5

ucitajse

Bodovi
198.0
Analize
30
Ankete
73
Komentari
136
181 27 3 136
184 31 - 81

There is no real me, only an entity. Something illusory. (...) I simply am not there.

od ucitajse

6 1 0 3

Kako je dobro čitati te opet!

Sjećam se, 2007., dana kada je izašla posljednja, sedma knjiga o malom čarobnjaku kojeg je zavolio cijeli svijet. Algoritam ju je u prodaju, ako me sjećanje ne vara, pustio točno u 1 iza ponoći, a za tu se priliku ispred Algoritma u Gajevoj ulici u Zagrebu stvorio dugačak red ljudi svih dobi i uzrasta koji su željno iščekivali trenutak kada će se sedmi Harry konačno naći u njihovim rukama (myself included). Sve otada, nijedna knjiga, niti jedan serijal, nije uspio to ponoviti i u čitateljima pobuditi takav interes, takav uzbuđeni zanos.

Sada, 10 godina kasnije, imamo priliku pročitati nastavak fantastične, čarobne priče za koju smo mislili da je završena. Nije li to apsolutno genijalno? :D

Osim ako ste posljednjih godinu dana živjeli ispod kamena, sigurno ste već čuli sve i svašta vezano uz ovu novu knjigu o Harryu. Moram priznati da me zapanjila činjenica koliko je bilo negativnih komentara ljudi koji su je pročitali i opisa razočaranja, pa čak i ljutitih pisama upućenih J.K. Rowling, a sve zbog toga jer - ova knjiga nije roman. (?!)

Da, ova knjiga nije roman. Ova knjiga nije nastala planski, ona je svojevrsni dar svim onim HP fanovima koji nisu u mogućnosti doći na londonski West End i pogledati kazališnu predstavu za čiju svrhu je tekst ove knjige nastao. Ona je posebni scenarij koji su glumci u predstavi koristili na probama - dramski tekst, kazališna drama. Također, autorica nije J.K. Rowling. J.K. je, uz Jacka Thornea i Johna Tiffanya, napisala "samo" priču koja je kasnije adaptirana u scenarij namijenjen izvedbi na kazališnim daskama, a autor scenarija je Jack Thorne (koji je zaslužio, stoga, i da mu ime bude otisnuto, ako već ne najvećim, onda barem ne najmanjim fontom na naslovnici same knjige!). No, ovoj knjizi ne manjka nimalo one čudesne 'Potterovske' magije koja je obilježila sve prethodne knjige i navela nas da se bespovratno zaljubimo u fantastičan svijet čarobnjaka J.K. Rowling.

Ali nekim ljudima, eto, strašno smeta to što je ovo drama, pa je i pisana u obliku drame, a ne roman, kako su očekivali, i zahtijevaju da J.K. napiše roman umjesto drame. Seriously?!

19 je godina prošlo otkad je Harry završio svoje školovanje u Hogwartsu i porazio Voldemorta. Sada je u srednjim godinama, zaposlen u Ministarstvu magije, sretno oženjen s Ginny i otac troje djece. Njegov srednji sin, Albus, upravo kreće u Hogwarts, baš kao i Rose, kći Rona i Hermione, te Scorpius, sin Draca Malfoya. Svaki početak i pokušaj uklapanja u novu sredinu je težak, a kada si sin najpoznatijeg čarobnjaka koji je, uz to, spasio svijet, još je teže. Albus se teško nosi sa svačijim očekivanjima i čini mu se da sve što napravi, napravi krivo. Pa tako upadne u krivi dom, sprijatelji se s krivim ljudima, uplete u opasnu avanturu koja zaobilazi granice vremena i, čineći to, izvrne čitav čarobnjački svijet naglavce. Jer, s vremenom se ne treba petljati, ali, uz pomoć prijatelja, možda Albus sve ipak uspije popraviti - prije no što bude prekasno.

Ne mogu vam ni opisati koji je užitak bio ponovno se družiti s dragim mi likovima iz Harry Potter serijala. Generacija likova koji su u centru zbivanja se možda malo izmijenila, ali sve ostalo u ovoj priči ostalo je isto. Uzbudljiva pustolovina, opasnosti koje vrebaju iz mraka, čvrste spone prijateljstva koje pobjeđuju sve prepreke, neponovljiva magija, čarobni svijet, vječni sukob dobra i zla... sve je ponovno tu. Sve ono što romane o Harryu čini tako čarobnima nalazi se i u ovoj knjizi. I sve je naprosto - sjajno.

Pomislili biste da, nakon svega kroz što je Harry prošao dok je odrastao u Hogwartsu i svega što je učinio, nakon što se pokazao drugačijim nego kakvim su ga vidjeli svi oni koji su ga zafrkavali i rugali mu se u školi; da će nakon 19 godina situacija biti drugačija. Ali i sadašnji su klinci i mali čarobnjaci jednako skloni ruganju i obilježavanju vršnjaka koji su drugačiji od drugih, baš kao što se to događalo i Harryu. U tome se sjajno vidi i poveznica s našim običnim svijetom: ljudi će uvijek biti skloni etiketiranju drugačijih od sebe, ali knjige o Harryu nas cijelo vrijeme uče da, koliko god nas netko maltretirao i rugao nam se, kad-tad ćemo to nadići i ostvariti svoj puni potencijal, na zla podbadanja se ne trebamo obazirati, a kad zagusti, prijatelji su uvijek tu da nam uskoče u pomoć.

Ova knjiga nam govori o tome kako je teško živjeti pod teretom - prošlosti, slave, svojih djela. No, ta nas prošlost ponekad prati što god mi učinili da je se riješimo. No, ono što će nas ova knjiga također naučiti je to da se s prošlošću možemo nositi, pogotovo kada uz sebe imamo prijatelja koji će s nama podijeliti taj teret. Osma nas knjiga, baš kao i prvih sedam, podsjeća na važnost prijateljstva, koje je u biti najvažniji 'lik' u svim romanima o Harryu. A iz Albusove male avanture vidjet ćemo točno što bi se bilo dogodilo da su se neka prijateljstva ili neki njihovi dijelovi bili promijenili - i to neće biti baš lijep prizor.

Ne znam, nazovite me pristranom, jer zaista volim čitav ovaj serijal, ali ovaj njegov najnoviji dodatak, po meni, može bez problema stati uz bok svim ostalim knjigama. Sjajno nadopunjuje svima nam dragi serijal, sjajno je smišljen i sjajno se nadovezuje na cijelu priču, bez obzira na vremenski odmak, način pisanja i promjenu autora. Ako ste voljeli Harrya, ne vidim niti jedan razlog zbog kojeg ne biste mogli zavoljeti i ovog Harrya, jednakim žarom i jednako snažno.

Ova je knjiga - ukratko - fantastična. Nemojte se obazirati na sve ono loše što je o njoj napisano i upustite se u još jednu avanturu u kojoj ćete se družiti s Harryem, Ronom i Hermione, kao i njihovim društvom pojačanim novim, jednako sjajnim likovima. Pa što ako se radi o drami? Radi se o jednoj zbilja fantastičnoj drami! Voljela bih vidjeti kako ovo djelo izgleda kad 'oživi' na pozornici.

Oslobodite se svih predrasuda i pročitajte nastavak priče koja je čitalačkim žarom zapalila cijeli svijet. Znate i sami da će vam biti žao ako to ne učinite. ;)

Ocjene (7)

Respektira (6): ljubi, darel, sthagon, Vjeran, Marta, TatjanaBN

Slaže se (1): darel

Komentari (3)

6

Od Vjeran

Respekt za entuzijazam. I meni je HP izrazito drag i uživao sam u njegovim avanturama. Ali ovaj "scenarij" doživljavam kao prevaru i sredstvo dodatnih zgrtanja novaca unatoč jasnim ugovornim obvezama. Zato on neće proći kroz moje ruke. Pozdrav!
10

Od darel

Ja ga ne doživljavam nužno kao prevaru. Nekako kao zgodnu dopunu prijašnjim knjigama, na način što je bilo s Harryjem nakon svih tih godina. Neko približavanje svijeta Pottera novim generacijama čitatelja koje nisu uz njega odrastale.
10

Od darel

I vjerujem da je fantastičan na pozornicu, za što mu je i namjena :-)

od ucitajse

6 0 0 4

Robinson Crusoe ili Dan kad sam zavoljela knjige

Tekst koji slijedi i koji s vama želim podijeliti napisala je moja sestra, i skroz me iznenadila njime. Radi se o tome kako je i kada zavoljela knjige i čitanje, u čemu sam i ja, dakako, imala svoje prste (nije da se hvalim :D). Odlučila sam ga podijeliti pod ovom temom čisto zato da pokažem kako i, iako tek iz perspektive jedne osobe, u kojoj mjeri knjige mogu obogatiti nečije djetinjstvo. Pa, here it goes... 

Prije otprilike mjesec dana počela sam čitat knjigu Moć Albiura. Pročitala sam ukupno 6 stranica i zatvorila knjigu. Sestra me gledala kao da sam pala s Marsa kad sam izjavila da je „ova knjiga grozno pisana i živcira me i ja to ne mogu čitati“. Onda sam ustala iz fotelje i proslijedila knjigu njoj na čitanje. Par dana nakon toga rekla mi je da je pročitala knjigu i da odem pročitati recenziju na facebook stranici, na što sam zakolutala očima (ali srećom ne živimo zajedno pa me nije vidjela da to radim) i rekla „ajde budem“. No nije sad to bit. Stvar je u tome da sam nakon čitanja recenzije malo scrollala po stranici, što inače baš ne radim i za što redovito dobivam jezikovu juhu od gore navedene sestre aka admin stranice. Tad sam naletila na onu sliku s jajcem gdje piše „Read from an early age“ i „Kad ste vi počeli čitati? Sjećate li se prve knjige koju ste pročitali?“

Odmah ću reći da se ne sjećam. Nemam blage veze koja mi je knjiga bila prva u životu. Kad sam bila mala nisam čitala. Da, dobro ste pročitali. Trčala sam od čitanja ko vrag od tamjana. U nižim razredima mama je bila ta koja bi pročitala moje lektire, prepričala mi što se u njima radi i ja bi fino napisala svoju lektiru i znala točno kaj se desi u svakoj knjizi premda ju nisam uopće uzela u ruke osim kad sam ju donijela doma iz knjižnice. U višim razredima su postojali oni neki vodiči kroz lektiru koji su imali sve, od glavnih likova, kratkog sadržaja, mjesta i vremena radnje, tra la la, sve što trebate znati o svakoj lektiri. A one koje nisu bile u vodiču, ništa zato. Utipkate u Google i eto ti lektire za prepisat. Pročitala sam tu i tamo neku knjigu, ako je bila tanka ili ako je bila neka zbirka kratkih priča od kojih smo mi trebali pročitat, ono, tri. Npr. Ezopove basne. Ili Grički top. Kužite poantu. Grozno, znam. Nije da sam ponosna na to, ali tako je bilo.

Možda ne znam koja je bila prva knjiga koju sam pročitala. Zato se jako dobro sjećam dana kad sam počela čitati za stvarno i zaljubila se u knjige.

Bilo je to u šestom razredu, prvo polugodište. Profa nam je za lektiru dala Robinson Crusoea, a ja sam u knjižnici posudila knjigu koja je prije svakog poglavlja imala par rečenica kratkog sadržaja što se točno događa u kojem poglavlju. Pa neću valjda to čitat, pa ima više od 200 strana! Ne moram ni reć da sam knjigu otpisala odmah. Onda sam došla doma i rekla kaj imam za lektiru i da naravno pfffff ne mislim to čitat. A sestra je rekla „ne može“. Samo tako. „Kik, nemoj bit glupa. Ne možeš hodat svijetom ko neka tuksa koja u životu nije pročitala ni jednu knjigu.“ Okej možda to nije rekla baš tim riječima, ali davno je to bilo. Da danas dođem doma s Robinsonom to je točno ono kaj bi rekla. Uglavnom da se vratim na priču.

Kad sam i dalje gunđala da su knjige glupe i da neću gubit vrijeme na to, mogli ste vidjet paru koja je mojoj sestri izlazila kroz uši dok sam to govorila. A onda je ona odlučila uzet stvar u svoje ruke i napravila je nešto što je promijenilo cijelu moju perspektivu što se tiče knjiga i čitanja.

