u zrak, motriti sunce promatrati cvijeće i zvijezde u noći. Promatrati djecu, smijati se, igrati, činiti što razveseljuje, sanjati, maštati, biti zadovoljan: svečanost svaki dan!

Svim svojim starim i novim Imaginarij-cima želim sretan Božić za one koji ga slave, i veselu, unutarnjim zadovoljstvom ispunjenu Novu 2016. godinu!! I što više dobrih knjiga! 

Ocjene (3)

Respektira (3): naomica, TatjanaBN, darel

Komentari (1)

3

Od naomica

Jedan od mojih najdražih citata je upravo ovaj od Kundere ;) Sretan Božić i Nova godina i tebi :)

od marali

4 1 0 2

Pišem ti pismo

Prvo su te zvali Djed Mraz, zatim si postao Djed Božićnjak, a ja ni danas nakon toliko godina ne znam kako bih te nazvala. Možda nema niti potrebe za tim jer nikada nisam ni vjerovala u tvoju pojavnost. Mogao si biti bilo tko. Susjed Joža koji se oblači u crveno bijelo odijelo, lijepi na se onu nespretnu poput staklene vune, žuljavu bradetinu i s vrećicom punom slatkiša dariva djecu iz susjedstva, ili pak vrli otac koji pokušava razveseliti svoju netom probuđenu dječicu u rano i hladno Božićno jutro pretvarajući se kako je upravo ispao iz dimnjaka. Štoviše, čak mi se ta ideja prerušavanja i dopada. Poput igrokaza u kojoj i mi obični ljudi možemo postati izvrsni glumci, ali i iznjedriti onaj djelić sebe koji smo davno napustili. Odrastanjem, brigom, nedaćama i svime onime što nam je život dao ili nametnuo.

A znaš, oduvijek sam voljela kazališne predstave, još otkako sam bila dijete...

Ne, nisam Grinch; to od ljudi izmišljeno zeleno zanovijetalo, zabadalo i gunđalo svega iole, tim istim ljudima zadovoljavajuće.

Ne vjerujem ni u njega! Ne trebaju nama izgovori u tim kvazi čudovišnim likovima da bi sami postali isfrustrirana, ogorčena i namrgođena bića, šireći nesklad, zavidnost i nezadovoljstvo u tisućama nijansi zelenih boja.

"Čemu onda ovakav ton u ovo blagdansko doba?" - pitat ćeš, a ja ću ti kao imaginarnom liku svoje mašte odgovoriti na način sebi svojstven. Vizualizacijom svojih misli, prošlih i sadašnjih osjećaja. 

"Veži se Djede jer polijećemo!"

Godina 1984.

Majka dolazi po svoju šestogodišnju kći u vrtić i putem kući govori joj kako ima jedno prekrasno iznenađenje za nju. Djevojčica postavlja pregršt pitanja, igra se zagonetkom ne bi li pogodila o čemu se radi. Majka se samo milo smješka, a djevojčici koraci postaju tako teški i dugi i dugi i dugi i ima osjećaj kako nikad neće doći do svoje zgrade.

Ah, da su joj krila pa da je već u stanu! Ah, da barem može lupnuti svojim cipelicama poput Dorothy i tamo se stvoriti!

Došavši u kuću, majka joj reče da se još malo strpi dok ona ne skokne do dućana.

Uzbuđeno, znatiželjno, šašavo, dječje srce ne da nije poslušalo već je počelo kao sumanuto trčati iz jedne sobe u drugu tražeći, gledajući ispod kreveta, kopajući po ormarima ne bi li pronašlo to nešto o čemu je majka pričala. Naposlijetku umorna od traženja i neuspjeha sjedne na trosjed i u nekom kratkom vremenu zaspe.

Probudivši se, morala je dvaput dobro protrljati oči jer nije mogla vjerovati! Naprosto nije mogla vjerovati!!

Velika ćelava lutka o kojoj je sanjala, gledala ju je svojim još većim očima iz prekrasne, prozirne torbe pune lutkaste, dječje odjeće. Djevojčica se razdragano bacila svojoj majci o vrat obasuvši je poljupcima. " Znam da je skupa, kako...?" - upitala je majku.

"Nije bitno, zaslužila si je!" - majka joj je odgovorila.

"Majčice, HVALA ti!"

"Djede, pratiš li me budno?"

Ta djevojčica nije tražila tu lutku, iako ju je silno željela. Znala je financijske mogućnosti svojih roditelja i znala je da joj lutka nije neophodna da bi bila sretna. Roditelji su znali da je lutka njezina želja. Djevočica je imala i drugih želja pored lutke, naravno, kao i svako dijete, voljela je biti darivana, voljela je igračke kojih je i tada bilo čudnovatih i čudnovatijih. 

No ta djevojčica nije dobivala darove kada si se ti zvao Djed Mraz jer to božićno darivanje u njezinoj obitelji nije bilo praksa. I nije se osjećala zakinutom niti nesretnom. A obožavala je, i ona i njezin brat, Božić, kićenje bora, svađu oko toga tko će ptičicu staviti na najviše mjesto, gdje će doći zvijezda, tko će prvi probati domaće kekse, obožavala je mirise svoje kuhinje u to doba, okupljanje svoje obitelji...

Znala je dobiti darove za Svetog Nikolu na pozornici nekadašnje kino dvorane, i znala je da to nije pravi Sveti Nikola već neki striček obučen u njegovo odijelo koje je u to doba strašno nalikovalo odijelu Djeda Mraza i da je to sve skupa organizirano darivanje firme u kojoj je radio njezin otac; sve je ona to znala, i to nije umanjilo doživljaj njezine mašte, znala je uživati u onome što bi i kada dobila, a ne bi tražila. To su je roditelji naučili! Naučili su je da bude ZAHVALNA! Samim time i skromna, pretpostavljam. (Iako danas kažu da je skromnost mana)

"Jel ti sad malo jasnije na što aludiram gnjevno ti pišući ovo pismo?"

 Godina 2015.

Presladak šestogodišnjak koji je radost i dika svojim roditeljima, a i široj obitelji, obožava darove. Primati, naravno.

Za rođendan je tražio vozilo s daljinskim upravljačem koje se u jednom trenutku transformira u robota i obrnuto. A kreće se u svim smjerovima. I svjetli i glasa se. Zaista fora stvar. I odraslima zanimljiva!

Za Božić je pisao tebi, sada već Djedu Božićnjaku, da bi rado želio igricu od svoje tete (jer ni on, znaš, ne vjeruje u tvoje postojanje, iako te voli gledati u crtićima), od drugog člana obitelji slatku ribicu, a od roditelja mobitel...

Sve odreda super stvari. Koliko su pojedine potrebne, o tome sada nećemo.

Dječačić je presretan, tražio je i dobio je, ali ta radost je kratkog vijeka. Već u mislima prelazi na nešto novo. Teta Jasna ima bazen u dvorištu, možda bi i njemu tata i mama na ljeto mogli kupili jedan na napuhavanje?!

Pa naravno da bi...jer mališan je njihovo blago! A dijete je na momente jako skromno (ili bi takvo bilo da roditelj ne ide iznad svojih mogućnosti i ne pokušava zadobiti djetetovu naklonost materijalnim stvarima)

I unatoč tomu što samo jedan roditelj radi, i unatoč tomu što jedva krpaju kraj s krajem i što ih guta ovo kapitalističko društvo; veliki,prekrasan bazen od izdržljivog laminiranog materijala na 3 sloja PVC s poliesterskom mrežom zauzima počasno mjesto u njihovom dvorištu. Ljeta su zaista ljepša u njemu!

Taj mališan kojeg svi vole ne zna reći HVALA!

Vjerujem da ti je sada sve jasno!!!

Nisam ljuta na tebe! Ljuta sam na društvo kakvo je postalo i kakvo opstaje u ovom konzumerističkom dobu! Ljuta na pojedince koji čine takvo društvo! Ljuta na roditelje koji svoju djecu ne znaju naučiti zahvalnosti! Ljuta i na sebe što se katkada zaboravim  i utopim u toj masi! 

Nisam ljuta ni na djecu!  Njih obožavam! Za njih još, vjerujem, ima nade...

Kao što je bilo nade i za nas...jednom...nekad...prije...

Dobro, Djede, znaš da nisam negativna! Znaš da sam vječiti idealist i da u svemu pokušavam pronaći dobro iako izvrsno vidim i razaznajem ono zlo.

Mislim da sam te ovim pismom malo zaintrigirala. Ili sam te pak potpuno zbunila? 

Nemoj misliti da neću tražiti ništa. Toliki bedak ipak nisam :-)

Zamolit ću te da roditeljima koji su ili zaboravili ili se promijenili, postali aljkavi, apatični, pomalo čak i pohlepni, u jurnjavi svakodnevnog života ostaviš ispod bora poseban dar koji neće izblijediti, koji će biti dugotrajan, a na opće veselje vrlo koristan  - "Pravila lijepog ponašanja" jer znam da nemaju uvijek vremena usredotočiti se na bonton.

No,ako oni zaborave na ono što dolazi iz srca i što bi trebalo biti okosnica prirodnog i "normalnog" kako će onda dijete postati čovjek kojim se treba ponositi?

Znanstveno je dokazano da se uzorci ponašanja naučeni do sedme godine života najdulje pamte stoga te molim, ne dozvoli da se onaj šestogodišnjak i drugi njemu slični (a ima ih, vjeruj mi, Djede, danas,mnogo) utope u gore spomenutoj masi. Molim te!

Povuci paralelu ako ti je još uvijek nejasno. Nisu bitni i jesu bitni darovi!I uvijek će tako biti i neka bude! 

Ona djevojčica svoju skupo plaćenu lutku drži u sjećanju i danas nakon 30 godina kao jedan prekrasan trenutak svog djetinjstva, jednu požrtvovnost svojih roditelja i njihove želje za ugodom. Ona taj osjećaj nosi u svojoj duši i taj osjećaj zahvalnosti neće izblijediti.

Ali, onaj dječak se najvjerojatnije svojih darova i trenutaka koji bi trebali biti čarobni, neće sjećati jer u njima nije osjećao ništa osim prolaznog veselja. 

(Ipak pomalo zvučim grinch-evski, zar ne? Jedna jedina riječ ali ona od srca -  zar je to tako teško?)

Pronađi još neku knjigu koja će roditeljima razgaliti dušu i uz pomoć koje će (po)vratiti osjećaj zahvalnosti kako bi taj isti osjećaj mogli prenijeti na svoju djecu. Djeca se ne rađaju sa zahvalnošću, tomu ih trebaju poučiti roditelji.

Vrijeme koje provode zajedno sa svojim mališanima u slozi, miru i radosti je važnije od božićnih i inih darova.

Znam da smo bombardirani reklamama u kojima se govori kako darovi nisu bitni, a ispod bora pregršt darova, kako Božić nije mnoštvo hrane , a na stolovima gozbe nad gozbama...

Zagušeni smo svim i svačim i nije ni čudno da smo se izgubili! Mi koji smo još u pozicijama da se možemo izgubiti. Neki nemaju čak ni taj luksuz. 

Daj malo to ispravi, barem za Božić... 