Svake večeri prije spavanja legla bi sa mnom u krevet i čitala mi Robinsona na glas. Skuhale bi čaj, a ona bi čitala. A ja sam slušala. Imala sam u planu zatvorit oči i zaspat, bojkotiravši lektiru tim postupkom, al ona bi me gurnula laktom i držala me budnom dok ne bi pročitala par poglavlja koja si je zacrtala da će mi pročitat taj dan. A ja nisam mogla ni mrdnut. Mogla sam samo ležat u krevetu, tiha ko bubica, pit čaj i slušat Robinsona.

Kad vas tak stjeraju u kut ne možete niš osim stvarno se uživit u priču. Kak je koje poglavlje prolazilo tak sam ja sve više čekala kaj će se sljedeće desit jer nisam imala izbora nego slušat. Čim bi me uhvatila da blejim okolo umjesto da se skoncentiram na knjigu, gurnula bi me laktom ili prestala čitat i zaderala se meni u uho „KIK!“, a ja bi onda htjela-ne htjela morala dalje slušat priču. Do kraja knjige ove male večeri čaja i Robinsona ponavljale su se otprilike desetak dana. Ja bi ležala kraj sestre, ona bi mi čitala, povremeno srknula čaj, a onda bi se zajedno hihotale - kako tome kak čita i mijenja glasove između Robinsona i Petka, tako i srkanju čaja koje je znalo završit time da bi ga pola prolila od previše smijeha.

Do današnjeg dana ja sama nisam pročitala Robinson Crusoea. Niti neću. Jer to bi skroz pokvarilo ovo sjećanje koje, premda nije izazvano madeleinama, je jedno od najdragocjenijih koje imam. Ti dani, ta knjiga, to je bilo prekretnica od toga da izbjegavam knjige, do toga da ih danas kupujem i posuđujem previše i da znam da ću umrijeti, a neću stići pročitati u životu sve knjige koje želim. Tragedija.

Sestra je počela čitati od malih nogu, knjige, časopise, deklaracije sa sredstava za čišćenje, što god je imalo neka slova na sebi. Do današnjeg dana pročitala je tri put više knjiga nego ja. Ja sam počela otprilike s 13, u šestom razredu, s Robinsonom, uz malu pomoć moje sestre koja me pretvorila u knjiškog moljca. Danas sam jedna od onih rijetkih osoba koje u busu ili tramvaju nemaju nos zabijen u mobitel nego u knjigu. Ne mogu zamisliti život bez knjiga. A sve zahvaljujući čaju i Robinsonu. I naravno, mojoj sestri.

Ocjene (6)

Respektira (6): sthagon, BorisTraljic, darel, marali, Vjeran, TatjanaBN

Komentari (4)

5

Od TatjanaBN

Respekt sestri! Cijeli tekst je još jedna potvrda koliko je važno čitanje naglas - pa čak i u dobi kad bismo od djece prije očekivali da čitaju sami. I meni je to čitanje naglas ostalo u lijepoj uspomeni iz djetinjstva.
6

Od Vjeran

Respekt i tebi i sestri :-) A sad nek' sestra lijepo otvori svoj račun na Imaginariju i nek' piše u svoje ime ;-) Pozz!
5

Od ucitajse

Hvala, prenijet ću joj respekte :) @Vjeran nažalost, seka ne piše baš često (iako mislim da joj sasvim dobro ide i da bi trebala), ovo je rijetka iznimka :-/ Ali možda ju natjeram 3:)

od ucitajse

5 0 0 1

Što nas ne ubije

Dugo sam se dvoumila da li da uopće pročitam ovu knjigu. Ne zbog predrasuda da sigurno neće biti dobra kao originalna Larssonova trilogija, već zbog gnjusnog načina na koji je došlo do njenog nastanka, a koji je, po mom mišljenju, vrijedan svake osude.

Naime, nemam ništa protiv nastavljanja serijala preminulih autora, ukoliko je taj autor nekome dao dopuštenje i/ili ostavio upute kako nastaviti njegov serijal. Ali imam puno toga protiv prisilnog nastavljanja serijala samo u svrhu profita, a protivno željama autora i njemu najbliskijih osoba, koje bi ovdje trebale imati glavnu riječ, budući da su samog autora najbolje poznavale (kao što je to slučaj sa Larssonovom partnericom Evom Gabrielsson). Eva nije bila protiv nastavljanja samog serijala, ali je željela da se on nastavi prema Stiegovim uputama i bilješkama, onako kako bi on želio. No, švedski zakoni nasljeđivanja autorskih prava u najmanju su ruku bizarni, tako da su osobe koje su dobile prava na serijal bili Larssonovi otac i brat, koji sa samim autorom za života nisu bili u nimalo dobrim odnosima. To ih, dakako, nije spriječilo u tome da se njegovom smrću besramno okoriste i daju dopuštenje za pisanje 4. nastavka Larssonove svjetski popularne trilogije. Četvrtog, ali i prvog od mnogih koji će uslijediti.

I tu dolazimo do ove knjige. I Davida Lagercrantza, koji je bio angažiran da ju napiše.

Naravno da ne možemo kriviti Lagercrantza za ono što su učinili Larssonovi otac i brat i izdavačka kuća. Da nisu angažirali njega, angažirali bi već nekoga drugog. Također, naravno da ne možeš, ni dobro ni loše, pričati o knjizi koju nisi pročitao, tako da sam joj ipak odlučila dati priliku.

Prilika se pokazala razočaranjem već pri čitanju prvih 100 stranica. I kod Larssona je bilo potrebno neko vrijeme da pohvataš sve konce i skužiš tko je tko i kakva mu je uloga u čitavoj priči, ali kod Lagercrantza mi se bilo još teže snaći. Puno je likova, na početku nepovezanih, a i puno zamršenih njihovih priča koje često odvrludaju u nebitne detalje i slijepe ulice. Naravno, srećemo tu i neke poznate nam likove, na čelu s Mikaelom Blomkvistom, dok se Lisbeth Salander ne pojavljuje baš tako brzo, iako ju često spominju. U toj prvoj četvrtini knjige, nisam se mogla oteti dojmu da je i sam Lagercrantz nekako osupnut i knjigom koju piše i njenim likovima: kad god govori o njima, moguće je ispod teksta nazrijeti nešto nalik strahopoštovanju, ili čak divljenju, posebno prema Salander.

Kasnije se sve to skupa malo stiša i priča se počne zahuktavati. I tu dolazimo do još jednog problema. Uz najbolju volju, nisam mogla postići to da me Lagercrantzova priča zainteresira, ni blizu u onoj mjeri u kojoj je to uspio Larsson. Larssonova trilogija bila je trilogija punokrvnih krimi trilera, koji su se bavili socijalno-političkim problemima i u žarište zbivanja dovodili neka vrlo bitna društvena pitanja, kao ono o položaju žena u društvu. Lagercrantzov 'nastavak' bavi se suludim špijunskim urotama i nekako je previše 'američki', blockbusterski. U terminima filma, Larssonovu trilogiju vidim kao pametan, pitak, napet i pomalo mračan skandinavski triler, nešto poput švedsko-danske TV serije 'Most', dok je Lagercrantzov roman više poput nekog američkog akcijskog blockbustera koji je sav u specijalnim efektima, pravi 'Mission: Impossible'. I iako nemam apsolutno ništa protiv takve vrste ni knjiga ni filmova, nekako bi sve to skupa možda bolje ispalo da je Lagercrantz krenuo pisati svoj samostalni, novi, serijal (jer talenta zaista ima), a ne nastavak serijala koji je očito bio puno preveliki književni zalogaj no što je on u stanju progutati.

Ukratko, što se radnje i teme romana tiče: Larsson se bavio socijalnim, političkim i društvenim problemima i (ponekad uzaludnom) borbom protiv sistema i uvriježenih stavova društva, dok se Lagercrantz bavi top secret planovima za izgradnju nadmoćnih superinteligentnih sustava koji bi više pasali u nekakav SF roman, i oko kojih se bore sve moguće tajne službe, od Rusa do CIA-e i NSA-e. Zvuči kao malo 'too much'? Vjerujte, i jest.

Kad smo već kod naprednih sustava umjetne inteligencije, moram spomenuti da će čak i čitateljima koji su naprednije informatički potkovani biti teško shvatiti o čemu Lagercrantz priča u svojim dugačkim opisima procesa hakiranja NSA-e, a kamoli onim čitateljima koji nisu baš vješti s kompjutorima. Kad krene opisivati sve te procese i procedure, nazive i kratice koji su malo ili nimalo objašnjeni, počet ćete se osjećati kao da gledate neku epizodu TV serije 'CSI: Cyber' (osim što bi vam ta epizoda zapravo imala puno više smisla).

Krenimo sad na ono što čini ovaj serijal, a to su njegovi likovi - Blomkvist i Salander - koji su, u ovom romanu, glavni razlog zbojeg mi se on nije uopće svidio.

Mikaela Blomkvista ovdje srećemo u krizi srednjih godina, kako besciljno životari razmišljajući o svom životu i tome kako već dugo nije napisao niti jednu reportažu u rangu onih koje su ga proslavile kao jednog od najznačajnijih švedskih novinara, a njegov časopis, Millennium, trenutno prolazi kroz krizno razdoblje. Kontemplirajući o svom životu, Blomkvist počinje razmišljati nije li vrijeme da napusti Millennium i krene raditi nešto drugo ('...jer svemu jednom mora doći kraj' i ostali klišeji). Zvuči li vam ovo uopće kao Blomkvist kojeg svi mi znamo i volimo? Ni meni. Kasnije se malo oporavi od svog tog turobnog promišljanja, ali moram priznati da me baš zasmetala ta činjenica da razmišlja o napuštanju Millenniuma. Jer, Larssonov Blomkvist to nikad ne bi napravio, Millennium je cijeli njegov svijet, a s obzirom da su visoki moral i poštenje jedna od glavnih obilježja koja su ga kroz trilogiju u kojoj smo ga upoznali definirali kao lika, nije nimalo logično da bi uopće pomislio napustiti novine, pogotovo sada kada se nalaze u financijskim poteškoćama.

Sa Salander je još gora situacija. Nakon početnih stotinjak strana, na kojima iskazuje dužno poštovanje njenoj genijalnosti, Lagercrantz se u ostatku romana koncentrira isključivo na naglašavanje njene ekscentričnosti - toga da je ona djevojka u crnom, tetovirana i ispirsana. Njeno odskakanje izgledom Lagercrantz ima potrebu spomenuti u baš svakoj situaciji u kojoj spominje Lisbeth, što se nikako ne uklapa u ono što ovaj serijal čini posebnim: to da nije važno kako izgledaš, jer čak i ljudi koji su najneobičniji i najmanje se uklapaju u nekakve društveno uvriježene slike o tome kako bi neka osoba trebala izgledati mogu biti genijalni i osobiti. Larsson je Lisbethin izgled njoj pridodao baš kako bi to naglasio, to da se ne moraš uklopiti da bio fantastična osoba, ali nije ga imao potrebu koristiti kao činjenicu koja će ju neprestano obilježavati kao čudakinju, kao što to čini Lagercrantz. Lagercrantzova Lisbeth u ovom romanu uopće ne nalikuje na ljudsko biće, nego više na nekakvu heroinu iz stripa, jednu od onih kakve obično nazivamo 'badass', i, iako Lisbeth uistinu je 'badass', ona je toliko puno više od ove papirnate i isprane blockbusterske verzije kakvu je Lagercrantz stvorio.

Kad se sve zbroji i sve mane stave na stranu, dobije se kakav-takav polu-špijunski, polu-cyber triler koji, kako sam već spomenula, bi bio sasvim ok sam za sebe, ali u serijal Millennium nikako se ne uklapa.

Nažalost, nikad nećemo moći saznati kako bi sve to skupa izgledalo da je serijal nastavljen prema Larssonovim zamislima i kako bi izgledala ova četvrta knjiga da ju je on napisao. Jedina stvar koju sa sigurnošću možemo znati je da on ne bi dopustio svu tu komercijalizaciju svog serijala u svrhu profita. Kako je u razgovoru za 'Globus' istaknula njegova partnerica, Eva Gabrielsson:

"On [Stieg] to ne bi dopustio. Ne bi dao da se sve to na taj način brendira, prodaje, iskorištava. Naravno, bio bi sretan što je slavan pisac i sigurno da bi naši životi bili drukčiji, ali mislim da ne bi dopustio da se sve to razmaše na ovaj način. Ali, njegovo djelo sada nitko ne može braniti, ne postoji nitko tko bi ga zaštitio i mislim da i njegov slučaj puno govori o industriji kulture u kojoj živimo. Umjetnike nitko ništa ne pita."