Dijete koje zna cijeniti biti će suosjećajnije i nesebičnije. A to od srca želim svoj dječici koji su ponos i dika svojim obiteljima. Riječ HVALA bez zahvalnosti i bez dubine srca ne znači ništa, a tu opet trebaju nastupiti roditelji!

Pogledaj nešto u svojoj beskonačno velikoj i knjigama natrpanoj knjižari i odaberi pravu stvar za njih!

Učiniš li to, počet ću vjerovati u tebe, pa ma kako god se zvao!

A možeš, kad već šalješ, poslati i meni sva tri od Zvonimira Baloga da se malo i ja nekih stvari podsjetim.

Laku noć i HVALA moj imaginarni Djedice!

Ocjene (5)

Respektira (4): darel, naomica, ucitajse, TatjanaBN

Slaže se (1): darel

Komentari (2)

5

Od ucitajse

Bravo! Mislim da si pogodila bit problema onoga što Božić danas (ne svima, ali ipak većini) predstavlja: samo poklone, poklone, poklone... Odlična analiza! :)
3

Od naomica

Odlično, super analiza.. Sviđa mi se što jasno opisuje stanje, a nema osuđivački ton. Nudi rješenje, te unosi vjeru i nadu za bolje :)

od marali

4 0 0 3

Slikovnice mog djetinjstva

Napokon godišnji odmor!!! Jest da neće biti onakav kakav već dugo priželjkujem, no dobrodošao je i bilo kakav. Pogotovo u vrijeme ovih nesnosnih pasjih vrućina.

Začudo, imam osjećaj da što je „vrućije“ i sparnije, moj mozak ubrzanije radi i puno više je sklon razmišljanju no inače. Zapravo, to je jedina aktivnost koju trenutno mogu izdržavati, a sve ostalo prati ritam Vitasovićeve pjesme: “Ništ mi se neda, ništ mi se neda, samo bi leža i ništ me volja ni, ništ me volja ni, samo mi se spi…“  

Inspiracije za nešto drugo, momentalno baš i nemam.

Žao mi je što revnije ne sudjelujem u našoj maloj, ali dovoljno velikoj književnoj oazi, no pratim svakodnevno sve Vaše uratke. I dalje je Imaginarij No.1 jutrom dok se na poslu razbuđujem uz čaj (kavu ne pijem) ili vikendom kad je moje vrijeme surfanja računalom.

Zadnjih dana intenzivno razmišljam o prolaznosti vremena.

Bože, kako su li se samo godine nanizale, a osjećaj kao da nisam okom ni trepnula!

Još ne tako davno bijah djevojčica koja je čitala stripove. Obožavala ih!!!!

U biti, bila sam jedina ženska osoba u svojoj obitelji, daljnjoj i široj koja je dijelila strast prema njima.

No isto tako često hvatala prijekorne poglede svojih roditelja, nerijetko i savjete kojih se dakako nikad nisam pridržavala. „Stripovi nisu za djevojčice! Nemoj trošiti vrijeme na njih, radije uzmi bicikl i otiđi se voziti, rolati! Čitaj lektiru! Stripovi su loši, tu ništa pametnog nećeš naći! Šund i slično!“

Vozila sam ja i bicikl, rolala se, čitala knjige, ali i… čitala stripove.

Isprva poskrivečki, a kasnije gdje god! 

Roditeljima se nije sviđala moja zainteresiranost njima. Ne znam iz kojih razloga no vjerojatno su to bile predrasude vezane uz njihovo čitanje. Gubitak vremena, loša literatura i slično! Isto mišljenje dijele i prema vikend ljubavnim romanima.

U bivšoj Jugi stripovi su bili nadohvat ruke i jeftini. Dinare za njih je svatko mogao u svako doba izdvojiti. Prodavali su se na svakom ćošku ulice. Međutim nisu bili toliko cijenjeni koliko njihova vrijednost raste zadnjih par godina.

Cijenili smo ih mi, klinci, koji smo ih „gutali“ svakodnevno, ali ni mi sami nismo znali da ta deveta umjetnost zaista vrijedi i da JEST uopće umjetnost. Mi smo samo… uživali.

Jao kad se samo sjetim trenutka kad sam ih otkrila!

Mislim da je prvi bio Alan Ford. Bilo je to u nižim razredima osnovne škole.

Khm, logičnije bi bilo da sam započela sa Mikijevim zabavnikom, Šiljom, Plutonom, Modrom Lastom, Štrumpfovima, onima više „dječjima“, ali NE, drito sam započela s Alanom Fordom. Ove sam (paradoksalno) počela čitati na prijelazu u srednju školu…bit će sa zakašnjenjem. :-)

Drago mi je zbog toga. Naivnim, nevinim, dječjim doživljajem sam tonula u priče naših glavnih i sporednih junaka ne razmišljajući i ne povlačeći nikakve paralele  koje bi možda, da se danas prvi put susrećem s tim stripom, činila.

A dalo bi se tu izvući svakakvih konotacija, pogotovo političkih uz koje bi naravno, išla i neizostavna kritika raznih društvenih pojava. ;-)

Ujak je bio taj koji me prvi navukao na njih. Sjećam se kako je  baka i njemu stalno spočitavala čitanje stripova. Al ovaj put s razlogom. :-)

Ta, on ih je stvarno čitao svagdje! Nije birao ni mjesto, a kamoli vrijeme. Za stolom, ručkom, pa čak i u wc-u što je moju rodbinu izluđivalo.

Kriomice bih uzimala te romane, kako smo ih tada zvali i s guštom se uključivala u svijet neobičnosti, svijet osvježenja. Znala sam se i naglas smijati.

Smijala se Broju 1, njegovoj škrtosti i luckavosti, uspoređujući ga s jednim poznanikom u neposrednoj tada blizini. Očekivala od Grunfa da NAPOKON napravi nešto kako spada. Voljela uvijek namrgođenog Bob Rocka. Sjećam se i Sir Olivera, Jeremije, psa, Skvikija…

Zatim je u priču uletio moj brat koji je više od ičega volio skupljati stripove (i poštanske marke). No ne sjećam se da ih je ikada baš do kraja i pročitao. On je više bio dijete ulice i igara, dječačkih nestašluka i spački. On ih je skupljao, ja čitala!

Zagor Te-Nej, Veliki Blek ili Blek st(ij)ena, ako me pamćenje služi, Conan, Mister No, Kapetan Miki, Ken Parker pa čak i Asterix i Obelix.

Uživala sam u „Čudovištu iz močvare“. Možda od tuda i sklonost ka horor i triler žanrovima (knjiga, a posebno filmova). Bio je još jedan sličan, no ne mogu se sjetiti.

Al da me pitate autore pojedinog stripa, ne bih vam to znala reći. Niti sam onda obraćala pažnju na to; bile su samo priče, ilustracije, poput blještavog svjetla u tamnim noćima.

Prošlo je od tada mnogo, uh, Bože, čak više od 20 godina!!   (To je onaj protok/prelet/katapult/kako god vremena koji me počinje zabrinjavati).

Neopisivo mi je drago što su došla neka nova vremena u kojima vlada jedna sasvim druga priča vezana uz otvaranje ka stripovima. Danas oni postaju relikti i zaštićena vrsta, umjetnost koja se budi i postaje uber popularna na svjetskoj razini. Alan Ford i ostali postaju kultna mala remek djela!

Svi smo čuli za Marvel Comics, čitaju se njihovi stripovi, gledaju filmovi napravljeni po njima.

I sama sam luda za The Walking Dead (serijom, no ne bih se libila pročitati i strip da mi dopadne ruku), no današnji klinci čitaju takve stvari, vole njihove junake i uživaju u njima podjednako kako smo mi uživali u našima. Jesu li kvalitetniji oni prijašnji ili ovi sadašnji, mislim da nema smisla sad raspravljati o tome. Strip je strip, ukus/doživljaj je subjektivan i o njemu ne valja raspravljati i nadmudrivati se.

U svijetu gdje je sve više-manje bazirano na tehnološkom stalnom napretku, 3D-u, igricama, robotici, automatizaciji, SF-u, moraju se promijeniti i viđenja. Htjeli to ili ne, ali bitna su sva četiri ugla i podjednako ih treba sagledavati.

Strip jest umjetnost koju treba vrednovati jednako kao i drugu književnost. Zašto bi jedno bilo vrednije od drugoga, a i jedno i drugo nas može koječemu naučiti? Nije li obilježje umjetnosti pluralitet stilova, sloboda imaginacije, lepršavost zanosa, različitost, eksperimentalnost?

A stripovi u sebi podjednako dobro spajaju razne umjetnosti. Ima tu i drame i glazbe (za one koji žele čuti), i slikarstva, i arhitekture i plesa (za one koji žele osjetiti) i filma (za one koji žele vidjeti).

Zaljubljenici u stripove pronaći će način kako doći do svojih omiljenih izdanja. Možda će i oni na svoju djecu prenijeti tu ljubav, sačuvati im primjerke svojih romana… I na taj način će svi oni čuvati dio djetinjstva u sebi, kao što smo i mi. Pa nismo li zbog toga i bogatiji?!

Bilo bi odlično kad bi se netko dosjetio (a možda već i jest, nije mi poznato) pa redizajnirao sve te stripove, ukoričio ih, a sačuvao svaki drugi njihov detalj.

Onog trenutka kad sam prestala čitati stripove, prestala sam nekako biti i dijete, a to je vjerujte, nešto što nije poželjno. Ne želim postati čovjek bez mašte u groznoj neumoljivoj jurnjavi pokušavajući stjecati nametnuta materijalna „blagostanja“. Želim zauvijek čuti jeku  Malog princa: "Čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo.“

Stoga, da, stripovi nisu nikakav šund, nikakva loša literatura, nikakav gubitak vremena.

Ne postoje li u moru knjiga i one za koje kažemo da su loše, pa se pokoji osvrnu i kažu ne postoji takva knjiga, sve je stvar doživljaja… pa pustimo onda da svatko od nas doživljava na svoj način. I mali i veliki.

Zar nismo svi kao mališani voljeli slikovnice i gledali slike u njima? Pa što je onda strip nego jedna velika proširena slikovnica!!!

P.S. E moj braco, da na kraju nismo prodali sva ova divna izdanja svih tih romana za siću, (vjerojatno za sladolede i slatkiše) danas bi bili bogati ljudi.;-)

I danas bih ponovno mogla s guštom pročitati pokoji broj Forda ili Duha sa sjekirom. I osjećaj bi bio neprocjenjiv…bila bih ponovno… dijete ;-)

Ocjene (4)

Respektira (4): monstrum, darel, RuzicaG, TatjanaBN

Komentari (3)

5

Od TatjanaBN

NIkad nisam bila osobiti poklonik stripova, ali uživala sam čitajući tvoj tekst :-)
10

Od darel

Hvala sto si me vratila u djetinjstvo. 😃
2

Od monstrum

Odličan tekst....uz stripove sam odrasla, a i danas ih sa zadovoljstvom pročitam kad imam priliku. :)

od marali

7 0 0 2

Kako Vam drago!