"I to je ono što Stieg nikad ne bi dopustio, ne bi prodao svoje likove. Oni su njegova djeca. Sada mu je to oduzeto."


Rekla sam na početku da bi Lagercrantzu možda ipak trebalo dati priliku, jer ga se ne može kriviti za gnjusno grabanje Larssonovog oca i brata za njegovim naslijeđem. No, baš tu me razočarao. Jer, u Lagercrantzovim zahvalama na kraju romana mjesta su pronašli i Larssonov otac i Larssonov brat. Ali mislite li da je mjesta tamo pronašao i tvorac ovog serijala, zapravo jedina osoba kojoj bi trebalo zahvaliti za to što je stvorio ovu priču i ove likove o kojima sad Lagercrantz može nastaviti pisati? Ne. Stiegu Larssonu David Lagercrantz nije osjetio potrebu zahvaliti. I mislim da to sve govori - i o ovoj knjizi, i o njemu kao autoru ove knjige, i o tužnoj sudbini Larssonovog genijalnog serijala.

Ocjene (5)

Respektira (5): NinaM, Matea, Vjeran, darel, TatjanaBN

Komentari (1)

5

Od TatjanaBN

Uvjerljivo prikazano razočaranje. Kad čitam tvoj prikaz, ni mene ne privlači nastavak trilogije koju je napisao netko drugi.

od ucitajse

7 3 0 8

Tko kaže da knjige ikome oduzimaju djetinjstvo?

Već dugo, zapravo sad kad bolje promislim, možda čak nikad, nisam vidjela besmislenije pitanje ovdje na Imaginariju. Oduzmimo dio knjiga djeci, vratimo im djetinjstvo!? Jer jedno izuzima drugo? Ma dajte, molim vas!

Kad sam ja bila mala, nije postojao Izbor najčitatelja godine u KGZ knjižnicama, pa nisam nikad imala priliku postati najčitatelj, iako mislim da bi mi to tada bez problema uspjelo. Jer, čitala sam puno. Hrpe knjiga. Počela sam čitati još prije šeste godine i nisam prestala do dana današnjeg.

Sa šest godina sam se prvi put učlanila u knjižnicu. A spomenute hrpe knjiga koje sam čitala (i tada i sada) mjerile su se u stotinama godišnje. 241 ili 248? Ne znam, moguće da sam taj broj u kojoj godini i premašila. Ali niti jedna od tih knjiga nije mi 'ukrala djetinjstvo'. Baš suprotno, mislim da su ga one učinile boljim, zanimljivijim, veselijim i šarolikijim.

To što sam uživala u čitanju i mnogo, zaista mnogo, čitala, ne znači da nisam imala vremena za druge stvari, kao što ovo pitanje implicira. Imala sam vremena za sve što sam htjela, pa i još više. Kao prvo, u osnovnoj školi imaš 5 ili 6 školskih sati na dan (u nižim razredima još i manje). To su 4 i pol sata dnevno. Tek polovica 'radnih' sati koji mi danas pojedu vrijeme. Dodajmo još tome odmore između satova i zaokružimo to na 5. 5 sati dnevno utrošenih na školu. Ništa! Ako računamo da 7 sati u danu odspavamo (a ja kao klinka nikad nisam spavala više od toga), to je sve skupa 12 sati. Tek pola dana! Ostaje nam još čitava polovica za to uživanje u djetinjstvu.

E sad, ja brzo čitam. Brzo sam čitala i kao mala, čega se sjećam jer smo jednom u školi imali nekakav test brzine čitanja i ja sam na njemu pročitala 150 riječi u minuti. Naglas, i to nasumičnih riječi različite duljine, što znači da bi mi još brže išlo da su me pustili da čitam smisleni tekst u sebi. Mislim da je prosjek bio negdje oko 60 riječi u minuti. (Ne kažem to da bih se hvalila, samo želim dokazati poantu - da to što netko pročita 248 knjiga godišnje ovisi o puno faktora, a ne samo o tome da sjedi i bulji u knjigu(e) čitav dan). Nisam nikada brojala koliko sam knjiga čitala u to doba, ni mjesečno, ni tjedno, ni godišnje, ali knjižnicu sam posjećivala jako često i kladim se da je brojka bila ogromna, baš kao kod ovogodišnjih malih najčitatelja, pa čak i viša. Ni danas ne brojim koliko knjiga pročitam, to radi Goodreads (barem za sve one koje se sjetim dodati tamo), pa i danas znam premašiti brojku od 200 knjiga, a vremena za čitanje imam znatno manje no što sam imala tad. (I također ne buljim u knjigu čitavo vrijeme od kad dođem s posla pa do onda kad trebam ponovno krenuti na posao - i uz 200 knjiga je moguće imati vremena i za druge stvari).

Vratimo se, dakle, na onih 12 sati koje klinci imaju, nakon spavanja i škole, da bi uživali u djetinjstvu. Recimo da im treba sat vremena za zadaću, sat vremena za objede i higijenu, itd. Ostaje 10 sati. Recimo da imaju nekakvu izvanškolsku aktivnost, možda neki strani jezik, plesnu grupu, što već, koja traje još sat vremena. Ma, neka budu dva sata (možda idu na više takvih aktivnosti). Ostaje 8. Neka se dva sata igraju vani s prijateljima (odnosno, u današnje vrijeme, dva sata vise na Fejsu), sat vremena gledaju TV, sat vremena rade, ne znam, što god žele, ostane im još 4 sata. E pa sad, žele li čitati sva ta 4 sata u komadu, ili na čitanje utrošiti samo pola tog vremena, ili čitati po malo između svih ovih ostalih aktivnosti koje imaju, mislim da bi neki od tih klinaca bez problema uspjeli pročitati 248 knjiga godišnje. Znam da ja bih.

Naravno, kao klinac ne čitaš iste knjige kao danas. I naravno da nije svaka od tih 248 knjiga 'Rat i mir', niti je svaki pročitani serijal 'U potrazi za izgubljenim vremenom'. Djevojčica koja je prošle godine ponijela titulu najčitateljice u izboru KGZ-a, na pitanje koje su joj, od knjiga koje je pročitala (a pročitala ih je također tu negdje, oko 250), najdraže, u odgovoru je navela neke knjižice koje je bez problema moguće, njih čak 4-5, pročitati u samo par sati. Kao npr. serijal '39 tragova'. Ili 'Gregov dnevnik'. Ili 'Tračericu'. I možda među tim knjigama ima i nekog Tolstoja, ili Prousta, zašto ne? Stvar je u kombinaciji svega što pročitaš: malo laganog štiva od stotinjak stranica, malo većih književnih zalogaja, i sve skupa zajedno dođe do brojke 248. Zašto bi to bilo nemoguće, odnosno nemoguće, a da ne žrtvuješ sve ostalo svoje vrijeme samo čitanju? Nije nemoguće. Itekako je moguće.

Znam da je moguće, jer sam i sama u tome uspjela i uspjevala i dalje, godinu za godinom. Čitala sam puno i čitala sam sve, od dječje literature do zahtjevnijih knjiga za koje bi mi mnogi rekli da nisu za moj uzrast ili da ih nisam u stanju shvatiti u dobi u kojoj sam ih čitala, ali to je već tema o kojoj bismo mogli raspravljati u nekoj drugoj analizi. Činjenica je da sam stigla pročitati na stotine knjiga godišnje, i da nisam zbog toga propustila ama baš ništa od svog djetinjstva: ni napredne matematičare, ni likovnu grupu, ni natjecanja iz hrvatskog, ni trčanje po livadi s prijateljima, ni penjanje na stabla, ni odlaske u lunapark, ni niti jednu od 1000 drugih stvari. Istina, tada nije bilo ADSL-a i flat Interneta, kompjutori su tek krenuli u pohod na svačije domove. Svoj prvi kompjutor dobila sam tek u 6. ili 7. razredu i nije bilo puno toga što sam s njegovih 32 megabajta RAM-a i dial-up modemom mogla napraviti, kao što to možeš danas. Možda sam i zato imala više vremena za čitanje. Što me dovodi do idućeg pitanja.

Oduzmimo knjige djeci, i vratimo im djetinjstvo? Da bi radili... što točno? Još više vremena visili na Fejsu ili kojoj god već društvenoj mreži koja je danas među klincima popularna, a na kojoj je pojam 'druženja' taj da se družiš s prijateljima tako da svatko od vas sjedi doma sam za svojim računalom? Da bi imali više vremena za pažljivo aranžiranje umjetničkih selfija u WC-u, kako bi iste onda mogli podijeliti s prijateljima na onoj istoj društvenoj mreži? Kako bi provodili još više vremena za TV-om ili za Playstationom ili na smartphoneima? (Da, ok, nisu sva djeca djeca takva, znam da generaliziram, ali, nažalost, u današnje doba, većina jest upravo takva.) Treba im oduzeti knjige radi čega? Instant zabave? Jer je bolje da djetinjstvo provedu u stvarnom svijetu, na društvenim mrežama i pred TV-om, za računalom i na smartphoneu, umjesto u Hogwartsu ili putujući Međuzemljem, obnavljajući stari mlin s Družbom Pere Kvržice ili igrajući se detektiva s 5 prijatelja? Nije bolje. Sivo je. A bit će i previše vremena kasnije u životu da im dani budu sivi i provedeni pred računalom, umjesto obojani živim bojama mašte. A čitanje potiče maštu, to već i vrapci na granama znaju.

Dakako da pretjerivanje u bilo čemu nije dobro, tako da, da, ako čitanje nekima oduzima toliko vremena da ne stignu ništa drugo napraviti, onda to može biti problem. U tom slučaju bi nekakvo upozorenje, ograničenje ili poticaj na nešto drugo bili dobra ideja. Ali, iskreno, mislim da s ovim klincima to nije slučaj, zapravo da s većinom kllinaca koji puno čitaju to nije slučaj, kao što to nije bio slučaj ni sa mnom. Mi smo jednostavno odabrali jednu ljubav, jednu stvar koja nas zanima, nešto u čemu najviše uživamo, kako bismo baš toj stvari posvetili najviše našeg slobodnog vremena, baš onako kako neki odabiru nešto drugo: računalne igrice, crtanje, nogomet... I ključna riječ je SLOBODNOG vremena. Ne vremena rezerviranog za pisanje zadaće ili nečeg drugog. Slobodnog vremena. Slobodnog, da ga provedemo u slobodi da radimo ono što želimo. I zašto bi nam onda to trebalo zabraniti? Da bismo radili nešto što ne želimo, nešto u čemu ne uživamo toliko kao u čitanju? Nije li to besmisleno?

Jedina stvar koja mi se ne sviđa kod ovog izbora za najčitatelja je to što je glavni kriterij broj pročitanih knjiga. Možda bi tu trebalo uvesti još neke kriterije, nekakvu kvalitativnu analizu, iako nisam sigurna kako bi to bilo moguće provesti, a da ne bude bar malo diskriminatorno - ne možeš djecu procjenjivati prema onome što vole čitati i reći da je netko više zaslužio biti najčitatelj jer čita, hm, 'kvalitetnije' knjige. U konačnici, mislim da je bitno - da je najbitnije - da se čita. Sumnjam da će netko ići posuđivati hrpe i hrpe knjiga samo kako bi osvojio nagradu za najčitatelja, a bez da stvarno čita i voli čitati. Jer, na koncu, nagrada za najčitatelja je članstvo u knjižnici do 18. godine i - knjige. Tako da mislim da je super da knjižnice nagrađuju klince koji čitaju. Jedino bi možda trebalo, da stvar bude, hm, pravednija, i da se ne gleda samo taj jedan kriterij, trebalo nagraditi općenito sve klince koji puno čitaju. Jer, kao što sam i prije spomenula, to koliko ćeš knjiga pročitati godišnje ne ovisi samo o tome što voliš čitati, nego i o tome koliko brzo čitaš i kakve knjige čitaš. S te strane nije u redu da netko nikada ne postane najčitatelj samo zato što sporije čita i godišnje pročita, recimo, 50 knjiga. Trebalo bi staviti neki prag, npr. 40, 50, 60 knjiga, što ja znam, i nagraditi sve klince koji ga prijeđu.

Da sumiram, nisu svi koji čitaju na stotine knjiga godišnje neki svemirci ili totalni čudaci koji ne dižu nos iz knjige. Koliko knjiga čitaš ovisi o mnogo faktora. I ne, oduzimanjem (pa čak ni dijela) knjiga djeci, nećemo im 'vratiti djetinjstvo'. Oduzet ćemo im ga. Oduzet ćemo im ono što vole kako bi radili ono što mi mislimo da bi trebali. Da su moji roditelji tako razmišljali, moje bi djetinjstvo bilo puno, puno siromašnije. Zahvalna sam im i volim ih zbog toga što to nisu učinili i što su me pustili da djetinjstvo provedem na najbolji mogući način - uz knjige. I nisam pri tome ništa propustila, baš ništa.

Ocjene (10)

Respektira (7): BorisTraljic, NinaM, marali, Vjeran, LostSoul, TatjanaBN, darel

Slaže se (3): marali, Vjeran, TatjanaBN

Komentari (8)

« prikaži ranije
5

Od BorisTraljic

Izuzetno mi je zanimljiva ova "internet zajednica" i uživam čitati analize. E da, kad smo već kod analiza... ova je pisana poprilično manipulatorski npr. ili čitanje ili WC selfie, ili Hogwarts ili overTV itd. Hm, ja sam za čitanje i Hogwarts. Vi? :)
5

Od BorisTraljic

Malo je previše takve "logike" u analizi. To je poput: ili voliš životinje ili si serijski ubojica, ili podržavaš pobačaj ili si "katoliban", ili ćeš me ženiti ili ćeš ostarjeti sam (ups, pardon... ovo je iz neke druge, privatne, priče :)).
5

Od BorisTraljic

Izlizan manipulatorski "alat"... Usput, preporučeno vrijeme spavanja za djecu predmetnog uzrasta je 9-11h. Možda treba više čitati znanstvenu literaturu, bar prije analiziranja: http://www.sleephealthjournal.org/article/S2352-7218(15)00015-7/fulltext
5

Od ucitajse

Dragi Borise, čisto sumnjam da ijedan trinaestogodišnjak ili četrnaestogodišnjak spava 9, a kamoli 11!, sati na dan, ma koliko to znanstvena literatura preporučala. Zadnji put kad sam toliko vremena provela spavajući bilo je kad sam imala 2 godine.
5

Od ucitajse

Osim toga, uopće mi nije namjera bila da budem isključiva, ali današnji pojam zabave za većinu klinaca je upravo taj: komp, TV i društvene mreže. To je činjenica, sviđala se ona nekome ili ne.

od ucitajse

5 0 0 0

Češljugar

Ovo je treća knjiga Donne Tartt (koju do sada još nisam imala prilike čitati), na glasu je kao iznimno djelo, što potvrđuje i činjenica da je dobitnik Pulitzerove nagrade. Jesam li, uzevši sve to u obzir, od nje imala visoka očekivanja? Jesam. Ali u ovom su slučaju ta očekivanja bila itekako opravdana.

Radi se o dječaku Theu koji pukom srećom, sretnom slučajnošću ili igrom sudbine uspije neokrznut preživjeti bombaški napad na muzej Metropolitan u New Yorku. Ovo 'neokrznut' se pri tome na njega odnosi samo fizički, jer je u istom tom napadu poginula njegova majka, jedina osoba koju je imao od obitelji (tj. jedina koja je o njemu brinula i koja ga je voljela), a čiji će gubitak on od sada nadalje neprekidno osjećati.

Nakon napada i majčine smrti, Theov život preokrene se naglavce, budući da je njenim gubitkom praktički ostao siroče. Prvo vrijeme on ostaje živjeti kod obitelji školskog prijatelja Andya, sve dok se ne pojavi njegov otac, pijanac koji je jednog dana samo otišao i napustio njega i njegovu majku i otada im se nije javljao, a koji se sada pojavio, zajedno s novom djevojkom, kako bi ga odveo k sebi i brinuo se o njemu (barem naizgled).

Theov novi život s ocem, u Las Vegasu, ne ispadne onako kako je zamišljao, ali ne ispadne ni nužno loše. Na mjestu na kojem se ničemu nije nadao, Theo pronađe (kratkotrajnu) sreću, kao i najboljeg prijatelja za cijeli život u ruskom dječaku iz iste ulice, Borisu. Odrastajući u, blago rečeno, neobičnoj sredini, zajedno s Borisom, Theov život skrenut će u neočekivane vode, pune eksperimentiranja s drogama, prijevara i krijumčarenja umjetnina.

Theova priča priča je o odrastanju i nastavljanju sa životom nakon što te taj život nokautira i izbaci iz tračnica kojima si do tada putovao u tebi poznatom vagonu. Jer, kako je to ova knjiga sjajno prikazala, dovoljan je samo jedan trenutak da ti se cijeli svijet izokrene, da nestane sve što ti je poznato i da se odjednom nađeš u nepoznatom, okružen ljudima za koje nisi siguran žele li ti dobro ili loše ni što zapravo uopće žele.

Naziv 'Češljugar' dolazi od naziva minijaturne slike slikara Carela Fabritiusa, koju je Theova majka smatrala iznimnom i koju mu je pokazala netom prije smrti, a koju je nakon napada Theo krišom iznio iz muzeja i sakrio u jastučnicu ponad kreveta, osjećajući da ga ona nekako još veže s majkom koju je izgubio, ali osjećajući i krivnju jer su se tog jutra u muzeju našli upravo njegovom krivicom. Naime, Theo je s majkom tog jutra bio na putu prema školi, kamo je, zajedno s majkom, bio pozvan na razgovor zbog nečeg što je napravio, ali su krenuli dosta ranije i odlučili na putu svratiti u muzej. Upravo zbog toga Theo cijelo vrijeme osjeća krivnju za majčinu smrt, misleći kako, da nije napravio to što je napravio, ne bi morao s majkom dolaziti u školu, ne bi se u trenutku napada našli u muzeju i ona ne bi poginula. Ta se krivnja provlači kroz njegovo odrastanje i daljnji život, još ga više vežući uz ukradenu sliku, koja za njega predstavlja zadnju preostalu poveznicu s majkom.

Carel Fabritius, kao i njegova slika koja je na neki način inspirirala ovo djelo, stvarno postoje. Fabritius je nizozemski slikar, Rembrandtov učenik, o kojemu do sada nisam znala puno toga, a kojeg sam, čitajući ovu knjigu nazvanu prema njegovoj slici, sada bolje upoznala. Sama se slika danas nalazi u muzeju Mauritshuis u Haagu i dio je njegovog stalnog postava. Naslikana je 1654. i jedna je od samo 3 slike koje je Fabritius naslikao u godini u kojoj je preminuo. Slika u stvarnosti nikada nije bila ukradena, niti doživjela sve pustolovine koje su opisane u Tarttinom romanu, ali opisana je tako pažljivo i temeljito da vas praktički mami da ju i sami odete vidjeti uživo (srećom, čak i kad ne možemo odmah krenuti na takvo putovanje, tu je Internet).



Autorica je sjajno ocrtala probleme na koje nailazi dijete prisiljeno odrasti bačeno u svijet u kojem se ne snalazi, a koji mu je netom izmaknuo tlo pod nogama. Kao da nije dovoljno strašno na svojoj koži iskusiti strahotu terorističkog napada i u tom napadu izgubiti roditelja, nakon svega toga Theo biva bačen u naručje preostalog roditelja koji za njega uopće ne mari i koji ga iskorištava u neke svoje svrhe, dok je cijelo to vrijeme svjestan da na jednom drugom mjestu postoje ljudi koji ga prihvaćaju, ali kod kojih ne može ostati jer mu nisu obitelj. Izgubljenu ljubav Theo će tada tražiti na drugim mjestima, prepoznavši srodnu dušu u jednako zanemarenom Borisu, i idealizirajući djevojku koju je vidio samo jednom prije, netom prije napada.

Zanimljiva je ta poveznica s djevojkom iz muzeja, i čovjekom s kojim je tamo bila, a kojeg poslije napada Theo pronađe među ruševinama i s njim provede njegove posljednje trenutke. Taj događaj bit će ono što će Thea povezati s nekim drugim, dragim mu, ljudima, kao i samom djevojkom, te što će ga usmjeriti prema onome čime će se kasnije baviti u životu i kanalizirati njegovu ljubav prema umjetnosti, koju je prije dijelio s majkom. Ovaj dio romana dodaje mu i neku posebnu, magičnu, ili možda bolje reći mrvicu nadrealnu (možda sudbinsku?), notu, koja ga na neki način kasnije cijelog prožima.

Donna Tartt od čitatelja traži strpljivost i pažnju: vodeći nas putem kojim ide njena priča, ona voli povremeno lutati stranputicama koje se uz taj put prostiru, digresirajući u različite događaje iz prošlosti ili istražujući različite tokove misli koje njenom glavnom liku prolaze kroz glavu. Takav način pričanja možda bi vam se mogao činiti zamršenim ili napornim, ali on to nije. U početku je, doduše, potrebno malo više strpljenja da se priča pokrene, ali kasnije nekako u nju uronite i samo se pustite da vas njena struja nosi, kamo god to bilo.

Ovo nije knjiga kojoj ćete mahnito okretati stranice, u napetosti nestrpljivo iščekujući što će se sljedeće dogoditi. Ova knjiga traži vašu potpunu pozornost, to je knjiga na čijoj ćete se svakoj stranici zadržati neko vrijeme, upiti njene riječi, neko vrijeme opet razmišljati o njima, uz to što će vas doista zanimati što slijedi. Uzmite si vremena za čitanje ove knjige, ne samo zbog njenog obujma i opširnosti - njena priča se ipak prostire na preko 600 stranica - nego zbog iznimne i nesvakidašnje priče koju ćete u njoj naći i koju ćete na poseban način iskusiti.

Stephen King za ovaj je roman rekao da je on "rijetkost na koju se može naići svega nekoliko puta u desetljeću, pametno napisan književni roman koji se spaja s čitateljevim srcem, kao i umom.". I to je doista tako. Potpisujem.

Ocjene (5)

Respektira (5): JosipLabas, MiraLaFu, darel, TatjanaBN, marali

Komentari

od ucitajse

6 4 0 1

Čekajući knjigodota

Znate priču o tome kako je osnovana britanska izdavačka kuća Penguin Books? Dogodilo se to nakon što se jedan od osnivača, sir Allen Lane, u potrazi za materijalom za čitanje koji će mu ubiti dosadu tijekom putovanja vlakom, razočarao ponudom knjiga na željezničkoj stanici u Exeteru, što ga je inspiriralo da stvori izdavačku kuću koja će na tržište plasirati jefitne, ali kvalitetne knjige, namijenjene širokim masama. Iz te njegove ideje rodilo se jedno od danas najpoznatijih svjetskih izdavačkih imena.

Prisjetila sam se te priče kad sam nedavno čula vijest o pojavi, u nas prvog, knjigomata na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Vijest me baš obradovala, a lokacija knjigomata je, po mom mišljenju, savršena.

Kolodvori, bilo željeznički, bilo autobusni, i drugi putnički terminali, obično su mjesta na kojima najviše vremena provodimo - čekajući. A čekanje zna biti prilično dosadno. Pogotovo ako nakon tog čekanja slijedi višesatna vožnja do nekog odredišta, tijekom koje također većinu vremena provodimo čekajući da nekamo (napokon) stignemo. Prisjetite se koliko ste puta, čekajući na neki oblik prijevoza, bar nekoliko minuta odlučili utrošiti na šetnju uokolo, razgledavanje obližnjih prodavaonica ili posjet obližnjem kiosku kako bi kupili kakvu tiskovinu za listanje dok čekate. Pojava knjigomata približila nam je još jedan oblik razonode za vrijeme provedeno čekajući, i to onaj, po meni, najbolji mogući: čitanje.

Smatram kako su knjigomati sjajna ideja i da bi ih trebalo postaviti u sve moguće oblike čekaonica: kod zubara, kod liječnika, na autobusne i željezničke postaje, urede državne uprave u kojima se izrađuju dokumenti...na sva mjesta na kojima čekamo. Znate i sami da uz knjigu vrijeme brže prođe, pa bismo tako vrijeme koje bi proveli čekajući sada možda radije provodili uživajući u literarnom provodu putujući kroz mnoga puno zanimljivija mjesta od onog na kojeg se nalazimo, započevši tako putovanje i prije no što ga započnemo u stvarnosti. A ako čekamo na nešto neugodno, kao npr. vađenje zuba, knjiga bi bila tu da nam odvrati misli i smanji nervozu. Da su Vladimir i Estragon uza se imali kakvu dobru knjigu, uživali bi u beskrajnom čekanju Godota.