(...) Sav svijet je pozomica;

A ljudi, žene u njoj glumci samo,

Što dolaze i odlaze sa scene;

I mnogo život uloga mu pruža

Iz: William Shakespeare "Kako vam drago"

"Želim ti reći: "Kako me samo nerviraju malodušni, površno isprazno plitki snobovski karakteri, nedosljedni i podložni isključivo svom bivstvu!!!! A tek oni koji kasne i kasne...i tako unedogled!!! O kako bih to voljela izreći naglas pa makar i usred bukom zagušene ulice, ali dovoljno prodorno da ti svaka ta moja riječ uđe duboko u ušne kanale i razdrma ti jekom čitavo tijelo.

Voljela bih, a ne mogu. Ostajem nijema dok misli poput roja pčela lete i samo snuju o smionoj hrabrosti dok te sa usiljenim smiješkom čekam na ćošku zgrade po ne znam već koji put..."

**************

"Promatram Vas dok se durite jedan na drugoga. Tišina koja se razlila među Vama poprima oblike samotne tuge. Gledam i ne vjerujem kako možete sebi nanositi toliko jada, a vapite oboje za boljim. Zaboravili ste kako je to biti sretan. Ljubav Vam je postala strana riječ bez prijevoda. Ona je u očima i životima drugih. Tek pokoji sjetni pogled jedne strane odražava more ljubavi koje vapi biti pruženo drugoj strani. Dok ta ista ostaje slijepa. I tako unedogled i obrnuto. Do kada? A dani odlaze, godine se ne vraćaju, sve ide ka svom spokoju. Spokoju kada će za Vas biti kasno i ostat će samo gorčina u ustima. Čemu "moglo je biti" kad bi moglo tako lako i jednostavno biti "bilo je"?!!" Dođe mi da Vas oboje išamaram!!!"

**************

"Grrrrr, vrištala bih, porazbijala sve te ružičaste tanjure ovalnog oblika u taj netom ofarbani zid, uhvatila te za to malo kose na obrijanoj glavi i čupala, čupala, stiščući i škrguteći zubima! A samo si sat vremena ovdje! Vidiš koliko me i dalje možeš izbaciti iz takta, unatoč tomu što više ne živimo skupa?! Imaš svoju obitelj, ja svoj život. No i dalje se nisi promijenio. I dalje si glasno, nezrelo, katkada strašno prosto, surovo i prečesto nesvjesno dijete imuno na osjećanja drugih. A znaš što je smiješno? I žalosno? I glupo? Što znam da zapravo nisi takav. Ili možda ipak jesi? Možda tražim suluda opravdanja za tvoja ponašanja jer često osjećam krivicu zbog vlastitog? Znam da ti nisam bila najbolja kada sam trebala, znam da sam te često omalovažavala ne slažući se s tobom, negirala tvoja razmišljanja, nametala svoja, ali isto tako znam da sam UVIJEK bila tu za tebe. Često na uštrb sebe. A griješio si mnogo. Puno puta i ne svojom krivicom. Zaboravljaš sve one nedaće u kojima smo oboje trebali biti djeca, ali nismo. Život nas je gurnuo u ponor bez dna, ostavljajući nam pravo izbora. I oboje smo odabrali različite. Ja odanost i požrtvovnost, ti boemštinu, bijeg, ravnodušnost i nepoštovanje. Možda ti je tako bilo lakše. Možda drugačije nisi znao. A ja i dalje odbijam vjerovati u to... No znaš što ću ti reći i želim da me čuješ? A znam da ti to i sam znaš, al se ne usuđuješ priznati! Ti si bar na trenutak bio dijete, ja gotovo da nikada i nisam!!! Ne možeš mi reći da nisi osjetio onu dječačku bezbrižnost, onaj radostan djetinji hihot kada je čitav svijet jedna velika šarena nogometna lopta koja leti previsoko, a isto tako i pada, a ti radoznalo i vrckavo uzimaš zalet za dalje. Prevelika odgovornost mi je bačena na leđa. Kao da nije bila dovoljna bolest koja je sve izjedala, već sam morala brinuti i o tebi. A ti si uporno činio stvari težima. Začarani je to bio krug. Jesmo li napokon izašli iz njega? Ili nismo? 

Nemaš pojma koliko puta mi dođe da ti kažem sve što mislim o načinu na koji sada živiš svoj život, načinu na koji ti i tvoja životna partnerica odgajate vaše dijete, o svim pogreškama kojih ne bi trebalo biti, a koje kao vanjski promatrač tako mnogo uočavam i teško mi je zbog toga. Zar ništa nisi naučio? Smiješ li biti tako glup?!!! Ali, znam da se ne smijem miješati. I znam da bi mi rekao da to nije moja stvar. Možda i nije. Ali ti jesi!! Vežu nas iste spone i od toga ne možemo pobjeći. Ma koliko god bih to katkada htjela. Ne možeš mi reći da ne znam živjeti svoj život samo zato što sam izabrala drugačiji izbor. Teži izbor!Ti ćeš reći lakši i opet ćemo se posvađati!"

**************

"Odakle početi i postoji li uopće početak? Svaka riječ ili naznaka bila bi suvišna; osjećam, i ne bi dirnula u bit. Bit onoga što ja jesam i što osjećam prema tebi. Ti znaš koliko je čitavo moje biće ispunjeno tobom. Ne propuštam dane, a da ti ne kažem koliko te volim. Poput malog djeteta koje širi ruke pokazujući svoju ljubav. Hvala ti što me puštaš da živim cijelu notu života. Da padam i uzdižem se. Hvala ti što je s tobom i bol lakša, hvala što svojom hrabrošću pobjeđuješ nesreću i ohrabruješ mene, što ne odustaješ i ne kloneš, i hvala što mnoge osobe mogu uspoređivati, ali tebe u taj kontekst s nikim ne mogu staviti. Stala bih i sad na vrh svijeta i vikala: " Blagoslovljen bio dan kada si ti postala moja majka jer si najljepši san koji sam ikada sanjala i najljepša zbilja koju doživljavam!"

**************

"Koliko god puta pomislim da me više ništa ne može iznenaditi, doživim još jedno razočarenje. I to od tebe na koju sam već i navikla. Ali, vjeruj, nije to odavno razočarenje u prijateljstvo koliko u sebičnost ljudskog karaktera. Za druge ljude mariš tek toliko koliko je crnog pod noktom. Nevjerojatno koliko se možeš okititi vlastitim perjem i distancirati od drugih, misleći da si stepenicu iznad njih. Oduvijek sam mislila kako si pritajeni emocionalista, topla, hipersenzibilna i osjetljiva osoba...i imala sam pravo. Ali, pogriješila sam u jednom; full si osjećajno biće, ali samo i isključivo za sebe! Što te potpuno razlikuje od mene!!!"

**************

Kvragu!! Ne kužim koji ti je jarac?!! Što se sad javljaš nakon toliko godina? Ok. lijepa gesta, ti si pristojan, kulturan, drag, sve stoji. Ali, koji jarac se sada javljaš?

Nisi od onih koji iznebuha običnim pozivom žele uznemiriti, probuditi duhove prošlosti, ispipati, istražiti, saznati! A ja više nisam onakva koja će u svakoj riječi, svakoj šutnji, svakom javljanju pokušati pronaći nadu, razmišljati što je sve ovo značilo i buditi uspavane osjećaje nekadašnjih komadića sreće.

Idi kvragu!! Nazoveš li ponovno, neću ti se javiti!

*******************
 

Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima može, a i ne mora biti slučajna. ;-)


Ocjene (7)

Respektira (7): Vjeran, gogz316, MiraLaFu, darel, ucitajse, Eleonora, sthari

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Jedna od onih analiza koju imam silnu potebu prokomentirati, a zapravo ne znam što bih rekao jer mi sve zvuči prazno i šuplje. Odličan tekst! Pozdrav!
5

Od marali

Hvala ti, ali slobodno si,Vjerane, mogao "opaliti" :-) Lijep pozdrav i tebi!

od marali

5 0 0 2

Tahar Ben Jelloun "O mojoj majci"

Čim sam od ponuđenih naslova za studeni, vidjela ime do sada mi nepoznatog autora, poželjela sam ga pročitati i uspjela (Darel, hvala); usprkos prilično dugom vremenu od primitka knjige, čitanja pa do pisanja analize, ali to pripisujem blažoj tjednoj virozi koja je zadesila velik dio kolega s posla, a onda naposlijetku i mene samu. 



Majka - kompleksna i višedimenzionalna ličnost vrlo se zahvalno fabularno tematski provlači kroz mnogobrojne priče, a u ovoj sve je podređeno njoj kao uzvišenom liku, usprkos podosta inferiornom položaju u društvu u kojem prevladava vjerski fundamentalizam duboko ukorijenjen u islamu u kojem žena kao pripadnica nježnijeg, slabijeg spola biva stavljena u potisnutiji plan, dok žena kao majka roditelj, odgajatelj uživa posebnu pažnju i poštovanje. 

Tahar Ben Jelloun vrlo tečno i iskreno iznosi doživljaje, događaje i likove iz vlastitog života povezanog sa životom svoje majke oko koje se radnja vrti, odvija i završava. Bez ikakvog patetiziranja, a opet sa umjerenim emotivnim intenzitetom pripovijeda povijest jedne - vlastite obitelji.

Roman, autobiografskog porijekla prati posljednje dane njegove majke koja se pred smrt što u vrtlogu Alzheimerove bolesti, što trenutaka vlastite lucidnosti fragmentično prisjeća poznatih, ali i onih skrivenih dijelova obiteljske prošlosti koji sežu daleko pa čak i u doba njezinog djetinjstva. 

Kroz njezina sjećanja, Ben Jelloun nas upoznaje i sa tradicijskim, kulturalnim oblicima minulih godina, gdje se njegova majka udala kao djevojčica iz patrijarhalne sredine, ostala udovica, pa opet dva puta udavala, a da nije imala pravo izbora, niti pravo glasa, prihvaćajući svoju sudbinu i prilagođavajući joj se kako je znala i umjela, othranjujući i odgajajući četvero djece. Ona je nepismena, (no ne i potpuno neuka), paćenica, poslušna i spremna u bilo kojem trenutku NE mijenjati, već ne imati svoj mali svijet i podredit ga muškarcu (ocu, braći, muževima) onako kako nalaže Alah. No, iako sputana, ona je ta koja podnosi sav teret života na svojim plećima iz čega se vidi njezina krucijalna uloga u obitelji. 

"Tri muža i samo jednu ljubavnu priču. Moja majka nikad nije govorila o ljubavi. Tu je riječ izgovarala samo za svoju djecu, govorila bi umrijet ću za tebe, zjenico oka moga, dugo života moga, umrijet ću za tebe. Nepismena, ali ne i neuka. Ima svoje učenje, svoja vjerska uvjerenja, svoje vrijednosti i obrede..."

Čitajući njezinu ispovijest, nisam mogla, a da se i sama ne zapitam po ne znam koji već put, kako mora biti okrutan svijet u kojem vladaju tako stroga i doslovno interpretirana dogmatska pravila Kurana u kojem su žene toliko diskriminirane i zakinute na mnogim životnim područjima. A opet s druge strane fascinira činjenica stavljanja majke na pijedestal i ukazivanja joj tolikog poštovanja gdje ona kao roditeljica života uživa neosporno dostojanstvo.