Knjigomate bi bilo dobro smjestiti također i u škole, bolnice, na fakultete; na sva ona mjesta gdje obično nalazimo automate s grickalicama, šećernim napitcima i kavom. Možda bi onda, kad bi, uz te postojeće automate, stajali i knjigomati, ljudi svoju 'glad' odlučili radije utažiti nekom knjigom nego nekim oblikom prerađenog šećera, pa bismo uskoro aktualni problem pretilosti zamijenili problemom prenačitanosti stanovništva. (Zalazim sad već malo u područje fantastike, jel' da? Nema veze, sanjarenje nije zabranjeno.) :)

Nekako sam očekivala da će se s pojavom knjigomata pojaviti i pitanje (ugrožene) budućnosti klasičnih knjižara i eventualne prijetnje koju knjigomati za tu budućnost predstavljaju. Osobno, ne mislim da tu uopće postoji ikakva prijetnja. Zapravo me to pitanje podsjetilo i na onu vječnu debatu hoće li e-knjige u budućnosti zamijeniti papirnate knjige. Mislim da se ovdje, kao i u slučaju papirnatih knjiga i e-knjiga, ne radi o 'ili jedno ili drugo' opciji, tj. da knjigomati nisu terminatori iz budućnosti koji su došli uništiti knjižare kakve poznajemo, već da oni samo predstavljaju još jedan oblik kupnje knjiga, još jedan dodatak raznolikosti načina na koji možemo do knjiga doći.

Ne samo da knjigomati ne predstavljaju prijetnju klasičnim knjižarama, oni to ne bi niti mogli predstavljati. Kao prvo, broj knjiga koje se mogu postaviti u jedan knjigomat je ograničen. Koliko bi se knjigomata moralo postaviti da u njih stane čitav obim trenutno dostupne književne ponude!? Nadalje, oblik i vrsta knjiga također su ograničavajući: teško da će se u knjigomatima naći, primjerice, Martin u tvrdom uvezu ili neka slična takva knjiga, iz jednostavnog razloga što bi već 2-3 primjerka takvih knjiga zauzela previše prostora, a osim toga njihova glomaznost ih čini nespretnima za kupnju putem automata, iz istih razloga iz kojih u automatima za sokove nalazimo limenke i polulitrene bočice, a ne pakiranja od 2 i pol litre.

S obzirom na mjesto na kojem je trenutni knjigomat postavljen, koje implicira da je njegova svrha pružiti izbor literature za kratiti vrijeme tijekom putovanja (i čekanja), za pretpostaviti je da bi se u njemu trebali naći, takoreći, 'lakši' naslovi: nešto čime se možemo zabaviti tijekom dosadnog putovanja, a ne nešto što će nas baš toliko zaokupiti da se izgubimo u dubokom promišljanju i zaboravimo izaći na pravoj stanici. S te strane, mislim da bi najbolji izbor knjiga za knjigomate bila razna džepna izdanja, odnosno izdanja namijenjena širokim masama, koja bi pritom bila i cjenovno pristupačnija i formatom prikladnija za nošenje uokolo. Budući da se, sad već široko raširena, biblioteka džepnih izdanja 'Knjiga dostupna svima' izdavača Znanje, može naći na praktički svakom kiosku i u svakom dućanu, knjigomati su također i nešto što daje priliku ostalim izdavačima da džepnim izdanjima svojih vlastitih naklada pokušaju na ovo tržište ubaciti malo zdrave konkurencije.

Pojavu knjigomata vidim kao sjajnu stvar i nadam se da će se ideja održati i da će ih se uskoro pojaviti još: da će ih postaviti na sva mjesta na kojima sam inače primorana nešto čekati. Sigurna sam da bi mi, u tom slučaju, knjigomat bio prvo mjesto na kojem bih potražila nešto da prikratim čekanje, a sigurna sam da bi to učinili i mnogi drugi ljudi. Već samo svojom pojavom na pravim mjestima knjigomati bi osigurali privlačenje pažnje, čak možda i onih ljudi koji nisu baš ljubitelji čitanja. Možda bi ih čak uspjeli zainteresirati da promijene svoje preferencije spram knjiga i uzmu koju u ruke. Možda bi to čak dovelo do moje fantazije o prenačitanom stanovništvu! Wishful thinking, znam. Ali bliži nam se božićno vrijeme - a koje je vrijeme prikladnije od toga za nešto poželjeti?

Ocjene (10)

Respektira (6): JosipLabas, Tom1988, RuzicaG, Matea, darel, naomica

Slaže se (4): JosipLabas, RuzicaG, darel, naomica

Komentari (1)

10

Od darel

Recenzija pravog knjigoljupca; informativna, strastvena, argumentirana. Uzivam ih citati. Sad već čim vidim tvoje ime, automatski kliknem na analizu.

od ucitajse

8 2 0 1

Avantura bez popisa

Nemam običaj raditi popise za Interliber (bar ne to-buy popise), više volim onako, 'naslijepo', otići i pronjuškati čega ima i iznenaditi se. Sa sobom nosim jedino not-to-buy popise knjiga pojedinih autora i/ili serijala koje već imam, pa da, u žaru histerije zbog neke fenomenalne akcije, privremeno ne izgubim pamćenje i kupim duplić. Danas mi je takav not-to-buy popis baš dobro došao kad sam na Interliberu, na štandu jednog (od tako malobrojnih!) antikvarijata, naletjela na par knjiga Agathe Christie, čijih stotinu i više izdanih romana pokušavam prikupiti u svoju kućnu kolekciju. Bilo ih je desetak, ali od njih nisam već imala samo tri. Nije loše za početak!

Za prošlogodišnju sam Interliber temu u analizi već bila napisala što mi se sve kod tog našeg književnog sajma sviđa i ne sviđa, pa ne mislim opet o tome razglabati. Ono što sam primijetila kod ovogodišnjeg Interlibera je to da se kriza koja još vlada u domaćem izdavaštvu itekako osjetila i na sajmu. Izostali su oni mnogobrojni naslovi koje izdavači obično čuvaju baš za Interliber (bilo ih je, ali u usporedbi s prijašnjim godinama, znatno manje). I sama mi se književna ponuda činila nekako 'mršavijom', u smislu da da nije bilo baš neke razlike između prošlogodišnjeg i ovogodišnjeg Interlibera: gomilu izloženih naslova već sam vidjela prošle godine, s navlas istim cijenama i spojene u iste akcijske pakete.

Ne znam čini li mi se to samo, ili je svake godine zaista sve manje izlagača na sajmu. Obilazeći štandove, i po nekoliko sam puta unutar istog paviljona naletjela na drugi (i treći, i četvrti) štand istog izlagača, na kojima je čak i ponuda knjiga bila potpuno ista. U najavama za Interliber mnogi su izdavači najavili da će u jednom paviljonu biti njihovi uobičajeni štandovi, dok će u drugom biti 'outlet' štandovi i rasprodaje. To je formalno bilo tako, ali isti naslovi koji su bili u ponudi na outlet štandovima bili su u ponudi i na regularnim štandovima, pa, iskreno, ne vidim u čemu je razlika. Prvo sam odlučila 'poharati' taj paviljon s outletima, nakon čega sam uzela kratku pauzu da kupljene knjige oteglim u auto kako bih mogla nesmetano 'harati' po preostalom paviljonu, ali na kraju se pokazalo da nisam imala baš po čemu ondje 'harati', budući da sam većinu izloženih knjiga već bila vidjela u prethodnom paviljonu. Deja vu.

Kao i uvijek, ima dobrih ponuda, ima i sjajnih naslova, i super akcija, i prilika za povoljno ugrabiti neki naslov koji nam je do sada cjenovno 'izmicao iz dohvata'. I ja svake godine uspijem uhvatiti na akciji neki serijal koji sam već čitala, ali mi se strašno svidio i htjela bih opet. Samo što svake godine imam i peh da taj neki serijal koji uspijem uloviti ispadne - nepotpun. Uvijek mi fali jedan ili dva nastavka koja ne mogu pronaći niti na jednom od štandova izdavača koji je serijal izdao (zbog čega, pretpostavljam, serijal i bude na velikom popustu, ne? Jer su pojedini njegovi dijelovi rasprodani pa se žele riješiti i ostatka sa skladišta. Ah...), ali ih svejedno kupim, pa potragu za knjigama koje fale nastavim kasnije. (A to je neprekidna potraga koja nikad ne prestaje, samo da znate. :)) Prošle sam godine tako ulovila 3. dio trilogije 'Svijet od tinte' Cornelie Funke, ali ne i prva dva dijela, a ove sam godine ulovila 'Sagu o Otorijima': 1., 3. i 4. dio, i prequel. Drugog, nažalost, nije bilo. Šteta.

Gledajući po količini kupljenih knjiga i stripova, ove sam godine najviše 'utržila' na štandovima Znanja, Mozaik knjige i Strip Agenta. Algoritam me, s druge strane, najviše razočarao ove godine, uglavnom jako slabom ponudom (iako, moram spomenuti, da ga ne mogu baš kriviti za to što većinu knjiga koje su bile u ponudi već imam :)). Voljela bih da je bilo više naslova, ne samo na štandu Algoritma, nego općenito, te više knjiga na stranim jezicima.

Većina knjiga koje su bile na velikim popustima su iste one knjige koje iovako ionako viđamo na popustima tokom cijele godine, nije tu bilo nekih pretjeranih iznenađenja. No, čak i s ponešto oslabljenom ponudom - i izlagača i izloženih knjiga - i ove sam godine nakon posjete Interliberu uspjela ostati bez dobre količine kuna i doma odšetati s isto tako dobrom količinom knjiga. Da vam pokažem kako dobrom, evo i par sličica, sa samo dijelom sajamskog ulova (fale stripovi i nešto stručnih knjiga koje su već odlutale u nestrpljive ruke ostatka obitelji):

Nije loše, zar ne? :)

Ocjene (10)

Respektira (8): RuzicaG, JosipLabas, naomica, Tom1988, BoriciOmis, darel, Vjeran, TatjanaBN

Slaže se (2): JosipLabas, Tom1988

Komentari (1)

5

Od TatjanaBN

Zavidim na impozantnom ulovu! Mene je, moram priznati, razočaralo što dosta najavljivanih novih naslova na Interliberu na kraju uopće nije ni bilo - nisu stigli iz tiskare. Ali tješim se da Interliber traje sve do nedjelje, imaju još fore :-)

od ucitajse

4 0 0 1

Lois McMaster Bujold i Miles Vorkosigan

Ne sjećam se više kako sam i kada točno otkrila Lois McMaster Bujold, odnosno njenu Vorkosigan sagu, ali sve od 'Krhotina časti' pa skroz do 'Ledenih opeklina' i 'Saveza kapetana Vorpatila', taj me genijalni serijal romana ne prestaje oduševljavati.

Dakako, nije me svaka od 16 knjiga ovog serijala u posve jednakoj mjeri oduševila, neke su mi bile malo bolje od drugih, poput 'Građanske dužnosti' koja mi je uvjerljivo najdraža (i najzabavnija - maslobubi!), a neke pak malo slabije, poput već spomenutog 'kapetana Vorpatrila', čija radnja mi je bila mrvicu previše razvučena pa nisam toliko uživala čitajući kao s ranijim knjigama.

Zanimljiva je stvar kod ovog serijala to što je gotovo svaka knjiga kod nas izašla u više od jednog ili dva izdanja, neke čak već broje 5. ili 6. izdanje, što je prilično zadivljujuća činjenica kad se uzme u obzir koliko su u nas rijetki naslovi kojima je to uspjelo. Pomislila sam, wow!, pa u Hrvatskoj ima zaista puno fanova znanstvene fantastike (doduše, ne znam gdje se skrivaju, do sada sam u čitavom životu uspjela naletjeti tek na nekolicinu), zbog čega postoji mogućnost da bude i puno znanstveno-fantastičnih naslova u ponudi na našem tržištu, ali, ako ste i sami ljubitelj ovog žanra, znate da to i nije baš tako, nažalost.

No, vratimo se Bujoldici.

Kako sam inače manijak za čitanje serijala po redu (a red, po meni, ide uvijek kronološki, bez obzira na to kojim su redom knjige izdavane), tako sam čitanje i ovog serijala započela dvjema knjigama koje su u biti prequel samog serijala: 'Krhotine časti' i 'Barrayar'. (Postoji i prequel prequela, 'Falling free', čija se radnja odvija 200 godina prije svih događaja u samom serijalu, ali u istom 'svemiru', kojeg sam otkrila tek kasnije budući da nije kod nas preveden pa mi je poremetio cijeli moj red čitanja, ali, eto, preživjela sam. :)) Spomenute knjige zapravo su uvertira u sam serijal, one pričaju o roditeljima glavnog lika ostatka serijala i tome kako je on došao na svijet, pa iako su mi i te dvije knjige već bile dovoljne da se do ušiju zaljubim u maštu Lois McMaster Bujold i način na koji piše, u sljedećoj je knjizi moja zaljubljenost preša u onu pravu "one true love" kada se u priči pojavio taj glavni lik glavom i bradom - Miles Vorkosigan.