Ben Jelloun-ova majka  otkako se razboljela, pretvorila se u maleno biće nestalnog pamćenja koje oko sebe okuplja i odavno preminule članove obitelji i razgovara s njima. Sjeća se svog djetinjstva, svojih zabava, rođenja svoje djece, rođenja njihove djece, pokojnih roditelja i brata. Miješanje stvarnosti i snova, želja i htijenja postaju zagonetka koja se svakom njenom novom pričom odgonetava i kroz koju je i mi, čitatelji upoznajemo i razaznajemo čitav jedan unutarnji svijet. Pojavljuje se čitava lepeza osjećaja koji su katkada slobodni poput ptice, a katkada stješnjeni okovima tradicionalnosti, vjerskoga života i poimanja ljubavi kao takve, a koje ona bez ikakve sad zadrške "izbacuje" iz sebe i možda se upravo na taj način obračunava sa duhovima prošlosti. Njezine nekadašnje nade, snovi, strahovi, svi se oni razotkrivaju i podastiru pred njezinom djecom, posebno njezinim sinom, autorom ovog romana koji im danonoćno svjedoči, bivajući prisutan posljednje dane i sate njezinog života, gledajući je kako se gasi.

Sviđa mi se način na koji pisac izražava svoju ljubav i iskonsku nježnost djeteta prema svojoj majci, ne žaleći je, jer naposlijetku, sada i nema nekog prevelikog smisla za to, već odajući joj duboko poštovanje..." Istina je da krvne veze sve pokvare. Ali pristajemo igrati tu igru sve dok se taj prokleti dio ne ugradi u nas. Nikad nisam osjetio potrebu biti licemjeran ili ciničan i okrutan. Moja majka me razoružava. Njen pogled, njeno poluglasno pjevušenje, njene neodređenije želje ne izazivaju u meni tužno suosjećanje, već neproračunatu i bezuvjetnu ljubav.

Algoritam je ovaj roman predstavio kao elegičnu priču i nije mogao pogoditi bolju riječ. Sjetna i tužna raspoloženja protkana iščekivanjem smrti voljenog bića, istog tog bića koje možda i nije živjelo život obdaren srećom, već je sreću tražilo u manjim stvarima i nastojalo se zadovoljiti time, koje je u dubini svoje duše možda čeznulo za nečim drugim, a nikad se tokom svog postojanja nije žalilo na ništa, jer je smatralo da nema pravo na to sve dok je bolest nije uzela i dozvolila joj "slobodu izražavanja" pa ma koliko god to bilo apsurdno i zvučalo irealno, a život je prolazio mimo nje i prolazit će nakon nje...

"Kakav sam život imala?" - kaže mi jednog dana; odgovara dugim uzdahom i potom mijenja temu. Meni preostaje nagađati odgovor."

U svakom slučaju, koliko god pisana jednostavnim jezikom i djelovala lako čitljivom, "O mojoj majci"  je vrlo težak i zahtjevan roman kojeg treba čitati s poštovanjem jer je to na svojevrstan način, ali ipak oda jednoj majci.

 

Ocjene (5)

Respektira (5): Vjeran, TatjanaBN, RuzicaG, OdsutnostMP, MiraLaFu

Komentari (2)

5

Od TatjanaBN

Odličan tekst, a knjiga mi po opisu zvuči dobro, stavljam je na listu :-)
5

Od marali

Da, svakako preporučujem, i očekujem tvoje dojmove ;)

od marali

9 0 0 4

Zabluda ili uistinu self help?

Prije svega HVALA Tomu, Witch, BorićiOmiš i Ružici na odličnim preporukama koje su mi zadnjih nekoliko dana bile jedino i isključivo društvo. Opićen u svakom pogledu, boemski raspoložen Bukowski i njegove "Priče o običnom ludilu"; Nicollo Ammaniti i njegov vrlo budnim okom čitan roman "Ja se ne bojim", te još po mom mišljenju bolji "Pokupit ću te i odvesti"; David Trueba "Otvoreno cijelu noć" čija me priča o obitelji Belitre toliko podsjeća na uvrnute, a dopadljive, živopisne likove filmova mog najdražeg redatelja Pedra Almodavara; Nicole Krauss i "Povijest ljubavi" te Lena Andersson i njezin luckasto, satiričan "Patkograd". Bolje društvo, poželjeti nisam mogla. 

Vratimo se temi, knjige o samopomoći, da ili ne? No prije toga, postavit ću Vam još samo jedno pitanje. Postoje li danas uopće sretni ljudi?                

U vrtlogu života koji nas baca amo tamo, gdje se društvo bez ikakve više sumnje, potpuno prilagođava postulatima konzumerističkog doba, gdje se odavno produbio jaz između siromašnih i bogatih, a tope se moralne vrijednosti koje su trebale ostati i bit stup tog istog društva-a nisu, gdje imamo sve, a zapravo nemamo ništa; gdje je malo čvrstih i stabilnih uzdanica za koje se možemo uhvatiti; što onda drugo ostaje pojedincu nego posegnuti za slamkom bilo čega, vidi li iole ikakvu mogućnost pa i tračak od kojeg bi se mogao osjećati bolje. Nešto što bi ga moglo učiniti sretnijim. Pa makar ta sreća bila kratkog vijeka. Nameće se zaključak da danas zapravo nitko više nije u potpunosti sretan!

Vjerojatno sam i ja iz istog tog nekog ili sličnog razloga; pokušavajući svoju tada vrlo nisku razinu samopouzdanja svojstvenu mnogim tinejđerima (a nažalost, danas i ne samo njima) razviti, povećati do te mjere zadovoljenja vlastite osobnosti; posegnula za literaturom koja je već i u to vrijeme moje mladosti (op.a i dalje se smatram mladom :-) počela plijeniti velikom pažnjom. Jedna od najpopularnijih ličnosti, svih vremena, usudila bih se napisati, Oprah, žarila je i palila svojim tv show-ovima od kojih mi se u glavi i dalje vrzma samo jedna te ista misao "pozitivno misli, vjeruj u sebe, pozitivno misli."  Moć pozitivnog mišljenja, psihološka samopomoć, autogeni trening, izbacivanje negativnih misli iz svoga uma; sve su to pojmovi s kojima sam se susretala i koje sam upoznavala. I ne mogu reći da mi se nije dopalo. Pružalo mi je u datom trenutku neku, možda ne potpunu, ali ipak, zadovoljštinu. Osjećala sam se bolje. Možda je taj osjećaj bio kratkog roka, ali je bio. 

Neposredno nakon završetka srednje škole, otkrila sam tog famoznog Coelha. Počela sam ga čitati, upijati gotovo svaku njegovu rečenicu."Kada nešto uistinu želiš, tada se i čitav svijet uroti da ti se to i ostvari"-svi smo nebrojeno mnogo puta čuli za tu sad već pomalo izlizanu mantru. U rekordno kratkom vremenu "progutala" sam tada sve njegove objavljene knjige. Bila oduševljena njime, iako sam duboko u sebi bila svjesna da nam on nije rekao ništa novoga, ništa spektakularno bitnoga, a što i sami nismo znali. Samo je to sve lijepo, jednostavnim rječnikom i čitatelju dopadljivo, aranžirao i podastrijeo crno na bijelo. I svi mi poludili za tim Brazilcem i njegovim knjigama duhovne tematike! :-)

Danas, 15-tak godina kasnije i sa hoću/neću mnoštvom kojekakvih iskustava, što na životnom području, što i na čitateljskom, Coelha više ne doživljavam tako. Štoviše, moje prvotno mišljenje o njemu vjerojatno bi bilo posve drugačije i ne toliko oduševljeno da sam ga sad otkrila. Bio bi tek jedan u nizu onih koji puno zbore, a malo kažu. Nedostaje mi dubina, ona istinska, a ne površinska.

Znam, sad će me poprijeko gledati svi njegovi obožavatelji, možda koji i prokomentirati "Što ta uopće i zna!", no, ako je vrsni Bukowski mogao reći da mu se od Tolstoja spava jer je smatrao da su "Rat i mir " za njega najveći promašaj od Gogoljeve "Kabanice", onda i ja mogu iznijeti svoje mišljenje o Coelhu. Doduše u nešto blažem tonu i reći da, da, njegova djela su mi danas poput bazične limunade.                                

No o ukusima se ne raspravlja, niti o nedostatku istih - kaže Bukowski.

Vjerujem da u svemu što se pročita ima nečeg pozitivnog, ili što nas može potaknuti na nešto, otvoriti nam oči ili naprosto dati nam do znanja da neka literatura nije za nas, da nam se ne sviđa ili da želimo možda nešto više. Što je i prihvatljivo! 

Oduvijek me zanimala psihologija i sve vezano uz nju pa sam voljela čitati knjige koje govore o ljudskoj psihi, o našem ponašanju u određenoj situaciji, procesima koji se odvijaju u nama samima, našoj duši...

Knjiga koju je napisao svima nama poznati Vladimir_Gruden koji je ujedno i najzasluženiji za popularizaciju autogenog treninga kod nas,"Srećom do uspjeha", dugo je bila predmet rasprave među mojim vršnjacima. Znali smo je analizirati uzduž i poprijeko. Sviđala nam se. No nisu mi se sviđale mnoge njegove izjave i pogledi na neka škakljiva pitanja i probleme današnjice o kojima je javno progovarao u mnogim intervjuima. Ali, to je sad nebitno. Tada je čitanje te knjige poslužilo svrsi. Shvatila sam da je cilj svakog čovjeka realizacija sebe kako je prof.Gruden to fino sročio.

Knjiga koja mi se posebno dopala, a koju sam nedavno pročitala je "Arhetipovi"-Caroline Myss(myss.com). Uživala sam čitajući je i otkrivajući pritom svoj/e arhetip/ove. Navela je na razmišljanje, a to je ono što je pozitivno. A sad koliko je ona stručna i utemeljena na nekim dokazanim znanstvenim činjenicama i istraživanjima, to znaju oni koji su eksperti na tom području. Ja nisam.

S druge strane jednu od najpopularnijih knjiga o samopomoći "Tajnu" Rhonde Byrne nisam pročitala, a nisam imala niti želju pa ne mogu dati neki svoj sud. Ali sam pročitala "Anđele u mojoj kosi" Lorne Byrne i stalno se pitala je li u srodstvu sa gore spomenutom Rondom ili je to jedna te ista osoba, dok mi je sama knjiga bila bezvezna. Isparila je sa zadnjom pročitanom stranicom. Valjda je to onda jedna od onih kojima zasigurno ne bih dala epitet self help-a. 

Naravno da nisam kompetentna osoba i ne mogu davati dobro argumentirane tvrdnje no mogu izraziti svoje stavove i jednostavno, mogu reći svoje mišljenje. A ono je da danas u moru svega i svačega, postoji sve i svašta i teško je razlučiti vrijedno od bezvrijednoga jer smo mi ljudi željni one slamke spasa koja će nas učiniti sretnim i zadovoljnim.

Mnogi misle da mogu biti psiholozi, liječnici, sociolozi, a bez ikakvih za to potrebnih kvalifikacija, pa dopirati do ljudi na način da im suptilno sugeriraju što učiniti kako bi bili ispunjeni, uspješni, zdravi. Ha, mogla bih onda i ja na temelju svojih vlastitih iskustava napisati kako donijeti neke odluke ili još bolje kako spriječiti donošenje krivih odluka. Dovoljno je samo imati dobru sposobnost verbalnog ili pismenog izražavanja, moć uvjeravanja  i doprijeti do ljudi. Jer ljudi bi ionako najradije da im netko drugi magičnim štapićem ili pak magičnom riječi otvori put ka boljem.    

No, ne bi li to bilo samo moje pristrano mišljenje i moje iskustvo? Naravno da bi! Isto kao što i mnogi od tih kvazi stručnjaka o kvazi samopomoći misle da su toliko mudri i da svoju vlastitu "mudrost" mogu prenijeti na ostale ljude kako bi se oni samonadograđivali čitajući i upijajući njihova, tuđa iskustva. Bilo bi odlično kad bi to bilo i učinkovito! Ali, nažalost, nije.

U Hrvatskoj ljudi još uvijek prilično rezervirano i skučeno reagiraju na pitanje psihoterapije i zaziru od provođenja iste. Prihvatljivije im je u intimi svojih domova posezati za literaturom kojoj su (neopravdano po mom mišljenju) nadjenuli naziv "popularna psihologija", koja vuče porijeklo s američkog tržišta, a koja je postala toliko dostupnom da viri gotovo sa svake police supermarketa. I uz pomoć njih pokušavaju prebroditi krize psihičkih predznaka ili se naprosto osjećati dobro u životu. No rijetko kad su to djela iz stručne domene psihologije.

S druge strane, naši eksperti s tog područja znanosti koji su u ukoričenom izdanju, pisanom riječi dali neke praktične i dokazane savjete, u potpunosti su marginalizirani. Iako se, moram priznati  i taj trend sve više "budi " i mijenja na bolje. Primjer su i knjige samopomoći Mirjane Krizmanić koje su već postale i bestselleri. Preporučujem "Tkanje života" i "Jesenji valcer".

Naša Gogz316 je lijepo sročila i rekla ono što naposlijetku i jest, bez previše filozofiranja, a to je, citiram:" Na kraju je sve kako si tko uzme - ako mislite da Vam pisana riječ može pomoći, zašto ne? Nekom pomaže razgovor i dijeljenje, nekom zatvaranje u osamu i razmišljanje. Ako i jedna rečenica pomogne, super! A ako ne, idemo dalje!"

Ma da skratim priču...postoje izvrsne knjige o samopomoći koje mogu pojedincu pomoći u osvješćivanju i samonadogradnji, pomoći mu na putu postizanja višeg nivoa samopouzdanja od onog kojeg trenutno ima i izgrađivanju sebe samog pa mu i time na neki način poboljšati život, no isto tako postoje i knjige koje nisu ništa drugo, doli čisti biznis i lijepo zakamuflirani "lažnjaci" koje dolaze od prilično nekompetentnih osoba čija je jedina kompetentnost moć uvjeravanja.

 

Ocjene (9)

Respektira (9): BoriciOmis, ana-b, RuzicaG, sneler, darel, Vjeran, TatjanaBN, gogz316, OdsutnostMP

Komentari (4)

5

Od TatjanaBN

Odlična argumentacija! Na ovu temu nemam što reći, jer većinu spominjane self-help literature nikad nisam čitala. Zato mi je tim draže pročitati trezveni stav nekog tko je pročitao, vidio i procijenio o čemu se tu zapravo radi.
4

Od BoriciOmis

Coelho je loš i gotovo, nemaš se šta bojati da ćeš uvrijedit koga ako to rećeš. A toga Bukowskog samo zbog te izjave neću nikad uzet u ruke :)
5

Od marali

:D Ma Bukowski je zakon! Njega bi trebalo čitat kad čovjek poželi posegnuti za self help knjigama! Podigne raspoloženje na trista! :)))

od marali

7 3 0 6

Pomama za Kindlovima

Kindle ovih dana kao da iskače iz paštete! Jedna prijateljica je jako zainteresirana za njegovu kupnju, kaže kako na Amazonu ima vrlo povoljno. Vjerojatno će ga uzeti. Druga razmišlja bi li ga kupila ili ne. Važe njegove prednosti i nedostatke, kalkulira bi li ne bi li. Meni osobno nepojmljivo; jer je poznajem i znam da nije baš neka čitateljica. No, možda je ovaj gadget (uh, što me nerviraju te upotrebe stranih riječi u hrvatskom jeziku!) ipak potakne na češći susret s (bar) e-knjigom. Rođak si je prošli tjedan nabavio jednog takvog. Imaginarij otvara novu temu: KINDL. (a do prije nekoliko sam taj pojam mi je bio nepoznat, znala sam samo za čitač knjiga, e-book ili kako već, a iskreno ni to me nije pretjerano mnogo zanimalo :)

Pa kad je već tako, bilo bi poštenski da se i ja malo oglasim, pogotovo što dugo nisam ;-)

Khm, ja ću drito u sridu. Meni su knjige knjige i tu nema dileme. Nazovite me staromodnom, zaostalom, nepripremljenom za budućnost, (ne smatram se takvom) kako god, ali nikakav uređaj, nikakva sprava, nikakav GADGET pa ma u kojem god super obliku došao na tržište i nudio ne znam što sve ne, ne može mi zamijeniti miris papira, izgled te prekrasne "stvari" koju držim u ruci, taj opipljivi hedonistički užitak pisane riječi, to ukoričeno izdanje. Jok!

Nema veze što se tehnologija sve više i više razvija u svim smjerovima; pa tako i sam taj uređaj nudi pregršt dobrih stvari, zaista dobrih (lagan je, a omogućuje usnimavanje PUNO elektronskih knjiga, pa tako u tom malom čudu možemo imati pravu knjižnicu, i ne samo to; pogodan je i iz razloga što ne moramo teglit teške i katkada uistinu nezgrapne knjižurine sa sobom, pogotovo kad putujemo; jednostavan je za uporabu, a kažu i da ne kvari oči, da je slika na displeju identična onoj odštampanoj na papiru.) bez ikakve sumnje. I neka! Za napredak sam na svim razinama. Smiješno mi je samo što velika većina; ne svi; robuju materijalnim stvarima pa žele imati još samo jedno čudo tehnologije više. Eto, da se vidi da imam i ja!  KINDL! A o korištenju ništa.

No, ostavljam drugima to pravo izbora jer ga imaju pravo imati kao što i sebi ostavljam izbor da i dalje robujem pravoj, opipljivoj, mirisnoj, ukoričenoj knjizi! Sve dok jednog dana ne ostanem bez tog izbora; a tada ću i sama prigrlit i tu, ili buduće novotarije modernog doba. Iako se nadam da do toga neće doći. :-)

Ocjene (10)

Respektira (7): RuzicaG, MiraLaFu, sthagon, Tom1988, sneler, WITCH, Vjeran

Slaže se (3): TatjanaBN, WITCH, Vjeran

Komentari (6)

« prikaži ranije
10

Od sthagon

Sve mi se cini da mnogi imaginarijanci kupuju knjige zbog mirisa, a ne sadrzaja :)
5

Od marali

Jao što me sad Sthagone nasmijao tvoj komentar, hahahaha; a mislila sam da ću danas ostat mrzovoljna kao što sam se i probudila takva. :)
5

Od WITCH

bah, u krajnjoj liniji - stvar je navike - da smo imali Kindle od rođenja, čudno bi nam bilo da zavlada manija papirnatih knjiga... Ali, bolje su papirnate knjige - ne troše im se baterije, ne kvare se, ne puca ekran, ... ;-) (paliti ih nećemo!!!)
6

Od Vjeran

@WITCH, sve što postoji u trenutku našeg rođenja nam je najnormalnija stvar na svijetu. Sve ono što je razvijeno do naše 25. - 30. godine je izvrsno i napredno. Sve ono što je razvijeno nakon toga nepotrebno je i beskorisno ;-) Pozdrav!
5

Od WITCH

Da, zato i kažem.. :-)

od marali

3 0 0 0

IRSKI TATA I HRVATSKA MAMA

Osobno, nisam od onih koji bi glavom bez obzira napustili čitav svoj život ovdje i spontano se uputili u neizvjesnu avanturu življenja izvan svoje zemlje ma koliko ona možda bila uzbuđujuća (a ja itekako volim uzbuđenja) i koliko god moj život ovdje trenutno bio status quo. 

Ne zato što sam veliki domoljub jer nisam. Tijekom svih ovih godina nagledavši i naslušavši se svega i svačega postala sam sve samo ne više to. Čudne "sile" struje Lijepom našom i ne možemo, a da ne postanemo imuni na neke stvari koje smo prije revno grlili, a danas su samo sjena, a postajemo ogorčeni i naprosto htjeli/ne htjeli isfrustrirani, pokušavamo misliti na sebe i svoje bližnje, no ni to ne ide. Ne ide ništa i kad nema truda, ali ne ide bogme ni kad ima truda! Neću politiku u svoju butigu, ne razumijem se u nju i pokušavam je zaobići. No ona očito ne zaobilazi mene niti ikoga od nas. Kao da nam svima kroji sudbinu. Čak i bez tog "kao". Jednom sam se osvrnula na pojam nje kao takve i ispustila svoj "glas". Bio je to moj ispušni ventil. ( Dajte nam razloga da pjevamo) Jesam li se nakon toga bolje osjećala? Možda, no i ne sjećam se više.

Opet sam skrenula s teme... :-) Često mi se to događa kad se zamislim pa bih ja sad naširoko i nadugačko. Ali neću, ne bojte se! :-) 

Nemojte pomisliti da ja ne volim svoju zemlju. Naravno da je volim, što sam jednom prilikom ovdje uspjela donekle i riječima izraziti i većina vas je upoznata s time. Nisam mrgud, ne! Samo ne volim "lošu klimu", sjajne fasade, a očigledno trule temelje, pojedince i načine koji nas sputavaju u normalnom životu koji nam je potreban i koji nam po bilo kojem zemaljskom ili nebeskom zakonu pripada. Moja zemlja je lijepa i više no išta u njoj želim živjeti, imati obitelj, raditi.

Moja zemlja je moja obitelj uz koju sam nevidljivom jakom silom vezana; moji prijatelji i sve ono što volim. Pa čak i ono što ne volim. Jer mi je poznato! Teško bi mi bilo odvojiti se od njih i promijeniti sve. Ne kažem da ne bih mogla; dapače, bih! No morala bi mi se dogoditi LJUBAV toliko jaka, snažna i poticajna da promijeni mene kao osobu spremnu ustupiti joj sve (iako bih sad vrlo vjerojatno i rado i zbog dobro plaćenog posla i odličnih životnih uvjeta "pobjegla" negdje u inozemstvo). Bi li takva odluka bila luda i hrabra? Vjerojatno bi. Ali i ne bi! No to mi se (još) nije dogodilo. 

Teško je reći što bi i kako čovjek u određenom trenutku učinio kad taj trenutak postoji samo u njegovoj imaginaciji i apstrakciji. Svi mi znamo iznenaditi sebe iz temelja u mnogim našim odlukama kada nam život surovo baci karte na stol i ne izvoljevajući zahtjeva "biraj". A nakon nekog vremena te odluke postanu zapravo jedine moguće i prihvatljive. I ne budu lude niti hrabre. Budu tek odluke kao i svake druge koje svakodnevno donosimo...

Prikladno temi u kojoj je Cody McClain Brown napustio svoj život u Americi i preselio se zbog ljubavi u Hrvatsku, pročitah sličnu knjigu također jednog stranca. 