Miles je kržljavi, niski i mršavi Barrayarac koji se za svoje mjesto pod suncem mora izboriti u svijetu kršnih gorila kakve čine ostali Barrayarci i koji je zbog svojeg izgleda neprestano na meti, što uvreda, što pokušaja da ga se na sve moguće načine odstrani, jer takav je Barrayarski način - nemilosrdno 'preživljavanje jačega', u kojem se na sve fizičke mane gleda kao na smrtnu presudu, s usputnim zgražanjem i gnušanjem. No ono što Milesu nedostaje u fizičkom smislu, on i više nego nadomješta svojom inteligencijom i sposobnosću snalaženja i u najzahtjevnijim situacijama. Lik Milesa simbolizira svakoga tko se ikada negdje nije uklapao, svakoga tko je ikad bio onaj 'odd one out', izopćen i tretiran kao manje vrijedan zbog svoje različitosti od ostatka 'normalnog' svijeta. Bujold na Milesovom primjeru pokazuje da se, bez obzira na sve poteškoće i odbacivanje okoline, svatko može izboriti za sebe usredotočivši se na svoje kvalitete, svatko može, uz dovoljno truda i upornosti, pobijediti predrasude i dospjeti na mjesto na kojem zaslužuje biti.

Milesova genijalnost iz romana u roman dolazi do izražaja na sve različitije načine, te svaki put iznova zapanjuje i oduševljava. Odrastajući u, blago rečeno, neprijateljskoj okolini, i neprestano sputavan svojim tjelesnim ograničenjima, Miles pronalazi svoj način da se oslobodi i svoje okoline i svojih ograničenja na sebi svojstven način - pretvarajući se u admirala Naismitha, svojevrsni 'alter-ego' koji je bio primoran smisliti u nuždi u 'Pripravniku za ratnika', a koji se kasnije pokazao kao vrlo vrijedna imovina i poslužio mu nebrojeno puta u kasnijim pothvatima. Ulazeći u ulogu Naismitha, Miles u taj lik ulijeva sve ono što mu u vlastitom nedostaje, uživajući u slobodi koju mu njegova uloga pruža, a koja mu je kod kuće na Barrayaru često uskraćena. Milesova sposobnost da se prebacuje iz uloge grofa Vorkosigana u onu admirala Naismitha nalikuje sposobnosti kameleona da se prilagodi kakvoj god okolini u kojoj se zatekne, i ta njegova sposobnost doprinosi genijalnosti njegovog lika. Miles je i najgenijalniji i najkompleksniji lik s kojim sam se susrela u svim SF romanima koje sam imala prilike pročitati, a druženje s njim predstavlja čitateljski gušt za koji ne pronalazim riječi dovoljno 'Milesovske' da bih ga mogla opisati.

Miles je primjer jednog od onih karakterno snažnih i karizmatičnih likova koji predstavljaju gravitacijsku silu koja privlači sve ostale likove, tjerajući u biti čitav imaginarni svijet romana u kojem se nalazi da se oko njega okreće i podvrgava njegovoj volji. Čak i u 'Ethanu od Atosa' i 'Savezu kapetana Vorpatrila', romanima u kojima Miles nije centralni lik, njegova se prisutnost svejedno može osjetiti u ponašanju i postupcima ostalih likova (pitanjima poput 'Što bi Miles učinio?' svaki put kad se netko od njih nađe u potencijalno opasnoj situaciji), kao da je on nekakav nevidljivi dirigent prema čijim uputama drugi likovi, to i ne znajući, postupaju.

Svijet Milesa Vorkosigana prikazuje nam izrazitu maštovitost Lois McMaster Bujold, pomoću koje je ona zamislila i detaljno nam i vješto opisala čitave svjetove; planete, svemirske postaje i dijelove svemira. Svi romani u ovom serijalu obiluju akcijom, intrigama, političkim igrama moći, pametnim humorom i britkim sarkazmom kojeg, Milesu prije svih ostalih, ne nedostaje. Jedna je od odlika Bujoldičinog pisanja i ta da, unatoč tome što akcijskih sekvenca, pa čak i nasilja, u njenim romanima ne manjka, one se nekako uvijek nalaze negdje izvan fokusa, nisu dominantne i ne zauzimaju prostor priči.

Lois McMaster Bujold, kao i Milesu, mogu zahvaliti što su me upoznali s nevjerojatnim znanstveno-fantastičnim svijetom, zbog kojeg bih rado, da mogu, otišla na odmor na koloniju Beta, istražila kriminalno 'podzemlje' na Jacksonovom skrovištu, promatrala teraformaciju Komarra iz sigurnosti njegovih kupola, pa čak posjetila i za strance negostoljubivi Barrayar, ili se sa slobodnim Dendariijskim plaćenicima otisnula u bilo kakvu novu pustolovinu. Ovo posljednje bi se moglo uskoro i ostvariti, budući da bi 17. knjiga Vorkosigan sage, 'Gentleman Jole and the Red Queen', trebala izaći u veljači iduće godine. Jedva čekam!

Ocjene (4)

Respektira (4): Tom1988, Vjeran, darel, JosipLabas

Komentari (1)

6

Od Vjeran

Hm, kad ti to opisuješ onda sve zvuči jako zanimljivo. 17 knjiga? Pa, možda se i odvažim ;-) Pozdrav!

od ucitajse

5 0 0 0

Zlatni mjesec

Lari Mari u svojoj su se drugoj knjizi iz njihovog ciklusa 'proze koja liječi' odlučile uhvatiti ukoštac sa temom zlostavljanja i života sa zlostavljačem u obitelji, dotičući se još nekih jednako teških tema i prezentirajući nam čitavu plejadu raznolikih i posve nevjerojatnih likova i njihovih karaktera.

Priča ide ovako:

Kiron je inkasator TV pretplate koji je dobio zadatak naplatiti dugovanja jednog vrlo neugodnog pretplatnika, kojeg svi njegovi kolege izbjegavaju i s kojim još nijedan od njih nije dospio izaći na kraj. Pretplatnik o kojem je riječ je zlobni starac čiju kuću mještani nazivaju 'kućom strave'. Kiron ne zna što da očekuje od ovog starca, niti zna što bi mogao naći kad uđe u njegovu kuću koju svi izbjegavaju, ali je odlučan da to ipak učini i da obavi posao koji su ga poslali obaviti, ne bi li tako usput i zadivio svoju šeficu. Jednom kad konačno kroči u tu 'kuću strave', Kiron je potpuno nepripremljen na ono što tamo nalazi, a to je nijema djevojčica Luna, koja je očito bila često zanemarivana i tko zna što još, te ju Kiron čvrsto odlučuje nekako zaštititi, u tom trenutku još nesvjestan da će ga ta odluka uvući u obiteljsku dramu koju ne bi mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama.

Prva zanimljiva stvar koja mi je 'upala u oko' je izbor zanimanja glavnog protagonista, Kirona. Inkasator TV pretplate jedna je od najomraženijih osoba u našem društvu, većina ljudi ih izbjegava i prave se da nisu kod kuće kad im on pozvoni na vrata, te općenito kod ljudi (barem većine) prema njima vlada neki osjećaj animoziteta. A Lari Mari su, eto, inkasatora TV pretplate učinile svojim glavnim protagonistom, koji bi još k tome trebao biti pozitivan lik i čitatelju se svidjeti. Hrabro. :)

Ova je knjiga nevjerojatan teatar apsurda, na čijoj pozornici se, jedan za drugim, pojavljuju sve nevjerojatniji likovi, od kojih jednostavno ne znaš koji je gori karakterom, a svi su usto povezani još nevjerojatnijim obiteljskim vezama kojih se ne bi dosjetile ni najbolje TV sapunice. Malo je reći da je obitelj opisana u ovom romanu disfunkcionalna, ona je sastavljena od posve nespojivih članova, od kojih je svakoga od njih briga jedino za svoju vlastitu dobrobit i ispunjenje vlastitih želja, dok za ništa i nikoga drugoga ne mare. Kako nas autorice, malo po malo, upoznaju sa svakim od tih likova, postaje nam sve jasnije zašto je kuća s početka priče dobila naziv 'kuća strave'.

Sveprisutno zlo u ovoj obitelji počinje od oca zlostavljača, koji je svojim ponašanjem, nedostatkom ljubavi i egoizmom uspio povrijediti i otjerati sve i svakoga od sebe, osim sirote male Lune, svoje unuke, za koju se još jedino skrbi, no i to samo zato jer ima svoje razloge i očekuje neku korist od toga što to čini. Njegove dvije kćeri, odrasle u takvom otrovnom ozračju i ostavši bez majke, naučile su kako pobjeći od stvarnosti svaka na svoj način, jedna tražeći utjehu u drogama, a druga zatvarajući oči pred svime što ne želi vidjeti. Ne znajući za drugo, i one su odrasle u jednako grozne osobe, sklone iskorištavanju svega i svakoga za svoju osobnu korist i ne mareći za druge. Potrebna je izrazita vještina da bi se baratalo ovakvim gnjusnim likovima, uspijevajući nam pri tome na tren ili dva prikazati i neku njihovu dobru (ili ako ne baš dobru, onda barem neku ne posve zlobnu) osobinu ili čin, a tu vještinu Lari Mari itekako posjeduju i njome se maestralno služe.

Radnja sporo počinje i klupko ove priče polako se odmotava. Potrebno je neko vrijeme da upoznamo sve likove i polako počnemo uočavati sve poveznice među njima, a jednom kad se radnja zahukta i događaju i njoj pokrenu, više nema zaustavljanja.

Jedina stvar koja mi je bila malo 'too much' u ovoj priči je pojava Kironovog brata kao 'puppet mastera' koji vuče konce iza određenih događaja, mislim da on jednostavno malo previše zapetljava cijelu tu priču, ona bi ostala jednako dobra i bez njega. Ono, pak, što me iznenadilo i što mi se dodatno svidjelo je sam kraj romana, koji je bio izvršen u mračnom stilu Edgara Allana Poea i poslužio kao maestralna točka na i svim događajima u njemu.

U konačnici, ovaj roman me se baš dojmio, svidjela mi se i njegova apsurdnost i njegova ironija, povremene doze crnog humora koje se kroz njega provlače, pa čak i oni predvidivi dijelovi, jer su autorice sve to skupa sjajno posložile u prilično neobičnu i čudnovatu cjelinu koja u trenucima zapanjuje, u trenucima vas užasava, a u trenucima vas na neki mračan način i zabavlja.

Šteta što su tvorci Kiklopa ove godine, u trenucima u kojima je domaće izdavaštvo u ozbiljnoj krizi i kada im je svaka ruka pomoći i više no dobrodošla, odlučili podviti rep i ne dodijeliti tu književnu nagradu, jer sada nikada nećemo saznati bi li se "jednookom" kipiću kojeg su Lari Mari osvojile za svoj prvi roman pridružio još jedan.

Ocjene (5)

Respektira (5): JosipLabas, BoriciOmis, brainiac, darel, MiraLaFu

Komentari

od ucitajse

6 0 0 5

Zašto volim Amazon

Ne može se poreći da Amazon, kao najveća svjetska internet knjižara, ima monopolistički položaj na tržištu, a monopol kao takav nikada nije baš najbolje rješenje za ono dobro na čijem tržištu vlada, pa tako ni za knjige. Bi li bilo dobro da se na tržištu pojavi još nekoliko (ma što nekoliko, još puno!) internet knjižara takvog tipa? Naravno, to bi značilo i više opcija, još više izbora, još veću ponudu knjiga, širu dostupnost, itd., itd. Uostalom, zašto netko ne bi uskoro osmislio koncept internet knjižare koja bi mogla konkurirati Amazonu i ugroziti njegovu dominaciju na svjetskom tržištu knjiga? I MySpace je jednom bio vodeća svjetska društvena mreža. A onda se pojavio Facebook.