Dobro, Paul O'Grady se nije zbog ljubavi (ljubav je došla malo kasnije) odlučio preseliti u našu zemlju, ali je naposlijetku zbog ljubavi odlučio da je naša zemlja sada njegov dom u kojoj je stekao svoju malu obitelj i postao njezin naturalizirani državljanin.

Dakle radi se o Ircu, arhitektu, plesaču, svestranom mladom momku, koji je razmjenom studenata stigao u Hrvatsku. I ostao. Nešto malo kasnije upoznao je djevojku iz Istre u koju se bezglavo zaljubio i s kojom je dobio dijete.

Zapravo, njegova priča mogla bi objediniti više zadanih tema na Imaginariju. Od ove "Propuh, papuče, punica i preseljenje..." pa do "Žena na tržištu rada:podcijenjena snaga?" u kojoj se Paul fino dotakao barem jednog dijela djelatnosti (ugostiteljstva) u kojem on smatra da su žene ipak najbolji šefovi zbog svojih emocija i jer su uistinu izvrsne u svom višedimenzionalnom poslu zahvaljujući korištenju svoje intuicije. Ironično, kako su žene napredovale i prilagođavale se, muškarcima je to sve manje polazilo za rukom. Umjesto da to shvate kao priliku da se više angažiraju u obitelji, sve više vremena provodili su žustro braneći tvrđavice svog gospodarskog svijeta. Na žene koje su htjele karijeru često se gledalo sa sumnjom ili kao na prijetnju. Uvjeren je Paul da muškarci podcijenjuju ženski instinkt po pitanju društvenih boljetica i da dok sve više stječu važno iskustvo u poslovnom svijetu, žene se i dalje drže svojih najvrijednijih vještina. 

Smatra Paul da muškarci moraju smisliti kako se ponovno obrazovati kao muškarci  i, ako su pogotovo roditelji, kako obrazovati svoje sinove. Kaže kako su našim dječacima potrebne emocije i njihovo iskazivanje ne samo na radnom mjestu već i u životu općenito. "Dugo smo zauzimali povlaštenu poziciju na koju nas je dovela fizička superiornost, ali ako ne obnovimo svoje znanje, ponovno se ne obrazujemo i promislimo, nadrapali smo! Može biti da smo posljednja generacija koja još može preživjeti bez tog ključnog niza vještina, ali naša djeca neće moći. Charles Darwin (koji je igrom slučaju bio muškarac) predvidio je da će muškarci prvi izumrijeti. Srećom za moju suprugu,"- kaže Paul "evolucija je spora...U našem životu u paru ona je ta koja je brže evoluirala, koja je pokretač i sloboda oko koje se okreće moj svijet..."

Što reći na ovo nego: "Bravo Paul!!!"  :-)

Naravno da nije uvijek sve samo crno i bijelo, ali simpatično je i ohrabrujuće vidjeti da ipak postoje osvješteni muškarci a da ih se ne proziva feminiziranima, ovima, onima kao nekim "pogrdnim nazivima". 

No ipak glavna okosnica priče "JA TATA, IZ IRSKE" je zapravo roditeljstvo i iščekivanje istog prikazano kroz oči jednog mladog čovjeka koji je svjestan da uz majku važnu ulogu u tomu ima i treba imati i sam otac i da majčinstvo nije jedini  identitet kroz koji bi isključivo trebalo promatrati žene, te da očinstvo treba postati jedan od bitnih identiteta svakog muškarca koji ima dijete.

Priča je to i o ljubavi irskog muškarca i hrvatske žene, balansiranju između njihovih običaja i navika, želja i potreba, odricanju, strahovima, mnogim životnim iskušenjima stavljenim na put dvoje mladih koji se vole i koji će se uskoro suočiti sa činjenicom da će postati roditelji te o strepnji kako će to ispasti , a u nadi da ispadne što bolje.

Mnogo bojazni i pitanja koja muče sve mlade ljude na pragu ostvarenja zajedničkog obiteljskog života, a u zemlji u kojoj je i dalje vrlo nepovoljna situacija, mnogo nezaposlenosti, blabla. Neću se ponavljati...

Iako se čini da je ovo knjiga isključivo za muškarce, ja sam Vam dokaz da nije. :-)

Zabavno je bilo čitajući poglede i razmišljanja jednog stranca, jednog Irca čiji se svjetonazor i odgoj u tradicionalnom okviru baš i ne razlikuje previše od našeg, jednog intelektualca, mladog i svježeg supruga i tate. Ali, da, prvenstveno je namijenjena budućim i sadašnjim očevima. Kako je to postati otac u Hrvatskoj? Nebitno jeste li Amerikanac, Irac ili Hrvat. Stoga, očevi, navalite! Vjerujem da će Vam biti pravo osvježenje! 

Za detaljnije informacije pogledajte ovdje: ja tata, iz Irske.

A za sve ostale drage prijatelje Imaginarija, muškarce ili žene, roditelje ili samce, bilo da želite započeti kolovoz sa novom knjigom na popisu, ili ponovno otvoriti gore već dvije spomenute teme, Paul O'Grady-evim razmišljanjima i prizemnim, ali i prekrasnim mislima o ljubavi, ženi, djetetu, preseljenju, punici, poslu, osjećajima, Zagrebu, Puli, Dublinu, ili se uskoro i sami pripremate za najvažniju ulogu svog života - roditeljstvo  - pročitajte knjigu. 

Ocjene (3)

Respektira (3): MiraLaFu, WITCH, RuzicaG

Komentari

od marali

3 0 0 1

Vrag bi ga zna!

Gledam njezine ruke dok sjedi u dvorištu svoje kuće, u hladu vinove loze. Svaka žila jedan teret, svaka bora jedna godina, a godina mnogo prošlo. Gdje je njezina mladost ostala? Sjeća li je se uopće više? Pogled katkada odluta. Gdje, tko će ga znati. Krije li sjetu zbog onoga što je moglo biti, a nije? Ili je to istinska tuga zbog jadnog protraćenog života, boli koju je osjetila i spokoja kojeg je rijetko imala.
A možda i ne razmišlja ništa? Možda je otupila, stopila se sa životom kao svojom sjenom i sada se polako približava svome kraju.

Često je znam pitati: 'Bako, o čemu razmišljaš tako zamišljena?'
'A vrag će ga znati!' - uvijek bi odgovarala.

No, ja znam da ona zna.

Razmišlja o svoje 83 godine. O sada, ali ne i sutra. Sutra se boji. Jer je neizvjesno. Razmišlja o svojim rodnim Maovicama, o toj pustoj zemlji teškog kruha, koja i danas implicira siromašnost, ocu okrutne naravi i plahoj majčici, o ratu u kojem su joj braća poubijana, i o onom drugom domovinskom, kada je strepila za sinov život. O školi koju nije završila, o završena dva razreda u kojima je jedva naučila čitati i pisati.

Misli joj se vrate i u davnu prošlost kad je otišla za mog didu, hajdučkog kršnog momka, okretnog veseljaka i lolu za druge. Uvijek samo za druge. Lošeg čovjeka za nju. Surovog i teškog, hladnog i suzdržanih emocija. Lošeg za svoju djecu. Skitnicu. Baš poput tog pustog kraja podno Svilaje. Brutalna je ta Zagora, odgaja žilave sinove gdje nema mjesta emocijama. Osjećaji guše. Preživljavaju samo najjači i najhladniji.

O svojoj pokojnoj kćeri ne razmišlja. Rana je još uvijek svježa i nakon 28 ljeta od strašne pogibije naleta vlaka. Danas bi ona imala 53 godine. Tko zna bi li imala obitelj i djecu?
Nesretnica mlada! Prokleta je ta sudbina! Nekome da isuviše, a nekome oduzme i ono malo!
No često je sanja. Onakvu kakva je bila. Djevojku plave kose, srnećih očiju, tužnog pogleda. Baš poput njezinog.
Rodila je i odgojila petero djece, četiri pišulje i jednog, najmlađeg, sina! Išao bi njezin svojeglavi hajduk i dalje da su se nastavile nizati same kćeri, no eto, dao je Bog i muškića! Sretna petica!

Misli baka na svoje preostale tri kćeri! Misli na njihove živote štambiljane strahom, očevim pijanstvom i ludovanju, nesrećama i bolesti! Mogle su proći bolje. I trebale su!

Sjeća se ona i dolaska u Slavoniju, tu rodnu zemlju. Zemlju nade i vjere u bolje mogućnosti. Sretniju budućnost za svoju djecu. Za nju. Za njega. Možda postane bolji. Nije ni slutila da će njegova narav biti još luđa, još gora. Da će djeca ispaštati i jedva iščekivati dan kada će otići iz roditeljske kuće. Na ovaj ili onaj način. Na bilo koji način. A ona će ostati sama s bolesnim srcem.
Možda... - nadala se onda.

No čemer se i tu ukorijenio. Postao još razorniji. Ali se o njemu nije razmišljalo. Bila je samo njiva, motika i rad. Bila je cigla po cigla. Stekli su svoje. Sagradili kuću, nastavili živjeti. Došla je i unučad, malo radosne svježine i ponovnog osjećaja ljubavi, davno već zaboravljenog, iz grudi okrutno iščupanog, a sada u dječici utkanog.
No nestale su želje...
Ostali su samo dani, mjeseci i godine. Puno godina, čini se. 
A sada ih je tako malo. 
Uskoro ih više neće ni biti. Ostat će samo uspomene. 
Naše, ne njene.

Promatram je kako se igra s mačićem. Hvata ga svojim sitnim, ali žilavim rukama, dovoljno nježno i dovoljno meko. Kao da prima u naručje dijete dok se i sama u tom trenutku vraća u svoju djetinju fazu. Razigranost i okretnost životinje je nasmijava. Divi se tom malenom biću koje je istovremeno i krhko i čvrsto. S nagonom za preživljavanje. Baš poput nje. U tom njezinom smijehu kao da su satkane sve niti života. Ali onog sretnog. Onog kojeg je nekad priželjkivala. Onog kojeg je sad već i zaboravila.

Volim je slušati. Makar me često u grlu stezalo. Ipak, njezine priče slikovito me odnose u vrijeme u kojem nisam postojala, i ostaju u meni dok u njima prepoznajem njezinu snagu i zrelost, njezinu mudrost. U njoj prepoznajem i obrise moje majke u kojoj ću pak jednoga dana, vjerojatno, prepoznati i svoje. Želim razumjeti, znati što više, želim zapamtiti. Ne želim da se čitav jedan život sa svim svojim nijansama i spektrima preda mnom zatvori, a da ga ne upoznam i ne prigrlim.
Mnogo je nesavršenih trenutaka, mnogo patnji i boli prošlo, no usprkos tomu, osjećam da se ona pomirila sa svojom sudbinom i vjerujem da ipak ima svoj savršeni trenutak sreće koji neda nikome.

Možda je to onaj kad je dobila svoje najstarije unuče, mene? Kada je ushićeno držala u naručju bebu svega nekoliko mjeseci staru i svi oni dani kad se za nju morala brinuti jer je djetetova majka bila bolesna. Kada je osjećala da me mora zaštiti onako nemoćnu i malenu. Mnogo puta mi je priznala da se tek tada po prvi puta u svom životu zaljubila.
U malo, nevino i čisto djetešce.