Bilo kako bilo, za sada smo 'zaglavili' s Amazonom. Osobno, nemam dovoljno informacija da mogu sa sigurnošću tvrditi da Amazon zaista (ne)zloupotrebljava svoj položaj na tržištu knjiga, bit će da Ursula Le Guin i ekipa o tome znaju više od mene, pa stoga poduzimaju i određene akcije. Ukoliko su optužbe istinite, pošteno bi bilo da Amazon za njih i odgovara. No, što kad bi ova istraga o zloporabi položaja rezultirala još ozbiljnijim i gorim optužbama, koje bi posljedično uzrokovale potpuni krah ovog internetskog diva (naravno da je mala vjerojatnost da se tako nešto uistinu i dogodi, ova je situacija čisto hipotetska)? Mislite li da bi ljubitelji knjiga širom svijeta bili sretniji bez Amazona i mogućnosti koje im on nudi? Da bi popularnost knjige, osobito one tiskane, porasla? Da bi posao malih izdavača i nezavisnih knjižara naprosto procvjetao? Sumnjam.

Jer, problem sve težeg opstanka izdavača i knjižara (barem u Hrvatskoj) usko je vezan uz, nažalost, sve izrazitiji trend opadanja zanimanja za knjige i čitanje, zbog čega ljudi sve manje kupuju knjige, a ne samo uz činjenicu da neki ljudi svoje knjige radije naručuju putem Interneta. Pogledajmo samo situaciju na hrvatskom tržištu knjiga, koja, nažalost, samo ide s lošeg na gore. Naše je tržište samo po sebi malo, postotak ljubitelja pisane riječi još je manji, a postotak onih ljubitelja pisane riječi koji redovito koriste usluge Amazona je vrlo vjerojatno tek mizeran. Više uzroka propadanja izdavaštva i smanjujućeg interesa za knjige možemo vidjeti iz listi najprodavanijih knjiga u Hrvatskoj, na kojima prva mjesta obično zauzima erotska šund literatura i raznorazne 'šokantne' ispovijesti i 'otkrivanja istine' kojekavih nazovi-selebritija. Jer to je ono što, nažalost, Hrvate generalno zanima.

Samom činjenicom da Amazon nudi knjige, sugerira vam slične ili trenutno najpopularnije naslove, te omogućuje postanje recenzija i komentara o pročitanim knjigama koje ima u ponudi on na neki način pridonosi popularizaciji knjiga i čitanja. Da nitko ne čita, Amazon ne bi ni mogao postati najveća svjetska internet knjižara, zar ne? Amazon svoj uspjeh može zahvaliti nama, čitateljima, a kako taj uspjeh neprestano raste, ne znači li to i da raste broj čitatelja, broj zainteresiranih za knjige? Ne bi li to trebala biti dobra vijest?

Nisam dovoljno upućena u temu da bih mogla suditi o odnosu Amazona i nezavisnih knjižara i izdavača, pa ne mogu reći smatra li se Amazon s pravom 'velikim zločestim divom' koji uništava manje i slabije od sebe. Prema dosadašnjim primjerima sličnih situacija u kojima su pojave velikih korporacija prisilile mala nezavisna poduzeća na zatvaranje, očito je da ima istine u tome. Ali ujedno ne mislim da su internet knjižare i obične knjižare međusobno isključive, i da uspjeh jedne automatski znači neuspjeh druge. To što kupujem knjige na Amazonu ne znači da ih ne kupujem i u drugim knjižarama. Svaka od njih ima svoje prednosti, zbog kojih je i posjećujem, kao i svoje nedostatke, pa tako i Amazon.

Volim Amazon. A evo i nekoliko razloga zašto:

...jer mi pruža zaista GOLEM izbor knjiga, svih mogućih formata i uveza i na svim mogućim jezicima.

U našim mi knjižarama najviše fali raznovrsnija ponuda knjiga, pogotovo na stranim jezicima. Koliko domaćih izdavača ima običaj izdati određenu knjigu u više od jednog formata? Odgovor je: jako, jako malo. A i ta nekolicina koji to čine, u više od jednog formata (konkretnije, u dvije vrste formata), opet, izdaju samo neke knjige koje su izašle u njihovoj nakladi. 'Mass market paperpack', odnosno izdanje knjige u jeftinijem formatu namijenjenom širokoj čitalačkoj publici, kod nas je gotovo nepoznat pojam. Jedini izdavač koji izdaje neki oblik tog formata u okviru biblioteke Knjiga Dostupna Svima (KDS) je Znanje, a o tome koliko je to isplativo mislim da dovoljno govori činjenica da je Znanje u trenutku kad su krenuli s KDS bibliotekom bilo pred bankrotom, a danas već godinama zaredom posluje s dobitkom.

...jer je naručivanje knjiga putem Amazona jedini način da kompletiram neki serijal.

Čitam puno različitih serijala, što trilogija, što onih zbilja dugačkih od po 15ak ili 20ak nastavaka. Naravno, ako postoji, uvijek ću radije pročitati hrvatski prijevod, ali hrvatske prijevode serijala više ne kupujem, iz jednostavnog razloga jer volim sve knjige nekog serijala na polici imati u istom izdanju, a velika većina serijala koji se prevode na hrvatski (pogotovo ako se radi o serijalima koji se sastoje od više od 3 knjige) jednostavno stane na drugoj, trećoj ili četvrtoj knjizi i - nema dalje. Neisplativo, nedovoljno prodavano, koji god bio razlog, odustajanje od daljnjeg prevođenja serijala me zbilja zna razljutiti, zbog čega sam jednostavno prestala kupovati hrvatske prijevode serijala i umjesto toga ih kupujem u originalu. Kupovanje serijala u originalu ima i još jednu dodatnu prednost, a ta je da ne moram čekati mjesecima i godinama na sljedeći nastavak - jednostavno provjerim datum izlaska na Amazonu i u par klikova knjiga je tu.

...jer ima besplatnu dostavu za kupnju iznad 35 dolara.

35 američkih dolara je iznos od cca 230 kuna, što je vrlo povoljan iznos u usporedbi s domaćim internet knjižarama, koje u većini slučajeva besplatnu dostavu daju tek za iznose preko 300, 350 ili čak 400 kuna.

...jer za spomenutih 35 dolara (odnosno 230kn) mogu kupiti više knjiga no što to mogu za istu cijenu u domaćim knjižarama.

Naravno, to ovisi o tome koju knjigu kupujem i u kakvom obliku, ali prema dosadašnjim iskustvima, za tu je cijenu moguće kupiti i do 10ak knjiga. Uzevši u obzir da se cijene knjiga kod nas kreću od 79kn naviše (uz izuzetak kiosk izdanja), očigledno je da je na Amazonu moguće utržiti više za isti iznos.

...jer mi daje mogućnost kupnje i rabljenih, a ne samo novih knjiga.

Kod nas postoje knjižare, i postoje antikvarijati. Nema niti jednog mjesta gdje je to dvoje spojeno u jednu knjižaru, a osobno bih baš voljela lutati po jednoj takvoj knjižari - kupiti koju novu i pokoju rabljenu knjigu. Amazon mi pruža tu mogućnost. Iako su rabljene knjige u njegovoj ponudi jeftinije i moguće je pronaći neki naslov i za manje od jednog dolara, istina je i da se za njih često zaračunava i poštarina, cijena koje varira od primjerka do primjerka. No, isto tako, često je poštarina zbrojena s cijenom knjige opet manja no cijena te iste knjige dostupne u našim knjižarama, pa čak i antikvarijatima (koji, usput budi rečeno, jako rijetko imaju neki veći izbor knjiga na stranim jezicima u svojoj ponudi).

...jer mogu pretraživati knjige i obaviti kupnju bez da me u stopu slijedi i kao kobac me preko ramena promatra revni član osoblja knjižare, ne bi li se, valjda, uvjerio da neću koju knjigu ukrasti ili tko zna što s njom učiniti.

Ne znam kako vi, ali meni nije ugodno šetati knjižarom i listati knjige dok me od trenutka u kojem sam unutra zakoračila cijelo vrijeme pogledom (a često i korakom) prati netko od osoblja knjižare, poput očiju na onim sablasnim portretima u dvorcima punim duhova koje ne skidaju pogled s ljudi koji prolaze pored njih. Ne volim biti pod konstatnom prismotrom, kao da sam zakoračila u strogo čuvani zatvor, a ne u knjižaru, te ću zbog toga prije odustati od razgledavanja i što prije pobjeći van (čak i ako sam ciljano došla kupiti neku knjigu koja mi hitno treba), nego što ću se odlučiti za kupnju. Na kraju krajeva, nitko ne voli stalkere.

...jer, da konačno spomenem i ono očito, se u par klikova knjige s moje liste želja sele na moj kućni prag.

Iako volim pogledom lutati po policama i prstima prebirati po stranicama knjiga u nekoj knjižari, također volim i komfor kupnje iz vlastitog udobnog stolca, bez odlaska u grad i povratka kući s punim vrećicama od čijeg nošenja me zabole ruke. Klik, uđem u knjižaru, klik, odaberem tražene knjige, klik, platim i klik, čekam da mi ih donesu na vrata. Kod ovog zadnjeg koraka može se javiti problem žutih papirića koji je u svojoj analizi na ovu temu savršeno ocrtala TatjanaBN, ali za taj problem ipak teško da mogu kriviti Amazon. Prije Hrvatsku Poštu. A kad konačno paket s naručenim knjigama sleti u moje ruke, slijedi radosno raspakiravanje i uživanje u čitanju onoga što je netom stiglo u tom paketu. Dobar je to osjećaj.

Što da vam kažem? Baš volim Amazon. Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti.

Ocjene (6)

Respektira (6): TatjanaBN, marali, Vjeran, darel, NinaM, RuzicaG

Komentari (5)

10

Od darel

odlično, taman ona protuteza koja nam je trebala.
6

Od Vjeran

I meni je silno drago pročitati afirmativnu Amazon analizu iako se osobno silno ne slažem s tim. No, za dodatno elaboriranje trebalo mi puno vremena. Najteže mi pada što se zbog osobne komocije, a iza par klikova, krije nestanak radnih mjesta. Isto..
6

Od Vjeran

...to sada rade i banke. Ova kampanja "Ne idite u banku jer to je čisti gubitak vremena" rezultira novim bankarskim ekstraprofitima i gubitkom velikog broja šalterskih radnih mjesta. No, valjda je to cijena napretka. Ili "napretka". Pozdrav!
5

Od ucitajse

O, smisle banke kako da te ipak dovuku u poslovnicu. Danas dobih obavijest da dođem "ažurirati podatke", a već vidim da će to biti gubitak vremena :/ Ipak, slažem da selidba na net ima i svoje negativne strane, o kojima bi se dalo raspravljati...

od ucitajse

6 0 0 3

Tužaljka za Stripo(teko)m

Kad sam prestala čitati stripove? Nisam. Ali da, čitam ih manje nego kad sam bila klinka. Zašto? Jer ih - NEMA.

Gdje je nestao strip u Hrvatskoj? Je li ga uopće bilo? Većina mojih sjećanja na čitanje stripova sežu u doba kad sam još bila mala, ono doba prije rata, dok smo još bili u Jugoslaviji. Kao da se raspadom te države raspao i strip, u godinama nakon rata bilo ga je sve manje - i na kioscima i u časopisima i u novinama, sve dok ga nije (uglavnom) nestalo.

Potaknuta ovom temom, jučer sam, dok sam obavljala slanje paketa putem Tiska, malo njuškala uokolo po novinama i časopisima izloženima na kiosku u potrazi za stripovima. Znate koliko je stripova bilo na tom kiosku? Dva. D-V-A. Dva! Oba Zagor, ali barem različiti broj.

S obzirom na već poznat nam slab interes za knjige i čitanje u Hrvatskoj, ne čudi ni činjenica da je ponuda stripova u knjižarama (ako uopće postoji, i ako se ne radi o specijaliziranoj knjižari za stripove) također mizerna. Nije li to tužno? I kako da onda čitamo stripove, kad ih je gotovo nemoguće uopće nabaviti?

Moram priznati, fale mi stripovi. A još mi više fale strip-časopisi, poput Stripoteke. Sjećate se Stripoteke? Tiskovina koja nam je u svakom broju donosila različite strip junake i njihove pustolovine u nastavcima, s onim kratkim pasicama na koricama. Bilo je tu svega: Princa Valijanta, Ripa Kirbya, Gaše, Modesty Blaise, Asteriksa, Tarzana, Poručnika Blueberrya, Hogara, Conana, Popaja, Flash Gordona, Bena Bolta, Lucky Lukea (tj. Taličnog Toma), Štrumpfova... Bilo je možda čak zabavnije ovako iz broja u broj pratiti nekoliko stripova odjednom nego jedan po jedan posebno. Stripoteka, čini mi se, još uvijek izlazi, ali pojedini se brojevi mogu naći samo u specijaliziranim prodavaonicama stripova. A upravo to je ono što nam nedostaje - dostupnost stripova, da ih je lako nabaviti bilo gdje, pogotovo na kioscima, a ne da ih moramo tražiti po posebnim sajmovima, na webu ili gdje već.