Mora, mora postojati barem jedan, jedan takav trenutak!

Da je kojim slučajem sada pitam, znam što bi mi odgovorila. Stoga neću. 

Neka barem još malo uživa u veseloj igri. U igri u kojoj se starica i mačka odlično razumiju, gdje riječi nisu potrebne i gdje su sva osjetila opuštena i smirena, u hladu vinove loze kroz koje prodire tek pokoja zraka sunca, a njezin smijeh se pretvara u zvonku radost.

Ocjene (3)

Respektira (3): Sandra-Anina, sneler, RuzicaG

Komentari (1)

3

Od ana-b

Prekrasno.

od marali

7 0 0 2

JELENA RADAN: ZEDA

(upozorenje: knjiga je zabranjena starijima od 13 godina uz iznimku onih koji u sebi još uvijek mogu probuditi dijete) 

Njuha mu zumzumovskog, samo djeca mogu nanjušiti avanturu!

Postoji jedna djevojčica neobičnog imena Rejna Zum koja se nije u mnogočemu razlikovala od ostalih svojih 11-godišnjih vršnjaka. 

Jedna stvar ju je činila samo malčice drugačijom. Voljela je knjige, obožavala čitati! Imala je neograničeno bujnu maštu koja ju je odvodila na razna mjesta i činila njezin život, ali i pogled na svijet puno ljepšim i puno življim! Voljela je pričati priče koje bi započinjala tako što bi podigla kažiprst i tajanstveno prozborila: "ZumZum nos je pun!". Onda bi jako puhnula kroz nos i... priča bi jednostavno izašla. Te priče su u prvi tren djelovale stvarno i istinito, ali poslije bi ona rekla da je to sve samo plod njezine mašte. Dobro, ne uvijek, ali skoro uvijek. Većinom... ne :-)

I živjela je tako ta djevojčica sa svojim roditeljima, psom Gubom, imala djeda kojeg je obožavala i od kojeg je naslijedila istraživačko avanturistički duh, živjela u gradiću neobičnog imena Sapato u kojem je dane provodila sa svojim najboljim prijateljem Renkom - malim budućim znanstvenikom.

Jednog dana u knjižnici otkrila je tajnu knjigu/dnevnik zanimljivog neznanca i tada je započela njena pustolovina koja ju je skupa s njezinom obitelji i prijateljem odvela u jedan sasma novi i nepoznati svijet. Svijet izvan njezinog stvarnog svijeta. U zemlju imenom Zeda, zemlju djece. 

Tu ću stati. I ovo mi je bilo teško sadržajno uobličiti u nešto smisleno, a da nije prepisano. Prije svega, da - ovo je isključivo dječja knjiga i teško će zaintrigirati stariju populaciju bez obzira koliko gajili dijete u sebi. Naravno, uvijek postoje iznimke. A takve iznimke uvelike poštujemo! 

Moram priznati da sam vrlo slabo upoznata s glazbenim opusom Jelene Radan. Ono malo što mi je poznato o njoj vezano je uz fado, vrstu melankolično nostalgične glazbe koja potječe iz Portugala, zemlje koja mene strahovito i mnogo privlači. No uvijek mi se činila, barem onako odokativno kad bih je u medijima ugledala i čula neki njezin intervju nekako osebujnom i posebnom. Drugačijom. Sad kad sam pročitala njezin roman i moja pretpostavka je potvrđena! Njuha mu zumzumovskog nije me prevario!

Bit ću iskrena. Teško sam se natjerala pročitati svih 290 str. koliko knjiga ima, ali jesam. Ne zbog broja stranica već naprosto zbog sadržaja u kojeg mi se sad bilo teško unijeti, ali da sam kojih 20 tak godina mlađa, uživala bih u potpunosti. Bez ikakve sumnje. No pokušat ću mlađim očima i nestašnijim duhom osvrnuti se na pročitano.

Jelena Radan vješto barata riječima kojima na vrlo jednostavan, ali zanimljiv način može s lakoćom pristupiti djetetu i navesti ga da je slijedi do kraja priče. Sviđa mi se njezina sposobnost izražavanja kroz dječje poglede, ta znatiželja i upornost kojima su gotovo sva djeca u određenom periodu svog života obdarena. Pokazuje nam da su djeca uvijek puna nekih super ideja i da treba i njih ne samo poslušati, već i čuti. Da, i u onim, najbezizlaznijim situacijama, oni su puni ideja!

Kroz svoje glavne likove stalno propitkuje vrijednosti koje bi trebali njegovati, a ne gubiti. Vrijednosti prijateljstva, odanosti i privrženosti, poštovanja prema roditeljima i starijima, vrijednosti nestereotipnih i bez predrasudnih pogleda na različitosti i uvažavanja istih. Ne libi se kroz dječja pitanja dotaknuti i pomalo sklizavih tema za taj uzrast. A sve na vrckavi i nenametljivi način! I naprosto ne dopušta djetetu prije vremena odrasti i to je ono što mi se ovdje najviše dopalo.

Njezino djelo kao da je kombinacija tema na varijaciju mnogih dječjih romana, pogotovo onih koje današnji klinci imaju za lektiru, (a neka od njih sam vrlo vjerojatno imala i ja) poput Kušanovih "Lažeš Melite", nezaobilaznog "Koko u Parizu", Pavličićevih "Trojice u Trnju" i mnogih drugih. Čitajući Zedu, u svojim mislima vidjela sam i "Alisu u zemlji čudesa", ali i osjetila malenost Liliputanaca iz "Guliverovih putovanja".

No Jelena je otišla još jedan korak dalje povezavši sve bojama. Nestvarnim, vrišteće prekrasnim bojama koje se mogu osjetiti vrlo živo i veselo. Spojila je dva svijeta i u svaki unijela očaravajuće likove.
I sam dizajn korica knjige je prekrasno osmišljen, kao i ilustracije unutar nje, a dosjetila se Jelena ostaviti i prostora svakom djetetu da svojom maštom oslika prazne stranice glavnim likovima onako kako ih je ono osjetilo i doživilo, a svi znamo da niti jedno dijete nije isto i da svako mašta na svoj način.

Kako smo i mi članovi Imaginarija na neki način i "promicatelji" slogana "Čitajmo i hrvatsko", eto i stoga ne bi bilo naodmet da se ova knjiga Jelene Radan, zanimljivog, ali i neobičnog imena Zeda nađe na popisu mnogih roditelja koji će je preporučiti svojoj djeci. A kad jedno dijete pročita ovu priču, veselo i razigrano preporučit će je svojim prijateljima, a oni pak svojima i možda jednog dana i Rejna Zum nađe svoje mjesto uz Nemečeka, Gizu, Koku i Melitu kao sastavni dio obvezatne školske lektire.

Ovo vam je sada ispričala jedna odrasla osoba koja je očima, negdje u sebi još uvijek skrivenog djeteta, doživjela pustolovnu bajku, a sada bi bio red da nam svoje viđenje ove priče da i jedno dijete jer svi znamo da su djeca, iako vrlo oštri kritičari, najvrijednija i gotovo najiskrenija bića koja svoju maštu mogu pretočiti u stvarnost i stvarnost rasplinuti u tisuću boja svoje mašte. A to je ono što je Jelena Radan upravo svojom vizijom ove knjige željela i postići!  

Ocjene (7)

Respektira (7): WITCH, Thalia_Core, Vjeran, MiraLaFu, Tom1988, mandarina, RuzicaG

Komentari (2)

6

Od Vjeran

Eh, da mogu, tri respekta bih ti dao. Prvi za recenziju generalno. Drugi za uvodno upozorenje u zagradi. I treći za "Čitajmo hrvatsko!". Pokušao sam ali ne ide. Pa nek' bar tu u komentaru ostane zabilježeno. Pozdrav!
5

Od marali

Oh, a vidiš Vjerane, ovaj osvrt mi je nekako bio najteži, možda upravo stoga što je knjiga dječja i nekako me bilo strah kako ću išta smisleno napisati! U svakom slučaju, hvala Ti! Pozdrav! :)

od marali

11 0 0 4

Jer knjige nisu uvijek onakve kakvima se čine :-)

Tri dana se već nalazim negdje u orbiti svemirske galaksije. Vrlo malo sam prizemljena, većinom skačem tamo po nekom Damogranu, skoknem do Betelgeza, pa malo hodam po površini Magrathee, razgovaram s robotima, očijukam s nekim čudnim gumastim Vogoncima, pokušavam izgovoriti i ZAPAMTITI Bee-ble-brox i Haljka-vahli-brz, zabezeknuto gledam u stranicu na kojoj piše da miševi "kolo vode", misleći kako se um poigrava sa mnom, a sve dok mi društvo prave likovi koji su mi hoću/neću postali prijatelji: Arthur, Ford Perfect, Trillian, Zaphod i šarmantan paranoidni android Marvin. I NE VJERUJEM svojim očima!!! Naprosto ne vjerujem u što sam se uvalila!!! :-)

Već vam je jasno da sam zaglibila u Adamsov "Vodič kroz galaksiju za autostopere (pardon, stopere)".Pročitala sam prvi dio, trenutno sam na drugom, a hoću li ga i završiti - nisam sigurna. Toliko bijah nabrijana na tu knjigu s obzirom da sam pročitala odlične preporuke o njoj od ljudi u čiji ukus nekako počinjem vjerovati i čiji sud duboko poštujem, a i iz razloga što ne želim biti jedini "tukac" koji još nije pročitao tu sad već kultnu knjigu. No NE IDE! Mislim, ide, ali ne ide!

Ne znam jel mi zanimljiva ili strašno dosadna, naporna ili jako zabavna, luckasta ili stvarna, glupa ili pametna! Eto, ne znam!!! Ali znam da mi je sve TO odjednom i istovremeno!!! Pa sad vi rekli što god hoćete, ali tako je kako je! Neki su od vas vunderkindovi u proučavanju pa i čitanju iste problematike iliti žanra no meni se teško skoncentrirati da bih popamtila sva ta imena, riječi, misli, bučkuriš svega i svačega. Ma nisam vam ja od čitanja SF/ZF! Očito! Ma zamislite samo! PHOUCHG! KRELOOMORŽ! TRESISLAV PRISEBNI! LELIČANSTVENI VANTRAŠKOLJKIĆ OD LOBA! "Bez panike, Marija, možeš ti to!"  POGON BESKONAČNE NEVJEROJATNOSTI! Ma ja sam iz fizike imala jedva tri! Aaaaagrgh! Ima ih još, al ove sam dva dana ponavljala i ponavljala da ih ne zaboravim. Živjeli miševi Mikica i Nikica! To je bar bilo lako! :-)

Duboko se klanjam Douglas Adamsu koji zacijelo nije bio svoj kad je ovo pisao!!! Svaka čast na njegovoj "spaljenosti"! Obožavam takve pomaknute tipove! ;-) 
Svakako, svakako, svakako pročitajte ovo pa taman vam se i ne svidjelo, pa taman i ne znali što mislite o djelu, no neizostavno zagarantiran je smijeh zbog mnogih briljantnih lightmotiva! "Jer važna je i poznata činjenica da stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine! "

Uglavnom, zašto sam na temu eurocentrizma u književnosti ubacila jednog engleskog pisca kojem očito (za sada) tu nije mjesto?! E pa stoga, što je taj spaljeni lik (kako ga od milja prozvah) toliko spaljen da mi nije mogla promaknuti paralela s jednim drugim  spaljenim likom,  čije sam romane čitala prije par godina s istim ovakvim nebuloznim pogledom kakvog imam i sad a sve zahvaljujući Vodiču...Pitanje je samo koji je od njih dvojice opičeniji, Azija vs Europa?