 

Nije da se nije pokušavalo 'oživjeti' ponudu stripova na kioscima, ali čini se da svaki pokušaj izdanja nekog novog stripa ili strip revije na koncu skonča kao pucanj u prazno. Nešto se pojavi, kratko izlazi, pa nestane, nezamijećeno, kao da ga nikada nije ni bilo. Jedan od 'dugovječnijih' stripova koji je izlazio na kioscima je Garfield, kojeg sam uspjela skupiti čak 40 brojeva plus 10ak specijalnih izdanja, ali i on je kasnije nestao. Pokušao je, mislim, opstati, pretvorivši se u Garfield Zabavnik - reviju na tragu Stripoteke, ali namijenjene mlađoj publici, s 3-4 stripa (uz naslovnog Garfielda, naravno) u nastavcima koji mislim da nisu bili dotad jako poznati kod nas: Usagi Yojimbo, Bone i dr. - ali izašlo je svega nekoliko brojeva. Nije stigao ni oživjeti, a već se ugasio. Šteta.

Nisu stripovi nestali samo s kioska, nema ih više ni u novinama niti časopisima. U osnovnoj školi, moja je najdraža stranica Smiba i Modre laste bila ona sa strip-pasicama - Lastanom, Borovnicom, Duricom... Ne znam kako danas izgledaju ti časopisi, izlaze li uopće i ima li još stripova u njima, ali nadam se da izlaze i nadam se da ih ima. Jedna zanimljiva, ponekad i šaljiva pasica u školskom časopisu može potaknuti klince da potraže nešto duže i tako malo-pomalo zavole stripove. No problem je ako poslije te stripove nemaju gdje pronaći, čak i ako ih žele čitati, jer većina naših novina i ostalih tiskovina nažalost nema (ili barem nema stalnu) strip sekciju. U Jutarnjem listu je jedno vrijeme nedjeljom donji rub zadnje stranice prije sportskog dijela bio rezerviran za pasicu stripa, obično namijenjenu klincima. Izmijenilo ih se nekoliko različitih kroz to vrijeme, a najviše su mi se svidjele poučne 'Ma daj?' pasice Josipa Sršena. Nažalost, u nedjeljnom Jutarnjem više ne izlaze nikakve pasice.

Mislim da interes za stripom kod nas svakako postoji, ali pitanje je koliko velik. Uz sve gori položaj koji u našem društvu imaju knjige i knjižare, koji teško da će se u neko skorije vrijeme, nažalost, popraviti, bojim se da ni strip u Hrvatskoj ne čeka baš neka svijetla budućnost. Unatrag 20ak godina stripovi su nam bili dostupni na svakom kiosku, u manje ili više širokoj ponudi. Danas se ponuda stripova, barem na ovom kiosku u mom kvartu, smanjila na samo dva stripa, odnosno dva broja jednog stripa. Što li će tek biti sutra, ili za sljedećih 20ak godina, kad nestanu i ova dva?

Možda ipak ne nestanu. Možda se umnože. Možda dođu drugi. Možda konačno izađemo iz recesije i opet nas počnu interesirati stripovi i knjige i izdavači se oporave i knjižare procvjetaju i neki hrvatski autor napiše (ili nacrta) neki svjetski hit i budućnost knjige i stripa počne mijenjati boju iz crne u ružičasto. Zašto ne? Napokon, nada umire posljednja.

Ocjene (6)

Respektira (6): MiraLaFu, JosipLabas, Losovius, sthagon, Vjeran, RuzicaG

Komentari (3)

10

Od sthagon

Nada umire posljednja :)
2

Od Losovius

Danas se relativno jednostavno preko Interneta naručuju stripovi, ali to nekako nije to. Prava je šteta da u doba kada postoje sjajni stripovi, od iznimno komercijalnih do artističkih, a glavne industrije su punjene idejama iz stripa...
2

Od Losovius

kod nas je sve spalo na čisto siromaštvo. Stripoteka je stvarno bila sjajna stvar...

od ucitajse

6 0 0 0

Vitez Sedam kraljevina

Psst! Moram vam otkriti jednu tajnu: Naime, iako sam se ranije već susretala s Georgeom R.R. Martinom (pročitala sam, između ostalog, njegovo 'Vjetrovito utočište', roman koji je napisao s Lisom Tuttle), sa svijetom Westerosa se još nisam susrela - tj. još nisam pročitala 'Pjesmu leda i vatre'. Zašto? Nije da taj serijal ne želim čitati, već sam, budući da su razni moji prijatelji i poznanici ljubitelji serijala, koji vječno mrmore oko cliffhangera na kraju svake knjige, bila odlučila pričekati da Martin napiše i izda cijeli serijal pa da onda počnem. Svatko tko je pročitao, započeo ili samo čuo za ovaj serijal zna da je TAJ proces pak nešto što već užasno dugo traje, tako da je čekanje njegovog kraja postalo maltene uzaludno (iako, sigurna sam da će taj kraj već doći. Eventualno. Jednom.). Uglavnom, uhvativši 'Viteza', zbirku od 3 priče koje se događaju u svijetu Westerosa otprilike stoljeće prije događaja iz 'Pjesme', a za koje na koricama knjige piše da "pružaju sjajan uvod u Martinovo ostvarenje onima koji ga tek trebaju upoznati", pomislila sam kako je ova knjiga idealno mjesto za započeti putovanje u Westeros.

Vitez iz naslova je Dunk, odnosno Ser Duncan Visoki, mladić siromašnog porijekla kojeg je lutajući vitez, Ser Arlan od Penidrva, uzeo za svog štitonošu i pred smrt i samog učinio vitezom.

U prvoj priči - 'Lutajućem vitezu' - nakon Ser Arlanove smrti, Dunk odlučuje nastaviti svoj život kao lutajući vitez, te si za prvi cilj postavi 'dobivanje' imena, što mu se čini da će najlakše postići ako se prijavi za neki turnir. S tim u cilju, Dunk se zaputi u Ashford, gdje će se uskoro održati viteški turnir. Na putu, pri jednom konačištu, sretne Egga, ćelavog dječaka koji mu predloži da ga uzme za štitonošu. Iako ga prvo odbije, Egg ga svejedno slijedi do Ashforda, te ga Dunk naposlijetku ipak odluči uzeti u službu. Dok čekaju da turnir službeno počne, Dunk se silom prilika uplete u okršaj princa Aeriona (princa iz vladajuće kuće Targaryen) s jednom lutkaricom, kojega, želeći obraniti lutkaricu, Dunk udari. Suočen sa kaznom zbog udaranja princa, Dunk mora odabrati želi li da mu odrežu stopalo kojim ga je udario ili ogled u borbi. Dunk, dakako, izabire borbu. Jedini je problem što za tu svrhu do jutra mora pronaći još šestoricu vitezova koji će se boriti uz njega, još nepoznatog lutajućeg viteza, u čemu će mu dobro doći novootkriveno pravo Eggovo porijeklo...

U drugoj priči - 'Zakletom maču' - Dunk i Egg nalaze se u službi Ser Eustacea Osgreya, u njegovom zamku, koji je manje-više sve što je ostalo od njegovog, nekoć puno većeg, posjeda. Žarko je ljetno vrijeme i posvuda vlada suša, a stanje se pogorša kada potok koji protječe kroz posjed Ser Eustacea presuši. Dunk i Ser Bennis, još jedan vitez u službi Ser Eustacea, krenu izvidjeti situaciju i otkriju da je netko postavio branu na potok. Zapovjedivši ljudima koje su zatekli da rade kod brane da ju odmah sruše, oni im odgovaraju da je potok u vlasništvu njihove gospodarice Rohanne, Crvene Udovice, te da nemaju nikakvu namjeru rušiti branu. Nato Ser Bennis pobjesni i napadne jednog od ljudi, zbog čega kasnije Crvena Udovica zatraži odštetu, tj. njegovu predaju. Ser Bennisu predaja nije ni na kraj pameti, u čemu ga Ser Eustace zdušno podržava zbog još jedne nepravde koju mu je Crvena Udovica nanijela u prošlosti, te je Dunk suočen s nezahvalnom situacijom u kojoj mora obraniti zamak od vojske Crvene Udovice, imajući na raspolaganju samo Ser Bennisa i starog Ser Eustacea, te šačicu seljaka koji jedva mogu i držati oružje, a kamoli ga upotrijebiti...

U trećoj priči - 'Zagonetnom vitezu' - Dunk i Egg na putovanju na sjever sretnu nekoliko lutajućih vitezova koji su se zaputili na svadbu lorda Butterwella, te ih pozovu da pođu s njima. Isprva oklijevajući, Dunk i Egg ipak svrate u zamak lorda Butterwella, nakon što otkriju da se tamo u čast mladenaca planira održati viteško nadmetanje, čija je nagrada za pobjednika vrlo vrijedno zmajsko jaje. No, osim viteškog nadmetanja, Dunk otkrije da se u zamku sprema još nešto - urota protiv kralja Sedam Kraljevstava i preuzimanje Željeznog prijestolja. Na nesreću, čini se da zamak vrvi od urotnika, a Dunk je među malobrojnim vitezovima koji u to nisu upućeni. Da stvar bude gora, Eggovo porijeklo ovdje se pokaže kao još gora sreća, a ne spas kao što im je to bio u dosadašnjim prilikama, te se Dunk nađe u naizgled bezizlaznoj, i po život opasnoj, situaciji u kojoj mora izvući Egga i sebe iz košnice pune urotnika, ujedno se trudeći nekako spriječiti (ili barem odgoditi) i samu urotu...

Prije svega, moram reći da ova zbirka uopće nije ono što sam očekivala. Budući da Martina često uspoređuju s Tolkienom, očekivala sam priče koje sadrže puno više fantastičnih bića i stvorenja, nešto, da tako kažem, puno više 'fantastično', dok me 'Vitez' zapravo najviše podsjetio na viteške romane, pa čak i Cervantesovu parodiju na iste. Iako je u viteškom romanima glavni junak, vitez, obično neki nacionalni junak ili heroj, Dunk to nije (ili je barem tek na početku svog puta da to postane). No, Dunk također, baš poput junaka viteških romana, stvara i poštuje onaj istinski, čisti ideal viteštva, kojeg je većina već odavno zaboravila ili za kojeg ne mari, te koji u stvarnosti uopće nije ni tako čist ni idealan.

Sve tri priče iz ove zbirke pustolovne su avanture, maštovite i pune iznenađenja, te nerijetko duhovite. Iako je svaka pustolovina ujedno i priča za sebe, sve 3 su povezane, kako glavnim likovima, tako i kronološkim slijedom. U svakoj priči upoznajemo neke drugačije, ali jednako osebujne likove: od arogantnih povlaštenih prinčeva i nemilosrdnih, ali pravednih, vladara, do srčanih vitezova koji svoj poziv shvaćaju i više no ozbiljno, ali i onih koji iza svog viteštva skrivaju svoje razbojništvo i kojekakve druge poroke. Dunk i Egg u tom su društvu poput žita u kukolju, jedinstveni i različiti od sredine u kojoj se kreću: Dunk kao vitez koji još (možda i jedini) drži do časti, hrabrosti i pravde; te Egg koji je također takav, ali za kojega je biti takav još čudnije uzimajući u obzir sloj društva kojem pripada.

Martinov stil pisanja upoznala sam već u drugim njegovim romanima, a vjerujem da ne postoji baš mnogo ljudi koji se s njime nisu nikada susreli, tako da na to neću trošiti previše riječi. Dovoljno je reći da je on u svojim karakterizacijama detaljan, ispredanju priče maštovit i originalan, te u ubacivanju iznenađenja u priču nepredvidiv i potpuno neočekivan. Ljubitelji 'Pjesme leda i vatre' svakako bi tu imali još štošta dodati, dok sam ja, tu na početnoj stepenici, tek na putu da postanem ljubitelj spomenutog serijala (što uopće ne sumnjam da ću postati). Jer, ovo je bio itekako dobar početak.

Ocjene (6)

Respektira (6): sthagon, NinaM, MiraLaFu, JosipLabas, TatjanaBN, Vjeran

Komentari

Aktivnosti

Više

Chat (2)

Uključi se