Ok, Murakamija sam nekako lakše čitala i usvajala, njegova doza ironije, atmosferični opisi, melankolična nota koja se gotovo kroz svako njegovo djelo provlači poput magije, nečujno, ali sveprisutno, puno su bliži onome što me može vezati uz knjigu satima, nepomično i hipnotizirano, no i Murakamijeve priče odišu neprikosnovenim ludilom! Tja, i on ima ovcu!! (Ne Gregora). Pardon, ne ovcu već ovcolikog! I njegovi likovi su vrlo osebujni i složeni. I njegov fiktivni svijet isprepliće se sa stvarnim svijetom koji se opet gubi u paralelnim svjetovima. Nisu samo Englezi maheri u zapetljavanju priče! Toplo preporučujem "Pleši, pleši, pleši", pa kad završite ples, uzmite "Južno od granice, zapadno od Sunca" i uronite u njegov fantastičan svijet. Pročitajte i  "Mog slatkog sputnika" a kad završite s njima onda se lijepo odmorite. Jer, zaslužili ste! :-) No ako vam nije do odmora, nastavite dalje. Ima toga još mnogo!

Prije par godina otkrili smo kako Azijci rade odlične filmove, pogotovo hororce, štoviše, rekla bih čak i bolje nego Amerikanci, pa ajmo, otkrivajmo pomalo i njihove književne uratke. Dokazano je da neki od njih stoje uz bok popularne svjetske književnosti i kao takvi joj i pripadaju, unatoč možda maloj zastupljenosti u medijima. Koji opet, naravno, igraju veliku ulogu u (ne) promidžbi istih. I ne samo s azijskog područja.

Vjerujem da ima mnogo kvalitetnih spisatelja i na ne europskom području, samo treba malo dublje zaroniti ispod površine i otvoriti vidike prema nečem novom. Ne plašiti se.

Sad se sjetih i Colleen McCullough i njezinih "Ptica umiru pjevajući" koje sam davnih dana pročitala, a gotovo svi gledali svećenika Ralpha kako ne može odoljeti čarima slatke Meggie, a da nisam ni znala da je ona australska spisateljica. Ili jesam, al sam zaboravila? Uglavnom, nebitno. Bitno je to da postoji mnogo novih književnih imena za upoznati, novih djela koja nas još čekaju da ih pročitamo, mnogo stranica da prelistamo, mnogo sati da uživamo. Bez obzira s koje strane svijeta dolazilo!

I da se vratim svom početku; suosjećam sa Zaphodom (ili sa Adamsom). "Stvarno je teško razlikovati situacije kad se samo pretvara da je glup kako bi naveo ljude da se opuste, kad se pretvara da je glup jer mu se neda misliti i želi nekog drugog navesti da to obavi umjesto njega, kad se pretvara da je užasno glup ne bi li sakrio činjenicu da zapravo ne shvaća što se događa, a kad je zbilja do kraja glup!" Ma suosjećam sa samom sobom! No vjerujte, izdržat ću još malo i na zadnjoj stranici knjige, pobjedonosno ću viknuti KRAJ i dramatično zaklopiti Vodič! A onda ću se odmoriti. Jer, vjerujem, zaslužila sam! :-)



Ocjene (11)

Respektira (11): Magdalena, BoriciOmis, Agness, Thalia_Core, tinchy1983, Sandra-Anina, WITCH, Tom1988, darel, Vjeran, RuzicaG

Komentari (4)

6

Od Vjeran

O da, znam kako ti je. Jedino mi se čini da neke stvari shvaćaš isuviše ozbiljno. Misliš da je Adams kužio fiziku kad je pisao o pogonu beskonačne nevjerojatnoti? ;-) Čekaj još Agrajaga (ludilo!) pa susret sa Savršeno Normalnom Živinom. Pozdrav!
3

Od Agness

Izvrsno napisano. Stvarno si bila duboko pod dojmom kad si tipkala, zar ne?

od marali

5 1 0 3

Ljubiti ili ne ljubiti?

Neću vam sada pričati priču o momku imenom Tonči koji je u šestom osnovne ukrao u zbornici punu kutiju kreda kako bi nakon škole mogli označiti liniju centra i liniju za napad na parkiralištu obližnje zgrade gdje smo svakodnevno igrali najomiljeniju igru - graničara, i koji mi je iste te krede pobjedonosno utisnuo u šaku, rekavši da mi slučajno ne bi na pamet palo da se priključim protivničkoj ekipi, niti o Tončiu zbog kojeg mi je srce lupalo bim bam bam svaki put kad bi se popeo poput bršljana uz prozor moje sobe i pravio grimase u polumraku predvečerja pokušavajući me uplašiti.

Ma neću vam ispričati niti priču o tinejđersko romantičnim pismima Kristijanu koji nije ni znao da postojim, niti o Davoru s kojim sam jela šljive iz susjedovog vrta unatoč tomu što smo oboje imali voćnjake u svom vrtu, a kamoli o nezaboravnom letećem poljupcu ( u obraz, naravno), niti o vremenu kada mi je taj isti momak mnogo godina kasnije priuštio nezaboravno ljeto i iskustvo mladenačke strasne ljubavi.
O ljubavima u odrasloj dobi, pogotovo vam neću ništa sada pričati. (Jednu imate na uvidu ;-)

Postoji mnogo priča u mom životu i gotovo svaka od njih nosi u sebi barem jednu iskru. Iskru prvog pogleda, zanosa, poljupca, zagrljaja, iskru uzbuđenja, tuge, očaja, čežnje... Iskru ljubavi.

No moram vam ispričati priču o Marku. Naprosto moram!
Gotovo svi znamo Stublićevu pjesmu o sjećanju na prvi poljubac! 
I većinu vas ponese radosna sjeta kad je čujete, pretpostavljam.Ta pjesma ama baš svaki put izazove grleni smijeh. Ne samo moj, već i moje obitelji i prijatelja koji su jaaako dobro upoznati s pričom o Marku. I o meni, dakako. (Jer za poljubac je ipak potrebno dvoje! ;-)
No nije tako bilo prije dok sam bila klinka, pjesma mi je strahovito išla na živce jer me podsjećala na nešto što mi je ostalo u negativnom sjećanju.

Dakle, bilo je to davno:

nedjelja, dan Gospodnji kasnih devedesetih. Proljeće u zraku, miris jorgovana ispred moje kuće. Miris koji još osjećam u svom sjećanju, toliko intenzivan i toliko opojan. Znojni dlanovi, kaos u glavi. Sat koji nikako da otkuca 18 sati. Uvjerenje kako će me zasigurno pogoditi srčani udar jer jadno ustreptalo srce neće to moći izdržati!

Uvertira je to bila pred moj prvi pravi službeni randevu. Napokon me super momak pozvao na dejt, znam, nakon večeras, biti ćemo par, napokon sam navršila 16 godina, simbol za najbolje godine života i napokon ću se večeras poljubiti. Ali ono, zapravo. Filmski, kako moja baka običava reći! Biti će to najbolji poljubac u mom životu, ne samo zato što je prvi i što sam dugo čekala na njega, i ne zato jer je Marko bio full zabavan, i ne zbog novog (ujedno i prvog pravog) parfema kojeg sam našpricala po svim vratnim "strategijskim" mjestima žila kucavica, već nam je sve išlo u prilog, idealno mjesto Opatovina ( kasnije sam saznala da je to mjesto dijelilo prve poljupce s mnogobrojnim parovima:-), ma čista romantika! Love is in the air! Nema šanse da ne bude nezaboravno!

"Sjecam se prvog poljupca, samo on je bio sladak..."

Sladak? Pih!

O, da, bio je to poljubac koji se NIKAD neće zaboraviti!! Najgori poljubac u mom životu! Pih, najgori!! Preblaga riječ!
Da, vidjela sam zvijezde, al ne od ushićenja već od muke i gnušanja!!!
I ne samo to, svaki slijedeći i slijedeći bio je još gori, a hodali smo par mjeseci. Nemate pojma kakva je to tlaka bila kad se "trebalo" ljubiti. Sve zamisli o prekrasnom, uzbuđujućem prvom poljupcu pale su u vodu. Štoviše, počela me plašiti misao "Ajme meni, ako je to to - pa ja se više nikad neću i ne želim ljubiti! Pfuj!" Zar se on ne zna ljubiti ili sam ja mozda odvec pasivna i smotana?
Puno pitanja, niti jedan odgovor!

Dugo vremena nakon toga pratio me osjećaj i bijesa i tuge. Zar se BAŠ meni moralo dogoditi takvo s****?!

Kasnije, nakon mnogih drugih poljubaca, shvatila sam da nas dvoje nismo uopce bili kompatibilni i da problem nikako nije bio u meni kako sam jedno vrijeme čak i pomišljala ;-)
Mnogo godina kasnije, shvatila sam da nismo bili niti zaljubljeni. 

Prva ljubav se sastoji od malo naivnosti i mnogo znatiželje rekao je George Bernard Shaw. 

Unatoč tomu što je to bila moja prva "prava" ljubavna veza i unatoč tomu što je bila očito neuspjela, drago mi je što se uopće i dogodila. Dokaz da katkada i prve romantične ljubavi izgube čar prvog poljupca i budu zapravo totalni fijasko. Al se barem onda mogu uspoređivati sa slijedećima. 

No ja danas imam zgodnu anegdotu na koju se svi možemo slatko nasmijati. I naravno, imam poljubac kojeg uistinu nikad neću zaboraviti! ;-)

Ljubav je ljubav, pa ma u kojem obliku se pokazala ili ustezala. O njoj su mnoge knjige napisane, mnoge pjesme su je opjevale; zbog nje se živjelo i umiralo i tako je bilo i bit će dok je ljudi i svijeta. Postoje sretne i nesretne, luckaste i dosadne, prve i posljednje. Svaka je snažna i svaka oblikuje. I svaku treba pamtiti. Jer sve su ljubavi bitne! 

Odgovor na pitanje: definitivno ljubiti! :-)

Ocjene (6)

Respektira (5): Thalia_Core, Sandra-Anina, Vjeran, sneler, RuzicaG

Slaže se (1): Vjeran

Komentari (3)

6

Od Vjeran

Respekt za ovu negativnu priču. Pokazuje da nije baš sve prvo onako slatko kako se obično prikazuje. A slažem se zbog zaključka. S kojim se definitivno slažem. ;-) Pozdrav! I da, Opatovina. Ah...
5

Od marali

Isprike zbog par dijakritičkih znakova, (uh, što sam alergična na to) , dio sam pisala na mobitelu pa zaboravila poslije ispraviti! Ma hajde, Vjerane i nije toliko negativna...meni je s vremenom postala itekako simpatična i smiješna! :D
10

Od Thalia_Core

Baš si me nasmijala :DD Divne i nespretne prve ljubavi :D

Aktivnosti

Više

Chat (0)

Uključi se